Lokalni klošari – ptice nebeske

[anthlon]

Htjedoh ovu temu posvetiti posebnim likovima kojih ima u svakom gradu i koji mu daju određenu prepoznatljivost, određeni pečat.

Ne mislim ovdje na beskućnike iz isključivo socijalnih razloga, iz nužde, već na one osebujne, trknute likove kojima je ovo stil, način života, njihova furka..

Uvijek sam sa simpatijom gledao na ove likove.



Lik prvi:

OSMAN

Mislim da ne postoji niti jedan stariji stanovnik Osijeka koji se ne sjeća pokojnog Osmana, osječke legende.
Živio je u jednom kućerku, ruševini u samom centru grada između Ulice republike i Gundulićeve, kod Trgovačke škole. Sad je to sve sravnjeno sa zemljom, nastala je tu nova ulica koja povezuje gore navedene dvije ulice i postoji inicijativa da nova ulica dobije ime po Osmanu.

Osman je bio zapušten čičica, koji nije poznavao vodu i sapun (mislim da mu je zadnje kupanje bilo neposredno nakon rođenja), osebujnog stila odijevanja (stari, ofucani, izderani dugački zimski kaput, i u skladu s njim cipele i hlače, a poseban znak prepoznavanja su mu bile «sunčane» naočale nataknute naopako i obavezno bez jednog stakla) koji je uvijek gurao svoje velika kolica na dva kotača i kojeg je uvijek pratio kuštravi ofucani i neuredni pas.

Na svojoj dvokolici je uvijek gurao nešto starog papira ili kartona jer je tako zarađivao novac kojeg nikada ni na što nije trošio (nije plaćao nikakve režije, nije se prao, nije plaćao hranu i stan). Znala je ta dvokolica poslužiti i u humanitarne svrhe kada je trebalo prevesti nekog prepitog mladića, pa i cijelu grupu.

A posebno je Osman volio mlade curice. Znao je često štipnuti poneku, malo ju plesnuti po guzi i tako. Nisu se ni one previše ljutile na njega jer su ga poznavale, malo bi vrisnule i udaljile se. Nije mu to nitko uzimao za zlo.

Nisam ga nikada vidio da prosi. Preponosan je bio Osman da bi prosio.

Zanimljiv je način na koji je najčešće dolazio do hrane.

Sjećam se jednog osobnog iskustva:
U blizini njegove nastambe je bila valjda najbolja buregdžinica u gradu – Dva druga (nema je više). Naručim ja burek s mesom «za ovdje» i sjednem za trošni stolić kad za isti stol preko puta mene sjeda Osman i liježe pod stol njegov šugavi pas. Samo sam zagrizao burek, žvačem i gledam u neurednu, slinavu, smrdljivu spodobu preko puta, pod stolom tiho reži njegov pas … Ostavljam burek na tanjuru i dižem se, znam da je to jedini ispravan potez. Na izlazu se još jednom okrenem i vidim kako Osman kida burek i prve komade baca pod stol svom vjernom prijatelju. Odlazim gladan ali ipak nekako zadovoljan.

Nakon jedne izrazito hladne noći gradom se proširila vijest da je Osman pronađen mrtav u svojoj izbi i kako to obično biva pričalo se da je kod njega pronađeno puno, puno novaca, a kasnije da su se javili i neki nasljednici …

Nadam se da ga se još netko od osječana sjeća, da će napisati još ponešto o ovom simbolu Osijeka.




Ima Osijek još dosta svojih ptica nebeskih, no za početak je ovo dosta.

Bit će zanimljivo pročitati pokoji zapis o zagrebačkim, splitskim, riječkim, brodskim …. Osmanima.

[pharaoh]

ima ih svaki grad, odmetnici civilizacije, ja bi ih prije tako nazvao, društveno neprilagođeni, nekako mi se klošari čini pogrdnim nazivom, ima i u virovitici, vjerovali ili ne ali jedan, samo ga nevidim više, živio je u jednoj staroj zgradi koja je podosta bila zapuštena, a sad se renovira i nevidim ga više

mislim da kad se jednom dođe na te grane, da više nema povratka, mi smo kao siromašna zemlja, pa evo po našim gradovima, možemo naći po jedan dva takva slučaja (vjerovatno više u Zagrebu), ali amerika, zemlja obećana, vrvi takvim likovima.

[daidza]

gledam kad god naletim tu seriju, zbilja slobodnjački način života

[kresola]

Kada se vikendom ujutro čovjek spusti sa “Gospe od zdravlja” prema Pjaci, pa dalje preko Voćnog trga do Rive, ne može, a da barem jednom ne začuje nekakvo mumljanje, kao u sanatoriju. Kraj govornika prođeš sa sažaljenjem i strahom, jer su im oči odsutne ili zakrvavljene, pa se nikada ne zna kako će takav reagirati. Njih je “mokron krpon opalilo po glavi” i čovjek se osvrne za njima samo na trenutak, kao što vlak prošiša kraj osmaljenih kućica kraj pruge. Ali na stanicama neko vrijeme svatko instinktivno bulji kroz prozor i slike se uvuku u sjećanje, da bi ti slijedećim putovanjem istom linijom uskrsle kao poklon iz kutije.Tada te obuze neka toplina uspomena poznatog puta.

Jedna od takvih stanica je sigurno Čičko, ili, kako ga neki zovu, Krleža. Za njega znaju svi mladi, a time se misle svi koji večerima špartaju turu HNK-Pjaca-Peristil- Voćni trg-Riva-Marmontova ulica.

Danju su Čičkove rute Peristil i Riva, najčešće s vrećicom u ruci. Kroz PVC se uvijek nazire smeđe ili zeleno staklo pivskih boca. Ako je vrećica s njim, sve je pod kontrolom. Ako je pak nema, “normalan hod” zamijeni filozofsko, zamišljeno geganje. Čini se kao da će svaki trenutak zastati da samo njemu znanom sugovorniku nešto važno saopći. I zaista bi zastao, ruku podigao u visinu glave, polako se osvrnuo oko sebe, kao da provjerava je li publika prisutna, pa se, kao njoj za inat, samo nijemo nasmješio i nastavio dalje. Poneki bi se prolaznik i upecao, najčešće dječurlija ili pubertetlije željne predstave, ali bi ostali kratkih rukava. Čičkove geste, i izazivajuća šutnja, bile su smišljena najava, kojom se “svekoliko pučanstvo” poziva da svojim prisustvom uveliča budući nastup.

A na njega ne treba čekati dugo, jer termin je večer, kada sadržaj onih danjih boca iz vrećice zakola njegovom krvlju, a pozornica postane gornji dio Pjace, između stare Gradske vijećnice i stare Gradske kavane (to “stare” znači da i jedna i druga više nisu ono što im ime govori). Na tom potezu Čičko, s “posljednjom zidarkom” u ruci, igra svoj monolog “nasuprot gradu”. On nije više nijema šetnja, kao danju, već grmljavina poanti, koje za razliku od “kolega u struci” nisu nerazgovjetno bulažnjenje. Monolog teče ritmički; mrmljanje u hodu, koje postupno postaje sve glasnije,sve dok, naoko iznenada, izazvan nečim samo njemu poznatim, ne bi zastao. Na par trenutaka bi zavladala grobna tišina; Čičko bi stajao kao zamrznut,a onda bi se isprsio, visoko podigao desnicu, kao Lenjinovi kipovi, i snažno zagrmio. Zatim bi opet nastavio hodati, govoreći i dalje glasno, ali istovremeno i sve tiše, sve dok govor i hod ne bi poprimili prijašnji tjek. Pri tom bi zastajao, mahao glavom i širio ruke, kao da prespituje ono što je rekao.

I tako je išlo stalno; šetnja, uzvik, “obrazloženje” i opet šetnja, sve dok ga negdje oko ponoći šmrkovi gradskih škovacina ne bi potjerali.

A njegova istina i sve što je govorio bili su politika ili književnost, najčešće Krleža i Glembajevi. Valjda su ga neki zato i prozvali Krleža. Govori se da su ga učenici strukovnih škola namjerno dolazili provocirati i tako odgovarali školsku lektiru. Govori se da je bio srednjškolski profesor hrvatskog dok ga zbog pića nisu otpustili. Da li je što od toga istina, ne zna se, ali je sigurno da ga gradski đikani nikada nisu onako okrutno zadirkivali , kao što su to činili ostalim znanim i neznanim oriđinalima Splita. Možda iz poštovanja prema njegovom bivšem životu i zanimanju. A i Čičko na njihove provokacije nije grmio onako žestoko kao kada bi držao govore.Tko zna, možda je to činio jer ih nije htio uvrijediti.

Opet, ime koje su mu dali, “Krleža”, je vjerojatno povezano s vječnom temom njegovih tirada, ali možda ima i nešto u tome da je Split u vječnom kompleksu manje intelektualne vrijednosti pred Zagrebom (koji i Osijek i Rijeka imaju, ali im je zbog temperamenta, ili bolje njegova nedostatka nezamjetvljiv), napokon iznašao svog Krležu, ali na svojstven, samo Dalmaciji urođen redikulozani način. Kako bilo, on je jedan od onih kome se ime zna, kojeg se mladost, uz kasnu jutarnju kavu na Rivi, ponekad u razgovoru dotakne. Sve je to odličan preduvjet da ga neki budući kroničar spomene u nekoj budućoj kronici grada. A to, sam spomen u Splitu, je kao da si drugdje dodirno zvijezde .

@studentnet.hr

u spomen kralju Splita dok sam ja bio srednjoškolac...

[anthlon]

Odličan opis jedne legende.

[anthlon]

Evo našeg Đokice, nekad popularnog prodavača poluuvelih ruža po nekada poznatim baranjskim lokalima Citadeli i Baranjskim noćima. Ruže su navodno bile "kupovane" na osječkim grobljima. Pješačio je Đokica od Osijeka do ovih noćnih okupljališta, a mi smo kupovali ruže svojim draganama jer Đokica nije dosađivao, nije bio naporan.

Od rata na ovamo je žicao (ne prosio) kunu po gradu pa podigao ne dvije. Legenda.

Nisam siguran da je još uvijek među nama jer mi se nešto mota po glavi da sam čuo da je skončao u Tvrđi na jednoj klupi ili nešto slično.

djokica_osijek.jpg ĐOKICA.jpg

Ima Osijek i Cenera, još uvijek aktualnog Želju tzv. Luna - Kralja ponoći i još neke.

[Oggy]

Za ekipu iz VG-a i ZG-a.
Jel tko zna za Ćamazu (Ćumazu, ovisno o dijalektu)? I to starijeg..mislim da ga poznaju od Vardara pa do Triglava.