Škatula za sne (Latoa)

[latoa]

Proljeće

Kadkad pomislim da si vatra,
vručina mi topi kožu.
Kadkad pomislim da si rijeka,
rijeka s koritom od meda.
Nekad pomislim da si vjetar,
dodir mi stvara trnce.
Jučer sam mislila da si nebo,
nebo je blizu i kad ga nevidim.
Ipak sada mislim da si proljeće,
da sigurna sam da si proljeće.

Latoa

[latoa]

Čekajući proljeće...

[Maria Magdalena]

došla sam odmoriti dušu....

[latoa]

Sfinga

Ponosna, postojana sfinga
Mirna i otmjena, uspravna
Vjetru izložena, kiši ogoljena
Upija poglede - prati daljinu.

Ona potkrada se zubu vremena.
Od hladnog kamena, topla je pustinja.
Za svih stvorena, ničija.
Pokazuje se godinama, skrivena.
Samo jedan dječak , igra se
Kamen o kamen, mrvi temelje.

Latoa

[Maria Magdalena]

ponekad je temelje potrebno srušiti, draga...
uza neki novi početak

[latoa]

Charles-Pierre Baudelaire
(1821-1867)

PREOBRAŽAJI VAMPIRA

Žena kojoj usta jagoda su sočna,
Zmijoliko saviv struk i bedra moćna
I gnječeći grudi o tvrd rub korzeta,
Šanu riječ iz koje hlap mošusa cvjeta:
- "Moja vlažna usna, iskusna u žaru,
U postelji savjest zna zavesti staru.
Plač svačiji suše pobjedna mi njedra,
I starcu izvabim gugut smijeha vedra.
Onom tko me vidi nagu i bez vela,
Nadomještam sunce i nebesa cijela!
Moj mudrače, bludnih vještina sam puna;
Kad čovjeka smamim rukom od baršuna,
Il' kad grudi predam ujedima zuba,
Razvratna, i plaha, i nježna, i gruba,
Na ležaju ovom što stenje od strasti,
I Anđeli sami morali bi pasti!"

Kad moždinu svu mi isisa iz kosti,
Okrenuh se k njojzi u iznemoglosti
Da joj cjelov dadem, ali vidjeh tada
Mješinu ljepljivu, gnojnu, punu smrada!
Sklopio sam oči, sav leden od strave,
A kad ih otvorih, u svjetlosti jave:
Mjesto krepke lutke, što leža uza me
Napojena krvlju mojom do pomame,
Drhtao je kostur škljocavih vilica
I cvilio suho kao vjetrnica
Il' cimer na šipci kad trulo se klima
Uz jauke vjetra u zimskim noćima.

JA TE OBOŽAVAM
Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.
U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

[latoa]

Vidjela sam danas svoj odraz u tvojim očima, tako kristalno jasan, lažan. Već dugo nisam promatrala onu plavu djevojčicu koja je tu spavala, uvijek zatvorenih očiju, zauvijek s osmjehom na usnama. Kako sam je samo voljela. Tako snažno je zračila mirnoćom da je samo jedan pogled na nju, mogao smiriti sve nemirne glasove u meni. Bila sam njezina lutkica, bez njezinog znanja, njoj sam pripadala. Danas sam je ponovno trebala, ponovno me ogrnuo hladan zrak. Tako mi je trebao trenutak njezine topline. Danas sam je neuspješno tražila. Na mjestu gdje se nekad nalazila ona, pronašla sam samo nejasan crni trag. Povučena znatiželjom, približila sam se licem. S tugom u očima, noseći nadu na razdvojenim usnama. Mutna slika se razbistrila, od straha sam se prenula. Predamnom su se otvorile stisnute oči. Pogled mračne žene me oslijepio. Pozvala je suze na mojim obrazima, oduzela snagu mojim kostima, mržnja iz njezinih očiju me slomila.

[latoa]

Dotakni me snagom jutra, pokori me prvom zrakom... zagrij me da osjetim... kad već ne mogu da vidim.

[latoa]

Bob je uvijek znao moje riječi bolje od mene...

[Maria Magdalena]

moj naklon, draga prijateljice...