Što kad roditelji ostare i onemoćaju?

[Joks]

Većina vas vjerojatno o tome za sad uopće ne razmišlja jer ste još premladi i imate relativno mlade i zdrave roditelje ali jednog dana oni će ostariti i sve manje toga će moći sami raditi i sve više će trebati nečiju pomoć da mogu dostojanstveno živjeti i u starosti.
A što onda? Što kad roditelji ostare i onemoćaju?

Velika većina sadašnje stare generacije, znači naši djedovi i bake, ne žele niti čuti za staračke domove jer to smatraju odlaskom u smrt, zapostavljanjem i odbacivanjem iz obitelji
Najčešće što ja mogu od svoje bake čuti je da samo mrtva ide iz svoje kuće i onda još izmisli priču da u domovima tuku starce i slične gluposti.
Oni su se uglavnom za svoje roditelje sami brinuli do njihove smrti i nemogu si zamisliti da ih sad njihova djeca "odbace" i pošalju tamo u neki dom.
Prije je, barem na selu (a dobar dio ljudi te generacije naših roditelja je došao iz nekog sela u grad) su u jednoj kući živjele i po nekoliko generacija i pod normalno je bilo da se za starije imao tko brinuti a i sigurno nisu svi članovi radili negdje na poslu i bili su kod kuće.
Danas je to malo drugačije, barem u gradu, neznam kako je na selu. Većina ljudi kad osnuju svoju obitelj maknu se od svojih roditelja i žive svoj život.
Al onda roditelji ostare i kao što sam već napisao s vremenom trebaju sve veću njegu i brigu za njih.

Kako onda dalje?

Prihvatiti ih kod sebe u stan/kuću i brinuti se sam za njih?
Odlaziti stalno kod njih kući i njegovati ih?
Platiti neku osobu da se brine o njima?
Ili ih poslati u dom gdje imaju 24-satnu zdravstvenu njegu i osoblje koje se brine o njima a još važnije imaju i društvo. Jer većina starijih ljudi se osjeća usamljeno ako žive sami.

Moji su se roditelji već sad sami izjasnili da kad dođe do toga da se neće moći sami o sebi brinuti, kuhati i osnovne higijenske potrebe obavljati, da si uplaćuju dom i da idu tamo.

[tifany]

Ovo je stvarno dobra tema,kako i gdje će naši najmiliji u starijim danima živjeti.Čudi me što nitko nije do današnjeg dana ništa prokomentirao!
Moje mišljenje je, da bi bilo najbolje da roditelji ostanu što duže sa svojom djecom,zetovima,snahama,unucima...Mislim,da žive u blizini.Ipak su zaslužili da im pokažemo ljubav i pažnju,da im uzvratimo najbolje što možemo.
Današnji način života se drastično promijenio tako da mnogi nemogu brinuti za svoje roditelje,zbog vlastith problema(produženo radno vrijeme,bolesti...).
Mislim da konačna odluka ovisi o mnogo čimbenika.
Moji roditelji žive u drugoj državi.Nažalost,o toj temi ne žele ni razmišljati ,a kamo li razgovarati,što me jako žalosti jer ih volim.Da ne duljim,moj život ja priča za sebe.


JOKS, veliki pozdrav i pohvala za odličnu temu.:mahanje:mahanje:thumbup:thumbup:thumbup:thumbup







JOŠ JEDNOM POHVALA ZA ZAPOČINJANJE ODLIČNE TEME!:mahanje:mahanje

[mrkyblu]

sta te cudi sto nema odgovora.Ko jos danas razmislja o ikom osim o samom sebi?Tema je odlicna i moje misljenje je da se treba brinuti za svoje kad onemocaju no to je pitanje na koje nomozes dati jedan odgovor.Samo po sebi se namece puno potpitanja .Npr. kakve su opcije u mjestu gdje zivis?U kakvim si odnosima sa svojim roditeljima ?Kaoko stojis sa financijama i mozes li im priustiti njegu u svom ili tudjem domu............Ja s mojom mamom nikad nisam bila u dobrim odnosima i iskreno godinama nismo ni u kontaktu i sta ce i kako kad ostari briga me.Moj brat dan danas zivi s njom al je totalno nist koristi no njoj je uvijek bio bolji pa nek se on brine o njoj.No to je moj slucaj a svatko za sebe mora pronaci rjesenje koje je za njega i njegovu obitelj najbolje.

Dakle univerzalni odgovor na ovo pitanje nepostoji.....

[tonini]

Moji roditelji su živi, pape ima 85 godina a mater 79 godina. Živimo u istom gradu samo odvojeno. Tema je odlična, o njoj može pisati samo onaj tko je u tom nazovimo problemu. Vrlo, vrlo je teško sa starijim osobama, nisam ni ja mlad, pomažem koliko mogu. I da napišem da šta su stariji to sve više zahtijevaju, mislim njihove potebe su svakim danom sve veče i veče, a moja obveza je i moja obitelj i njeno preživljavanje u ovim teškim vrimenima. Imam svoju kuću, zovem ih da dođu k meni a njihov odgovor je dođi ti k nama. Ne bi ni to bilo loše samo njihov stan nije za dvije obitelji. Ne kažem da nisu razumni i shvaćaju ali pojasniti njihova razmišljnja je vrlo teško. Strah od starosti im se uvuka u kosti i svakodnevni život pa to postaje problem. Naši starački domovi su katastrofa, pa iz tog razloga ipak kad totalno onemočaju dovest ću ih kod sebe jer su to moji roditelji.
Da su bolji domovi za umirovljenike možda bih i smjestio tamo, ali poznavajući kakva je usluga u tim domovima to ne mogu napraviti.

[mrkyblu]

Lijepo razmisljas al malo je takvih.....

[Savana]

Kako onda dalje?
Prihvatiti ih kod sebe u stan/kuću i brinuti se sam za njih?
Odlaziti stalno kod njih kući i njegovati ih?
Platiti neku osobu da se brine o njima?
Ili ih poslati u dom gdje imaju 24-satnu zdravstvenu njegu i osoblje koje se brine o njima a još važnije imaju i društvo. Jer većina starijih ljudi se osjeća usamljeno ako žive sami.

Sve od toga, već zavisno od konkretne situacije.
Dok god imate roditelje vi ste na neki način dete, bez obzira na godine.Svako to shvati kad ih izgubi.
Zato je briga o starim roditeljima visoko moralni čin i izraz ljubavi koji su oni sami u vas ugradili.Vi ćete to preneti na svoju decu.Ako brigu o roditeljima shvatamo kao sopstveno žrtvovanje, onda je bolje ne činiti ništa.
Ali morate biti svesni da ćete i sami doživeti takvu sudbinu.Ako postoji dobra volja, uvek se može naći najprihvatljivije rešenje.Ostaviti nekoga na cedilu, roditelje pogotovo nije nešto sa čim se čovek može ponositi.Ako ste normalna osoba, to će vas proganjati do kraja sopstvenog života.

[Egerija]

Ja sam najmlađe dijete i to kasno. Moji stariji braća i sestre već imaju svoje obitelji i svoje kuće, tj. još jedna sestra živi s nama, ali je u fazi izgradnje kuće tako da će kroz godinu-dvije i ona otići. Roditelji su mi sada 62/63 godine i u planu im je da danas/sutra kad i ja steknem obitelj ostanem u ovoj kući i njih odhranim. Što se same kuće tiče, katnica je i to su zapravo 2 stana (prizemlje i kat), a poznavajući njih ne bi se pretjerano mješali u moj privatni život. Ja sama znam da ne bih mogla podnijeti da moji roditelji, kraj nas četvero djece, ostare u nekom staračkom domu bez ikog svog. Tako da mi se čini da će tako i biti, ostat ću ja u ovoj kući, naravno njih odhraniti (kao što su i oni mene, toliko zaslužuju), a kasnije meni ostaje kuća. I ta sama kuća znači puno u današnje vrijeme. I obje strane zadovoljne: svojoj obitelji ću dati siguran krov nad glavom, a ni svoje roditelje neću ostaviti na cjedilu. Toliko su zaslužili..

[kontrolaleta]

ako sam na nešto slaba to su mala dijeca i stariji ljudi.

Moj posao je rad sa ljudima, i posao kroz koji nastojim tih pola sata koji provedu kod mene-biti na usluzi i slušati.
Za ne povjerovat je kako oni malo traže-slušanje i razumijevanje.


razmišljajući o svojim roditeljima-bit će to njihov izbor ali poznavajući ih, dom nije prikladno rješenje za njih.
Neka mi Bog da snagu, strpljenje, ljubav za njih u tom vremenu koju su oni dali meni...i još daju.

[Bluebird]

Brinut ću se za njih kako god znam, jer su se i oni o meni brinuli. A poznavajući svoje roditelje, njima će to vjerojatno teže past nego meni.

[fat_boy_slim]

pogledajte ovo...suze mami na oci