Indie bandovi

[Simply]

Zakon. Meni je indie isto već neko vrijeme non stop u glavi, playeru, liniji...

Favoriti: Franz Ferdinand, Kaiser Chiefs, Artic Monkeys, Belle & Sebastian, Modest Mouse, The White Stripes, The Smiths, Wilco...

Neda mi se više nabrajati

[kresola]

JOY DIVISION

Su Engleski rock bend formirani u gradiću Salfordu 1976.g. Bernard Sumner (gitara, klavijature) i Peter Hook (bas, vokal) odlučili su oformiti bend vraćajući se jedne večeri sa koncerta Sex Pistolsa iz Manchestera. Sumner je tada izjavio da je punk rock ustvari "...uništio mit o pop zvijezdama i glazbenicima kao nekakvim božanstvima koje se mora obožavati..." Ubrzo su postavili oglas o traženju pjevača, a na oglas se prvi javio (naravno pogađate) Ian Curtis, koji se sa navedenim dvojcem poznavao otprije, jer su se kretali po sličnim koncertima. Curtis je odmah, bez probe primljen u bend, kako je Sumner poslije izjavio "...znali smo da je on u prava osoba za naš bend, jer smo bazirali cijeli bend na principu, ako nam se sviđao, mogao je s nama svirati..." Bend se u početku nazvao Warsaw po jednoj od pjesama David Bowiea. Sredinom 1977.g. bendu se priključuje i bubnjar Stephen Morris, nakon neuklapanja par prijašnjih bubnjara u sam bend.

U principu u počecima Joy Division su ustvari bili punk bend, koji se postupno odvajao od svojih punk rock utjecaja i razvijao mnogo mračniji i sumorniji zvuk koji ih je postavio kao pionire post punk pokreta kasnih 70tih. Trebalo im je vremena da razviju svoj karakterističan zvuk. Dok su se zvali Warsaw su više zvučali kao nekakav punkičan hard rock, dok je njihova originalnost postajala sve očitija kroz njihovo post punk preobraćenje, usporavanje i otežavanje svog zvuka.

U travnju 1979.g. bend počinje snimanje svog debi albuma Unknown Pleasures sa Martin Hannethom kao producentom. Album izlazi na tržište u nakladi od 10 000 primjeraka, i njegov relativan uspijeh polako pretvara indie izdavače u revolucionarnu silu koja se nameće izvan sistema velikih izdavačkih kuća. U lipnju 1980.g. izlazi njihov drugi i posljednji album Closer koji odmah po izlasku ulazi na svjetske top 10 liste. Nakon izlaska albuma, i brdo odsviranih gaža po Europi, bend se odlučio upustiti u svoju prvu turneju po Americi. Nažalost, to se nije nikad dogodilo zbog Curtisovog samoubojstva 18.05.1980.g. (Uzrokovanog teškim psihičkim poremećajima, epilepsijom od koje je bolovao i bračnim problemima) Članovi benda su prije svojih uspjeha napravili pakt da ukoliko bilo tko od njih iz nekog razloga odluči otići iz benda nikad neće svirati pod istim imenom. Samim tim, bend se raspada i ostatak članova osnivaju New Order, ali to je več druga priča...

O utjecajima ovoga benda nema smisla puno govoriti, jer osim što su svojom glazbom inspirirali sasvim novi žanr u glazbi (tzv. Gothic rock) brojni glazbenici su kao direktan utjecaj na njihov glazbeni izričaj naveli baš Joy Division, uključujući i imena kao U2, Smashing Pumpkins, Manic Street Preachers, Nine Inch Nails, The Cure, John Frusciante... A Ian Curtis (o kojemu uopće u ovom postu nisam ni puno pričao, jer bi se proteglo na par stranica) se svojom poezijom nametnuo kao jedan od najvećih i najoriginalnijih autora svih vremena!

[wonderwall]

Taj indie ne kužim, svaki novi bend kojeg poslušam je kvalificiran kao indie...Indie je oko nas...Pa neću dugo, napisat ću malo o apsolutno jednom od najboljih bendova kojeg sam otkrio unazad par godina...

MY MORNING JACKET

Za početak, nisam siguran da spada isključivo u indie, ima tu još materijala s kojim bi ih se dalo povezati, ali nek bude. Čisto zato jer mi je tema super...

5 čupavaca se okupilo 1998 u Kentuckyu, ali tek nekoliko godina kasnije potpisuju svoj prvi pravi ugovor. Od originalne postave iz 1998, poplavu promjena članova su preživjeli samo vokal/gitarist i basist. Kroz bend je prošlo do dana današnjeg nekih 10-ak članova..Zbog svojeg izgleda a i poprilične psihodelije u pjesmama etiketirani su kao hipiji novog doba, dok im se danas tepa sa Kentucky's finest.

Osobno sam se prvi put susreo s njima negdje 2004 i njihovim 3. po redu albumom "It still moves". Nakon par preslušavanja završili su u mojoj arhivi gdje ih čuvam do 2006-e kada pročitah da će "opening act" za Pearl Jam-ove nastupe na američkoj turneji biti MMJ. U međuvremenu, 2005-e izlazi njihov po najavama najkvalitetniji uradak nazvan "Z". I najave su definitivno bile opravdane - Dondante, Gideon, Lay Low, It beats 4 u su pjesme koje odmah ulaze u uho, kao i ostatak albuma.

Te 2005-e marljivo odrađuju turneje da bi na kraju snimili live materijal tokom 2 koncerta u San Franciscu koji će 2006 ugledati svjetlo dana kao projekt "Okonokos-Double live album" te "Okonokos-DVD". Meni osobno je ovaj uradak definitivno jako visoko na nekakvoj kretenoidnoj listi najboljih live uradaka ikad. A vokal tek uživo zvuči fascinantno. Nastavljaju pratiti Pearl Jam po američkoj turneji 2006-e, a bili su i predgrupa na nekoliko europskih koncerata iste godine. Također te 2006-e na Bonaroo festivalu u USA oduševljavaju svih svojim 3 i pol satnim koncertom. Od tada ništa ne izdaju, zadnje informacije o njima govore kako marljivo snimaju novi album, no o istom se još uvijek ne zna ništa. Zadnji nastup koliko sam ja informiran je bio početkom Kolovoza na Lollapalooza festivalu u Chicagu..

Diskografija

The Tennessee Fire, 1999
At Dawn, 2001
It Still Moves, 2003
Z, 2005
Okonokos - live concert i dvd, 2006

uz još hrpu nebrojenih Ep-ova, demo materijala, bootlega i ostalog.

Za kraj, zanimljiv opis njihovog lidera Jima Jamesa o njima kaže... "When we have a good show, time doesn't exist"

Malo materijala s dvd-a, odmah u početku idu taktovi mog osobnog favorita "One big Holiday"



One big holiday-live



Wordless chorus-live

[kresola]

WILCO

Wilco su Američki rock bend iz Chicaga osnovani 1994.g. od preostalih članova alternativne country grupe Uncle Tupelo. Iako im se postava često mijenjala pjevač Jeff Tweedy i basist John Stirratt su jedini članovi originalne postave benda.

Glazba im je inspirirana širokim spektrom glazbenika ali primarno glazbom kreiranom između 1966 – 1974. g. posebice ističu solo album Johna Calea (bivšeg člana Velvet Undergrounda) Paris 1919. Tweedy je svojevremeno izjavio i “...taj album mi je otvorio oči, shvatio sam da ja nisam jedina osoba koja je osjećala da naš i Caleov svijet imaju puno više zajedničkog nego to na prvi pogled izgleda – eksperimentiranje i avangarda nisu u suprotnosti sa ljepotom...” Osim Calea Tweedy priznaje da su određene utjecaje na bend imali i John Lennon, Neil Young i Brian Wilson. Njihovi utjecaji su ipak ukomponirani u alternativni country stil koji su i počeli svirati u doba Uncle Tupela, i unatoč dugogodišnjoj povezanosti sa velikim izdavačkim kućama u principu su najčešće spominjani kao indie rock – country bend.

Tijekom karijere su izdali 6 studio albuma i 3 albumske suradnje (dvije sa Billy Braggom i jednu sa The minus 5) Medijsku pozornost su ponajviše privukli svojim 4tim albumom Yankee Hotel Foxtrot i kontroverzama oko istog. Naime, nakon što su završili album u studiu, njihova izdavačka kuća Reprise Records je odbila album i odbila nastaviti daljnju suradnju s bendom, davajući bendu besplatno album, koji ga stavlja na skidanje fanovima na svojim web stranicama. Tek nakon toga album kupuje izdavačka kuća Nonesuch Records 2002.g. i izdaje ga. Inače obe ove izdavačke kuće su pod okriljem iste firme (Warner Music Group) navodeći kritičare da ismiju ovaj potez i zaključe koliko je čudna glazbena industrija početkom novog tisućljeća. Sljedeći album A Ghost Is Born donosi bendu dva Grammya (uključujući i onaj za najbolji alternativni bend)

Kritičari su voljeli bend i po novinama su se mogle čuti i fraze poput "Američki Radiohead" (usprkos tome što se radi o stilski sasvim različitim bendovima) "jedan od najstalnijih Američkih bendova"..."posljednji Američki rock impresionisti"... Iako je drugi dio karijere benda većinom priznat pohvalama i nagradama, počeci benda i onaj malo tvrđi zvuk je ono što je mene privuklo bendu (pogotovo Being There album) Ali, ipak, uz male stilske razlike Wilco je uvijek Wilco, alternativni country rock sa predivnim Tweedyevim tekstovima, pokazatelj koliko country glazba može zvučat kvalitetno i svježe...

Da ja vodim državu Wilco bi se mora slušat jedan sat dnevno obavezno...

[Simply]

Pravi autor: kresola

Da ja vodim državu Wilco bi se mora slušat jedan sat dnevno obavezno...

[kresola]

MANIC STREET PREACHERS

Su Welški rock bend često (po meni bezrazložno) spominjan u kontekstu britpop scene, koji su svoju popularnost dosegli krajem 90tih godina prošlog stoljeća. Poznati su po svojim inteligentnim politički orjentiranim tekstovima, kojima su tijekom vremena stekli kultni status. Iako su u ranoj fazi spominjani kao punk rock bend, njihova glazba je često okarakterizirana kao alternativni rock, zbog promjene zvuka (što bi neki nazvali odrastanje benda) Ovo je priča o njihovim danima prije slave, i o njihovom stvarnom utjecaju na indie scenu općenito.

Bend se originalno nazvao Betty Blue i formiran je 1986.g. u Blackwoodu, od strane tri školska prijatelja James Dean Bradfield (gitara, vokali) Sean Anthony Moore (bubnjevi) i Nicky Wire (bas) Bend je nastavio sviratio u ovoj formaciji i 1989.g. izdaju prvi singl Suicide Alley, čiji je omot dizajnirao također im školski prijatelj Richey James Edwards, koji je uz Nicky wirea sudjelovao u radu benda kao tekstopisac. 1990.g. potpisuju ugovor sa punk izdavačima Damaged Goods Records i izdaju svoj prvi EP New Art Riot, koji je medije više privukao zbog verbalnih napada na brojne kolege glazbenike, nego zbog same glazbe. Nakon tog singla potpisuju za indie kuću Heavenly Records i izdaju novi singl Motown Junk.

Tijekom tih godina Manicsi su stekli "divlju" reputaciju, nešto slično kao Sex Pistols ili Guns n' Roses, kao i jako lojalne i mnogobrojne fanove. Preko inervjua su napadali mnoge bendove kao Slowdrive (koje je Richie nazvao "gorim od Hitlera") Ride, My Bloody Valentine... kao i već umirući Madchester pokret (Happy Mondays, Farm, Stone Roses) Imali su i manifest koji je glasio: "...izdati album koji će se prodati bolje od Apetite For Destruction, opalit turneju po svijetu, vratiti se kući i na Wembleyu odsvirati koncerte tri noći zaredom, i nakon toga izgoriti..." Također su i planirali svoj prvi album izdati ne cdovima prekrivenim zrncima pijeska tako da se svaki plejer na kojem se puštaju uništi.

Columbia Records izdaje njihov prvi album Generation Terrorists koji postiže veliki uspijeh u svijetu, ostajući nezamjećen jedino u Americi. Tekstovi su se sastojali i od uključivanja citata u svaku od 18 pjesama njihovih literalnih idola (Albert Camus, George orwell, Sylvia Plath...) Album se prodao u 250 000 primjeraka, ali bend je osjećao da su podbacili, kako je i Bradfield izjavio: "...ako napraviš ploču dobru kao Apetite For Destruction, prodaje se, a ako ne onda se jednostavno ne prodaje..."

Drugi album Gold Against Soul, stilski je bitno različit od prethodnika, donosi odmak od njihovog, već ustaljenog, glam punk izričaja i više se orjentira na hardcore i rock, dok se i lirika mijenja, tekstovi su više ekspresionistički i melankolični nego politični. Nakon toga dolazi ono što i sam bend naziva "...najnefokusiraniji dio njihove karijere..." Richey Edwards zapada u ogromne probleme izazvane samoosakaćivanjem, nervozom, anoreksijom i alkoholizmom i prijavljuje se u kliniku za liječenje, dok bend nastavlja svrati kao trojac.

Bendov sljedeći album The Holy Bible (po meni daleko najbolji njihov album) iako priznat od kritičara, jako loše se prodaje. Usprkos tome taj album u budućnosti dolazi na liste top 10 najboljih albuma svih vremena u brojnim glazbenim časopisima. Bend se inspirira nešto mračnijim i težim zvukom, ulazeći u domenu post punka i gothic stilova, a sam James Bradfield izjavljuje da su "...slušali Joy Division - Unknown Pleasures skoro tijekom cijelog snimanja..." 2. veljače 1995.g. Richey James Edwards (glavna osoba u tom expresionističkom svijetu Manicsa, za razliku od Nicky Wirea koji je bio više socijalno i politički orjentiran) nestaje iz hotela u kojem je trenutno živio. Dva tjedna kasnije nađen mu je, također napušteni, auto i od tada ga niko nije vidio... Prije koju godinu, dvije od objavljivanja ovog posta službeno je proglašen mrtvim. Tom smrću po meni prestaje ona indie priča o ovom bendu, a počinje ona protkana brojnim uspjesima i nagradama...

Evo jedan singl sa "The Holy Bible" meni jednog od najboljih albuma koje sam ikad imao prilike poslušati

[Bucephalus]

Pravi autor: kresola

MANIC STREET PREACHERS

"The Holy Bible" meni jednog od najboljih albuma koje sam ikad imao prilike poslušati

prva pjesma koju se sjećam da sam čuo od Manic Street Preachers bila je
A design for Life i to na Hit Depo ljestvici tako da sam odmah vidio i spot. nakon nekoliko puta sam već i zapamtio ime benda.

nakon toga, krajem 1996. sam sa prijateljem prvi put zalutao u jedno novo zagonetno mjesto što se zvaše CD-teka i tokom prvih nekoliko minuta naletio na album
The Holy Bible. unatoč svom ostalom provedenom vremenu na tom mjestu nisam pronašao niti jedan drugi album koji bi me zanimao.

a ovaj mi je bio vrlo zanimljiv. možete zamisliti kakav je to šok bio kada sam prvi puta čuo Revol, vidio uopće naziv pjesme ifwhiteamericatoldthetruthforonedayit'sworldwouldfallappart a uz preslušavanja otkrio Faster i pjesmu
koja mi je zauvijek zacrtana u glavi čak i jače od ovih ostalih, 4st 71b.

kako je u to vrijeme MP3 za mene bio nepoznanica, prženje CD-a još i veća, istog dana sam nabavio METAL kazetu (te su bile kao posebne kavalitete) i snimio kompletni album na nju.

čak sam si nabavio walkman da bih ju mogao slušati gdje god da jesam. kasnije sam na istu kazetu pridružio neke pjesme sa Trainspotting OST jer je kazeta bila od 90 minuta.


onako da kažem, kasnije sam čuo neke stvari MSP-a ali mi nikada nisu toliko privukle pažnju kao Holy Bible album, bilo mi je jasno da su izgubili nešto ali nisam znao da se radilo o kompletnoj osobi. hvala na informaciji.

[kresola]

Da, Richey James Edwards... pola tekstova sa albuma (onih nepoliticnih, ekspresionistickih) su njegovi (Die in the summertime, Faster, She is suffering, 4st 7lb...), a onda su ono sta se kaze ostarili itd, itd...

Uglavnom postali su obican bend...

Inace 4st 7lb je tezina na kojoj prosjeca osoba umire (znaci kad dodje do te tezine) a on se borio sa anoreksijom i alkoholizmom i jos svim i svacim...

[kresola]

THE FLAMING LIPS

Bend je formiran u Oklahomi 1983.g. Najčešće se spominje u kontekstima rock, alternativnog i psihodeličnog rock benda. Poznati su po vrlo složenim, psihodeličnim glazbenim aranžmanima i bizarnim ali i intelektualnim tekstovima. Također su vrlo poznati po dosta živopisnoj svirci uživo, koja je uključivala balone, lutke, video projekcije, kompleksna osvjetljenja, konfete... i svojevrsni potpis frontmena Wayna Coyna, plastični mjehur veličine čovjeka u koji bi se uvukao i klizio po publici.

Iako su aktivni od 1983, pravi, ajmo reć' komercijalni uspijeh doživljavaju tek 1999.g. izdavanjem jednog od najboljih im albuma The Soft Bulletin. Inače, po meni, prekretnica benda se desila 1989.g. kada snimaju In a Priest Driven Ambulance, prvi album koji je za njih producirao Dave Fridmann uz ukupan budžet od 10 000 $, a na kojemu su glazbeni eksperimenti kojima je bend uvijek bio sklon dobili važniju ulogu.

1989.g. se bendu priključuje Jonathan Donahue i donosi tračak melodioznosti svojeg benda Mercury Rev u kojem djeluje simultano sa svirkom u Flaming Lipsima. Nakon toga slijedi album Transmissions from the Satellite Heart i Clouds Taste Metallic, nakon kojega, nakon napornih turneja i navodne agorafobije (strah od javnih mjesta) odlazi Ronald Jones (osoba koja je mijenjala Donahuea zbog njegove želje da se u potpunosti posveti Mercury Revu).

Odlaskom Jonesa bend redefinira svoj zvuk i počinje više eksperimentirati. 1997.g. izlazi Zaireeka, album od 4 CD-a koji se slušao sviranjem svih CD ova simultano na 4 plejera. Također su proveli niz eksperimenata na parkiralištima, gdje su dali svoje uratke dobrovoljcima (njih otprilike 40 tak) da simultano na svojim radio kazetofonima puštaju njihovu glazbu. Također su u to vrijeme izvodili i tzv. Boom Boom eksperimente, gdje bi orkestar od oko također 40 tak ljudi sa modificiranim playerima puštao Coyneovu glazbu gdje bi on dirigirao izmjenjujući brzinu, ton, glasnost svakog od tih plejera.

Nakon perioda eksperimentiranja dolazi taj famozni The Soft Bulletin, sa tradicionalnijim, melodioznijim zvukom kombiniranim sa lijenim sintetičkim trzalicama, hipnotičnim i pažljivo odabranim beatovima, razarajućim činelama i njihovim zaštitnim znakom - čudnim (na prvi pogled) filozofskim tekstovima i nameće se kao jedan od najboljih albuma desetljeća (često su u tom periodu kritičari povlačili paralele između njih i Pet Sounds albuma The Beach Boysa). Coyne je u to vrijeme izjavljivao "...kada bi me neko pitao koji bi instrument najrađe svirao, morao bih reći snimački studio..." Cijelu svoju karijeru su posvetili što vjernijem prikazu svoje glazbe publici, pa i ne čudi serija Walkman koncerata koja je slijedila. Svaki njihov slušatelj na koncertu je dobijao walkman preko kojega bi dobijao bolju čistoću te live izvedbe.

Nakon The Soft Bulletina, svijet ih polako upoznaje i njihovi daljni uspijesi i stilski smijer u kojem se bend kretao samo su nadogradnja onoga zaokreta koji su napravili krajem 90 tih, ne gubeći pritom niti trunke iskrenosti i odanosti zvuku kojeg žele prenijet obožavateljima...

Melodija, razarajuće pa utišane, pa ponovo razarajuće (i tako u nedogled) gitare, namjerno desinkronizirani i preglasni beatovi, eksperimenti... sve je tu, na jednom mjestu, pod budnim Coyneovim okom koji pazi da slučajno i najmanji komadić neke pjesme ne bi zvučao točno onako kako bi on to želio... predobar bend, meni pri samom vrhu slušačkog opusa... Uostalom poslušajte...

[ChrisMartin]

To su bendovi koji su puno bolji od bilo koga danas....

Razorlight - America mi je zakon, pogotovo intro.....