Matoš

[Scorpy]

Pjesnik kojega najviše volim, koji je u mojoj estetici uvijek bio na pijedestalu. Svi znaju za njegovu «Utjehu kose», sonet koji je nazvao «običnom burgijom» u svojoj težnji za savršenstvom, vječno nezadovoljan i kritičan – a vjerojatno je najljepši i najmuzikalniji ikad napisan na hrvatskom jeziku; za «Nokturno», za «Jesenje veče»... Ako je itko genijalno postupao s riječima, bio je to Gustl. Artist, virtuoz, gospodar izraza. No stavit ću drugi, ne toliko poznat, koji su i književni teoretičari (osim, dijelom, Slamniga) nekako gurnuli u stranu, ignorirali, zaboravili...

Doňa Muerte

Tamo u daljini stoji stari grad,
Gizdav ko Toledo, sjajan ko Granada:
Ulicama vječni samostanski hlad,
Palačama sjetnim vječni suton vlada.

Nigdje nikog... Samo gusar, lijep i mlad,
Pod altanom čeka, nečemu se nada.
Ali gdje je Inez? Svuda grobni jad:
Inkvizitor Velji Smrt je vladar grada.

Gdje si, gdje si, Inez? — Junak luta, luta,
Luta, luta i luta s mislima bez puta
Dok ne nađe, najzad, negdje u kripti — Nju.

Gadan kostur dreči u infantskoj svili,
Žuti crv u smradu srca trulo cvili:
Od grozote leži Juan već na tlu.

Doňa Muerte dokaz je Matoševe sklonosti prema vrijednostima iz »nižega« segmenta estetičkoga spektra, tj. osjetljivosti za ljupko, ubavo i uopće skromno, ali i smisla za književnu obradu smiješnoga, karikaturalnoga i grotesknoga, moralne ružnoće, stanja duševne nelagode i muke, fizički ružnoga i odbojnoga. Za tu su estetiku zaslužni dakako Baudelairovi Cvjetovi zla, ali naš je Tovarničanin ni izbliza nije slijedio toliko dosljedno, precizno i dalekosežno. Od Francuza preuzeo je mnogo toga: racionalnu kontrolu vlastita stvaranja, muzikalnost stihova («pišem ušima za (dobre) uši»), sklonost sonetu i simbolizam, ali ne i «aristokratsko zadovoljstvo – ne svidjeti se» kao vladajući spekulativno-poetski okvir (nadahnuto ga je u Strukturi moderne lirike uočio i raščlanio teoretičar Hugo Friedrich; knjigu toplo preporučujem, briljantno je napisana, duboka i inteligentna).

Ljepota u njegovoj poeziji nije zamaskirana ružnoća – ili barem nije toliko često kao u Baudelairea; ljepota je u Gustla traženje biserja u travi. Čednosti, nenametljivosti, profinjenosti... I ta sklonost jednostavnoj i nepretencioznoj ljepoti odvojila je Matoša od estetičke kategorije »uzvišenoga«, koju je pjesništvo predromantike i romantike nadredilo ostalima.

Ipak, Doňa Muerte netipičan je sonet. Upravo zato što se u dobroj mjeri oslanja na spomenutu književnu baštinu. Pridjevi kao što su «gizdav», «sjajan», «lijep», «mlad», kojima su pak suprotstavljeni «grobni», «gadan», «žuti» i sl., oslikavaju naličje feudalne raskoši i pompe u sudaru s bolesti i tjelesnim propadanjem. Matoševa sposobnost literarizacije odbojnoga, nezdravoga ili ružnoga tu nije ustuknula pred smrti, niti ju je ičim uljepšala. Pa čitatelj ostaje bez iluzija, obeshrabren naturalističkom snagom razotkrivanja druge strane medalje ljubavnoga zanosa («Gadan kostur dreči u infantskoj svili»).

Motivima smrada, truleži i ljudskih ostataka opreku čine oni koji u pjesmu unose dašak egzotike, stranih, nepoznatih gradova i svjetova, ali svjedoče i o obrazovanosti umjetnika, njegovoj upućenosti u povijest, filozofiju, klasičnu književnost i glazbu. No odmah iza Granade, Toleda i gusara spominje se strašna inkvizicija kao prikladna babaroga koja nas uvodi u epilog uobičajeno izražen završnim tercetima: nekad vjerojatno prekrasna, divna Inez sada je hrana crvima a zaručnik njezin onesviješten leži u kripti. Slika tragična koliko i groteskna pjesniku opet služi kao poruga klišejima; muškarac se ponaša kao žena u pretparačkim melodramama a žena – taj divni objekt žudnje i idealizacije svih umjetnika – sada je nešto što ne može uljepšati nijedan petrarkist.

Je li to natruha humora, koliko god on morbidan i otkvačen bio? Jest, premda je naša književna kritika rijetko zastajala pred tim elementom Matoševe poezije. Humor koji služi kao odmak od strašne svakodnevice, mučnoga bivstvovanja, nemilosrdne određenosti čovjekove sudbine. Kao ispušni ventil. Matoš ne uljepšava smrt, ali cinično joj se smije. I njoj i vlastitim romantičnim predodžbama, bolno svjestan tko će u tom sudaru na posljetku pobijediti.

Sonet Doňa Muerte atipičan je po još jednoj karakteristici – velikim je dijelom izosilabičan, pisan glatkim, gotovo govornim jedanaestercem analognim talijanskom hendekasilabu iz renesansne tradicije. Što je strahovito teško, pjesnike koji su pisali u jedanaestercu možemo nabrojiti na prste jedne ruke jer naš jezik prirodno reže metar na osmerce, deseterce i dvanaesterce. Luko Paljetak, još jedan kralj stihova, tako je preveo Shakespearove sonete. Kombol Dantea. Kovačić njima napisao veći dio Jame... Do odmaka je došlo tek u desetom stihu pjesme, koji ima 14 slogova. A Matoš je poznat upravo po tome što je narušio strog sonetni zakon o jednakom broju slogova u svakome stihu; umjesto toga pazio je na pravilnu izmjenu naglašenih i nenaglašenih slogova u stihovnom retku. Ta tzv. akcenatsko-silabička versifikacija nije bila rijetkost u moderni, njome su se služili naši pisci s juga (Ivo Vojnović, Ante Tresić Pavičić, Milan Begović, Vladimir Nazor), a zatim su je prihvatili i mlađi pjesnici i prevoditelji (Tin Ujević, Gustav Krklec, Ivan Goran Kovačić, Mihovil Kombol) – ali on ju je praktički izmislio, stvorio ni iz čega, zahvaljujući golemu talentu. Stih je shvaćao kao estetičku atrakciju, kao uzorak formalno lijepoga, kao izvor glazbenih dojmova i podlogu bogate metričke figuracije. Osnovni je okvir Matoševe estetizacije stiha polimetrija, tj. sloboda miješanja različitih metara u jednoj pjesmi. Od klasičnoga soneta preuzimao je uglavnom samo njegov strofički okvir (dva katrena, dva terceta) te si zatim dopuštao slobodu izbora vrlo različitih stihova, kršeći pritom, rekoh, propis(a)nu izometriju soneta, ali uvijek pazeći na jednak broj naglašenih slogova u svakome stihu.

Sve što napisah ne znači dakako da ne volim Tina. Ili Krkleca, koji je valjda jedini poslije Matoša stvarao glatke, zvonke, ulančane, formalno savršene sonete. Ali Gustl je nešto posebno, nisu ga bez razloga nazivali najzagrebačkijim i najhrvatskijim pjesnikom. I peta knjiga Matičina crvenoga kompleta, u kojoj je poezija, doslovce mi je izlizana od listanja.

[Bety Blue]

i ja ga obožavam....

Mlačna noć; u selu lavež; kasan

Ćuk il netopir;

Ljubav cvijeća - miris jak i strasan

Slavi tajni pir.



Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan

Kao srebren vir;

Teške oči sklapaju se na san,

S neba rosi mir.



S mrkog tornja bat

Broji pospan sat,

Blaga svjetlost sipi sa visina;



Kroz samoću, muk,

Sve je tiši huk;

Željeznicu guta već daljina.



UTJEHA KOSE
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući, da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: - Miruj! U smrti se sniva.

[Scorpy]

Taj neću analizirati, Bety, da klinci ne bi prepisivali zadaće. Izbjegavat ću sve što je u čitankama, namjerno.

[vibica]

Zasto Gustl?

[Scorpy]

Nadimak iz djetinjstva.

[anthlon]

matoš je pao razred iz matematike?
a malo je i piturao ako se ne varam?

[Scorpy]

Hm. Piše u nedovršenoj autobiografiji, bio je na studiju veterine u Beču, da postane "pasji dentist, konjski specijalist, kravlji geburchelfer i pileći bakteriolog", ali više je volio čelo. Kada zbog grča u ruci više nije mogao svirati, glazbu je tražio u stihovima.

Za zidarske radove ne znam, ne sjećam se više.

[anthlon]

On je rođenjem Srijemac (Tovarnik) ali je pučku školu završio u Zagrebu, upisao gimnaziju i pao, čini mi se, sedmi razred zbog nekoliko predmeta (mislim da je jedan od njih matematika ili fizika). Nakon toga dolazi Vojni veterinarski fakultet, gubitak stipendije zbog loših rezultata, ...

Sve to nije bitno, nije previše držao do formalizma i to je to.

Svirao je (violon)čelo, a negdje sam pročitao da se bavio i slikarstvom. I novinarstvom iz nužde.

Nije on jedini velikan koji je imao problema s formalnim školovanjem.

Eh, da! Rođeni smo na isti dan, na Svetog Antuna Padovanskog.

[Scorpy]

Bio je odličan novinar i književni kritičar, ali i žestok polemičar. Nekakav Igor Mandić ondašnjeg vremena. Njegovi eseji o domaćoj (npr. Gunduliću ili Vidriću) i stranoj književnosti (Sremcu, recimo) među najboljima su što imamo, prvi je prepoznao i u visine uzdignuo Ivanu Brlić Mažuranić, primjerice. Jedino što nije imao živaca za romane, preferirao je kraće forme. Ali osvrte mu i dan-danas citiraju, hvale ih ili svađaju se s njim, kao da je živ.

[maysie]

mogu samo reći da nastojim živjeti prema stihovima:" čovječe pazi se da ne ideš malen ispod zvijezda! "

i obožavam ga još od osnovnjaka kad sam nabasala na njegove stihove u čitanci.