Vaša sjećanja iz rata

[Arylin]

Nadam se da ovo nije osjetljiva tema za neke i kako neće izbit' svađa budući da nas ovdje ima različitih nacionalnosti...


Ja prva:
Ja se sjećam zvuka opće opasnosti kad smo bježali u podrum, svaki put sam nosila drugu igračku. Tada nisam uopće imala neki osjećaj straha, bilo za sebe i svoje ukućane, bilo za tatu koji je bio u ratu.

[anthlon]

Nema razloga da ovdje izbijaju svađe jer ne bi trebalo biti proizvoljnih tumačenja određenih događanja već samo opisi pojedinih ratnih situacija.

Iako pouzdano znam da će pojedini ljudi nerado napisati svoja iskustva.

Bilo je puno raznih situacija koje bi imale mjesta ovdje ali najviše mi se u sjećanje urezao panični strah mog sina koji je i godinama poslije rata trčao po kući i tražio zaklon na svaki zvuk aviona. Nije mu bilo važno radi li se o nekakvoj cesni, poljoprivrednom ili vojnom avionu.

Prestalo je negdje '97. ili '98.

[Joks]

Ufff...puno sjećanja imam iz tog razdoblja...
Odlazak oca negdje u zadnjem tromjesječju 91 na osječko ratište. Nismo neko vrijeme znali jel živ ili nije. Vratio se srećom živ al neprepoznatljivog izgleda.
Onda svako malo bježanja u sklonište. Dobro se sjećam onih sklopivih kreveta u skloništu.
Onda smo saznali da su srbi sravnili sa zemljom rodno selo moje majke i jedno mjesec dana nismo znali jel baka ostala živa ili nije. Srećom je jer su na vrijeme pobjegli iz sela. Za ujaka nismo čuli pola godine gdje je. I on je srećom preživio jer su branitelji iz sela sklonili se u bosnu ali se nisu smjeli javljati gdje su.
Baka i još jedna žena su proveli 4 godine kod nas u izbjeglištvu. U malom stanu nas je šestero živjelo.
Onda je došla Oluja i ponovni odlazak oca na frontu i strah hoće li se vratiti živ i zdrav. Vratio se i sječam se kako smo išli na doček kad su se vračali s fronta nakon pobjede.
To je dio onoga što se sjećam, ima toga još puno.

[fat_boy_slim]

-vidio oca nakon više od 2 godine iako smo živjeli u istom gradu.
-24 satno granatiranje grada...svakih 10sek čuješ eksploziju granate
- udar granate u balkon do moje sobe
- rad u bolnici 6 mjeseci za vrijeme rata i dan kad su granatirali pijacu Markale a ja sam radio u bolnici kad su dolazili ranjeni i mrtvi
itd. itd. itd.

[Wamp]

Ni uzbune ni svi oni mjeseci u podrumu ni granata što nam je pala u dvorište nije na mene ostavilo traga kao razdvojenost od roditelja i boravak u drugom gradu dok nisam znala jesu li dobro i što je s njima...

[Maslow]

Ljudi koji su najdramatičnije doživjeli rat, o tim trenutcima vjerojatno neće pisati.

[prospero]

Nikad neću zaboraviti dan kad je stric umro u bolnici od posljedica teškog ranjavanja na ratištu. Ni dan kad je tata ranjen. Ni sve one dane kad su granate padale u neposrednoj blizini. Ni onaj dan kad su mi snajperski meci zujali kraj glave. Gađali su dijete od 7 godina.

[tonini]

Evo da vam i ja napišem, od svega što je bilo u ratu, što sam vidio i doživio, pucanja, granata, ranjenih i mrtvih, odlazaka na bojišnicu, kasnije u topovsku bitnicu, itd itd, jedino što me najviše od svega pogodilo u srce i ostalo u sjećanju je to .... vratija sam se kući sa bojišta, to su bili prvi dani rata, viditi šta mi je sa obitelji, tada me je moja supruga upitala sva u suzama držeći mlađu kčer u rukama ''ZAR SAM JE ZATO RODILA DA JE SAD POGODI GRANATA ILI DA JE UBIJU'' tad nisam znao što da joj odgovorim.
Eto možda nevažno, u odnosu na sve što se događao i što sam vidio, ali ta mi se slika, taj trenutak istine, i njeno pitanje često vrti u glavi.

Ne zaboravite poštivam svačije sjećanje, jer to ostaje ne zaboravlja se.

Napomena: dobra tema

[Maslow]

Najbolnija su sjećanja na ljude koje smo sami ubili "prijateljskom vatrom".
O tome ne mogu pričatati ni pisati.
Neki su mi bili rođaci, neki prijatelji, a neki slučajni poznanici.

Ali bilo je i "lijepih" doživljaj, npr:
Stojim na terasi ispred kuće i na rukama držim 3 godišnjeg sinčića.
Iznenada iznad nas na jako maloj visini preleti MIG 21.
Sinčić se nije stigao ni uplašiti kad smo vidjeli kako je pogođen raketom ispaljenom s Marinačkog nadvožnjaka.
Desetak sekundi kasnije prelijeće i drugi i s istog nadvožnjaka gledamo drugu raketu.
Ja se sjetim sinoćnjeg dnevnika na kojem je neki Šibenčanin vikao: Pala su oba!,
a moj sinčić tepajući pita: Tata je to vatjomet?
Je sine, nadam se da će potrajat.

[shelby-eleanor]

imam neopisivu srecu u zivotu sto su se moji starci posvadjali kod koga ce zivjet nakon vjencanja i otisli su u zagreb u podstanarstvo. samim time meni i mojoj najblizoj obitelji rat nije ucinio neka velika zla.. sijecam se jedino da mama mjesec dana nije znala gdje su njezini roditelji i baka i jesu li uopce zivi, no na svu srecu prezivjeli su i sijecam se povratka u Rakovicu '95. godine... kad sam prvi put vidjela nase kuce kuce mojih baki i djedova) nakon oslobodjenja.. ma kakave kuce.. zemljista obrasla travom i grmljem i spaljeni, razruseni ostaci.. taj osjecaj nikad necu zaboravit