Bog, čovjek i mikrosvijet

[Igazsag]

Bog, čovjek i mikrosvijet
(o procjeni čovjekove slobode, istine i ljudskosti )


Od davnina su pametniji pripadnici ljudske vrste (Protagora, Sokrat,…) znali ono što mnogima danas nije ili ne želi biti jasno: „Čovjek je mjerilo svih stvari“ (iz razmatranja, sasvim razumljivo, izuzimamo eventualne ekstraterestrijalne oblike inteligentnog života). Zašto je tome tako, možemo samo slutiti, no vjerujem da je vrlo blizu istini pretpostavka: čovjek se boji preuzeti odgovornost! Što bi, po svim zakonima logike morao, prikloni li se ranije spomenutoj istini. Već iz ovog kratkog uvoda naziru se povezanosti između tri nedjeljive kategorije – slobode (izbora i djelovanja), istine i ljudskosti - u smislu suvremeno shvaćenog humanizma. Kako se u tom tripletu uzajamno odnose Bog, čovjek i mikrosvijet?

Ako čovjek preuzme na svoja pleća teret koji su mu natovarili priroda i socijalni odnosi u ljudskom društvu onda, uz obilnu (ako ne i odlučujuću) podršku prirodnih znanosti i filozofskih razmatranja (nadasve tzv. Occamove britve) Bog sasvim ispada iz igre kao suvišni, „dvanaesti igrač“. Marx je odavno tretirao religiju kao „opijum za narod“ što, uz sve posprdne i omalovažavajuće komentare glasnogovornika novo-starih zastupnika liberalnog kapitalizma, uopće nije daleko od istine (Interesantno je da je jedan od doajena američke književnosti, nedavno preminuli Theodore Sturgeon, pokušao ublažiti ove neosnovane kritike, interpretirajući kako Marx ustvari nije pritom mislio religiju usporediti sa ovisnošću samom, već sa olakšanjem koje ona, u sudaru jedinke sa realnošću, patnjama i mizerijom vlastita života – poput osjećaja olakšanja pod utjecajem droga – donosi). Čak i sociološka i psihološka istraživanja poduprta skeniranjem mozga pomoću NMR-a (a o konzistentnom i plauzibilnom tumačenju povijesnog razvoja religije da ni ne pričamo), koja teolozi i raznorazni religiozni znanstvenici ističu kao prilog za postojanje Najvišeg bića, na njihovu veliku žalost – što oni uopće ne shvaćaju – govore upravo suprotno. Pogledajmo istini u oči.

Psiholozi i sociolozi često ističu kako se vjernici, za razliku od agnostika i ateista, mnogo mirnije suočavaju sa stvarnošću i problemima koje im ona nosi. Upravo kao dopirani ovisnici o raznoraznim umjetnim stimulansima. Prigovor bi bio - rok trajanja tako izazvane „sreće“. U oba slučaja, on je ograničen. U prvom, trajanjem biokemijske pobude moždanih centara odgovornih za osjećaj „sreće“ – dakle, do druge doze stimulansa. U drugom slučaju, trajanjem života jedinke ili do njenog preobraćenja prihvaćanjem vlastite odgovornosti i racionalnih razloga koji objašnjavaju njegovo iracionalno ponašanje. Razlika je i u tome što se cjelokupno društvo upelo svesti na najmanju mjeru (korištenjem zakonskih klauzula) djelovanje kratkotrajnijeg stimulansa „sreće“, uz upravo obrnuto njegovo ponašanje glede cjeloživotnog dopinga. Zašto je tome tako, možemo doznati ulazeći podrobnije u prljave igre ostvarivanja egoističnih interesa jednih na račun drugih društvenih grupa, gdje su „sva sredstva dozvoljena“ u ostvarivanju cilja. Pojednostavljeno, ali mnogima razumlivije rečeno – klasne borbe interesnih skupina (klasa) u društvu. Što se odgovornosti tiče, postoji li Vrhovni gospodar tada je, uz svu njegovu blagonaklonost pri davanju slobode izbora svojim podanicima, u krajnjen slučaju On a ne njegov podanik nositelj odgovornosti. Jednako tako i glede slobode izbora njegovih tvorevina. Mogu li, biblijske ovčice dresirane da slijede „svog pastira“ zaista pretendirati nazvati se slobodnima? Uostalom, strah od suočavanja sa stvarnošću, kombiniran sa nemoći jedinke da istu mijenja prema svojim zamislima, oduvijek je pogodovoao bijegu u iracionalno i transcedentno. Takozvana „božja točka“ u čovjekovu mozgu može se poistovjetiti – sasvim je nebitna razlika u njihovoj lokaciji - sa analognim „centrima sreće“ aktiviranih stimulacijom narkotičkih sredstava ili pak, recimo – „centrima užitka“ aktivnih kod seksualne stimulacije jedinke. Stoga ona u neurofiziološkom pogledu ne predstavlja nikakvu zagonetku (tim prije što znamo da svega desetak - ili manje - posto moždane mase otpada na sivu moždanu koru – očovječenu „moždanu litosferu“ koja pliva na animalnoj bazi), sem možda teolozima, kojima ionako više zagonetki predstavlja veći dokaz božje opstojnosti, a za nas - dokaz njihove nesposobnost (nesvijesne ili simulirane, u skladu sa vlastitim i sukladnim im interesima) izlaženja na kraj s istima.

Ako je sloboda, prema nekima, isto što i spoznaja istine - u što, usput budi rečeno iskreno sumnjamo (naime, pretpostavljeni rob koji poima cjelokupnu istinu svemira – na neki način, zatočeni Bog - po našem mišljenju ne bi bio nimalo slobodniji od svog kolege koji robuje uljuljkan u laž o nužnosti vlastitog položaja), onda su se neki vrsni teoretičari mikrosvijeta (prvenstveno fizičari; kod nas ponajviše I.Supek) upeli objasniti korjene čovjekove slobode pozivanjem na Heisenbergove relacije neodređenosti i statističku interpretaciju valne funkcije. Mislimo da ta tzv. „objašnjenja“ nemaju ni najmanje veze sa stvarnom, životnom, čovjekovom slobodom djelovanja i izbora. Već dugo je poznato kako rastom pojedinih struktura (uključivo živi svijet pa i čovjeka) vladaju tzv. emergentni zakoni (emergencija, lat emergere: pojaviti se, izroniti – spontano pojavljivanje novog stupnja na nižem prethodnom). To znači, u marksističkom jeziku, kako na određenom stupnju razvoja kvantitet rađa novi kvalitet, dok na danas prihvatljivijem jeziku prirodnih znanosti govori kako u novonastalim strukturama djeluju sasvim nove (nikako u suprotnosti sa bazičnim zakonima ali ipak, različite od njih) zakonitosti. Daklem, ljudskom jedinkom kao „tvorevinom“ posve različitom od mikrosvijeta, iako na njemu baziranom, vlada posve drugi skup zakonitosti nego li elementarnim česticama. Posebno, uzevši u obzir socijalne zakonitosti i zakone (koje, usput rečeno, on sam stvara). Dakle, hoće li ili neće neki foton ili druga mikrotvorevina „odlučiti“ učiniti – u skladu sa probabilističkom interpretacijom valne funkcije - ovo ili ono, nema baš nikakve fundamentalne veze za pojmom ljudske slobode. Osnovna je pogreška što se zakonitosti uočene na jednoj skali prirode, nekritično nastoje prenijeti na savim drugu njenu dimenziju. Čak i na nadgradnju prirode same – na ljudsko društvo. Slična se pogreška radi i kada se na društveno-politička zbivanja prošlosti nastoje primijeniti današnji kriteriji, zaboravljajući osnovno: današnji kriteriji primjenljivi su ne na prošlost ili budućnost već samo na – sadašnjost. Što se vrlo često upravo izbjegava učiniti. Marx bi nam i tu pomogao odgovoriti – zašto? Konačno, i ovakvom, krivom interpretacijom suštine ljudske slobode, opetovano se izbjegava vlastita odgovornost za vlastita djela. Može li čovjek zaista biti odgovoran (i kao takav prihvatiti odgovornost) i za najgnusnije počinjene zločine, ako suština svega leži u probabilizmu elementarnih čestica?

Prema tome, isključivši Boga i mikrosvijet kao sasvim irelevantne (što ne znači i zanemarive u širem kontekstu čovjekove povijesti i bitisanja) za shvaćanje čovjekove slobode, vraćamo se na na bitno. Čovjeka samog! Upravo on, kao „mjerilo svih stvari“ kreira i koristi prostore svoje vlastite slobode. Ključ svega nije ni u božjim ni u čestičnim, no u njegovim rukama. A onda smo i nadomak spoznaje što znači apsolutna a što ljudska istina. Posjednik prve nisu ni Bog ni čovjek. Posjednik druge, jedine relevantne za ljudsku vrstu je čovjek sam, sa svojom (ne)sposobnošćou sagledavanja stvari i izlaženja na kraj sa zabludama koje mu zastiru vidik. Tu dolazimo i do one stare postavke o progresivnom, asimptotskom približavanju spoznaje (kao isklučivo ljudske a ne božje djelatnosti) apsolutnoj spoznaji – Istini. Stvari se dešavaju kako se dešavaju i to je jedina (apsolutna) Istina. Kao što reče pjesnik:

Istina
(„Istina je bog“, Gandhi)

Ono što jeste onakvo kakvo jeste,
i nikakvo drugčije ne može biti.
Ona je bog. K njoj bezbrojne, samotne ceste
vode. Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti.

Fedor Pillgrim

Tu je sadržano sve bitno – apsolutna istina (Istina) i njeno ljudsko sagledavanje podložno različitim tumačenjima, od kojih niukoliko sva nisu podjednako vrijedna ali, zajedno uzevši sve nas više približavaju Istini. I time bi se čovjek zaista morao zadovoljiti. Ključevi slobode i istine u njegovim su rukama a time i propusnica za njegov zaista humanistički angažman u mijenjanju prirode i društva (odnosno, sebe samoga). Jer, „filozofi su do sada svijet samo tumačili – stvar je u tome da se on promijeni“. Hoće li biti sposoban preuzeti odgovornost, turiti ključ u bravu i okrenuti ga na pravu stranu? To samo on zna.

[Scorpy]

Istina ne postoji, ona je poput dijamanta. Kako ga okrećemo na svjetlu, tako nas svaki put iznova zabljesne neka druga stranica.

Ali dobar uvod.

[Aganor1]

Istina ne postoji, ona je poput dijamanta. Kako ga okrećemo na svjetlu, tako nas svaki put iznova zabljesne neka druga stranica.

Ali dobar uvod.

Niti je covjek mjerilo svih stvari, niti ti mozes svojim relativistickim egalitarizmom dokinuti istinu.
Obrazlozenje:

A) Ako bi covjek bio mjerilo svih stvari, onda bi to znacilo, da je stvorio svemir i sve u njemu, a to bi onda znacilo da je uzrokom sebi samom i svemiru. A to nije istina, jer mi niti smo stvorili univerzum niti nas same, jer svemir je stariji od nas, a i sam zivot. Vrlo jednostavno kad se logicki misli.

B) A da apsolutna Istina postoji, pokazuje nam egzistencija svemira. Ako se sam iz sebe nije u stanju obrazloziti, mora biti nesto van njega sto ga generira. A to nesto je apsolutna egzistencija, apsolutna Istina.
Obrazlozenje:

Tvrdnja: "Ne posoji Istina nego samo laz", nije odrziva.

1) Ako bi ova tvrdnja bila istinita, onda bi ova tvrdnja bila istinita, i samim tim pogresna.

2) Ako ova tvrdnja nebi bila istinita, bila bi takodjer pogresna, jer bi Istina bila egzistentna.

Kako vidimo, ne moze se tvrditi da je sve laz ili neistina, jer time dolazimo u logicku kontradikciju.

Ako Iskaz invertiramo pa tvrdimo: "Ne postoji laz, nego samo istina", iako ova tvrdnja realisticki nije ostvariva ipak je logicki konsistentna.

Na osnovi ovih obrazlozenja se moze vidjeti, da Laz, Neistina, ono deficijentno nije bez pozitivnog, -ISTINE- egzistentna. Ona, kao negativni princip, moze iskljucivo egzistirati kao parazit na pozitivnom principu.

Ergo: bez pozitivnog ne postoji ono negativnog, docim obrnuto je moguci, iako ne realisticki ostvariv princip.
Dobro i Istina mogu egzistirati bez Lazi i Zla, to je evidentno.

Primjenjivo na nas zivot bi to znacilo: Mora postojati onaj zadnji smisao svega, jer besmisao nije uzrok smislu i moze samo i iskljucivo egzistirati kao parazit na smislu.

A taj zadnji smisao mi zovemo BOG. Ove logicke zakljucke bi se moglo upotrebljavati i kao dokaz o Bozijoj egzistenciji.

Relativisticke tvrdnje, odnosno misljenja, da ne postoji samo jedna jedina i apsolutna istina se moze smatrati obsoletnim i formalno-logickim putem, pregazenim misljenjima.
Bilo mi je drago!
A1
Bilo mi je drago!

[Scorpy]

Ne baš, ne govorimo o istome.

Da bismo pravilno shvatili problem i mogli potražiti put njegova rješavanja, važno je upoznati značenje termina ili riječi koje upotrebljavamo. Ovdje su to termini "istina", "istinit", "istinitost". Te se riječi u običnom govoru često upotrebljavaju, što ne mora uvijek olakšavati, nego naprotiv može i otežavati određivanje njihova značenja.

Upotrebljavamo li imenicu "istina", mislimo obično na sadržaj neke tvrdnje kao na zaokruženu cjelinu, neku "supstanciju". Zato se takva uporaba zove supstantivistička uporaba termina "istina". Tako recimo Pitagorin poučak izriče neku "istinu" o odnosu stranica u pravokutnom trokutu. U tom se značenju riječ "istina" može upotrebljavati i u množini pa onda govorimo o raznim "istinama", npr. filozofskim, vjerskim, znanstvenim, matematičkim i sličnim istinama. U istom se značenju uzima ta riječ kad filozofi govore o "istini o sebi" ili o "vječnim istinama" (Augustin) ili o "istinama" uma odnosno činjenicama (Leibnitz). Tako tu riječ upotrebljavamo kad kažemo: "Filozofija istražuje istinu o svijetu" ili "Bog je istina".

Govorimo li pak o istini u spoznajnoteoretskom (epistemološkom) smislu, onda tu riječ radije upotrebljavamo u pridjevnom obliku (atributivna uporaba) te njome izričemo svojstvo potvrdnih iskaza ili tvrdnji. U tome se smislu pitamo kad su naše tvrdnje istinite. Da bi neka tvrdnja mogla biti smatrana istinitom, mora posjedovati određeno svojstvo koje je čini istinitom. To se svojstvo sastoji u njezinu odnosu sa stvarima, točnije sa stanjem stvari koje takva tvrdnja izriče. Obično kažemo da je to odnos podudaranja, odgovaranja ili poklapanja (adekvacija, korespondencija) tvrdnje i stvarnosti. Mogli bismo, parafrazirajući Aristotela, reći: "Kad kažemo da jest ono što jest i da nije ono što nije, govorimo istinu."

U filozofiji spoznaje upravo nas najviše (ili jedino) zanima takvo atributivno značenje riječi "istina" pa je onda radije upotrebljavamo kao pridjev "istinit" ili kao apstraktnu imenicu "istinitost". Filozofi katkad govore: "Svako je biće istinito." U takvom iskazu termin "istina" ne pridijevaju govoru, tvrdnjama, nego bićima, stvarima... U tom je smislu neka stvar istinita ako točno odgovara svrsi, svojoj "definiciji", zamisli onoga koji ju je zamislio ili ostvario. U hrvatskom jeziku u tom slučaju radije upotrebljavamo izraze "istinski", "pravi", "stvaran", kao u iskazima: "To je pravo (čisto) zlato" ili "On mi je pravi (istinski) prijatelj". U filozofskom se govoru takva istina zove ontičkom istinom i izriče spoznatljivost, "idejnost" svakoga bića, jer ono odgovara "Stvoriteljevoj zamisli", nosi u sebi njegovu ideju.

Govori se također o povijesnoj ili egzistencijalnoj istini. Tu se ponajviše misli na odnos neke stvari ili zbivanja prema određenim vremenima ili osobama, osobito u smislu njihove promjenjivosti i slobodne odluke. Zato neki iskazi i načela mogu u različitim povijesnim epohama ili u različitih osoba s različitim shvaćanjima poprimiti drukčiji smisao (imati drukčiju "istinu"). To je tek relativistički pogled na istinu, kojem se protivi mišljenje o apsolutnosti istine, tj. da je istina jedna, jedina i da vrijedi za sve i uvijek.

Etička ili moralna istina zapravo je istinoljubivost koja zahtijeva poklapanje govora i misli ili unutrašnjih stavova, poklapanje govora i djelovanja.

Riječ ili termin "istina" ima dakle široku uporabu, što čini njezino značenje neodređenim. Nužno je stoga ograničiti se i odrediti u kojem značenju upotrebljavamo taj termin u danom diskurzu. A upotrebljavamo ga u atributivnom značenju te termin "istinit" pridijevamo iskazima ako su oni tvrdnje o svijetu. U tom se smislu govori o istinitosti spoznaje.

[Aganor1]

Ne baš, ne govorimo o istome.

Da bismo pravilno shvatili problem i mogli potražiti put njegova rješavanja, važno je upoznati značenje termina ili riječi koje upotrebljavamo. Ovdje su to termini "istina", "istinit", "istinitost". Te se riječi u običnom govoru često upotrebljavaju, što ne mora uvijek olakšavati, nego naprotiv može i otežavati određivanje njihova značenja.

Upotrebljavamo li imenicu "istina", mislimo obično na sadržaj neke tvrdnje kao na zaokruženu cjelinu, neku "supstanciju". Zato se takva uporaba zove supstantivistička uporaba termina "istina". Tako recimo Pitagorin poučak izriče neku "istinu" o odnosu stranica u pravokutnom trokutu. U tom se značenju riječ "istina" može upotrebljavati i u množini pa onda govorimo o raznim "istinama", npr. filozofskim, vjerskim, znanstvenim, matematičkim i sličnim istinama. U istom se značenju uzima ta riječ kad filozofi govore o "istini o sebi" ili o "vječnim istinama" (Augustin) ili o "istinama" uma odnosno činjenicama (Leibnitz). Tako tu riječ upotrebljavamo kad kažemo: "Filozofija istražuje istinu o svijetu" ili "Bog je istina".

Govorimo li pak o istini u spoznajnoteoretskom (epistemološkom) smislu, onda tu riječ radije upotrebljavamo u pridjevnom obliku (atributivna uporaba) te njome izričemo svojstvo potvrdnih iskaza ili tvrdnji. U tome se smislu pitamo kad su naše tvrdnje istinite. Da bi neka tvrdnja mogla biti smatrana istinitom, mora posjedovati određeno svojstvo koje je čini istinitom. To se svojstvo sastoji u njezinu odnosu sa stvarima, točnije sa stanjem stvari koje takva tvrdnja izriče. Obično kažemo da je to odnos podudaranja, odgovaranja ili poklapanja (adekvacija, korespondencija) tvrdnje i stvarnosti. Mogli bismo, parafrazirajući Aristotela, reći: "Kad kažemo da jest ono što jest i da nije ono što nije, govorimo istinu."

U filozofiji spoznaje upravo nas najviše (ili jedino) zanima takvo atributivno značenje riječi "istina" pa je onda radije upotrebljavamo kao pridjev "istinit" ili kao apstraktnu imenicu "istinitost". Filozofi katkad govore: "Svako je biće istinito." U takvom iskazu termin "istina" ne pridijevaju govoru, tvrdnjama, nego bićima, stvarima... U tom je smislu neka stvar istinita ako točno odgovara svrsi, svojoj "definiciji", zamisli onoga koji ju je zamislio ili ostvario. U hrvatskom jeziku u tom slučaju radije upotrebljavamo izraze "istinski", "pravi", "stvaran", kao u iskazima: "To je pravo (čisto) zlato" ili "On mi je pravi (istinski) prijatelj". U filozofskom se govoru takva istina zove ontičkom istinom i izriče spoznatljivost, "idejnost" svakoga bića, jer ono odgovara "Stvoriteljevoj zamisli", nosi u sebi njegovu ideju.

Govori se također o povijesnoj ili egzistencijalnoj istini. Tu se ponajviše misli na odnos neke stvari ili zbivanja prema određenim vremenima ili osobama, osobito u smislu njihove promjenjivosti i slobodne odluke. Zato neki iskazi i načela mogu u različitim povijesnim epohama ili u različitih osoba s različitim shvaćanjima poprimiti drukčiji smisao (imati drukčiju "istinu"). To je tek relativistički pogled na istinu, kojem se protivi mišljenje o apsolutnosti istine, tj. da je istina jedna, jedina i da vrijedi za sve i uvijek.

Etička ili moralna istina zapravo je istinoljubivost koja zahtijeva poklapanje govora i misli ili unutrašnjih stavova, poklapanje govora i djelovanja.

Riječ ili termin "istina" ima dakle široku uporabu, što čini njezino značenje neodređenim. Nužno je stoga ograničiti se i odrediti u kojem značenju upotrebljavamo taj termin u danom diskurzu. A upotrebljavamo ga u atributivnom značenju te termin "istinit" pridijevamo iskazima ako su oni tvrdnje o svijetu. U tom se smislu govori o istinitosti spoznaje.

Tvoja "dijarea" nije svrsishodna, ne samo sto si je prepisao iz nekog filozofskog teksta (tekstova), nego poradi toga, sto je promasena kao replika.

Ti si tvrdio, da "istina ne postoji", a ja sam ti pokazao da istina postoji, jer je kao pozitivni princip neoboriva.

Sve ostalo je irelevantno, jer ti ne shvacas stvari, a ono sto prepisujes nitko nije niti napadao.
Si tacuisses philosophus mansisses!

[Scorpy]

Prvo, "dijarea" ne postoji, nauči hrvatski, za početak. Ili barem svladaj osnove kroatiziranja grecizama kao međunarodnih termina.

Drugo, što si dokazao osim da možeš nadugačko i naširoko laprdati o univerzumu i Bogu - a da te za to nitko nije pitao? Živo mi je fućka za "egizstenciju svemira" (odakle samo vadiš te sklopove, nesposobnjakoviću?) - odgovori barem na ono što sam (po tvome) tvrdio: da istina kao apsolut ne postoji. I ne, to nije Bog, uloži mentalni napor da to shvatiš, napokon. Jer bi se, sukladno tvojoj "logici", moglo reći "Istina je grah" - pa onda dokazivati grah. Istina postoji - ali u određenoj stvarnosti. Uvijek je dakle kontekstualna. Zato usporedba s dijamantom, zbog promjene perspektive. No to ti je valjda bilo preteško razumjeti.

I treće, od "lumena" poput tebe uopće ne očekujem znanje odakle je što jer za to nisi sposoban. Nego samo nagađanje. Što si zorno i pokazao.

[Aganor1]

Prvo, "dijarea" ne postoji, nauči hrvatski, za početak. Ili barem svladaj osnove kroatiziranja grecizama kao međunarodnih termina.

Drugo, što si dokazao osim da možeš nadugačko i naširoko laprdati o univerzumu i Bogu - a da te za to nitko nije pitao? Živo mi je fućka za "egizstenciju svemira" (odakle samo vadiš te sklopove, nesposobnjakoviću?) - odgovori barem na ono što sam (po tvome) tvrdio: da istina kao apsolut ne postoji. I ne, to nije Bog, uloži mentalni napor da to shvatiš, napokon. Jer bi se, sukladno tvojoj "logici", moglo reći "Istina je grah" - pa onda dokazivati grah. Istina postoji - ali u određenoj stvarnosti. Uvijek je dakle kontekstualna. Zato usporedba s dijamantom, zbog promjene perspektive. No to ti je valjda bilo preteško razumjeti.

I treće, od "lumena" poput tebe uopće ne očekujem znanje odakle je što jer za to nisi sposoban. Nego samo nagađanje. Što si zorno i pokazao.

S takvim ljudima, koji su rezistentni na ucenje, i koji ponavljaju kao papagaji uvijek iste stvari, ili jednostavno prepisuju tekstove koje uopce ne razumiju, nepotrebno je polemizirati, jer se bore sa vlastitim kompleksima manje vrijednosti, neovisno o samoj uzrocnosti istih.

O teorijama istine nije bilo rijeci, nego o ISTINI, za koju si ti tvrdio da ne postoji, pokusavajuci nebuloznim prepisanim tekstom to i obrazloziti, sto je bilo potpuno nepotrebno, jer istina postoji. Relativiranjem apsolutne Istine samo i iskljucivo unistavas, odnosno modificiras istu, jer ona ne podlijeze matematicko-logickoj dokazivosti.

Subjektivisticka i li objektivna istina je uvijek istina i ne stoji na dispoziciji, jer je pozitivni princip, koji je sam za sebe egzistentan.
Ona to generira!

[Scorpy]

Dragi, jel' ti to okrećeš pilu naopako pa kao najveći prepisivač nebuloza u svemiru tu manu pripisuješ prvome koji te razotkrio ovdje?

I mislio sam da je tako.

[Aganor1]

Dragi, jel' ti to okrećeš pilu naopako pa kao najveći prepisivač nebuloza u svemiru tu manu pripisuješ prvome koji te razotkrio ovdje?

I mislio sam da je tako.

Nisam ti ja dragi, ako si ti homoseksualac ili peder, jer ja nemam s tobom ama bas niosta zajednickog, pa bih te zamolio da se okanis tih neukusnih titulacija.

Diskutirati o mome i tvome znanju i edukaciji bilo bi potpuno suvisno, jer kod tebe se od svega toga ne zamjecuje niti onaj rudiment iz pucke skole, sto nadoknadjujes za tebe nerazumnim prepisanim tekstovima. Idi u miru Bozijem, jer i tebi je Bog Otac, iako ga grdis i ponizavas svojim neadekvatnim i nebuloznim upisima.

[Scorpy]

Ma naravno.

Usput, dvojba "homoseksualac ili peder" postoji samo u tvojoj ludoj i neupućenoj glavi. Homoseksualac jest peder. I obrnuto. Pleonazam, dakle. Što si ti dakako već znao.