Pišete li priče?

[DayWalker]

Ja natipkam tu i tam ponekaj. Pa mislim da bi bilo lijepo da podijelimo i našu prozu. Krenul bum prvi. Odmah upozoravam da se u mojim pričama dosta psuje i ne biraju se riječi. Ukoliko nekoga to posebno smeta, ispričavam se unaprijed, ali eto... Nemam namjeru ništa mijenjati.

Očekujem i vaše priče.




O djevojci koja nije došla i frendu koji je došao


Pero je pozval lift i nervozno se migoljil. Opako mu se kenjalo. Sedam katova ga je dijelilo od wc-a, i pomalo je osjećal da ne bu stigel. Ovak se valjda osjećaju žene prije poroda. Već par centimetara otvorene, moglo bi krenut svaki tren, al još se niš ne dešava. Totalno sjeban filing.

Vraćal se iz dućana. Kupil je par piva, bocu crnoga, bocu bijeloga, colu i neki multivitamiski sok koji je navodno najbolji. I bolje mu je da je najbolji za te nofce. Tina je trebala doć za čuku i pol, a on glupan, nikad nije pital kaj ona zapravo voli pit. Vidil je, kad su znali izać, da pije uglavnom sve, al jebemu mater, danas nije dan da eksperimentira. Napokon. Nakon dva mjeseca telefonskih razgovora, povremenih izlazaka sa društvom, chata preko ICQ-a, napokon će njih dvoje biti sami, popiti malo, pogledati neki film, a onda možda, u jednom trenutku, kojeg se zapravo ni ne bu sjećal kasnije, usne će se spojit i osjetil bu taj spirsani jezik u svojim ustima. Nije se usudil ni mislit, ni poželit taj par savršenih cica u svojim rukama.Lift je stigel i on je veselo pocupkival. Skužil je da ipak ima dovoljno samokontrole da izdrži do doma. A i Tina dolazi. Di ćeš bolje?

Vrećice je brzo spustil u hodniku i uputil se u wc, skinul trenirku i sjel, pa ga je obuzelo blaženstvo. Nervozni proljev je izlazil iz njega i za koju minutu bu bil skroz fit i spreman. To je jednostavno nekaj kaj se mora odradit. Nervozni proljev ga je pratil celi život, svaki put prije nečeg bitnog. Sastanak s komadom, put, razgovor za posel. Neki ljudi piju 10 kava za redom ili gutaju Persene da se smire. Pero je kenjal. Brijal je da je to zdravije, a i niš nije tak smirujuće ko dobro sranje.

Pogledal je po stanu. Imal je dva dana od kad su se dogovorili da bu došla kod njega za pospremit stan. I bil je spreman sve to sredit kak treba. Naravno da nije. Sad je imal manje od čuku i pol. A samo za pospremit i složit obleku koja je bila razbacana po stanu trebalo bu mu čuka vremena. Onda mu je pala na pamet spasonosna ideja. Kak je i tak većina robe razbacana po stanu, u ormaru ima mjesta sto posto. Pa se bacio na skupljanje. Jebote, kak skorene čarape od nogometa mogu tak smrdit nakon tri dana? Al nema se vremena sad razmišljat.

Kad se žuriš obično sve ode u kurac pa zgubiš još više vremena. Opizdit nogom u rub kreveta nije nikakav problem. Krv je već malo veći problem. U pičku materinu. Kak to boli. Hansaplast. Di je? Prekopal je sve ladice i ormariće, al niš. Spasonosni zavoj je nađen slučajno, u kuhinji, iza tanjura. Kaj je tam radil, Pero nije imal pojma. Zamotal je nogu, iako zavoj nije bil baš najčistiji na svijetu, al kog je to sad briga. Prljava obleka je napunila ormar u sekundi, pa je zadnje košulje moral na silu nagurat i brzo zatvorit vrata. Stajal je još par sekundi pred ormarom, vrata su upozoravajuće škripala, al pobjeda nad mrskim neprijeteljem je izborena. Vrata se nisu otvorila.

Kuhinja. Nema šanse. Nema jebene šanse. Oprat tu hrpu suđa, uredit šporet, pobrisat pod... Nema šanse. Plan B. Zatvorit vrata i ne pustit je unutra. Nema druge. Potrpal je cugu u frižider. Taman bu fino hladna. Ajmo sad nabrzinu usisat prašinu, pa na tuširanje. Usisavač je našel na balkonu ispod hrpe starih novina i bicikla sa potrganom pedalom kojeg nije vozil već godinu dana. Par komada starih novina je pederski pobjeglo ispod ograde balkona i palo u dubinu. Čekal je par sekundi i molim boga da ne slete na šajbu nekog auta koji prolazi pored zgrade. Nije se čula šrkipa kočnica, niti zvuci sudara pa je pogledal prek ograde. Novine su završile na balkonu ispod i u vešu susjede sa četvrtog kata. Odlično.

Uključil je usisavač. Ovaj je izdajnički kašljucnul par puta i zgasil se. Il je vreća bila puna, il je usisavač otišel u vječna loviša. Tak malo bitno. Pogledal je po dnevnoj sobi. Prašina se može pobrisat, onak ofrlje, za par minuta. Paučina je malo veći problem. Riješenje na pola. Spustit rolete, onak da samo malo svjetla prolazi kroz njih. Još malo svjetla bu se dobilo kad se upali telka. A i romantičnije je u polumraku.

Tuširanje. Pero je shvatil da je potrebno dobro planiranje ak misliš da sve ide onak kak si zamislil. A on nije dobro planiral. Ručnik i čiste gaće su u ormaru. Nije mu padalo na pamet otvarat ormar. Ni u ludilu. To bi ga unazadilo za bar još 10 minuta, a i ovak je na rubu. Dograbil je iz kuhinje papirnate ručnike. Bilo bu malo škakljivo, al bitno je da nije skroz mokar, ostalo bu se posušilo. Gaće ne bu ni obukel. Trapke na golo, i tak, ak bude malo sreće, gaće buju pale prije Dnevnika. Nasmiješio se nadmoćno. Danas je dan. Danas će njegov brodić napokon uplovit u luku nakon dva mjeseca.

U kadi je opal već prilikom ulaska i bubnul glavom u pločice. Nije imal vremena za brojat zvijezde. Tuširanje je bitno. Obrijat se treba. Žurba je. Konačan ishod je bil slijedeći. Kvrga na čelu, skurena koža na nadlaktici jer je zaboravil pustit i hladnu vodu, dvije porezotine na faci, jedna na vratu, mao dublja, iz koje je fino krvarilo. Jebena bol nakon stavljanja after shavea. Frizura u kurcu, ne pomaže gel. Sreća da bu cijeli stan u polumraku, možda se provuče i s tim gnijezdom na glavi. Traperice i jedina čista majica sa logom poznate pivovare. Pa nije valjda da bu joj bitno kakvu majicu ima na sebi?

Sve je spremno za veliki date. Ima jos 15 minuta vremena, za zapalit pljugu, za smirit živce, razmislit o strategiji i mjuzi koju bu pustil. Mobitel je zazvonil. Ona. Sto posto bu malo kasnila. Pero se javil trudeći se da zvuči totalno cool.

- Pronto.
- Bok Pero, Tina je.
- Ej. Kaj ima?
- Čuj, sorry, al ne bum mogla doć. Došli gosti, teta iz Osijeka, nisam pojma imala da dolaze. Probala sam se izvuć, al su starci popizdili. Moram bit doma. Sorry, baš sam se veselila, možemo to odgodit za slijedeći tjedan?

Pero proguta knedlu veličine boce Orangine. Jebomupasmaterupičkukojkuracsadnakonsvegaonanebudošla!!!!!!!
I dalje je zvučal skroz cool.

- Ma nema beda, bumo to prebacili. Fakat mi je žao.
- I meni. Al nadoknadila bum ti to, obećajem.
- Sve ok.
- Čujemo se moram gibat. Pusa.
- Bok.

Sjel je na trosjed u dnevnoj sobi i glasno opsoval. Propal mu je cijeli dan, očekivanja, sve je otišlo u kurac. Kaj sad?
Dograbil je telefon i nazval.

- Jura bok, Pero je.
- E, mrcino. Kaj si spreman, uređen? Si podapral jaja?
- Ma kurac. Ne bu došla. Neki gosti, mora bit doma.
- E jebi ga.
- Kaj ti radiš?
- Niš pametno. Bumo kaj?
- Ja imam neš pive, vina, nabavi nekaj za pušit pa dođi do mene. Zagrijal bum PlayStation.
- Ok, svratim do Kileta usput. Aj bok.

Kile je kvartovski supermarket. Trava, pljuge, cedeji s mjuzom, filmovi, igrice. Sve na jednom mjestu. Cijene snižene.

Jura je došel za pol vure. Još jedna muška večer je počela. Sjeli su na trosjed, otvorili pive, pa je Pero smotal jednu. Jura je dignul noge na stol i zadovoljno povukel dim.

- Uh. Dobra.
- Bome dobra.
- E, jel sinkronizirano plivanje olimpijski sport?
- Pojma nemam. Zakaj?
- Tak. Baš me zanima.

[HSSP]

Da...
People in your life

Kada se rodiš, u tvom svijetu postoji samo jedna osoba: majka. Dobro, i ove sestre i eventualno koji doktor, ali oni postaju nevažni čim napustiš bolnicu. Dakle, u tvom su životu majka i otac i, naravno, braća, ako ih imaš. To je taj sastav koji će biti uz tebe više - manje cijeli život i koji ne možeš promijeniti sve da i želiš. «Krv nije voda», kaže Janko Matko. Onda se polako počinju skupljati drugi ljudi: roditelji tvojih roditelja, braća i sestre tvojih roditelja, njihovi rođaci, prijatelji… Društvo koje uglavnom dolazi povodom nekih rođendana ili drugih većih slavlja, donese (dobre ili loše) poklone i jako se najede. Ispipaju te, napričaju hrpu gluposti: neki ti se svide, neki ne. Ali to je rodbina i kod njih također nemaš puno izbora, ali, ako ste sreće kao i ja i majka vam baš i ne drži do tih odnosa dobrih i redovitih okupljanja (koji će vam nedostajati samo kad ste mali i želite što više poklona, bez obzira od koga oni bili), uglavnom ste lišeni gnjavaže druženja i posjeta toj svojoj familiji.
Rasteš i upoznaješ nove ljude. Počinje ono razdoblje tvoga života kada (napokon) sam počinješ birati s kim ćeš se družiti: to su djeca iz tvoga parka, iz tvog dućana i iz crkve za koju te mama licka. Klinci su to uglavnom tvog uzrasta koji razumiju ako želiš pojesti malo pijeska ili skočiti u duboku lokvu noseći nove hlače. Također su to i klinci nešto stariji od tebe koji te privlače jer imaju mnogo bolje igračke i tako su samostalni – mogu sve!! I tako, neki su od njih zanimljivi, drugi nisu. S nekima ćeš se družiti, druge ćeš samo pozdravljati kad će ti se dati. Imat ćeš i najboljeg prijatelja s kojim ćeš se stalno svađati oko veoma važnih egzistencijalnih pitanja, ali na kraju ćete se uvijek složiti oko jednog: on možda ima bolju torbu, ali nisi ni ti za bacit, imaš bolju (najbolju u razredu!) gumicu.
Tako to ide: neki te vole, a neki ne. Neke ljude zoveš poslije škole doma da vide tvoju novu igricu, a druge ne zoveš.
I sve bi to bilo lijepo da ne postoje oni ljudi koje ću ovom prilikom nazvati čičcima, a to vam je ona mala biljka (ne čičak koji stave na tenisice pa nakon dva tjedna tenisice više ne možete zakopčati; e, bilo bi super da su takvi!) koju pokupite kada trčite za psom po livadi pa se oni zalijepe na vašu trenirku ili cipele i ne puštaju… To su oni ljudi koji žele 100% vašeg vremena i ne mogu shvatiti da se vi ne želite družiti s njima. Ne. To su ljudi koji žele da smislite dodatnih 1% vremena i to ne kako biste imali vremena za sebe, već zato jer im 100% vašeg vremena nije dovoljno. Zbog njih spuštate rolete, nikome ne otvarate vrata, cijeli dan imate ugašen mobitel, stišavate ga kada vidite da vas zove…a onda se slučajno javite na mobitel svog dečka i, IZNENAĐENJE!, to je on, vaš prijatelj (nebitan ej sada spol). Tako se jako zabrinuo za vas, bojao se da niste bolesni, PA ZVONIO VAM JE NA PORTAFON… Brojite jedan, dva, tri, brzo smislite što ćete reći: «Hm, hvala na brizi, ali imala sam takvu gužvu…», no njemu, napokon nešto na vašu sreću, objašnjenje uopće nije potrebno jer jedva čeka da vam prenese nove tračeve. Razgovor ne bi nikada završio da se baterija nije ispraznila ali, hvala Bogu, ispraznila se. Mirni ste neko vrijeme. Dok se ne pojavi pod vašim prozorom: «Kad se vidimo?» Branite se kako morate pospremati, posjetiti roditelje… «Ma, nema veze! Nazovem te sutra pa se dogovorimo!»
Brojite jedan, dv… AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!

Tako vam je to: protiv nekih ljudi jednostavno ne možete. Oni ne razumiju da su vama dečko kojeg obožavate i eventualno tu i tamo koji roditelj, brat, nećakinja, šogorica –sasvim dovoljni. ONI se ponašaju kao da su vam dečko. Često sam puta pomislila da je moja prijateljica naklonjena ženskom rodu: bila je ljubomorna na mog dečka i trudila se konkurirati mu u svemu: darovima koje mi kupuje i odlascima u kino. Ona nikako nije mogla shvatiti da sam zaljubljena i da je sve što želim upravo vrijeme koje ona želi - provesti sa svojim dečkom. A ja sam odlučila nekako joj to objasniti. Još ne znam točno kako, ali dati ću sve od sebe. Držite mi fige! Počinjem od sutra

2. rujna 2007. (počela 1. rujna)

[Oggy]

Bas dobra prva priča Malo je "klikovska", ali gust za čitat

[HSSP]

Joj...ne kužim što znači klikovska? Tipa cosmo i to, ženskasta jel?

[Oggy]

ne. Nego kao one priče iz Klika. znas kako neki događaj vidi musko, a kako zensko. Taj tip priče

[HSSP]

ahaaa... Da, da, sad kužim. Drago mi je da gušt ti je

[Oggy]

Ispravak krivog navoda, na klikovski tip priče sam mislio na dnevnog šetača.
Tvoja je onako OK, ali treba malo truda. Vidi se da si elokventna, lijepo se izrazis i to je super. No, malo fali one neke fabule. I kraj je nikako povezan sa cijelom pričom
Znači, trebaš pripremiti priču, razgranati, napraviti vrhunac i onda opustiti čitatelja. No, sa druge strane tvoja vrsta priče nije prepričavanje nekog događaja kao prva priča nego čisto razmišljanje o zivotu pa tu bas i nemres neku fabulu napraviti stoga moj gornji komentar i nije bas prikladan.
No kako god priča je jako dobra. osim kraja, nije povezan po meni nikako

[Jeff Murdock]

Irfan

Rano ljeto devedeset i treće. Noć je polako počela padati iznad rijeke Vrbas u srednjoj Bosni. Pjer, Frka, Deda i ja u podrumu nekada vrlo lijepe i bogate kuće, gdje je sada bilo smješteno zapovjedništvo moje jedinice, čekali smo zapovjednika sa posljednjim uputama pred jednu od najvažnijih akcija kako bi konačno završili ofenzivu koja je trebala dovesti do potpunog oslobađanja hrvatskog teritorija od Muslimana s kojima smo Frka i ja ratovali uz bok prva dva mjeseca nakon što smo sa Korduna premješteni ovdje. U ta dva mjeseca uspio sam se zbližiti i sprijateljiti sa par ljudi na način na koji se većina ljudi ne zbliži sa nekom drugom osobom za čitavog svog životnog vijeka. Bili smo braća po krvi. Sada ih već pet mjeseci gledam preko nišana...

Pjer i Deda su stigli prije četiri mjeseca, kao pojačanje protiv novog neprijatelja. Od tada smo rame uz rame, znamo se u dušu baš kao i teren na kojem se nalazimo. Upravo zbog toga nas četvorica smo izabrani za ovu delikatnu akciju o kojoj će ovisiti daljnji tijek rata u srednjoj Bosni. Nijemo čekamo u podrumu koji i danas, nakon svega, izgleda bolje od velikog broja stanova koje sam vidio. Po mojoj procjeni ima nekih četrdesetak kvadrata podijeljenih u dvije prostorije. U manjoj su bila dva kreveta i ormar koji su kao jedini preživjeli doneseni iz susjedne kuće prije nego je popuno uništena. U ovoj gdje se sada nalazimo veliki kuhinjski stol, kojega smo ovdje zatekli kada smo prvi puta zakoračili u podrum, pretrpan mapama i planovima. Desetak stolica, polica nakrcana oružjem i priborom za prvu pomoć, bure vode, mali stol na kojemu su se nalazile konzerve s hranom i radio prijemnik. Ostatak dvokatnice zjapio je sablasno prazan. Čini mi se da već satima sjedimo u tišini, iako je u stvarnosti vjerojatno prošlo daleko manje.

Razmišljam o svom malom osječkom podrumu koji, iako su oko njega još uvijek vreće s pijeskom, ipak više ne služi kao jedini dom mojoj obitelji već su u njemu vreće s lukom, krumpirom, boce vina... Gotovo kao i prije nego sam prvi put krenuo na front. U mislima me prekida Frka koji je kraj onih silnih konzervi uspio naći kutiju Waltera. „Idemo momci, poslužite se! Ovo ne smijemo nositi sa sobom i mogla bi nam biti zadnja.“. „Idi u kurac nenormalni!“ Pjer je sa svojih stodeset kila i metar i devedeset visine skočio sa stolice: „Samo su mi još tvoja crna podjebavanja sada falila!“. Temperamentni Dalmatinac srednjih tridesetih godina, koji je do rata radio kao pravnik u Jugoplastici, bio je iznimno praznovjeran i prije svake ofenzive imao je određene rituale koji su podrazumijevali sve samo ne širenje negativne energije. Kada sam ga ja upoznao bio je već gotovo potpuno sijed. Gusta crna kosa posvijetlila je u Vukovaru. Ironično, ja nisam ni dana proveo u Vukovaru. Vrijeme opsade grada heroja proveo sam opkoljen na Slunju. Nedugo nakon pada Vukovara, pali smo i mi. Nakon toga sam bio uglavnom oko Karlovca ili u samom gradu dok nisam stigao ovdje. Od svih ratišta koje sam prošao, Karlovac mi je jedini ostao u lijepom sjećanju. Zbog Mirele.

Pred rat je u Zagrebu završila Engleski i Francuski jezik i taman se vratila kući tražiti posao kada su počele prve uzbune. Upoznao sam je jedne od rijetkih mirnih večeri pred Valentinovo devedeset i druge u malom kafiću kraj Korane kojem ne pamtim ime. Frka, Marko, Kiki, Pajser i ja smo uživali u hladnom pivu nakon predugo vremena i pričama iz mladosti kada je ušla sa sestrom i prijateljicom. Izgledala je Božanstveno! Pogled zbog kojeg smo svi istog trena zašutjeli ispod kojega su se skrivale prekrasne plave oči, usne na kojima bi joj pozavidila i Ava Gardner, raspuštena kestenasta kosa i figura koju je moglo stvoriti samo neko nadnaravno savršenstvo. Ili se nama samo činilo budući da smo mjesecima bili osuđeni gledati samo jedni druge. I one preko nišana. Sjele su za stol do našeg i prvo zatražile rundu za hrabre branitelje. U neobaveznim i blesavim razgovorima pogledi su nam se često sretali. Rat tada nije postojao. Osjećao sam se kao na korzu krajem osamdesetih kada je cijeli svijet bio moj. Tada sam joj počeo pričati o Korzu i Promenadi i predložio da razgovor nastavimo šetajući uz Koranu. Pričali smo o djetinjstvu, školi, fakultetu, prošlosti, budućnosti, svemu samo ne o ratu. U povratku sam ju otpratio do kuće koja je bila jedva stotinjak metara udaljena od onog kafića. Na rastanku sam se dugo zagledao u dubinsko plavetnilo njenih očiju i najednom su nam se usne spojile. O Bože! Kako je bilo predivno osjetiti toplinu njenih usana. Nježni dodir na mom umornom licu nakon tolikih mjeseci. Svaka žena koju sam volio nakon nje morala je dijeliti mjesto u mome srcu s Mirelom. Nakon poljupca kojeg ću pamtiti dok sam živ rekao sam da ću je potražiti čim budem imao priliku ponovo doći u grad i zaputio se put kafića po dečke kako bi se vratili u bazu. Sastajali smo se tako sljedećih deset mjeseci u prosjeku četiri-pet puta mjesečno i u tim trenucima bili smo jedini na svijetu, ništa drugo nije postojalo. Plakala je na svakom rastanku bojeći se da me zadnji put vidi. Bila je hrabrija od mene, ja nisam mogao tako razmišljati. Nisam se usudio pomisliti da će se ovaj san prekinuti iznenada, baš kao što je i započeo. Posljednja slika Mirele je kako mi jedne iznimno hladne prosinačke noći u tamnoplavom kaputu sa smiješnom kapicom na glavi suzna maše sa Koranskog šetališta dok ja nestajem Ruskim putem prema bazi. Tri dana kasnije sam saznao da već u zoru krećem prema Bosni. Jednom od dečkiju koji je ostajao sam ostavio poruku koju je trebao odnijeti do njene kuće. Dugo sam sjedio sa olovkom i komadićem papira, ali ruka je bila nepomična a mozak blokiran. Na kraju sam samo napisao refren starog hita Crvene jabuke: „Hladni prsti decembra, ide nova godina. Tko će biti kraj tebe, kad kazaljke se poklope?“. Nikada nakon toga nisam bio u Karlovcu niti sam čuo išta o Mireli.

Taman smo zapalili cigarete kada je zapovjednik ušao u sobu i kratkim crtama nam ponovio plan i važnost akcije te stroga pravila kojih se moramo pridržavati pod svaku cijenu. Najvažnije pravilo je bilo da nitko ne smije znati da smo bili tamo. Osim liječnice koja je ovu akciju i omogućila. Naime ona je nakon početka našeg međusobnog sukoba ostala na njihovoj strani iako je i dalje radila za nas. Večeras su ona i dežurni u kriznom štabu Gornjeg Vakufa isplanirali burnu noć. Naši dečki su te večeri sa Kupresa počeli žestoko tući njihove položaje petnaestak kilometara zapadno od Vakufa kako bi mi sa jugoistoka imali što manju pažnju. Ionako su već neko vrijeme bili koncentrirani gotovo isključivo na zapad budući da je tamo bila glavnina naših snaga. Mi smo ih tek ponekad znali samo podsjetiti da smo tu. Krizni štab im je bio smješten tek nešto iza Doma zdravlja koji je sada bio improvizirana bolnica. Prilično blizu samom ulasku u grad sa juga. Plan je bio da dok se veseli par zabavlja na katu, mi uđemo u podrum i pronađemo plan obrane i raspored jedinica koji su sastavili očekujući našu ofenzivu, za koji nam je liječnica javila. Sve je trebalo obaviti vrlo brzo, pogledati planove, memorirati i ih i nestati bez da itko zna da smo ikada tamo bili.

Krenuli smo nešto iza ponoći, dio puta Vrbasom, pa zatim kroz nekakvu šumicu i oko pola dva smo bili pred ulaskom u grad. Cijelim putem nismo sreli niti jedno živo stvorenje. Preko nekakvih ruševnih garaža, zaobilazivši Dom zdravlja, stigli smo do štaba nešto prije dva sata. Sve je bilo sablasno prazno. I sve je teklo glatko, po planu. Deda i ja smo ušli u podrum, Pjer je čučao pokraj stepenica koje su vodile na kat, a Frka na ulazu u kuću. Zadržali smo se maksimalno pet minuta i uspješno obavljenog posla istim putem krenuli nazad. Frka je išao prvi da bi najednom zastao i promrmljao: „U pičku materinu!“. Mjesečev sjaj koji se probijao kroz guste oblake obasjao je malog muslimanskog dječačića u poderanoj bolničkoj pidžami kako stoji pokraj zida od garaže i promatra nas. Mogao je imati oko četiri-pet godina. Svi smo zastali i pogledali jedni u druge prisjećajući se zapovjednikovih riječi, znajući što moramo u činiti. Ali nitko nije imao snage niti odlučnosti. Budući da sam bio vođa skupine, na meni je bila odgovornost. Polako i teško sam izvadio pištolj i nepomično stajao dok mi Frka nije dobacio: „Pucaj, već smo trebali nestati!“.

Sjetio sam se kako su nas učili na obuci ciljati kroz nišan u glavu ili srce. U taj nišan ovaj dječak je stao cijeli. Nepomično je tako stajao i gledao me u oči dok sam ja držao pištolj uperen u njega. Nije pokušao pobjeći, nije pustio ni glasa niti je plakao. Samo mu je jedna suza curila niz lice. U tom trenutku ruke su mi se počele tresti i ja sam počeo plakati. Gledao me nježnim, nevinim očima poput malog janjeta koje gleda svoga krvnika pred klanje. Bilo mi je užasno, kao nikada u životu. Pucao sam! I na sreću, promašio. Metak je pogodio cestu par centimetara pokraj njegove noge a on je ostao nepomično stajati. Sjećam se samo da sam rekao: „Ne mogu!" i brzo smo pobjegli. Budući da smo u to vrijeme već trebali biti van grada, dečki sa Kupresa su sada već počeli tući i po gradu tako da nas taj pucanj nije mogao odati. Samo dječak...

Po povratku smo sve što smo saznali prenijeli u zapovjedništvo a da međusobno nismo pričali još par sati nakon toga. O tome nismo nikada pričali. Tjedan dana nakon toga krenuo je napad na Vakuf u kojemu nisam sudjelovao budući da sam sa još nekolicinom momaka bio zadužen čuvati zapovjedništvo. Nakon para dana Gornji Vakuf, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica i Kiseljak bili su naši. Otprilike tri tjedna nakon „one“ noći nosio sam iz Kupresa u Vakuf neke papire liječnici zahvaljujući kojoj je sve prošlo onako glatko. Ušao sam u Dom zdravlja znajući da me ona čeka u kancelariji na kraju malog hodnika koji je za mene na jednom postao nepregledno dugačak. Na trošnom drvenom krevetu u hodniku ležao je onaj dječačić. Taj prizor me sledio! Trebala mi je cijela vječnost da napravim sljedeći korak. Svakim sljedećim sve sam se više znojio i tresao. Kada sam se gotovo u potpunosti približio krevetu nasmiješio mi se i upitao: „Čiko, jesi li dobro?“. Tada je liječnica kojoj sam krenuo izašla iz kancelarije: „A, stigli ste. Isuse, pa vi ste potpuno blijedi! Irfane, makni se sa kreveta da čiko legne.“.

Trenuci koji su slijedili su mi se potpuno izbrisali iz sjećanja. Sljedeće čega se sjećam je kako u kancelariji pričam doktorici što se dogodilo one noći. Nakon prvotnog šoka i nevjerice počela je plakati i ispričali mi kako je Irfan prije par mjeseci ostao bez oba roditelja i od tada je kod njih u Domu zdravlja jer nisu uspjeli naći nikoga od njegove rodbine. Nikada nikome nije spomenuo naš susret, teško da ga se i sjeća.
No ja se i trinaest godina nakon toga uz riječi: „Čiko, jesi li dobro?“ često noćima budim natopljen znojem i mržnjom prema samom sebi.

Pucao sam!

[HSSP]

Pravi autor: Oggy

i nemres neku fabulu napraviti stoga moj gornji komentar i nije bas prikladan.
No kako god priča je jako dobra. osim kraja, nije povezan po meni nikako

Ha,ha, hvala ti u svakom slučaju. Stravit ću još koju priču, baš me zanimaju tvoji komentari, a ovoj ću probati srediti kraj

[HSSP]

Da, da, kužim što želiš reći, pročitala sam sad kraj. Taj tekst napisan je kada me netko jaako naljutio i kraj je nešto kao moja odluka da si više ne dopustim muljarit ljudima (i crvenit se kad se ne mogu sjetit što sam zmuljarila, nego budem odrešita, haha.