Netko

[Pjesnikinja]

Gledam, začuđeno gledam. Sve je postalo crno-bijela tehnika. Između ljudi se prostrao zastor, svjetlost bježi od očiju. Ne vidim ništa osim tragova ljudske zloće, sipanja njihove žući. Vidim sve ono što ne bih htjela.
I tako, izgubljena među zvijezdama,neprestalno moram razmišljati o tome. O pogriješkama njih, običnih smrtnika koji bi bez razmišljanja ugasili sjaj svake obasjane, posebne, vječne zvijezde.. Evo dokle seže ta žuć.. Ta zloba, izopaćenost. Izgledaju poput breze koja beživotno vijori na vjetru. Podnose udarce sa svih strana, sa svakog djelića ljudskog uma… Ali ih i zadaje.. Pred istinom zatvara oči, ne želi vidjeti činjenice koje su njegovih ruku djelo… U potpunoj tami, sjedim u kutu i bojim se.. Bojim se svih njihovih pogleda.. Pogleda kojim ma podsjećaju na zvijer punu požude, bijesa.. No, ne bojim se samo ja.. Osjećam kako čestice zraka oko mene, polako podrhtuju.. Pune su jada, jauka, ljutitih psovki.. Sva ta ljudska pokvarenost, lažljivost, izdajništvo.. Svi ti pokvareni osmjesi.. Progone me.. Padam u zamku vlastith pogrješaka koje tek sada vidim.
Ali napokon.. Pojavljuju se i oni, plodovi ljubavi ( nadam se iskrene ). Pojavljuju se bića tako jednostavna, a opet komplicirana.. Prepuna razumijevanja, iskrenosti, dobrote.. Naravno, djeca. Poput najmanje zvjezdice na nebu. Rekoh najmanje, ali sjajne.. Obavijene onim nečim.. nečim posebnim.. I opet. Dolaze podmukli, pokvareni crvi.. Oni… Ljudi. I sav taj sjaj ponovno tone, tone sve dublje. Ali.. SJAJI!

[_tea_]

sviđa mi se ...