Poezija...

[kvaziLicious]

Valerij Brjusov
Neizbježnost

Je li to važno dal' si bila vjerna?
I da li bjeh vjeran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmjerna
I mi se nehotice promatramo žedno.
Ja opet drhtim, ti si blijeda, smjerna,
i slutiš bol, a čekaš ga ko žedna.
Trenuci šumno teku kao vode,
a strast nas vreba, gdje da nas probode.

I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magičnoga kruga
i ukleti, odjednom, iznenadno.
Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav, ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.


Edgar Allan Poe
Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više no ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
došli su plemeniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu, što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli,
Ne mogu mi razdvojit dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne odnese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore,
Svoje drage, - drage - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more,
U njenom grobu uz šumorno more

[linkin_parkovka]

Balada iz predgrađa-Dobriša Cesarić

I lije na uglu petrolejska lampa
svjetlost crvenkasto žutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije tri cigle na putu

i uvijek ista sirotinja uđe
u njezinu svjetlost iz mraka
i s licem na kojem su obično brige
prijeđe je u par koraka

a jedne večeri nekoga nema
a moro bi doć
i lampa gori, gori u magli i već je noć!

i nema ga sutra, ni prekosutra ne,
i vele da bolestan leži.
i nema ga mjesec, i nema ga dva,
i zima je već i sniježi

a prolaze kao i dosada ljudi,
i maj već miriše,
a njega nema, i nema, i nema,
i nema ga više

i lije na uglu petrolejska lampa
svjetlost crvenkastožutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije tri cigle na putu

[linkin_parkovka]

Povratak-Dobriđa Cesarić

Ko zna ( ah niko ništa ne zna.
krhko je znanje! )
možda je pao trak istine u me,
a možda su sanje.
još bi nam se mogla desiti ljubav
desiti-velim!
al ja ne znam dal je želim
ili ne želim.

u moru života što vječito kipi,
što vječito hlapi.
stvaraju se opet, sastaju se opet
neke iste kapi
i kad prođe vječnost zvjezdanim putem,
jedna vječnost pusta
mogla bi se opet u poljupcu naći
neka ista usta.

možda ćeš se jednom uveče pojavit
prekrasna, u plavom.
ne sluteći da si svoju svjetlost lila
mojom davnom javom.
i ja koji pišem srcem punim tebe,
ove čudne rime
oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
niti tvoje ime.

pa ako duša u tom trenutku
svoje uho napne
sigurnim će glasom zaglušiti razum
sve što šutnja šapne
kod večernjih lampi nać ćemo se kradom
pogledat ko stranci.
bez imalo svijesti kolko nas vežu
neki stari lanci.

no vrijeme kreće, no vrijeme se kreće
ko sunce u krugu.
i nosi nam opet ono što je bilo,
i radost, i tugu.
i sinut će oči, naći će se ruke,
a srca se dići
i slijepi za stope bivšega života
njima ćemo ići.

ko zna ( ah niko ništa ne zna.
krhko je znanje! )
moža je pao trak istine u me,
a možda su sanje.
još bi nam se mogla desiti ljubav.
desiti-velim
al ja ne znam dal je želim
ili ne želim....



Prekid:

Sve što treba znati
na tom papiru piše
govori joj kratko:
ne volim te više!

a ona se pita
zašto rekao joj nije
da umjesto jedne
volio je dvije!

tama:

Sunce zalazi
i spušta se mrak
ljudi već neki su snili!

niz ulice tama
i priroda spava
a maloprije razigrani su bili.

sve spava,
i nebo je tamno
i ništa mu se ne da.

samo jedan čovjek
tužan na klupi sjedi
i tamu gleda

Dobriša Cesarić-Voćka poslije kiše

gle malu voćku poslije kiše
puna je kapi pa ih njiše
i bliješti suncem obasjana
ćudesna raskoš njenih grana

al nek se sunce malko skrije
nestane sve te ćarolije
i ona je opet kao prvo
obićno, malo, jadno drvo!

Ponekad:

Ponekad poželim da me nema
da zaspem i nikad se ne probudim,
i nitko mi ne može pomoći,
a ja samo trpim, i ludim...

kao da se tamni oblak približava
i prilazi sve tiše tiše
a ja ga gledam i puštam da dođe
jer mrzim se sve više i više...

koliko to još mogu izdržati
pitam se, al ne znam ni sama
al tješi me pomisao o kojoj mislim
da neće me biti jednoga dana

[Do.K.]

GLE, IDE LIJEPA KAO NOĆ

Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nježna
-Što tiho je, a riječ ne gubi-
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.

GEORGE GORDON BYRON

[jaranica]

Zasto se meni javljas tajno
kada mi dusa spokojno sniva,
zasto tvoje oko sjajno
golemu tugu i jad skriva?

Zasto me kroz noc krenes zvati,
i sta ti jadno srce iste?
O ja ti nemam nista dati,
srce mi je pusto pepeliste.

Sve sto sam imala tebi sam dala,
nevjero hladna ljubavi moje,
sve sto sam svojim blagom zvala
mladost i oganj duse svoje.

Pa zasto meni stupas snova,
sta trazis ovdje u mrtvaca?
Hladna je,hladna ruka ova,
sto nekad cvijece na te baca.

Pusti me!Pusti i ne mori!
Nek sama ovako trajem dane,
sve dok mi srce ne izgori,
sve dok mi dusa ne izda'ne.

[jaranica]

Ne mjenjaj me,
mjenjam se samo u prvom
licu jednine.
Ne zapovijedaj mi,
ne trpim disciplinu gluposti.
Ne objasnjavaj mi protok vremena,
zvucne kapljice kazaljki tecno citam.
Ne precjenjuj vrijednost svojih munuta,
i moje bi dobro prosle u zalagaonici.
Odlicno tumacim mape,
koje mi putopisi godina
ostavise na ramenima.
Ne sipaj mi u casu bljutave izgovore,
nisam zedna.
Sluh mi je tu,samo ga aktiviraj.
Vrijeme je tu,samo ga na tren ukradi.
Operi svoje krpice lazi,
ustirkaj,ispeglaj,i uredno slozi
u svoj spomenar gresaka.
Ne kucaj na vrata na kojima pise;
plitka-nepromisljena,
iznenadit ce te promjena
duboko-promisljena.
Ne otvaraj vrata,
odselila se odavde budalica.
Ne razmici zavjese s cekaonica,
ne otpuhuj prasinu sa mene,
vise mi ne smeta.
Zakasnio si.
Zakasnio.

[jaranica]

Ponekad pozelim da sam zrak,
koji ces samo ti udisati.
Zelim da se istrosim u tebi.
Ponekad pozelim da sam voda,
koju ces samo ti piti.
Da prolazim kroz svaku poru tvoga tijela,
kroz svaku tvoju celiju,
da otkrijem sve u tebi
i zalijecim svaku ranu.
Ponekad pozelim da sam noc,
tiha i mracna,
da te svojom tamom sakrijem
i zastitim,od svih tvojih
nestasluka.

[reina_hm]

Opomena

Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.

Može mi se učiniti
da tonem u zvuke
pa ću ruke
svakom pružiti.

Može mi se učiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.

I mogu kom reći u tome času
čudesnu tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Učiniće mi se negde u šumi....
Ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.

Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme

Učiniće mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu, ranu srca dira

O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira...

[saherica]

Plavi blues

Iskapava još jedan dan

polumrakom se misli

kao u boemskom pijanstvu sapliću

od zida do zida

ti čudni slijepci

što izlaz ne traže

već čekaju te i sanjaju te

u plavim zvukovima bluesa


Ti gaziš još jednu mjesečinu

negdje,

s ispruženim rukama mjesečara

bježiš iz snova

lutaš krovovima poznatih sistema

bosa

po užarenom limu istinskog života

i ne čujes da traže te

plavi zvukovi bluesa


Možeš li prekoračati sudbinu

pobjeći, tako bosa, od svog bitka

i prokletstva

putevima tuđeg smisla

usjecima

kroz tuđe dane i noći

a da ne poželiš

postati zanavijek utopljenik

u plavim zvukovima bluesa


Jovica Letić

[reina_hm]