PTSP

[rebecca brandon]

dark, slobodna sam reći da te razumijem jer poznam jedan dio ljudi koji su Bogu hvala preživjeli pakao manjače, kao i gore spominjanog štefanca.

što reći nego neka vam Bog da snage da se izdignete iznad sjećanja, a još više iznad ove države koja vam je vratila kao maćeha.

[tonini]

Teško je i čitati a kamo li i pokušati objasniti, zato onima koji su objasnili ili pokušali objasniti PTSP triba skinit kapu.
Ne bi se previše upuštao u tu temu jer znam dosta ljudi oko sebe sa PTSP-om, ali mogu samo kazati da država nije ama baš ništa napravila za te ljude. Smatram da povratkom ljudi sa ratišta, tribalo se munjevito reagirati vratiti im posao, pomoći medicinskim tretmanom ako su teži slučaj, uključiti u normalan život, ali kako ništa u ovoj državi nije normalno nije ni odnos prema ljudima koji boluju od PTSP-a.
Ljutim se i na one koji su tu bolest koristili za neki svoj probitak, a nisu bolovali od PTSP-a, i svojim djelovanjem spriječili da se nekom pomogne tko je obolio. Naravno nisu svi oboljeli od PTSP-a, nisu svi ni doživjeli teške traume u ratu.
Znam čovjeka koji je bio u ratu svega dvadesetak dana, nije moga izdržat pa je tražija nakon dva bijega kući da ga puste. Budale oko njega su ga proglasili kukavicom, dezerterom i sličnim pogrdnim nazivima, a nisu shvatili da on naprosto nije mogao podnijeti biti iza čuke, slušati ratne zvukove, i da ne objašnjavam. Posli je obolio, doslovno poludija od takvog ponašanja prema njemu.
A na drugoj strani imate lika koji je sidija cilo vrime u uredu, zaštičen od svega, i ''obolija'' od PTSP-a gledjući u papire.

[dark_zg]

Prije svega hvala i rebecci i toniniju na iskazanoj podršci.

Bila su to teška vremena, a institucije su olako prilazile tom problemu. Slažem se s toninijem da je bilo podosta ljudi koji su izmišljali PTSP samo radi svoje osobne koristi, ali to nikako ne može i ne smije umanjiti potrebu za veči pristup institucija u pomoći oboljelima od PTSP-a.

Osim toga najgora stvar koja se događala prilikom liječenja PTSP-a na samim početcima, bila je ta što su sve isto tretirali i stavljali u nekakve veće grupe po bolnicama. Meni osobno to tada nije odgovaralo i to iz razloga što su poneki bez prestanka pričali o svojim ratnim iskustvima, što je mene još više izluđivalo i nisam mogao boraviti u istoj prostoriji s ljudima koji su na taj način provodili dane.

Trebalo je par godina proći ( prvo moje odbijanje priznavanja da sam obolio od PTSP-a, pa pronalaženje adekvatne ustanove i adekvatnog psihijatra ), sve tamo do 1997 godine da sam se ja smirio, pronašao pravog liječnika i ustanove( tamo se liječim i dan danas ) i mogu reći da sam sad poprilično dobro.
Na žalost sigurno ima dosta oboljelih koji tu bitku u pronalaženju pravog riješenja nisu uspjeli dobiti (to govori i broj izvšenih suicida branitelja), ali se nadam da će barem neki koji se još uvijek nisu adekvatno asimilirali u društvo to i uspjeti.

[tonini]

Točno, i ja mislim da se ti problemi ne lječe skupno već pojedinačno. svak je priča za sebe. Tako je tribalo pristupiti davno prije. Pa po........ san na ove lječničke komisije, od ljudi šta su sve tražili, maltretirali ih pa možda čak i od lkšeg oblika PTSP-a stvorili teški problem, itd.

dark zg cjenim to što si se odhrvao tim velikim problemima koje nosi PTSP. Samo tako dalje.

[dark_zg]

Da, to i je bio največi problem kod mene, te grupne terapijske zajednice, tu sam se osječao kao u zatvoru i nasam se mogao opustiti i prepustiti liječenju, ali to je tako bilo kod mene, nekima je baš taj vid liječenja bio po mjeri, zato mislim da je vrlo važno ne stavljati nas u kalupe nego pristupati svakom pojedinačno i zatim pronalaziti modalitet liječenja.

Poneki su i mene pitali za savijet i način mog liječenja, jer su se nadali da bi i oni na taj način mogli pobjeći iz tog pakla u glavi, ali i kad su probali na način koji je meni pomogao, nisu postigli ništa. Ma puno je tu faktora koji utječu na konačni cilj, a najbitniji su po meni: priznavanje da imam PTSP, želja za samopomoći, obitelj i njen odnos prema bolesti, prijatelji i okolina, radna sredina s nadređenima, liječnik, ustanova u kojoj se liječi i na kraju bih tek stavio medikamente.

[tonini]

U pravilu stvar je u tome da likar psihijatar, psiholog, točno pripozna kome što odgovara i kakav tretman primjeniti, ne može odmah ali nakon određenog vrimena sigurno može. Isto tako je problem i u samim ljudima, ne otvaraju se, ne prikažu stvarno svoje stanje itd.

[rebecca brandon]

dark, slažem se sa svime što si napisao, pogotovo što se tiče slobodna sam napisati naših kvazi lječnika, koji se prema ljudima odnose kao statističkim brojkama.

nema tu neke empatije, niti u njih, a još manje od društva.
potrošili su vas i odbacili. sretni su oni koji imaju bar razumjevanje u obitelji.
mnogi nisu ni tu našli oslonac. lijepo je bilo se udati za mladog umirovljenika sa dobrom mirovinom, ali kod prvog problema iste su se povampirilie.
zatim te grupne terapije, koje me podsjećaju na lošu kopiju američkih filmova, a meni je sve što ima veze s amerima ........grrrrrr
moram se povući s teme, jer budi u meni previše nervoze i loših sjećanja.
dark drži se i ostani takav jak i hrabar, kakav si bio kad te ovo šugavo društvo najviše trebalo.
do pisanja

[dark_zg]

Pravi autor: tonini

U pravilu stvar je u tome da likar psihijatar, psiholog, točno pripozna kome što odgovara i kakav tretman primjeniti, ne može odmah ali nakon određenog vrimena sigurno može. Isto tako je problem i u samim ljudima, ne otvaraju se, ne prikažu stvarno svoje stanje itd.

Tako je, potpuno si u pravu, zato i samo liječenje traje godinama, meni je trebalo nekih šest, sedam godina da pronađem i liječnika i ustanovu u kojoj sam napokon krenuo ka boljitku, nekima niti danas to nije uspjelo.

Pravi autor: rebecca brandon

dark, slažem se sa svime što si napisao, pogotovo što se tiče slobodna sam napisati naših kvazi lječnika, koji se prema ljudima odnose kao statističkim brojkama.

nema tu neke empatije, niti u njih, a još manje od društva.
potrošili su vas i odbacili. sretni su oni koji imaju bar razumjevanje u obitelji.
mnogi nisu ni tu našli oslonac. lijepo je bilo se udati za mladog umirovljenika sa dobrom mirovinom, ali kod prvog problema iste su se povampirilie.
zatim te grupne terapije, koje me podsjećaju na lošu kopiju američkih filmova, a meni je sve što ima veze s amerima ........grrrrrr
moram se povući s teme, jer budi u meni previše nervoze i loših sjećanja.
dark drži se i ostani takav jak i hrabar, kakav si bio kad te ovo šugavo društvo najviše trebalo.
do pisanja

Tebi puno hvala na podršci i razumijevanju, samo bih ti htio poručiti da ipak nije sve tako crno, ima liječnika (barem u mom slučaju) kojima je stalo do pacijenta i njegovog boljitka, je istina je da sam prije toga promijenio barem pet, šest pisihijatara dok nisam napokon našao osobu kojoj je stalo i u koju sam ja sam imao povjerenja.

[tonini]

Mislim da je ovo tema o kojoj sve više tribamo pisati, možda čak više od nekih drugih.

[dark_zg]

Da zato sam i otvorio ovu temu, da prije svega približim ljudima šta je to PTSP, odnosno da to svakako nije ono što su mogli vidjeti i čuti po medijima, a isto tako da dam ljudima priliku da kažu i svoje mišljenje ili iskustvo vezano uz PTSP.