Pišete li priče?

[HSSP]

Istina je. Čovjek se mijenja. Ne promijeni se jednom u deset godina. Mijenja se svake sekunde. Mijenja se svakim buđenjem, svakim ustajanjem iz kreveta. No, više od svega, mijenja se svakim novim trenutkom u svome životu.
Događaji. Oni se nižu poput zvijezda u nekoj vedroj noći, tamo na nebu, tamo gdje nikada nećemo moći zbilja doći, tamo gdje je sve zapisano, tamo gdje je znano kako će što izgledati za pedeset godina. Tamo su zapisane stvari koje je nemoguće promijeniti.
Nisam ista ona od početka teksta. Imam osjećaj da se svakom izrečenom mišlju, svakom misli koju zapišem, materijaliziram, približavam nekoj drugoj ja, a postajem sve manje ona ja od maloprije. Ponekad se bojim toga. Bojim se svojih misli. Mnogo su opasnije kada ih mogu gledati kao crna slova na bijelom papiru, nego li kada su u mojoj glavi, još neizrečene – dokle god su neizrečene, mogu se praviti da ne postoje, da ne utječu na moj život, na moje raspoloženje, na moje osjećaje.
Zvijezde kojima je poznata ona ja od prije petnaest godina. Ona ja koje se ova ja boji. Boji je se jer je bila drugačija. Nije znala razumjeti stvari. Srljala je u svijet ne razmišljajući o posljedicama. Toliko je malo toga znala, toliko je malo toga razumjela. I, iz ove sada perspektive, kao da nije imala misli. Ne sjećam se ni jedne misli koja je tada zaokupljala moje vrijeme. U tim trenucima, kada se, ma koliko to glupo zvučalo, pitam jesam li uopće postojala u prošlosti, drago mi je što sam pisala. Pisala sam često stvari o kojima sam razmišljala. O dečkima koji su mi se sviđali, a koji nisu marili za mene. O ljudima koji su željeli moje vrijeme, ali ga ja nisam imala za njih. I najviše – o osjećajima koji su me tjerali da plačem, koji su mamili iz mene suze i bujicu filinga s kojim se nisam znala nositi. Čitam sada o tim stvarima i … Kao da nisu dio mene. Kao da to doista i nisam ja. Jer nisam djevojka koja sam bila. Izgubila sam svoje misli, izgubila sam velik dio sebe kada su ljudi koje sam odbacivala otišli iz moga života u trenutku kada sam ih počela trebati. Promijenila sam se kada su oni koji nisu marili za mene odjednom postali dio moje svakodnevice. Toliko se toga promijenilo a da nisam znala; postajala sam svjesna toga čitajući te tekstove i uspoređivala ih sa sadašnjošću.
I ne mogu reći koliko je pozitivnoga izašlo iz toga.
Ne mogu točno reći koliko su ljudi oko mene to primijetili. I oni su se promijenili, to je jasno. Možda se sada znam bolje našminkati. Možda sada znam igrati bilijar, čak i kada sam pijana. Toliko je ljudi kojima bih željela reći hvala za sve one stvari u mojem životu koje su ispale onako kako jesu samo zbog njih. Moje mišljenje o tim ljudima…promijenilo se. Vjerojatno nismo niti svjesni toga koliko je dobro što neke naše misli ostaju sačuvane. Istina boli. Ali istina se mijenja. Istina koju sam mislila tada, strašno bi povrijedila ljude kojih se ticala tada. Još bi više povrijedila ljude koji su sada, ljude koje sada volim, a tada još nisam.
Bojim se te prošlosti, no uvijek se sjetim one Proustove da ljudi kakvi smo sada ne bismo bili da nije bilo ljudi kakvi smo bili.

Čovjek se mijenja preko noći. Ponekad je potreban netko tko će nam reći što ne valja. Netko tko će nas prodrmati. Najučinkovitije je kada to učini osoba do koje nam je stalo. Tada razmislimo o svim lošim stvarima koje smo činili i shvatimo da je vrijeme da nešto promijenimo. Vjerovali ili ne, promjene zbilja znaju biti učinkovite. Samo, ponekad nam se učini da je sve ono što činimo, sav trud koji ulažemo da ne reagiramo krivo u pojedinoj situaciji- nezamijećen. Problemi ipak iskrsnu, vi ipak odreagirate krivo ili reagirate dobro ali ljudi oko vas reagiraju krivo. I tako se nižu događaji, jedan za drugim, a vama se čini da nikada nećete uspjeti biti uistinu sretni.
Svaki put kada moram napraviti neki velik korak, veći od onog da se ujutro probudim za školu, sjednem na bus, gledam iste poznate face, neke pospane, neke i preživahne, iste ljude koji gledaju mene, koji se možda pitaju kakva sam ja osoba, kao što se ja ponekad pitam kakvi su oni kada izađu iz zagušljivog busa zasićenog pitanjima, mislima i brigama, mene je strah. Prvi koraci. Neopisiv strah. Ali, s vremenom su postali rutina. Upis u prvi razred osnovne škole- sigurno me nitko neće voljeti. Upis u prvi razred srednje škole – hoću li zakasniti?
Previše tih velikih koraka, odvajanja od svakodnevice kakvu sam imala do tada. A i to odrastanje. Grozno je biti dio toga. Da bar mogu jednostavno odrasti, ja kao neko biće nesvjesno sebe, neko biće koje zapravo nisam ja, pa da se prava ja vratim kada sve bude gotovo i nastavim normalno živjeti! Ovako, kada moram svaki dan gledati kako se mijenjam, opet ta grozna promjena, hvata me rezignacija, bojim se da nikada neću biti gotov čovjek, da ću uvijek biti neko malo neodgojeno derište koje je ponekad egoistično, ponekad narcisoidno, koje nije spremno pružiti svoju pomoć uvijek kada je to potrebno. Kao da sam podložna svim utjecajima sa strane, medijima, kao da se gubim u svim tim vijestima i više nisam ja… Je li uopće moguće biti ja? Je li moguće ne biti ja?
Sada dolaze ti upisi. Koliko toga je potrebno napraviti u idućih nekoliko mjeseci! Vrlo je važno da čovjek u hrpi informacija, uz pripreme za faks, pripreme za maturu, ispitivanje i sve druge stvari kojima nas bombardiraju u 4. razredu zadrži dignitet čovjeka. Jer, izgubi li se, teško da će se ubrzo pronaći…
Teško je odvojiti se od ovoga što imam sada. Prijatelje koji su u protekle četiri godine bili svaki dan sa mnom u razredu, sa mnom dok sam odgovarala, sa mnom dok smo radili gluposti, smijali se profesorima ili plakali kada su se oni smijali nama. Prijatelje s kojima sam satima ispijala kave, igrala bilijar, pričala do rane zore s ludom idejom da dočekamo izlazak sunca… Svi oni… kao da nestaju! Srednja škola, škola kao institucija, škola kao vrijeme koje nas je povezivalo proteklih godina, sada odlazi… Zapravo, ona ostaje gdje je već godinama, ali tjera nas, miče nas sa svojih hodnika. Nas koji smo je svakoga dana gledali, pravili joj društvo, prolazili njenim hodnicima, trčali njenim parketom, smijali se u njenim učionicama…
Nije ona kriva. Krivo je vrijeme. Bio je to konsenzus. Četiri godine, a onda…kud koji. Moramo otići. Moramo učiniti taj veliki korak. I mene je zbilja strah.
Svi profesori koji su mi uljepšavali dane u kojima sam mislila da ću skrenuti… Jedna profesorica koja je uvijek bila smirena, jedna koja je zaboravila kontrolni kada je znala da nismo spremni…

Teško je u ovim trenucima reći bilo što ružno glede srednje škole. Teško je rastati se. Kao da odlazim zauvijek. Gotov je jedan velik dio moga života i počinje drugi. Nemam pojma što me čeka. Vjerojatno još promjena. Možda će one biti loše, ali možda će biti i dobre. Možda će to biti jedne od onih promjena kojih se čovjek rado prisjeća. Promjene koje od nas rade boljeg čovjeka. Doživjet ćemo još mnogo uspona i padova. Još mnogo ljutih lica profesora. Ali shvatit ćemo i tada, kao što napokon shvaćamo sada da je sve bilo za naše dobro. Malo je profesora koji nas baš žele krucificirati, uništiti naš dignitet i samopouzdanje. Možda ponekad slučajno naprave nešto loše. Ali i oni su ljudi. Još se mijenjaju. Protekle četiri godine i mi smo utjecali na njih. I oni su se mijenjali s nama.
Sada odlazimo…ali dane provedene u toj školi nikada nećemo zaboraviti. Ona će zauvijek ostati dio nas sa svim onim dobrim i lošim stvarima koje smo tamo doživjeli. Važnije od toga jesmo li dobro naučili kemiju i hoćemo li proći na maturi je hoćemo li položiti ispit životne škole. To je škola čije hodnike nikada nećemo napustiti.

(ovaj tekst mi je čak bi na državnom lidranu...ali imami boljih

[HSSP]

[quote=DayWalker;535467]

Vidi se da imaš smisla za skalpanje rečenica, ali baš što si i sam zamjetio, možda koristiš malo previše vulgarizama. Obično se osobe koje koriste te riječi smatraju osobama s manjkom riječi u rječniku...a vjerujem da ti to nisi. Tak da bi ti tekstdobio na kvaliteti kad bi umjesto je... se, upotrijebio riječ : Fertilitet

[Morpheus]

Jeff
ova prica me dirnula u srce neznam sta da ti kazem
svaka ti cast na ovoj prici.

[HSSP]

Pravi autor: Morpheus

Jeff
ova prica me dirnula u srce neznam sta da ti kazem
svaka ti cast na ovoj prici.

Moja? ajoj, hvala ti, ja se plačem svaki put kad je čitam šalim se, drago mi je da ti se sviđa, a diranje u srce je cilj

[Oggy]

2 jeff: E jebem mu rat, jebem mu idiote koji uzrokuju rat ma jebem mu sve na svijetu kada dođe do rata. Svaka cast na priči.

[HSSP]

Pravi autor: HSSP

Moja? ajoj, hvala ti, ja se plačem svaki put kad je čitam šalim se, drago mi je da ti se sviđa, a diranje u srce je cilj

Zafrkavam se,naravno, i meni je rpiča baš OK, Jeff, a malo je takvih koje mi se sviđaju

[Jeff Murdock]

Pravi autor: Oggy

2 jeff: E jebem mu rat, jebem mu idiote koji uzrokuju rat ma jebem mu sve na svijetu kada dođe do rata. Svaka cast na priči.

U potpunosti se slažem s tobom!

P.S. Hvala svima, priča je na svu sreću samo priča. Dakle čista fikcija. Ali siguran sam da, na žalost, ima vrlo sličnih realnih priča...

[bloody_filthy]

Ne baš priče,više sam tip za sastave.

[bloody_filthy]

Prometej/Sizif današnjice
„Oduvijek su mi bili zanimljivi grčki mitovi.Pravi razlog još i sada ne znam,ali mislim da je to zato jer kod njih ne postoji savršenstvo.Čak ni bogovi nisu savršeni.Oni,kao ideal,uzor svih imaju mane.Prikazani su kao ljudi.Mudri Stari Grci.Oni su otkrili ono što mi nismo bili u stanju stoljećima.Ne postoji savršenstvo,a mi se trebamo samo truditi doći što bliže tom
savršenstvu.
Nije to lako.Mora se uložiti puno truda.Svaki dan treba ulagati u sebe i u druge,a nadasve treba vjerovati u uspjeh.“Ne boj se polako napredovati!Treba se bojati stajanja na mjestu“ ,kaže stara kineska.Još jedan dokaz nazadovanja naše civilizacije.Zašto je to tako?Zašto nazadujemo?Je li razlog tomu ono da svatko nosi svoj križ(breme)pa poklekne problemima?Ili je to zato
što se malo trudimo,a puno očekujemo?Razmišljajući,shvatila sam da je točno oboje,ali s ovim drugim se malo više slažem.Čovjek je uvijek u stanju precijeniti svoje mogućnosti,a podcjenjivati
Druge.Nekada to učinimo,premda ne želimo.Za to su,čini mi se,krivi Adam i Eva.Grijeh nam je u podsvijesti pa,ma koliko se trudili,ne uspijevamo ga iskorijeniti.Možemo imati sve,ali nikad nismo sretni.Ljudskom prokletstvu nema kraja.Ako vidio da netko ima nešto što mi želimo,a i nije nam tako ili uopće potrebno,trudimo se da i sami to imamo.Netko postupi i gore-netko otme drugom
jer misli da je to zaslužio više nego netko tko to posjeduje.Takve ljude je teško uvjeriti da nisu u pravu jer misle da im je sve dopušteno i ne vide problem u tome.Zašto bi se itko ljutio ako je to već isprva pododređeno njima?Ne slažem se s takvim razmišljanjem,ali sjećam se koliko puta sam i sama znala željeti nešto što netko drugi ima.Znam da nije lijepo od mene,ali ne mogu se tomu oduprijeti.Adam i Eva su imali sve.Živjeli su u Raju.Isprva su bili bezgrješni.Eva nije imala snažan karakter i dobro izgrađenu osobnost.Vjerujem da je uzrok tomu što je sve dobila „servirano ma pladnju“.Ni za što se nije borila.Takva
situacija(uvijek ista i monotona)joj je ubrzo dosadila.Zato je Đavao bio mudar i znao uvjeriti ljude i potaknuti ih da čine zlo.Adam i Eva nisu shvaćali kakve su posljedice sve ga toga.Samo su se željeli upustiti u nešto novo i njima nepoznato.Znam da im je to bilo zanimljivo i da su pod svaku cijenu željeli znati zašto je to bilo nedopušteno i zašto se toliko brani.Takva sam i sama.Bila i ostala.Kao djetetu bilo mi je baš zanimljivo biti zločesta.Tako nisam bila kao svi.Ni sada ne volim kada se „utopim“ u većini.Zanimljivo je kako netko,poput Prometeja,nastoji pomoći drugima i zbog toga snosi posljedice.To je hrabrost!Ja baš ne znam da bih to mogla.Drago mi je kad pomažem,ali ako se zbog toga uvaljujem u neke nevolje-prije bih razmislila i onda odlučila.Unatoč nesavršenstvu,nastojim promijeniti svoje mane.Mislim da bi se i drugi trebali malo više potruditi.Ako se trudiš,onda možeš puno i očekivati.Uskladi želje i mogućnosti te trud i očekivanja pa onda u miru čekaj napredovanje.Ako dovoljno ulažemo i vjerujemo u uspjeh,on će i doći.I drugi će primijetiti.Moja najgora mana je nedostatak upornosti.Svi,pa i ja,trebamo shvatiti da možemo što hoćemo.Samo treba biti uporan.Neke stvari mi odmah krenu od ruke i sretna sam kad ono što poželim i
ostvarim.Ljudska je tragedija što se za nešto moraš puno više truditi,a rezultati su daleko očekivanima i izvrsnima.Tada bih poželjela da nisam ni započela nešto što ne mogu završiti kako želi(dakle,savršeno,tj.u potpunosti).Onda su mi svi drugi krivi,a ponajmanje ja sama koja sam puno željela i puno vremena potrošila,a slabo se trudila.Takve sam i rezultate dobila.Smiješno je to kako mi,ljudi,možemo pomiješati pojmove i kao takve ih uzeti za ispravne.Maštu pomiješamo s trudom i mislimo da radimo
nešto što smo zapravo zamišljali.Dok je umjerena,realizacija mašte je u redu,ali mislim da je bolje kloniti se toga.Barem se truditi da to iskorijenimo.Život u mašti,kao i život u prošlosti ili budućnosti,nije dobar.Sada je sada.Treba živjeti,raditi i misliti za sada,a samo posuditi neke greške iz prošlosti da na njima učimo.Ništa više.
Tako i stvaramo „svoje breme“.Nismo u stanju dobro sagledati stvari onakvima kakve jesu,već kakve želimo da budu.Zbog toga se samo uvaljujemo u probleme.Što prije shvatimo pogreške,prije ćemo ih i riješiti."

Bezveze,ali da se vidi da ne besposličarim.

[Jeff Murdock]

Ispovijest jednog idiota

Oni koji me znaju kažu da sam jako pametan. Ako sam ih uspio uvjeriti da to misle, onda valjda i jesam. I kažu da vješto nižem riječi, da baš znam pogoditi žicu.
E sad, probajte samo zamisliti koliki se potencijal za manipuliranje ženskim srcima krije kada se te dvije stvari spoje... Na sreću, Bog je našao načina da to kompenzira. Bog uvijek sve kompenzira. Samo rijetko onako kako bi mi htjeli. Na svijetu postoji tako savršena ravnoteža, samo što je sve nesavršeno raspoređeno. Baš kao kod mene.
No, ne bih se smio buniti. Ionako sam se u životu najviše bojao prosječnosti. Ili možda ipak?
Kažu da sam iznadprosječno pametan, iznadprosječno dobar, iznadprosječno lijep, iznadprosječno nezgodan, iznadposječno visok, iznadporsječno težak, izndaprosječno nadaren, iznadprosječno senzibilan, iznadprosječno boležljiv, iznadprosječno mazohističan, iznadprosječno tolerantan, iznadprosječno otrovan...
Kad se sve zbroji i oduzme, ispadnem tako dosadno prosječan...
Oni koji me ne znaju uglavnom misle da sam idiot. Jesam, priznajem. Ali ne zbog toga zbog čega oni tako misle. Odnosno, ne isključivo zbog toga.
O da, Bog tako lijepo sve kompenzira....


Ali u pravu je, ne smijem mu ništa zamjeriti. Jer nekada svoja moždana lutanja ni sam sebi ne mogu objasniti. Niti se uopće usudim početi. Ponekad sanjam grozne snove, tako da se bojim zaspati. A ponekad mi svijest bude takva da se još više bojim ostati budan...
No, nećemo o tome, nema potrebe. Hvala Bogu što je sve kompenzirao, pa se ne moram brinuti. Pričajmo radije malo o ljubavi...

Netko pametan je jednom rekao da je ljubav izmišljotina siromašnih. Pa i nije puno pogriješio. Ali netko još pameniji rekao je: „Ljubav traje tri godine!". O, kako je bio u pravu... Ok, možda koji mjesec više-manje. Češće manje...
I kod mene je uglavnom tako. Iako nekada zna biti i tri dana, pa i tri minute... Jako se brzo zaljubim, ali jako brzo i prođe. To što nisam više s nekom djevojkom prebolim uz jednu cigaretu. To što ona nije sa mnom? Pa dobro, to ipak traje malo duže. Dok ne dođe zamjena.
Je li to onda uopće bila prava ljubav? Je, naravno da je. Zato i ima rok trajanja. Samo nesretne ljubavi mogu trajati vječno. Sve prave stvari imaju rok trajanja.
I najbolje vino dok je u nekom mračnom podrumu, može trajati vječno. Ali kada ga jednom probaš, dao si mu rok trajanja. I znaš, što god da radio, neizbježna je istina da ga jednog dana više nećeš moći razlikovati od običnog octa...

A tek to, kako se i u koga zaljubimo. Kakav se to samo niz slučajnosti mora poklopiti.
Evo jednog mog recentnog primjera.
Ušao sam u ljekarnu (kako divno mjesto za početak romanse) i kao pokošenog me već na vratima oborio najljepši glas koji sam ikada čuo. U prostoriji nije bilo nikoga, ali taj glas ionako nije mogao biti ljudski... Ipak, vlasnica se ubrzo pojavila iz susjedne prostorije. A tada mi više nije bilo bitno kako izgleda, niti kakva je osoba. Ona je za mene već bila najljepša i najbolja djevojka koja je ikada hodala ovozemaljskim pločnicima. I tako je počelo idealiziranje i zaljubljivanje...
A da sam ju vidio ili na neki način upoznao prije nego je progovorila, ni milijuni takvih glasova ne bi pomogli. Vjerojatno se više nikada ni ne bih vratio u tu ljekarnu.
Ovako sam našao svoju srodnu dušu. Hm... Srodnu dušu? Možeš mislit! Stvoreni smo jedno za drugo? Ma naravno, ali ne za dugo...

Da, ljubav traje tri godine. I što onda? Pametni će otresti sjećanje s kaputa i potražiti novu. Sizifi će pokušati probuditi ljubav koja je možda samo malo zaspala. Idioti će vjerovati da je to što je ostalo ona prava ljubav.
Ja sam idiot! Baš poput većine. Ili ako hoćete, prosjeka. A kažu ljudi da sam pametan...