Ujević

[latoa]

TIN UJEVIĆ:

Tin Ujević klasik je našeg modernizma. Razvijajući se književno na temeljima hrvatske kulturne baštine i starijih suvremenika, Ujević je svoj osobni poetski izraz stvorio koristeći stare hrvatske pisce, kao što su Marulić, Zoranić, Gundulić i drugi, ali i nove pisce, osobito Matoša i Kranjčevića. Ujević se nije mogao oteti utjecaju moderne evropske književnosti, osobito francuske, ali u ranom i zrelom Ujeviću, onom koji se očitovao punim svojim glasom uoči, usred rata i u poraću, bitno je da je preko njegova mladog bića zazvučao drevni zvuk hrvatske poezije i da se taj zvuk složio s njegovim rođenim glasom, s njegovim pjesničkim vizionarstvom. Ranu fazu njegova pjesništva obilježavaju matoševske teme, stil i oblik stihova. Motivi su uglavnom domovinski i hrvatski, osobita se pažnja posvećuje kultu forme, čvstoća stiha i strofe, sonetni oblik, pravilan trohejskodvanaesterački stih. . Pjesnički je obrat nastupio već u prvim samostalnim zbirkama - Lelek sebra, 1920. i Kolajna, 1926. U njima su skupljene pjesme koje su nastajale za boravka u Parizu, pa su teme vezane uz osobna ljubavna i politička razočarenja, uz apokaliptično predratno i ratno vrijeme. Pjesme su to nabijene unutrašnjim, intimnim doživljajima svijeta i sebe, a prije svega patnje i bola. U tom je razdoblju nastao velik dio njegove lirike, pa i neke od Ujevićevih najpoznatijih pjesama: Svakidašnja jadikovka, Molitva iz tamnice, Vivijani. Baudelaireovski utjecaj vidljiv je u preuzimanju motiva, tema, ali i osobitog leksičko-sintagmatskog sklopa. Simbolistička je njegova poezija i u zbirkama koje slijede (Auto na korzu, 1932., Ojađeno zvono, 1933. i Žedan kamen na studencu, 1954.), no u njima je istovremeno vidljiv i bitan pomak - misaonost prevladava nad osjećajnošću. U pjesmama ove nove faze ogledaju se novi tematski sklopovi - vjera u važnost tehnike, futurizam, svjesnost socijalne zbilje (Čin sputanih ruku, Pobratimstvo lica u svemiru), filozofsko-antropološke teme (Riđokosi Mesije, San među stvarima). Uz nove teme, stih se oslobađa stega rime i stroge metričke organizacije, tako da se javljaju pjesme slobodna stiha kao odraz slobode pjesnikovih misli. Nakon Pariza, Ujević je živio u mnogim gradovima (Beograd, Split, Zagreb, Sarajevo), neprestano lutajući i boemski tražeći mjesto pod suncem.

Tin Ujević jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća, koji označuje velik korak naprijed u razvitku hrvatske poezije. Njegova je poezija širokog dijapazona i po motivima, i po oblicima, a i po raspoloženjima koja se kreću od zanosa i opijenosti ljepotom prirode, života i svijeta do ponora razočaranja, očajanja i pesimizma, jer pjesnik ne može doseći onaj apsolut kojemu teži cijelim bićem. Pjesme mu se odlikuju s jedne strane dubinom refleksija, a s druge bogatstvom riječi, slika, asocijacija i metafora te ih možemo nazvati pravim verbalnim simfonijama. Tin Ujević je tražitelj i stvaralac čiji je opus bez sumnje vrhunsko ostvarenje moderne hrvatske književnosti.

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak neka te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

XXI.

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.


Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći

IV

Miris ljepote struji u toj kosi,
njene su usne pune slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.

— Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi. —

— Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;

— božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim

V

Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke,
— One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.

— No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

[latoa]

Svakidašnja jadikovka:
Pisana je osmercem koji se još čuje u imotsko-vrgoračkoj krajini. Pjesma kao da ima svoj potpuno prirodan i potpuno logičan tijek: počinje direktnom osnovnom mišlju, razvija se, isprepleće se slikama i motivima i konačno se zatvara u jednu harmoničnu cjelinu. U osnovi same strukture pjesme stoji princip jedinstva i sudara suprotnosti, ona je izgrađena i u cjelini i u pojedinostima. Ideja pjesme je sudbina osamljenosti čovjeka. To je pjesma ponosnog osamljenog pjesnika. Ona nije nikakvo jadikovanje, već je ona tvrda spoznaja čovjeka vizionara, čovjeka koji pati i koji nastoji shvatiti i odrediti svoj smisao. Ova pjesma koja govori o osamljenom čovjeku, starom i slabom, napuštenom od svih bližnjih, s mladim srcem jedno je od najpotresnijih mjesta hrvatske poezije.

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

[anthlon]

Uvijek, i uvijek, i opet, i ponovo se oduševljavam čitajući ovih nekoliko redaka.

Bezvremenski!



MENI BEZ MENE


Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;


i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

[tonini]

Lipo da ste ga se sitili, ipak polako pada u zaborav.

[tonini]

Evo jedne za sva vrimena.

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

[anthlon]

Eh! Znala je stara pijandura svoj posao.

[latoa]

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, cu i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i cistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opce zdjele,
i sebicni je pecat jedan nasred cela.

Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reci u uho oholosti,
no vrlo srecno za ocajnicku srecu,
da svi smo isti u zloci i radosti,
i da nam breme kobi pociva na plecu.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braci.

Ojađeno zvono, 1933.


ODMAZDA CVIJEĆA

Ranjavaju me mirisi i duhe,
i tamni plamen pogažene trave,
I patim radi žute bijke suhe,
nemir u srcu, strepnju, i bol glave;

a kada kitu pohranim u vodi,
duša je cvijeća ubod nove rane;
i cijela bašta u novu čežnju plodi,
i cijela zemlja u mirluhu plane.

I kako zadah prama ženskih kosa
šara mi živi oblik cijele žene,
tako mi mrtvi listak vrućih rosa
šara opojnost širom Vaseljene.

Žedan kamen na studencu, 1954.

[anthlon]

[Scorpy]

Ah, samo je jedan Tin.

[saherica]

Zvijezde u visini

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.


Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.