| Joj, ludilo, fikcija... drž, ne daj
Slovo o Nemecu
Čemu je Nemec težio u životu. I kakav je smisao pronalazio u svom jadnom poslu industrijskog toksikologa. Da li je uopće znao što je to ljubav i da li je ikada tragao za srećom. Malo moguće. Zbirka njegovih nesagledivih izleta u stvarnost bila je veoma delikatna i čuvstvena. I onda kada je susjedu Olgu obradovao jednim brzim, zečijim snošajem i onda kada je suzama poplavio mirisno pismo upućeno voljenoj gospođici D. Gospođica D. odjedrila je u Aleksandriju skupocjenim jedrenjakom u naručju gospodina Nevskog a susjeda Olga salijetala ga je, poslije toga, medom i orasima kako bi njegovu potenciju nadgledala i gajila u ekperimentalnoj, botaničkoj viziji. I tako je Nemec živio u procjepu zbilje i fikcije. S pet inča na lijevoj i sa 13 inča na desnoj strani. Sva ogromna većina njegove psihofizičke kreacije tavorila je u sredini, negdje između Izlaska i Zalaska. I nije bio jedini u carstvu silueta. Bio je, prava, pravcata Skica. Množio je svoje korake dok ne bi posustali u zavjetrini neke zamršene matematičke formule. Glačao je svoje iluzije dok ne bi postale glatke kao mjesec i tvrde poput općinskog pečata. I nikada nije prestao. Nikada nije saznao kako se kreću slobodni insekti. Otkinuo je sebi krila kada je stupio na prvi močvarni list. Istrgnuo je sebi kralježnicu kada je osjetio prvi, prijeteći drhtaj bogomoljkinog žalca po svom orošenom tijelu. Želio je slobodu. Želio je akciju. Strast. Vatru. Sve je želio. Želio je poljubac blage noći i plamteći točak popodnevnog sunca. Želio je prijatelja, iskrenog prijatelja i brata: kost njegove kosti i žubor iz istog izvora. Želio je i ljubav. Tu majušnu, ljupku ljubav umotanu u bombonjeru i sakrivenu u ružičastoj šaci. Oh, kako je strasno želio tu ljubav. Kako je ginuo za njom u bespućima vlastitog srca. Kako je ječao kada je u tim tamnim komorama nailazio samo na vlastiti otkucaj; na bat neuzvraćenih emocija koje, odbijajući se od hladnih zidova, poput pobješnjelih pčela zuje svojim usijanim žalcima, van - u grlo. Da, u grlo. Kroz grlo. Da ga izbodu do malaksalosti, do točke gušenja, do Adamove kosti. Ah, kako je želio tu ljubav u svijetu insekata i tropskog gnjileža. Tu zgomilanu, sklupčanu ljubav ubijenu i pokopanu u ime Evolucije. U ime prirodne selekcije i rata vrsta. U ime traganja za slobodnim teritorijem i istrijebljenjem nižih životnih formi. U ime čovjeka, za čovjeka i protiv čovjeka. U ime života i još više - protiv njega. I tako se Nemecova boljka razlila poput nafe površinom njegovog ukočenog tijela a miris tamne smole apsorbirao je posljednji ružičasti zalogaj njegovih izmučenih pluća.
Zadnji Uredio Korozija : 29-02-08 u 00:34.
| 
29-02-08, 00:31
