Prieuré de Sion -istina ili podvala?

[Kiyu#13]

Iako mnogi entuzijasti I dalje vjeruju u postojanje ove mistične organizacije, činjenice govore nešto drukčije. Da bi pobliže upoznali Sionski Priorat, ili kako se na izvornom francuskom kaže Prieuré de Sion ne trebamo ići toliko daleko u prošlost…Dovoljno je otići u 1956. Ili 1961. godinu I znati pokoji detalj o izvjesnom Pierru Plantardu. Doduše, činjenica stoji da je postojala je izvjesna francuska bratovština pod ovim imenom, no ona se ugasila iste godine kada je I osnovana, odnosno 1956. No, govoreći o Sionskom Prioratu najčešće se misli na mitsko tajno društvo koje je kovalo zavjere kako bi instalirali dinastiju Merovinga na prijestolja Europe I u Jeruzalemu, a to su navodno činili sve od Srednjeg vijeka. O ovom mitu se spekuliralo najviše u knjizi “Sveta Krv, Sveti Gral” iz 1982. za koju se nakon objave fiktivnog romana “Da Vinčijev kod” još više tvrdilo da se temelji na činjenicama. Iako se pričinjavalo da je Sionski Priorat jedno od najutjecajnijih duhovno-religijskih udruženja u zapadnjačkoj povijesti, zapravo se radilo o najobičnijoj igri koju je 1961. započeo gore spomenuti Pierre Plantard, lažni pretendent na francusko prijestolje. Ispostavilo se da su dokazi koje je u prilog svojim tvrdnjama navodio Palntard, obične krivotvorine koje su Plantard I njegovi pomoćnici tijekom godina brižno podmetali po ključnim lokacijama u Francuskoj. Unatoč razotkrivenoj podvali, teoretičari zavjera I dalje uporno vjeruju da je Sionski Prorat tisuću godina staro tajno društvo koje čuva subverzivne tajne. Po toj teoriji, Sioski Priorat utemeljio je u Jeruzalemu francuski kralj Godefroi de Bouillon 1099. godine.
Kralj Godefroi je navodno znao i čuvao jednu vrlo moćnu tajnu, koja se u njegovoj obitelji nalazila od vremena Krista. Pribojavajući se da će se njegova tajna izgubiti, osnovao je tajno društvo koje je nazvao Sionski priorat. Članovi Priorata bili su zaduženi da tu tajnu prenose sa generacije na generaciju. Sionski priorat se uz pomoć Templara domogao spisa, spisa Sangreal ili Svetog grala (Ovdje se opet nameće dilema koju Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln spominju u svojoj knjizi, a čini mi se da sam je i ja negdje već spominjao. Naime, francuska složenica «Sangreal» može se protumačiti na dva načina: kao San Greal, odnosno sveti gral, te kao Sang Real, odnosno sveta krv.), koji navodno potvrđuju Godefroijevu priču. Ta tajna je navodno toliko moćna da bi Crkva učinila sve samo da ih se domogne. Članovi Sionskog priorata navodno su bili najistaknutiji pojedinci, Botticelli, Isaac Newton, Victor Hugo, Leonardno da Vinci. Veliki fizičar Isaac Newton navodno je bio i veliki meštar Priorata od 1691. do 1727. Godine, a Leonardno da Vinci predsjedavao i bio meštar od 1510. do 1519. godine. Priorat, ukoliko je vjerovati tvrdnjama pobornika ovog društva, ima dobro dokumentiranu prošlost štovanja svete ženstvenosti. Uvjerni su da je rana Crkva prevarila svijet širenjem laži koje su oduzimale vrijednosti ženama. Također vjeruju da su Konstantin i njegovi nasljednici demonizirali svetu ženstvenost i da su time zauvijek izbrisali boginje iz kršćanstva. Za Priorat, žene su bile svete. Njihov sveti čin Hieros Gamos, Crkva je preinačila u čin vrijedan prijezira.
Hieros Gamos je prirodno seksualno sjedinjenje muškarca i žene. To je čin kroz koji oboje mogu doživjeti Boga. Vjerovali su da muškarac nije duhovno potpun dok ne spozna svetu ženstvenost. To je jedini način da muškarac može spoznati božanstvo. Vrlo je važno imati na umu da se pogledi na seks u ono vrijeme i danas bitno razlikuju. Seksom se stvarao život, čudo. A sposobnost žene da stvori novi život, činila ju je svetom. A za Crkvu je to predstavljalo prijetnju. Stoga je Crkva seks okarakterizirala kao odvratan i grešan čin. A isto to su učinile i ostale religije.Da bi sačuvali spise o Svetom gralu, čuvari su ih često morali premještati, tako da nitko nije siguran gdje se ti spisi točno nalaze. Posljednji put spisi su , također navodno, viđeni 1447. godine. No vratimo se činjenicama….Mit o Sionskom prioratu temeljito je raskrinkan od strane uglednih znanstvenika i novinara, te proglašen najvećom podvalom 20. stoljeća. Zahvaljujući sve većem zanimanju za teorije zavjere, pseudopovijest i okultno, mit se dobro ukorijenio u stvarnost, tako da mnogi još misle kako ovo društvo zaista postoji.
Pravi povijesni Sionski priorat je bila bratovština utemeljena 1956. godine u francuskom gradu Annemasse. Francuski zakon nalaže da sve udruge budu registrirane pri Vladi, stoga ni sionski priorat nije bio iznimka. Sa svojim statutom, društvo je 7. svibnja 1956. registrirano kao podprefektura Saint-Julien-en-Genevois, a registracija je 20 srpnja objavljena u službenom listu „Journal Officiel de la République“. Kao osnivači društva navedeni su (pod pseudonimima) Pierre Plantard također poznat i kao „Chyren“, André Bonhomme poznat I kao "Stanis Bellas", Jean Delaval i Armand Defago. U stvarnosti, pokretačka sila društva bio je glavni tajnik Plantard, iako se kao predsjednik društva navodio Bonhomme. Uredi društva nalazili su se u Plantardovom stanu. Izbor imena „Sionski“ dolazi od tamošnje lokalne znamenitosti poznate i kao planina Sion, gdje su članovi namjeravali napraviti duhovni centar. Uz naziv Sionski priorat stajalo je i “Chevalerie d'Institutions et Règles Catholiques d'Union Independante et Traditionaliste” što bi u prijevodu značilo “Viteštvo katoličke vladavine, institucija I neovisni savez tradicionalista. Svrha postojanja Sionskog priorata bilo je, kako je navedeno u statutu, naukovanje i međusobno pomaganje članova društva. Dalo se zaključiti da je društvo imalo više članova, jer su u tiskovini društva „Circuit“ (skraćenica od gore navedenog francuskog naziva) svoje članke objavljivali različiti autori.Iz članaka i iz samog statuta mogao se isčitati temeljni cilj društva, a to je stvaranje tradicionalističkog katoličkog viteškog reda od čijih se članova očekivalo da provode dobra djela, da pomognu Rimokatoličkoj crkvi propovijedati istinu, te da štite slabe i potlačene. Krajem 1956. godine društvo je dodatne napore usmjeravalo na stvaranje veza s lokalnom katoličkom crkvom, što je rezultiralo uvođenjem školske autobusne linije kojom su upravljali zajedno Sionski priorat i Crkva Svetog Josipa iz Annemassea. Glavni ciljevi navedeni u statutu brzo su se razvodnili i sveli na tematike vezane uz lokalni politički život i tržište nekretnina, te se u časopisu Circuit sve manje promicao viteštvom nadahnut dobrotvorni rad. Imajući u vidu političku nestabilnost Francuske toga vremena, lokalne vlasti bile su vrlo sumnjičave prema navedenoj tiskovini. Ovo društvo ugasilo se kako sam već rekao iste godine kad je i osnovano, samo da bi ga Plantard u nešto drukčijem obliku i zbog drugih razloga ponovno „oživio“ u razdoblju od 1961. – 1993. Društvo se smatralo „uspavanim“ pošto je zadnja aktivnost zabilježena 1956. godine, no službenu ostavku na mjesto predsjednika Bonhomme je dao tek 1973. kada mu je dodijalo povlačenje njegovog imena po medijima, a vezano uz Plantardov slučaj.
Mitovi i legende
Iako Sionski priorat nije imao neku značajnu povijesnu I društvenu ulogu, širu javnost I dan danas zabavljaju razne legende koje se povezuju s ovim društvom. Najzanimljivija je ona koja govori o tzv. Plantardovoj uroti. Plantard je želio da Sionski priorat postane kripto-politički ezoterično-kršćanski viteški red, čija je misija postavljanje Velikog Kralja na francusko prijestolje, a čiji je dolazak predvidio i Nostradamus. Neki neovisni istraživači nagađaju da je ta cijela priča bila unaprijed smišljena podvala kako bi Plantard izgradio vlastiti kult ličnosti u ezoteričnim krugovima. U razdoblju između 1961. i 1984. Plantard je društvu priskrbio mistični „pedigre“. Tvrdio je da je novi Sionski priorat nasljednik religioznog reda rimokatoličke Crkve osnovanog u Sionskoj opatiji unutar Jeruzalemskog Kraljevstva tijekom Prvog križarskog rata 1099. godine, a kojeg su 1617. u svoje redove absorbirali Jezuiti. Ljudi često brkaju Sionsku opatiju I Sionski priorat, ne znajući razliku između opatije I priorata.
Također, Plantard je za svoje društvo prisvojio I moto “Et in Arcadia ego”, pomalo izmjenjenu latinsku frazu koju je proslavio Nicolas Poussin na svojim slikama. Ovaj obiteljski credo, Plantard je prisvojio iz razloga što grobnica sa Poussinovih slika nalikuje grobnici koja se nalazi u Les Pontilisu, području u blizini Rennes-leChateaua.
Grobnica će postati simbol njegovih dinastičkih teza o grobnici kao posljednjeg utočišta Merovinške dinastije na teritoriju Razesa, ostavljene kao podsjetnik da će “izgubljni kralj” Dagobert II figurativno ponovno zasjesti na prijestolje kao prijestoljonasljednik. Kako bi svojoj umotvorini dao kredibilitet Plantard I njegov prijatelj Philippe de Cherisey izradili su “nezavisne dokaze”, tako da su 1960. pohranili lažne dokumente poznatije pod nazivom Dossiers Secrets d'Henri Lobineau (Tajni spisi Henria Lobineaua) na raznim mjestima u Francuskoj Nacionalnoj biblioteci u Parizu.Također, 1960. godine Plantard je počeo sa izradom rukopisa I posjedovao “srednjovjekovne prgamente” koji su sadržavali navodnu šifriranu poruku za Sionski priorat. Navodni pergamenti su također bili krivotvorine, a izradio ih je Cherisey. Često su isticali da je ove, navodno srednjovjekovne rukopise, za vrijeme renoviranja pronašao katolički svećenik Bérenger Saunière u stupovima crkve u Rennes-leChateau 1891. godine. Inspiriran učincima priče o pronalascima “Svitaka s Mrtvog mora”na javnost, Plantard se nadao istoj populrnosti svojih pergamenata kojima je nastojao dokazati srednjovjekovno podrijetlo Sionskog priorata,a što je bila glavna teza u ezoteričnim krugovima. Plantard je čak angažirao I pisca Gerarda de Sedea da napiše knjigu inspiriranu njegovom pričom i pričom o Svicima s Mrtvog mora. Ovaj je to I učinio, a u knjizi su objavljene I preslike navodnih pergamenata, ali bez prijevoda. Naknadno je uočeno da tekstovi sadrže prekopirane dijelove iz "Novum Testamentuma", restaurirane Vulgate. (verzije novog zavjeta iz 5. st.). Verzije latinskih tekstova pronađenih u “pergamentima” lako mogu biti datirane, već prema riječima koje sadrže. Tako je utvrđeno da latinske riječi u pergamentima datiraju iz 1889. godine što je u potpunosti rušilo teoriju iz Sedeovih knjiga o podrijetlu iz srednjeg vijeka.
1969. godine engleski glumac i pisac znansvene fantastike Henry Lincoln pročitao je Sedeovu knjigu Le Trésor Maudit i ona ga je zaintrigirala. Otkrio je jednu od šifriranih poruka koja jeglasila: "À Dagobert II Roi et à Sion est ce trésor, et il est là mort". (Dagobertu II, Kralju i Sionu pripada blago i on je tamo mrtav”). Moguće je da se ovdje aludira na relikviju Siegberta IV kao “blago” koje pripada njegovu ocu Dagobertu II, izgubljenom merovinškom kralju, koji je ubijen u 7. stoljeću. Lincoln je teoriju dalje razradio pišući vlastite radove o ovoj temi i kreirajući seriju dokumentaraca o misterijama Rennes-leChateaua. Upravo ga je Sede “naputio” na neke od krivotvorenih genealogija koje su potvrđivale teorije o Merovinškoj lozi. U dokumentima je stajalo da je Sionski priorat utemeljen 1099. godine i da je upravo on zaslužan za stvaranje Vitezova Templara. No, jedino što je bilo stvarno u priči o Sionskom prioratu su pisma kojima su se 1960. godine međusobno dopisivali Plantard, de Chérisey i de Sède, a koja su sadržavala naputke kako se nositi s pritiscima javnosti i kako odgovarati na pitanja o određenim temama koja se tiču Priorata. Pisma i originalne kuverte su u posjedu francuskog istraživača Jeana-Luca Chaumeila koji je i sam bio dio Plantardova “prevarantskog kruga” prije no što je sve razotkrio i priznao krajem 1970. godine. Još jedno pismo otkriveno nešto kasnije u podprefekturi Saint-Julien-en-Genevois samo je do kraja potvrdilo da je riječ o prevari. U njemu je pisalo o Plantardovoj kriminalnoj prošlosti prevaranta. Koliko je cijela prevara bila pomno osmišljena govori i činjenica da se iz nje izrodila cijela jedna pseudopovijest koja je zabiljžena u brojnim knjigama. Najpoznatija je svakako “Sveta Krv Sveti Gral” koju je Lincoln udružen s Michaelom Baigentom i Richardom Leighom napisao 1982. godine. Oni su u Francuskoj nacionalnoj biblioteci pronašli “tajne dosjee” koji su na svoj način portretirali stotinu godina srednjovjekovne povjesti. Ne znajući da se radi o krivotvorinama, sve navedno su prhvatili kao činjenice i napisali kontroverznu knjigu. Uvžavajući i podupirući sve navode iz Dossiers Secrets, u svojim tezama autori knjige otišli su korak dalje tvrdeći da Sionski priorat štiti nasljednike loze Merovinga, jer bi oni doslovno mogli biti potomci Isusa Krista i njegove navodne žene Marije Magdalene. Također su tvrdili da je upravo Crkva nastojala istrijebiti preostale potomke dinastije i njihove navodne zaštitnike Katare i Templare kako bi očuvali vladavinu apostolskog umjesto obiteljskog naslijeđivanja. Autori su nadlje zaključili da su zadaće modernog Sionskog priorata povratak izgubljenog blaga Hrama Jeruzlemskog u Izrael; riječ je o navodnim dokazima koji povezuju Merovinšku dinastiju s lozama Davida i Zadokita iz Plemena Juda. (to je bilo u suprotnosti s Plantardovom tezom da su Merovinzi potomci Plemena Benjamin.). Sionski priorat trebao je uspostaviti Sjedinjene Europske Države po uzoru na Sveto Rimsko Carstvo obnovljeno restauracijom viteštva i ujedinjenih kroz kult vladara – svetog kralja iz loze Merovinga koji sjedi na prijestolju Europe i po mogućnosti Svetog Mora. S vremenom, Priorat bi se trebao probraziti iz tajnog društva u Parlament carske Europe. Autori su u svoju knjigu inkorporirali kontroverzne antisemitske “Sionske protokole” koji su bili i najčvršći dokaz postojnja Sionskog priorata. Ovaj traktat je navodno pružao dokaze teoriji da je Sionski priorat nastao iz nekog masonskog tijela, ali nije bio dio “židovsko-masonske zavjere”, da nije predviđeno da izlazi u javnost, već da zadobije kontrolu nad Masonima. Kombinacija istraživačkog novinarstva i teorija zavjere s religioznim predznakom zaslužna je za činjenicu da su mnogi teoretičari zavjere brzo su na svoju listu tajnih društava zaslužnih za politička previranja i svjetsku dominaciju dodali i Sionski priorat.
Odo ja sad spavati.Ovo pisanje me izmorilo .

[Radanus]

Kopi pejet

Zeka