Zaboravljanje na rat

[Oggy]

Srpska zastava zapaljena na Trgu bana Jelačića - tportal.hr /vijesti/
Kolega zbog srpske naredio skidanje svih zastava - tportal.hr /vijesti/
Pretućeni Makedonac zadržan u zadarskoj bolnici - tportal.hr /vijesti/

Moj stav glede sranja koje se dešavalo 90tih je ne zaboravit to nikad i nikad nemoj preći preko toga. Ali ne zato da se osvetiš za zvjerstva koja su se desavala nego bas nasuprot! Da se one nikad više ne dese tvojo djeci!!
A vidim (i ne vjerujem da se razumijemo) da cak i nakon 15tak godina još uvijek je ta mržnja i dalje ogromna. I to ne u glavama naroda koji je bio u ratu i koji je bio kolateralna zrtva nego kod jebenih smrkavaca sta su u sklonistu eventualno sisali majčinu dojku. Oni sad rade sranja, oni sad ne dozvoljavaju da se stvari smire, oni ne dozvoljavaju da se stvari nikad ne zaborave, ali u smjeru da se to nikad više ne ponovi.
Ja to naprosto ne mogu shvatiti šta je to u mentalnom sklopu roditelja tog djeteta (ako ga ima, nazalost) ili u mentalnom sklopu osobe koja je odgajala to djete. Pa nije jednostavno pririodno da zeliš nanijeti bol nekome koga u zivotu nikad nisi vidio, a on ti ne prijeti smrću.

Od kud tolika mrznja?
I pitanje za ekipu (i to za sve sa bivše Yuge jer svi imamo krvave ruke): da li smatrate da se ne smije zaboraviti tako da se to nikad više ne ponovi ili tako da uvijek budemo na oprezu da kad se ukaže prilika uzvratimo još žešće?

[tzukius]

mržnja ide od roditelja... tko je odgojen u duhu kršćanstva, taj ne mrzi !

[Oggy]

mržnja ide od roditelja... tko nije odgojen u duhu kršćanstva, taj mrzi !

Ja bas nisam odgojen u duhu kršćanstva pa ne mrzim. Tako da ti ta teorija ne drzi vodu
Ja više smatram da ima veze dobar odgoj bez obzira na kršćanstvo, ali sta sa djecom koja su nažalost izgubila roditelje u ratu? Zar im nije sada kad su oni roditelju u interesu da se to ne ponovi njihovoj djeci? Da njihova djeca ne izgube roditelje?

[tzukius]

sorry, bio sam promjenio post jer se ni ja nisam slagal sa prijašnjim

[Oggy]

sorry, bio sam promjenio post jer se ni ja nisam slagal sa prijašnjim

[Locrian85]

Kada se ovaj rat dogodio imao sam 7 godina... Srećom, još sam bio i u području koje nije bilo pod izravnom paljbom... Znači, mogu reći da sam kroz rat prošao relativno bezbrižno...

Što sam više sazrijevao, počeo sam sve shvaćati... Počeo sam shvaćati koliko sam bio sretan što nisam bio u Vukovaru, što nisam prognan iz doma, što mi nisu ubijeni roditelji i obitelj... Počeo sam osjećati pijetet prema žrtvama i njihovim bližnjima, poštovanje prema braniteljima i borcima...

A danas? Danas mi to sve ide na kurac... Iskristalizirali su se ratni profiteri koji vode državu u propast... Izjednačavaju se neke stvari koje smisleno nemaju veze sa vezom ne mareći za posljedice toga... Mladeži se nameću neke lažne vrijednosti i lažni poredak u društvu... Država nam nikada nije bila podijeljenija i nikada nije bilo toliko netrepeljivosti jednih prema drugima...

Prošlo je već 15 godina... Zašto ja sada moram mrziti sve što je srpsko? Zašto ja moram mislit da je Pavelić bio dobar čovjek i da je NDH bila preteča Hrvatskoj? Zašto ja svoje Hrvatstvo moram dokazivati slušanjem Thompsona i glasajem za HDZ? Zašto se za Riječane i Istrijane viče da su antihrvati i komunjare kada su dali najveću stopu dobrovoljaca među braniteljima?

Ne mrzim sve što je srpsko... Poštujem Srbiju kao samostalnu državu i smatram je kao sve druge države... Ne smatram da je Pavelić bio dobar čovjek, ne slušam Thompsona i ne glasam za HDZ... Smeta me što tada odmah postajem građanin drugog reda nedostojan dobre riječi...

Tako da mi se sve to gadi... Gadi mi se i gadit će mi se dok Hrvati ne promijene svoj odnos prema drugima i prema sebi...

U takvim temama često citiram pokojnog Tuđmana da su svi Hrvati "stoka sitnog zuba"...



Sa jednog bloga tema o ratu...

svidjala mi se tih dana suzana iz 3 klupe do prozora.često sam zbog njene duge plave kose koja joj je padala preko ramena i plavih očiju ,zbog čijeg sam pogleda bio spreman baciti cijelu kolekciju zagora i texa wilera, lomio vrat okrečući se iz prve klupe u kojoj sam sjedio po kazni.svaki gol koji sam postigao na satu tjelesnog odgoja je bio njoj posvećen,svaka šala izrečena dovoljno glasno da se čuje do treće klupe do prozora,svaka vlas u kosi pažljivo namještana da bi ona primjetila......jep,tih je dana suzana bila centar moga svemira,centar svih mojih misli baš kao maslina na pizzi.zbog nje sam osjetio one prve leptire u stomaku,zbog nje sam pobrao prvu samarčinu da mi još i dan danas zvoni kada prolazim kraj osnovne škole.lansirao sam pred suzanom koš za smeće udarcem noge u orbitu,pa je domar škole meni odalamio takvu šamarčinu da sam vidio više zvijezda od gagarina.
a onda je jednoga dana suzana otputovala u njemačku kod bake na vikend.na vikend koji traje već 16 godina.kasnije sam saznao da milosavljević baš i nije bilo pogodno prezime ranih devedesetih u hrvatskoj i da okolica leskovca nikada nije bila djelom njemačke.
tih se dana dogadjalo jako puno promjena pred očima jednog zaljubljenog klinca.suzana nikako nije dolazila iz "njemačke" pa je njezina baka bila prva osoba koju sam zamrzio.jer sigurno je ona ta koja joj brani povratak.više se nismo radovali uspjesima slovenskih skijaša jer oni nisu više bili naši.tada to nisam razumio,kao ni to kako odjednom piksi više nije dobar nogometaš i kako da odjednom mogu zamrziti sve njegove driblinge,dodavanja,golove.....na tv-u se prikazivala neka čudna vaterpolo utakmica sa kosova u kojoj ekipa sa plavim kapicama tuče ekipu sa bijelim kapicama.u medjuvremenu se u treću klupu do prozora uselila jedna uplakana spodoba čudnog naglaska za koju se pričalo da je izbjeglica iako nitko od nas nije bio siguran što to znači.razred nam se počeo puniti vršnjacima iz vinkovaca,osijeka,zadra,vukovara......igračke i lopte su zamjenile vijesti sa ratišta,slike porušenih gradova,palež sela u kojima nije preostao kamen na kamenu i isčekivanje vijesti o rodbini i prijateljima zaostalima u tom komadiću pakla na karti svijeta.tada sam prestao mrziti suzaninu baku jer u njemačkoj nije bilo rata i znao sam da je suzana tamo sigurnija,ali sam zamrzio tamo neke miloševiće ,draškoviće ,šešelje ,martiće....pomalo se krug nepodobnih prezimena širio sve više i ubrzo sam i ja upao u ovo klupko mržnje koje je zapetljao sam nečastivi osobno.jer ako dovoljno dugo gledaš u oči zvijeri postaje vjerovatno da ćeš i sam postati zvijer.jedino nikako nisam mogao zamrziti piksija,ma koliko god on bio njihov.
u čitanke su se uvukle bitange i tek mi tu više ništa nije bilo jasno.odjednom su partizani postali loši,a oni drugi sa slovom U na čelu su postali glavni glumci ovog filma režiranog u nečijoj bolesnoj glavi.počele su se pjevati neke čudne pjesme na koje se prije nije smijelo niti pomisliti,a drugarice učiteljice koje su se klele do polugodišta u tita i partiju odjednom su postale nastavnice i profesorice.a to sam saznanje platio dvosatnim stajanjem u kutu učionice ,što je bila kazna upućena od strane jedne novopečene nastavnice koju sam se drznuo osloviti sa drugarice.čak je i titinu sliku na zidu zamjenio nakrivljeni franjin osmjeh,a od sve muke uvenuo je i bor koji sam dobio kada sam se primao u pionire i kojeg sam posadio sa starim.nadao sam se samo da mi neće oduzeti sve diplome sa takmičenja u matematici jer možda ni 2+2 više nije 4 u hrvatskoj,kao što je to nekad bilo u jugoslaviji.ma glavno da je suzani dobro.iako sam bio tužan što više ne stižu informacije o tome kako igra piksi,o tome da li je izmislio neki novi dribling ili nekome gurnuo loptu kroz noge......a već ćemo mi nekako razvući od prvog do prvoga sa 100 maraka u džepu.tih je dana sve dobro bilo sa ove naše strane barikade,a svi djavoli ovoga svijeta su se nakotili sa one njihove.
školski satovi su bili skraćeni na 35 minuta,jednom tjedno se vježbalo bježanje u sklonište u slučaju napada,a klincima su pernice i knjige u skolskim torbama zamjenile bombe i municija.sve dok na satu fizike iz vjekine torbe nije odjeknula eksplozija i raznijela pola razreda.tada smo shvatili da rat i oružje i nisu nešto baš tako cool kako smo mislili i opet nam je lopta postala najdraža igračka.na žalost,nekima prekasno.
netko je primjetio da meni to trčanje za loptom ipak ide nijansu bolje nego ostalim vršnjacima,pa sam se preselio u zagreb.dinamo je bio moj novi klub i osjećao sam se presretno.suzanu je polagano počeo prekrivati veo satkan od zaborava,a i piksija su zamjenili neki novi idoli.daleko od roditeljskog nadzora škola je pomalo padala u drugi plan,zaostajala u ofsajdu sve više i više.čak sam završio i na popravnom roku iz matematike u trećem srednje na što sam u to vrijeme bio nevjerovatno ponosan.jer kada je tko vidio pametnog fudbalera.ne bi se ja ni pojavio na popravnom da mi pod nos nije došla informacija da legendarni socrates osim što je reprezentativac brazila u isto vrijeme je i doktor.
nacionalni zanos je sve više kopnio i novinske stupce su počeli puniti neki peti ortaci i ratni profiteri koji su punili kesu dok smo mi ostali pili mlijeko u prahu i hranili se iz pomoći od caritasa.prvi puta da sam mrzio i nekoga sa ove strane i sve sam više sumnjao u podjelu na dobre hrvate i loše srbe.uostalom,glupo je mrziti sve pse ako te jedan ugrize.sve mi se više činilo da su kolektivnu krivnju izmislili pojedinci kako bi sakrili svoje zlocine u masi.i opet su u čitanke ušli neki novi podaci i više se nije znalo tko pije tko plaća.povjest pišu pobjednici,ali na brdovitom balkanu se ta povjest pisala i brisala malo prečesto za ukus jednog klinca koji je gurao loptu malo bolje od ostalih vršnjaka i više nije bio siguran koga da mrzi.
deset godina kasnije ne dopuštam više nikome da mi nameće svoje mišljenje.uvjerio sam se da ljudskog šljama ima razasutog po cijeloj planeti i upoznao sam puno onih sa čudnim prezimenima sa one strane barikade koje sam zavolio više od svega.nedam više nikome da mi pojedinca gura u kalup nekakvih stereotipa jer kada je djavo srao,radio je to i sa ove i sa one strane barikade.
još da suzani konačno završi taj vikend kod bake u njemačkoj........

[teica]

Ja nikako nisam za to da se zaboravi kaj se dešavalo. Mnoge majke su izgubile svoju djecu zbog te zastave i njezinih ideologija (govorim s hrv. strane).
Ne znam kako je to izgubiti dijete, ali znam kako je živjeti pod konstantnim terorom.
Zaboravljanja nema i opraštanja također nema. Striktna sam u tom pogledu...

ALI

... znam da nisu svi Srbi krivi za ono što se dešvalo u ratu
... imam puuuuno jako dobrih prijatelja i poznanika Srbina

Stoga nikako ne mogu opravdati takvo ponašanje određenih skupina.

Ja sam također imala 17-18-19 godina i nisam bila ni malo agresivno nastrojena prema Srbima, čak što više tražila sam kako da se družim s njima, dopisujem, obnovim stara prijateljstva (jer sam živjela u sredini gdje je bilo puno Srba i muslimana).
A ja sam odgojena katolički i desničarski. I svoju djecu ću tako odgajati.

Zaključak; to što rade nije CIVILIZIRANO, i po meni nema nikakve veze s njihovim domoljubljem nego samo s neobrazovanošću, zaostalošću, glupošću, frustracijama (unutar društva, obitelji...) i na kraju krajeva s alkoholom.

[Oggy]

2 loc: svaka cast, uistinu svaka cast. I osobno vjerujem da je 75% hrvata takvog nacina razmišljanja. Ali sta kad ostalih 25% je toliko glasno, toliko drsko, toliko kurčevito da doslovno anulira (dapače ode i u debeli minus) ono normalno u ovoj državi.
Ja uvijek kažem: budi patriot, ipak si tu rođen i tu zivis. Ali nemoj mrzit drugoga da sebe prikažeš jačim patriotom od drugog sunarodnjaka. Pa jebemu sve po spisku - ima li koja naša susjedna drzava, a da njihove građane ne podnosimo?
Srbija - mislim da tu se nema šta reći nažalost. Mnogi kad čuju ekavicu ili se osjete vrlo uplašenim ili vrlo ljutim.
Bosna - hrpa probisvijeta, ljenčina, maloumnih ljudi koji su dobri samo za teške fizikalne poslove.
Slovenija - alpski Srbi. U zadnje vrijeme iznimno mrski narod zbog šake jadnih političara sa obje strane

Pa jel to kraj u kojem želimo odgajati svoju djecu? Jel to ono što želimo prenijeti svojoj djeci? Mrzi ga, tuci ga, učini mu nažao samo zato što nije iz tvoje domovine? Ja znam da ga nikad, ali bas nikad necu tako odgajati, ali šta mi to vrijedi kad mediji, okolina, prijatelji će anulirati moj odgoj?
Nekoć je bila krilatica: Proud to be a Croat, sada ne znam više

Ja nikako nisam za to da se zaboravi kaj se dešavalo. Mnoge majke su izgubile svoju djecu zbog te zastave i njezinih ideologija (govorim s hrv. strane).
Ne znam kako je to izgubiti dijete, ali znam kako je živjeti pod konstantnim terorom.
Zaboravljanja nema i opraštanja također nema. Striktna sam u tom pogledu...

Nema zaborava naravno. Inače će se ponovno dogoditi. Ali nema ni oprosta za one koji su uistinu zakrvarili svoje ruke neduznim civilom.

Ja sam također imala 17-18-19 godina i nisam bila ni malo agresivno nastrojena prema Srbima, čak što više tražila sam kako da se družim s njima, dopisujem, obnovim stara prijateljstva (jer sam živjela u sredini gdje je bilo puno Srba i muslimana).
A ja sam odgojena katolički i desničarski. I svoju djecu ću tako odgajati.

To je sasvim u redu, ali tvoje desničarenje nije ubij, zakolji, pretuci samo zato što nije Hrvat i katolik Tvoje desnicarenje je voli Hrvatsku. Po tome i ja ponosno mogu reci da sam desnicar..
Ako sam dobro shvatio...

Zaključak; to što rade nije CIVILIZIRANO, i po meni nema nikakve veze s njihovim domoljubljem nego samo s neobrazovanošću, zaostalošću, glupošću, frustracijama (unutar društva, obitelji...) i na kraju krajeva s alkoholom.

Da, ali kako uopće smije doći do toga.
I to nažalost po cijelom svijetu? Pa sve je otišlo u krasan kurac

[Scorpy]

Treba oprostiti. I treba pamtiti. Ali ne zato da bismo izazvali novi rat čim nam se pruži prilika - jer to nikad u povijesti nismo činili, uvijek su nas napadali i uvijek smo se branili - nego zato da nas nitko više nikad ne uhvati nespremne, spuštenih gaća.

I da se razumijemo, ne mrzim Srbe. Mojoj bolesnoj majci sada najčešće pomažu Milutin i Nada, bračni par kojega je moj otac zaštitio za vrijeme rata. Od lokalnih budala, dakako. Drugi susjed, čika Joco, jedan je od najfinijih ljudi koje sam ikad sreo. Dobar, pošten, vrijedan, susretljiv... O njima sve najbolje mogu reći.

Ali ne podnosim četnike. I nakostriješim se čim ih vidim. Nemam ništa protiv toga da se kurče u svojoj državi, ali u mojoj neće. I čim u Lijepoj Našoj ugledam tri prsta u zraku - nema mira između nas. Ne želim ih u svojoj blizini. Ni na trgovima, ni na ulicama, ni na hrvatskom webu. Nigdje. I o tome neka misli što tko hoće.

[teica]

Srbija - mislim da tu se nema šta reći nažalost. Mnogi kad čuju ekavicu ili se osjete vrlo uplašenim ili vrlo ljutim.

Napaljeno svakako.