Odlomci iz knjiga...

[kim_poss]

"Taj povijesni susret bio je popraćen navalom slijepog zanosa. Dali je neprestano bio u stanju pojačanog oduševljenja, tako da bi ga u razgovoru s Galom, uvijek obuzimao luđački smijeh. Kad bi odlazila, tek što je okrenula leđa, još bi se grčio rušeći se na pod.

* * * * * *

Gala je odlučila stati na kraj nagađanjima o njegovim sklonostima te je predložila sastanak. Dok su hodali stjenovitom obalom, Dali je obuzdavao svoj luđački smijeh. Na njezino pitanje odgovarao je neodlučno mucajući: 'Ako priznam... da sam sklon koprofagiji... , u očima javnosti postat ću još zanimljiviji i neobičniji.' Zatim joj je odlučio reći istinu: 'Kunem se da nisam koprofag. Potpuno svjesno prezirem tu vrstu poremećaja, kao što ga se, vjerojatno, i ti gnušaš. Uza sve to, skatologiju smatram zastrašujućim elementom, baš kao i krv ili moj panični strah od skakavaca.' Ipak, Daliju je najteže bilo, između dva napada nervoznog smijeha, reći Gali da je voli. To uistinu nije bio lak zadatak, jer je Helena Devulina Diakonoff, kčer moskovskog činovnika koju su svi zvali Gala, bila žena koja se obvezala svojim neodoljivim šarmom i držanjem očarati Dalija te je on, sada kada je njeno tijelo bilo tako blizu njegovog i tako stvarno, ostao bez riječi.

Upravo sam je htio dotaknuti, obgrliti je oko struka, kada je Gala uhvatila moju ruku, pokušavajući tom slabašnom kretnjom podariti svu snagu svoje duše. U tom je trenutku trebao nastupiti smijeh - i smijao sam se ispunjen nervozom pojačanom grižnjom savjesti, za koju sam unaprijed znao da će me pogoditi zbog neugodnog i neprikladnog trenutka u kojem je iskrsla moja reakcija. No umjesto da se osjeća povrijeđenom, Galu je moj smijeh oduševio. Zbog toga je, naporom koji je morao biti nadljudski, još jednom uspjela stisnuti moju ruku, čak i jače nego prvi put, umjesto da je s prijezirom ispusti kao što bi svatko drugi učinio. Intuicijom jednog medija ona je spoznala pravo značenje mog smijeha, tako neobjašnjivog drugim ljudima. Znala je da se on potpuno razlikuje od uobičajenog 'raskalašenog' smijeha. Ne, nisam se smijao poput skeptika - bio je to smijeh jednog fanatika, lišen ispraznosti i ispunjen osjećajem katastrofe, poniranja u bezdan i užasom. Štoviše, od svih zastrašujućih provala smijeha koje je od mene doživjela, ova, koja se dogodila njoj u čast, bila je najkatastrofalnija, pri čemu sam se bacio na tlo pred njene noge i to s najviših visina! Tada mi je rekla: 'Mali moj dječače! Nikada se više nećemo razdvajati.'

Dali je sam dao povijesno i frojdovsko tumačenje neuništive ljubavi, koja je upravo rođena, koja će se isticati u svim njegovim djelima i koju samo smrt može prekinuti: 'Bilo joj je suđeno da postane moja Gradiva, 'ona koja ide naprijed', moja pobjeda, moja žena. No da bi se to dogodilo, morala me je izliječiti, što je uistinu učinila... isključivo kroz raznovrsnu, neukrotivu i nedokučivu snagu ljubavi jedne žene, prožetu biološkom vidovitošću tako profinjenom, čudesnom i nadasve oštroumnom, što je dovelo do konkretnih rezultata, kakvima bi se mogle pohvaliti i najambicioznije psihoanalitičke metode.'

Dali je upravo bio pročitao Jensenov roman Gradiva, koji je Freud protumačio kroz svoje djelo Halucinacije i snovi (Der Wahn und die Traume). Junakinja po kojoj je nazvan roman, psihološkim metodama uspijeva izliječiti oboljeli glavni lik. Dali dalje objašnjava da je "bio svjestan da se približava 'velikom iskušenju' svog života - ljubavnom iskušenju". Dali je drhteći upitao Galu: 'Što želiš da učinim za tebe?' Ona mu je, pretvarajući zadnji tračak svjetlosti, koji je obasjavao njezino zadovoljstvo, u mrkli mrak vlastite neumoljivosti, odgovorila: 'Želim da me ubiješ!' Dali je zabilježio: 'Jedna od blistavih ideja koja mi je pala na pamet bila je da Galu bacim s vrha tornja katedrale u Toledu.' No Gala se, što se jedino i moglo očekivati, pokazala jačom: 'I tako je Gala, odvrativši me od zločina, izliječila i moje ludilo. Hvala ti! Želim te voljeti! Morao sam je oženiti. Simptomi moje histerije nestali su jedan za drugim, kao čarolijom odneseni. Opet sam zagospodario svojim smijehom, svojim osmijehom i svojim pokretima. Obnovljeno zdravlje, svježe poput ruže, počelo je nicati u središtu moje duše."

[_tea_]

" Laž je akrobacija na visokom trapezu, i ako sve nije sinkronizirano do perfekcije, netko kad - tad propliva u prazno..."




" Vidiš?

Godine nas obrade različito...

Nekom postane važno s kim će leći, a nekom s kim će se probuditi..."




Jedan od onih života - Balašević

[Wamp]

"Navečer kad ležim u krevetu i završavam molitvu riječima: "Hvala ti za sve dobro, drago i lijepo", ispunjena sam radošću. Tada pomislim na "dobro" - na skrivanje, zdravlje i cijelo svoje biće; "drago" - na Petera, na ono što je još malo i osjetljivo i čemu se još ne usudimo dati ime, na ljubav, na budućnost, sreću; "lijepo" što znači svijet, prirodu i neizmjernu ljepotu svih stvari, svega što je lijepo.
Tada ne razmišljam o bijedi, nego o onom lijepom što nam je još ostalo. U tome leži veliki dio razlike između majke i mene. Kada je netko potišten, njezin savjet je: "Pomisli na sve nedaće u svijetu i budi sretan što ih ne proživljavaš." Moj savjet je: "Izađi van, na polja, u prirodu i na sunce. Izađi van i pokušaj ponovo pronaći sreću u sebi; misli na sve ono lijepo što se nalazi u tebi i oko tebe i budi sretan."
Po mom mišljenju, majčina rečenica nije dobra, jer što ćeš učiniti ako ipak doživiš nedaće? tada si izgubljen. Naprotiv, ja smatram da u svakoj patnji ima nešto lijepo. Ako to potražiš, pronaći ćeš sve više radosti i postat ćeš smiren. A tko je sretan, usrećit će i druge; tko ima hrabrosti i vjere, nikada neće potonuti u bijedu!"





"Kao što si sigurno možeš zamisliti, ovdje se u očaju često pitamo: "Čemu, oh, čemu služi rat, zašto ljudi ne mogu živjeti u miru, zašto se sve mora uništiti?"
Pitanje je razumljivo, ali do sada još nitko nije pronašao zadovoljavajući odgovor. Da, zašto se u Engleskoj prave sve veći avioni, sve teže bombe te se istodobno grade stambeni blokovi? Zašto se svakoga dana troše milijuni za rat, a za medicinu, umjetnike, siromahe nema ni centa? Zašto neki ljudi moraju gladovati, a u drugim dijelovima svijeta trune višak hrane? Oh, zašto su ljudi tako ludi?
Ne vjerujem da su samo veliki ljudi - državni vladari i kapitalisti - krivi za rat. Oh, ne, i mali čovjek je jednako kriv, inače bi se narodi već odavno pobunili! U ljudima jednostavno postoji poriv za razaranjem, za ubijanjem i za divljanjem. Dok god se čitavo čovječanstvo - bez ijedne iznimke - ne preobrazi u potpunosti, bjesnjet će rat i sve što je izgrađeno, uzgajano i njegovano, ponovno će se uništiti i razoriti, da bi se nakon toga počelo ispočetka!"



Dnevnik Anne Frank

[Rambo123]

"Vjerujem da svaki čovjek, dok čita roman u glavi stvara vlastiti film, likovima daje lice, izgrađuje prizore, čuje glasove i osjeti miris. I upravo zato kada gledaš neki film snimljen prema romanu koji ti se svidio, uvijek izađeš iz kina kao prevaren, uvijek kažeš -KNJIGA JE BOLJA OD FILM- "
ZAHIR , PAULO COELHO

[Galadriel]

"ŽABE U VRHNJU"

"Bile jednom dvije žabe koje su upale u posudu s vrhnjem.
Odmah su shvatile da tonu: bilo je nemoguće dugo plivati i plutati u smjesi gustoj popput živoga blata. U početku su žabe lamatale nogama u vrhnju kako bi dosegnule rub posude. Ali bilo je uzalud; samo su se praćakale na istome mjestu i tonule. Osjećale su da je sve teže izaći na površinu i disati.
Jedna od njih glasno je rekla:"Ne mogu više. Nemoguće je izići odavde. U ovome se ne može plivati. Budući da ću umrijeti, ne vidim razloga da produljujem ovu patnju. Ne razumijem kakva smisla ima umrijeti od iscrpljenosti zbog uzaludnog napora."
Rekavši to, prestane lupati nogama i brzo potone, doslovno ju je progutala bijela gusta tekućina.
Druga žaba, ona upornija i možda tvrdoglavija, rekla je samoj sebi: "Ne postoji način! Ništa se ne može učiniti da isplivam iz ovoga. Ipak, makar se smrt približila, radije ću se boriti do posjednjeg daha. Ne želim umrijeti ni sekundu prije no što kucne moj čas."
Nastavila je lupati nogama ii praćakati se satima stalno na istome mjestu, a da se nije pomaknula ni centimetra.
Iznenada, od tolika batrganja i lupanja batacma, udaranja i batrganja, vrhnje se pretvorilo u maslac.
Iznenađena, žaba skoči i kližući dođe do ruba posude. Odande se mogla vratiti kući sretno krekećući."


Jorge Bucay: "Ispričat ću ti priču"

[Viorica Dubois]

"Riječi ne dolaze iz želje,nego s jezika .Lako je jeziku mljeti koješta. Jezik izbaci u svijest svoje riječi (uostalom,uvijek
iste i davno poznate riječi)i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava i opet govori
riječi i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti,ali svoje želje ne iskazuje riječima. Štoviše, riječima ih sakriva
i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori."
(R. Marinković- Ruke)

[Bronx74]

Želim da se igramo žmurke i da ti poklonim svoju odeću i kažem da mi se sviđaju tvoje cipele i da sedim na stepenicama dok se kupaš i masiram tvoj vrat i ljubim tvoja stopala i držim te za ruku i da idemo negde da jedemo i da mi ne smeta kad pojedeš moju porciju i da se nađemo kod Rudija i pričamo o proteklom danu i da kucam tvoja pisma i nosim tvoje kutije i smejem se tvojoj paranoji i da ti poklanjam kasete koje ne slušaš i da gledamo sjajne filmove i da gledamo očajne filmove i da negodujem zbog radio programa i da te fotografišem dok spavaš i da ustajem da ti spremim kafu i pecivo i da idemo kod Florent da ispijamo kafu u ponoć i da mi ti kradeš cigarete i nikad ne možeš da nađeš šibicu i da ti pričam o TV programu od prošle noći i da te vodim kod očnog lekara i ne smejem se tvojim šalama i da te želim ujutru ali te puštam da spavaš još malo i da ljubim tvoja leđa i milujem ti kožu i kažem ti koliko volim tvoju kosu tvoje oči tvoje usne tvoj vrat tvoje grudi tvoju zadnjicu i da sedim na stepeništu pušeći dok tvoj komšija ne dođe kući i da sedim na stepeništu pušeći dok ti ne dođeš kući i da se brinem kad kasniš i obradujem kad stigneš ranije i da ti poklonim suncokrete i dođem na tvoju zabavu i igram dok sve ne zadivim i da mi je krivo kad zabrljam i da se radujem kad mi oprostiš i da gledam tvoje slike i želim da si oduvek bila tu i da čujem tvoj glas u svom uhu i osećam tvoju kožu na svojoj koži i da se uplašim kad pobesniš i jedno oko ti pocrveni a drugo poplavi i tvoja kosa očešljana nalevo i tvoje lice orijentalno i da ti kažem da izgledaš divno i da te smirujem kad se uznemiriš i grlim kada te boli i da te želim kad osetim tvoj miris i da te vređam svojim dodirom i da cmizdrim kad sam pored tebe i da cmizdrim kad nisam i da se odmaram na tvojim grudima i ušuškam te noću i da se smrznem kad ti uzmeš ćebe i skuvam kad ga ne uzmeš i topim kad se osmehuješ i rastapam kad se smeješ i da ne razumem zašto misliš da te odbacujem kad te ne odbacujem i da se čudim kako možeš i da pomisliš tako nešto i da se pitam ko si ali te prihvatam bez obzira na to i da ti pričam o anđelu drveta i začaranom šumskom dečaku koji je preleteo okean zato što te je voleo i da ti pišem pesme i pitam se zašto mi ne veruješ i da osećam to tako duboko da ne mogu da nađem reči i da ti kupim mače koje posle zamrzim jer mu posvećuješ više pažnje nego meni i da te zadržavam u krevetu kad moraš da kreneš i plačem kao beba kad konačno odeš i da ubijam bubašvabe i kupujem ti poklone koje ne želiš i posle ih nosim nazad i da ti predložim da se udaš za mene i ti ponovo kažeš ne i da nastavim da te pitam jer iako ne veruješ da mislim ozbiljno mislim od prvog puta i da lutam kroz grad osećajući kako je pust bez tebe i da želim ono što ti želiš i mislim kako gubim sebe ali znam da mogu da ti verujem i da ti ispričam najgore o sebi i pokušavam da ti dam najbolje od sebe jer ti ne zaslužuješ ništa manje i da odgovaram na tvoja pitanja i kad radije ne bih i kažem ti istinu i kad ne želim i pokušavam da ne prećutim ništa jer znam da ti tako više voliš i da mislim da je sve gotovo ali ostajem još samo deset minuta dok me ne izbaciš iz svog života i zaboraviš na mene i da pokušavam da ti priđem bliže jer je divno upoznavati te i u potpunosti vredno truda i da pričam s tobom na lošem nemačkom i još gorem hebrejskom i vodim ljubav s tobom u tri ujutru i nekako nekako nekako uspevam da izrazim delić sveprožimajuće bezuslovne nepokolebljive posvećene beskrajne ljubavi koju osećam za tebe..

- Sarah Kane - A's Monologue, Crave

[Bronx74]

Bodlerov "komentar" na pocetku knjige "Djavo perverznosti" E. A. Poa. Ovako je, dakle, govorio Bodler:

"Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima zestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono sto bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast-upravo zbog toga sto je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u nasoj masti-upravo zbog toga sad ga silno prizeljkujemo. I posto nas nas razum snazno odvraca od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primicemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao sto je strast coveka koji drscuci na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom pokusaju razmisljanja, znaci biti neminovno izgubljen; jer premisljanje nas samo tera na uzdrzavanje i zato je to, kazem, bas ono sto mi ne mozemo. Ako se ne nadje prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo nicice na zemlju, okrenuvsi ledja provaliji, mi cemo skociti u nju i poginuti. "

[Bronx74]

SVE JE MOGUCE,SVE JE NA DOHVAT RUKE,SAMO SE COVJEK NE SMIJE PREDATI...

..."Tesko je dok se odlucis,tada sve prepreke izgledaju neprolazne,sve teskoce nesavladane.Ali kada se otkines od sebe neodlucnog,kada pobjedis svoju malodusnost,otvore se pred tobom nesluceni putevi i svijet nije vise skucen i pun prijetnji.
Kako su ljudi nesavrseni.
U svemu.
Ne mogu da zive sami,postoje samo kao jedna polovina.
Drugu traze u zeni, u drugom covjeku,u lazi.
Potrebna mi je ta druga polovina,a o njoj nista ne znam.
Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli.
Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima,nista nam se nece otkriti.
Nepotpuni smo,a zatvoreni.
Postali smo neprirodni,odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad,ko zna kakvi,izgubili smo nevinost.
Ljudi misle zlo jedan drugom.
Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti.
Postojao je neki filozof koji je to predlagao ljudima.
Nisu ga poslusali.
Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha.
I sebe,uzalud je kriti.
Grijesne misli su kao vjetar,ko ce ih zaustaviti?
U cemu je poboznost,ako nema iskusenja koja se savladavaju?
Covjek nije Bog,i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu,tako sam mislio,a ako nema sta da suzbija,u cemu je onda zasluga?
Sada o tome mislim drugacije.
Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret,ne skidajuci ga s menei ne osjecajuci ga sama,preda mnom je duga noc bez sna,i mnoge druge noci,na sve cu stici,sve cu uciniti sto moram i da se opustim i da se odbranim,zurba nije potrebna,a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada,i poslije mozda nikad vise.
Kad dodje vrijeme,i zelja da se kazu druge,i one ce doci na red.Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga,i vuku jedna drugu,jer su povezane,nijedna ne zivi sama za sebe,a opet ima nekog reda u toj guzvi,i uvijek jedna,na znam kako,iskace izmedju drugih i izlazi na svijetlo,da se pokaze,da osine ili utjesi.Ponekad se guraju,nasrcu jedna na drugu,nestrpljive,kao da se boje da ce ostati nerecene.
Polako,za sve ima vremena,dao sam ga sebi,a sudjenje ima suocenja i svjedocenja,necu ih mimoici,i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi,jer sam ja u pitanju,niko drugi samo ja.
Svijet mi je odjednom postao tajna,i ja svijetu,stali smo jedan prema drugome,zacudjeno se gledamo,ne raspoznajemo se,ne razumijemo se vise"...

M.Selimovic

[Bronx74]

AKO TI JAVE DA SAM PAO...

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel - ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...

To je sve jedna obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacekivao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci. Ti me dobro znas: znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se ne znam ni sam cega, bojeci se nekoga ko ce mi s nadmocnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:

"Predaj se! Jos niko nije nasao spasa od onoga koji uzima bez ruku!"

Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moze proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...

Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunorn (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...

Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom, popio tri flase "Fruskogorskog bisera", litar i po domace rakije (vise je nije bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.

Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da pocnem plakati...Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: "Vidi pedera!!!"

Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se radio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene...

Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.


Dario Dzamonja