Tko tu koga jebe?

ROBERT ROKLICER · 14-03-07, 21:48

BROJ DEVET

Kad te prati baksuzluk, onda te prati do smrti. Moj stari je govorio da se, kojim slučajem, u jednoj vreći nalazi sto pičaka, a samo jedan kurac on bi, uz sreću koju ima, potrefio baš na kurac. Od njega sam oporučno naslijedio bolesti, sklonost ka alkoholu i sreću. Moj mlađi brat je naslijedio kuću i auto. Opet oporučno. Zabrinjava me jedino što sam od staroga naslijedio i talent za matematiku.
Tako sam jedno jutro krivo izračunao udaljenost do Majine kuće. Smatrao sam da ću stići točno u devet sati. A devet je moj fatalni broj.
Iako ne vjerujem u numerologiju, astrologiju i slična sranja, devetka je obilježila čitav moj život.
S devet sam godina prvi put imao u rukama jeftini erotski časopis. Oduševio sam se sa sisama gole crnkinje, a sablaznilo me je crno kućište između njezinih nogu. Imala je više dlaka po međunožju nego moj djed na glavi. Isprva sam mislio da se radi o uredničkoj cenzuri; da je netko crnim flomasterom nacrtao trokut kako se ne bi vidjela pička. Kad se malo bolje prisjetim tog vremena, picu sam zamišljao kao golobrado lice širom otvorenih usta. No, što zna jedan devetogodišnjak?
Moj je prvi seks trajao devet sati uz devet polusatnih pauza. Božica nije imala devet godina, već šesnaest. Ja trinaest, iako sam joj lagao da imam petnaest. Popušila je priču, ali nije htjela više ništa drugo. Hodali smo skupa do njezine osamnaeste godine. Za rođendan sam joj poklonio srebrni prsten i triper. Sjećam se da sam prsten kupio u jednom jeftinom dućanu, a triper dobio, za istu cijenu, od jedne maloljetne kurve. Božica se poslije udala za siromašnog Turčina i rodila mu petoro djece. Još uvijek ne znam da li se zbog rađanja, ili zbog tripera, udebljala tridesetak kilograma. Uglavnom, više nije bila ona ista, iako je jednako čudno ispuštala zvukove dok je svršavala.
Devet sam godina išao u osmogodišnju školu. Šesti sam razred ponavljao, mada ni sad ne znam jesu li algoritmi morske alge ili grčke tragedije. Pa ipak ponavljanje razreda ima i svojih velikih prednosti. Na primjer, bio sam deveti po visini u sedmom A, što je za razliku od šestog razreda, kada sam bio pretposljednji (iza mene je bila neka kržljava djevojčica), moj najveći uspjeh u kompletnom obrazovanju. Kako sam nekim čudom uspio završiti i srednju školu, kompleks «velikana» nije me napuštao ni za vrijeme ferija.
Već kad sam se ponadao da me prošao baksuzluk, opet se pojavio taj famozni devet; devet sam godina tražio posao, a onda kad sam ga našao trajao je samo devet dana. Bio je to krasan posao; rad pomoćnog konobara u obližnjem kafiću, stotinjak metara od mog stana. Problem je bio u tome što sam sebi sam bio najbolji gost. Ujutro u devet već sam bio toliko pijan da su mi gosti donosili piće za stol. Oko podneva bih zaspao, za šankom ili stolom, i budio se pred kraj radnog vremena. Na obračunu sam imao manjak koji još nije zabilježen u povijesti hrvatskog ugostiteljstva. U tih devet radnih dana ne samo što nisam ništa zaradio nego sam godinama otplaćivao dug koji sam napravio kao da sam podigao dva stambena kredita.
Trebalo mi je devet minuta da napumpam curu koja je rodila nakon devet mjeseci i dodatnih devet sekundi da sutkinja odredi kako moram plaćati alimentaciju do njegove punoljetnosti. A da se barem mogu sjetiti tog nesretnog događaja možda mi i ne bi bilo krivo za alimentaciju! Ovako se naprosto dogodilo mojih žutih devet minuta - u totalno pijanom stanju; kad više nisam u stanju razmišljati ni kao biciklist a kamoli vozač kamiona, pa da kažem, evo postoji ručna kočnica ili barem rikverc, ili rezervna guma. Da stvar bude gora, ja još pojma nemam ni kad sam, kako i s kim napravio sudar, ali zato osamnaest godina, svaki mjesec do petnaestog, šaljem trećinu plaće zbog jebeno glupih rečenica koje moram trpjeti: «isti ti, vidiš da ima ogroman nos na tebe», ili «mali je pljunut na tebe, ne rađa se svaki dan ovako ružno dijete».
Devet, devet, devet… uvijek se spotaknem na tih jebenih devet.
No, da se ja vratim na početak svoje tužne priče; oduvijek sam znao da Majin muž ide na posao točno u devet sati.
Zašto sam onda, jebi ga, morao doći devet minuta ranije…?
Sad će mi opet trebati devet tjedana da iziđem iz bolnice kako bi mi zacijelila polomljena rebra. Jer me budala iscipelarila devet puta po tijelu.

DEPRA

Depra na svakom koraku. Na ulicama, trgovima, školama, tvorničkim halama, svugdje. Depra caruje s visine. Ne vidiš je i ne čuješ, ali znaš da je tu. Poput Boga kojeg ne vidiš ali te je frka da će te sjebati kad se najmanje nadaš.
O katastrofama depre je svojevremeno pisao i B.M. u jednom časopisu. Pokušao je analizirati njezino značenje. S njegovog stajališta depra je pojava poput tsunamija ili niskog tlaka. Jedino po čemu se depra razlikuje od ovih pojava je broj nevinih žrtava.
Depra, tvrdim, zahvaća i one koji nisu zaraženi. Tako osobe pošteđene od te pošasti dobivaju simptome zaraze čim se približe kliconoši. A depriminiranih iliti zaraženih ima na svakom koraku. Lakše je zaobiči virus side ili rak prostate od virusa depre.
Depra se nalazi i u izlozima dućana. Gleda te iz plastičnih očiju ćelave lutke na kojoj je čipkasti grudnjak broj tri. Primjećuješ da ima bolje sise od tvoje žene. Depra sa sisama. Jebao bih je bez skrupula da ima bar periku i malo živosti u toj svojoj plastičnosti.
Moja žena gleda grudnjak. Odlučila je kupiti cipele. Grudnjak tek zapaža. Onako usput. Dok priča, oblizuje usne. Da je ne poznajem mislio bih da je prokleta lezbača ili, još gore, feministkinja. Ja sam u depri i boli me kurac za jeftini grudnjak sa žicom. A žica je potrebna da se sise ne razlete po trbuhu. Zato je žica. To mi je rekla žena kad je vratila jezik u usta. Dobro, sada i to znam.
Ulazimo u dućan. Punoljetna minica nas pozdravlja s kiselim osmjehom. Vraćamo istom mjerom. Moja žena govori. Ja šutim i stojim sa strane. Punoljetna minica klima glavom. Sve razumije. Počnem i ja instiktivno klimati glavom. Iako ništa ne shvaćam. A onda minica započne govoriti. Moja se žena ubacuje. Slušam stereo. Dvijetisućeosamstossedamdesetipet riječi. Dalje ne brojim.
Spominju dizajne, kreatore, silikone, bradavice, dlake. Mene ne zamjećuju.
Do vraga, mislim, kao u nekom nijemom filmu praćenim lošom svirkom zdrmanog glasovira. Ne usudim se na glas izgovoriti misli.
Prepuštam se zovu depre. Budan sanjam o duplom konjaku, mračnoj sobi i masturbiranju uz porno film. Današnji plan. Ne tražim puno od života. Nikada nisam ni tražio. Punoljetna minica digne majicu i pokazuje svoj grudnjak. Moja žena opipava. Poželim i ja, ali se ne usudim. Onda moja žena digne majicu, a minica pipa. Padne mi na pamet da ih ostavim same. Ipak odustanem.
Žena mi čita misli. Uvijek sam govorio da ona duboko u sebi ima nečeg paranormalnog. Uostalom, ne može ni biti normalana uz mene. Nešto prokomentira uz široki osmjeh medvjeda. Minica se nasmije. Duhovito je, valjda. Iako nisam ništa čuo, smijem se i ja. Dobro mi ide. Svi se smijemo glasno, jedino što moj smijeh nekako odskače od njihovog. Kao da je izvježban. No bitno je da smo sretni, otprilike kao svinje u tovilištu. Mada zapravo ne znamo što nas još sve čeka.
- Bla-bla-bla. Koja ima bolji grudnjak, a koja sise. Šta ti misliš?
- Ja mislim da ću konjak. Dupli, s dvije kocke leda.
- Nitko te ne pita za konjak, već za sise.
- A to?! Sve se dobre.
- Seronja., kaže žena, a ova druga se složi klimanjem glave.
Žena odustaje od grudnjaka. Pozdravlja se s minicom. Spremaju sise pod majice.
- Pošto lutka?, pitam.
- Nije za prodaju, kaže minica uz osmijeh krepanog labuda.
- Šteta., kažem i pokunjeno krenem za ženom.
Odlazimo kupiti cipele. A depra i dalje caruje s visine.

DJEVICA

Kao da se nikom nije dogodilo barem jednom u životu pucanje filma zbog malo alkohola?, napisao je Saša Meršinjak u Ludim gljivama. Meni je, priznajem, film često pucao. Obično nakon petnaestog piva, ili litre konjaka, ili pete butelje vina, ili... Uglavnom, pucao je. Black out. Žuta minuta. Amnezija. Sranje.
Pucanje filma ne razumiju samo oni koji kampanjski piju. Kampanjci ili vikend alkoholičari. Oni koji se napiju od butelje vina ili pet čašica likera. Njima je pucanje filma samo izmišljeni alibi kojega alkoholičari koriste za svoje pizdarije. Zato sam odlučio da više nikada neću piti s kampanjcima.
Žalosno je što svako moje pijanstvo uglavnom krene tako nevino, gotovo bez ikakva predumišljaja. U biti, kada bih analizirao svoju alkoholičarsku prošlost, priznao bih da ja uopće ne pijem. Da, to je sigurno, ja uopće ne pijem. No kad me netko nagovori na dva, samo dva, pića postajem drugi čovjek. A taj drugi može popiti toliko puno da se svakoj normalnoj odrasloj osobi neminovno dogodi ispumpavanje želuca u obližnjoj psihijatrijskoj klinici.
Jutros sam isto tako nevino i naivno otišao na samo jednu kavu u kvartovski kafić. A tamo je, k'o za kurac, bio Alen. Ipak sam jedno vrijeme bio karakteran i pio samo kavu. Nakon nekoliko gutljaja kave, moj se karakter rasplinuo poput prdeža u tramvaju. Tada sam na stolu ugledao, valjda, votku. Da, dobro se sjećam, votku. Alen je častio zbog nekakve godišnjice. Ili je to bio njegov rođendan? Nije bitno, popio sam samo jednu votku.
Već kada sam pomislio da ću se trijezan odvući na posao, na red je stigao Kristijan. Sjeo je za naš stol. Alenu je dao nekakvi smotuljak. Čestitao mu je. Ne znam, ponavljam, je li mu čestitao rođendan ili nekakvu godišnjicu. Alen je odmotao smotuljak. Ushićeno je pokazao cvjetove kanabisa i konstatirao da je ove godine cvijeće dobro rodilo. Nakon što mi je smotuljak gurnuo pred nos da i ja pomirišim, naručio je novu rundu. Opet sam dobio votku. A onda je Kristijan zvao rundu jer je Alan neprestano hvalio njegove botaničke sposobnosti. Tako sam silom prilika prešao na pivo. Nakon još jednog piva i četiri votke, Alen i Kristijan su otišli, čini mi se, u kino. Ja sam ostao sam, kao posljednji klošar, za svojim stolom.
Htio sam popiti još samo jedno piće. Pivo. Valjda sam bio žedan. I popio sam ga. Sigurno bih tada otišao doma ili na posao, da nije došla Romana. I da mi nije naručila još jednu votku.
Romana je djevica, a poznato je da se djevice ne smiju odbijati. To donosi nesreću. Popili smo votku. A onda sam krenuo doma. Već kada sam bio na vratima birtije, Romana me je pitala zar nije red da ja nju počastim s jednim pićem. Da bi ona popila još jednu votku. Ponavljam, Romana je djevica. Stoga sam se vratio za stol. Pozvao sam konobara. Rekla mi je da ju je oćuh istjerao iz kuće i da nema gdje prespavati. Ponudio sam joj smještaj kod mene.
Pristala je. A onda je platila još jednu votku. Ne sjećam se što je ona pila. Ustvari, više se ničega ni ne sjećam. Osim da sam Romani dao ključeve od stana i da je otišla, prilično pijana. Usput mi je dobacila da mi je naručila još jedno piće… valjda votku.
Došao sam svijesti kada sam se skotrljao niz stepenice svoje zgrade. Prvu stvar koju pamtim bio je bicikli u čije sam žice uspio nabiti glavu. Ležao sam kao Janica onomad na austrijskom skijalištu. Malo je nedostajalo da se onesvjestim. Uspio sam istrgnuti kotač bicikla i tako se pomaknuti. Osjećao sam da mi lipti krv iz vrata. Trenutno sam se otrijeznio.
U stan sam uletio urlajući:
- Iskrvarit ću!!! Gdje su mi zavoji?!!
Čuo sam hrkanje. Romana je spavala kao medvjed. Nekako sam se doteturao do kupaone. Otvorio sam ormarić i ugledao hrpu zavoja. Rane su, na sreću, bile samo površne. Isprao sam ih i zalio kolonjskom vodom. Zavio sam vrat koji je najviše stradao. Na ćelu sam imao nešto poput kvrge, samo što je više izgledalo na Luciferov rog.
Nakon nekoliko pokušaja, napokon sam ga uspio prekriti s dva deblja flastera. Pogledao sam se u zrcalo. Vidio sam ranjenog alkosa. Žalio sam se lik koji me promatra iz zrcala.
Dovukao sam se do kreveta i na brzinu skinuo. Legao sam do Romane. Bila je topla. I gola. Nisam dugo razmišljao, možda dvije – tri sekunde. Prstima sam potražio otvor, a zatim mu se primaknuo. Naciljao sam i pogodio iz prve.
Iako se ničega drugog ne sjećam, s vrlo velikom vjerojatnošću mogu tvrditi da Romana više nije djevica. Osim možda u horoskopu.
Eto, toliko o black-outu.

ŽENA JOSEFA K.

Probudio sam se negdje u noći. Zatrčao sam se u zahod, jedva stigao podići zahodsku dasku, i rigao nekoliko minuta. Kad sam se vratio u sobu primijetio sam da su me Josef i Lidy svukli do gaća, namjestili mi krevet u dnevnom boravku, a oni se sami povukli u spavaću sobu.
Kako sam se našao u, gotovo nepoznatom, stanu slikara Josefa K. i njegove supruge Lidye K.?
Josef je akademski slikar, pomalo lunaran tip (svi akademci su takvi), koji je u jednom trenutku pomislio da može svijet prikazati i kroz svoje stihove, a ne samo kroz akvarele koje prodaje na tržnici za 15 dolara.
Večer smo proveli zajedno, on, njegova žena Lidy i ja. Slušao sam Josefove stihove. I napio se. Što od muke zbog patetičnih stihova, što od besplatnih rundi.
Poslije sam mu, dakako s predumišljajem, rekao da su mu stihovi prekrasni, da je talentiran (rekao sam, da budem precizniji; talentiran si u pičku materinu!), i da samo nastavi dalje s pisanjem.
Daleko ćeš dogurati, rekao sam. (U stvari, samo sam želio da mi plati još koje pivo, što je razumljivo na moj status nezaposlenog alkoholičara.)
Nakon petnaestak besplatnih rundi, pao sam u komu. Josef i Lidy nisu. (Bili su trijezni zbog kava koje su pili).
I eto me, našao sam se u njihovom stanu. Svučen do gaća. Više nisam mogao zaspati. Upalio sam televizor i stao okretati programe na daljinskom upravljaću.
Naletio sam na jedan njemački kanal gdje se prikazivao porno film. Scena se odvijala u motelskoj sobi negdje u Teksasu, a osim debele crnkinje u filmu su igrale i dvije zgodne plavuše i jedan prištićavi klinac. Bože moj, kako sam mu zavidio. Toliko sam se unio u radnju filma (zapravo se radilo o čistoj jebačini), da sam umjesto prištićavog idiota (s osrednjim kurcem) vidio sebe u glavnoj roli.
Odgegao sam se u kuhinju i uzeo limenku piva. Nakon nekoliko gutljaja i još jedne scene, ovaj put lezbijske - i to u hangaru kraj olinjalih konja - odlučio sam proviriti u spavaću sobu mojih domaćina. Stajao sam kraj otvorenih vrata sobe i zurio u njih. Čvrsto su spavali. Iako su bili do grla pokriveni, Lidy je preko svog pokrivaća prebacila nogu. Gledao sam u njezinu nogu i slinio. Uzdahnuo sam, onako kako samo ja uzdahnuti mogu, i zatvorio vrata.
Tik do njihove sobe sjeo sam na parket i zapalio cigaretu.
Lidy je rasna žena, mislio sam, sa svojih tridesetak godina iz koje, u svakom trenu, izbija čisti seks. Josef, možda koju godina stariji od nje, kršni je Mediteranac, nasljednik manje garsonjere u središtu Grada, i titulom akademskog slikara. Iz njegovih ofucanih pjesama razabrao sam nekakvu tugaljivost, prije svega za jalovošću vlastitog tijela.
Znao sam (zapravo sam pretpostavljao) da je impotentnan. Čemu mu onda, pitao sam se, služi tako rasna žena, kao što je Lidy?
Kad sam se digao s parketa, odlučivši se za nastavak porno filma, kriknuo sam. Iza mene je stajala ona, Lidy. Bila je samo u maijci kratkih rukava koja joj je sezala do koljena. Poledala me je krmeljivo. Zijevnula je i protrljala oči.
Oprosti, jesam te splašila?
Skoro sam se usrao.
Nasmijala se.
Čula sam da si otvorio vrata naše sobe. Jesi li trebao nešto?
Krenuo sam prema sobi. Pratila me je.
Ne, fulao sam zahod., lagao sam kao pas.
Sjeli smo na krevet. Na televiziji je igrao drugi film. Novi pornić. Gledali smo ga jedno vrijeme. A onda se ona okrenula prema meni.
Jesi za jedan joint?
Kimnuo sam glavom. Ustala je i došla do regala s knjigama. Između Kurana i Biblije izvukla je Religije svijeta, otvorila jednu stranicu i uzela malu vrećicu s travom. Vratila se do kreveta, sjela i zafrkala joint. Vješto ga je zalizala, i zapalila.
Imaš dobre noge., rekao sam nakon prvog dima.
Aha.
Kad sam se onesvjestio?, pitao sam, pružajući joj joint.
Uvukla je dim, progutala ga i začepila nos. Krv joj se slila u lice.
Nakon trinaeste pive, naručio si votku. Ta te je kombinacija ukomirala., rekla je i ispustila zrak. Dodala je;
Mogu uzeti malo tvog piva?
Ne možeš, odgovorio sam kratko, a ona je samo uzdahnula.
Tko me je skinuo?
Nasmješila se.
Ja sam te htjela svući, ali mi Josef nije dao. Ljubomoran je, staro
pseto., nasmijala se.
Seljačina., prokomentirao sam na njezino zaprepaštenje. No, nije mi ništa odgovorila na uvredu. Uskoro je joint bio pri kraju. Oblizala je usne.
Žedna sam, jebiga. Ne da mi se do kuhinje hodati.
Pogledala je u moje pivo. Ustao sam i donio joj limenku iz hladnjaka. Hvala. Baš si drag., rekla je.
Sjeo sam bliže njezinim nogama, i prstima ruke, kao nehotice, dodirivao je.
Činilo se da to nije ni primjećivala. Joint ju je razvalio. Samo je buljila u pornjavu. Ja nisam ni osjećao učinak pušenja. Kao i uvijek, imao sam zakašnjelu reakciju. Njena otupljenost mi je davala hrabrost, pa sam s radom prstiju nastavio nešto smjelije. Na ekranu se sisata brineta derala s dva klipana. Dahtala je uspaljeno, a klipani su, kako i priliči, nonšalantno odrađivali svoje. Valjda sam u tom trenutku zavukao ruku u Lidyne gaćice. Shvatio sam to kada sam čuo blop - blop. Pogledao sam je. Glavu je zabacila unatrag i tiho jecala. Noge je raširila kao gimnastičarka. A ja sam i dalje činio blop - blop.
Ajmo se jebati., rekao sam i izvukao prste.
Ne, ne, još, još..., stenjala je.
Skini se da i ja umočim., odlučno sam rekao.
Trgla se. Bijesno je povukla maijcu na koljena.
A Josef? Što ako se probudi? Ubit će nas obadvoje!
Ma kakav Josef! Vidiš da spava.
Neću.
Šta nećeš?
Neću se s tobom jebati!, derala se.
Šuti kurvo, probudit ćeš ga! Dobro, ako nećeš, nemoj!, sad sam se i ja derao uvrjeđeno. Uzeo sam pivo i stao ga natezati. Uskoro je limenka bila prazna, pa sam otišao po drugu. Lidy je samo sjedila i gledala u pornić. Više nije bila ljuta. Bila je ponižena. Nakon nekog vremena se javila. Glas joj je bio pomirljiviji.
Jesi za još jedan? Da smotam?
Kimnuo sam:
Može, samo ga jače zasoli, onaj prvi je bio slab.
Zasolila ga je pošteno. Neprestano smo se izmjenjivali, od ruke do ruke, od usana do usana. Spržili smo ga na brzinu. Taj me je pukao. Zavalio sam se na kauču i meditirao. Onda mi je želudac zakrulio. Gladan sam, imaš što za pojesti?, pitao sam je. Nije odgovorila. Okrenuo sam se s teškom mukom i pogledao je. U polulezećem položaju, naslonjena leđima na jastuk, raširenih je nogu masturbirala. Ustao sam i otišao u kuhinju. Našao sam sasušeni komad salame i malo sira. Sve sam to ubacio u usta i nesažvakano progutao. Vratio sam se u sobu. Lidy je još okretala prstom po pičkici. Sjeo sam do nje, maknuo joj ruku, svukao gaćice i blago razmaknuo noge. Nije me primjećivala. Svoje sam gaće samo malo spustio, tek toliko da mogu izvaditi malj. Ugurao sam joj ga. Ciknula je i otvorila oči.
Jebem ti mater, silazi s mene!
Šuti! Spavaj dalje., rekao sam dok su mi se bokovi jednakomjerno pokretali.
Zatvorila je oči, dišući sve dublje. U jednom me trenutku noktima zaderala po debelom mesu. Suze su mi krenule na oči. Ali nisam prestajao. I dalje sam radio klip - klap, klip - klap. A onda je ispustila cijuk: ijjjjjjjj....aaaaa. Bolno je svršila. Ja, međutim, ne samo što nisam prestajao, nego sam i ubrzao pokrete. Udarao sam sve silovitije, a prasci su se zatomnjavali u tekućini koju je ispuštala. Radio sam kao radnik na pruzi, kao rudar u iskopini. Ona je uvijek ponovo ispuštala cijuke, svaki put drugačije. Jednom je sličilo na cviljenje automobilskih guma, drugi put na otvaranje vrata u autobusu, treći put na frontalni sudar cisterni... Bio sam sav mokar od vlastitog znoja i njezine mokraće. Ali nisam mogao svršiti. Nešto mi je nedostajalo. Nešto što mogu osjetiti. Zadigao sam joj maijcu i krenuo rukama prema grudima. Ustuknuo sam.
Malj je ispao iz rudlavog otvora. Ustao sam i šokirano gledao u prizor ispred sebe. Lidy je nedostajala jedna sisa! Lijeva. Na tom su mjestu bili samo ožiljci.
Šta je ovo? Gdje ti je sisa, pička ti materina?, tiho sam opsovao, plašeći se valjda i sam pitanja.
Trgnula se. Shvatila je gdje je. Shvatila je da sam otkrio njezinu tajnu. Brzo je povukla maijcu. Ožiljci su nestali.
Nigdje., nerazgovjetno je odgovorila.
Strovalio sam se do nje, na kauč. Lagano se vraćao život u sobu. Lagano, ali postojano. Nestalo je čari. Ostao sam samo ja i Lidy, žena bez lijeve sise.
Imala sam rak na dojki. Operirali su me s dvadeset i dvije. A onda još jednom. Na kraju su je odrezali., napokon je izustila.
Jebote, oprosti, nisam znao.
Nakon operacije sam doživjela psihički slom. Bila sam skoro godinu dana u bolnici. Kljukali su me sa svim mogućim pilulama. Bila sam luda. Josef me je spasio. Tko bi se drugi oženio sa mnom.. sa mnom... Nakon zračenja više nisam sposobna ni roditi.
Zatulila je. Prišao sam joj i zagrlio je.
Jebiga, život nije milostiv.
Jedino me Josef razumije, auuuu, auuuuu....
Stavila je glavu na moje rame i plakala. Niz leđa su mi se cjedile njezine suze. Ridala je i ridala, i ridala, a ja sam samo šutio. Tu i tamo sam procijedio neku glupost, kao: život ide dalje, ništa ti ne fali ni sad, ili uopće se ne primijeti da nemaš tu drugu sisu, jebeš djecu, tko još treba balavce...
Valjda ju je to utješilo, jer me je ubrzo počela ljubiti po ramenu. Ispočetka se činilo da me samo briše od slina i suza, a zatim je jezikom oblizivala sve veći dio mog tijela. Krv mi je počela kolati čak i u ono mjesto u kojemu je maloprije nestalo života.
Vratio sam se u formu. Malj je stajao uspravno, oslobodivši se spona uskih gaća. Nježno sam je dohvatio za kosu i povukao na malj. Usta su se širom otvorila i začas ga je progutala. Malj je nestao, baš kao i njezina dojka.
Probudio sam se sam. Lidy se nakon, reklo bi se ipak kakvog - takvog, seksa povukla u spavaću sobu, kod Josefa. Oprao sam zube s kaladontom, bez četkice i puno grgljanja. Potražio sam žilete, ali ih nisam našao. Zadovoljio sam se s dužim umivanjem.
Bilo je pola deset. Provirio sam u njihovu sobu. Spavali su. Bili su zaljubljeni, i to mi se sviđalo. Nisam poznavao puno zaljubljenih parova.
Odjenuo sam se i tiho izišao. Žurio sam na tramvaj.
Ipak me je žena čekala s večerom od sinoć i sigurno se do sad već zabrinula.

GOTOVA STVAR

Duboko u sebi znam da sam popušio i posljednju priliku koju sam nenadano dobio u životu. Vlatka, moja prijateljica te ljubavnica moje ljubavnice, prevela je rukopis knjige koju sam objavio još u prosincu prošle godine.
Fenomenalno, rekao je izdavač iz San Franciska, ovo je stvar koja će oboriti s nogu infantilnu američku publiku. Ovo jednostavno razara…!
Dogovoreno je da dobijem predujam u obliku avansa od deset tisuća dolara. Osam posto tantijema moram pričekati nakon što knjiga iziđe u američkim knjižarama i krene s prodajom. U marketing i reklamu bit će uloženo oko dvadeset tisuća dolara. Sve je izvrsno zvučalo, sve osim jednog…
U ugovoru o otkupu autorskih prava, u članku devet, stajalo je da moram šezdeset dana boraviti u Americi, u sklopu promidžbe knjige. A to nisam mogao iz najmanje tri razloga.
Prvo, ne znam engleski. Nisam ga nikada znao, niti ću ga ikada naučiti. Ne zato što to ne bih želio, već zato što sam klasični primjer idiota kojemu učenje stranih jezika predstavlja jednaki napor kao i svinjskoj glavi da postane ekskluzivni model za frizure.
Drugo, moj izdavač je deklarirani homoseksualac, ili – po mom rječniku – peder. Kad bih nekako i prebolio svoju mutavost na promocijama, gdje bih poput nijemog idiota izigravao cirkuskog slona, teško da na najlošijem engleskom, kojega su Ameri ikada čuli, ne bih uvrijedio domaćina – homoseksualca. Vrijeđati pedere za mene je gotova stvar, isto kao i zapaliti cigaretu uz jutarnju kavu.
I treće, nakon Talibana i rušenja tornjeva – blizanaca, sjesti u avion predstavlja mi gori osjećaj od operacije hemoroida, na koju se spremam punih deset godina. Osjećaj da ću se vinuti u nebo u nekoj jebenoj limenoj ptičurini i možda zapičiti u prvi toranj, dovoljan je razlog da se odreknem slave i love.
Odustao sam dakle od Amerike, a izdavač je odustao od mene. Poručio mi je na čistom englesko - američkom jeziku: Fuck you, što mi je moja prevoditeljica prevela: Gotova stvar

ROBERT ROKLICER · 14-03-07, 21:56

ANĐEO U KORIZMI

Najgore su apstinencije. Smrt u obitelji, bolest, zubobolja, rastava, zatvor…sve to ima svoj svršetak. Apstinencije imaju samo početak. Boriti se s nečim pouzdanim, svagdanjim, opće – normalnim, nečim u što si uživljen, što ima tvoju kožu, tvoj osmjeh, suze… sve je to strašno.
Ali došla je korizma. Svako, baš svako živo stvorenje koje poznajem na ovom planetu odbacilo je barem jednu stvar koju voli. Pa bio to Musliman, Pravoslavac, Budist ili Jehovin svjedok. Četrdeset dana bez cigarete, ili kave, ili seksa, ili čokolade, ili televizora, ili alkohola…
Ja sam pred korizmu rekao da ću se u narednih šest tjedana odreći baleta i plaćanja računa za struju. Nitko to u redakciji nije shvatio kao zajebanciju, već kao bogohuljenje. Prozvali su me Antikristom i skoro razapeli. Zato sam mrtav ozbiljan izjavio da ću se odreći alkohola. Nitko mi nije povjerovao, ali kad su vidjeli moju smrtno ozbiljnu facu situacija se promijenila.
Urednik mi je obećao povišicu, novinari su osnovali kladionicu, tajnica mi je obećala provod (iako sam znao da od toga nema ništa!), i odjednom sam postao novinar godine. Novinar koji drži do svojih načela, etike, i bogtepitačega sve ne. I tako je započeo jedan od najgorih perioda u mom životu.
Ponedjeljak.
Ujutro sam umjesto male duplog konjaka na prazan želudac, s cigaretom u ustima, kuhao tursku kavu. Uzeo sam «Lolitu» Vladimira Nabokova i pročitao posljednjih dvadesetak stranica srčući vrelu kavu i pušeći cigarete, jednu za drugom. Otišao sam na posao neprestano gledajući na sat. Devedeset i dvije minute apstinencije. Pa nije ni tako teško kao što sam mislio.
Utorak.
Rođendan, fucking rođendan! Joža je slavio trideset i pet godina svog usranog života. Oženjen je s debelom kravom koja ga, unatoč svojoj ružnoći i masom nepreglednog sala, vara s jednim albina tipom. Joža pije i nije se odrekao alkohola za korizmu, već seksa sa ženom (kud se ja toga nisam sjetio!). Tri spojena stola, hrpa jeftine salame, kiseli krastavci, uvozne masline, i piće, piće, piće…hoćeš pivo, konjak, vino, vinjak – svega u izobilju. I svi piju. Ja sam popio gazirani sok i sve mrzio.
Srijeda.
Intervju s Japom iz «Mrtve prirode» u restoranu «Gulaš». Ušlagiran kao nizozemski makro došao je u pratnji dvije pijane djevojke. Rekao je da su to novi prateći vokali. Dok sam mu postavljao idiotska pitanja, on je trusio wiskey. Jedan od «pratećih vokala» držao ga je za rasporak na hlačama. Drugi «prateći vokal» se pijano hihotao i popravljao sise pod grudnjakom. Žedno sam gledao Japu kako loče wiskey. Nakon što sam popio čaj, žurno sam otišao. Poslije sam napisao tekst na tri kartice. Počinjao je ovim riječima: «Za sve one koji kakvim čudom vole glazbu Mrtve prirode i gnjusno podilaženje novom valu trendovskog punka, informacija o impotentnom i slabašnom Japi…
Četvrtak.
Teta u kiosku nije imala sitnog novca za uzvratiti. Počeo sam vrištati kao kakva baba u klimakteriju. Zgrabio sam uredno poslagane novine i bacio u zrak. Prodavačici sam se zaprijetio da ću je ubiti kad padne prvi mrak. Rekao sam da ću je zaklati žličicom za sladoled. Uzeo sam svoje cigarete i otišao. Kutija me je koštala sto kuna.
Petak.
Neki drkaroš, onanoljubac, nekrofil, majkojebac, pizda i peder, vozio se lijevom trakom autoputa šezdeset na sat. Pa tko mu normalan ne bi jebao majku, i oca, i svu živu i mrtvu familiju. Stavio sam dlan na trubu i nisam je ispuštao nekoliko kilometara. Drugi su se vozači okretali, neki se sklanjali, a ona jebena pizda ispred mene – ništa. Nije skretao pogled s ceste. Nije pogledao moje izbezumljeno lice na svom šugavom retrovizoru. Samo je vozio svojim putem i živo ga je bolio kurac za mene.
Subota.
Tjedna kupovina. Upaljeni hemoroidi. Datum alimentacije. Sve isto, sve u pički materini. U dućanu sam napunio kolica jabukama, ananasom, bananama, kruškama, kikirikijem i orasima. Platio sam i zaboravio uzeti račun. Uniformirani kontrolor s nekakvom smiješnom značkom zaustavio me je na vratima. Zatražio je račun. Rekao sam da ga nemam. Pozvao je na glupi tolki –voki pojačanje. Počeli smo se svađati i naguravati. Udario sam ga svom snagom u veliku glavu. Nije se ni pomaknuo. Samo me je u čudu gledao. A onda je počeo plakati.
Nedjelja.
Sreo sam Anitu. Stajala je i promatrala me. Rekla je da odvratno izgledam. Ja sam rekao da ne pijem već sedmi dan. Upitala je zašto. Ustvari, rekla je, zašto, pobogu? Zbog korizme rekao sam. U čudu me je gledala. Korizma ne traje četrdeset dana, to ovisi koliko misliš da si griješio. Ako si manje griješio, rekla je, dovoljno je da se odrekneš nečega što voliš i samo tjedan dana. I to je dovoljno, rekla je.
Ponedjeljak.
Uz kavu sam popio konjak. Ovaj put dupli. Sve je bilo po starom. Opet sam postao dobar kao jaganjce božje. Kao anđeo. I svi ljudi na svijetu postali su divni…

O guzici i latenciji

Njezin je muž vozač cisterne i uglavnom nije doma. Za visoke dnevnice vozi gorivo iz Italije, Mađarske i Austrije u Bosnu, Hrvatsku i Srbiju. Govori kajkavski i glupo izgleda. Dobro zarađuje, što je jako bitno u uspješnom braku. Ima lijepu, mladu ženu koju sam upoznao na izložbi G. Denivera. Za nju je dobro što je on stalno na putu i što dobro zarađuje.
Rekla je da je čula da sam oženjen, ali da joj to ne smeta. Onda sam ja rekao kako sam čuo da je ona Muslimanka, ali da ni meni to ne smeta. Kad smo se složili kako nikome ništa ne smeta, htjela je da odemo kod nje. Muž mi je u Austriji, rekla je, vraća se u ponedjeljak. Primamljivo, rekao sam, ali ja ne mogu jebati dok ne popijem barem desetak piva. Onda ću te jebati, rekao sam, ako hoćeš do ponedjeljka.
Pazi što obećavaš, rekla je, jer te sad vodim na pivo.
Naručili smo pivo i ja sam ga eksao. Ona je pila neki sok, čini mi se od jabuke. Naručila je još jedno pivo za mene, sebi ništa.
Ajd popij i ti nešto, rekao sam.
Ja se volim trijezna jebati, rekla je, možda koji joint, ali ništa više od toga.
Imam ja, rekao sam, neku travu s Brača, ako želiš smotaj je.
Zar ovdje, rekla je i pogledom pretražila birtiju, neće me netko vidjeti?
Gazda lokala je propali liječeni narkić, boli ga kurac za tvoj joint, rekao sam i dodao joj smotuljak. Zafrkala ga je i pripalila.
Ona se naduvala, ja napio. Počeli smo pričati o seksu.
Moj muž me jebe samo subotom, i to ako nije na putu, rekla je. Seks traje petnaest minuta, a voli kad mu govorim prostote, rekla je.
Kakve prostote, pitao sam. Jebi me, jebi, ja sam tvoja kučka, i tako to, rekla je.
Pa i nisu neke prostote, zaključio sam.
Da, a to što moram brijati picu, a on bi kurac samo u šupak gurao?!!!, zaderala se, i dodala; ako me pak ne jebe u guzicu onda bar stavi prst unutra i rovari. Jebote, rekla je tužno, serem samo reciklirana govna.
Muškarci su pritajeni pederi, rekao je gazda lokala dok je plaćala račun za šankom. Zato vole guzicu, rekao je.
Ne bih se složio, rekao je penzioner s travaricom. Muškarci vole mijenjati rupe, u guzici je ipak nešto drugačiji raspored.
Nije samo to, dodao je poštar koji je srkao capuchino, u svakom muškarcu postoji barem sićušna crta sadizma, žene uglavnom cvile kad ih ubodeš u dupe. U pički ipak moraš raditi neko vrijeme da dobiješ ton.
Kako kod koje, nastavio je gazda lokala, ja mojoj Reziki kad uguram, oči joj aman ispadaju. Ihhhh, što se praviš, majke ti, ko da samo ti imaš kurac?!, uzdahnuo je penzić s travaricom.
U usporedbi s tobom, ja sam Mike Tayson, cinično je dobacio gazda.
Kad sam bio tvojih godina svoju sam staru, pokoj joj duši, dva puta dnevno, u jutro i na večer, rekao je penzić.
Eh, da si je jebo dva puta dnevno ne bi umrla u pedesetoj, zaključio je gazda.
Dok smo zatvarali vrata birtije filozofska rasprava je poprimila ratne pokliče.
To je sve kriva tvoja guzica, rekao sam joj. Ovi su ljudi bili ko sretna familija dok ti nisi spomenula jebanje u šupak. Sad će biti mrtvih glava…, tužno sam dodao.
Jebiga, rekla je, nisam znala da guzica može prouzročiti rat. Može, može, rekao sam, zbog šupaka se vodilo podosta ratova. Čitaj povijest, rekao sam joj i uhvatio je za dupe.
A veliš, reciklirano sereš? Zanimljivo.
O kiselom grahu i kralju popa

Saša je nesretna budala. Prvo je ostao bez posla. Bio je portir. Firma je prodana, radnici otpušteni, neki su dobili otpremnine, a on se našao na ulici bez prebijene lipe.
Onda je počeo piti. Zapravo, pio je on i prije, ali sad je zaista počeo. Tako smo se upoznali. Kod Drageca je pivo šest kuna a konjak tri. Ispočetka je sjedio sam. Onda je stidljivo prešao za naš stol. Primili smo ga kao člana obitelji. Zavoljeli smo ga kad je platio prvu rundu.
Socijalnu pomoć potrošio je prije svih nas. Nama je to odgovaralo, njegovoj ženi ne. Jedan dan je našao poruku na hladnjaku: «grah je na štednjaku, salata u frižideru, ja kod sestre. Više se ne vraćam». Probao je grah. Koji se ukiselio. Ispljunuo ga je i otišao kod Drageca na pivo. Okus kiselog graha mu je dugo bio u ustima.
Problem je izbijao nakon šestog piva. Brojali smo. Šesta – povijest. Saša je govorio o Francuskoj revoluciji, Knezu Branimiru, Matiji Gupcu i Adolfu Hitleru. Uglavnom su mu to bile najdraže teme. Tako sam saznao da je Hitler imao mali kurac i da je konc–logore preuzeo od Rusa. Francuske revolucije ne bi ni bilo da su patent za giljotinu kraljevski rizničari prodali Turcima. A Branimir i Matija su bili daljnji rođaci, s tim da je Matija bio alkoholičar. Nakon devetog piva sve je izmiješao. Tako je knez imao mali kurac, Hitler je bio nacionalni heroj, Gubec je stvar sjebao s konc-logorima, a Francuske revolucije nije ni bilo, osim možda u Rusiji.
Ja sam tolerantna osoba, ali Bigi nije. Dozlogrdila mu je Sašina povijest i jednom mu je prilikom, u žaru opisivanja Hitlerovog kurca, razbio pepeljaru u ćelo. Saša je odspavao desetak minuta, a Bigi je zaključio da ne pamti ovakav mir kod Drageca. Stvari su se zakomplicirale kad se Saša probudio. Stao je buncati o Rimu i samom Cezaru. Znali smo da je svršeno s našim prijateljstvom. Kako Bigi zarađuje više od Sašine socijalne pomoći, što znači da češće časti, stali smo na njegovu stranu. Saša je po treći put postao nepoželjan.
Ideju da se ubije možda je donio i prije susreta s pepeljarom. Ideju da to napravi kako treba nije nikada donio. Jednu je večer pustio plin iz štednjaka. Plin je curio, a on je pijuckao posljednju limenku piva i listao prošlogodišnji Playboy. Rekonstrukcijom događaja utvrđeno je da mu se digao kurac i da ga je, razumljivo, uzeo obrađivati. Negdje na pola puta do uspjeha, počelo mu se spavati. Zapalio je cigaretu kako bi otklonio drijemež. Vatrogasci su ga spasili u krevetu gdje gori s upaljačem u jednoj i kurcem u drugoj ruci.
Ostao je živ. Izgleda kao Michael Jackson. Samo dosta siromašnije. Umjesto kurca ima kateter. Možda ga ima i Jackson. Nisam dijete da nagađam.

OKLADA

Isuse bože možda sam ja totalni idiot, ali ne razumijem, da me jebeš usred čmara, koja je to usrana knjiga koju sam pročitala ovo ljeto na Krku?!!, rekla je Sanja duvajući posljednje ostatke jointa.
Možda si čitala nekog našeg pisca…, rekao sam ja, očito napušen.
Ma je kurac, ovaj je bio dobar., rekla je Sanja.
A šta sam ja onda, kurvo? Loš pisac? Nemoj da ti sad jebem mamu!, rekao sam mirnim tonom Viške marihuane.
Ti si bolji jebač od pisca, a još bolji pizdolizac od jebača, a bolji…
Prekinuo sam je otkopčavši patent na hlačama.
Gledaj ga kučko, rekao sam, i crkni, jer ga više nećeš dobiti! Jesi li čula?!
Zaboli me ona stvar za tvoj kurčić., rekla je i ugasila ostatak jointa u pepeljaru. Uostalom, nastavila je, takve kao ti mogu naći na svakom koraku.
Ajmo se kladiti da ne možeš., rekao sam poprilično siguran u sebe. Ajde da se kladimo da ću ja naći prije bolju pičku nego ti frajera!
Oklada je pala.

Isto vrijeme, isti kafić, iste šanse:
Bok mala, ja sam filmski redatelj, imaš zgodno lice, bi li došla na probno snimanje?
Bok mačak, si sam? Znaš kaj, ja ti se palim na frajere s lijepom guzom, a tvoju sam odmah zamijetila na ulazu.
Bok mala, jesi za cugu?
Hej, jel' se mi poznamo s faksa?
Ja sam poznati pisac, a ti si…?
Dečko, jel' ti to nosiš pištolj il' ti je drago što me vidiš?

Nakon sat vremena:
Čuj dat ću ti sto eura da te poševim pred onom kurvom, jel može?
Popušit ću ti badava, samo da onaj pijani idiot gleda…?

Dva sata kasnije u njezinom stanu, opet ona i ja. I samo ona i ja.
Sjetila sam se koja je knjiga! Bila je to…
Ma marš u pičku materinu i ti i književnost, sto puta sam ti rekao da ne pričaš o knjigama dok svršavam! Sad si mi opet, i to već stoti put, sjebala ugođaj dobre jebačine!

Povijest moje bolesti

Psihijatrijska vještačenja uglavnom su pičkin dim u usporedbi s razrušenim odnosima na relaciji muž-žena. Nema tog idiota koji ne uspije prevariti psihića. Malo cerenja, micanje obrvama, patološke laži o incestu, fobijama, nesanicama i slične gluposti dovoljne su za dijagnozu ps2, ps57, ps13...Sranje je ako to u stvarnosti funkcionira.
Trebalo mi je bolovanje da riješim problem sa ženom. Preko noći me je ostavila, ostavivši tek nerazumljivu poruku. Našao sam samo svjetložuti papirić zataknut za hladnjak. Pisalo je:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
Otvorio sam vrata frižidera i popio pivo. Ponovno sam pročitao poruku:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
A onda sam popio još jedno pivo i ponovo pročitao poruku:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
Jebi ga, ništa se nije promijenilo od prvog čitanja.

Ako kupiš akvarij i u njemu ribicu s vremenom se navikneš da je to živi stvor koji s tobom dijeli dio životnog prostora. Hraniš tu jebenu malu životinjicu, raduješ se kada ždere, uljepšavaš joj akvarij s glupim dvorcima, školjkama i sličnim pizdarijama, vesele te njezine seksualne potrebe, paziš da se na vrijeme posrala... a da ne govorim o psu ili ženi koje izvodiš u park ili kino, već prema potrebi ili mogućnostima. Navikneš se na njih kao na bubrežni kamenac kojeg imaš od rođenja. Ako ti ga izvade, nešto fali.

Preko rodbinskih veza saznao sam da je žena otišla kod sestre u selo. U selu nema telefona. Nema ni asfalta, ni vode, ni plina, ali ima struje. Struja mi ne pomaže, kao što mi ne pomaže ni to što nemam auto. Autobusom mi treba oko dva sata do sela. Dva sata do tamo, dva natrag, dovoljno da zajebem posao za taj dan.

Ne bi bilo prvi put, pomislio sam, i nazvao šefa. Šef mi je rekao, odjebi i ti i tvoji slobodni dani, boli me kurac za tvoju ženu i od kad si ti to, molim te lijepo, oženjen. Rekao sam da je to duga priča a on je spustio slušalicu. Shvatio sam da imam slobodan dan i nazvao autobusni kolodvor. Autobus ide popodne i vraća se sutra. Super, rekoh, molim rezervaciju. Koja jebena rezervacija, čudio se glas s druge strane žice, vjerojatno ćeš biti jedini putnik.

Nije bilo tako. Sa mnom u autobusu vozila se i jedna baba nakrcana s dvije velike košare, vrećom jabuka i torbom sumnjiva sadržaja. Baba je imala najmanje sto godina, ili je samo tako izgledala. Dokle vi, mladi gospon?, pitala me je. Po ženu, rekao sam. Kaj je zbrisala?, pitala je. Je., rekao sam. Jeste za jabuku?, opet je pitala. Ne., rekao sam. A za domaću šljivovicu?, pitala je opet. To može., rekao sam.
Iz torbe sumnjiva sadržaja baba je izvadila bocu. Otvorila ju je s dva grbava prsta. Nagnula je gutljaj. Je, to je., imam i vodu u torbi, da ne hidriram., rekla je. Ovo je šljiva, dodala je. Nisam uspjela prodati na Dolcu skoro niš. Sirotinja, jebem im mater, a kupuju sve vanjsko.

Dobra je., rekao sam. Dajte samo, gospon, služite se. Poslušao sam i nagnuo. Išla mi je kao voda. Baba je samo klimala glavom. Podsjećate me na mog pokojnog Đuru. Jeste li čuli za Đurin bar. To je držao moj muž. Toliko je pio, da je jednom rekao: Bara, ako već kupujem dionice, onda je bolje da ih ulažem u vlastitu firmu. I tako je otvorio bar. Đurin bar. Bar je propao kad je on umro. Bio je sam sebi najbolji klijent. Jebeš ga, rekao sam, i to je život.

Stigli smo u selo. Ja sam bio pijan, a baba zaljubljena u mene. Otišli smo u njenu kolibu na vrh brda i poševili se. Nije bilo grozno. Nije bilo ni odvratno. Zapravo je bilo puno gore od toga. Ali je ipak izgledalo poput seksa. Popio sam joj još jednu litru šljivovice a ona me je otpremila sa živim puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa. Rekla je, to ti je za sreću. Uputio sam se prema adresi svoje žene. Natovaren i pijan.

Ljubavi moja, ne mogu živjeti bez tebe. Molim te, molim, vrati se., rekao sam.
O bože, rekla je, poševio si staru Baru?
Kako znaš?
Imaš purana. Ona sve svoje jebače nagradi s puranom.
Bio sam pijan. Oprosti.
Ti…ti…ti si bolestan. Ti…ti…ti si psihijatrijski slučaj.
Jesam, ja sam bolestan, jako bolestan.
Povijest tvoje bolesti seže toliko daleko, dragi moj, da te ni liječnici ne mogu spasiti. A ja, kao što znaš, nisam liječnica…
Zatvorila je vrata.

S puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa uputio sam se natrag. Ali kako se autobus tek sutra vraćao, otišao sam do Bare.
I nisi čuo za Đuru?, pitala me je.
Ne.
Ni za Đurin bar?
Ne.
Šteta. A tako me podsjećaš na mog pokojnog Đuru. Isti si on.
Daj baba ne seri, rekao sam, imaš još one rakije?

Pripreme

Isključivši se od vanjskih zvukova, posljednji sam put uvukao dim, zadržao ga nekoliko sekundi između nepca i lijevog plućnog krila te uz krik ranjenog medvjeda skotrljao svoju vizuru u raspon šlica. Mali, za kojega se toliko brinem, ne očekujući ikada povrat uloženoga, jer kurac nakon 25 godina više ne raste, počeo je misliti svojom glavom. Pokupio sam ostatke trave s pete stranice dnevnih novina, brižno smotao paketić, i dokrajčio ostatak vinjaka iz čaše.
Kako mi Bog nije namijenio veliki kurac, svu pažnju usmjeravam da Malom izlijećim ovaj kompleks. Najteže je biti psihijatar vlastitom pimpeku. Poznato je da se niži ljudi često bave bildanjem za nadomjestak onih nekoliko centimetara koliko su udaljeniji od vlastitih šešira. Kepeci koji se ne bildaju nose frizure iz šezdesetih, čizme s duplim džonom, ili, u slobodno vrijeme, glume Napoleone u hodnicima kakve ludare. Svatko prema vlastitom izboru.
Važno je jedino izliječiti komplekse.
Spreman na suradnju s vlastitom muškošću, u borbi protiv nametnute nam nepravde, otišao sam u zahod isprazniti crijeva, oprati zube, poravnati dlake na bradi, pazuhu i prsištu, pogledati se naposljetku u zrcalo, i sam sebi u oči reči - umri muški. Svaka moja potraga za posrnulim ženama iz grada, bila je praćena istim ritualom. Besprijekorni izgled nisam, niti ću ikada imati. Ali uvijek si mogu priuštiti prazna crijeva, blještavo plombirane zube i uglađene dlake na bradi, pazuhu i prsištu. Posljednji, ali zato ništa manje važan dio rituala - pogledati se u oči - zapravo je više psihološke naravi. Ako imaš muda to učiniti, znači da si spreman na sve. Osim na seks s muškarcima. A tolika muda stvarno nisam imao.
Od silnih obveza u zahodu umao sam zaboravio na prezervative. Zapravo me je jebao i udomaćen karijes na kutnjaku koji u dodiru s kaladontom projicira slike užasa u mojoj glavi. Zadnji pregled kod zubara, zakazan u petak 13. svibnja, nije održan. To je prijepodne moj zubar u svom novom Jeep Chirokiju, s dvadeset godina mlađom ljubavnicom i pacijenticom, kojoj je, uzgred budi rečeno, odavno ugrađena švicarska proteza, naletio na teretni vlak iz Munchena. Doktor Roth je zbog tog slučaja ostao bez glave, a ja se i dalje patim s karijesom. No, ne zamjeram mu, ostati bez glave nije mala stvar. Pogotovo ako ti glava završi u torbi krezubave ljubavnice.
Prezervativi marke Durex odavno su postali moj zaštitni znak. Netko nosi Rolex, netko Jin - Jang, žene obično Always, a ja Durex Classic. Ni za živu glavu ne napuštam stan bez plave kutijice Durexa. To mi stvara sigurnost, pospješuje samokontrolu, ubrizgava adrenalin i osjećaj superiornosti, ukratko Durex je najbolji lijek za fobiju o spolno prenosivim bolestima i neželjenim alimentacijama. Samo dva puta sam izišao u grad bez prezervativa, ali i danas, svakoga prvog u mjesecu na šalteru poštanskog ureda uplaćujem alimentaciju na meni nepoznatu adresu pri čemu se instiktivno primam za debelo meso posve uvjeren kako nikada neću zaboraviti onih dvanaest injekcija penicilina zbog akutnog tripera. Bog je jedan, život je samo jedan, a dupe zbog toga trpi dvanaest puta. Kad čovjek doživi takvo jedno prosvjetljene, onda mu je prava utjeha pročitati na kutijici Durexa - Seal of Quality - 100% provjereno. Ziher je ziher, kako je rekao jedan samoubojica skačući na glavu s televizijskog tornja visokog 267 metara.
Osnove predigre sam svladao onoga trenutka kada sam našao neotvorenu kutiju cigareta. Zadnji se dio mozaika složio i napokon sam bio spreman. Trava je bila u desnom gornjem džepu, rizle tik uz paketić, u drugom džepu cigarete i nešto novca, Paloma maramice u hlaćama, prezarvativi u pretincu s dokumentima, dlake na mjestu i karijes na kutnjaku. Sve je bilo usklađeno, osim jedne stvari. Nisam imao plan. Najmanje mi je trebalo da onako napušen i zaliven vinjakom besciljno tumaram gradom. Trebalo je razraditi taktiku, osigurati brzu logistiku i stvoriti mrežu rezervnih pozicija za hitno prebacivanje s manje uspješnih položaja na one učinkovitije. A ja sve to nisam imao. Kako su telekinetičke sposobnosti jointa oslabile, tako svoj kreativni dio mozga nisam uspio pomaknuti u željeni smjer. Onako odjeven u tamnoplavi sako, za kojega moji znanci tvrde da ću ga nositi i na vlastitom sprovodu, natrpan potrebnim rekvizitama za izlazak, vratio sam se u secesijsku fotelju, utučen zbog spoznaje o vlastitoj neorganiziranosti.
Istina, uvijek sam imao mogućnosti nazvati neku od bivših, pitati je što radi eto - baš - večeras i kupiti bocu jeftinog vina kao ulaznicu za siguran seks. Mogao sam čak otići i u jednu od periferijskih birtija gdje se za Milka čokoladu može dobiti vlasnikova baka u tangicama, svjetlo - roze grudnjaku i tirolskim šeširom na pundži. Za štangicu više, baka bi na harmonici odsvirala i neku od francuskih šansona. Sve su to bile mogućnosti koje je ovaj grad pružao meni, a samo bi najgori pesimisti ostali doma i drkali. Mada se i meni zna desiti da imam depresivnih trenutaka u životu, takve dane najbolje zaboravljam. Stoga sam, iscrpivši krajnje mogućnosti izlaska iz ovoga problema, pokušao uz pomoć tek srolanog jointa naći neku manje jednostavnu kombinaciju. Uhodan put uvijek je manje zanimljiv od neprokrčenog. Vlastita žena uvijek deblja od susjedove. Joint je arbitar, a Bog svjedok.
Nakon nekoliko dimova bio sam razvaljen, i još nekoliko svjetlosnih godina udaljeniji od rješenja. To da sam netaktičan, jasno mi je od rođenja kad sam se rodio s malim pimpekom, ali mi nikada tako dugo nije trebalo da odustanem. Ako sam i po čemu bio odlučan, to je odlučnost za odustajanjem. Odustajao sam od stvari kada se tome nitko nije nadao. Pa čak ni ja. Tako sam dao otkaz u jednom poduzeću baš kada su me unaprijedili, odustao sam od povoljnog kredita, odustao od ljubavi, od novog auta, svega. Ne znam ni sam zašto, ali tu večer nisam želio odustati od seksa s nepoznatom. Tome se svakako nisam mogao oduprijeti. Nov zadah, friška krv, nekoliko minuta hrvanja sa znojem i novi rez na malom kurcu. Ima li nešto više što muškarac može poželjeti?
Uništio sam joint do kraja, udružio sve moždane stanice i napravio popis a' priori događanja u gradu. S obzirom da mi je u redakciji gradske rubrike, gdje sam zaposlen, jedini posao sastavljati takve događaje, brzo sam izdvojio nekoliko lokacija u kojima bi mi se moglo posrećiti. S jedne strane su tu bila kazališta, muzeji, koncerti i izložbe, a s druge noćni barovi, discoteke i partiji.
Bez obzira što drugi misle o meni, sebe smatram vrlo profinjenim i obrazovanim gospodinom. Posjete kazalištima, koncertima ili izložbama ne doživljavam samo kao nužno obrazovanje, već i kao uživanje u trenucima neizmjerne sreće. Toliko me obuzela toplina na samu pomisao o posjeti koncertne dvorane, da sam se odmah odlučio za noćni bar u kojem su tu večer puštali jezz. Ne volim pokazivati emocije pred zagrebačkom filharmonijom, pa se opijanje wiskeyijem u zadimljenom baru činilo puno sretnijom solucijom. Bez obzira koliki ja gospodin bio.
Napokon sam izašao, odlučan u svojoj namjeri.
Kad netko stanuje u nečijem dvorištu, on je onda pas ili podstanar. Ili pasji podstanar. Kućica sazidana od pečene gline ima rešetke na prozorima. Rešetke valjda drže kućicu na temeljima. Inače bi se srušila. Vrata imaju četiri brave i špijunku. Špijunka ne služi ničemu, jer je razbijena, ali je estetski okej. Starac koji je u ovoj kućici živio prije mene, umro je na krevetu na kojemu ja sada spavam. On je ugradio brave, špijunku i rešteke na prozorima. Plašio se provale i umro od infarkta. Zet mu je nakon smrti maznuo devize koje je krio u zahodskom kotliću. Marke je ostavio kod Drageca na pokeru, ali mu je ostala kuća. Nju je iznajmio meni, za devize. Sumnjam da ih sprema u kotlić. Provjerio sam.
Zaključao sam sve četiri brave i provjerio šlic. Bio je otvoren. Njega sam samo jednom zaključao. Zvijer je bila iza rešetaka, na sigurnom.

Priroda i društvo

Nisam od onih koji plaču za svaki kurac, ali taj dan sam, kunem se, plakao kao kišna godina. Umro je stric poznanika mog prijatelja u pedesetdrugoj godini života. Patolozi su stavili u izvješće da je umro prirodnom smrću, dakle laički gledano umro je na kraju svog života. Nema ništa ljepše od obdukcijske dijagnoze: prirodna smrt, jer to bi ako ništa drugo trebala biti utjeha za sveukupnu ožalošćenu rodbinu i tugujuće prijatelje. Nije se eto patio od dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti, poput raka, trihineloze ili kravljeg ludila. Jednostavno je umro prirodno. Još ako je kihnuo u snu, znači da su mu svi anđeli i svi sveci bili naklonjeni za života. A to nije mala stvar.
Vijest o smrti strica poznanika mog prijatelja dobio sam pod čudnim okolnostima.
Pod jedan, noć prije sanjao sam da mi je ispao lijevi kutnjak što je, prema starinskim vjerovanjima, siguran znak da će ti odapeti neko blizak. Iako nisam praznovjeran, ovakvo pretkazanje u snu obično bi me čitavi dan držalo budnim. Istinabog, probdio bih i one dane kada sam sanjao žive mrtvace.
Ako usniš da sam umrla, znači da si mi produžio život za još par godina., govorila je moja pokojna mama koja je postala pokojnom već u tridesetsedmoj. Pregazio je tramvaj kada se pijana vraćala s poslovne večere na kojoj je, kakve li ironije, pred poslovnim parterima iz inozemstva referirala o sigurnosti prometa na našim cestama. Preživjeli svjedoci tvrde da je uspjela šarmirati alkoholizirane predstavnike transportne tvrtke iz Amsterdama. No umjesto da osvoji uglađenog ljubavnika iz Nizozemske odjednom je na sebi imala šezdesetak putnika tramvaja, mahom šljakera iz obližnje cementare. Ni danas si ne mogu oprostiti što je nisam sanjao mrtvu. Možda bi je to spasilo od tramvaja.
Pod dva, koliko god ovo blesavo zvučalo, to sam jutro ustao na lijevu nogu. Ne bilo koju, već baš na lijevu. Obuzela me je jeza čim sam vršcima prstiju lijeve noge dotaknuo parket. Odmah sam je zabacio unatrag poput jebenog Bruce Leea i tri puta hračnuo na pod od čega je jedan pogodak bio u sridu moje papuče. Da nisam pod hitno morao ići pišati, kunem se da bih čitav dan ostao u krevetu. Ovako me je sila prirode natjerala da se suočim s nadolazećim nedaćama. I nisam ih dugo morao čekati.
Pod tri, taman kada sam novinama brisao zahodsku dasku, koju sam maločas popišao, na vratima se pojavio električar Mika. Mislim, kurac je moj on električar, nema ni osnovnu školu, ali se čovjek razumije u fiziku pa tako i u struju. Kako je meni hitno bio potreban štednjak, jer sam od silnih sendviča s polly salamom prestao srati, pustio sam Miku u stan. Pokazao sam mu pokvareni štednjak i dobronamjerno ga upozorio na crne slutnje.
Zar je petak trinaesti?, prestravljeno me je pitao.
Nije, odgovorio sam nakon kraćeg razmišljanja.
Onda se nemamo čega bojati., zaključio je u svojoj naivnosti.
Slegnuo sam ramenima i prepustio ga sudbini. A to da je sudbina ko ježeva guzica, shvatio sam kada sam jadnog Miku pronašao ukopčanog u šteker. Tresao se u ritmu Sambe i samo Bog zna da sam tada imao kameru i bilo kakve udaraljke, snimio bih spot za Porina. Ovako sam se morao zadovoljiti lopatom. Dva srdačna udarca između trećeg i četvrtog pršljena Mikine kralježnice bilo je dovoljno da odložim lopatu pod krevet. Rezlutat svega: Mika će još dugo nositi chirokezu, a ja i dalje ne serem zbog pokvarenog štednjaka.
Kako sam do sada naveo tri elementarne pretpostavke za nadolazeću katastrofu u mom životu, tojest smrt strica poznanika mog prijatelja, jasno je i svakoj budali da sam se za to trebao pripremiti. Ali nisam. Barem ne u potpunosti. Živa je istina da nisam dugo dizao slušalicu, iako je telefon zvrndao poput moje žene pred menstruaciju. Istina je i da sam uši začepio starim krpama, flaxom i špenadlama, čak sam se jedno vrijeme i zatvorio u ormar, ali ništa od toga nije pomoglo. Naprotiv, telefon je postajao sve uporniji, a ja sve luđi i neoprezniji. Između dva zla, totalnog duševnog poremećaja i slinjenja nad slušalicom, izabrao sam ono drugo. Prekrižio sam se i okrenuo oko svoje osi. Tako sam uroke usmjerio prema slici svoje pokojne punice koja se uokvirena smiješi s kuhinjskog kredenca.
Isprava me je razveselilo kada sam čuo glas prijatelja čijem je poznaniku umro stric. Ipak, tada još nisam znao da će mi priopćiti tragičnu vijest. Razgovor je tekao ovako:
Bok, kaže on.
Bok, kažem ja.
A onda dramatska pauza od cirka dvije - tri sekunde. Ne znam čemu te pauze, ali činjenica je da su one ukorijenjene u svijest poštanskih pretplatnika. Pretpostavka je mnogih da je to vrijeme rezervirano za tajne službe, kako bi blagovremeno stisnuli tape. Kako god bilo meni je ta pauza dobro došla da izvadim zaostalu špenadlu iz uha.
Čuj, imam ti nešto važno za reći.
E tu sam znao da sam najebao. Bolje da me je strefila očeva kletva - da Bog da se oženio crnkinjom - nego što sam podignuo prokletu slušalicu. Ali nisam mogao ubaciti u rikverc, pa sam vozio dalje. Postoji još jedna vrlo bitna stvar u ovoj priči: neki ljudi jednostavno nisu stvoreni za priopćavanje loših vijesti.
Sjećam se događaja iz vojske. Bilo je to tako davno da je pravo čudo što nisam zaboravio. Jednom je vojniku umro otac od zapetljaja crijeva pa je tom prilikom stigao i telegram sljedećeg sadržaja:
- Umro ti je stari STOP, neki mu je kurac bio STOP u crijevima, dođi odmah kući STOP, tvoj komšija Jovo STOP.
Po primitku STOP telegrama u vojarni je nastala neopisiva panika, jer je vojnik o kojem pišem ostao siroče, sam na svijetu bez igdje ikoga. Nesretni otac koji je umro "od nekog kurca u crijevima" bio je jedini živi rod ucviljenom vojniku. A sad je umro i to je, prema vojnom pravilniku, trebalo što suosjećajnije prenijeti sinu. Ali kako? Poznato je da su vojnici uglavnom nepismeni ljudi koji se lirski izražavaju samo u bordelima. S obzirom da Adamu (tako se zvao jadnik) nismo mogli reći: - druže, od danas si siroče - trebalo je između 250 nepismenjaka pronaći pametnu glavicu koja je iz školskog predmeta - hrvatski jezik - imala najmanje trojku. Kako takvoga nije bilo, izbor je pao na Muradifa koji je iz hrvatskog, istina, imao samo dvojku ali je zato iz prirode i društva bio vrlo dobar. Sama činjenica da je iz tako važnog predmeta bio visoko ocijenjen, diskvalificirala je nas ostale glupane pred zapovjednikovim očima. Legende govore, a ja sam tome živi svjedok, da je Muradif nekoliko sati trenirao govor u poljskom zahodu, dok su samo odabrani imali čast držati mrtvu stražu pred vratima wecea. Kada je izišao u očima mu se sjajila sva pamet i plemenitost ovog svijeta, a na čizmama komad toaletnog papira umrljanog dvadesetgramskim komadom dreka. U pratnji nekolicine nas Muradif je stao pred Adama koji je glasno prdio ispred 60 -milimetarskog topa, simulirajući napad na obližnje neprijateljsko selo.
Adame, prijatelju naš plemeniti i druže naš, koga voliš najviše na svijetu?, započeo je Muradif i tako zbunio sve nas.
Tatu., odgovorio je i sam zbunjeni Adam.
A državu, vojsku, našu valutu?!!! Šta, to ne voliš?, uzbudio se Muradif.
Ma jebeš to.
Znači tako, najviše voliš tatu?, zacvilio je Muradif, očito sjebane koncepcije, - A imaš li još nekoga koga tako puno voliš?
Nemam, imam samo tatu.
Znači, imaš samo tatu?
Da.
E, ajmo se kladiti da ni njega nemaš! Evo ti telegram pa se sam uvjeri!
Adam je nakon tih riječi pao u duboku komu iz koje se do danas nije probudio, a Muradifa smo streljali po kratkom postupku. Neki ljudi, kako sam rekao, očito nisu sposobni za objavljivanje loših vijesti. Muradif je tipični primjerak takve nesposobnosti bez obzira na visoku ocjenu iz prirode i društva. Moj prijatelj čijem je poznaniku umro stric drugi je takav slučaj za koji znam. Evo i zašto:
U srijedu je sahrana strica onog mog poznanika. Jel dođeš?
Ne volim sprovode.
Trebao bi se pojaviti.
Zašto? Od čega je umro?
Prirodnom smrću.
Jebeš ga, to više nije popularno.
Mislim da bi se svejedno trebao pojaviti.
Za koji kurac? Pa jedva sam ga poznavao.
Ali mi smo mu bili jamci za kredit, sad ćemo ga morati vraćati. Banka će odbijati od naših plaća idućih šest godina njegove rate kredita, jebo te! Pa valjda je zaslužio da mu se isplaćemo nad grobom?
I te kako je zaslužio, pomislio sam, i odmah stao oplakivati smrt strica poznanika mog prijatelja. A plakao sam, kunem se, cijeli dan.

ROBERT ROKLICER · 14-03-07, 22:02

Kako se ubiti

Nakladnik moje prve knjige Sasha W. depresivni je tridesetogodišnjak, tri puta razveden i dva puta liječen od ovisnosti. Kada sam ga upoznao, govorio mi je o načinima samoubojstva. Fućkaj vlak il' skakanje s nebodera. K'o prvo, ako se baciš pod vlak postoji neka, makar i mala, vjerojatnost da ćeš preživjeti, ali sakat. To ti je lako moguće. Kužiš? Ti se zafuraš pod neku lokomotivu, ali tresneš tako da ti glava i jaja ostanu u dubini tračnica. A onda ti vlak prereže ruke i noge, a ti i dalje dišeš.... Završiš u invalidskim kolicima i netko ti drugi do kraja života mora brisati šupak. A opet, ako skočiš s nebodera, letiš, letiš i letiš u pičku materinu i nikada ne znaš gdje ćeš svršiti. Možda opizdiš nekoga u glavu, možda padneš u kontejner sa smećem, a možda se i raspeš po čitavom kvartu. Jebeš to. Zamisli da ti klinci pronađu kurac na nekoj ljuljački pa ga daju šugavom psu za doručak!?
A vješanje? To je cool., pomagao sam mu da pronade rješenje.
I to je sranje. Čitao sam da se svaki obješeni ukenja u gaće. Štrik ga valjda stegne tako da mu se mišići naglo ukoče i još naglije popuste i onda puk! govno. Usereš se. A ljudi se prije vješanja okupaju, nabace na sebe najbolje odijelo i još stave kravatu. Koji će im to kurac kad plivaju u vlastitim govnima!?
Jebiga, valjda ne misle na to.
Ne misle, nego šta. Zato ja analiziram. I, mogu ti reći, našao sam način. Kakav? Čekaj, čekaj, mislim da znam! Upucaš se!, želio sam ispasti bistar. Joj, kako si ti glup! To ne bih nikad napravio. Kaj ne znaš da je to sumnjiva smrt!? Policija naloži da te oni govnari iz Patologije izrežu. Izvade ti utrobu, mozak i sve to važu, mjere. A onda, kad te trebaju zakrpati, vrate ti nazad samo dio toga. A ništa sumnjivog ne pronadu. Tvoji te samo pokopaju u zatvorenom lijesu, a pojma nemaju da ti fali polovica organa.
Pa dobro, kak se onda ubiješ?!, bio sam na rubu strpljenja.
Tablete! Tablete, stari moj! To je zakon. Popiješ dvije – tri kutije apaurina ili nekog drugog sranja, uglavnom da su za spavanje ili živce, znaš. Onda ti se lagano počne spavati. Ne onesvjestiš se, već te hvata lagani san. Namjestiš telku na MTV, ili ubaciš neku pornjavu na svom DVD-u i lagano, lagano zadrijemaš. Nema straha, panike, samo blaženstvo. Za oko sat vremena utoneš u duboki san iz kojega se više nikad ne probudiš.
Znači tablete. Tako ću se roknuti kad za to dođe vrijeme, razmišljao sam.

2.
Od našeg susreta prošlo je nekoliko mjeseci, možda godina dana. U međuvremenu sam shvatio kako je najbolje još malo pričekati. Ne stoga što sam imao nešto važno za obaviti, nešto što bih dovršio u ovozemaljskom životu, već stoga što sam lijen, čak i za tako sporedne stvari kao što je samoubojstvo. Osim toga, moja je žena rodila peto po redu dijete, malog žuću, za kojega sam bio uvjeren da pripada našem prvom susjedu, poštaru Mickeyu. No, kako to obično biva, s vremenom zavoliš i štene a gdje nećeš dijete, iako mu je otac veća propalica od mene. Na svog izdavača vjerojatno bih i zaboravio da baš danas nisam sreo Adolfa K., pisca upitne darovitosti, ali neupitne lojalnosti svakog gradanskog društva. Osim toga, Adolf je daleko poznati homoseksualac, a poznato je da pedere posebno mrzim. Ne zato što se jebu u šupak (i sam sam to jednom uradio s izvjesnom Susanom G. i bilo je sasvim okej) već iz principijelnih razloga o kojima ne bih ovdje govorio. Kako su nam se pogledi sreli, nije bilo druge doli se pozdraviti i izmijeniti nekoliko oštroumnih, ali opreznih riječi.
Baš jučer, eto, promovirao sam svoju novu knjigu, znaš? Zar nisi bio obaviješten? Ne. Tako mi je žao..., odglumio sam razočaranje najbolje što sam znao.
Da, šteta. Bili su sve sami ljudi iz..., pokaže prstom u zrak, a onda nastavi kako bih valjda shvatio to dizanje kažiprsta: ...iz vrha, znaš?
Klimnem glavom s odobravanjem što bi, kao!?, trebalo značiti da mu se beskrajno divim. Bila je i televizija, znaš?, oni iz Kulturnog programa.
Ajde?
Da, da, moj prijatelju, postao sam velika faca...
Valjda te netko gura...?, nedvosmisleno sam pitao.
Nije shvatio, ili se pravio:
Ma kakvi, moj prijatelju, ma kakvi... Tko bi me gurao?! Sve moraš sam, svojom upornošću i talentom. Ti ga, mislim, imaš, ali moraš još dosta raditi na rukopisu, znaš? Fali ti rutine. Vjerojatno bih ga udario i pobjegao, (jebiga, pederi su poznati po žilavosti i izdržljivosti, a ja sam od stalne alkoholiziranosti slab kao dijete) da nije nastavio govoriti nešto što me je dotuklo: Srećom da više nemamo onog izdavača Sashu W. Koliko čujem nakon rehabilitacije više neće biti sposoban ni žlicu držati u ruci. On je stvarno idiot. Ni jednu knjigu nije pošteno distribuirao... Kako to misliš? Šta mu je?, prekinuo sam ga, blijed od znatiželje. Zar ti nisi čuo? Nisi? Pa Sasha ti je već četiri mjeseca u Kliničkoj bolnici, jedva se izvukao. Ma on je budala, znaš? Priča se da se htio ubiti s tabletama. Čak je napisao i oproštajno pismo. Onda mu je pozlilo, valjda rigalo. Nije htio povratiti na tepih pa je pokušao doteturati do zahoda. Ali je fulao vrata i izletio na balkon. Kako je bio totalno ošamučen nagnuo se preko ograde i pao sa šestog kata. Sva sreća da je pao baš kad je tuda prolazio vlak iz Mađarske, pa mu se kravata zakačila za jedan od vagona. Umalo ga to nije ugušilo. Govori se da se usrao u gaće i da je kravata pukla. Onda je pao na tračnice, ali je opet imao sreću. Vlak mu je prešao samo preko ruku i jaja.
Jebeš, dakle, tablete., zaključio sam i bez pozdrava produžio svojim putem.

U bikiniju

Poredani u stroju, jedan po jedan, čekali smo red na penicilin. Tamnoputi liječnik u prljavoj kuti od današnjeg ručka i sinoćnje operacije mandula, držao je špricu kao krunicu pred oltarom i govorio nerazumljive riječi koje su redom započinjale ili završavale sa slovom H.
Jedan od naših prevoditelja iz turističkog ureda koji je natucao portugalski rekao bi slijedeći, a onda smo se vojnički pomicali korak po korak do našeg spasitelja - doktora. Otkopčane hlače pridržavali smo da ne padnu, lagano trljajući debeli meso. Bolnica u kojoj smo završili izgledala je kao ratna bolnica iz Drugog svjetskog rata, s puno kreveta, ranjenika, neurednih liječnika i medicinskih sestara: sve je smrdjelo na pišalinu i govna, krv, znoj i boleštinu.
A počelo je s jednom malom kojoj se više ni imena ne sjećam. Upoznao sam je u Riju na plaži dugoj sedam kilometara, jer se sunčala u bikiniju točno ispred naših ručnika. Dok me je pratilo desetak zavidnih očiju, prišao sam joj i ponudio se da je namažem kremom za sunčanje. Na lošem engleskom jeziku odgovorila je da se ona nikada ne maže, ali da bi rado popila koktel. Otišli smo u jedan bar na plaži i dok smo naručivali koktele rekla je da se bavi prostitucijom. Pedeset dolara po osobi, rekla je.
Puno, rekao sam.
Vi ste došli kao turistička grupa., rekla je.
Da, nas šest.
Sve muškarci?, zanimalo ju je.
Da.
Ovih pet neka plate po pedeset, a ti onda imaš besplatno., rekla je.
Vratio sam se do ostatka grupe.
I? Ne da mala?, pitao je prvi.
Da, ali traži sto dolara po glavi.
Kaj? Kurva?, začudio se drugi.
Aha.
Puno je to., konstatirao je treći.
Ali mala je dobra.
Probaj sniziti., zamolio je četvrti.
Ne znam, jebi ga, vidiš da je ko misica.
Reci da ćemo svih šest., izustio je peti.
Okej, rekao sam, ako spustim cijenu ja idem prvi?
Može!!!, rekli su svi u glas.
Čekala me je s drugim koktelom u ruci. Sjeo sam i naručio sebi konjak.
Onda?, upitala je.
Dogovoreno. Ja idem prvi. Ovi ostali plaćaju.
Može. Ali ima jedan problem, rekla je., nemam više kondoma. Treba ih kupiti.
Ma tko jebe kondome, mi smo svi zdravi., rekao sam. Razmišljao sam kako sam zaradio kao i ona, a mene neće nitko guziti.
Iz razmišljanja me trgnuo glas prevoditelja:
Slijedeći.
Stao sam uz doktora koji je sjedio na drvenoj stolici. Okrenuo samo se i spustio gaće. Nemilosrdno mi je zabio injekciju penicilina, kao da je znao tko je kriv što smo popušili triper od male u toplesu.

U hotelskoj sobi

Konobaru sam rekao da pozove taksi. Sjedili smo uz pune čaše i čekali. Ona je pila votku s tonikom, ja pivo. Pitala me je da li pijani muškarci mogu jebati cijelu noć. Ja sam rekao da neki mogu, jer ja sam mogao. Ona je rekla da je i ona čula da neki mogu. Rekao sam joj da ne sere, već da govori istinu. Pitala me je na što konkretno mislim. Bio sam pijan pa sam odgovorio što mislim. Rekao sam joj da se sigurno tisuću puta jebala s pijanim mladićima.
U taksiju me je primila za kosu i povukla na svoja usta. Odgurnuo sam je i rekao da pričeka do hotela. Vratila je svoju ruku natrag i odmakla se nekoliko centimetara. Ljutim se, rekla je, ponašaš se kao svinja prema meni. Nisam svinja, rekao sam, samo sam oženjen.
Pogledao sam prema retrovizoru. Taksist se pravio da ništa ne vidi i ne čuje. Gledao je ravno ispred sebe. Odlučio sam mu dati veću napojnicu. Ona je i dalje gledala u prazno. Bilo mi je dosadno. Zavukao sam ruku u hlače. Ispod je imala najlonke i gaće. Počeo sam trljati nasumice. Raširila je noge. Opet sam pogledao prema retrovizoru. Taksist je i dalje glumio slijepca za volanom. Tražio sam otvor između hulahopki i gaća. Nisam ga našao. Odustao sam što zbog glupih gaća, što zbog taksista. A i bez veze je trljati prstom u prazno.
Recepcionar me je prepoznao. Nisam morao davati osobnu. Dao mi je ključ sobe, ja njemu petsto kuna. Ona se naslonila na šank recepcije. To mi je tata, rekla je, sad će me jebati u vašem smrdljivom hotelu. Rasturit će moju malu, majušnu, nevinu picu. Recepcionar se nacerio. Vidjelo se da ga boli kurac, sve da je to i istina. Uhvatio sam je za ruku i povukao ka liftu. Ispratio nas je pogledom, uz njezin pijani hihot. Bio sam jedini u hotelu kome je neugodno.
Lift se počeo penjati, a ona žutiti. Stala je sve dublje disati. Čuo sam rad njezinih crijeva. Koji ti je kurac, pitao sam. Ne znam, rekla je, odjednom mi se povraća. Slušaj, nemoj tu povratiti, rekao sam, sad ćemo u sobu. Ne brini, nikad ne povraćam, rekla je, jednostavno ne mogu, voljela bih da mogu, ali ne mogu. Ne znam zašto je to tako. Hvala bogu, pomislio sam, ako je zaista tako.
U sobi se skljokala na krevet. Skinuo sam jaknu i izuo cipele. Onda sam sjeo na krevet i gledao je. Djelovala je bolesno. Razmišljao sam što da radim. Disala je duboko i podrigivala na bljuvotinu. Prestao sam razmišljati i skinuo sam je. Ležala je u gotovo besvjesnom stanju i potpuno gola. Dvadeset godina mlađa od mene. Digao mi se. Nije me pekla savjest.
Legao sam na nju i stavio joj ga među noge. Imala je široku pičku u koju bi stao i buket takvih kao što je moj. Ali bila je solidno mokra. Čuo se zvuk isti dječjem skakanju po lokvi. Onda je povratila. Prvo meni u lice, a onda po jastuku. Rekla je, oprosti, ne znam kako mi se to desilo, a onda opet povratila.
Dva sata kasnije još je stajala pokraj zahodske školjke. Bljuvotine je bilo na krevetu, tepihu, u kadi, školjci, po meni, njoj i bijelim hotelskim ručnicima. Ja sam još uvijek stajao gol pored nje, gole. Ona je svako malo povratila ili podrignula. Pogledao sam u zrcalo na hodniku. Vidio sam cijeli prizor u kupaoni, nju, mladu, zgodnu, vidio sam sebe, svoj obješeni trbuh i masnu kosu. I zaista, izgledao sam kao njezin otac. Nagnula se da uzme papir. Okrenula je dupe ka zrcalu. Bio je to izuzetan prizor.
Ja sam ionako samo stajao i čekao. Besposlen. Odlučio sam biti koristan. Nakon nekoliko sekundi dupe je još bilo na zrcalu, ali i ja. Stenjala je držeći se za vodokotlić. Samo sam se brinuo da ga ne otkine. Na bljuvotinu sam se priviknuo. Na potrgani vodokotlić ne bih. Povratila je još jednom, ja sam svršio dva put.

ROBERT ROKLICER · 14-03-07, 22:06

ZAŠTO JE MASTURBACIJA VAŽNA

Imam dvanaest godina. Javila mi se mama iz Njemačke i rekla, halo ja sam tvoja mama, ti me se ne sjećaš jer me još nisi vidio. Baka mi je rekla, za koji se kurac dereš, nemaš samo ti mamu. Otišao sam u zahod i izdrkao. Prvi put je bilo okej. Drugi put onako, ni dobro, ni loše.
Imam trinaest godina. Umrla mi je sestra. Bila je tri godine mlađa od mene. Kad su je nosili u mrtvačnicu neko je rekao da mi to nije prava sestra, nego da je posvojena. Onda je neko rekao da su i njezini umrli od leukemije. Nisam nikad čuo za leukemiju. Za sidu jesam. Pomislio sam da bih i ja mogao dobiti leukemiju. To me rastužilo. Otišao sam iza garaže i cmizdrio. Onda mi je palo na pamet da dva dana nisam drkao. Izdrkao sam po drvima za ogrjev. Bilo je okej, iako sam cijelo vrijeme plakao zbog leukemije i sestre.
Imam petnaest godina. Drkam pune tri godine. Nije mi dosadilo, a neke stvari jesu. Dosadio mi je, recimo, moj pas Bobi. Dosadilo mi je to što ga moram svaki dan šetati. Bobi puno sere za jednog psa. Onda ga ja šećem kraj potoka. Potok je u to doba dubok. Zavezao sam Bobiju kamen za ogrlicu. Onda sam ga gurnuo s mosta. Nije bilo lako jer Bobi ne voli vodu. Htio me je ugristi ali sam ga nogom opalio po njušci. Bobi je brzo potonuo. Ja sam otišao na drugi kraj potoka i izdrkao. Rutinski i profesionalno.
Imam dvadeset godina. Bio sam na pregledu za vojsku. Doktor je rekao da se skinem i dignem jaja. Skinuo sam se i digao jaja. Onda je rekao da to ponovim. Ja sam ponovio. Onda je doktor navukao gumenu rukavicu i rekao da se naguzim. Ja sam se naguzio. Gurnuo mi je prst u šupak i okretao ga po guzici. Boljelo je, ali sam šutio. Kad je izvukao prst iz mog šupka rekao mi je da pričekam. Izišao je van. Ponovno se vratio s još jednim doktorom koji je rekao da se naguzim. Pito sam, jel' mogu, za promjenu, ja njima gurnut prst u šupak. Nisu pristali. To sam shvatio kad je onaj prvi rekao da ne zajebavam. Rekao je: naprči se mali i ne zajebavaj! Naguzio sam se i drugi je doktor ponovio jebanje moje guzice. Onda su rekli da se obučem. I da imam rak testisa. Rekli su da ne moram ići u vojsku. Što je bila radosna vijest. Loša vijest je bila da više ne smijem drkati. Barem ne do ponedjeljka dok me ne operiraju. Nisam izdržao. Izdrkao sam, s grizodušjem, istu večer uz HTV dnevnik.
Imam dvadeset i dvije godine. I nemam jaja. Nemam ni kosu. Uz malo sreće doživjet ću dvadeset i treću. Mada se doktori klade u suprotno. Nemam jaja, a ipak još drkam. Iako to više nije isto. Tješi me da ni seks s istom ženom ne bi bio doživljaj nakon deset godina. Moja ruka je ostala ista. I tehnika. Samo jaja nedostaju.
Jebi ga, netko je jednom rekao da ni drkanje nije što je nekad bilo. A nekad je bilo svega… Tako bar kažu.

ZMIJA

Ivana je dvadeset i trogodišnja tajnica u našoj redakciji. Ima veliko dupe i male sise. Dok hoda poskakuje u pravilnom ritmu. Na taj način plijeni pozornost nas običnih smrtnika. Jebozovno se smije. Kad god mi je dosadno, u novinarskom toaletu drkam misleći na nju. To me opušta poput dobre marice.
Pričalo se da je spavala samo s urednicima i direktorom marketinga. Oni su guzonje i voze dobre aute. Piju samo viski i martini. Rijetko zapale joint, a s nama novinarima druže se samo četvrtkom. Uglavnom da nam seru o tome kako smo tekstove prepisivali iz dnevnih novina. Tada se obično napijemo jeftinog vina i vrijeđamo jedni druge. Četvrtak nam je bio poput team – buildinga menadžerima ili nedjeljni ručak nekoj pristojnoj obitelji.
Nekolicinu novinara, u koje se i ja ubrajam, Ivana je izbjegavala poput kuge. Znala nam je povremeno na hodnicima redakcije, da drugi ne čuju, došapnuti: «Gdje ste jebači? Jel' vam se sinoć posrećilo?»
Mislim da je to zbog toga što u trenucima pijanstva svašta pričamo. Tako bi mi vjerojatno nekad nekom odali da smo je guzili u recimo jeftinoj, polovnoj Škodi. A kako je Ivana ipak udana i daje samo perspektivnim igračima, glupo bi bilo da se nešto loše prosere o njoj. Dakle, držala je do svoje reputacije.
Imala je istetoviranu zmiju na desnom zglobu i bila udana, kao što sam već rekao, za ostarjelog pankera. Panker je bio perspektivan taman toliko koliko je trajao i njezin prvi orgazam. U pravilu manje od deset sekundi. Ali, jebi ga, ona je katolkinja koja se ne želi dva puta udavati.
Srijeda je za nas novinare D. L. To znači Dead Linea. Svi tekstovi idu na lekturu, zatim na desk, pa na prijelom, pa u tisak i tako izlazi kurčevi časopis od kojeg živimo. Ja sam plaćen po objavljenom tekstu. Malo za popizditi, ali čovjeka veseli.
U srijedu sam došao u sedam. Drugi novinari dolaze u devet. Razlog tomu je bio što još nisam napisao tekst. U utorak sam bio pijan. U ponedjeljak sam se trijeznio od pijančevanja preko vikenda. A u petak ionako nitko živ ne radi. Zato sam došao u srijedu u sedam.
Ivana je već bila u redakciji. Sama je čistila stolove, jer je spremačicu pregazio neki pijani maloljetnik Tomosovim motorom. Stao sam pored nje i zagledao se u tetovažu: zmiju koja je nalikovala na mješanca kobre i poljskog guštera.
- Jel to boli?, pitao sam je.
- Šta?
- Pa to, tetoviranje.
- Malo, rekla je, zašto, hoćeš se i ti tetovirati?
- Da.
Skinula je važno svoj sako i odložila ga na stolicu. Zatim se okrenula po redakciji i potvrdivši činjenicu da smo sami, otkopčala hlače i svukla ih. Ostala je samo u prozirno ljubičastim gaćicama. Okrenula se i povukla ih.
- Vidiš ovo?, rekla je i pokazala srce na stražnjici, e to boli.
Srce je izgledalo groteskno ali, jebi ga, ipak je bilo srce. U njemu je pisalo neko ime. A tu je bilo i njeno dupe, veliko, bijelo, sočno s tek malim, jedva primjetnim, naznakama celulita.
- Šta, na guzici više boli?
- Ma ne, budalo, rekla je, vidiš šta piše?
Zagledao sam se pozorno.
- Zoki?
- Da, jebo te, Zoki!! U srcu je Zoki.
- I?
- A muž mi se zove Nino! Jesi zaboravio, idiote!?
Ostao sam bez teksta. Stari panker je zaista bio Nino.
- Otkud Zoki?
- Frajer me naguzio kad sam imala šesnaest, a ja ga na dupe istetovirala. Glupača. Poslije upoznam Nina, i udam se. Sad me neće s guza. Samo misionarski. Kaže da ga pseći položaj podsjeća da sam se karala i s drugima frajerima. A pseći mi je najdraži.
Nagnuo sam je nad stolicu i raširio noge.
- Šta radiš, jebo te?, zajauknula je.
- Reci vau - vau, rekao sam, meni Zoki ne smeta.
- Ajd dobro, rekla je, samo požuri. Znaš dobro da urednici dolaze u osam.
- Do osam, moja Ivana, stignem ja napisati i tekst.
Ipak u tom broju časopisa ni jedan moj tekst nije tiskan. Ali sam, makar i samo jednom u životu, radio ono što i urednici. Istina, sa Zokijem ispred sebe.

ŽENSKE BOLESTI I DRUGA SRANJA

Jeste se ikada upitali zašto se aktualne bolesti nazivaju ženskim imenom?
Kravlje ludilo. Ptičja gripa. Tko? Ova – krava, ova – ptica, ova- sida. Problem je kad lav urlikne cijela se džungla zatrese od straha. A džungla nije mala. Ili uzmimo medvjeda. Vladar šume. On kad se izdere sve životinje popadaju u nesvijest. I sad, nakon svega toga, dođe jedna kokoš koja samo jednom kihne a cijeli svijet se usere od straha. Sreća je da ptičju bolest možete dobiti samo ako kokoš jedete sirovu. Nesreća je ako joj stanete u drek. Znači pažljivo hodati. Pazi – minirano / ptice kakaju. Staneš li nezgodno, u govnima si do grla. Posve druga stvar je s kravljim ludilom. Krave ne lete. Kad bi krave letjele i kenjale po zraku padale bi kasetne bombe. Što znači još pažljivije hodati. Jednim okom prema nebu, drugim po putu. To bi se zvalo ptičje ludilo.
Ja nemam tih problema. Prirodno sam cijepljen od svih tih boleština. Dovoljno je što sam oženjen. Da me sada ne bi krivo shvatili i pomislili da sam ženomrzac. To nije istina. Ja u biti obožavam žene samo što to još nisam priznao svojoj ženi. Momentalno bih imao i kravlje ludilo i trakavicu ptičje gripe. Neka misli da sam imun. Objasnio sam joj svoju teoriju relativnosti. Muškarci imaju urođenu antenu među nogama da bi do braka hvatali signale. Poslije braka ista ta antena im služi samo zato da imaju duboki glas.
Siguran sam kako ste primijetili da žene godišnje u prosijeku slave desetak praznika. Valentinovo, rođendan, Dan žena, Majčin dan, puničin rođendan, imendan, godišnjicu braka, PMS, SMS i šta ti je znam što sve ne. Mi muškarci slavimo samo Novu godinu. Valjda se zato toliko i puca iz sveg raspoloživog arsenala. Da nadoknadimo. Moja žena i ja smo proslavili 13 godina braka. Htjela je da zakoljemo prase i okrenemo ga na ražnju. Ja sam htio to isto, ali sam se predomislio. Pa nije svinja kriva što smo se upoznali na taj dan.
Za godišnjicu sam dobio jeftin parfem od nje. Valjda sam se usmrdio u ovih 13 godina. Ja sam ipak bio puno darežljiviji. Otišao sam u Generalturist i uplatio joj dva tjedna odmora u egzotičnim krajevima. Nije me puno koštalo. Dva tjedna u Bagdadu – tisuću kuna. Pun pansion i besplatna kaciga. Jedini je problem što ne priznaju putno osiguranje. Pitala me je kojim se jezikom govori u Iraku. Rekoh, engleski. Ustvari rekao sam govori engleski gdje god stigneš. Iračani ga jednostavno obožavaju. Sva sreća da sluša rep glazbu. Pa zna nešto engleski. Po cijele dane pjevuši; mader faker, bum – bum! Jedino što joj se u aranžmanu ne sviđa je prijevoz. Nije joj jasno zašto se mora voziti u otvorenom kamionu. Nikad zadovoljna.
Kad malo bolje razmislim matičar koji nas je oženio bio mi je odmah na početku užasno sumnjiv. Izgledao mi je kao sudac koji osuđuje na doživotne kazne. Istina, htio sam ga zaribati. Odmah sam počeo igrati loto. I, vjerovali ili ne, nakon dva mjeseca sam dobio neku lovu. Utrčao sam u stan i urlao od sreće. Kad me je ona moja pitala šta mi je, rekao sam da sam bogat i da se odmah počne pakirati. A ona će meni, gdje ćemo na more ili u planine. Po prvi put sam joj u životu hrabro odbrusio: gdje god hoćeš samo odjebi iz stana. Od onda se sjajno slažemo. Uglavnom me uredno složi sa stolicom.
Znate li da po našem zakonu sve morate jednako podijeliti sa ženom kad se razvodite. To sam se raspitao kod jednog dimnjačara, inače mog prijatelja. On se tri puta razvodio pa čovjek zna više nego odvjetnici. A i puno je jeftiniji. Podjela naše stečevine bila bi otprilike ovakva: njoj stan, meni minus na računu, njoj auto, meni kredit za taj auto, njoj dobrovoljno zdravstveno, meni bolesna punica. I tako redom. Nije mi žao za punicu, obožavam tu ženu. Ja sam tako dobar zet da sam joj već sam rezervirao i nadgrobni spomenik. Dao sam da se na njega ugravira zlatnim slovima: Ovdje leži moja punica, a ja doma počivam u miru.
I ona mene voli. Ma šta voli, obožava. Rekla je, zete da sam te svijećom tražila ne bi te našla. A onda je kupila naočale i stavila slušni aparat. I sve se promijenilo, mada mislim da me i dalje voli. Negdje duboko u duši. Recimo kad je prošle godine imala infarkt tražila je od doktora da je prvo ja posjetim. Ja je nazovem i pitam što da joj donesem. Neće ništa, hoće mene vidjeti. Rekoh da vam draga punice kupim neku knjigu. A ona će meni, šta ćeš kupovati knjigu kad doma već imam jednu u regalu. I ima lijepe kožne korice, taman se slaže s bojom regala. Tako sam došao praznih ruku. Što će te, moja punica štedi na svakom koraku. Toliko štedi da je od milja zovem: punica- štedionica. Kad sam je vidio smrznuo sam se. Jadna nepomična leži, ne može rukama, ne može ni nogama, samo jezikom može. Ko na prijemnom ispitu za kazališnu akademiju, dva monologa pa recitacija, pa ispočetka, dva monologa i recitacija. Kad je hvatala zrak, ja da bi je utješio rekao sam: punice kakav god da je infarkt, glavno da je od srca.
Kad sam kod punice moram spomenuti i tasta koji je genijalac. Izuzetno pametan čovjek. On je smislio zakon relativnosti. Ovako glasi: jedna dlaka u juhi je relativno puno, dok je jedna dlaka na glavi relativno malo. On ima dvije dlake na glavi koje nosi raščupano. Tako izgleda mladenačko. Ko fol, ne treba mu gel za kosu, više voli one afro frizure. Nosi zlatan lanac oko vrata i uske traperice. U traperice stavi jabuku da izgleda još muževnije. Prije je nosio krastavac, ali ga je punica jesenas ukiselila. Od onda nosi jabuku. I jabuka se s vremenom smežura, ali traje bar jednu sezonu i ne može završiti u kaci s kupusom. Nosi košulje iz sedamdesetih prošlog stoljeća s onim velikim kragnama. Da se zna da je on dijete krastavaca.
Da ne bi vi mislili kako ja volim samo punicu i tasta, reći ću vam nešto i o svojim roditeljima. Oženili su se vrlo mladi, znam da ja još nisam krenuo u školu, onda znate kako su bili mladi. Mama mi je uvijek tepala kad sam bio dijete. Govorila mi je u trenucima nježnosti: neuspjeli moj spontani pobačaju. A i pričala mi je priče prije spavanja, Ružno pače, Rugoba i zvijer, Glup – gluplji prvi dio, Glup – gluplji, drugi dio. I tata mi je pričao priče za djecu. Rekao je da su najbolje priče one od Andersona. Ne onog Andersona, nego od Pamele Anderson. Zato je kupovao Plejboje. I čitao mi. Bili su tu i drugi autori ali i sjajne ilustracije. Sjećam se da mi se najviše sviđala slika na sredini, ona duplerica. Bio je sjajan kad mi je čitao priče sa zadnjih stranica. Sve divne bajke za djecu: Crvenkapljica, Snjeguljica na sedam malih patuljaka, Moj Pinokio, Djevojčica sa rupicama i druge.
Kad sam završio srednju školu za pomoćnog radnika na baušteli platili su mi za polaganje vozačkog ispita. Rekli su, sine sad imaš kruh u rukama i napunio si dvadeset i šest godina, pa je vrijeme i da polažeš vozački. Ja sam taman svladao vožnju na biciklu tako da me nije bilo strah. Mislim ako si frajer i možeš se voziti na dva kotača, kakav je onda problem voziti auto na četiri kotača. Pomno sam se pripremao za ispit i pao četrnaest puta. Petnaesti put sam položio u Tuzli. Tata je umjesto mene polagao jer sam ja ostao zaključan u veceu jedne burekđinice. Jebeš ga, odem pišati a netko zaključa vrata za mnom. Nije važno, bitno je da sam položio vozački. Tata je potrošio svu ušteđevinu na moje polaganje tako da mi nije mogao kupiti auto. Da ja ne bih bio previše žalostan jer ne vozim auto s četiri kotača, ugradio mi je pomoćne kotače na biciklu i stavio žmigavce. Bio sam glavna faca u ulici. Jedini sam imao takvo vozilo, a nisam još bio napunio ni dvadeset i osam.

prospero · 14-03-07, 22:28

Uh, ti si neki žestok napadač..zanimljive teorije, ali nemoj se iznenadit ako se ljudima baš ne bude dalo čitat tri kilometra teksta..pozdrav.

kleva =))) · 14-03-07, 22:36

zivio copy + paste!

nema teorije da to procitam,al...ak neko procita,nek mi preprica ukratko...

14-03-07, 21:48	#1 (permalink)
ROBERT ROKLICER Starter Datum registracije: 14-03-07 Poruka: 29	Tko tu koga jebe? BROJ DEVET Kad te prati baksuzluk, onda te prati do smrti. Moj stari je govorio da se, kojim slučajem, u jednoj vreći nalazi sto pičaka, a samo jedan kurac on bi, uz sreću koju ima, potrefio baš na kurac. Od njega sam oporučno naslijedio bolesti, sklonost ka alkoholu i sreću. Moj mlađi brat je naslijedio kuću i auto. Opet oporučno. Zabrinjava me jedino što sam od staroga naslijedio i talent za matematiku. Tako sam jedno jutro krivo izračunao udaljenost do Majine kuće. Smatrao sam da ću stići točno u devet sati. A devet je moj fatalni broj. Iako ne vjerujem u numerologiju, astrologiju i slična sranja, devetka je obilježila čitav moj život. S devet sam godina prvi put imao u rukama jeftini erotski časopis. Oduševio sam se sa sisama gole crnkinje, a sablaznilo me je crno kućište između njezinih nogu. Imala je više dlaka po međunožju nego moj djed na glavi. Isprva sam mislio da se radi o uredničkoj cenzuri; da je netko crnim flomasterom nacrtao trokut kako se ne bi vidjela pička. Kad se malo bolje prisjetim tog vremena, picu sam zamišljao kao golobrado lice širom otvorenih usta. No, što zna jedan devetogodišnjak? Moj je prvi seks trajao devet sati uz devet polusatnih pauza. Božica nije imala devet godina, već šesnaest. Ja trinaest, iako sam joj lagao da imam petnaest. Popušila je priču, ali nije htjela više ništa drugo. Hodali smo skupa do njezine osamnaeste godine. Za rođendan sam joj poklonio srebrni prsten i triper. Sjećam se da sam prsten kupio u jednom jeftinom dućanu, a triper dobio, za istu cijenu, od jedne maloljetne kurve. Božica se poslije udala za siromašnog Turčina i rodila mu petoro djece. Još uvijek ne znam da li se zbog rađanja, ili zbog tripera, udebljala tridesetak kilograma. Uglavnom, više nije bila ona ista, iako je jednako čudno ispuštala zvukove dok je svršavala. Devet sam godina išao u osmogodišnju školu. Šesti sam razred ponavljao, mada ni sad ne znam jesu li algoritmi morske alge ili grčke tragedije. Pa ipak ponavljanje razreda ima i svojih velikih prednosti. Na primjer, bio sam deveti po visini u sedmom A, što je za razliku od šestog razreda, kada sam bio pretposljednji (iza mene je bila neka kržljava djevojčica), moj najveći uspjeh u kompletnom obrazovanju. Kako sam nekim čudom uspio završiti i srednju školu, kompleks «velikana» nije me napuštao ni za vrijeme ferija. Već kad sam se ponadao da me prošao baksuzluk, opet se pojavio taj famozni devet; devet sam godina tražio posao, a onda kad sam ga našao trajao je samo devet dana. Bio je to krasan posao; rad pomoćnog konobara u obližnjem kafiću, stotinjak metara od mog stana. Problem je bio u tome što sam sebi sam bio najbolji gost. Ujutro u devet već sam bio toliko pijan da su mi gosti donosili piće za stol. Oko podneva bih zaspao, za šankom ili stolom, i budio se pred kraj radnog vremena. Na obračunu sam imao manjak koji još nije zabilježen u povijesti hrvatskog ugostiteljstva. U tih devet radnih dana ne samo što nisam ništa zaradio nego sam godinama otplaćivao dug koji sam napravio kao da sam podigao dva stambena kredita. Trebalo mi je devet minuta da napumpam curu koja je rodila nakon devet mjeseci i dodatnih devet sekundi da sutkinja odredi kako moram plaćati alimentaciju do njegove punoljetnosti. A da se barem mogu sjetiti tog nesretnog događaja možda mi i ne bi bilo krivo za alimentaciju! Ovako se naprosto dogodilo mojih žutih devet minuta - u totalno pijanom stanju; kad više nisam u stanju razmišljati ni kao biciklist a kamoli vozač kamiona, pa da kažem, evo postoji ručna kočnica ili barem rikverc, ili rezervna guma. Da stvar bude gora, ja još pojma nemam ni kad sam, kako i s kim napravio sudar, ali zato osamnaest godina, svaki mjesec do petnaestog, šaljem trećinu plaće zbog jebeno glupih rečenica koje moram trpjeti: «isti ti, vidiš da ima ogroman nos na tebe», ili «mali je pljunut na tebe, ne rađa se svaki dan ovako ružno dijete». Devet, devet, devet… uvijek se spotaknem na tih jebenih devet. No, da se ja vratim na početak svoje tužne priče; oduvijek sam znao da Majin muž ide na posao točno u devet sati. Zašto sam onda, jebi ga, morao doći devet minuta ranije…? Sad će mi opet trebati devet tjedana da iziđem iz bolnice kako bi mi zacijelila polomljena rebra. Jer me budala iscipelarila devet puta po tijelu. DEPRA Depra na svakom koraku. Na ulicama, trgovima, školama, tvorničkim halama, svugdje. Depra caruje s visine. Ne vidiš je i ne čuješ, ali znaš da je tu. Poput Boga kojeg ne vidiš ali te je frka da će te sjebati kad se najmanje nadaš. O katastrofama depre je svojevremeno pisao i B.M. u jednom časopisu. Pokušao je analizirati njezino značenje. S njegovog stajališta depra je pojava poput tsunamija ili niskog tlaka. Jedino po čemu se depra razlikuje od ovih pojava je broj nevinih žrtava. Depra, tvrdim, zahvaća i one koji nisu zaraženi. Tako osobe pošteđene od te pošasti dobivaju simptome zaraze čim se približe kliconoši. A depriminiranih iliti zaraženih ima na svakom koraku. Lakše je zaobiči virus side ili rak prostate od virusa depre. Depra se nalazi i u izlozima dućana. Gleda te iz plastičnih očiju ćelave lutke na kojoj je čipkasti grudnjak broj tri. Primjećuješ da ima bolje sise od tvoje žene. Depra sa sisama. Jebao bih je bez skrupula da ima bar periku i malo živosti u toj svojoj plastičnosti. Moja žena gleda grudnjak. Odlučila je kupiti cipele. Grudnjak tek zapaža. Onako usput. Dok priča, oblizuje usne. Da je ne poznajem mislio bih da je prokleta lezbača ili, još gore, feministkinja. Ja sam u depri i boli me kurac za jeftini grudnjak sa žicom. A žica je potrebna da se sise ne razlete po trbuhu. Zato je žica. To mi je rekla žena kad je vratila jezik u usta. Dobro, sada i to znam. Ulazimo u dućan. Punoljetna minica nas pozdravlja s kiselim osmjehom. Vraćamo istom mjerom. Moja žena govori. Ja šutim i stojim sa strane. Punoljetna minica klima glavom. Sve razumije. Počnem i ja instiktivno klimati glavom. Iako ništa ne shvaćam. A onda minica započne govoriti. Moja se žena ubacuje. Slušam stereo. Dvijetisućeosamstossedamdesetipet riječi. Dalje ne brojim. Spominju dizajne, kreatore, silikone, bradavice, dlake. Mene ne zamjećuju. Do vraga, mislim, kao u nekom nijemom filmu praćenim lošom svirkom zdrmanog glasovira. Ne usudim se na glas izgovoriti misli. Prepuštam se zovu depre. Budan sanjam o duplom konjaku, mračnoj sobi i masturbiranju uz porno film. Današnji plan. Ne tražim puno od života. Nikada nisam ni tražio. Punoljetna minica digne majicu i pokazuje svoj grudnjak. Moja žena opipava. Poželim i ja, ali se ne usudim. Onda moja žena digne majicu, a minica pipa. Padne mi na pamet da ih ostavim same. Ipak odustanem. Žena mi čita misli. Uvijek sam govorio da ona duboko u sebi ima nečeg paranormalnog. Uostalom, ne može ni biti normalana uz mene. Nešto prokomentira uz široki osmjeh medvjeda. Minica se nasmije. Duhovito je, valjda. Iako nisam ništa čuo, smijem se i ja. Dobro mi ide. Svi se smijemo glasno, jedino što moj smijeh nekako odskače od njihovog. Kao da je izvježban. No bitno je da smo sretni, otprilike kao svinje u tovilištu. Mada zapravo ne znamo što nas još sve čeka. - Bla-bla-bla. Koja ima bolji grudnjak, a koja sise. Šta ti misliš? - Ja mislim da ću konjak. Dupli, s dvije kocke leda. - Nitko te ne pita za konjak, već za sise. - A to?! Sve se dobre. - Seronja., kaže žena, a ova druga se složi klimanjem glave. Žena odustaje od grudnjaka. Pozdravlja se s minicom. Spremaju sise pod majice. - Pošto lutka?, pitam. - Nije za prodaju, kaže minica uz osmijeh krepanog labuda. - Šteta., kažem i pokunjeno krenem za ženom. Odlazimo kupiti cipele. A depra i dalje caruje s visine. DJEVICA Kao da se nikom nije dogodilo barem jednom u životu pucanje filma zbog malo alkohola?, napisao je Saša Meršinjak u Ludim gljivama. Meni je, priznajem, film često pucao. Obično nakon petnaestog piva, ili litre konjaka, ili pete butelje vina, ili... Uglavnom, pucao je. Black out. Žuta minuta. Amnezija. Sranje. Pucanje filma ne razumiju samo oni koji kampanjski piju. Kampanjci ili vikend alkoholičari. Oni koji se napiju od butelje vina ili pet čašica likera. Njima je pucanje filma samo izmišljeni alibi kojega alkoholičari koriste za svoje pizdarije. Zato sam odlučio da više nikada neću piti s kampanjcima. Žalosno je što svako moje pijanstvo uglavnom krene tako nevino, gotovo bez ikakva predumišljaja. U biti, kada bih analizirao svoju alkoholičarsku prošlost, priznao bih da ja uopće ne pijem. Da, to je sigurno, ja uopće ne pijem. No kad me netko nagovori na dva, samo dva, pića postajem drugi čovjek. A taj drugi može popiti toliko puno da se svakoj normalnoj odrasloj osobi neminovno dogodi ispumpavanje želuca u obližnjoj psihijatrijskoj klinici. Jutros sam isto tako nevino i naivno otišao na samo jednu kavu u kvartovski kafić. A tamo je, k'o za kurac, bio Alen. Ipak sam jedno vrijeme bio karakteran i pio samo kavu. Nakon nekoliko gutljaja kave, moj se karakter rasplinuo poput prdeža u tramvaju. Tada sam na stolu ugledao, valjda, votku. Da, dobro se sjećam, votku. Alen je častio zbog nekakve godišnjice. Ili je to bio njegov rođendan? Nije bitno, popio sam samo jednu votku. Već kada sam pomislio da ću se trijezan odvući na posao, na red je stigao Kristijan. Sjeo je za naš stol. Alenu je dao nekakvi smotuljak. Čestitao mu je. Ne znam, ponavljam, je li mu čestitao rođendan ili nekakvu godišnjicu. Alen je odmotao smotuljak. Ushićeno je pokazao cvjetove kanabisa i konstatirao da je ove godine cvijeće dobro rodilo. Nakon što mi je smotuljak gurnuo pred nos da i ja pomirišim, naručio je novu rundu. Opet sam dobio votku. A onda je Kristijan zvao rundu jer je Alan neprestano hvalio njegove botaničke sposobnosti. Tako sam silom prilika prešao na pivo. Nakon još jednog piva i četiri votke, Alen i Kristijan su otišli, čini mi se, u kino. Ja sam ostao sam, kao posljednji klošar, za svojim stolom. Htio sam popiti još samo jedno piće. Pivo. Valjda sam bio žedan. I popio sam ga. Sigurno bih tada otišao doma ili na posao, da nije došla Romana. I da mi nije naručila još jednu votku. Romana je djevica, a poznato je da se djevice ne smiju odbijati. To donosi nesreću. Popili smo votku. A onda sam krenuo doma. Već kada sam bio na vratima birtije, Romana me je pitala zar nije red da ja nju počastim s jednim pićem. Da bi ona popila još jednu votku. Ponavljam, Romana je djevica. Stoga sam se vratio za stol. Pozvao sam konobara. Rekla mi je da ju je oćuh istjerao iz kuće i da nema gdje prespavati. Ponudio sam joj smještaj kod mene. Pristala je. A onda je platila još jednu votku. Ne sjećam se što je ona pila. Ustvari, više se ničega ni ne sjećam. Osim da sam Romani dao ključeve od stana i da je otišla, prilično pijana. Usput mi je dobacila da mi je naručila još jedno piće… valjda votku. Došao sam svijesti kada sam se skotrljao niz stepenice svoje zgrade. Prvu stvar koju pamtim bio je bicikli u čije sam žice uspio nabiti glavu. Ležao sam kao Janica onomad na austrijskom skijalištu. Malo je nedostajalo da se onesvjestim. Uspio sam istrgnuti kotač bicikla i tako se pomaknuti. Osjećao sam da mi lipti krv iz vrata. Trenutno sam se otrijeznio. U stan sam uletio urlajući: - Iskrvarit ću!!! Gdje su mi zavoji?!! Čuo sam hrkanje. Romana je spavala kao medvjed. Nekako sam se doteturao do kupaone. Otvorio sam ormarić i ugledao hrpu zavoja. Rane su, na sreću, bile samo površne. Isprao sam ih i zalio kolonjskom vodom. Zavio sam vrat koji je najviše stradao. Na ćelu sam imao nešto poput kvrge, samo što je više izgledalo na Luciferov rog. Nakon nekoliko pokušaja, napokon sam ga uspio prekriti s dva deblja flastera. Pogledao sam se u zrcalo. Vidio sam ranjenog alkosa. Žalio sam se lik koji me promatra iz zrcala. Dovukao sam se do kreveta i na brzinu skinuo. Legao sam do Romane. Bila je topla. I gola. Nisam dugo razmišljao, možda dvije – tri sekunde. Prstima sam potražio otvor, a zatim mu se primaknuo. Naciljao sam i pogodio iz prve. Iako se ničega drugog ne sjećam, s vrlo velikom vjerojatnošću mogu tvrditi da Romana više nije djevica. Osim možda u horoskopu. Eto, toliko o black-outu. ŽENA JOSEFA K. Probudio sam se negdje u noći. Zatrčao sam se u zahod, jedva stigao podići zahodsku dasku, i rigao nekoliko minuta. Kad sam se vratio u sobu primijetio sam da su me Josef i Lidy svukli do gaća, namjestili mi krevet u dnevnom boravku, a oni se sami povukli u spavaću sobu. Kako sam se našao u, gotovo nepoznatom, stanu slikara Josefa K. i njegove supruge Lidye K.? Josef je akademski slikar, pomalo lunaran tip (svi akademci su takvi), koji je u jednom trenutku pomislio da može svijet prikazati i kroz svoje stihove, a ne samo kroz akvarele koje prodaje na tržnici za 15 dolara. Večer smo proveli zajedno, on, njegova žena Lidy i ja. Slušao sam Josefove stihove. I napio se. Što od muke zbog patetičnih stihova, što od besplatnih rundi. Poslije sam mu, dakako s predumišljajem, rekao da su mu stihovi prekrasni, da je talentiran (rekao sam, da budem precizniji; talentiran si u pičku materinu!), i da samo nastavi dalje s pisanjem. Daleko ćeš dogurati, rekao sam. (U stvari, samo sam želio da mi plati još koje pivo, što je razumljivo na moj status nezaposlenog alkoholičara.) Nakon petnaestak besplatnih rundi, pao sam u komu. Josef i Lidy nisu. (Bili su trijezni zbog kava koje su pili). I eto me, našao sam se u njihovom stanu. Svučen do gaća. Više nisam mogao zaspati. Upalio sam televizor i stao okretati programe na daljinskom upravljaću. Naletio sam na jedan njemački kanal gdje se prikazivao porno film. Scena se odvijala u motelskoj sobi negdje u Teksasu, a osim debele crnkinje u filmu su igrale i dvije zgodne plavuše i jedan prištićavi klinac. Bože moj, kako sam mu zavidio. Toliko sam se unio u radnju filma (zapravo se radilo o čistoj jebačini), da sam umjesto prištićavog idiota (s osrednjim kurcem) vidio sebe u glavnoj roli. Odgegao sam se u kuhinju i uzeo limenku piva. Nakon nekoliko gutljaja i još jedne scene, ovaj put lezbijske - i to u hangaru kraj olinjalih konja - odlučio sam proviriti u spavaću sobu mojih domaćina. Stajao sam kraj otvorenih vrata sobe i zurio u njih. Čvrsto su spavali. Iako su bili do grla pokriveni, Lidy je preko svog pokrivaća prebacila nogu. Gledao sam u njezinu nogu i slinio. Uzdahnuo sam, onako kako samo ja uzdahnuti mogu, i zatvorio vrata. Tik do njihove sobe sjeo sam na parket i zapalio cigaretu. Lidy je rasna žena, mislio sam, sa svojih tridesetak godina iz koje, u svakom trenu, izbija čisti seks. Josef, možda koju godina stariji od nje, kršni je Mediteranac, nasljednik manje garsonjere u središtu Grada, i titulom akademskog slikara. Iz njegovih ofucanih pjesama razabrao sam nekakvu tugaljivost, prije svega za jalovošću vlastitog tijela. Znao sam (zapravo sam pretpostavljao) da je impotentnan. Čemu mu onda, pitao sam se, služi tako rasna žena, kao što je Lidy? Kad sam se digao s parketa, odlučivši se za nastavak porno filma, kriknuo sam. Iza mene je stajala ona, Lidy. Bila je samo u maijci kratkih rukava koja joj je sezala do koljena. Poledala me je krmeljivo. Zijevnula je i protrljala oči. Oprosti, jesam te splašila? Skoro sam se usrao. Nasmijala se. Čula sam da si otvorio vrata naše sobe. Jesi li trebao nešto? Krenuo sam prema sobi. Pratila me je. Ne, fulao sam zahod., lagao sam kao pas. Sjeli smo na krevet. Na televiziji je igrao drugi film. Novi pornić. Gledali smo ga jedno vrijeme. A onda se ona okrenula prema meni. Jesi za jedan joint? Kimnuo sam glavom. Ustala je i došla do regala s knjigama. Između Kurana i Biblije izvukla je Religije svijeta, otvorila jednu stranicu i uzela malu vrećicu s travom. Vratila se do kreveta, sjela i zafrkala joint. Vješto ga je zalizala, i zapalila. Imaš dobre noge., rekao sam nakon prvog dima. Aha. Kad sam se onesvjestio?, pitao sam, pružajući joj joint. Uvukla je dim, progutala ga i začepila nos. Krv joj se slila u lice. Nakon trinaeste pive, naručio si votku. Ta te je kombinacija ukomirala., rekla je i ispustila zrak. Dodala je; Mogu uzeti malo tvog piva? Ne možeš, odgovorio sam kratko, a ona je samo uzdahnula. Tko me je skinuo? Nasmješila se. Ja sam te htjela svući, ali mi Josef nije dao. Ljubomoran je, staro pseto., nasmijala se. Seljačina., prokomentirao sam na njezino zaprepaštenje. No, nije mi ništa odgovorila na uvredu. Uskoro je joint bio pri kraju. Oblizala je usne. Žedna sam, jebiga. Ne da mi se do kuhinje hodati. Pogledala je u moje pivo. Ustao sam i donio joj limenku iz hladnjaka. Hvala. Baš si drag., rekla je. Sjeo sam bliže njezinim nogama, i prstima ruke, kao nehotice, dodirivao je. Činilo se da to nije ni primjećivala. Joint ju je razvalio. Samo je buljila u pornjavu. Ja nisam ni osjećao učinak pušenja. Kao i uvijek, imao sam zakašnjelu reakciju. Njena otupljenost mi je davala hrabrost, pa sam s radom prstiju nastavio nešto smjelije. Na ekranu se sisata brineta derala s dva klipana. Dahtala je uspaljeno, a klipani su, kako i priliči, nonšalantno odrađivali svoje. Valjda sam u tom trenutku zavukao ruku u Lidyne gaćice. Shvatio sam to kada sam čuo blop - blop. Pogledao sam je. Glavu je zabacila unatrag i tiho jecala. Noge je raširila kao gimnastičarka. A ja sam i dalje činio blop - blop. Ajmo se jebati., rekao sam i izvukao prste. Ne, ne, još, još..., stenjala je. Skini se da i ja umočim., odlučno sam rekao. Trgla se. Bijesno je povukla maijcu na koljena. A Josef? Što ako se probudi? Ubit će nas obadvoje! Ma kakav Josef! Vidiš da spava. Neću. Šta nećeš? Neću se s tobom jebati!, derala se. Šuti kurvo, probudit ćeš ga! Dobro, ako nećeš, nemoj!, sad sam se i ja derao uvrjeđeno. Uzeo sam pivo i stao ga natezati. Uskoro je limenka bila prazna, pa sam otišao po drugu. Lidy je samo sjedila i gledala u pornić. Više nije bila ljuta. Bila je ponižena. Nakon nekog vremena se javila. Glas joj je bio pomirljiviji. Jesi za još jedan? Da smotam? Kimnuo sam: Može, samo ga jače zasoli, onaj prvi je bio slab. Zasolila ga je pošteno. Neprestano smo se izmjenjivali, od ruke do ruke, od usana do usana. Spržili smo ga na brzinu. Taj me je pukao. Zavalio sam se na kauču i meditirao. Onda mi je želudac zakrulio. Gladan sam, imaš što za pojesti?, pitao sam je. Nije odgovorila. Okrenuo sam se s teškom mukom i pogledao je. U polulezećem položaju, naslonjena leđima na jastuk, raširenih je nogu masturbirala. Ustao sam i otišao u kuhinju. Našao sam sasušeni komad salame i malo sira. Sve sam to ubacio u usta i nesažvakano progutao. Vratio sam se u sobu. Lidy je još okretala prstom po pičkici. Sjeo sam do nje, maknuo joj ruku, svukao gaćice i blago razmaknuo noge. Nije me primjećivala. Svoje sam gaće samo malo spustio, tek toliko da mogu izvaditi malj. Ugurao sam joj ga. Ciknula je i otvorila oči. Jebem ti mater, silazi s mene! Šuti! Spavaj dalje., rekao sam dok su mi se bokovi jednakomjerno pokretali. Zatvorila je oči, dišući sve dublje. U jednom me trenutku noktima zaderala po debelom mesu. Suze su mi krenule na oči. Ali nisam prestajao. I dalje sam radio klip - klap, klip - klap. A onda je ispustila cijuk: ijjjjjjjj....aaaaa. Bolno je svršila. Ja, međutim, ne samo što nisam prestajao, nego sam i ubrzao pokrete. Udarao sam sve silovitije, a prasci su se zatomnjavali u tekućini koju je ispuštala. Radio sam kao radnik na pruzi, kao rudar u iskopini. Ona je uvijek ponovo ispuštala cijuke, svaki put drugačije. Jednom je sličilo na cviljenje automobilskih guma, drugi put na otvaranje vrata u autobusu, treći put na frontalni sudar cisterni... Bio sam sav mokar od vlastitog znoja i njezine mokraće. Ali nisam mogao svršiti. Nešto mi je nedostajalo. Nešto što mogu osjetiti. Zadigao sam joj maijcu i krenuo rukama prema grudima. Ustuknuo sam. Malj je ispao iz rudlavog otvora. Ustao sam i šokirano gledao u prizor ispred sebe. Lidy je nedostajala jedna sisa! Lijeva. Na tom su mjestu bili samo ožiljci. Šta je ovo? Gdje ti je sisa, pička ti materina?, tiho sam opsovao, plašeći se valjda i sam pitanja. Trgnula se. Shvatila je gdje je. Shvatila je da sam otkrio njezinu tajnu. Brzo je povukla maijcu. Ožiljci su nestali. Nigdje., nerazgovjetno je odgovorila. Strovalio sam se do nje, na kauč. Lagano se vraćao život u sobu. Lagano, ali postojano. Nestalo je čari. Ostao sam samo ja i Lidy, žena bez lijeve sise. Imala sam rak na dojki. Operirali su me s dvadeset i dvije. A onda još jednom. Na kraju su je odrezali., napokon je izustila. Jebote, oprosti, nisam znao. Nakon operacije sam doživjela psihički slom. Bila sam skoro godinu dana u bolnici. Kljukali su me sa svim mogućim pilulama. Bila sam luda. Josef me je spasio. Tko bi se drugi oženio sa mnom.. sa mnom... Nakon zračenja više nisam sposobna ni roditi. Zatulila je. Prišao sam joj i zagrlio je. Jebiga, život nije milostiv. Jedino me Josef razumije, auuuu, auuuuu.... Stavila je glavu na moje rame i plakala. Niz leđa su mi se cjedile njezine suze. Ridala je i ridala, i ridala, a ja sam samo šutio. Tu i tamo sam procijedio neku glupost, kao: život ide dalje, ništa ti ne fali ni sad, ili uopće se ne primijeti da nemaš tu drugu sisu, jebeš djecu, tko još treba balavce... Valjda ju je to utješilo, jer me je ubrzo počela ljubiti po ramenu. Ispočetka se činilo da me samo briše od slina i suza, a zatim je jezikom oblizivala sve veći dio mog tijela. Krv mi je počela kolati čak i u ono mjesto u kojemu je maloprije nestalo života. Vratio sam se u formu. Malj je stajao uspravno, oslobodivši se spona uskih gaća. Nježno sam je dohvatio za kosu i povukao na malj. Usta su se širom otvorila i začas ga je progutala. Malj je nestao, baš kao i njezina dojka. Probudio sam se sam. Lidy se nakon, reklo bi se ipak kakvog - takvog, seksa povukla u spavaću sobu, kod Josefa. Oprao sam zube s kaladontom, bez četkice i puno grgljanja. Potražio sam žilete, ali ih nisam našao. Zadovoljio sam se s dužim umivanjem. Bilo je pola deset. Provirio sam u njihovu sobu. Spavali su. Bili su zaljubljeni, i to mi se sviđalo. Nisam poznavao puno zaljubljenih parova. Odjenuo sam se i tiho izišao. Žurio sam na tramvaj. Ipak me je žena čekala s večerom od sinoć i sigurno se do sad već zabrinula. GOTOVA STVAR Duboko u sebi znam da sam popušio i posljednju priliku koju sam nenadano dobio u životu. Vlatka, moja prijateljica te ljubavnica moje ljubavnice, prevela je rukopis knjige koju sam objavio još u prosincu prošle godine. Fenomenalno, rekao je izdavač iz San Franciska, ovo je stvar koja će oboriti s nogu infantilnu američku publiku. Ovo jednostavno razara…! Dogovoreno je da dobijem predujam u obliku avansa od deset tisuća dolara. Osam posto tantijema moram pričekati nakon što knjiga iziđe u američkim knjižarama i krene s prodajom. U marketing i reklamu bit će uloženo oko dvadeset tisuća dolara. Sve je izvrsno zvučalo, sve osim jednog… U ugovoru o otkupu autorskih prava, u članku devet, stajalo je da moram šezdeset dana boraviti u Americi, u sklopu promidžbe knjige. A to nisam mogao iz najmanje tri razloga. Prvo, ne znam engleski. Nisam ga nikada znao, niti ću ga ikada naučiti. Ne zato što to ne bih želio, već zato što sam klasični primjer idiota kojemu učenje stranih jezika predstavlja jednaki napor kao i svinjskoj glavi da postane ekskluzivni model za frizure. Drugo, moj izdavač je deklarirani homoseksualac, ili – po mom rječniku – peder. Kad bih nekako i prebolio svoju mutavost na promocijama, gdje bih poput nijemog idiota izigravao cirkuskog slona, teško da na najlošijem engleskom, kojega su Ameri ikada čuli, ne bih uvrijedio domaćina – homoseksualca. Vrijeđati pedere za mene je gotova stvar, isto kao i zapaliti cigaretu uz jutarnju kavu. I treće, nakon Talibana i rušenja tornjeva – blizanaca, sjesti u avion predstavlja mi gori osjećaj od operacije hemoroida, na koju se spremam punih deset godina. Osjećaj da ću se vinuti u nebo u nekoj jebenoj limenoj ptičurini i možda zapičiti u prvi toranj, dovoljan je razlog da se odreknem slave i love. Odustao sam dakle od Amerike, a izdavač je odustao od mene. Poručio mi je na čistom englesko - američkom jeziku: Fuck you, što mi je moja prevoditeljica prevela: Gotova stvar

14-03-07, 21:56	#2 (permalink)
ROBERT ROKLICER Starter Datum registracije: 14-03-07 Poruka: 29	TKO TU KOGA JEBE? 2 DIO ANĐEO U KORIZMI Najgore su apstinencije. Smrt u obitelji, bolest, zubobolja, rastava, zatvor…sve to ima svoj svršetak. Apstinencije imaju samo početak. Boriti se s nečim pouzdanim, svagdanjim, opće – normalnim, nečim u što si uživljen, što ima tvoju kožu, tvoj osmjeh, suze… sve je to strašno. Ali došla je korizma. Svako, baš svako živo stvorenje koje poznajem na ovom planetu odbacilo je barem jednu stvar koju voli. Pa bio to Musliman, Pravoslavac, Budist ili Jehovin svjedok. Četrdeset dana bez cigarete, ili kave, ili seksa, ili čokolade, ili televizora, ili alkohola… Ja sam pred korizmu rekao da ću se u narednih šest tjedana odreći baleta i plaćanja računa za struju. Nitko to u redakciji nije shvatio kao zajebanciju, već kao bogohuljenje. Prozvali su me Antikristom i skoro razapeli. Zato sam mrtav ozbiljan izjavio da ću se odreći alkohola. Nitko mi nije povjerovao, ali kad su vidjeli moju smrtno ozbiljnu facu situacija se promijenila. Urednik mi je obećao povišicu, novinari su osnovali kladionicu, tajnica mi je obećala provod (iako sam znao da od toga nema ništa!), i odjednom sam postao novinar godine. Novinar koji drži do svojih načela, etike, i bogtepitačega sve ne. I tako je započeo jedan od najgorih perioda u mom životu. Ponedjeljak. Ujutro sam umjesto male duplog konjaka na prazan želudac, s cigaretom u ustima, kuhao tursku kavu. Uzeo sam «Lolitu» Vladimira Nabokova i pročitao posljednjih dvadesetak stranica srčući vrelu kavu i pušeći cigarete, jednu za drugom. Otišao sam na posao neprestano gledajući na sat. Devedeset i dvije minute apstinencije. Pa nije ni tako teško kao što sam mislio. Utorak. Rođendan, fucking rođendan! Joža je slavio trideset i pet godina svog usranog života. Oženjen je s debelom kravom koja ga, unatoč svojoj ružnoći i masom nepreglednog sala, vara s jednim albina tipom. Joža pije i nije se odrekao alkohola za korizmu, već seksa sa ženom (kud se ja toga nisam sjetio!). Tri spojena stola, hrpa jeftine salame, kiseli krastavci, uvozne masline, i piće, piće, piće…hoćeš pivo, konjak, vino, vinjak – svega u izobilju. I svi piju. Ja sam popio gazirani sok i sve mrzio. Srijeda. Intervju s Japom iz «Mrtve prirode» u restoranu «Gulaš». Ušlagiran kao nizozemski makro došao je u pratnji dvije pijane djevojke. Rekao je da su to novi prateći vokali. Dok sam mu postavljao idiotska pitanja, on je trusio wiskey. Jedan od «pratećih vokala» držao ga je za rasporak na hlačama. Drugi «prateći vokal» se pijano hihotao i popravljao sise pod grudnjakom. Žedno sam gledao Japu kako loče wiskey. Nakon što sam popio čaj, žurno sam otišao. Poslije sam napisao tekst na tri kartice. Počinjao je ovim riječima: «Za sve one koji kakvim čudom vole glazbu Mrtve prirode i gnjusno podilaženje novom valu trendovskog punka, informacija o impotentnom i slabašnom Japi… Četvrtak. Teta u kiosku nije imala sitnog novca za uzvratiti. Počeo sam vrištati kao kakva baba u klimakteriju. Zgrabio sam uredno poslagane novine i bacio u zrak. Prodavačici sam se zaprijetio da ću je ubiti kad padne prvi mrak. Rekao sam da ću je zaklati žličicom za sladoled. Uzeo sam svoje cigarete i otišao. Kutija me je koštala sto kuna. Petak. Neki drkaroš, onanoljubac, nekrofil, majkojebac, pizda i peder, vozio se lijevom trakom autoputa šezdeset na sat. Pa tko mu normalan ne bi jebao majku, i oca, i svu živu i mrtvu familiju. Stavio sam dlan na trubu i nisam je ispuštao nekoliko kilometara. Drugi su se vozači okretali, neki se sklanjali, a ona jebena pizda ispred mene – ništa. Nije skretao pogled s ceste. Nije pogledao moje izbezumljeno lice na svom šugavom retrovizoru. Samo je vozio svojim putem i živo ga je bolio kurac za mene. Subota. Tjedna kupovina. Upaljeni hemoroidi. Datum alimentacije. Sve isto, sve u pički materini. U dućanu sam napunio kolica jabukama, ananasom, bananama, kruškama, kikirikijem i orasima. Platio sam i zaboravio uzeti račun. Uniformirani kontrolor s nekakvom smiješnom značkom zaustavio me je na vratima. Zatražio je račun. Rekao sam da ga nemam. Pozvao je na glupi tolki –voki pojačanje. Počeli smo se svađati i naguravati. Udario sam ga svom snagom u veliku glavu. Nije se ni pomaknuo. Samo me je u čudu gledao. A onda je počeo plakati. Nedjelja. Sreo sam Anitu. Stajala je i promatrala me. Rekla je da odvratno izgledam. Ja sam rekao da ne pijem već sedmi dan. Upitala je zašto. Ustvari, rekla je, zašto, pobogu? Zbog korizme rekao sam. U čudu me je gledala. Korizma ne traje četrdeset dana, to ovisi koliko misliš da si griješio. Ako si manje griješio, rekla je, dovoljno je da se odrekneš nečega što voliš i samo tjedan dana. I to je dovoljno, rekla je. Ponedjeljak. Uz kavu sam popio konjak. Ovaj put dupli. Sve je bilo po starom. Opet sam postao dobar kao jaganjce božje. Kao anđeo. I svi ljudi na svijetu postali su divni… O guzici i latenciji Njezin je muž vozač cisterne i uglavnom nije doma. Za visoke dnevnice vozi gorivo iz Italije, Mađarske i Austrije u Bosnu, Hrvatsku i Srbiju. Govori kajkavski i glupo izgleda. Dobro zarađuje, što je jako bitno u uspješnom braku. Ima lijepu, mladu ženu koju sam upoznao na izložbi G. Denivera. Za nju je dobro što je on stalno na putu i što dobro zarađuje. Rekla je da je čula da sam oženjen, ali da joj to ne smeta. Onda sam ja rekao kako sam čuo da je ona Muslimanka, ali da ni meni to ne smeta. Kad smo se složili kako nikome ništa ne smeta, htjela je da odemo kod nje. Muž mi je u Austriji, rekla je, vraća se u ponedjeljak. Primamljivo, rekao sam, ali ja ne mogu jebati dok ne popijem barem desetak piva. Onda ću te jebati, rekao sam, ako hoćeš do ponedjeljka. Pazi što obećavaš, rekla je, jer te sad vodim na pivo. Naručili smo pivo i ja sam ga eksao. Ona je pila neki sok, čini mi se od jabuke. Naručila je još jedno pivo za mene, sebi ništa. Ajd popij i ti nešto, rekao sam. Ja se volim trijezna jebati, rekla je, možda koji joint, ali ništa više od toga. Imam ja, rekao sam, neku travu s Brača, ako želiš smotaj je. Zar ovdje, rekla je i pogledom pretražila birtiju, neće me netko vidjeti? Gazda lokala je propali liječeni narkić, boli ga kurac za tvoj joint, rekao sam i dodao joj smotuljak. Zafrkala ga je i pripalila. Ona se naduvala, ja napio. Počeli smo pričati o seksu. Moj muž me jebe samo subotom, i to ako nije na putu, rekla je. Seks traje petnaest minuta, a voli kad mu govorim prostote, rekla je. Kakve prostote, pitao sam. Jebi me, jebi, ja sam tvoja kučka, i tako to, rekla je. Pa i nisu neke prostote, zaključio sam. Da, a to što moram brijati picu, a on bi kurac samo u šupak gurao?!!!, zaderala se, i dodala; ako me pak ne jebe u guzicu onda bar stavi prst unutra i rovari. Jebote, rekla je tužno, serem samo reciklirana govna. Muškarci su pritajeni pederi, rekao je gazda lokala dok je plaćala račun za šankom. Zato vole guzicu, rekao je. Ne bih se složio, rekao je penzioner s travaricom. Muškarci vole mijenjati rupe, u guzici je ipak nešto drugačiji raspored. Nije samo to, dodao je poštar koji je srkao capuchino, u svakom muškarcu postoji barem sićušna crta sadizma, žene uglavnom cvile kad ih ubodeš u dupe. U pički ipak moraš raditi neko vrijeme da dobiješ ton. Kako kod koje, nastavio je gazda lokala, ja mojoj Reziki kad uguram, oči joj aman ispadaju. Ihhhh, što se praviš, majke ti, ko da samo ti imaš kurac?!, uzdahnuo je penzić s travaricom. U usporedbi s tobom, ja sam Mike Tayson, cinično je dobacio gazda. Kad sam bio tvojih godina svoju sam staru, pokoj joj duši, dva puta dnevno, u jutro i na večer, rekao je penzić. Eh, da si je jebo dva puta dnevno ne bi umrla u pedesetoj, zaključio je gazda. Dok smo zatvarali vrata birtije filozofska rasprava je poprimila ratne pokliče. To je sve kriva tvoja guzica, rekao sam joj. Ovi su ljudi bili ko sretna familija dok ti nisi spomenula jebanje u šupak. Sad će biti mrtvih glava…, tužno sam dodao. Jebiga, rekla je, nisam znala da guzica može prouzročiti rat. Može, može, rekao sam, zbog šupaka se vodilo podosta ratova. Čitaj povijest, rekao sam joj i uhvatio je za dupe. A veliš, reciklirano sereš? Zanimljivo. O kiselom grahu i kralju popa Saša je nesretna budala. Prvo je ostao bez posla. Bio je portir. Firma je prodana, radnici otpušteni, neki su dobili otpremnine, a on se našao na ulici bez prebijene lipe. Onda je počeo piti. Zapravo, pio je on i prije, ali sad je zaista počeo. Tako smo se upoznali. Kod Drageca je pivo šest kuna a konjak tri. Ispočetka je sjedio sam. Onda je stidljivo prešao za naš stol. Primili smo ga kao člana obitelji. Zavoljeli smo ga kad je platio prvu rundu. Socijalnu pomoć potrošio je prije svih nas. Nama je to odgovaralo, njegovoj ženi ne. Jedan dan je našao poruku na hladnjaku: «grah je na štednjaku, salata u frižideru, ja kod sestre. Više se ne vraćam». Probao je grah. Koji se ukiselio. Ispljunuo ga je i otišao kod Drageca na pivo. Okus kiselog graha mu je dugo bio u ustima. Problem je izbijao nakon šestog piva. Brojali smo. Šesta – povijest. Saša je govorio o Francuskoj revoluciji, Knezu Branimiru, Matiji Gupcu i Adolfu Hitleru. Uglavnom su mu to bile najdraže teme. Tako sam saznao da je Hitler imao mali kurac i da je konc–logore preuzeo od Rusa. Francuske revolucije ne bi ni bilo da su patent za giljotinu kraljevski rizničari prodali Turcima. A Branimir i Matija su bili daljnji rođaci, s tim da je Matija bio alkoholičar. Nakon devetog piva sve je izmiješao. Tako je knez imao mali kurac, Hitler je bio nacionalni heroj, Gubec je stvar sjebao s konc-logorima, a Francuske revolucije nije ni bilo, osim možda u Rusiji. Ja sam tolerantna osoba, ali Bigi nije. Dozlogrdila mu je Sašina povijest i jednom mu je prilikom, u žaru opisivanja Hitlerovog kurca, razbio pepeljaru u ćelo. Saša je odspavao desetak minuta, a Bigi je zaključio da ne pamti ovakav mir kod Drageca. Stvari su se zakomplicirale kad se Saša probudio. Stao je buncati o Rimu i samom Cezaru. Znali smo da je svršeno s našim prijateljstvom. Kako Bigi zarađuje više od Sašine socijalne pomoći, što znači da češće časti, stali smo na njegovu stranu. Saša je po treći put postao nepoželjan. Ideju da se ubije možda je donio i prije susreta s pepeljarom. Ideju da to napravi kako treba nije nikada donio. Jednu je večer pustio plin iz štednjaka. Plin je curio, a on je pijuckao posljednju limenku piva i listao prošlogodišnji Playboy. Rekonstrukcijom događaja utvrđeno je da mu se digao kurac i da ga je, razumljivo, uzeo obrađivati. Negdje na pola puta do uspjeha, počelo mu se spavati. Zapalio je cigaretu kako bi otklonio drijemež. Vatrogasci su ga spasili u krevetu gdje gori s upaljačem u jednoj i kurcem u drugoj ruci. Ostao je živ. Izgleda kao Michael Jackson. Samo dosta siromašnije. Umjesto kurca ima kateter. Možda ga ima i Jackson. Nisam dijete da nagađam. OKLADA Isuse bože možda sam ja totalni idiot, ali ne razumijem, da me jebeš usred čmara, koja je to usrana knjiga koju sam pročitala ovo ljeto na Krku?!!, rekla je Sanja duvajući posljednje ostatke jointa. Možda si čitala nekog našeg pisca…, rekao sam ja, očito napušen. Ma je kurac, ovaj je bio dobar., rekla je Sanja. A šta sam ja onda, kurvo? Loš pisac? Nemoj da ti sad jebem mamu!, rekao sam mirnim tonom Viške marihuane. Ti si bolji jebač od pisca, a još bolji pizdolizac od jebača, a bolji… Prekinuo sam je otkopčavši patent na hlačama. Gledaj ga kučko, rekao sam, i crkni, jer ga više nećeš dobiti! Jesi li čula?! Zaboli me ona stvar za tvoj kurčić., rekla je i ugasila ostatak jointa u pepeljaru. Uostalom, nastavila je, takve kao ti mogu naći na svakom koraku. Ajmo se kladiti da ne možeš., rekao sam poprilično siguran u sebe. Ajde da se kladimo da ću ja naći prije bolju pičku nego ti frajera! Oklada je pala. Isto vrijeme, isti kafić, iste šanse: Bok mala, ja sam filmski redatelj, imaš zgodno lice, bi li došla na probno snimanje? Bok mačak, si sam? Znaš kaj, ja ti se palim na frajere s lijepom guzom, a tvoju sam odmah zamijetila na ulazu. Bok mala, jesi za cugu? Hej, jel' se mi poznamo s faksa? Ja sam poznati pisac, a ti si…? Dečko, jel' ti to nosiš pištolj il' ti je drago što me vidiš? Nakon sat vremena: Čuj dat ću ti sto eura da te poševim pred onom kurvom, jel može? Popušit ću ti badava, samo da onaj pijani idiot gleda…? Dva sata kasnije u njezinom stanu, opet ona i ja. I samo ona i ja. Sjetila sam se koja je knjiga! Bila je to… Ma marš u pičku materinu i ti i književnost, sto puta sam ti rekao da ne pričaš o knjigama dok svršavam! Sad si mi opet, i to već stoti put, sjebala ugođaj dobre jebačine! Povijest moje bolesti Psihijatrijska vještačenja uglavnom su pičkin dim u usporedbi s razrušenim odnosima na relaciji muž-žena. Nema tog idiota koji ne uspije prevariti psihića. Malo cerenja, micanje obrvama, patološke laži o incestu, fobijama, nesanicama i slične gluposti dovoljne su za dijagnozu ps2, ps57, ps13...Sranje je ako to u stvarnosti funkcionira. Trebalo mi je bolovanje da riješim problem sa ženom. Preko noći me je ostavila, ostavivši tek nerazumljivu poruku. Našao sam samo svjetložuti papirić zataknut za hladnjak. Pisalo je: - NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA. Otvorio sam vrata frižidera i popio pivo. Ponovno sam pročitao poruku: - NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA. A onda sam popio još jedno pivo i ponovo pročitao poruku: - NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA. Jebi ga, ništa se nije promijenilo od prvog čitanja. Ako kupiš akvarij i u njemu ribicu s vremenom se navikneš da je to živi stvor koji s tobom dijeli dio životnog prostora. Hraniš tu jebenu malu životinjicu, raduješ se kada ždere, uljepšavaš joj akvarij s glupim dvorcima, školjkama i sličnim pizdarijama, vesele te njezine seksualne potrebe, paziš da se na vrijeme posrala... a da ne govorim o psu ili ženi koje izvodiš u park ili kino, već prema potrebi ili mogućnostima. Navikneš se na njih kao na bubrežni kamenac kojeg imaš od rođenja. Ako ti ga izvade, nešto fali. Preko rodbinskih veza saznao sam da je žena otišla kod sestre u selo. U selu nema telefona. Nema ni asfalta, ni vode, ni plina, ali ima struje. Struja mi ne pomaže, kao što mi ne pomaže ni to što nemam auto. Autobusom mi treba oko dva sata do sela. Dva sata do tamo, dva natrag, dovoljno da zajebem posao za taj dan. Ne bi bilo prvi put, pomislio sam, i nazvao šefa. Šef mi je rekao, odjebi i ti i tvoji slobodni dani, boli me kurac za tvoju ženu i od kad si ti to, molim te lijepo, oženjen. Rekao sam da je to duga priča a on je spustio slušalicu. Shvatio sam da imam slobodan dan i nazvao autobusni kolodvor. Autobus ide popodne i vraća se sutra. Super, rekoh, molim rezervaciju. Koja jebena rezervacija, čudio se glas s druge strane žice, vjerojatno ćeš biti jedini putnik. Nije bilo tako. Sa mnom u autobusu vozila se i jedna baba nakrcana s dvije velike košare, vrećom jabuka i torbom sumnjiva sadržaja. Baba je imala najmanje sto godina, ili je samo tako izgledala. Dokle vi, mladi gospon?, pitala me je. Po ženu, rekao sam. Kaj je zbrisala?, pitala je. Je., rekao sam. Jeste za jabuku?, opet je pitala. Ne., rekao sam. A za domaću šljivovicu?, pitala je opet. To može., rekao sam. Iz torbe sumnjiva sadržaja baba je izvadila bocu. Otvorila ju je s dva grbava prsta. Nagnula je gutljaj. Je, to je., imam i vodu u torbi, da ne hidriram., rekla je. Ovo je šljiva, dodala je. Nisam uspjela prodati na Dolcu skoro niš. Sirotinja, jebem im mater, a kupuju sve vanjsko. Dobra je., rekao sam. Dajte samo, gospon, služite se. Poslušao sam i nagnuo. Išla mi je kao voda. Baba je samo klimala glavom. Podsjećate me na mog pokojnog Đuru. Jeste li čuli za Đurin bar. To je držao moj muž. Toliko je pio, da je jednom rekao: Bara, ako već kupujem dionice, onda je bolje da ih ulažem u vlastitu firmu. I tako je otvorio bar. Đurin bar. Bar je propao kad je on umro. Bio je sam sebi najbolji klijent. Jebeš ga, rekao sam, i to je život. Stigli smo u selo. Ja sam bio pijan, a baba zaljubljena u mene. Otišli smo u njenu kolibu na vrh brda i poševili se. Nije bilo grozno. Nije bilo ni odvratno. Zapravo je bilo puno gore od toga. Ali je ipak izgledalo poput seksa. Popio sam joj još jednu litru šljivovice a ona me je otpremila sa živim puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa. Rekla je, to ti je za sreću. Uputio sam se prema adresi svoje žene. Natovaren i pijan. Ljubavi moja, ne mogu živjeti bez tebe. Molim te, molim, vrati se., rekao sam. O bože, rekla je, poševio si staru Baru? Kako znaš? Imaš purana. Ona sve svoje jebače nagradi s puranom. Bio sam pijan. Oprosti. Ti…ti…ti si bolestan. Ti…ti…ti si psihijatrijski slučaj. Jesam, ja sam bolestan, jako bolestan. Povijest tvoje bolesti seže toliko daleko, dragi moj, da te ni liječnici ne mogu spasiti. A ja, kao što znaš, nisam liječnica… Zatvorila je vrata. S puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa uputio sam se natrag. Ali kako se autobus tek sutra vraćao, otišao sam do Bare. I nisi čuo za Đuru?, pitala me je. Ne. Ni za Đurin bar? Ne. Šteta. A tako me podsjećaš na mog pokojnog Đuru. Isti si on. Daj baba ne seri, rekao sam, imaš još one rakije? Pripreme Isključivši se od vanjskih zvukova, posljednji sam put uvukao dim, zadržao ga nekoliko sekundi između nepca i lijevog plućnog krila te uz krik ranjenog medvjeda skotrljao svoju vizuru u raspon šlica. Mali, za kojega se toliko brinem, ne očekujući ikada povrat uloženoga, jer kurac nakon 25 godina više ne raste, počeo je misliti svojom glavom. Pokupio sam ostatke trave s pete stranice dnevnih novina, brižno smotao paketić, i dokrajčio ostatak vinjaka iz čaše. Kako mi Bog nije namijenio veliki kurac, svu pažnju usmjeravam da Malom izlijećim ovaj kompleks. Najteže je biti psihijatar vlastitom pimpeku. Poznato je da se niži ljudi često bave bildanjem za nadomjestak onih nekoliko centimetara koliko su udaljeniji od vlastitih šešira. Kepeci koji se ne bildaju nose frizure iz šezdesetih, čizme s duplim džonom, ili, u slobodno vrijeme, glume Napoleone u hodnicima kakve ludare. Svatko prema vlastitom izboru. Važno je jedino izliječiti komplekse. Spreman na suradnju s vlastitom muškošću, u borbi protiv nametnute nam nepravde, otišao sam u zahod isprazniti crijeva, oprati zube, poravnati dlake na bradi, pazuhu i prsištu, pogledati se naposljetku u zrcalo, i sam sebi u oči reči - umri muški. Svaka moja potraga za posrnulim ženama iz grada, bila je praćena istim ritualom. Besprijekorni izgled nisam, niti ću ikada imati. Ali uvijek si mogu priuštiti prazna crijeva, blještavo plombirane zube i uglađene dlake na bradi, pazuhu i prsištu. Posljednji, ali zato ništa manje važan dio rituala - pogledati se u oči - zapravo je više psihološke naravi. Ako imaš muda to učiniti, znači da si spreman na sve. Osim na seks s muškarcima. A tolika muda stvarno nisam imao. Od silnih obveza u zahodu umao sam zaboravio na prezervative. Zapravo me je jebao i udomaćen karijes na kutnjaku koji u dodiru s kaladontom projicira slike užasa u mojoj glavi. Zadnji pregled kod zubara, zakazan u petak 13. svibnja, nije održan. To je prijepodne moj zubar u svom novom Jeep Chirokiju, s dvadeset godina mlađom ljubavnicom i pacijenticom, kojoj je, uzgred budi rečeno, odavno ugrađena švicarska proteza, naletio na teretni vlak iz Munchena. Doktor Roth je zbog tog slučaja ostao bez glave, a ja se i dalje patim s karijesom. No, ne zamjeram mu, ostati bez glave nije mala stvar. Pogotovo ako ti glava završi u torbi krezubave ljubavnice. Prezervativi marke Durex odavno su postali moj zaštitni znak. Netko nosi Rolex, netko Jin - Jang, žene obično Always, a ja Durex Classic. Ni za živu glavu ne napuštam stan bez plave kutijice Durexa. To mi stvara sigurnost, pospješuje samokontrolu, ubrizgava adrenalin i osjećaj superiornosti, ukratko Durex je najbolji lijek za fobiju o spolno prenosivim bolestima i neželjenim alimentacijama. Samo dva puta sam izišao u grad bez prezervativa, ali i danas, svakoga prvog u mjesecu na šalteru poštanskog ureda uplaćujem alimentaciju na meni nepoznatu adresu pri čemu se instiktivno primam za debelo meso posve uvjeren kako nikada neću zaboraviti onih dvanaest injekcija penicilina zbog akutnog tripera. Bog je jedan, život je samo jedan, a dupe zbog toga trpi dvanaest puta. Kad čovjek doživi takvo jedno prosvjetljene, onda mu je prava utjeha pročitati na kutijici Durexa - Seal of Quality - 100% provjereno. Ziher je ziher, kako je rekao jedan samoubojica skačući na glavu s televizijskog tornja visokog 267 metara. Osnove predigre sam svladao onoga trenutka kada sam našao neotvorenu kutiju cigareta. Zadnji se dio mozaika složio i napokon sam bio spreman. Trava je bila u desnom gornjem džepu, rizle tik uz paketić, u drugom džepu cigarete i nešto novca, Paloma maramice u hlaćama, prezarvativi u pretincu s dokumentima, dlake na mjestu i karijes na kutnjaku. Sve je bilo usklađeno, osim jedne stvari. Nisam imao plan. Najmanje mi je trebalo da onako napušen i zaliven vinjakom besciljno tumaram gradom. Trebalo je razraditi taktiku, osigurati brzu logistiku i stvoriti mrežu rezervnih pozicija za hitno prebacivanje s manje uspješnih položaja na one učinkovitije. A ja sve to nisam imao. Kako su telekinetičke sposobnosti jointa oslabile, tako svoj kreativni dio mozga nisam uspio pomaknuti u željeni smjer. Onako odjeven u tamnoplavi sako, za kojega moji znanci tvrde da ću ga nositi i na vlastitom sprovodu, natrpan potrebnim rekvizitama za izlazak, vratio sam se u secesijsku fotelju, utučen zbog spoznaje o vlastitoj neorganiziranosti. Istina, uvijek sam imao mogućnosti nazvati neku od bivših, pitati je što radi eto - baš - večeras i kupiti bocu jeftinog vina kao ulaznicu za siguran seks. Mogao sam čak otići i u jednu od periferijskih birtija gdje se za Milka čokoladu može dobiti vlasnikova baka u tangicama, svjetlo - roze grudnjaku i tirolskim šeširom na pundži. Za štangicu više, baka bi na harmonici odsvirala i neku od francuskih šansona. Sve su to bile mogućnosti koje je ovaj grad pružao meni, a samo bi najgori pesimisti ostali doma i drkali. Mada se i meni zna desiti da imam depresivnih trenutaka u životu, takve dane najbolje zaboravljam. Stoga sam, iscrpivši krajnje mogućnosti izlaska iz ovoga problema, pokušao uz pomoć tek srolanog jointa naći neku manje jednostavnu kombinaciju. Uhodan put uvijek je manje zanimljiv od neprokrčenog. Vlastita žena uvijek deblja od susjedove. Joint je arbitar, a Bog svjedok. Nakon nekoliko dimova bio sam razvaljen, i još nekoliko svjetlosnih godina udaljeniji od rješenja. To da sam netaktičan, jasno mi je od rođenja kad sam se rodio s malim pimpekom, ali mi nikada tako dugo nije trebalo da odustanem. Ako sam i po čemu bio odlučan, to je odlučnost za odustajanjem. Odustajao sam od stvari kada se tome nitko nije nadao. Pa čak ni ja. Tako sam dao otkaz u jednom poduzeću baš kada su me unaprijedili, odustao sam od povoljnog kredita, odustao od ljubavi, od novog auta, svega. Ne znam ni sam zašto, ali tu večer nisam želio odustati od seksa s nepoznatom. Tome se svakako nisam mogao oduprijeti. Nov zadah, friška krv, nekoliko minuta hrvanja sa znojem i novi rez na malom kurcu. Ima li nešto više što muškarac može poželjeti? Uništio sam joint do kraja, udružio sve moždane stanice i napravio popis a' priori događanja u gradu. S obzirom da mi je u redakciji gradske rubrike, gdje sam zaposlen, jedini posao sastavljati takve događaje, brzo sam izdvojio nekoliko lokacija u kojima bi mi se moglo posrećiti. S jedne strane su tu bila kazališta, muzeji, koncerti i izložbe, a s druge noćni barovi, discoteke i partiji. Bez obzira što drugi misle o meni, sebe smatram vrlo profinjenim i obrazovanim gospodinom. Posjete kazalištima, koncertima ili izložbama ne doživljavam samo kao nužno obrazovanje, već i kao uživanje u trenucima neizmjerne sreće. Toliko me obuzela toplina na samu pomisao o posjeti koncertne dvorane, da sam se odmah odlučio za noćni bar u kojem su tu večer puštali jezz. Ne volim pokazivati emocije pred zagrebačkom filharmonijom, pa se opijanje wiskeyijem u zadimljenom baru činilo puno sretnijom solucijom. Bez obzira koliki ja gospodin bio. Napokon sam izašao, odlučan u svojoj namjeri. Kad netko stanuje u nečijem dvorištu, on je onda pas ili podstanar. Ili pasji podstanar. Kućica sazidana od pečene gline ima rešetke na prozorima. Rešetke valjda drže kućicu na temeljima. Inače bi se srušila. Vrata imaju četiri brave i špijunku. Špijunka ne služi ničemu, jer je razbijena, ali je estetski okej. Starac koji je u ovoj kućici živio prije mene, umro je na krevetu na kojemu ja sada spavam. On je ugradio brave, špijunku i rešteke na prozorima. Plašio se provale i umro od infarkta. Zet mu je nakon smrti maznuo devize koje je krio u zahodskom kotliću. Marke je ostavio kod Drageca na pokeru, ali mu je ostala kuća. Nju je iznajmio meni, za devize. Sumnjam da ih sprema u kotlić. Provjerio sam. Zaključao sam sve četiri brave i provjerio šlic. Bio je otvoren. Njega sam samo jednom zaključao. Zvijer je bila iza rešetaka, na sigurnom. Priroda i društvo Nisam od onih koji plaču za svaki kurac, ali taj dan sam, kunem se, plakao kao kišna godina. Umro je stric poznanika mog prijatelja u pedesetdrugoj godini života. Patolozi su stavili u izvješće da je umro prirodnom smrću, dakle laički gledano umro je na kraju svog života. Nema ništa ljepše od obdukcijske dijagnoze: prirodna smrt, jer to bi ako ništa drugo trebala biti utjeha za sveukupnu ožalošćenu rodbinu i tugujuće prijatelje. Nije se eto patio od dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti, poput raka, trihineloze ili kravljeg ludila. Jednostavno je umro prirodno. Još ako je kihnuo u snu, znači da su mu svi anđeli i svi sveci bili naklonjeni za života. A to nije mala stvar. Vijest o smrti strica poznanika mog prijatelja dobio sam pod čudnim okolnostima. Pod jedan, noć prije sanjao sam da mi je ispao lijevi kutnjak što je, prema starinskim vjerovanjima, siguran znak da će ti odapeti neko blizak. Iako nisam praznovjeran, ovakvo pretkazanje u snu obično bi me čitavi dan držalo budnim. Istinabog, probdio bih i one dane kada sam sanjao žive mrtvace. Ako usniš da sam umrla, znači da si mi produžio život za još par godina., govorila je moja pokojna mama koja je postala pokojnom već u tridesetsedmoj. Pregazio je tramvaj kada se pijana vraćala s poslovne večere na kojoj je, kakve li ironije, pred poslovnim parterima iz inozemstva referirala o sigurnosti prometa na našim cestama. Preživjeli svjedoci tvrde da je uspjela šarmirati alkoholizirane predstavnike transportne tvrtke iz Amsterdama. No umjesto da osvoji uglađenog ljubavnika iz Nizozemske odjednom je na sebi imala šezdesetak putnika tramvaja, mahom šljakera iz obližnje cementare. Ni danas si ne mogu oprostiti što je nisam sanjao mrtvu. Možda bi je to spasilo od tramvaja. Pod dva, koliko god ovo blesavo zvučalo, to sam jutro ustao na lijevu nogu. Ne bilo koju, već baš na lijevu. Obuzela me je jeza čim sam vršcima prstiju lijeve noge dotaknuo parket. Odmah sam je zabacio unatrag poput jebenog Bruce Leea i tri puta hračnuo na pod od čega je jedan pogodak bio u sridu moje papuče. Da nisam pod hitno morao ići pišati, kunem se da bih čitav dan ostao u krevetu. Ovako me je sila prirode natjerala da se suočim s nadolazećim nedaćama. I nisam ih dugo morao čekati. Pod tri, taman kada sam novinama brisao zahodsku dasku, koju sam maločas popišao, na vratima se pojavio električar Mika. Mislim, kurac je moj on električar, nema ni osnovnu školu, ali se čovjek razumije u fiziku pa tako i u struju. Kako je meni hitno bio potreban štednjak, jer sam od silnih sendviča s polly salamom prestao srati, pustio sam Miku u stan. Pokazao sam mu pokvareni štednjak i dobronamjerno ga upozorio na crne slutnje. Zar je petak trinaesti?, prestravljeno me je pitao. Nije, odgovorio sam nakon kraćeg razmišljanja. Onda se nemamo čega bojati., zaključio je u svojoj naivnosti. Slegnuo sam ramenima i prepustio ga sudbini. A to da je sudbina ko ježeva guzica, shvatio sam kada sam jadnog Miku pronašao ukopčanog u šteker. Tresao se u ritmu Sambe i samo Bog zna da sam tada imao kameru i bilo kakve udaraljke, snimio bih spot za Porina. Ovako sam se morao zadovoljiti lopatom. Dva srdačna udarca između trećeg i četvrtog pršljena Mikine kralježnice bilo je dovoljno da odložim lopatu pod krevet. Rezlutat svega: Mika će još dugo nositi chirokezu, a ja i dalje ne serem zbog pokvarenog štednjaka. Kako sam do sada naveo tri elementarne pretpostavke za nadolazeću katastrofu u mom životu, tojest smrt strica poznanika mog prijatelja, jasno je i svakoj budali da sam se za to trebao pripremiti. Ali nisam. Barem ne u potpunosti. Živa je istina da nisam dugo dizao slušalicu, iako je telefon zvrndao poput moje žene pred menstruaciju. Istina je i da sam uši začepio starim krpama, flaxom i špenadlama, čak sam se jedno vrijeme i zatvorio u ormar, ali ništa od toga nije pomoglo. Naprotiv, telefon je postajao sve uporniji, a ja sve luđi i neoprezniji. Između dva zla, totalnog duševnog poremećaja i slinjenja nad slušalicom, izabrao sam ono drugo. Prekrižio sam se i okrenuo oko svoje osi. Tako sam uroke usmjerio prema slici svoje pokojne punice koja se uokvirena smiješi s kuhinjskog kredenca. Isprava me je razveselilo kada sam čuo glas prijatelja čijem je poznaniku umro stric. Ipak, tada još nisam znao da će mi priopćiti tragičnu vijest. Razgovor je tekao ovako: Bok, kaže on. Bok, kažem ja. A onda dramatska pauza od cirka dvije - tri sekunde. Ne znam čemu te pauze, ali činjenica je da su one ukorijenjene u svijest poštanskih pretplatnika. Pretpostavka je mnogih da je to vrijeme rezervirano za tajne službe, kako bi blagovremeno stisnuli tape. Kako god bilo meni je ta pauza dobro došla da izvadim zaostalu špenadlu iz uha. Čuj, imam ti nešto važno za reći. E tu sam znao da sam najebao. Bolje da me je strefila očeva kletva - da Bog da se oženio crnkinjom - nego što sam podignuo prokletu slušalicu. Ali nisam mogao ubaciti u rikverc, pa sam vozio dalje. Postoji još jedna vrlo bitna stvar u ovoj priči: neki ljudi jednostavno nisu stvoreni za priopćavanje loših vijesti. Sjećam se događaja iz vojske. Bilo je to tako davno da je pravo čudo što nisam zaboravio. Jednom je vojniku umro otac od zapetljaja crijeva pa je tom prilikom stigao i telegram sljedećeg sadržaja: - Umro ti je stari STOP, neki mu je kurac bio STOP u crijevima, dođi odmah kući STOP, tvoj komšija Jovo STOP. Po primitku STOP telegrama u vojarni je nastala neopisiva panika, jer je vojnik o kojem pišem ostao siroče, sam na svijetu bez igdje ikoga. Nesretni otac koji je umro "od nekog kurca u crijevima" bio je jedini živi rod ucviljenom vojniku. A sad je umro i to je, prema vojnom pravilniku, trebalo što suosjećajnije prenijeti sinu. Ali kako? Poznato je da su vojnici uglavnom nepismeni ljudi koji se lirski izražavaju samo u bordelima. S obzirom da Adamu (tako se zvao jadnik) nismo mogli reći: - druže, od danas si siroče - trebalo je između 250 nepismenjaka pronaći pametnu glavicu koja je iz školskog predmeta - hrvatski jezik - imala najmanje trojku. Kako takvoga nije bilo, izbor je pao na Muradifa koji je iz hrvatskog, istina, imao samo dvojku ali je zato iz prirode i društva bio vrlo dobar. Sama činjenica da je iz tako važnog predmeta bio visoko ocijenjen, diskvalificirala je nas ostale glupane pred zapovjednikovim očima. Legende govore, a ja sam tome živi svjedok, da je Muradif nekoliko sati trenirao govor u poljskom zahodu, dok su samo odabrani imali čast držati mrtvu stražu pred vratima wecea. Kada je izišao u očima mu se sjajila sva pamet i plemenitost ovog svijeta, a na čizmama komad toaletnog papira umrljanog dvadesetgramskim komadom dreka. U pratnji nekolicine nas Muradif je stao pred Adama koji je glasno prdio ispred 60 -milimetarskog topa, simulirajući napad na obližnje neprijateljsko selo. Adame, prijatelju naš plemeniti i druže naš, koga voliš najviše na svijetu?, započeo je Muradif i tako zbunio sve nas. Tatu., odgovorio je i sam zbunjeni Adam. A državu, vojsku, našu valutu?!!! Šta, to ne voliš?, uzbudio se Muradif. Ma jebeš to. Znači tako, najviše voliš tatu?, zacvilio je Muradif, očito sjebane koncepcije, - A imaš li još nekoga koga tako puno voliš? Nemam, imam samo tatu. Znači, imaš samo tatu? Da. E, ajmo se kladiti da ni njega nemaš! Evo ti telegram pa se sam uvjeri! Adam je nakon tih riječi pao u duboku komu iz koje se do danas nije probudio, a Muradifa smo streljali po kratkom postupku. Neki ljudi, kako sam rekao, očito nisu sposobni za objavljivanje loših vijesti. Muradif je tipični primjerak takve nesposobnosti bez obzira na visoku ocjenu iz prirode i društva. Moj prijatelj čijem je poznaniku umro stric drugi je takav slučaj za koji znam. Evo i zašto: U srijedu je sahrana strica onog mog poznanika. Jel dođeš? Ne volim sprovode. Trebao bi se pojaviti. Zašto? Od čega je umro? Prirodnom smrću. Jebeš ga, to više nije popularno. Mislim da bi se svejedno trebao pojaviti. Za koji kurac? Pa jedva sam ga poznavao. Ali mi smo mu bili jamci za kredit, sad ćemo ga morati vraćati. Banka će odbijati od naših plaća idućih šest godina njegove rate kredita, jebo te! Pa valjda je zaslužio da mu se isplaćemo nad grobom? I te kako je zaslužio, pomislio sam, i odmah stao oplakivati smrt strica poznanika mog prijatelja. A plakao sam, kunem se, cijeli dan.

14-03-07, 22:02	#3 (permalink)
ROBERT ROKLICER Starter Datum registracije: 14-03-07 Poruka: 29	TKO TU KOGA JEBE? 3 DIO Kako se ubiti Nakladnik moje prve knjige Sasha W. depresivni je tridesetogodišnjak, tri puta razveden i dva puta liječen od ovisnosti. Kada sam ga upoznao, govorio mi je o načinima samoubojstva. Fućkaj vlak il' skakanje s nebodera. K'o prvo, ako se baciš pod vlak postoji neka, makar i mala, vjerojatnost da ćeš preživjeti, ali sakat. To ti je lako moguće. Kužiš? Ti se zafuraš pod neku lokomotivu, ali tresneš tako da ti glava i jaja ostanu u dubini tračnica. A onda ti vlak prereže ruke i noge, a ti i dalje dišeš.... Završiš u invalidskim kolicima i netko ti drugi do kraja života mora brisati šupak. A opet, ako skočiš s nebodera, letiš, letiš i letiš u pičku materinu i nikada ne znaš gdje ćeš svršiti. Možda opizdiš nekoga u glavu, možda padneš u kontejner sa smećem, a možda se i raspeš po čitavom kvartu. Jebeš to. Zamisli da ti klinci pronađu kurac na nekoj ljuljački pa ga daju šugavom psu za doručak!? A vješanje? To je cool., pomagao sam mu da pronade rješenje. I to je sranje. Čitao sam da se svaki obješeni ukenja u gaće. Štrik ga valjda stegne tako da mu se mišići naglo ukoče i još naglije popuste i onda puk! govno. Usereš se. A ljudi se prije vješanja okupaju, nabace na sebe najbolje odijelo i još stave kravatu. Koji će im to kurac kad plivaju u vlastitim govnima!? Jebiga, valjda ne misle na to. Ne misle, nego šta. Zato ja analiziram. I, mogu ti reći, našao sam način. Kakav? Čekaj, čekaj, mislim da znam! Upucaš se!, želio sam ispasti bistar. Joj, kako si ti glup! To ne bih nikad napravio. Kaj ne znaš da je to sumnjiva smrt!? Policija naloži da te oni govnari iz Patologije izrežu. Izvade ti utrobu, mozak i sve to važu, mjere. A onda, kad te trebaju zakrpati, vrate ti nazad samo dio toga. A ništa sumnjivog ne pronadu. Tvoji te samo pokopaju u zatvorenom lijesu, a pojma nemaju da ti fali polovica organa. Pa dobro, kak se onda ubiješ?!, bio sam na rubu strpljenja. Tablete! Tablete, stari moj! To je zakon. Popiješ dvije – tri kutije apaurina ili nekog drugog sranja, uglavnom da su za spavanje ili živce, znaš. Onda ti se lagano počne spavati. Ne onesvjestiš se, već te hvata lagani san. Namjestiš telku na MTV, ili ubaciš neku pornjavu na svom DVD-u i lagano, lagano zadrijemaš. Nema straha, panike, samo blaženstvo. Za oko sat vremena utoneš u duboki san iz kojega se više nikad ne probudiš. Znači tablete. Tako ću se roknuti kad za to dođe vrijeme, razmišljao sam. 2. Od našeg susreta prošlo je nekoliko mjeseci, možda godina dana. U međuvremenu sam shvatio kako je najbolje još malo pričekati. Ne stoga što sam imao nešto važno za obaviti, nešto što bih dovršio u ovozemaljskom životu, već stoga što sam lijen, čak i za tako sporedne stvari kao što je samoubojstvo. Osim toga, moja je žena rodila peto po redu dijete, malog žuću, za kojega sam bio uvjeren da pripada našem prvom susjedu, poštaru Mickeyu. No, kako to obično biva, s vremenom zavoliš i štene a gdje nećeš dijete, iako mu je otac veća propalica od mene. Na svog izdavača vjerojatno bih i zaboravio da baš danas nisam sreo Adolfa K., pisca upitne darovitosti, ali neupitne lojalnosti svakog gradanskog društva. Osim toga, Adolf je daleko poznati homoseksualac, a poznato je da pedere posebno mrzim. Ne zato što se jebu u šupak (i sam sam to jednom uradio s izvjesnom Susanom G. i bilo je sasvim okej) već iz principijelnih razloga o kojima ne bih ovdje govorio. Kako su nam se pogledi sreli, nije bilo druge doli se pozdraviti i izmijeniti nekoliko oštroumnih, ali opreznih riječi. Baš jučer, eto, promovirao sam svoju novu knjigu, znaš? Zar nisi bio obaviješten? Ne. Tako mi je žao..., odglumio sam razočaranje najbolje što sam znao. Da, šteta. Bili su sve sami ljudi iz..., pokaže prstom u zrak, a onda nastavi kako bih valjda shvatio to dizanje kažiprsta: ...iz vrha, znaš? Klimnem glavom s odobravanjem što bi, kao!?, trebalo značiti da mu se beskrajno divim. Bila je i televizija, znaš?, oni iz Kulturnog programa. Ajde? Da, da, moj prijatelju, postao sam velika faca... Valjda te netko gura...?, nedvosmisleno sam pitao. Nije shvatio, ili se pravio: Ma kakvi, moj prijatelju, ma kakvi... Tko bi me gurao?! Sve moraš sam, svojom upornošću i talentom. Ti ga, mislim, imaš, ali moraš još dosta raditi na rukopisu, znaš? Fali ti rutine. Vjerojatno bih ga udario i pobjegao, (jebiga, pederi su poznati po žilavosti i izdržljivosti, a ja sam od stalne alkoholiziranosti slab kao dijete) da nije nastavio govoriti nešto što me je dotuklo: Srećom da više nemamo onog izdavača Sashu W. Koliko čujem nakon rehabilitacije više neće biti sposoban ni žlicu držati u ruci. On je stvarno idiot. Ni jednu knjigu nije pošteno distribuirao... Kako to misliš? Šta mu je?, prekinuo sam ga, blijed od znatiželje. Zar ti nisi čuo? Nisi? Pa Sasha ti je već četiri mjeseca u Kliničkoj bolnici, jedva se izvukao. Ma on je budala, znaš? Priča se da se htio ubiti s tabletama. Čak je napisao i oproštajno pismo. Onda mu je pozlilo, valjda rigalo. Nije htio povratiti na tepih pa je pokušao doteturati do zahoda. Ali je fulao vrata i izletio na balkon. Kako je bio totalno ošamučen nagnuo se preko ograde i pao sa šestog kata. Sva sreća da je pao baš kad je tuda prolazio vlak iz Mađarske, pa mu se kravata zakačila za jedan od vagona. Umalo ga to nije ugušilo. Govori se da se usrao u gaće i da je kravata pukla. Onda je pao na tračnice, ali je opet imao sreću. Vlak mu je prešao samo preko ruku i jaja. Jebeš, dakle, tablete., zaključio sam i bez pozdrava produžio svojim putem. U bikiniju Poredani u stroju, jedan po jedan, čekali smo red na penicilin. Tamnoputi liječnik u prljavoj kuti od današnjeg ručka i sinoćnje operacije mandula, držao je špricu kao krunicu pred oltarom i govorio nerazumljive riječi koje su redom započinjale ili završavale sa slovom H. Jedan od naših prevoditelja iz turističkog ureda koji je natucao portugalski rekao bi slijedeći, a onda smo se vojnički pomicali korak po korak do našeg spasitelja - doktora. Otkopčane hlače pridržavali smo da ne padnu, lagano trljajući debeli meso. Bolnica u kojoj smo završili izgledala je kao ratna bolnica iz Drugog svjetskog rata, s puno kreveta, ranjenika, neurednih liječnika i medicinskih sestara: sve je smrdjelo na pišalinu i govna, krv, znoj i boleštinu. A počelo je s jednom malom kojoj se više ni imena ne sjećam. Upoznao sam je u Riju na plaži dugoj sedam kilometara, jer se sunčala u bikiniju točno ispred naših ručnika. Dok me je pratilo desetak zavidnih očiju, prišao sam joj i ponudio se da je namažem kremom za sunčanje. Na lošem engleskom jeziku odgovorila je da se ona nikada ne maže, ali da bi rado popila koktel. Otišli smo u jedan bar na plaži i dok smo naručivali koktele rekla je da se bavi prostitucijom. Pedeset dolara po osobi, rekla je. Puno, rekao sam. Vi ste došli kao turistička grupa., rekla je. Da, nas šest. Sve muškarci?, zanimalo ju je. Da. Ovih pet neka plate po pedeset, a ti onda imaš besplatno., rekla je. Vratio sam se do ostatka grupe. I? Ne da mala?, pitao je prvi. Da, ali traži sto dolara po glavi. Kaj? Kurva?, začudio se drugi. Aha. Puno je to., konstatirao je treći. Ali mala je dobra. Probaj sniziti., zamolio je četvrti. Ne znam, jebi ga, vidiš da je ko misica. Reci da ćemo svih šest., izustio je peti. Okej, rekao sam, ako spustim cijenu ja idem prvi? Može!!!, rekli su svi u glas. Čekala me je s drugim koktelom u ruci. Sjeo sam i naručio sebi konjak. Onda?, upitala je. Dogovoreno. Ja idem prvi. Ovi ostali plaćaju. Može. Ali ima jedan problem, rekla je., nemam više kondoma. Treba ih kupiti. Ma tko jebe kondome, mi smo svi zdravi., rekao sam. Razmišljao sam kako sam zaradio kao i ona, a mene neće nitko guziti. Iz razmišljanja me trgnuo glas prevoditelja: Slijedeći. Stao sam uz doktora koji je sjedio na drvenoj stolici. Okrenuo samo se i spustio gaće. Nemilosrdno mi je zabio injekciju penicilina, kao da je znao tko je kriv što smo popušili triper od male u toplesu. U hotelskoj sobi Konobaru sam rekao da pozove taksi. Sjedili smo uz pune čaše i čekali. Ona je pila votku s tonikom, ja pivo. Pitala me je da li pijani muškarci mogu jebati cijelu noć. Ja sam rekao da neki mogu, jer ja sam mogao. Ona je rekla da je i ona čula da neki mogu. Rekao sam joj da ne sere, već da govori istinu. Pitala me je na što konkretno mislim. Bio sam pijan pa sam odgovorio što mislim. Rekao sam joj da se sigurno tisuću puta jebala s pijanim mladićima. U taksiju me je primila za kosu i povukla na svoja usta. Odgurnuo sam je i rekao da pričeka do hotela. Vratila je svoju ruku natrag i odmakla se nekoliko centimetara. Ljutim se, rekla je, ponašaš se kao svinja prema meni. Nisam svinja, rekao sam, samo sam oženjen. Pogledao sam prema retrovizoru. Taksist se pravio da ništa ne vidi i ne čuje. Gledao je ravno ispred sebe. Odlučio sam mu dati veću napojnicu. Ona je i dalje gledala u prazno. Bilo mi je dosadno. Zavukao sam ruku u hlače. Ispod je imala najlonke i gaće. Počeo sam trljati nasumice. Raširila je noge. Opet sam pogledao prema retrovizoru. Taksist je i dalje glumio slijepca za volanom. Tražio sam otvor između hulahopki i gaća. Nisam ga našao. Odustao sam što zbog glupih gaća, što zbog taksista. A i bez veze je trljati prstom u prazno. Recepcionar me je prepoznao. Nisam morao davati osobnu. Dao mi je ključ sobe, ja njemu petsto kuna. Ona se naslonila na šank recepcije. To mi je tata, rekla je, sad će me jebati u vašem smrdljivom hotelu. Rasturit će moju malu, majušnu, nevinu picu. Recepcionar se nacerio. Vidjelo se da ga boli kurac, sve da je to i istina. Uhvatio sam je za ruku i povukao ka liftu. Ispratio nas je pogledom, uz njezin pijani hihot. Bio sam jedini u hotelu kome je neugodno. Lift se počeo penjati, a ona žutiti. Stala je sve dublje disati. Čuo sam rad njezinih crijeva. Koji ti je kurac, pitao sam. Ne znam, rekla je, odjednom mi se povraća. Slušaj, nemoj tu povratiti, rekao sam, sad ćemo u sobu. Ne brini, nikad ne povraćam, rekla je, jednostavno ne mogu, voljela bih da mogu, ali ne mogu. Ne znam zašto je to tako. Hvala bogu, pomislio sam, ako je zaista tako. U sobi se skljokala na krevet. Skinuo sam jaknu i izuo cipele. Onda sam sjeo na krevet i gledao je. Djelovala je bolesno. Razmišljao sam što da radim. Disala je duboko i podrigivala na bljuvotinu. Prestao sam razmišljati i skinuo sam je. Ležala je u gotovo besvjesnom stanju i potpuno gola. Dvadeset godina mlađa od mene. Digao mi se. Nije me pekla savjest. Legao sam na nju i stavio joj ga među noge. Imala je široku pičku u koju bi stao i buket takvih kao što je moj. Ali bila je solidno mokra. Čuo se zvuk isti dječjem skakanju po lokvi. Onda je povratila. Prvo meni u lice, a onda po jastuku. Rekla je, oprosti, ne znam kako mi se to desilo, a onda opet povratila. Dva sata kasnije još je stajala pokraj zahodske školjke. Bljuvotine je bilo na krevetu, tepihu, u kadi, školjci, po meni, njoj i bijelim hotelskim ručnicima. Ja sam još uvijek stajao gol pored nje, gole. Ona je svako malo povratila ili podrignula. Pogledao sam u zrcalo na hodniku. Vidio sam cijeli prizor u kupaoni, nju, mladu, zgodnu, vidio sam sebe, svoj obješeni trbuh i masnu kosu. I zaista, izgledao sam kao njezin otac. Nagnula se da uzme papir. Okrenula je dupe ka zrcalu. Bio je to izuzetan prizor. Ja sam ionako samo stajao i čekao. Besposlen. Odlučio sam biti koristan. Nakon nekoliko sekundi dupe je još bilo na zrcalu, ali i ja. Stenjala je držeći se za vodokotlić. Samo sam se brinuo da ga ne otkine. Na bljuvotinu sam se priviknuo. Na potrgani vodokotlić ne bih. Povratila je još jednom, ja sam svršio dva put.

14-03-07, 22:06	#4 (permalink)
ROBERT ROKLICER Starter Datum registracije: 14-03-07 Poruka: 29	Tko tu koga jebe 4 dio. ZAŠTO JE MASTURBACIJA VAŽNA Imam dvanaest godina. Javila mi se mama iz Njemačke i rekla, halo ja sam tvoja mama, ti me se ne sjećaš jer me još nisi vidio. Baka mi je rekla, za koji se kurac dereš, nemaš samo ti mamu. Otišao sam u zahod i izdrkao. Prvi put je bilo okej. Drugi put onako, ni dobro, ni loše. Imam trinaest godina. Umrla mi je sestra. Bila je tri godine mlađa od mene. Kad su je nosili u mrtvačnicu neko je rekao da mi to nije prava sestra, nego da je posvojena. Onda je neko rekao da su i njezini umrli od leukemije. Nisam nikad čuo za leukemiju. Za sidu jesam. Pomislio sam da bih i ja mogao dobiti leukemiju. To me rastužilo. Otišao sam iza garaže i cmizdrio. Onda mi je palo na pamet da dva dana nisam drkao. Izdrkao sam po drvima za ogrjev. Bilo je okej, iako sam cijelo vrijeme plakao zbog leukemije i sestre. Imam petnaest godina. Drkam pune tri godine. Nije mi dosadilo, a neke stvari jesu. Dosadio mi je, recimo, moj pas Bobi. Dosadilo mi je to što ga moram svaki dan šetati. Bobi puno sere za jednog psa. Onda ga ja šećem kraj potoka. Potok je u to doba dubok. Zavezao sam Bobiju kamen za ogrlicu. Onda sam ga gurnuo s mosta. Nije bilo lako jer Bobi ne voli vodu. Htio me je ugristi ali sam ga nogom opalio po njušci. Bobi je brzo potonuo. Ja sam otišao na drugi kraj potoka i izdrkao. Rutinski i profesionalno. Imam dvadeset godina. Bio sam na pregledu za vojsku. Doktor je rekao da se skinem i dignem jaja. Skinuo sam se i digao jaja. Onda je rekao da to ponovim. Ja sam ponovio. Onda je doktor navukao gumenu rukavicu i rekao da se naguzim. Ja sam se naguzio. Gurnuo mi je prst u šupak i okretao ga po guzici. Boljelo je, ali sam šutio. Kad je izvukao prst iz mog šupka rekao mi je da pričekam. Izišao je van. Ponovno se vratio s još jednim doktorom koji je rekao da se naguzim. Pito sam, jel' mogu, za promjenu, ja njima gurnut prst u šupak. Nisu pristali. To sam shvatio kad je onaj prvi rekao da ne zajebavam. Rekao je: naprči se mali i ne zajebavaj! Naguzio sam se i drugi je doktor ponovio jebanje moje guzice. Onda su rekli da se obučem. I da imam rak testisa. Rekli su da ne moram ići u vojsku. Što je bila radosna vijest. Loša vijest je bila da više ne smijem drkati. Barem ne do ponedjeljka dok me ne operiraju. Nisam izdržao. Izdrkao sam, s grizodušjem, istu večer uz HTV dnevnik. Imam dvadeset i dvije godine. I nemam jaja. Nemam ni kosu. Uz malo sreće doživjet ću dvadeset i treću. Mada se doktori klade u suprotno. Nemam jaja, a ipak još drkam. Iako to više nije isto. Tješi me da ni seks s istom ženom ne bi bio doživljaj nakon deset godina. Moja ruka je ostala ista. I tehnika. Samo jaja nedostaju. Jebi ga, netko je jednom rekao da ni drkanje nije što je nekad bilo. A nekad je bilo svega… Tako bar kažu. ZMIJA Ivana je dvadeset i trogodišnja tajnica u našoj redakciji. Ima veliko dupe i male sise. Dok hoda poskakuje u pravilnom ritmu. Na taj način plijeni pozornost nas običnih smrtnika. Jebozovno se smije. Kad god mi je dosadno, u novinarskom toaletu drkam misleći na nju. To me opušta poput dobre marice. Pričalo se da je spavala samo s urednicima i direktorom marketinga. Oni su guzonje i voze dobre aute. Piju samo viski i martini. Rijetko zapale joint, a s nama novinarima druže se samo četvrtkom. Uglavnom da nam seru o tome kako smo tekstove prepisivali iz dnevnih novina. Tada se obično napijemo jeftinog vina i vrijeđamo jedni druge. Četvrtak nam je bio poput team – buildinga menadžerima ili nedjeljni ručak nekoj pristojnoj obitelji. Nekolicinu novinara, u koje se i ja ubrajam, Ivana je izbjegavala poput kuge. Znala nam je povremeno na hodnicima redakcije, da drugi ne čuju, došapnuti: «Gdje ste jebači? Jel' vam se sinoć posrećilo?» Mislim da je to zbog toga što u trenucima pijanstva svašta pričamo. Tako bi mi vjerojatno nekad nekom odali da smo je guzili u recimo jeftinoj, polovnoj Škodi. A kako je Ivana ipak udana i daje samo perspektivnim igračima, glupo bi bilo da se nešto loše prosere o njoj. Dakle, držala je do svoje reputacije. Imala je istetoviranu zmiju na desnom zglobu i bila udana, kao što sam već rekao, za ostarjelog pankera. Panker je bio perspektivan taman toliko koliko je trajao i njezin prvi orgazam. U pravilu manje od deset sekundi. Ali, jebi ga, ona je katolkinja koja se ne želi dva puta udavati. Srijeda je za nas novinare D. L. To znači Dead Linea. Svi tekstovi idu na lekturu, zatim na desk, pa na prijelom, pa u tisak i tako izlazi kurčevi časopis od kojeg živimo. Ja sam plaćen po objavljenom tekstu. Malo za popizditi, ali čovjeka veseli. U srijedu sam došao u sedam. Drugi novinari dolaze u devet. Razlog tomu je bio što još nisam napisao tekst. U utorak sam bio pijan. U ponedjeljak sam se trijeznio od pijančevanja preko vikenda. A u petak ionako nitko živ ne radi. Zato sam došao u srijedu u sedam. Ivana je već bila u redakciji. Sama je čistila stolove, jer je spremačicu pregazio neki pijani maloljetnik Tomosovim motorom. Stao sam pored nje i zagledao se u tetovažu: zmiju koja je nalikovala na mješanca kobre i poljskog guštera. - Jel to boli?, pitao sam je. - Šta? - Pa to, tetoviranje. - Malo, rekla je, zašto, hoćeš se i ti tetovirati? - Da. Skinula je važno svoj sako i odložila ga na stolicu. Zatim se okrenula po redakciji i potvrdivši činjenicu da smo sami, otkopčala hlače i svukla ih. Ostala je samo u prozirno ljubičastim gaćicama. Okrenula se i povukla ih. - Vidiš ovo?, rekla je i pokazala srce na stražnjici, e to boli. Srce je izgledalo groteskno ali, jebi ga, ipak je bilo srce. U njemu je pisalo neko ime. A tu je bilo i njeno dupe, veliko, bijelo, sočno s tek malim, jedva primjetnim, naznakama celulita. - Šta, na guzici više boli? - Ma ne, budalo, rekla je, vidiš šta piše? Zagledao sam se pozorno. - Zoki? - Da, jebo te, Zoki!! U srcu je Zoki. - I? - A muž mi se zove Nino! Jesi zaboravio, idiote!? Ostao sam bez teksta. Stari panker je zaista bio Nino. - Otkud Zoki? - Frajer me naguzio kad sam imala šesnaest, a ja ga na dupe istetovirala. Glupača. Poslije upoznam Nina, i udam se. Sad me neće s guza. Samo misionarski. Kaže da ga pseći položaj podsjeća da sam se karala i s drugima frajerima. A pseći mi je najdraži. Nagnuo sam je nad stolicu i raširio noge. - Šta radiš, jebo te?, zajauknula je. - Reci vau - vau, rekao sam, meni Zoki ne smeta. - Ajd dobro, rekla je, samo požuri. Znaš dobro da urednici dolaze u osam. - Do osam, moja Ivana, stignem ja napisati i tekst. Ipak u tom broju časopisa ni jedan moj tekst nije tiskan. Ali sam, makar i samo jednom u životu, radio ono što i urednici. Istina, sa Zokijem ispred sebe. ŽENSKE BOLESTI I DRUGA SRANJA Jeste se ikada upitali zašto se aktualne bolesti nazivaju ženskim imenom? Kravlje ludilo. Ptičja gripa. Tko? Ova – krava, ova – ptica, ova- sida. Problem je kad lav urlikne cijela se džungla zatrese od straha. A džungla nije mala. Ili uzmimo medvjeda. Vladar šume. On kad se izdere sve životinje popadaju u nesvijest. I sad, nakon svega toga, dođe jedna kokoš koja samo jednom kihne a cijeli svijet se usere od straha. Sreća je da ptičju bolest možete dobiti samo ako kokoš jedete sirovu. Nesreća je ako joj stanete u drek. Znači pažljivo hodati. Pazi – minirano / ptice kakaju. Staneš li nezgodno, u govnima si do grla. Posve druga stvar je s kravljim ludilom. Krave ne lete. Kad bi krave letjele i kenjale po zraku padale bi kasetne bombe. Što znači još pažljivije hodati. Jednim okom prema nebu, drugim po putu. To bi se zvalo ptičje ludilo. Ja nemam tih problema. Prirodno sam cijepljen od svih tih boleština. Dovoljno je što sam oženjen. Da me sada ne bi krivo shvatili i pomislili da sam ženomrzac. To nije istina. Ja u biti obožavam žene samo što to još nisam priznao svojoj ženi. Momentalno bih imao i kravlje ludilo i trakavicu ptičje gripe. Neka misli da sam imun. Objasnio sam joj svoju teoriju relativnosti. Muškarci imaju urođenu antenu među nogama da bi do braka hvatali signale. Poslije braka ista ta antena im služi samo zato da imaju duboki glas. Siguran sam kako ste primijetili da žene godišnje u prosijeku slave desetak praznika. Valentinovo, rođendan, Dan žena, Majčin dan, puničin rođendan, imendan, godišnjicu braka, PMS, SMS i šta ti je znam što sve ne. Mi muškarci slavimo samo Novu godinu. Valjda se zato toliko i puca iz sveg raspoloživog arsenala. Da nadoknadimo. Moja žena i ja smo proslavili 13 godina braka. Htjela je da zakoljemo prase i okrenemo ga na ražnju. Ja sam htio to isto, ali sam se predomislio. Pa nije svinja kriva što smo se upoznali na taj dan. Za godišnjicu sam dobio jeftin parfem od nje. Valjda sam se usmrdio u ovih 13 godina. Ja sam ipak bio puno darežljiviji. Otišao sam u Generalturist i uplatio joj dva tjedna odmora u egzotičnim krajevima. Nije me puno koštalo. Dva tjedna u Bagdadu – tisuću kuna. Pun pansion i besplatna kaciga. Jedini je problem što ne priznaju putno osiguranje. Pitala me je kojim se jezikom govori u Iraku. Rekoh, engleski. Ustvari rekao sam govori engleski gdje god stigneš. Iračani ga jednostavno obožavaju. Sva sreća da sluša rep glazbu. Pa zna nešto engleski. Po cijele dane pjevuši; mader faker, bum – bum! Jedino što joj se u aranžmanu ne sviđa je prijevoz. Nije joj jasno zašto se mora voziti u otvorenom kamionu. Nikad zadovoljna. Kad malo bolje razmislim matičar koji nas je oženio bio mi je odmah na početku užasno sumnjiv. Izgledao mi je kao sudac koji osuđuje na doživotne kazne. Istina, htio sam ga zaribati. Odmah sam počeo igrati loto. I, vjerovali ili ne, nakon dva mjeseca sam dobio neku lovu. Utrčao sam u stan i urlao od sreće. Kad me je ona moja pitala šta mi je, rekao sam da sam bogat i da se odmah počne pakirati. A ona će meni, gdje ćemo na more ili u planine. Po prvi put sam joj u životu hrabro odbrusio: gdje god hoćeš samo odjebi iz stana. Od onda se sjajno slažemo. Uglavnom me uredno složi sa stolicom. Znate li da po našem zakonu sve morate jednako podijeliti sa ženom kad se razvodite. To sam se raspitao kod jednog dimnjačara, inače mog prijatelja. On se tri puta razvodio pa čovjek zna više nego odvjetnici. A i puno je jeftiniji. Podjela naše stečevine bila bi otprilike ovakva: njoj stan, meni minus na računu, njoj auto, meni kredit za taj auto, njoj dobrovoljno zdravstveno, meni bolesna punica. I tako redom. Nije mi žao za punicu, obožavam tu ženu. Ja sam tako dobar zet da sam joj već sam rezervirao i nadgrobni spomenik. Dao sam da se na njega ugravira zlatnim slovima: Ovdje leži moja punica, a ja doma počivam u miru. I ona mene voli. Ma šta voli, obožava. Rekla je, zete da sam te svijećom tražila ne bi te našla. A onda je kupila naočale i stavila slušni aparat. I sve se promijenilo, mada mislim da me i dalje voli. Negdje duboko u duši. Recimo kad je prošle godine imala infarkt tražila je od doktora da je prvo ja posjetim. Ja je nazovem i pitam što da joj donesem. Neće ništa, hoće mene vidjeti. Rekoh da vam draga punice kupim neku knjigu. A ona će meni, šta ćeš kupovati knjigu kad doma već imam jednu u regalu. I ima lijepe kožne korice, taman se slaže s bojom regala. Tako sam došao praznih ruku. Što će te, moja punica štedi na svakom koraku. Toliko štedi da je od milja zovem: punica- štedionica. Kad sam je vidio smrznuo sam se. Jadna nepomična leži, ne može rukama, ne može ni nogama, samo jezikom može. Ko na prijemnom ispitu za kazališnu akademiju, dva monologa pa recitacija, pa ispočetka, dva monologa i recitacija. Kad je hvatala zrak, ja da bi je utješio rekao sam: punice kakav god da je infarkt, glavno da je od srca. Kad sam kod punice moram spomenuti i tasta koji je genijalac. Izuzetno pametan čovjek. On je smislio zakon relativnosti. Ovako glasi: jedna dlaka u juhi je relativno puno, dok je jedna dlaka na glavi relativno malo. On ima dvije dlake na glavi koje nosi raščupano. Tako izgleda mladenačko. Ko fol, ne treba mu gel za kosu, više voli one afro frizure. Nosi zlatan lanac oko vrata i uske traperice. U traperice stavi jabuku da izgleda još muževnije. Prije je nosio krastavac, ali ga je punica jesenas ukiselila. Od onda nosi jabuku. I jabuka se s vremenom smežura, ali traje bar jednu sezonu i ne može završiti u kaci s kupusom. Nosi košulje iz sedamdesetih prošlog stoljeća s onim velikim kragnama. Da se zna da je on dijete krastavaca. Da ne bi vi mislili kako ja volim samo punicu i tasta, reći ću vam nešto i o svojim roditeljima. Oženili su se vrlo mladi, znam da ja još nisam krenuo u školu, onda znate kako su bili mladi. Mama mi je uvijek tepala kad sam bio dijete. Govorila mi je u trenucima nježnosti: neuspjeli moj spontani pobačaju. A i pričala mi je priče prije spavanja, Ružno pače, Rugoba i zvijer, Glup – gluplji prvi dio, Glup – gluplji, drugi dio. I tata mi je pričao priče za djecu. Rekao je da su najbolje priče one od Andersona. Ne onog Andersona, nego od Pamele Anderson. Zato je kupovao Plejboje. I čitao mi. Bili su tu i drugi autori ali i sjajne ilustracije. Sjećam se da mi se najviše sviđala slika na sredini, ona duplerica. Bio je sjajan kad mi je čitao priče sa zadnjih stranica. Sve divne bajke za djecu: Crvenkapljica, Snjeguljica na sedam malih patuljaka, Moj Pinokio, Djevojčica sa rupicama i druge. Kad sam završio srednju školu za pomoćnog radnika na baušteli platili su mi za polaganje vozačkog ispita. Rekli su, sine sad imaš kruh u rukama i napunio si dvadeset i šest godina, pa je vrijeme i da polažeš vozački. Ja sam taman svladao vožnju na biciklu tako da me nije bilo strah. Mislim ako si frajer i možeš se voziti na dva kotača, kakav je onda problem voziti auto na četiri kotača. Pomno sam se pripremao za ispit i pao četrnaest puta. Petnaesti put sam položio u Tuzli. Tata je umjesto mene polagao jer sam ja ostao zaključan u veceu jedne burekđinice. Jebeš ga, odem pišati a netko zaključa vrata za mnom. Nije važno, bitno je da sam položio vozački. Tata je potrošio svu ušteđevinu na moje polaganje tako da mi nije mogao kupiti auto. Da ja ne bih bio previše žalostan jer ne vozim auto s četiri kotača, ugradio mi je pomoćne kotače na biciklu i stavio žmigavce. Bio sam glavna faca u ulici. Jedini sam imao takvo vozilo, a nisam još bio napunio ni dvadeset i osam.

14-03-07, 22:28	#5 (permalink)
prospero dr.sc. Foruma Datum registracije: 10-03-07 Lokacija: Slavonski Brod Godina: 23 Poruka: 2,503	Re: Tko tu koga jebe? Uh, ti si neki žestok napadač..zanimljive teorije, ali nemoj se iznenadit ako se ljudima baš ne bude dalo čitat tri kilometra teksta..pozdrav. __________________ Tamne odaje srca njena, i u njima moja sjena, zauvijek izgubljena.

14-03-07, 22:36	#6 (permalink)
kleva =))) Regularni forumas Datum registracije: 24-01-07 Lokacija: osijek Godina: 18 Poruka: 264	Re: Tko tu koga jebe? zivio copy + paste! nema teorije da to procitam,al...ak neko procita,nek mi preprica ukratko... __________________ 98% of the internet population has a Myspace. If you're part of the 2% that isn't an emo bastard, copy and paste this into your sig.