O patosu istine

[Subrino]

Da li je slava odista najslađi zalogaj našeg samoljublja? – Ona je, kao požuda, povezana s najrjeđim ljudima te i u njih s najrjeđim momentima. To su momenti iznenadnih prosvjetljenja u kojima čovjek zapovjedajući svojoj ruci istu ispruža kao da time stvara svijet. Crpeći iz sebe svjetlo i isijavajući ga oko sebe. Tada ga prožme usrećujuća izvjesnost da ono što ga je izdiglo u najveću daljinu i udaljilo, dakle visina ovog jednog osjećaja, nijednom budućem pokoljenju ne bi smjela biti uskraćena; u vječnoj nužnosti ovih najrjeđih prosvjetljenja za sve koji dolaze čovjek osjeća nužnost svoje slave; čovječanstvo ga zanavijek treba i jednako kao što je onaj moment prosvjetljenja izvod i kvintesencija njegovog najvlastitijeg bića, on kao čovjek ovog momenta vjeruje da je besmrtan dok od sebe kao šljaku, lijenost, taštinu, animalnost ili kao pleonazam odbacuje i žrtvuje prošlosti sve drugo.

Kako biste komentirali ovaj dio članka? Da li je slava doista važna kako bismo se mogli isticati?

Inače, ostatak priče je na FILOZOFIJA.NET

[teica]

jer slava je kao riba... za pola sata već si gladan....

[automaton]

Pravi autor: Subrino

Da li je slava odista najslađi zalogaj našeg samoljublja? – Ona je, kao požuda, povezana s najrjeđim ljudima te i u njih s najrjeđim momentima. To su momenti iznenadnih prosvjetljenja u kojima čovjek zapovjedajući svojoj ruci istu ispruža kao da time stvara svijet. Crpeći iz sebe svjetlo i isijavajući ga oko sebe. Tada ga prožme usrećujuća izvjesnost da ono što ga je izdiglo u najveću daljinu i udaljilo, dakle visina ovog jednog osjećaja, nijednom budućem pokoljenju ne bi smjela biti uskraćena; u vječnoj nužnosti ovih najrjeđih prosvjetljenja za sve koji dolaze čovjek osjeća nužnost svoje slave; čovječanstvo ga zanavijek treba i jednako kao što je onaj moment prosvjetljenja izvod i kvintesencija njegovog najvlastitijeg bića, on kao čovjek ovog momenta vjeruje da je besmrtan dok od sebe kao šljaku, lijenost, taštinu, animalnost ili kao pleonazam odbacuje i žrtvuje prošlosti sve drugo.

Kako biste komentirali ovaj dio članka? Da li je slava doista važna kako bismo se mogli isticati?

Inače, ostatak priče je na FILOZOFIJA.NET

Nekome je do slave i isticanja, drugome je to tihog života u anonimnosti. Čemu slava? To jako sputava i obvezuje. Čovjek se promijeni i postaje karikatura. Tko si ti zapravo? Onaj slavni ili onaj prije toga?
Slava? Hvala, ne!

[automaton]

Nisu li tu malo pobrkani pojmovi? Tema je "O patosu istine," a tekst o slavi. Slava je beznačajna u odnosu na istinu. Nijedan znanstvenik ili filozof nije istraživao istinu radi nekakve slave. Slava ovisi o drugima za koje si slavan, koji ti daju slavu, ali i oduzimaju. Istina se otkriva radi istine, a ne radi slave.