Vaša sjećanja iz rata

[tonini]

Na današnji dan, u jutarnjim satima, s bosanske strane mosta na Savi, kod Bosanskog Šamca razmijenjen sam, te mi je na današnji dan maltene drugi rođendan. Hvala svima koji su mi dali podršku i pohvale, puno mi to znači.

Evo ja ti čestitam taj drugi rođendan i mogu ti reći samo drži se i ovako naprid dalje.

[kokolomoj]

Tek sad vidim ovu temu, zao mi je sto dugo nitko ne pise...U prvom redu, moram reci da sam iz Zagreba i da najvece strahote nisam dozivjela. Ipak, jako me pogadja kada se o Zagrebu prica kao o gradu koji UOPCE nije dozivio rat, kao da se recimo prica o Santa Barbari u Kaliforniji. Pa eto i moje price...Ono sto je ostavilo traga je cinjenica da sam u vlastitom gradu, na neki nacin bila izbjeglica u ono prvo vrijeme 1991. Kako zivim na periferiji u neposrednoj blizini vojarne, morala sam na 2 tjedna (dok iz vojarne ne iseli JNA) biti kod nekih ljudi na drugom kraju grada. Imala sam 5 godina, ali sjecam se svega...spavanja na podu ili na ligestulima u sklonistu, toga da mi je od stresa u to vrijeme svaku noc curila krv iz nosa, piskenja u krevet...sjecam se da su mi mama i tata bili u Klajcevoj na dan granatiranja, straha od snajperista koji su bili na svakoj trecoj zgradi. Jedan je zamalo pogosio mog tatu u nasoj ulici...Dana kada je pogodjen toranj na Sljemenu i kako se svi cudimo sto nema slike na Tv-u, zvuka eksplozija u daljini, spavanja u carapama i vesti s cipelama pored kreveta jer su uzbune bile ceste, kao i noci provedenih u podrumu jer je znalo zavijat i po 15 puta u par sati. Jedne zgrade na mom kvartu koja je pogodjena i tek nakon par godina sanirana...Naravno, neusporedivo s gradovima poput Vukovara, Dubrovnika, Osijeka, Zadra...ali ipak Zagreb, a ne Santa Barbara.

[MrRotskin]

Moja secanja na rat su jos uvek ziva u i upecatljiva.Godine prolaze,ali ona ne blede.Bilo je svega i svacega, ne ponovilo se ni nasoj ni vasoj deci.Bez obzira kako se zavrsilo,dani u ratu su mi najponosniji dani zivota,poslije rodjenja sinova naravno.

[sheik_mohamed]

sjećam se kada je eksplodirala benziska,imao sam možda 2-3 godine ali se sjećam kod je juče bilo kakvi sam samo tada strah proživio.......sjećam se oluje 95 u Gospiću kada se je oslobađalo ljubovo i lički osik.....

[kontrolaleta]

sjećam se puno toga...
a posebno dvije stvari--kako mi je otac objasnio da on mora ići u obranu domovine a meni je pokazao kako se rukuje sa bombama ukoliko netko provali kroz vrata.
Rekao je da ne dozvolim da im padnemo u ruke, mama i moje dvije sestre.

Nakon toga se sjećam djeda koji je došao u izbjeglištvo i plakao na ogradi ko malo dijete.

[mirko_zg]

Tek sam maloprije skužio ovu temu. Pročitao sam sve. Moram priznat da sam par puta bio na rubu suza razmišljajuć još jednom o svemu. O ljudskoj muci i hrabrosti. O nevinim ljudima koji su nastradali nizašto. Trnci me prolaze dok čitam ovakva sjećanja.

Želio bih napisati par svojih sjećanja, iako su prema nekima ništa. Bio sam dijete al neke stvari ti se urežu u sjećanje za cijeli život.

Sjećam se zelenog zastora koji je majka uvijek stavljala na prozor kada bi se oglasila uzbuna. Njene panike, kako bi žurno išli u podrum naše kuće.

Sjećam se aviona.

Sjećam se svoga oca kad bi došao kući s ratišta s onom vojnom torbom i mlijeka u prahu koje bi donio.

Sjećam se svog susreta sa smrću, jedan krivi korak me dijelio od toga. Još mi odzvanja očevo STANI u ušima.

Samo dijete sam bio...

Ne ponovilo se.

[encore99999]

Svakodnevno granatiranje....isprekidan san...ako se uopće to može nazvati snom...miris baruta....zastrašujuća tišina...tenkovi na cesti...neznaš čiji su više....zamračenje...i opet zastrašujuća tišina...do pred zoru...kad počinje bjesomučno granatiranje

[beta]

Sjećam se kada je tek počelo zastrašivanje. Pa su samo migovi letjeli u niskom letu. A ja sam onda još bio u osnovnoj školi devedesete godine. Pa sam jedan dan izašao u dvorište a migovi su preletjeli valjda na sto metra nama iznad glave. Buka je bila zaglušujuća, brat je pao na zemlju od buke a ja sam u tom trenutku pogledao u zrak prema avionu kada je nadletio nad menom. Sljedeći puta kada sam pogledao bio je već daleko.

[hrvoje_88]

imao sam tri godine kad je bio rat stvarnmo nicega se nesjecam sto se tice opcenito mog zivota jako brzo zaboravljam ali rata nikad necu sjecam se kako smo se igrali sa prijateljima ispred zgrade i nadjedanput su pocele svirati sirene i poceli smo svi trcati prema ulazu u zgradu u podrume bjezati jedino sam ja poceo trcati prema gore mama je povikala zamnom "hrvoje di ces silazi dole" ja sam rekao " cekaj sad cu doci " zapravo sam isao u stan na 4 katu po mog papagaja hh sjecam se jos jednog djela kako smo svi bili u podrumu i odjednom se zacula ogromna buka i zidovi se poceli tresti :S sutradan kad smo izasli iz podruma i vidjeli sta se zapravo dogodilo vidili smo kako je susjedu u dvoristu pala velika granata i pola dvorista mu izrovalo :S jeb koji je to uzas bio zgrade su bile cijele od bombi i gelera stvarno je bilo sjebano pozz

[saban sajnovic]

ja sam bio kuhar
kod nas su dolazili na rucak malo jedni i malo drugi.
Ovisi o primirju.
Unapred smo znali ko dolazi pa smo jednom pripremali pasulj, a drugi puta grah.

Neki su preziveli ,
neki su dezertirali kad je zagustilo
a nekih se ponekad setim.

ja sam u ratu bio 1 dan
ispalio 0 metaka
i fala bogu preziveo sam sva ta stradanja

Posle sam nabavio maslinasti prsluk i kapu.