praznik rada

[rozalin]

Dogadjaji koji su doveli do Hajmarketa su poceli dosta ranije. 1865 zapravo nije stvarno postojao radnicki pokret. o kome bi se moglo govoriti. Radnici su, od kojih su mnogi bili imigranti, osjecali potrebu da naprave pokret, dijelom zato sto su poslodavci namjeravali da zamrznu plate, da ih odrze na istom nivou, tako da bi bilo koji porast plata predstavljao gubitak u profitima, i da ne dopuste skracenje radnog dana. Tako da su ljudi organizovali radnicki pokret, i kada su to uradili 1877, oni su se suocili sa strahovitim nasiljem. Oko 30 ljudi je ubijeno u Cikagu od strane cikaske policije. I to je gurnulo grad niz put tenzije i borbi, koje su direktno vodile do Hajmarketa.
Hiljade radnika sa svojim porodicama je tog prvog maja koracalo ulicama Cikaga. Bila je subota. Svi su napustili posao, zato sto su u to vrijeme ljudi morali da rade subotom. Radili su po deset i dvanaest sati dnevno. Vecina tih ljudi su bili imigranti, i oni su protestovali kao radnici imigranti, ali i kao ljudi koji su bili drzavljani SAD i koji su zeljeli da budu drzavljani SAD. To su bili imigranti uglavnom iz Njemacke, iz Bohemije, (Ceska Republika i Slovacka) iz Francuske, raznih dijelova Evrope, i to je bio grad u kome su radili u uzasno velikim fabrikama i posto su uvidjeli da se nalaze u godinama depresije zeljeli su da skrate radni dan. Bio je to period kada su Sjedinjene Drzave jos uvijek zivjele sa sjecanjem na Gradjanski rat. Mnogi ljudi su se borili u Gradjanskom ratu. I pitanje je bilo da li ce Afro-Amerikanci, koji su bili slobodni ljudi, imati svoja prava i da li ce sada drugi ljudi, koji su bili takozvana slobodna radna snaga, takodje dobiti svoju slobodu. Bio je to takodje period kada je Americki industrijski kapitalizam bio u usponu. Najvece korporacije u Americi su tada nastale, a ljudi u Sjedinjenim Drzavama su ipak mislili da su to lose organizacije, da mogu biti zaustavljene, da ce nekako moci da naprave ekonomiju kojom ce upravljati lokalno stanovnistvo, kojom ce upravljati sami radnici.
Poslodavci i zakonodavna tijela su odlucili da su protiv zakona o osmocasovnom radnom vremenu. Ilinois je bio prva drzava koja je donijela takav zakon, i poslodavci su jednostavno odbili da mu se povinuju. Tako da je to cinilo pozadinu onoga sto je govorio radnicki pokret -- moramo da se okupimo oko zajednicke stvari i da prislimo poslodavce da ustuknu. I u stvari, tokom citavog proljeca 1886, poslodavci su pravili ustupke i prihvatali su realnost da su im potrebni ti radnici, i ako bi se vratili da rade osam sati dnevno, primili bi ih. Tako, dok se Prvi maj desavao po prvi put 1886, izgledalo je da ce sve proteci mirno. Poslodavci su cinili ustupke, ali iza zavjese ljudi su se pripremali za najgore.
Dnevna stampa je bila univerzalno neprijateljski i anti-imigrantski nastrojena prema strajku, kao i prema bilo kojem vidu direktne akcije. Na taj nacin, oni su se suprotstavljali osmo-casovnom radnom danu i bili su odlucni u tome da identifikuju radikale u pokretu i to s namjerom da na neki nacin obmanu pokret, tako sto ce reci da ga predvode revolucionari, iako se u stvari radilo o nastojanjima sirokih masa. I tako, radnici su morali da naprave sopstvenu stampu. U to vrijeme su stampane dneve novine u Njemackoj, Die Arbeiterzeitung (Radnicke novine), koje su dosezale do 20.000 ljudi. Tako da su radnici morali da kreiraju alternativne medije. Tada, naravno, kada je krenulo sa nasiljem, mediji su bili stvarno odgovorni za oblikovanje javnog misljenja u odnosu na sva desavanja koja su uslijedila.
Americki radnici su se suprostavili kapitalistickom ugnjetavanju . Trazili su osmocasovno radno vrijeme. ( 8 sati rada, 8 odmora i 8 kulturnog uzdizanja). Ovaj zahtjev trebalo je da se ispuni do 01.maja 1886.godine, medjutim do njegovog ispunjenja nije doslo.
Radnici su izasli na ulice 01. maja. Centar ovih zbivanje bio je Cikago, gdje je u strajku, vec jebilo oko 50000 radnika, a pridruzilo im se jos 30000. Doslo je do zastoja veceg dijela cikaske proizvodnje.
U gradu je zavladao strah od sukoba i nasilja, kojih nije bilo u subotu i nedelju 01. i 02. maja.


U toku su bili strajkovi u fabrici "McCormick Harvester", koju su zvali "Radionica Smrti" (Reaper Works). Oni su proizvodili poljoprivredne alatke. Bilo je strajkbrehera. U toku je bio lokaut (prekid rada i zatvaranje radnih prostorija od strane poslodavaca, povodom spora sa radnicima, na osnovu koga poslodavac nastoji da sa radnicima postigne saglasnost ili da se odupre njihovim zahtjevima). Njihovi radnici su protestovali zbog lokauta. Doslo je do tuce. Cikaska policija je izvrsila intervenciju ogromnih razmjera, i nekoliko radnika je ubijeno, nekoliko nenaoruzanih radnika, tako da su anarhisti u Cikagu, kojii su bili veoma aktivni i veoma dobro organizovani u Cikagu, predvodili su ih Albert i Lusi Parsons, odlucili djelovati. On je vodio stampariju koja je podrzavala tadasnji pokret za oslobadjanje crnaca (Black Freedom Movement), i ostao je bez svih svojih bivsih prijatelja. Lusi je bila zena koja je odrasla u ropstvu i koja je postala slobodna licnost. Vjencali su se u Teksasu i morali su da pobjegnu odatle, jer su se borili za crnacka prava nakon Rekonstrukcije (reorganizacija i ponovni prijem odcjepljenih drzava u Uniju nakon Americkog gradjanskog rata), a jos su morali i da izbjegavaju Kju Kluks Klan.
August Spajs je bio iz njemackih suma. Odrastao je u porodici sa relativno privilegovanim porijeklom, i on je, takodje, dosao u Ameriku, i ono sto je tamo vidio zapravo ga je radikalizovalo, kao slusanje govora ljudi koji su govorili o zlim stranama kapitalizma, koje su iskusili. Obojica su bili prilicno nezavisni ljudi, trgovci na malo. Parsons je bio stampar. Spajs je bio tapetar, i pored toga oni su se poistovjetili sa ciljevima masa imigranata u gradu Cikagu.



Kada su culi za ubistva radnika koje je pocinila policija, oni su sazvali miting za narednu noc, 4. maja na trgu Hajmarket, na kome su se radnici uvijek okupljali povodom politickih desavanja, i zeljeli su da to bude miran skup. Sve do tada u strajkovima za osmocasovno radno vrijeme je bilo mirovnog karaktera, i, svakako, miting je bio miran. Izgledalo je da su demonstracije sa samo 3.000 bile potpuni promasaj. Bio je prisutan gradonacelnik Karter Harison koji je rekao: "Ne cujem da se spominje bilo kakvo bacanje bombi. Ne cujem bilo kakve prijetnje." . Albert Parsons cak nije ni namjeravao da bude tamo, on cak nije ni ocekivao da ce biti nekih problema, pa je poveo Lusi i svoje dvoje dece, Alberta mladjeg i Lulu, i kasnije, tokom odbrane, oni su rekli: "Pa, kako moze covjek da zagovara nasilje kada se oko njega nalaze nevini ljudi?" I tako, miting se postepeno osipao. Bilo je oko 10:30 uvece. Pocela je da pada kisa. Albert i Lusi su napustili miting da bi se ogrijali u obliznjem salunu. Gradonacelnik je otisao da posjeti obliznju policijsku stanicu da obavijesti kapetana Dzona Bonfilda, o stanju, ali ovaj, po jednom opisu, notorni kavgadzija, nije slusao gradonacelnikove rijeci. Poslije nekoliko minuta poveo je 125 rezervnih policajaca, i bas dok se osipao miting, velike policijske snage su umarsirale na trg na kom je odrzavan miting.
Kapetan policije je zapravo prekrsio gradonacelnikova naredjenja, koji je rekao:
"Miting je miran. Nema potrebe razbijati ga."
Kapetan policije je postupio na svoju ruku, umarsirao pravo na njih i rekao:
"Morate da se razidjete", a govornik, Samuel Fielden je uzvratio:
"Ali mi smo mirni". A on je rekao:
"Morate da se razidjete u svakom slucaju." I dok je govornik silazio sa kola, neko je bacio bombu koja je pala medju policijske redove ubila 7 i ranila 67 policajaca. Vjeruje se da je u pitanju policijski agent, provokator. Tada je policija pocela pucati po demonstrantima. Ranila je desetine demonstranata od kojih je 11 kasnije umrlo. Medju ranjenima je bio i Fielden. Pogodjen je u koljeno dok je napustao podrucje. Uslijedilo je hapsenje stotina muskaraca i zena osumnjicenih da su anarhisti, socijalisti ili komunisti; saopstenja da je otkrivena zavjera i da su pronadjeni dinamit, bombe i paklena masina.



To je aktiviralo histeriju. Nista poput ovoga se nije ranije desilo u istoriji mirnodopske Amerike. Bilo je strahovitih gubitaka zivota na bojnim poljima, ali usred grada, bilo je mnogo nereda, mnogo demonstracija, mnogi civili su nastradali, ali nikada bilo ko iz policije, tako da je to bio sokantan dogadjaj.
Za napad bombom optuzeno je 8 ucesnika protesta : August Spies, Albert Parsons, Adolf Fiser, George Engel, Louis Ling, Michael Schwabb, Samuel Fielden i Oscar Neebe. . Poznati biznismeni i ugledni profesionalci i istaknuto svestenstvo oznacavalo je optuzene skupa kao anarhiste, a bombaski napad kao najvecu uvredu u americkoj istoriji. Ubistvo sest radnika 3. maja je zaboravljeno.
Parsons je nestao preko noci i policija ga je trazila po cijeloj drzavi, a njegov nestanak je tumacen kao priznanje krivice. On je napustio Chicago ponocnim vozom i otisao u Genevu, u Ilinoisu gdje je bio kod Williama Holmesa. Parsons je kasnije pobjegao policiji tako sto je otputovao u Waukeshu u Wiscosinu gdje je bio kod porodice Hoan. Otac u ovoj porodici je bio simpatizer onoga za sta se Parsons zalagao.
Ostao je u Wiscosinu do prvog dana sudjenja, 21. juna 1886. Predao se tako sto je dramaticno i nenadano usao u sudnicu i zahtijevao da mu se sudi jednako kao i ostalim optuzenima.
Sudnica je bila puna, optuzba je izlagala slucaj, prigovori su odbaceni hrapavim glasom sudije Dzozefa Dzerija, a crtac, koji je sjedio blizu advokata optuzenih, pomislio je da ne bi volio da mu sudi takav "rezeci" sudija. U uvodnicima je jasno saopstavano da samo neprijatelj naroda moze da pokusa te ljude spasiti vjesala. Samo tri advokata pristaju da se prihvate odbrane anarhista. Jedan od njih je Vilijem Blek, unionisticki kapetan tokom Gradjanskog rata, takoreci prvoborac, poznat kao borac, visok, crn i zgodan, sa istaknutim vilicama i kratkom bradom.
Na drugoj strani bio je Grinel, drzavni tuzilac, koji je imao aspiracije na guvernersko mjesto.
Glasnogovornik porote bio je Frank Osborn, sef prodavaca u Marshall Field & Co, drugih jedanaest "dobrih i pravih" bili su: bivsi zeljeznicki preduzimac, prodavac odijela, bivsi broker iz Bostona, direktor skole, brodarski cinovnik, putujuci prodavac sminke, knjizar, stenograf u Cikago & Nortvestern reilveju, kondukter na istoj zeljeznici, trgovac masinama, i prodavac sjemena.
Vazduh naelektrisan, Grinel mnogo govori o "zastiti drustva i vlade od neprijatelja i njihove destrukcije" i o tome da su istomisljenici ovih ljudi nedavne 1871. u Parizu uvrijedili Boga. Kapetan Blek je cesto na nogama da bi protestovao.
Neposredno poslije presude, odbrana se zali visim sudovima dok optuzeni cekaju u okruznom zatvoru, stampa se okrece drugim aferama.
Zapisnici sa tog sudjenja plasticno pokazuju kako nije utvrdjeno ko je bacio bombu, kako je zapravo sudjeno anarhizmu i kako su anarhisti branili svoju ideologiju kao neki san na zemlji. Zar je grof Kropotkin zlocinac? Sta je rekao Viktor Igo? Svab kaze: " Zasto se mi borimo za komunizam i anarhiju? Ako ostanemo tihi stijene ce proplakati. Ubistva se desavaju dan za danom. Djeca su kasapljena, zene rade do smrti, ljudi su ubijani inc po inc, a taj zlocin nije kaznjen zakonom. Veliki princip sadasnjeg stanja je neplaceni rad."
Spajs kaze: "Moja odbrana je vasa optuzba", citira Getea iz Fausta: „Es erben sich Gesetz und Rechte, We eine ew'ge Krankheit fort, etc. (Zakoni i klasne privilegije prenose se kao nasljedna bolest.)“
Slucaj dolazi pred drzavni Vrhovni sud Ilinoisa. Grad se hladi i gotovo niko vise nista ne cuje o planovima da se digne u vazduh policijska stanica ili da se izvede revolucija. Komitet za odbranu trazi novac da pokrije troskove zalbe, sto tesko ide, posto izgleda da su ljudi u Cikagu prihvatili presudu kao pravednu i misle da osudjeni treba da budu objeseni, a nekolicina neustrasivih zahtijeva suprotno.
Drzavni Vrhovni sud nasiroko raspravlja o slucaju i pronalazi tehnicke razloge da odobri odluku porote. Odluka tog suda od 14. septembra 1887, objavljena je u cikaskim dnevnicima uz odobravajuce komentare.
Odbrana pocinje borbu na konstitucionalnoj osnovi, pred vrhovnim sudom SAD. Poslije pet dana razmatranja taj sud krajem oktobra zakljucuje da nema razloga za obnovu postupka. Sedmorica optuzenih treba da budu objeseni 11. novembra Ostalo im je devet dana zivota. Komitet za odbranu pise peticije u kojima trazi da se smrtna kazna zamijeni zatvorskom. Mnogi istaknuti pojedinci pisu sefu egzekutive, a posjecuju ga i mnoge delegacije. Medju potpisnicima iz inostranstva je i Oskar Vajld.
Nedugo poslije sudjenja od ovog crtaca traze da napravi crtez objesenih za antianarhisticki pamflet ciji je naslov bio: "Pravda trijumfuje nad anarhijom!" i podrzava vjesanje.



Tridesetdevet godina kasnije, 1936. crtac pise: "Ako mrtvi mogu da cuju, molim ih za izvinjenje sto sam nacrtao taj strip. Bio sam mlad i bio sam zaveden bukom mnogih glasova koji su se podigli da opravdaju to crno djelo.
U srijedu 9. novembra, dva dana prije datuma za egzekuciju, crtac koji je crtao i na sudjenju, sada vec zapazen, dobija zadatak da ode u okruzni zatvor i da napravi crteze osudjenika. Uprkos pisanju stampe o postojanju planova za otmicu osudjenika, nikakve mjere opreza nisu vidljive. Penje se gvozdenim stepenicama do celije gdje u osudjene anarhiste drugi posjetioci znatizeljno gledaju kao u zooloskom vrtu.

[rozalin]

rodjen: 20 juni, 1848
umro: 11 novembar, 1887

Albert Parsons je imao 37 godina za vrijeme desavanja na Haymarketu i bio je jedini starosjedilac u Americi od svih optuzenih. Podaci o njegovoj porodici mogu se pratiti do drugog putovanja Mayflowera. Njegova porodica je ucestvovala u mnogim socijalnim revolucijama, a Albert je nastavio tradiciju boreci se za prava radnika i reformu rada u Americi pocetkom 1870-tih. Parsons se ranije borio za prava Afroamerikanaca i bivsih robova. Poredio je status radnicke klase sa statusom robova prije ukidanja ropstva. Parsons i njegova supruga Lucy, koja je rodjena kao robinja, dosli su u Chicago 1873 i postali vodje Socijalisticke radnicke partije. Parsons je kasnije osnovao Americku grupu u Chicagu, koja je bila dio Internacionalne radnicke asocijacije. Takodje je bio urednik Alarma, americke verzije novina Arbeiter-Zeitung. Njemu je stvarno sudjeno zato sto je bio najvazniji lider anarhistickog pokreta i radnickog pokreta u Cikagu. On cak nije bio ni prisutan tokom bombaskog napada. Bio je prisutan na demonstracijama na Haymarketu i dosao je tamo oko 9 sati navece. Govorio je skoro sat vremena i tada je, za vrijeme govora Samuela Fieldena, otisao Zepf's Hall, gdje je bio i u vrijeme bacanja bombe. Ponudjeno mu je pomilovanje od strane guvernera, koji je rekao: "Ako javno potpises da nikakve veze nisi imao s tim, mozes da spasis svoj zivot i provedes ostatak svog zivota u zatvoru", i on je odbio.


rodjen: 10. decembar, 1855
umro: 11. novembar, 1887

August Spies ie imao 30 godina za vrijeme desavanja na Haymarketu i bio je imigrant iz Njemacke koji je dosao u Ameriku 1872. Bio je poslovni menadzer novina Arbeiter-Zeitung, novina za radnike pisanih na njemackom jeziku. Mnogi smatraju da je Spies bio jednak Parsonsu u anarhistickom pokretu u Chicagu. Spies je svjedocio incidentu u McCormickovoj fabrici 3. maja 1886, kada je policija napala radnike. Spies je upozoravao da su radnici ubijeni i objavio je „krug osvete“, u kojem je pozivao radnike da se pobune i da se osvete kapitalistima na isti nacin. On je bio prvi govornik na demonstracijama na Haymarketu. Pricao je za vrijeme dok su ocekivali Parsonsov dolazak. Prema svim svjedocima, njegov govor je bo blag i nije pozivao na nasilje. Na vjesalima, Spies je izrekao prorpcanstvo: „doci ce vrijeme kada ce nasa tisina biti snaznija od vasih glasova“.


rodjen: 1858
umro : 11. novembar 1887

Adolph Fischer je bio miliantni revolucionar i njemacki socijalista koji je imigrirao u Ameriku kada je imao 15 godina, U Americi je postao izdavac lista Arbeiter-Zeitung. Prisistvovao je dogovoru noc uoci protesta na Haymarketu, takodje je bio prisutan i na demonstracijama, ali u vrijeme kada je bomba bacena bio je u salunu. Na citanju presude, Fisher je izjavio „doveden sam ovdje zbog ubistva, a osudjen sam zbog anarhije“ takodje je predvidio da ta presuda nece znaciti kraj anarhistickih ideja, nego da ce voditi tome da ih vise ljudi prihvati „sto vise ljudi vjeruje u uzrok i posljedicu, brze ce realizirati nase ideje. Na primjer, posljedica odluke dvanaest porotnika ce vise uraditi za buducnost anarhizma nego sto smo mi uspjeli generacijama. Ova presuda je smrtna kazna za slobodu govora, slobodu stampe i slobodu misli u ovoj zemlji i ljudi ce to uskoro shvatiti. To je sve sto zelim reci“. Fischer nije molio za ublazenje kazne, a i da jeste, njegova molba bi najvjerovatnije bila odbijena.


rodjen: 15. april 1836
umro : 11. novembar 1887

George Engel je imao 50 godina u vrijeme incidenta na Haymarketu i bio je najstariji medu okrivljenima. Bio je siroce od 12-te godine zivota. U Ameriku je doselio 1873 iz Njemacke. Bio je militantan i zajedno sa Fischerom bio je radikalni vodja socijalistickog radnickog pokreta. Po rijecima suoptuzenog Neebea: „Engel je bio hrabri vojnik u borbi radnicke klase i pravi buntovnik s razlogom“. Engel je prisistvovao na sastancima u kojima su dogovorili prosvjed na Haymarketu, ali u noci Haymarketskog incidenta ostao je kod kuce i igrao karte. Osudjen je na smrtnu kaznu, ali za razliku od Fieldena i Schwaba, nije htio pisati guverneru Oglesbyu da mu promjeni kaznu


rodjen: 09. avgusta 1853
umro : 29. juna 1898

Michael Schwab je bio 32-godisnji imigrant iz njemacke i zet Rudolpha Schnaubelta (covjeka osumnjicenog za bacanje bombe na Haymarketu). Nakon imigracije u Ameriku 1879, Schwab je postao aktivan borac za prava radnika. Kao urednik Arbeiter-Zeitunga Schwab je napisao clanak 4. maja 1886 kao podrsku 8-satnom radnom vremenu u kojem poziva na otpor protiv kapitalista. Te noci, Schwab je namjeravao prisustvovati protestu na Haymarketu, i bio je tamo krace vrijeme, ali je ubrzo ipak otisao da odrzi govor kod fabrike Deering Reaper i tamo se nalazio u vrijeme eksplozije. Na sudjenju Schwab je pokusao objasniti razliku izmedju anarhije i nasilja koji su tada cesto povezivani: „potpuno je pogresno koristiti rijec anarhija kao simbol za nasilje. Nasilje je jedno, a anarhija nesto sasvim drugo. U sadasnjem stanju u drustvu, nasilje koriste sve strane, i zato mi sugerisemo upotrebu nasilja protiv nasilja, ali samo protiv nasilja, kao nuznu odbranu“ takodje je predvidio eventualni trijumf socijalizma „znam da nasi ideali nece biti stvarnost sljedece godine, ali znam da ce biti izvrseni sto je prije moguce, jednoga dana, nekad u buducnosti“ . Schwab je osudjen na smrtnu kaznu, ali je pisao guverneru Oglesbyu sa molbom za promjenu kazne u dozivotni zatvor. Odsluzio je 6 godina, a tada je guverner Altgelt pomilovao Schwaba, Neebea i Fieldena, 26. juna 1893. god.


rodjen: 25. februara 1847, England
umro: 07. februara 1922, Colorado

Samuel Fielden, bradati bivsi metodisticki pop, bio je poznati govornik u halama i na ulicnim radnickim skupovima, glasom i intenzitetom rodjeni orator. On je bio jedini imigrant iz engleske medju optuzenima u Haymarket procesu. Fielden je drzao govor na Haymarketu kada je kapetan Bonfield naredio okupljenima da se odmah razidju. Dok je silazio s govornice, neko je bacio bombu medju policajce. Kao i Michael Schwab, odlucio je da pise guverneru Oglesbyu, sa molbom da smrtna kazna bude zamjenjena dozivotnim zatvorom.
Odsluzio je sest godina u zatvoru, a nakon toga, Fielden je vodio miran zivot na farmi u Coloradu.

[rozalin]

rodjen: 9. septembra 1864
umro: 10. novembra 1887 (samoubistvo)

Louis Lingg je bio najmladji okrivljeni u Haymarket procesu. Imao je 22 gdine. U Ameriku je imigrirao iz Njemacke malo manje od godinu dana pred dogadjaja na Haymarketu. Njegov otac je u Njemackoj povrijedjen u nesreci i zbog toga su mu poslodavci smanjili platu i postojela je velika mogucnost da ce dobiti otkaz. Ovo je razocaralo Lingga i potaklo ga na mrznju prema kapitalizmu.
Luis Ling je bio najotvorenije radikalan i militantan medju anarhistima. On je zaista pravio bombe. On nije bio na Hajmarketu, tako da nije on bio taj koji je bacio bombu. 6. novembra , manje od sedmicu prije izvrsenja smrtne kazne, u njegovoj celiji su pronadjene cetiri bombe. Zbog ovoga, u Chicagu je znatno opala potpora optuzenima, jer se odmah posumnjelo na pokusaj bijega ili napad unutar zatvora. Nesto kasnije dolazi vijest o eksploziji u zatvoru. Ling je stavio bombu u usta i zapalio fitilj. Patio je u teskoj agoniji, lice mu je bilo unakazeno, kazu da je bio pri svijesti dok su tri ljekara citavih sest sati radila nad njim. Mnogi vjeruju da je to uradio jer nije zelio da mu sudbina bude u rukama onih koji su ga osudili, nego da njegova smrt bude cin slobodne volje.


Rodjen: 12. juli 1850
umro: 22. april 1916

Neebe i Parsons su bili jedini optuzenici u Haymarket proccesu koji su rodjeni u Americi. Ubrzo nakon njegovog rodjenja u New Yorku, Neebe je sa porodicom otisao nazad u Njemacku gdje su zivjeli duze vremena. Vratili su se u Ameriku kratko vrijeme prije dogadjaja na Haymarketu. Ni on nije bio prisutan na Haymarketu, ali zbog pokusaja da ponovo pokrene Arbeiter-Zeitung nakon zatvaranja je uhapsen zajedno sa jos nekim ljudima koji su radili u Arbeiter-Zeitungu. Neebe jedini na sudjenju nije osudjen na smrtnu kaznu. Dobio je 25 godina zatvora. Oslobodjen je 26. juna 1893 nakon pomilovanja od strane guvernera Altgelda.



Urednistvo odredjuje da vjesanje ilustruje stariji kolega Smedgen. Sljedeceg jutra nas crtac vidi kako Smedgen stavlja revolver u futrolu, kako je blijed i kako drhti. Napolju na ulicama preovladjuje tisina. Biznis kao da je stao. Pjesaka je relativno malo, a svako lice izgleda napeto. Egzekucija je zakazana za podne. Bio je petak.
Tri stotine policajaca je formiralo kordon oko zatvora, drzeci radoznalu masu podalje pomocu jakog konopca.
Nesto se desilo u Okruznom zatvoru "Cook" sto je bilo prilicno neobicno, a to je izgledalo kao da su anarhisti na vjesalima sami napravili koreografiju za scenu sopstvene smrti, i oni su odrzali te govore, koji su na neki nacin zvucali kao da su iz Sekspirove drame. August Spajs je rekao: "Mozete nas ucutkati sada, ali secanje na nas ce nas nadziveti". A posljednje rijeci Alberta Parsonsa su bile, "Borim se za slobodu govora cak i svojim posljednjim dahom". I kada su bili mrtvi, kada su pogubljeni, ljudi koji su bili prisutni u prostoriji, svi do jednoga svjedoci koji su zeljeli da oni budu pogubljeni, bili su na neki nacin zapanjeni i rastuzeni, sudeci po novinama, zbog svega ovoga. Tako da su gotovo odmah, ljudi u Cikagu rekli, "Pa, mozda je ucinjeno nesto sto nije u redu", a to sasvim sigurno vazi za citav svijet.
Sa stanovista vlasti procedura vjesanja je protekla efikasno. Kad su se cetiri covjeka zanjihala na konopcu i kada su doktori konstatovali da su svi mrtvi, nestala je napetost koja je trajala mjesecima.
Crtezi vjesanja koje je pravio stariji kolega hitno idu u stampu.
Art Jang vidi svog starijeg kolegu kasno popodne, on je blijed kao duh i ne kaze nista, a ocigledno ne zeli da govori o tome ni tada ni godinama poslije toga..
Novine ponavljaju da su osudjeni krivi, ali se vise ne analiziraju detalji.
250.000 ljudi postrojilo se duz ulica Cikaga dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, kako bi izrazili svoju posramljenost ovim velikim sudskim promasajem i svoju solidarnost sa nepravedno pogubljenim radnicima.



Lucy Parsons je zivjela i nastavila je sa borbom sve do 1942. Borba je za nju zapravo bilo nastojanje da ocuva sjecanje na svog muza i sjecanje na stvar zbog koje je ubijen. Njen posljednji Prvi maj bio je 1941. Tada je bila 88-godisnja zena. Bila je slijepa, i isla je ulicama Cikaga sa sindikalnom paradom C.I.O.-a na platformi, i postala je neka vrsta zive svetice na kraju svog zivota boreci se za dolazak novog radnickog pokreta u Cikago, sindikalizujuci stocarske radnike i radnike u celicanama, i postala je prava veza izmedju toga i onoga sto se desilo prije.

[rozalin]

Dogadjaji koji su slijedili i uticaj Haymarketskog procesa

INTERNACIONALA
himna međunarodnog proletarijata

Pobjede dan se javlja
Naš se združen kreće hod!
Internacionala
Nek bude ljudski rod.
Ustajte svi na zemlji kleti,
Svi sužnji koje mori glad!
Nepravdi razum sad se sveti,
Tutnji već i selo i grad.
Nek tiranstvo sruši naša snaga,
Bezbrojno roblje, sad ustaj!
Nek svijetu starom nema traga.
Svoj bijedi sutra bit će kraj!
Od silnih nama nema dara
Krvnici su nam car i bog!
Tko trudom sve na svijetu stvara
Sam nek zgazi vraga svog.
Da nas zlotvor taj vise ne davi,
I miso da ne guši mrak,
Raspir'mo oganj u čas pravi,
I naš nek kuje čekić jak!
Naš zakon vlasnika sad tišti,
U ruci silnih krvav mač,
Pod njime sirotinja pišti,
On joj stvara bijedu i plač.
Svi mi bjesmo sve dosad bespravni.
Jednakost nek je sad za nas,
U pravu postanimo ravni,
I sebi sami dajmo vlast.
U bijesu svome sam je ružan
Taj kralja novca gnusni soj.
A svima dužan i predužan,
Pljačka nam on trud i znoj.
Što naš rad nam stvori i osnaži
Otmicom tuđ je zalogaj!
Al' narod sada od njeg traži'
Da vrati krvav zajam taj!
Nas varkom lagali su silni,
Nek mir je nama, njima boj!
A vojska, saveznik obilni.
Bit će s nama uz svoga svoj.
Osvajački tko u rat poziva
Da narod bude drugom rob,
Nek znade: naša puška živa
I njemu sprema crni grob!
Svud radnik i seljak se budi.
Visoko nose crven stijeg,
A širom zemlje radni ljudi
Silnike će nagnat' u bijeg.
Što nam krv su vjekovima pile
Tih crnih ptica skrš'mo let!
Kad s lica zemlje sve iščile,
Pod suncem nek zablista svijet!
Pobjede dan se javlja
Naš se združen kreće hod!
Internacionala
Nek bude ljudski rod…


Na Prvom kongresu Druge internacionale 1889. odluceno je da se svake godine, u spomen na cikasko krvoprolice, odrze toga dana masovne radnicke demonstracije. „Potrebno je« - kaze se u tom manifestu - »da se u odredjen dan organizije velika medjunarodna demonstracija, i to tako da toga dana istovremeno u svim zemljama i svim gradovima radnici upute drzavnim vlastima zahtjeve da se uvede osmosatni radni dan.“
Ali vec 1890 godine Prvi maj se ne slavi samo u znaku borbe za osmosatni radni dan, vec proslave u mnogim zemljama poprimaju karakter opste manifestacije klasne solidarnosti radnicke klase. U Parizu je te godine prisustvovalo demonstracijama gotovo 100.000 radnika, u Marseilleu 50.000, becki proletarijat odrzao je 60 skupova kojima je prisustvovalo 40.000 radnika, a 50.000 radnika nosilo je crvene zastave u Budimpesti. Demonstracije su odrzane i u Pragu, Brnu, Bukurestu i Zűrichu. U Engleskoj Prvi maj proslavlja vise od 200.000 radnika i Engels pise u povodu tih manifestacija:
»To je nasa prva pobjeda u Londonu, koja pokazuje da sada mase idu za nama«.
1891. proslave u Italiji, Belgiji, Madzarskoj, Spaniji, Holandiji, Njemackoj i Engleskoj poprimaju i karakter politicki organizirane borbe radnicke klase, pale su policijske kasarne i dolazi do masovnih oruzanih sukoba.
1891. na kongresu Druge internacionale vodila se borba izmedju oportunistickog i revolucionarnog krila o karakteru i danu odrzavanja prvomajskih proslava. Delegati iz Njemacke i Engleske institirali su da se radnicki dan slavi prve nedjelje u mjesecu maju, sto je u stvari znacilo odbacivanje strajkova i samim tim slabljenje klasne borbe proletarijata. Na kraju kongresa prihvacena je rezolucija koja se donekle zasnivala na Bebelovom kompromisnom prijedlogu:
»Da se taj praznik mora provoditi kao dan odmora, ukoliko uslovi u doticnoj zemlji omogucavaju takve proslave«.
Proslave Prvog maja u svijetu sve vise povezuju ekonomske i politicke zahtjeve radnicke klase, te se uz osmosatno radno vrijeme i povecanje nadnica isticu u prvi plan i zahtjevi za opstim pravom glasa i garantiranjem osnovnih politickih sloboda. Bez obzira na stavove austrijskih predstavnika (koji su smatrali da Prvom maju ne treba dati politicki karakter) i Bebela (da prilikom proslave Prvog maja ne treba obustaviti rad) donesena je rezolucija da proslava Prvog maja, kao dana borbe za osmosatni radni dan, treba ujedno da bude i manifestacija
I Amsterdamski kongres Druge internacionale (1904) istice, uz poziv na „zakonsko uvodjenje osmo satnog radnog dana“, i potrebu demonstriranja „za klasne zahtjeve proletarijata i za svjetski mir“. Iz godine u godinu prvomajske proslave, u zavisnosti od plime i oseke u medjunarodnom radnickom pokretu, izrastaju u snazne proteste protiv kapitalisticke eksploatacije i sve vise postaju borbene smotre proleterskih i ostalih progresivnih snaga u svjetskim razmjerama.
Uvidjevsi sve jacu snagu i znacenje prvomajskih manifestacija, mnoge kapitalisticke, pa cak i fasisticke, zemlje i vlade, u nemogucnosti da se suprotstave sveopstoj teznji radnika da na taj dan izraze svoju borbenu spremnost, samo proglasavaju Prvi maj sluzbenim praznikom, u nadi da ce na taj demagoski nacin zaslijepiti radnicku klasu, paralizirati, umiriti i kanalizirati njene zahtjeve i proteste.
Zahtjevi radnicke klase, koji su isticani na mnogobrojnim proslavama Prvog maja od 1890. bogatili su se, mijenjali i prosirivali u ostvarivanju jednog jedinstvenog, bitnog cilja: oslobodjenja radnicke klase od svih oblika kapitalisticke eksploatacije. Zahvaljujuci osamdesetogodisnjoj borbi, proletarijat je postigao ne samo ozakonjenje mnogih tekovina radnickog zakonodavstva i politickog prava, vec je u nizu zemalja izvojevao svoju vlast i ozakonio Prvi maj kao drzavni praznik.
U nasoj zemlji Prvi maj je proslavljen vec 1890, neposredno poslije kongresa Druge internacionale. Slavili su ga prvenstveno hrvatski i slovenski radnici, koji su kao osnovne zahtjeve takodjer istakli tzv. „tri osmice“. U Srbiji se Prvi maj slavi od 1893, u Bosni od 1906, a u Makedoniji od 1909. Proslave Prvog maja u svim dijelovima nase zemlje postepeno su prerasle u „mobilizaciju i demonstraciju svjesnog proletarijata, koja je vezana ne za njegove posebne zahtjeve vec za drustveni cilj: socijalisticki ideal“ (Dimitrije Tucovic). U Srbiji je 1911. u 40 mjesta u prvomajskoj proslavi bilo 14.000 ucesnika, u Bosni (1912) 10.000, a u Sloveniji (1913) na taj su dan odrzane demonstracije u 19 mjesta. Od 1918, uza sav teror, zandarske kundake, strijeljanja i batinanja, pucanja u demonstrantske kolone i proleterske zastave, uza sve to sto je taj dan znacio cesto i odlazak u tamnice i na robiju, Prvi se maj proslavljao u znaku odlucnih zahtjeva radnicke klase i njezine Komunisticke partije. Od prvih dana ustanka do konacne pobjede revolucije upravo se na taj simbolicki dan snazno manifestirala cvrsta povezanost naroda i radnicke klase u borbi protiv fasizma. U socijalistickoj Jugoslaviji Prvi maj proglasen je drzavnim praznikom.
Ideja o skracenju radnog dana, koja se nalazila u osnovi rada prvih sindikalnih organizacija tridesetih godina pretproslog vijeka i koja je dala povoda za organiziranje medjunarodnih radnickih demonstracija odredjenog dana svake godine, ima duzu predistoriju. Jos pocetkom XVI vijeka izrazena je u »Utopiji« Thomasa Morusa ideja o sestosatnom radnom danu. Spanski kralj Filip II utvrdio je jednini ediktom 1579. godine osmosatni radni dan za rudare. Edikt je pocinjao rijecima:
Hocemo i naredjujemo da rudari rade osam sati dnevno u dvije smjene, svaka po cetiri sata ...
Istinski tvorac formule o tri osmice, koja je postala i osnova pocetnih prvomajskih proslava, bio je Denis Vera, malo poznati francuski pisac, rodjen tridesetih godina XVII vijeka. U njegovom romanu »Iistorija Sevaramba« — najznacajnijem i najsmjelijem socijalnom djelu, cije se prvo izdanje na francuskom jeziku pojavilo 1677. godine - dan je bio podijeljen na tri jednaka dijela: prvi namijenjen radu, drugi zabavi, treci odmoru.
Kasnije je Robert Owen, poznati engleski socijalist, utvrdio u svojim komunistickim kolonijama u Irskoj i Sjedinjenim Americkim Drzavama, osmosatni radni dan. U svom »Katekizmu« on objasnjava zasto se treba opredijeliti za osmosatno radno vrijeme. Njegove teze se ukratko svode na slijedece:
1. Zato sto je to najduze moguce radno vrijeme koje covjek moze da izdrzi a da ne izgubi zdravlje, inteligenciju i srecu — vodeci racuna o prosjecnoj radnoj moci i dajuci slabima pravo na egzistenciju kao i jakima;
2. Zato sto moderna otkrica u hemiji i mehanici otklanjaju neophodnost duzeg fizickog napora;
3. Zato sto osam sati rada i dobra organizacija posla mogu da stvore obilje dobara za sve;
4. Zato sto niko nema pravo da od sebi slicnih trazi duzi rad od onoga koji je drustvu stvarno potreban, samo radi toga da bi se obogatio osiromasujuci druge;
5. Zato sto je istinski interes svakoga da se sva ljudska bica dobro osjecaju, da budu inteligentna i zadovoljna.
Prvi put je u Sjedinjenim Americkim Drzavama pokret za uvodjenje osmosatnog radnog dana vezan ne samo za organiziranje opste obustave rada vec i za odredjeni dan kad bi to trebalo sprovesti — za Prvi maj.
Ali, i pored toga sto se Prvi maj poceo slaviti kao manifestacija radnicke klase za osmosatni radni dan uz opcu obustavu rada, sto je on, najzad, postao opci praznik rada kao izraz proleterskog internacionalizma — ne treba shvatiti da su svi zahtjevi radnicke klase, svi pojmovi vezani uz ovaj njen praznik produkt, samog njega. Svaki od njih ima i svoju posebnu historiju koja je, sasvim shvatljivo, znatno starija od historije Prvog maja.
Sve vece zaostravanje suprotnosti u kapitalizmu i porast svijesti radnicke klase doveli su do stvaranja Medjunarodnog udruzenja radnika, odnosno Prve internacionale. U »Osnivackom manifestu« Marx je ukazivao da je desetosatno radno vrijeme, koje su izvojevali engleski radnici, narocito vazan uspjeh radnicke klase, jer su poslije toga i vlade drugih zemalja morale da se umijesaju u odnose izmedju rada i kapitala, i da ogranice radno vrijeme u poduzecima. Burzoazija je, razumije se, dokazivala da je ogranicavanje radnog vremena - narusavanje sloboda; da je pitanje trajanja radnog vremena - pitanje kojim vlade ne treba da se bave; da ce se skracenjem radnog vremena - unistili industrija.
Dvije godine kasnije, Zenevski kongres Prve internacionale zapoceo je najodlucniju borbu s prudonistima bas u vezi s tim da U radnici treba da se bore za skracenje radnog vremena ili ne. Engleska i njemacka delegacija nastojale su na tome da osmosatno radno vrijeme ostane zajednicka parola svih radnika na svijetu. Kongres je konacno objavio da je ogranicenje radnog vremena neophodan preduvjet, bez kojeg se ne moze ni maknuti na putu oslobodjenja radnicke klase. Radnici moraju raditi na tome da se donese zakonodavstvo o ogranicenju radnog vremena na osam sati.
Poslije pada Pariske komune bio je prakticno onemogucen rad Prve internacionale, ali njene ideje su ostale ideje vodilje radnickih pokreta pojedinih zemalja. Stoga nije slucajno sto je na Cetvrtom kongresu Federacije strukovnih sindikata SAD (osnovane 1881. u Pitsburgu), koji je odrzan novembra 1884, odluceno, izmedju ostalog, da sindikalne organizacije poduzmu inicijativu kako bi, pocevsi od 1. maja 1886, osmosatni radni dan postao stvarnost.
U ruskoj carevini 01. maj. kao dan medjunarodne solidarnosti poceo se obiljezavati 1890 u Varsavi. U demonstracijama ucestvovalo je oko 10 hiljada radnika, a 1897 dobile su politicki znacaj. 1912-1914 u demonstracijama ucestvovalo je oko 400 hiljada radnika, da bi 1917 poslije Februarske revolucije na ulice izaslo oko milion radnika koji su uzvikivali „sva vlast Sovjetima“, „dole imperijalisticki rat“.
Poslije oktobarske revolucije obiljezava se vojnim paradama. Drugi dan praznika odlazilo se u prirodu gdje je obiljezavan ovaj praznik.
U samoj Americi, gdje je to pocelo, Praznik rada nije prvog maja, vec prve nedjelje u septembru. Postoji nekoliko objasnjenja za to – jedno govori da su se izborom tog dana tamosnji sindikati distancirali od svih tih komunista, drugo ukazuje da je taj praznik ustanovljen prije cikaskog meteza 1882. kada su Vitezovi rada demonstrirali u Njujorku. U Kanadi takav praznik se slavi od 1872, dakle godinu dana poslije Pariske komune. Drugo objasnjenje oslanja se vise na socijalnu psihologiju. Prvog maja je tradicionalni zapadnoevropski May day, cvijece se stavlja u prozore i vrata, pune se korpe sa cvijecem da bi se nasao voljeni, mladez igra oko okicenog drveta, ima rituala vezanih za cvijece, budjenje zivota i vodu – praznik vjerovatno pocinje od festivala u cast rimske boginje Flore. Po jednom od tumacenja, puritancima iz Nove Engleske smetao je paganski karakter tog praznika.
Roza Luksemburg pise 1894. da je ideja da se proleterski praznik iskoristi kao sredstvo za uvodjenje osmocasovnog radnog vremena, zapravo rodjena ranije, u Australiji 1856, kada je odluceno da se organizuje generalni strajk, s mitinzima i zabavom. Dan tog praznika trebalo je da bude 21. april. Ideja se brzo prosirila, a prvi koji su pratili australijski primjer bili su Amerikanci, mada su poslije 1886. policijske i zakonske akcije sprijecile americke radnike da mnogo godina ponove obim tih demonstracija. Ipak, oni su 1888. obnovili odluku da proslave prvi maj 1890.