Tko tu koga jebe?

[Nefertiti]

Strašno dobri textovi.
ja štrebsa uvijek sve čitam

[prospero]

ja sam pročitao pola prvog. to se zove parodija života.

[kleva =)))]

Pravi autor: Nefertiti

Strašno dobri textovi.
ja štrebsa uvijek sve čitam

je,je,je,dobri su
sve procitas?a da sad...nevjerujem!meni bi trebalo par dana da to procitam...bwaahahahaha

[Nefertiti]

ma daaaaaaaj!!! ipak sam ja završila pravo....ovaj text mi je kap u moru........odmor za oči.....joooooj!

[kleva =)))]

Pravi autor: Nefertiti

ma daaaaaaaj!!! ipak sam ja završila pravo....ovaj text mi je kap u moru........odmor za oči.....joooooj!

uuuu,onda se duboko ispricavam...hehehe svaka cast ak si procitala! ja sam procitala 3 dijela i neide dalje...

[Nefertiti]

ma nemaš bada

[ROBERT ROKLICER]

TKO JE TAJ JEBENI ROKLICER

Još su stari ljudi govorili da i Bog loče u nekoj birtiji. Kad vidi šta je napravio na ovoj našoj planeti, koje pizdarije i debilane, ne odvaja se od šanka ni bagerom. Ameri su svojevremeno pokušali s prohibicijom i stvorili još više ljubitelja alkohola, prostitucije i kriminala. Namjerno sam na kraju rekao kriminal, jer alkohol i prostitucija su sportske aktivnosti kao što je to tenis i plivanje. Kriminal je, suprotno od toga, kad zabraniš alkohol i prostituciju. Ne daš ljudima da se opuste. Uhh, al ti je fora kažnjavati pijane ljude u nekom bordelu. Zatvarati ga na robiju, dati u novine, pljuvati po njemu... Licemjerstvo do beskraja. Dragi naši popovi i još draži političari (koji nam propisuju kako da se ponašamo) više loču i jebu nego mi obični smrtnici. Ali njih štiti imunitet. Nas bi trebao štiti jedino Bog. Al on je već odavno pijan i spava pored neke jeftine kurve. I živo ga boli kurac za nas. Odavno je poručio: - Jebite se, kako god znate! Ionako sam zasrao stvar kad sam vas stvorio!

Roklicer - kad se majka ne posavjetuje s ginekologom

Kad je bog stvorio prvog čovjeka, nije znao da će za nekoliko milijuna godina ispasti ovakvo čudovište kao ja. Pokajao se i napio. Htio je smjesta uništiti svijet, ali se toliko nalokao zagorskog vina da je pijan zaspao za šankom.
Kad se probudio umislio je da je samo sanjao moju sliku i smjesta popio kutijicu normabella od 5 mg. Kako je on ipak Bog nije mu bilo ništa, osim što je malo duže spavao. Danas je, kažu neki, ovisan o raznim tabletama za smirenje. Ljudi su se zato dogovorili, da bi spasili svijet, kako će moju sliku postaviti na sva glavna vrata zooloških vrtova na svijetu, a najviše (one najveće) na kaveze pored slika čimpanza, slonova i nilskih konjeva.
No, kako to obično biva, ni to nije uspelo, jer su životinje, jadne, brzo pocrkale...

Delirij

Jedan moj prijatelj tvrdi da sam krivo formatiran. Kaže, poznaje me dovoljno dugo i zna da trijezan ne funkcioniram. Uvjeren je da glumim. Loše. Izigravam finog, dobro odgojenog tipa. Ustvari sam negativac. Po svome odgoju, karakteru, fiziološki i filozofski.
Alkohol mi treba, kaže taj moj prijatelj, da postanem ono što suštinski jesam. Negativac. Ako je tako, najebao sam. Biti bad fallow ne bi možda ni bilo tako loše, da nema posljedica. Da se tu i tamo ne otrijeznim i slušam pogrde. Kao bad fallow napisao sam najbolje tekstove za novine, objavio knjigu pjesama i, na kraju krajeva, ostao živ svih ovih godina.
Zato nisam zvao nekoga tko normalno razmišlja. Značilo bi to otići u kurac. Iako sam znao da ću tamo kada tad i stići, htio sam da to bude na moj način. U mom stilu. Kako nikada nisam znao što znači moj stil, prepustio sam se koracima. Put me je uvijek doveo do stila. Mog stila. Ovaj me je put doveo u Osmicu, jednu od rijetkih birtija u kojima nisam ostavio svoj osobni pečat. Naručio sam pivo i konjak. Trebalo mi je piće za normalno razmišljanje. Nakon nekoliko istih runda primakao sam se rješenju.
Nazvao sam Franca. Koji me je odjebao.
Ne može mi oprostiti, rekao je, što sam spavao s njegovom ženom.
Rubina, njegova debela žena, nimfomanka, spavala je sa svim njegovim prijateljima, uključujući i mene. Franc se zbog toga sa svim svojim prijateljima posvađao, ali na kraju i pomirio. Za mene je još smatrao da smo posvađani. Ja sam mu to oprostio, on meni nije. Pokušao sam ga uvjeriti da nikada ne bi saznao za ženinu nevjeru da mu ona to sama nije rekla.
Ona je, odgovorio je, kao i on, ništa ne kriju jedno od drugoga.
Jebiga, rekao sam, sama je digla noge.
Bože moj, zaključio je, i ja sam mogao dići noge pa me ne bi pojebao.
Nisam mu na to mogao odgovoriti. Razočarao me je. Spustio sam slušalicu i nazvao Džina. Nazvao sam ga kod Melite, njegove ljubavnice. Pokazalo se da nisam fulao. Javio se:
- Kak si znao da sam tu?
- Gdje bi drugdje bio u subotu popodne? Dodeš u Osmicu?
- Šta ima tamo?
- Paukovi.
- Opet si pijan?
- Blizu.
- Imaš love za još koju rundu?
- Naći će se.
- Evo me stižem.
Vratio sam se u Osmicu. Za mojim je stolom sjedila starica od nekih sedamdesetak godina. Pila je lozu. Kraj stola su bile dvije vrećice sa zeljem. U pepeljari se još pušila moja cigareta. Sjeo sam. Pogledala me je dobročudno.
- Smetam li?
- Taman posla.
- Jeste li čuli da se u Trnavi ubio bračni par? Jutros sam čula na radiju. Strašno. U moje se vrijeme nisu događala takva sranja. Ljudi se nisu ubijali, borili su se da prežive. A ovo danas...
- Druga su vremena, bako., uzdahnuo sam.

Počela je govoriti o svojim vremenima. Izabrala je 1945. godinu i zaustavila se na '62. Naručio sam rundu. I jednu lozu za baku. Skoro se rasplakala. - Vidi se da ste fin muškarac, takvih je danas malo.
- Ubio sam čovjeka, bako.
- Nek si! Sigurno je to i zaslužio.
Slegnuo sam ramenima.
- Šteta što niste malo mlađi., rekao sam gotovo zaljubljeno.
- Šteta što si ti tako izbirljiv., odgovorila je.
Nazdravili smo. Počela mi je pričati o svojim muževima. Četiri ih je sahranila, jedan je preživio. Ali ni taj nije s njom. Kaže, pobjegao je s nekom vješticom, mlađom od nje. Al' neka, tješila se, vratit će se on. Samo, dobit će figu, rekla je i pokazala grbavi prst. Složio sam se. Zagrlio sam je i poljubio u obraz. Zarumenila se i odmah naručila novu rundu.
- Ovaj put ja plaćam, zacvrkutala je, iako još nije stigla mirovina.
Odbio sam takav prijedlog. Ja sam platio.
A onda je došao Džin u društvu ljubavnice. Melita je sjela do mene i poljubila me u obraz. Prijateljski. Baka ju je ljubomorno pogledala. Objasnio sam joj da je to ljubavnica mog prijatelja. A meni samo prijateljica. Nije pomoglo. Baka se pretvarala u raspuštenicu. A takve su najgore. Srećom, shvatila je da si ne može pomoći. Pokupila je svoje zelje i otišla. Nije platila ni lozu koju si je sama naručila. Osjetio sam se usamljenim.
- I? Kaj ima novoga?, prekinuo je moje tugovanje Džin.
- Ubio sam čovjeka., rekao sam melankolično.
- Baš ubio?, nasmijao sam ga.
- Baš.
- Kada?, pitala je Melita.
- Sinoć.
- Koga?, zanimalo je Džina.
- Nekog klošara.
- Uhhh., uzdahnula je Melita.
Nisam razumio jel to zbog toga što žali klošara, ili mene. Džin je naglo skočio. Otprilike kao da se nečega sjetio. Nečeg spasonosnog.
- Jesi bio pijan?
Potvrdno sam klimnuo glavom:
- Ko bukva.
- A kako onda znaš da si ga ubio? Ti se inače ničega ne sjećaš u tom stanju. Možda si sve to umislio..., govorio je kao na traci.
- Indicije.
- Jebo indicije!, nastavljao je Džin i dodao: - Nikad ne vjeruj naprečac!
- Možda se nečega i sjeća. Možda ga je neko vidio pa mu rekao., govorila je Melita u moje ime.
- Ti šuti, kurvo!, sasjekao ju je Džin.
- Ima pravo., branio sam je: - Previše se toga uklapa u priču.
- Jel ti to on napravio?, pokazao je Džin na moje lice.
- Ne, pao sam u nekakvo jebeno grmlje.
- Sinoć?, pitala je Melita.

Klimnuo sam očajnićki.
- Prije ili poslije ubojstva?, nastavila je.
Džin ju je htio pljusnuti, ali sam to zaustavio jednim pokretom ruke. Kao da tjeram muhu od čaše.
- Poslije., odgovorio sam.
- Pa kako se onda toga sjećaš?
Sad sam je ja htio ošamariti. Ipak sam se suzdržao. Objasnio sam joj da se toga sjećam jer sam ležao u jebenom grmlju, među trnjem. Da me krv oblijevala, da me sve boljelo, da sam se bojao kako ću krepati podno smrdljivog cvijeća. Nije shvaćala. Džin je. Obojica nismo trpjeli bolove. Obojica smo željeli umrijeti muški. Za stolom u birtiji. Nikako kao samoubojice zaglavljenje medu trnjem grmlja. Džin me je pogledao sažaljivo, nekako očinski.
- Ko ga jebe., rekao je.
- Koga?, bio sam zbunjen.
- Pa klošara.
- Da, složila se Melita: Ko ga jebe. Ionako ih ima previše. Samo se kote, jebem im mater. Na šta će ovaj grad izgledati, ako ih ne počnemo ubijati.
Pozvao sam rundu za naš stol. Bio sam sretan što nisam sam. Lijepo je imati prave prijatelje.


ZAŠTO JE MASTURBACIJA VAŽNA

Imam dvanaest godina. Javila mi se mama iz Njemačke i rekla, alo ja sam tvoja mama, ti me se ne sjećaš jer me još nisi vidio. Baka mi je rekla, za koji se kurac dereš, nemaš samo ti mamu. Otišao sam u zahod i izdrko. Prvi put je bilo okej. Drugi put onako, ni dobro, ni loše.
Imam trinaest godina. Umrla mi je sestra. Bila je tri godine mlađa od mene. Kad su je nosili u mrtvačnicu neko je reko da mi to nije prava sestra, nego da je usvojena. Onda je neko reko da su i njezini umrli od leukemije. Nisam nikad čuo za leukemiju. Za sidu jesam. Pomislio sam da bih i ja mogao dobiti leukemiju. To me rastužilo. Otišo sam iza garaže i cmizdrio. Onda mi je palo na pamet da dva dana nisam drko. Izdrko sam po drvima za ogrjev. Bilo je okej, iako sam cijelo vrijeme plakao zbog leukemije i sestre.
Imam petnaest godina. Drkam pune tri godine. Nije mi dosadilo, a neke stvari jesu. Dosadio mi je, recimo, moj pas Bobi. Dosadilo mi je to što ga moram svaki dan šetati. Bobi puno sere za jednog psa. Onda ga ja šetam kraj potoka. Potok je u to doba dubok. Zavezo sam Bobiju kamen za ogrlicu. Onda sam ga gurnuo s mosta. Nije bilo lako jer Bobi ne voli vodu. Htio me je ugristi, ali sam ga nogom opalio po njušci. Bobi je brzo potonuo. Ja sam otišo na drugi kraj potoka i izdrko. Rutinski i profesionalno.
Imam dvadeset godina. Bio sam na pregledu za vojsku. Doktor je reko da se skinem i dignem jaja. Skinuo sam se i digo jaja. Onda je reko da to ponovim. Ja sam ponovio. Onda je doktor navukao gumenu rukavicu i rekao da se naguzim. Ja sam se naguzio. Gurnuo mi je prst u šupak i okretao ga po guzici. Boljelo je, ali sam šutio. Kad je izvukao prst iz mog šupka rekao mi je da pričekam. Izišao je van. Ponovno se vratio s još jednim doktorom koji je rekao da se naguzim. Pito sam, jel mogu, za promjenu, ja njima gurnut prst u šupak. Nisu pristali. To sam skužio kad je onaj prvi reko da ne zajebavam. Naguzio sam se i drugi je doktor ponovio jebanje moje guzice. Onda su rekli da se obučem. I da imam rak testisa. Rekli su da ne moram ići u vojsku. Što je bila radosna vijest. Loša vijest je bila da više ne smijem drkati. Barem ne do ponedjeljka dok me ne operiraju. Nisam izdržo. Izdrko sam, s grizodušjem, istu večer uz HTV dnevnik.
Imam dvadeset i dvije godine. I nemam jaja. Nemam ni kosu. Uz malo sreće doživit ću dvadeset i treću. Mada se doktori klade u suprotno. Nemam jaja, a ipak još drkam. Iako to više nije isto. Tješi me da ni seks s istom ženom ne bi bio doživljaj nakon deset godina. Moja ruka je ostala ista. I tehnika. Samo jaja nedostaju.
Jebi ga, netko je jednom rekao da ni drkanje nije što je nekad bilo. A nekad je bilo svega… Tako bar kažu.

MRTVI PREDSJEDNICI I LJUBOMORNI PISCI

Nakon izlaska knjige Underground gotovo svi oštroumni kritičari sa satelitima na glavi i Einsteinovim mozgom uzeli su obrađivati svoje maloumne fantazije o mojoj malenkosti. Između ostalog su tako stali uspoređivati moj stil pisanja sa Charlesom Bukowskim, Edom Sadndersom, Johnom Winersom i drugima. Dnevni, tjedni i mesečni listovi Underground su uzeli pod povečalo. U večini slučajeva kritike su bile pozitivne, isto kao što bi jedan moj poznanik poslije testiranja na sidu rekao: ajde hvalim te bože da sam bar na jednom testu pozitivan, a da nisam morao prepisivati. To je bila 2000. godina. Trebalo je naglo preispitati svoju savjest i donijeti nove životne putanje. Franjo Tuđman, hrvatski predsjednik, popularno nazvani jabu - dabi, umro je na krilu svog Andrije Hebranga. Naš puk balkanski, kao što je napravio pučku manifestaciju nakon smrti beznožnog Josipa Broza Tita, tako se i ovom prilikom podijelio u dva protivnička tabora. Jedan je tabor teatralno histerizirao kao i kad je Tito umro ("napast će nas unutarnji i vanjski neprijatelji - samo što nisu"), drugi je poručivao: ko mu jebe poručivao dikatorsku. Za pisce je to vrijeme bilo od izuzetne važnosti. Trebalo se hitno prešaltati na koju fucking stranu stati. Jebat Franji mater ili ga oplakivati kao da ti je umro rođeni otac koji te dojio do 3. godine života. Velim, bilo je to ružno vrijeme za pisce, i svaki put kad odapne neki predsjednik, ja moram obavezno najebati. Tito, jedini predsjednik na svijetu kojemu se kurac vukao do poda, jer su mu obje noge odrezali Slovenci, imao je pogreb koji je trajao više nego španjolske sapunice. U školi su nas tjerali da gledamo hrpu idiota koji se plaču i bacaju po cesti. Nakon što me je profesorica - razrednica po šesnaesti put opomenula da se ne češem po jajima ili da ne spavam (ako već spavam da ne hrčem) dok gledamo na televizoru izravan prijenos pogrebne ceremonije (kao da pratimo košarkaško prvenstvo) ja sam na sav glas izustio: ovo je dosadno u pičku materinu, šta ga više ne pokopaju pa ucrvao se čovjek! U razredu me nije htjela ubiti samo profesorica nego i ostali učenici koji su odložili svoje slinave maramice na stol. Da nije bilo nekih veza i tadašnjih njemačkih maraka izbacili bi me iz škole i možda poslali u dom za retardirane. Tuđmanu se, za razliku od Tita, kurac nije vukao do poda, već je on nas povlačio za kurac kad god je stigao. Nakon što je Andriji rekao: imaš predivne oči poput jelena i predao mu svoju zubnu protezu za uspomenu, doktori su mu popravili periku i našminkali ga kao Roberta De Nira prije snimanja filma. Javnost se za tili čas podijelila na ekstremnu lijevicu i ekstremnu desnicu. Tako i pisci. Hrvatsko društvo pisaca koji broji 500 članova, od čega je polovica totalnih idiota, 25 posto je napisalo nešto poput Snjeguljice na sedam malih patuljaka i tu se zaustavilo, te ostatak koji se učlanio a da i ne znaju što je HDK, raspao se odmah na dvije vrle organizacije. Jedni na govnare, drugi na klistirce. Znači i jedni i drugi seru, kako god okreneš. Svakom tko me poznaje jasno mu je da nakon nekoliko piva na tzv. književnim tribinama počnem i ja srati. Malo protiv jednih, malo protiv drugih. Tako su jedni govorili da sam šovinist, drugi da sam libaralist. Ja sam na to hladnokrvno odgovarao, popušite mi moju liberalno šovinističku kitu u bijelim pamučnim rukavicama da mi ne ozlijedite hemoroide kojim slučajem. I tako, kako rekoh, nemam sreće s mrtvim predsjednicima. Izbacili me iz svih udruga, udruženja, društava i tomu slično, mada nikad nisam bio član niti jedne partije. Undergound je na sreću preživio jer u njemu pišem o jebačini i alkoholu a ne spominjem Tita i Tuđmana. Jer sam im obojici bio manijakalno zavidan. Jedan je imao kurac do poda, a ovaj drugi frizuru ko maneken za sprej protiv komaraca. Ljubomora, jebiga, šta ćeš?

[ROBERT ROKLICER]

Jebeš Shakespearea


Alan je cigaretu ugasio u prašnjavi zid ambulante. Još jednom je pogledao na autobusno stajalište ne bi li vidio Mary, a onda se teškim koracima uputio niz ulicu. Negdje u želucu je osjećao kako više ne može čekati. Odluka koju su sinoć donijeli on i Mary bila je definitivna. Danas, točno u podne, njih će dvoje popiti smrtonosnu dozu lijekova i time dokazati svojim roditeljima da su jedini pravi gospodari svojih života. Pokazati će im za inat, neka vide bijednici što zapravo znači biti nemilosrdan. Pa što ako je njemu tek šesnaest godina, a njoj nepunih petnaest? Alan je znao toliko sličnih primjera iz književnosti da bi ih sad mogao sve nabrojati. Samo iz školskih lektira čitao je barem o pet, šest slučajeva gdje su postojali i nešto mlađi ljubavnici nego što su Mary i on. Uostalom, zar Giulietti nije bilo tek 12 godina kada se zaljubila u Romea? Pa ako se Romeo ubio zbog Giuliette, čemu da onda on sačuva svoj život? Zar je manje vrijedniji od Romea? To nikako. Mary je uostalom i sama inzistirala da se zajedno otruju. On je ispočetka, istina, želio samo da pobjegnu od kuće, ali je ta ideja brzo pala u vodu. Radilo se zapravo o tome da nisu mogli skupiti dovoljno novca niti za najobičniji prijevoz iz Grada, a kamoli za nekakvu sobicu gdje bi se ispočetka smjestili. A jednako su tako znali da hrana ne raste u krošnjama borova. Stoga je Alan predložio da orobe gradsku poštu, ustvari to će on sam učiniti, samo treba dobro razraditi plan pljačke, a u tome mu Mary može pomoći. Uvjeren je da bi s tim novcima bezbrižno mogli živjeti do njihove punoljetnosti, a onda će se već nekako zaposliti i vjenčati. No, Mary je bila protiv tog plana. Kao prvo, rekla mu je, postoji realna mogućnost da ga uhvate i osude jer, zaboga, statistički gledano policija otkriva 75 posto počinitelja takvih kaznenih djela. Zašto bi on, pitala se, bio srećković koji spada u grupu od onih 25 posto? Kao drugo, nastavila mu je tumačiti, pljačka pošte je ipak zločin, a on, uvjerena je, ne želi njihovu vezu učiniti prokletom već na samome početku? Jer, poznato je, Bog ne blagoslivlja ljude koji svjesno počine zločin zbog materijalne koristi. Ne, zaista im ne treba ta pljačka. Treba pronaći neki drugi izlaz.
Ali osim odlaska iz Grada, dakle pljačke pošte, nije postojala niti jedna druga mogućnost za čvrstim održanjem njihove rasplamsale ljubavi.
Alan je zbog slabih ocjena dobivenih posljednjih mjeseci u školi sve češće morao ostajati doma, čak i vikendom kada je najviše vremena provodio s Mary. Takvu su mu beskrupuloznu zabranu nametnuli vlastiti roditelji, koji su, prema Alanovom mišljenju, već odavno prešli granice dobrog odgoja.
Maryn tata, pogrbljeni činovnik poznatog državnog odvjetnika, zabranio je, pak, svojim kćerima, a ima ih tri, ljubovanje s mladićima dokle god ne završe fakultete i ne pronađu kakav stalni posao. Ne pada mu na pamet, kategorično je ponavljao pred djevojkama, da pod svojim krovom hrani još i kakvo kopile.
I kako su onda Mary i on uopće mogli održati vezu koja, ruku na srce, i nije bila baš posve potpuna? No, u ovom ga času nije toliko zabrinjavalo što do sada nisu vodili ljubav, iako ljubavnici koji odlaze skupa u smrt ipak moraju biti ljubavnici, u punom značenju te riječi. Nije ga zabrinjavalo ni to što neće doživjeti 18 rođendan, mada je toliko puta pred prijateljima govorio da će se napiti kao svinja na dan svoje punoljetnosti. Posebno ga nije brinula ni činjenica što do sada nije imao niti jednu drugu djevojku, osim Mary, pa zapravo i ne zna kakav je osjećaj zaljubljivati se svakog proljeća iznova. Ne, sigurno neće umrijeti kao Casanova, odabrao je Shakespeareovu dramaturgiju, znao je to. I tu nema dileme.
Ipak jedna ga je stvar i te kako mučila. Brinulo ga je što Mary nije došla u dogovoreno vrijeme. Trebali su se naći u deset, zajedno kupiti lijekove i otići, posljednji put onako zagrljeni, u njegov stan. Dogovorili su se da će zajedno napisati oproštajno pismo, možda kakve stihove, i onda umrijeti.
Pogledao je na sat. Sada je već pola dvanaest, a njegove ljubljene još nema. Naposlijetku je odlučio, lijekove će sam podići. Mary se vjerojatno zadržala opraštajući se sa svojim sestricama, a možda i s ocem kojega nije osobito cijenila... Ma doći će ona, vjerovao je, taman kad podigne lijekove.
Recept koji je na prijevaru dobio od kućnog liječnika njegove bake trebao je biti dostatan za dvostruku dozu antidepresiva. Sada je još trebalo uvjeriti magistricu Helgu da mu ih izda. Ni to neće biti teško, mislio je, pa Helga ga zna od malih nogu. Ohrabren time u ljekarnu je zakoračio odlučno, ni najmanje ne želeći otkriti tremu koju je osjećao duž čitavih nogu. Helgi je, doduše, pomalo mucajući rekao kako je baka bolesna, pa je stoga on morao doći po njezine lijekove, što je u suštini bila ista laž koju je izrekao i bakinom liječniku kada je za nju molio recept. Dodao je kako baka po čitave dane leži u postelji, te da bi joj antidepresivi, koje i inače povremeno koristi, uvelike pomogli da prebrodi ovo mirovanje.
Uostalom, sa sobom je ponio i praznu kutiju tih lijekova kao i, govorio je, bakine srdačne pozdrave magistrici. Helga je samo letimično bacila pogled na recept i već je otvarala tamnosmeđu drvenu ladicu na kojoj su čvrsto sljepljeno stajala slova T - U. Na dvjema kutijama Trazodonuma od 100 miligrama tamnoplavom je olovkom upisala 1/1, što je, pojasnila mu je uz osmjeh, značilo da baka smije uzeti najviše jednu tabletu dnevno, nikako dvije. Svaka tabletica više, rekla je i dalje se osmjehujući, za baku može biti smrtonosna. Alan je kimnuo glavom, obećavši joj da će svakako baki prenijeti uputstvo. U trenutku kada se namjeravao zauvijek oprostiti s Helgom, brižno trpajući kutijice antidepresiva u džep, zapazio je da je u ljekarnu ušla Sandra, djevojka koja se nedavno doselila u njegovo susjedstvo. Pomalo ga je iznenadilo kad mu je, s vidljivo nervoznim osmjehom ali ipak odlučnim korakom prišla. U ruke mu je tutnula ljubičastu kuvertu naslovljenu na njegovo ime, šapnuvši mu, tako da Helga ne čuje, kako ga je pratila još od ambulante. Zamolila ga je, opet tiho da Helga ne čuje, da njeno pismo pročita tek kada ona ode. Na brzinu je kupila kutijicu Andola i odmah potom odjurila iz ljekarne kao da je, u namjanju ruku, gone sve propalice ovoga Grada. Alan je čitao Sandrino pismo, ukrašeno srcima i Kupidonovim strelicama, posve svjestan Helginog znatiželjnog pogleda. Bože moj, mislio je, nisam ni sanjao da se jedna od najljepših djevojaka ovog Grada zaljubila u mene. I zaista, u pismu je pisalo o njezinoj, zamislite, famoznoj zaljubljenosti u Alana, ali i, ni manje ni više, molbi da joj što prije odgovori na njene tegobne vapaje, pa makar i pismom. Uzgred, spomenula je i skori mogući susret, recimo zajednički izlazak u kino, ali to može samo Alan odlučiti, dakako, ako dijeli iste osjećaje kao i ona. Nije shvaćao zašto mu je srce iznenada počelo tako glasno tuči. Iz ljekarne je izišao zaboravivši pozdraviti Helgu. Sretnica, mislio je o Sandri, da je stigla samo koju minutu kasnije ljubav njenog života bila bi tek punjeni puran bakinih tableta. Ovako, računao je, ne isplati se brzopleto ubiti, posebno ne danas. Uvijek za to postoji vremena. Uostalom, ni Mary se nije pojavila. A ako njoj nije stalo da zajedno otputuju s ovoga svijeta, zašto bi on sam morao umrijeti?
Tko zna o čemu bi Alan još sve razmišljao da ga u tom trenutku, nije zaustavila pogrbljena žena od dvadeset – dvadeset pet godina.
- Dečko, hej dečko, imaš pet kuna?
Alan je posegnuo za džep hlaća i pronašao nekoliko kovanica. Uz svježanj kljućeva bila je tu i novčanica od sto kuna koja mu je ostala od mjesečnog džeparca. Pružio je pogrbljenoj ženi kovanice, a ostalo je vratio u džep.
- Ej, dečko, daš mi i tih sto kuna?
- Ne., rekao je odsječno.
- Daj mi, molim teeeee..., gotovo plačno je prozborila.
Alan je odmahnuo rukom kao da tjera muhu.
- Stani, jebo te bog!, vikala je žena za njim, - Stani! Dat ću ti nešto što do danas još nisi doživio!
Alana je ovo zaintrigiralo. Okrenio se prema ženi i gotovo je mucajući upitao:
- A što bi to bilo?
- Pušenje…Jel ti itko popušio kurac do sada? Ja to radim najbolje, majke mi.
Alan je ustuknuo. Najmanje što je očekivao bilo je da mu neka žena ponudi pušenje. I to za samo sto kuna, polovice njegovog mjesečnog džeparca.
- Jel dosta pedeset, da mi se nađe ostatak do kraja mjeseca…?
- Koji si ti Židov,majku ti!? Ajd osamdeset, samo zato što mi treba. Dođi, idemo iza apoteke. Odi, jebo te, što si se uplašio, pa neću ga pojesti.
Alan je krenio za ženom, koja ga je u jednom trenutku povukla za rukav preko nekakvih cigli, do grma i malih stepenica koje vode do ograđenog skladišta ljekarne. Spustili su se niz dvije stepenice i ona je klekla, smjestivši se direktno do njegovog rasporaka. Otkopčala mu je šlic i izvadila već ukručenog malog. Povukla ga je kroz dlan dva puta, kao da ga provjerava, a onda ga halapljivo strpala u usta. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, ali dovoljno da Alanu izmami, po prvi put taj dan, osmijeh na licu. Žena kojoj nije ni zahvalio nestala je u sekundi sa sto kuna, potpuno zaboravivši vratiti ostatak od ugovorene cijene.
Ali Alan je toliko bio sretan da ga je, zakoračivši neoprezno s pločnika, udario autobus broj 106. Nakon silovitog udarca, Alan je odletio na drugu stranu pločnika, dok su kutijice Trazodonuma ostale ležati na cesti. U zgrčenoj šaci Sandrino je ljubičasto pismo halapljivo gutalo tamnocrveni potok krvi iz poluotvorenih usta. Za to je vrijeme Mary sjedila u stražnjem dijelu autobusa broj 106, pitajući se zašto, zaboga, autobus ponovo stoji, i to na cesti bez ikakve signalizacije. Bila je pomalo nervozna. Nikada si neće oprostiti, tužno je mislila, što je Alanu tako olako dala obećanje da će zajedno s njim poći u smrt. Zaboga, pa njoj je tek petnaest godina! Osim toga, prema Alanu je, istina, osjećala određene simpatije, ali ljubav...? Što ona zapravo zna što je ljubav? Njoj se uostalom već neko vrijeme sviđa i Leo iz 2 b. razreda, a i prema Marku, onom štreberu iz prve klupe, gaji nekakve osjećaje... Kako da onda s Alanom pođe u smrt, kada ni sama nije sigurna da je on onaj pravi? I što si Alan uopće zamišlja, pa on je još nije ni pošteno poljubio!? U tom se trenutku sjetila svog dobrog i požrtvovanog oca, posebno njegovih brižnih riječi da dobro razmisli kakav je taj Alan. Istina je, govorila je sebi u bradu, što će joj dečko koji bi se samo zbog ljubavi ubio. Zar vrijeme Shakespearea i tragičnih ljubavi nije već odavo prošlo? I kakve, uostalom, veze ima Giulietta s njom? Tko joj može jamčiti da čitava ta stvar nije izmišljena? Čvrsto je donijela plan, reći će mu da si izbije iz glave takve misli i neka je radije jednom pošteno poljubi, a, mislila je, ako on to bude želio, mogla bi još danas spavati s njim. Pa ipak joj je već, do vraga, petnaest, a njemu šesnaest. Samo, strepila je, da ne stigne prekasno. Da bar jutros nije pisala tu prokletu zadaću iz matematike.


Ružičnjak


Jučer sam ubio tridesetosmogodišnjeg Benjamina Kleina, ljubavnika moje žene i brata mog prijatelja. Ubio sam ga sjekirom. Na radiju je, već treći put ovoga tjedna, puštana pjesma Jimmija Hendrixa, Hey Joe. Elsa, moja žena, u kućnom haljetku i s viklerima na glavi spremala je doručak. Ja sam za stolom čitao Times. Upravo sam dovršavao Wonder Blend cigaru kada je zazvonio telefon. Bila je to Emmy, Elsina majka koja živi na selu. U zadnje vrijeme, kako čujem, Emmy mogo pije. Pretpostavljam da je tomu razlog sićušni tumor kojega su onkolozi pronašli na grliću njezine maternice. Nije se željela operirati. Smatrala je da će whiskey Four Rouses ubiti ionako sićušni tumor. No, nije ga ubio. Sada krvari. Zamolila je kćer da zajedno krenu u bolnicu. Elsa je, naravno, pristala. Sa zanimanjem sam slušao Elsino negodovonje o maminom ponašanju. Držala ju je neodgovornom. Rekla je kako se njena majka ponaša kao šiparica, iako ima 72 godine. Zatim me je, srčući posljednje kapi instant kave, zamolila da okopam vrt kraj naše kuće. Želi, rekla je, posaditi ruže. Crvene i žute. Preskočili smo doručak, a ona se nabrzinu obukla. Odjenula je Armanijevu haljinu koju sam joj proljetos kupio za 879,35 USD. Obula je Pollinijeve cipele i namirisala parfemom Cartier. Otišla je brzo. Nije me stigla ni poljubiti. Ja sam joj doviknuo da pozdravi Emmy, ali me vjerojatno nije čula. Već je bila u našem novom Jaguaru, metalik-zelene boje. Okrenula je ključ i mašina od 1450 kubika je zabrujala. Ostao sam sam. Iz aktovke Samsonite izvadio sam Note Book i jedno vrijeme surfao po Internetu. Dionice Dow Jonesa skočile su za 3,11 posto, pa sam ih odlučio prodati. Izračunao sam da ću od ove transakcije zaraditi približno 240 tisuća USD-a. Poslao sam šifrirani e-mail brokeru s Wall Streeta i čekao potvrdu. Tada je nazvao Benjamin.
Kao što sam rekao, Benjamin Klein je brat mog starog prijatelja kojega sam upoznao za vrijeme doktorske disertacije na Oxfordu. Zatražio je da me posjeti. Rekao je kako sa mnom želi o nečemu važnom razgovarati. Odgovorio sam mu da sam obećao Elsi okopati vrt i da će mi to zasigurno oduzeti dosta vremena. No, Benjamin je ustrajavao na našem susretu i na kraju ga nisam mogao odbiti. Dodao je kako će stići za pola sata i da će se kratko zadržati.
Elektronska pošta s naznakom Secret je stigla. Ubacio sam je u PCD program i sačekao desetak minuta. Tek tada sam je mogao pročitati. Krivo sam izračunao dobit. Samo prodajom A grupe vrijednosnica zaradio sam preko 276 tisuća, a sveukupna se zarada popela na 411 tisuća USD. Bio sam zadovoljan. Zapalio sam cigaru i otišao u garažu. Tamo sam uzeo sav potrebit alat; motiku, lopatu i sjekiru. Sjekira mi je trebala zbog visokih korijenja kojima obiluje naš vrt.
Volim raditi u vrtu. To me zaista opušta. Osim toga, radovala me je Elsina ideja da ispred hrastove garniture, s južne strane zidanog roštilja, zasadi ruže. To će zasigurno dati Edenski sjaj našem omanjem vrtu. Elsa je uvijek znala prepoznati lijepe stvari. Uostalom, ne znam da li bih uopće mogao živjeti bez Else. Kada sam je upoznao bila je tek jedna od mnogobrojnih daktilografkinja poduzeća kojega sam otkupio i ubrzo parceliziranog prodao. Bez posla je ostalo stotinjak radnika, ali ja sam na tome zaradio nešto više od 380 tisuća dolara. Elsa mi je jedina iz tog poduzeća čestitala, iako je tada, kao i drugi uposlenici, bila na ulici. Odmah sam joj ponudio mjesto osobne tajnice, a nedugo potom smo se i vjenčali. Bilo je to prije devet godina.
Benjamin je stigao u trenutku kada sam sjekirom razbijao visoki korijen ocvale trešnje. Odmah je prešao na stvar. Rekao je pomalo mucajući kako je već dugo u intimnoj vezi s mojom Elsom i da je došao zatražiti civilizirano dopuštenje njezinog odlaska. Nastavio sam udarati po trešnjinom korijenu, posve ignorirajući njegovo prisustvo. Benjamin je naprotiv i dalje govorio o potankostima veze s mojom ženom, uspoređujući je s francuskom glumicom i manekenkom Laetitiom Casta. Posumnjao sam da je prije dolaska u moj dom svratio u obližnji pub na koje piće, valjda kako bi skupio dovoljno hrabrosti za naše sučeljavanje. Elsu je, nastavio je, prvi put vidio na jednom humanitarnom koncertu u Helsinkiju gdje su izvođene skladbe Xenakisa, Rautaavare i Jarrela. Još istu večer, kazao je, otišli su u njegov apartman na sedmom katu hotela Sheraton i strastveno vodili ljubav uz šampanjac i ruski kavijar. Tvrdio je da je tek godinu dana kasnije saznao da je Elsa moja supruga. To mu nisam povjerovao. Zaboga, fotografija mene i moje supruge vrlo je često na bussines stranicama Timesa, a on je, siguran sam, ipak čitatelj tog lista. Dakle, Benjamin zapravo i nije bio tako iskren kako se u javnosti mislilo o njemu. To sam mu naposljetku i rekao, na šta je on samo odmahnuo rukom i podmuklo se nasmijao. Primjetio sam da je nakon uvodnih rečenica prestao mucati sve otvorenije tražeći od mene da na Elsino ime prepišem 35 posto brutto imutka te neodgodivo pristanem na sporazumni raskid braka. To će me manje koštati, rekao je, a njima će uštedjeti dragocjeno vrijeme.
Dodao je kako Elsa i on namjeravaju otići na obale Karipskog mora kako bi kupili jednu od manjih kućica za ljetovanje. Želi je učiniti sretnom, kazao je, što se nikako ne može usporediti s njezinim dosadašnjim životom. Sebe je Benjamin vidio duhovno bogatim čovjekom, za razliku od mene koji sam, kako je rekao, čitav život pronicljivo podredio materijalno - egzistencijalnom smislu. Stoga će, izustio je, biti sretan kada mu Elsa podari nasljednika. Ne sjećam se da je išta više rekao. Nekoliko sam ga puta Tramontina sjekirom udario u ćelo, a samo jednom u potiljak. Ispružio se do mojih nogu. Primjeto sam da još diše pa sam okrenuo oštru stranu sjekire. Zaista, ta je strana bila vrlo oštra. Od samo jednog udarca u vrat glava mu je odletjela u stranu. Volio sam tu sjekiru. Brazilska proizvodnja Tramontine opravdavala je svu svrsishodnost pompoznih reklamnih kampanja. Po prvi puta sam osjetio olakšanje što godinama posjedujem 1,75 posto njihovih dionica, iako mi taj udio nikada nije donio dividendu. Benjamina sam zadovoljno gledao još neko vrijeme, a onda sam se vratio poslu. Trešnjin korijen je napokon bio izbijen. Sada je još samo trebalo okopati budući ružičnjak. Elsa se vratila kasno uvečer, pravdajući se administrativnim zbrkama po našim bolnicama. Emmy će vjerojatno još noćas biti operirana. Stoga joj treba bolnički karton kojega je, čini se, bolnica negdje izgubila. Potratila je čitav dan tražeći ga sa službenicom iz prijamnog.
Nakon obilne večere naručene iz obližnjeg Royal restorana, rekao sam joj da sam ubio Benjamina Kleina i da sam ga ostavio na travnjaku našega vrta. Zanimalo ju je jesam li nakon ubojstva ipak stigao okopati zemlju za ružičnjak. Odgovorio sam da jesam, iako sam radio sat vremena dulje od predviđenog. Radovala se što će odmah ujutro zasaditi crvene i žute ruže. Poljubila me je i sramežljivo priznala da je jedino ja još nikada nisam iznevjerio.
Jesam, odgovorio sam joj, zaboravio sam ti reći da su dionice Dow Jonesa skočile za 3,11 posto. Ipak se na to nije naljutila. Zaboga, zaključila je, ionako novce ona troši, meni su pune 92 godine života, pa na što bi ih uopće ja mogao i potrošiti? Osim na nju.

[ROBERT ROKLICER]

OKLADA
Isuse bože možda sam ja totalni idiot, ali ne razumijem, da me jebeš u guzicu, koja je to usrana knjiga koju sam pročitala ovo ljeto na moru?!!, rekla je Sanja duvajući posljednje ostatke jointa.
Možda si čitala nekog našeg pisca…, rekao sam ja, očito napušen.
Ma je moj kurac, ovaj je bio dobar., rekla je Sanja.
A šta sam ja onda, kurvo? Loš pisac? Nemoj da ti sad jebem mamu!, rekao sam mirnim tonom makedonske marihuane.
Ti si bolji jebač od pisca, a još bolji pizdolizac od jebača, a bolji…
Prekinuo sam je otkopčavši patent na hlačama.
Gledaj ga kučko, rekao sam, i crkni, jer ga više nećeš dobiti! Jesi li čula?!
Zaboli me ona stvar za tvoj kurčić., rekla je i ugasila ostatak jointa u pepeljaru. Uostalom, nastavila je, takve kao ti mogu naći na svakom koraku.
Ajmo se kladiti da ne možeš., rekao sam poprilično siguran u sebe. Ajde da se kladimo da ću ja naći prije bolju pičku nego ti frajera!
Oklada je pala.
Isto vrijeme, isti kafić, iste šanse:
Čao mala, ja sam filmski glumac, imaš zgodno lice, bi li došla na probno snimanje?
Zdravo mačak, si sam? Znaš šta, ja ti se palim na frajere s lijepom guzom, a tvoju sam odmah zamijetila na ulazu.
Slatka mala, jesi za cugu?
Hej, jel' se mi poznamo s faksa?
Ja sam poznati pisac, a ti si…?
Dečko, jel' ti to nosiš pištolj il' ti je drago što me vidiš?
Nakon sat vremena:
Čuj dat ću ti sto eura da te poševim pred onom kurvom, jel može?
Popušit ću ti badava, samo da onaj pijani idiot gleda…?
Dva sata kasnije u njezinom stanu, opet ona i ja. I samo ona i ja.
Sjetila sam se koja je knjiga! Bila je to…
Ma marš u pizdu materinu i ti i književnost, sto puta sam ti rekao da ne pričaš o knjigama dok svršavam! Sad si mi opet, i to već stoti put, sjebala ugođaj dobre jebačine!

PRIPREME

Isključivši se od vanjskih zvukova, posljednji sam put uvukao dim, zadržao ga nekoliko sekundi između nepca i lijevog plućnog krila te uz krik ranjenog medvjeda skotrljao svoju vizuru u raspon šlica. Mali, za kojega se toliko brinem, ne očekujući ikada povrat uloženoga, jer kurac nakon 25 godina više ne raste, počeo je misliti svojom glavom. Pokupio sam ostatke trave s pete stranice dnevnih novina, brižno smotao paketić, i dokrajčio ostatak vinjaka iz čaše.
Kako mi Bog nije namijenio veliki kurac, svu pažnju usmjeravam da Malom izlijećim ovaj kompleks. Najteže je biti psihijatar vlastitom pimpeku. Poznato je da se niži ljudi često bave bildanjem za nadomjestak onih nekoliko centimetara koliko su udaljeniji od vlastitih šešira. Kepeci koji se ne bildaju nose frizure iz šezdesetih, čizme s duplim džonom, ili, u slobodno vrijeme, glume Napoleone u hodnicima kakve ludare. Svatko prema vlastitom izboru.
Važno je jedino izliječiti komplekse.
Spreman na suradnju s vlastitom muškošću, u borbi protiv nametnute nam nepravde, otišao sam u zahod isprazniti crijeva, oprati zube, poravnati dlake na bradi, pazuhu i prsištu, pogledati se naposljetku u zrcalo, i sam sebi u oči reči - umri muški. Svaka moja potraga za posrnulim ženama iz grada, bila je praćena istim ritualom. Besprijekorni izgled nisam, niti ću ikada imati. Ali uvijek si mogu priuštiti prazna crijeva, blještavo plombirane zube i uglađene dlake na bradi, pazuhu i prsištu. Posljednji, ali zato ništa manje važan dio rituala - pogledati se u oči - zapravo je više psihološke naravi. Ako imaš muda to učiniti, znači da si spreman na sve. Osim na seks s muškarcima. A tolika muda stvarno nisam imao.
Od silnih obveza u zahodu umao sam zaboravio na prezervative. Zapravo me je jebao i udomaćen karijes na kutnjaku koji u dodiru s kaladontom projicira slike užasa u mojoj glavi. Zadnji pregled kod zubara, zakazan u petak 13. svibnja, nije održan. To je prijepodne moj zubar u svom novom Jeep Chirokiju, s dvadeset godina mlađom ljubavnicom i pacijenticom, kojoj je, uzgred budi rečeno, odavno ugrađena švicarska proteza, naletio na teretni vlak iz Munchena. Doktor Roth je zbog tog slučaja ostao bez glave, a ja se i dalje patim s karijesom. No, ne zamjeram mu, ostati bez glave nije mala stvar. Pogotovo ako ti glava završi u torbi krezubave ljubavnice.
Prezervativi marke Durex odavno su postali moj zaštitni znak. Netko nosi Rolex, netko Jin - Jang, žene obično Always, a ja Durex Classic. Ni za živu glavu ne napuštam stan bez plave kutijice Durexa. To mi stvara sigurnost, pospješuje samokontrolu, ubrizgava adrenalin i osjećaj superiornosti, ukratko Durex je najbolji lijek za fobiju o spolno prenosivim bolestima i neželjenim alimentacijama. Samo dva puta sam izišao u grad bez prezervativa, ali i danas, svakoga prvog u mjesecu na šalteru poštanskog ureda uplaćujem alimentaciju na meni nepoznatu adresu pri čemu se instiktivno primam za debelo meso posve uvjeren kako nikada neću zaboraviti onih dvanaest injekcija penicilina zbog akutnog tripera. Bog je jedan, život je samo jedan, a dupe zbog toga trpi dvanaest puta. Kad čovjek doživi takvo jedno prosvjetljene, onda mu je prava utjeha pročitati na kutijici Durexa - Seal of Quality - 100% provjereno. Ziher je ziher, kako je rekao jedan samoubojica skačući na glavu s televizijskog tornja visokog 267 metara.
Osnove predigre sam svladao onoga trenutka kada sam našao neotvorenu kutiju cigareta. Zadnji se dio mozaika složio i napokon sam bio spreman. Trava je bila u desnom gornjem džepu, rizle tik uz paketić, u drugom džepu cigarete i nešto novca, Paloma maramice u hlaćama, prezarvativi u pretincu s dokumentima, dlake na mjestu i karijes na kutnjaku. Sve je bilo usklađeno, osim jedne stvari. Nisam imao plan. Najmanje mi je trebalo da onako napušen i zaliven vinjakom besciljno tumaram gradom. Trebalo je razraditi taktiku, osigurati brzu logistiku i stvoriti mrežu rezervnih pozicija za hitno prebacivanje s manje uspješnih položaja na one učinkovitije. A ja sve to nisam imao. Kako su telekinetičke sposobnosti jointa oslabile, tako svoj kreativni dio mozga nisam uspio pomaknuti u željeni smjer. Onako odjeven u tamnoplavi sako, za kojega moji znanci tvrde da ću ga nositi i na vlastitom sprovodu, natrpan potrebnim rekvizitama za izlazak, vratio sam se u secesijsku fotelju, utučen zbog spoznaje o vlastitoj neorganiziranosti.
Istina, uvijek sam imao mogućnosti nazvati neku od bivših, pitati je što radi eto - baš - večeras i kupiti bocu jeftinog vina kao ulaznicu za siguran seks. Mogao sam čak otići i u jednu od periferijskih birtija gdje se za Milka čokoladu može dobiti vlasnikova baka u tangicama, svjetlo - roze grudnjaku i tirolskim šeširom na pundži. Za štangicu više, baka bi na harmonici odsvirala i neku od francuskih šansona. Sve su to bile mogućnosti koje je ovaj grad pružao meni, a samo bi najgori pesimisti ostali doma i drkali. Mada se i meni zna desiti da imam depresivnih trenutaka u životu, takve dane najbolje zaboravljam. Stoga sam, iscrpivši krajnje mogućnosti izlaska iz ovoga problema, pokušao uz pomoć tek srolanog jointa naći neku manje jednostavnu kombinaciju. Uhodan put uvijek je manje zanimljiv od neprokrčenog. Vlastita žena uvijek deblja od susjedove. Joint je arbitar, a Bog svjedok.
Nakon nekoliko dimova bio sam razvaljen, i još nekoliko svjetlosnih godina udaljeniji od rješenja. To da sam netaktičan, jasno mi je od rođenja kad sam se rodio s malim pimpekom, ali mi nikada tako dugo nije trebalo da odustanem. Ako sam i po čemu bio odlučan, to je odlučnost za odustajanjem. Odustajao sam od stvari kada se tome nitko nije nadao. Pa čak ni ja. Tako sam dao otkaz u jednom poduzeću baš kada su me unaprijedili, odustao sam od povoljnog kredita, odustao od ljubavi, od novog auta, svega. Ne znam ni sam zašto, ali tu večer nisam želio odustati od seksa s nepoznatom. Tome se svakako nisam mogao oduprijeti. Nov zadah, friška krv, nekoliko minuta hrvanja sa znojem i novi rez na malom kurcu. Ima li nešto više što muškarac može poželjeti?
Uništio sam joint do kraja, udružio sve moždane stanice i napravio popis a' priori događanja u gradu. S obzirom da mi je u redakciji gradske rubrike, gdje sam zaposlen, jedini posao sastavljati takve događaje, brzo sam izdvojio nekoliko lokacija u kojima bi mi se moglo posrećiti. S jedne strane su tu bila kazališta, muzeji, koncerti i izložbe, a s druge noćni barovi, discoteke i partiji.
Bez obzira što drugi misle o meni, sebe smatram vrlo profinjenim i obrazovanim gospodinom. Posjete kazalištima, koncertima ili izložbama ne doživljavam samo kao nužno obrazovanje, već i kao uživanje u trenucima neizmjerne sreće. Toliko me obuzela toplina na samu pomisao o posjeti koncertne dvorane, da sam se odmah odlučio za noćni bar u kojem su tu večer puštali jezz. Ne volim pokazivati emocije pred zagrebačkom filharmonijom, pa se opijanje wiskeyijem u zadimljenom baru činilo puno sretnijom solucijom. Bez obzira koliki ja gospodin bio.
Napokon sam izašao, odlučan u svojoj namjeri.
Kad netko stanuje u nečijem dvorištu, on je onda pas ili podstanar. Ili pasji podstanar. Kućica sazidana od pečene gline ima rešetke na prozorima. Rešetke valjda drže kućicu na temeljima. Inače bi se srušila. Vrata imaju četiri brave i špijunku. Špijunka ne služi ničemu, jer je razbijena, ali je estetski okej. Starac koji je u ovoj kućici živio prije mene, umro je na krevetu na kojemu ja sada spavam. On je ugradio brave, špijunku i rešteke na prozorima. Plašio se provale i umro od infarkta. Zet mu je nakon smrti maznuo devize koje je krio u zahodskom kotliću. Marke je ostavio kod Drageca na pokeru, ali mu je ostala kuća. Nju je iznajmio meni, za devize. Sumnjam da ih sprema u kotlić. Provjerio sam.
Zaključao sam sve četiri brave i provjerio šlic. Bio je otvoren. Njega sam samo jednom zaključao. Zvijer je bila iza rešetaka, na sigurnom.

TRAVESTIT

Poeziju sam čitao u Berkovu, jednoj od šminkerskih birtija gdje pivo poslužuju u malim bocama. Gazda je bio seljačina, ali je imao zgodnu ženu. Već sam došao pijan, tako da sam samo održavao kondiciju s wiskeyjem. Voditelj tribine, neki Musliman, također se klatio od cuge. Sve u svemu, čitanje je bilo OK. Muslič je pozvao glazbenu pratnju, nekog ostarjelog rockera koji je svirao hitove iz šesdesetih. Bilo je dobro dok nije počeo pjevati. Do stola za kojim sam sjedio u društvu rockera i balije, bila je mršava ženska koja je glasno pljeskala na moje pjesme. Usporio sam sa cugom jer mi se činila sve zgodnija. Što sam više pio, ocjena nekoj ženskoj bila je sve veća. Ova je od dvojke skoro probila plafon. Poslije čitanja dobio sam petsto kuna i anuliran račun za pijaču. Gazda se želio napraviti faca pa je kupio moju knjigu s posvetom. Odrao sam ga dvadeset posto skuplje od uobičajne cijene. Teatralno je izjavio da nikada nije upoznao pisaca i da mu je drago što sam nastupio u njegovoj rupi. Za to me je, rekao sam mu, iskreno bolio kurac.
Mala s promocije zvala se Vesna i bila je glupa kao noć. Prodao sam joj patetičnu priču o somoubojstvu koje ću uskoro učiniti. Mislosrđe još uvijek pali kod žena. Sve žene imaju istu karakternu crtu: vole spašavati živote. Srećom to sam skužio još kao klinac tako da sam s godinama razradio savršenu taktiku. Što više sereš o bogaljom životu, prije dobiješ pičku. Izveo sam je u jednu rupu gdje pivo poslužuju u velikim bocama, a cijena je prihvatljiva čak i za loše plaćene pisce. Ondje smo ostali dva sata, a zatim sam je pozvao u motel. Odmah je prihvatila. Izgovor joj je bio da me mora čuvati od sranja. Držala je da čini dobro djelo i da će stoga u raj. Spasiti dobrog pisca od vlastite ruke, rekla je, isto je što i spasiti talentirano dijete. Pičke mi neće dati, nastavila je, ali će me tješiti, ako treba čitavu noć. Primio sam je za dupe. Bilo je tvrdo.
U taxiju sam razvio verziju o ženi koja mi je slomila srce. Ovaj put se zvala Marija. Marija je, dakle, bila bogata, lijepa i pametna, sve što ja nisam. Ali mi smo se voljeli, sve dok je njezin otac, neki naftaš, nije na silu odveo u Englesku. Jedno vrijeme mi je pisala podugačka pisma, ali se na kraju udala za crnca, dakako, protiv svoje volje. Taman kad sam skupio dovoljno love za avionsku kartu saznao sam da je pala pod onaj crveni autobus na kat (onaj bus s razglednica i dosadnih dokumentaraca o Londonu), ispod samog Big Bena. U džepu su joj našli pismo za mene tako da se u svakom slučaju radilo o samoubojstvu. Pisalo je samo: Voljet ću te i na nebu, tvoja Marija. Ja sam ipak otišao u Englesku na njezin pokop, jer je stari odlučio da je tamo pokopa. Poslije pogreba sam neko vrijeme prao zahode po restoranima da skupim lovu za nazad. Od viška funti koje sam zaradio kupio sam ogromni buket crvenih ruža koje sam prije ukrcaja u avion stavio na njezin grob. Vrativši se u žalosnu Hrvatsku, momentalno sam doživio živčani slom. I, eto me, sad se mislim ubiti.
Nakon tih izgovorenih bljuvotina Vesna mi je uvalila jezik u grlo. Taksist je, a ne ja, gutao sline i namještao rasporak. Bilo je cool. Izgledao sam poput američkih makroa, samo puno siromašniji. Taksist je pitao u koji motel idemo, a ja sam odgovorio u najjeftiniji. Onda je Vesna pitala zašto ne idemo kod mene u stan, a ja nisam ništa odgovorio. Bilo je glupo da joj spominjem ženu. Dovezli smo se u predgrađe Zagreba i taksi se zaustavio na jednom parkiralištu prepunom kamiona. Motel "Orhideja" bio je svratište kamionđija i kurvi. U potpunosti je odgovarao mom ukusu, ali ne i Vesninom. Počela je srati o tome da je čeka zaručnik i kako mora uskoro otići. Hitno mi je trebalo piće.
U hotelu je jedino radio nočni bar, gdje papreno poslužuju razvodnjena pića. Svejedno sam popio nekoliko duplih vinjaka i pozvao piće jednoj kurvi za stolom.
To je muškarac, odjeven u žensko., rekao je konobar. Transvestit.
Jebi ga, rekao sam, nitko nije savršen.
Vesna je naručila mineralnu i zaključila da transvestit bolje izgleda nego većina njezinih prijateljica.
Ali ima muda, rekao sam ja.
Tim bolje., rekla je ona.
Upustio sam se u razgovor s konobarom. Tvrdio je da transvestiti imaju više posla nego neke kurve u Zagrebu.
Mi smo nastran narod, ko fol katolici, konzervativni do jaja, a više volimo jebati isti spol nego stari Grci., rekao je filozofski.
To je zato, rekao sam, što lovatori vole eksperimentirati, jebu muškarce da se dokažu. A mi koji bi jebali prave kurve, dakle žene, nemamo lovu za to.
Donekle se složio i dao mi vinjak na račun kuće.
Nisam ni primijetio kada je Vesna otišla za stol transvestitu. Nešto mu je govorila, a on se smješkao i lakiranim noktima dodirivao vrhove perike. Pokazao joj je prazan stolac i ona je sjela. Nisam bio ljut, jer je prizor djelovao groteskno. U nekoj bi drugoj prilici išao braniti svoju čast. Ovako, transvestita sam vidio kao ženu s kurcem. Okrenuo sam se konobaru i započeo priču o kurvama.
Nakon nekoliko minuta, Vesna se vratila za šank.
Čuj, imam dvjesto, fali mi još sto kuna., rekla je. Posudiš mi do sutra?, pitala je.
Zašto?
Traži tristo kuna za seks. A tako bih ga pojebala…, rekla je.
Ostao sam šokiran.
Platit ćeš tristo kuna za seks s transvestitom?, još uvijek šokirano sam izustio.
Ne bilo s kakvim…Ma pogledaj ga samo kako je sladak. Osim toga, rekao mi je da ću mu biti prva žena. Zato je cijena veća, inače je dvjesto kuna.
Bez riječi sam izvadio novčanik i dao joj sto kuna. Ako mu je zaista prva, mislio sam, jebeš onda cijenu.
Izišao sam iz motela i sjeo u prvi taksi. Ostalo mi je dovoljno da platim put do doma.

KAKO SAM KALIO ČELIK
Pomisao da moram putovati HŽ-om toliko me fascinirala da sam momentalno dobio proljev. Moja žena je tvrdila da je to od toplog piva kojeg sam popio na prazan želudac, ali ja sam znao da je to od HŽ-a. Dok sam brojao pauke na zahodskom zidu, zamolio sam je da nazove putničke informacije. Molim vas, čuo sam, kad ide vlak? Jel' kasni? Hvala.
Vlak koji ide u 15,10 na peron je došao u 15,25. Ušao sam u prvi kupe. Do prozora su sjedile dvije žene s putnim torbama. Objema je menopauza bila stvar daleke prošlosti. Jedna je imala brkove, druga maramu. Sjeo sam i čekao. Vlak nije kretao.
Onda je ušao njihov vršnjak. Gromada koja je nalikovala santi leda, onoj istoj koja je potopila Titanic a zbog koje je Leonardo De Caprio potonuo u ledeno more. Nosio je traperice i mirisao na rakiju. Ogromnim šakama pozdravio nas je kao na mitingu socijaldemokrata. Dok je sjedao do mene pitao je jel' slobodno. Obje su odgovorile da je. Ja nisam. Šutio sam i mislio o tri sata vožnje vlakom. Osjećao sam se kao pašteta u dućanu suhomesnatih proizvoda.
Prvo je žena s brkovima zaključila kako kasnimo s polaskom pola sata. Onda je zaključila kako njena snaha – kurva – nema pojma o djeci, jer njezini unuci uvijek gladni idu u školu. I neuredni. Jer ona, snaha – kurva, jebe vodoinstalatera, prvog susjeda u njezinom selu, dok Stipo radi k'o konj u Njemačkoj. A Stipo je šef bauštele, cijenjeni zidar i njen sin. Žena u marami je uzdahnula i prokomentirala: kurva, a onda iz jedne od dvije torbe izvadila pileće batake.
Dok je gurala prvi batak u usta, vlak je krenuo. Zaključila je da ni bataci nisu ko što su bili. Ove je, rekla je, osobno sama zaklala. Prvo ih je kupila dok su još bili mali pilići. Za tri kune komad u veterinarskoj stanici. Onda ih je hranila. Kukuruz je, rekla je, poskupio pun kurac. Koncentrat za piliće da ne govori. Ali barem zna da ne jede ona industrijska govna. Koji su kancerogeni jer se to vidi na kostima. Demonstrirala je na svom bataku. Usisala je ostatak mesa a onda košću lupila po prozoru. Ponosno je pokazala da kost nije pukla. Zatim je zgrabila kost u zube i umalo ispustila gebis. Grizla ga je, lomila, lupala po svim tvrdim predmetima u kupeu, ali kost je ostala čitava.
Daj je meni, rekao je čovjek – Titanic. Žena u marami je s nelagodom pružila kost. Krc, začulo se. Evo ti kost, jebala te ona, rekao je. A ona je samo šutjela. I mi smo ostali šutjeli. Zamišljao sam ga kako lomi vratove. Gorostas se digao i protegnuo. Kao da Samsonovom snagom razbija nevidljive neprijatelje.
A čime se vi bavite, pitala je žena s brkovima. Ja sam pisac., rekao sam. A što je to?, pitala je žena s maramom. To su pijanci koji žive na račun države., rekao je gorostas. Što pišete?, pitala je žena s maramom. Pjesme, pjesme i priče., rekao sam. Jebo pjesme., zaključio je gorostas i nastavio ponosno: i ja sam pisao pjesme, ali prave. Za gange. A onda je iznenada zapjevao:
Imam pištolj ko teleću noguuu
Aliiii žene pronaći ne moguuu
Mala moja nemoj da je štediiiiš
Ja je željan a ti na njoj sjedišššš
Mala moja jede karameleeee
A u školi glupava ko teleeee
Jebo žene i ovakvu krizuuuu
Dignu noge a ne daju blizuuu
Eto, to su pjesme, a ne ono što ovi pišu., rekao je pomalo prijeteći pokazujući glavom na mene. Obje žene su potvrdno klimnule glavama. Umalo je nedostajalo da i ja počnem klimati. Umjesto toga sam se ustao i izišao iz kupea. Zapalio sam cigaretu.
Zabranjeno je pušenje!, čuo sam konduktera.
U kojem je vagonu restoran?
Dolje., rekao je odrješito.
Služite alkohol?
Pivo i konjak.
Odlično. Jeste li i vi za piće?
Ne, ne pijem dok radim
Tko vam je kriv., rekao sam i nestao u smjeru restorana.

ZELENE OČI

Stojanka je krasna djevojka, što bi u mom selu rekli, rasna kobila. Mogao ju je zajahati svako tko je bio vješt u preskakivanju prepona. Ja sam, na žalost, već imao kobilu kod kuće, koja nije bila rasna, ali me zato čvrsto držala za prepone. Zato sam vjerojatno i bio drag Stojanki. Ona je voljela jahače koji se nisu okolo hvalili da dobro jašu. Nije znala, da bih se i ja hvalio da sam smio od one svoje kobile. Mislila je da imam veliki bič i da mogu satima jahati do cilja. Da sam, u suštini, samo skroman. Nije znala da sam pizda koja se stravično boji svog konja. Poslala mi je čak i ljubavno pismo preko jednog poštara koji ju je s vremena na vrijeme zajahao. Njegova kobila je odavno otišla na privremeni rad u Italiju i to povremeno traje već 12 godina. Sad poštar vozi njezin Fiat, kupljen dijelom na leasing, dijelom na pushing. I dobro mu je. Bolje nego meni.
Moja kobila neće nigdje da ide bez mene. Našao sam joj posao u Njemačkoj na jednom vojnom poligonu. Trebala bi samo da kopa bunkere. Poslije bi je unaprijedili i dobila bi čin. Tako bi brzo napredovala. Sa činom bi mogla raditi kao pokretna meta na poligonu. Mladi rezervisti bi vježbali gađanje u nju dok bi ona trčala po livadi. Za svaki metak koji bi dobila u noge ili ruke, imala bi bonus od 100 eura. Od kukova do glave 150. Pogodak u glavu 300 eura. Izračunao sam napamet da je pogode samo 16 puta mjesečno, bonus bi na osnovnu plaću iznosio najmanje 3000 eura. S tom lovom mogli bi da sagradimo svinjac, koji toliko želimo. Jest da bi ona imala jedno 40 rupa više na tijelu nego ove tri, ali smo mogli uzgajati praščiće. A prasetinu oboje obožavamo. Ona najviše voli rebra i šunku, a meni pripadnu bijeli bubrezi, ili, kako mi to na selu jednostavno kažemo, svinjska jaja.
Da se ja vratim na ljubavno pismo moje Stojanke, rasne kobile. Na vece papiru, zarolano kako spada i priliči, kao u doba Sulejman paše, pisalo je lijepim ukrasnim slovima: šta se praviš takav peder pa nećeš da jebeš ženske? Lijepo sam te zvala u kukuruzište a ti si praviš kao da ti nije stalo kako ti izgleda klip kukuruza. Sram te bilo, pizdo jedna! I samo da znaš, ja sam u tvojoj ulici, sedam kuća niže, s lijeve strane. Kucaj tri puta, jer zvono ne radi. Ako se slučajno bojiš žene, reci joj da si otišao do mene jer sam te zamolila da mi popraviš utičnicu. Pošto ona vjerojatno ne zna što je utičnica, ti joj lijepo kaži da je to ona stvar u koju se utače nešto da s lampica upali. Hajde dođi i ne boj se ništa. Pola sela će ti reći da ne grizem. Skuhat ću ti kavu i dati rakiju da popiješ. Na glasu si da voliš puno piti i prditi za stolom. Al ne bilo kako prditi, nego da možeš otprditi cijelu pjesmu «Zelene oči, bile su moje». To je svakako pohvalno jer znači da možeš održati ritam kroz onu stvar što se književni zove šupak, a narodno - govnovod.
Nakon što mi je poštar predao to pismo, ponosno sam ga pročitao devet puta. Zatim sam ga cijelog sažvakao i progutao da ga ona moja kobila ne pronađe. Što ako sazna da imam sluha za otprditi «Zelene oči»? Morao bih joj svako malo prditi na uho, kad god je uhvati sevdah.

[ROBERT ROKLICER]

GOTOVA STVAR

Duboko u sebi znam da sam popušio i posljednju priliku koju sam nenadano dobio u životu. Vlatka, moja prijateljica te ljubavnica moje ljubavnice, prevela je rukopis knjige koju sam objavio u prosincu.
Fenomenalno, rekao je izdavač iz San Franciska, ovo je stvar koja će oboriti s nogu infantilnu američku publiku. Ovo jednostavno razara…!
Dogovoreno je da dobijem predujam u obliku avansa od sto tisuća dolara. Osam posto tantijema moram pričekati nakon što knjiga iziđe u američkim knjižarama i krene s prodajom. U marketing i reklamu bit će uloženo oko dvjesto tisuća dolara. Sve je izvrsno zvučalo, sve osim jednog…
U ugovoru o otkupu autorskih prava, u članku devet, stajalo je da moram šezdeset dana boraviti u Americi, u sklopu promidžbe knjige. A to nisam mogao iz najmanje tri razloga.
Prvo, ne znam engleski. Nisam ga nikada znao, niti ću ga ikada naučiti. Ne zato što to ne bih želio, već zato što sam klasični primjer idiota kojemu učenje stranih jezika predstavlja jednaki napor kao i svinjskoj glavi da postane ekskluzivni model za frizure.
Drugo, moj izdavač je deklarirani homoseksualac, ili – po mom rječniku – pederčina. Kad bih nekako i prebolio svoju mutavost na promocijama, gdje bih poput nijemog idiota izigravao cirkuskog slona, teško da na najlošijem engleskom, kojega su Ameri ikada čuli, ne bih uvrijedio domaćina – homoseksualca. Vrijeđati pedere za mene je gotova stvar, isto kao i zapaliti cigaretu uz jutarnju kavu.
I treće, nakon Talibana i rušenja tornjeva – blizanaca, sjesti u avion predstavlja mi gori osjećaj od operacije hemoroida, na koju se spremam punih deset godina. Osjećaj da ću se vinuti u nebo u nekoj jebenoj limenoj ptičurini i možda zapičiti u prvi toranj, dovoljan je razlog da se odreknem slave i love.
Odustao sam dakle od Amerike, a izdavač je odustao od mene. Poručio mi je na čistom englesko - američkom jeziku: Fuck you, što mi je moja prevoditeljica prevela: Gotova stvar!

Kakva jebena gripa


Probudio sam se kada je na zvoniku naše crkve otkucalo podne. Bio sam bolestan. Svaki trenutak sam se spremao izrigati. A onda telefon. E jebiga, pomislih, gore ne može. Digao sam slušalicu, suzdržavajući bljuvotinu negdje u grlu. Nekako mi je uspjevalo. Barem mi se tako učinilo. Na telefonu je bio moj šef, urednik Marković. Maks, ti si?
A?
Oprostite, jesam li dobio stan Maksa Horvata?
Sjetio sam se da sam to ja; - Aha, ja sam. Bok, Markoviću
Čuj, nema te na poslu već tjedan dana... Zovem da provjerim jesi li živ.
Nema frke, sve štima. Malo me gripa jebe...
Trebao bih te ovdje. Možeš doći?
A onda je krenulo. Počeo sam rigati. Trudio sam se ne zasrati cijelu sobu. Zato sam rigao isključivo u imaginarni krug na tepihu. Nakon nekog vremena osjetio sam olakšanje. Vratio sam se razgovoru s Markovićem.
Ej, šta smo ono pričali...?
Jel možeš doći, jer ako si bolestan...?
A to, ma mogu. Stižem za pola sata.
Došao sam za dva sata.
Crni Maks, šta si to od sebe napravio?, zacvilio je Marković ugledavši me. Bio sam blijed, mršaviji za nekoliko kilograma, s očima kao u mrtva pingvina. Ma gripa neka, jebiga.
Kakva jebena gripa? Izgledaš ko sidaš.
Australska gripa, zar nisi čuo da drma Hrvatskom?., htio sam skratiti priču. Ako je to gripa, ja sam onda idiot!, uzdisao je.
Ma jebe ti se šta drugi misle o tebi., rekao sam, i nastavio: Kaj ima novoga? Novoga?!! Pa ti ovdje radiš ako se ne varam!, popizdio je.
Dobro, samo nemoj galamiti, puca mi glava., očajno sam ga zamolio. Bio sam spreman otići. Bio sam spreman pozvati se i na suosjećanje. Ipak sam bolestan, jebiga. Malo se zaustavio. Odvagnuo me je jednim rengenološkim pogledom. A onda, gotovo suosječajno;
Kaj doktori vele?
Koji doktori?
Opet sam zasrao. Marković se izbezumio. Počeo je gubiti kontrolu nad sobom. Tvoji doktori! Valjda si bio kod doktora?! Ne izgledam ja kao leš, već ti!!
Digao sam obrve i pogledao u strop. Onako kako to čine ljudi kad razmišljaju. A tooo... Nemaju pojma.
Zastao je na trenutak. Ništa mu nije bilo jasno. Meni još manje. Nisam kužio zbog čega ga toliko zanima moje zdravlje. Mene nije zanimalo.
E jebiga, ti si stvarno retardiran. Ne znam zašto uopće trpim ta tvoja sranja. To što ti radiš ne bi niko toleriralo. Kad bolje razmislim...
Uzdahnuo sam;
Nemoj razmišljati, molim te. Bolje mi reći kakva je tema, i koliko kartica. Ljutito mi je gurnuo nekakav dopis iz MUP-a u ruke.
Istraži to., rekao je i pokazao mi prstom prema vratima.
Za čas