Scriptum Prosperum

[prospero]

Mislim da je sazrelo vrijeme da i ja otvorim svoj kutak
Prikladno, jedna kratka božićna priča by yours trully

Što ako joj sin dođe?

Pahulje što su lepršale hladnim predvečerjem na nanosima vjetra u trenu su nestajale na Mariovim skupocjenim cipelama dok je ujednačenim korakom prelazio cestu, gotovo se ne obazirući na aute koji su u kolonama puzili cestom. U glavi mu je bila jedino glamurozna božićna zabava kod direktorovog sina, pa ni o čemu drugom nije ni razmišljao. Bilo je važno jedino to što je i on napokon pozvan, i što će imati prilike razmijeniti koju riječ s ljudima čije ime nešto znači u ovom gradu. Negdje u dubini duše vjerojatno mu je bilo jasno da je poziv od tajnice tek nekoliko sati prije početka zabave gotovo sigurno značio da su neki drugi uzvanici otkazali dolazak iz tko zna kakvih razloga, pa je, eto, odjednom bilo mjesta i za njega.

Ipak, nije si to želio priznati uvjeravajući se da uživa veliko poštovanje i simpatije društvenog sloja u kojeg se već dugo pokušavao uklopiti. Možda bi dosad i uspio u tom naumu da mu je, inače sasvim solidno stanje bankovnog računa za današnje prilike, bar približno slično stanju bankovnog računa većine drugih uzvanika. Razlika je bila u tome što je on za auto koji vozi i stan u kojem živi redovito svakog mjeseca dobivao rate kredita. Međutim, njegov najveći problem nije bio rastrošan život, ponekad iznad vlastitih mogućnosti, nego to što je uporno skupo kupovao tuđe prijateljstvo.

Iako nije imao previše manjkavosti kao osoba, Mario nije imao iskrenih prijatelja, osim onih nekoliko iz djetinjstva s kojima je davno izgubio svaki kontakt. Nije imao ni braće ni sestara, a za dalje i bliže rođake već dugo nije čuo. Jedina obitelj koju je imao bila je majka koju je rijetko kad posjećivao iako je živjela u istom gradu. Još otkad ih je njegov otac napustio ona je davala sve od sebe da ga školuje, dobro odgoji i usmjeri na pravi put, i trudila se da on kao dijete nikad ne osjeti bijedu u kojoj su živjeli. Danas neoženjeni tridesetpetogodišnjak s diplomom, Mario nije u potpunosti ispunio majčina očekivanja.
I baš se u jednom trenutku hodajući trotoarom sjetio svoje majke i na trenutak razmotrio mogućnost da ju posjeti bar večeras, no već idući trenutak se predomislio. – Ne, ima još sat vremena do početka zabave, a bolje je doći malo ranije nego zakasniti – razmišljao je – Posjetit' ću ju nekom drugom prilikom.

Nekoliko sati poslije, zabava je bila na svom vrhuncu a Mario je bio u centru pozornosti i činilo mu se da je napokon došlo njegovih pet minuta. U tom trenutku nije bilo važno ima li njegova duhovitost i zabavljački nastup ikakve veze s alkoholom koji se u društvu nije štedio. Bez obzira na razlog, svima se učinio smiješan i zabavan. Tko zna koliko još bi nasmijavao društvo da mu nije prišao jedan od organizatora i pozvao ga na stranu obavjestivši ga da je došao neki čovjek koji ga hitno treba. Izašavši u hodnik, Mario je prepoznao majčinog susjeda koji je isti trenutak skinuo kapu s glave i oborivši pogled, teško i uzdišući progovorio. – Mario, vaša majka je umrla večeras. Žao mi je. Moja žena ju je našla. Ako želite, ja ću vas odvesti...
Bez riječi, s izrazom lica kao da traži pravi osjećaj u sebi, ili da još nije ni svjestan što se dogodilo, Mario je krenuo za čovjekom ostavivši za sobom šaputanja rijetkih znatiželjnika koji su se okupili u hodniku.

Ušavši u hladnu sobicu, pogleda uprtog u izlizanu staru fotelju u kojoj kao da je još uvijek sjedila i u sve stvari koje su još uvijek stajale kako ih je ona ostavila, duboko je uzdahnuo još uvijek suzdržavajući oluju koja se u njemu spremala. U maloj kuhinjici bio je postavljen stol s dva tanjura i jelima na koja je sigurno potrošila gotovo polovicu svoje mirovinice. Što ako joj sin dođe? Pa Božić je, mora ga pristojno dočekati.
Mario je istrčao ispred male trošne kućice shvativši da je na obiteljski blagdan izgubio jedinu obitelj koju je imao, jedinu osobu koja ga je ikad nesebično i bezuvjetno voljela. Umrla je čekajući ga dok je on briljirao kao rezervni igrač na ispraznoj zabavi. Sjetio se i kako mu je dok je bio malen pričala priču o dječaku koji se zastidio svoje majke pred prijateljima, i kako se zakleo da on nikad neće biti takav. Kleknuo je u snijeg i glasno zajecao dok su ispred njega prolazili veseli i raspjevani ljudi vraćajući se s polnoćke.

Prospero, 2009.

[prospero]

I zaboravih dodati, sretni blagdani svima