Crna iluzija

[hernija]

crne misli

Ugusit cu se jednom u vlastitim suzama
Udavit cu se omcom isprepletenom
Od vlastite kose
Otrovat cu se vlastitim rijecima
Bacit cu se pod vlak vlastitih koraka
Prerezat ću si žile nožem vlastitih misli
Progutat ću pilule vlastitih mana

Smijem se gluposti i ružnoj slici u ogledalu
Dopire smrad rascvale narance
Miris novog proljeca

Ledena
Smrznuta


osamljenost

Dali osjecas ponekad
Da nitko ne mari...
Jel kad vidiš
Sebicnost u zraku...
Jesi li se ikad
osjetio neshvaceno...?
Znaš...
Ponekad poželim pobjeci
Od svega.
U crnilo noci...
Želim se izgubiti,
Postati nitko...
Postati sjena,
Obicno ime na papiru...

Ne znam kakva ljepota
Leži u magli...
Ali je jaka...
I želi me...
Ako ikad poželiš
Nestati u tami
Zovi me...
Poći ćemo
U beskraj
Sami...


elegija jedne iluzionistice

Pod prstima crne noći
Gledam sjene što prolaze niz ulicu
Kao da se sve se naginje u istom smjeru
I drveća i auta i kuće
i tuđi plač.

Reče mi jedan čovjek
Ogrnjen kaputom svoga života…
Da vječnost me čeka sa druge strane
I da prestanem gledati u krive sjene…

A život mi se sav pred očima ukrivio
Kao pregažena slika na cesti…
I kao krila što ih nemam da letim
I kao vječnost o kojoj mi priča čovjek…
Sve je nepomično i sve stoji…
Ali ukrivo…

A pišem, pa i ova kriva slova
Sve se naginje…a čini mi se da nad ponorom vise
Sve predstave su napuštene,
Lutke koračaju niz krivu ulicu
Svi noćas me napuštaju da stignem tamo…
A moj pogled vidi krive tragove što za sobom ostavljaju…

Pod prstima crne noći, svijet izgleda drugačije
Potpuno stvarno, kao da nad zemljom stojiš
I vidiš sve što prije nisi vidio…
Kako sve izgleda krivo…
Kao pregaženo…

ova zadnju pismu sam sastavila prij 2 godine, al sam č i ć gledala u knjizi gramatike.

Živciraš me..

Kao i uvijek nervira me ova bijela podloga papira, koja trazi ili, bolje reci, vapi za mojim mislima. A one su prazne.I ovaj dan ispran od kise,
blijed od stida sto nema nista bolje da da umornim dusama, otici ce u nepovrat
da se ne vrati nikad vise. Noc ce doci da me podsjeti na kratkocu moga vremene i ljubav
koja doci nece, jer ja nisam danas takve srece.
Spasonosna misao mogla bi biti u pjesmi.Tvoje oci skriti, cuvati te danju i nocu, zajedno s njima ljepsi zivot sniti..Da, stvarno, probudit cu ljubav u srcu, napisat cu ti pjesmu...

[daidza]

zgodne pjesme

[hernija]

Mrtva slika

Postala sam slika jednog
razrušenog sna,
obris necijeg sjecanja,
dio nekog dna...

Postala sam blijedo lice,
s pogledom bez sjaja,
s usnama bez izražaja...

Postala sam jesenja kiša,
izgubljena u toplini ljeta,
posljednja kap,
proljetna sjeta...

Postala sam sjena,
pratim kišu dugu,
putujem s vjetrom
i u sebi nosim tugu..

Postala sam kip,
živog srca...
njema,mrtva,sama,
al ipak živa...uz otkucaje srca.

Otišla je duša,i odnijela
sva pisma,
sve slike,sve rijeci...
ništa sacuvala nisam...