PTSP

[dark_zg]

Ovako, vidim da te lupa pubertet i prije svega nemoj odbijati savjete već stvarno ako imaš problema počni ih i riješavati jer sami neće proći. Jedna od opcija ti je i da odeš svom liječniku opće prakse i sve mu iskreno kažeš, a on po zakonu etike mora čuvati tajnu i mora naći način da ti se pomogne, pa čak i bez roditelja, mada mislim da kad bi s roditeljima iskreno i ozbiljno porazgovarao i oni bi valjda shvatili da ti treba pomoć. Još ti jednom naglašavam, nemaš se čega sramiti niti bojati, tebi je u interesu da probaš riješiti taj problem.
Mislim da smo ti rekli sve šta smo trebali a sad mene zanima ova tema koja je tu postavljena pa ako netko ima kakvih korisnih saznanja o PTSP-u molim da ih ovdje iznese.

[shelby-eleanor]

Pravi autor: Inšpektor

ma ***** starce...
Kaj bu mi psiholog pomogel razgovorom...
Kada bih išo kod psihologa ljudi bi me gledali ko luđaka s ceste... Ne, hvala

sta te boli briga sto ljudi misle?? uostalom, zasto bi netko uopce i trebao znati da ides psihologu?

Pravi autor: Inšpektor

lol ne bojim se ja odlaska, jer kaj cu tamo tratiti vrjeme...

s takvim stavom nikad neces rijesiti probleme.

[Inšpektor]

PTSP se u pravilu neda izlječiti. (to mi jeko psihijatar kojeg znam iz Švicarske).
Sada vjerovatno ima i lakših i težig oblika.
Obavezan psihijatrisko promatranje.
To sam sazno

[neukrotiva_031]

ŠTO JE PTSP?
temeljna je etiopatogenetska značajka posttraumatskog stresnog poremećaja pojava psihopatoloških simptoma nakon što je osoba bila izložena djelovanju traumatskih stresora koji svojom kakvoćom i intenzitetom nadilaze uobičajeno ljudsko iskustvo. U traumatskom događaju i doživljaju osoba je izravno ili potencijalno bila ugrožena smrću ili ranjavanjem ili je na drugi način bila ugrožena njezina tjelesna cjelovitost; pristustvovala je smrti, ranjavanju ili ugrožavanju fizičke cjelovitosti druge osobe; saznala o iznenadnoj ili nasilnoj smrti, ranjavanju, smrtnoj ugroženosti člana obitelji ili bliske osobe. Reakcija na događaj mora sadržavati intenzivan strah, osjećaj bespomoćnosti i užasnutost. Posljedica pak izloženosti traumi odnosno djelovanju ekstremno snažnih fizikalnih i/ili psihosocijalnih stresova su karakteristični simptomi odnosno klinička slika čije su sastavnice stalno proživljavanje traumatskog doživljaja, stalno izbjegavanje misli, osjećaja ili razgovora sadržajem vezanih uz traumatske događaje kao i aktivnosti, situacije ili osobe koje pobuđuju sjećanje na traumu, otupljenost opće reaktivnosti što uključuje smanjenje interesa ili udjela u prijašnjim aktivnostima koje je osoba voljela i trajne simptome povećane pobuđenosti u vidu anksioznosti, nesanice noćnih mora, razdražljivosti i izljeva bijesa. Navedena klinička slika mora trajati dulje od mjesec dana, te mora izazvati značajne smetnje ili oštećenje u socijalnom, radnom i drugim oblicima funkcioniranja oboljele osobe.Traumatski događaji koji su neposredno doživljeni obuhvaćaju rat, nasilje (seksualno nasilje, fizički napad, pljačku), otmicu, teroristički napad, mučenje, zatočeništvo vojnih zarobljenika u koncentracijskim logorima, prirodne katastrofe (požari, potresi, poplave), teške automobilske nesreće i dijagnosticiranu po život opasnu bolest. U događaje koji su viđeni spadaju među ostalim promatranje teškog ranjavanja ili nasilnu smrt druge osobe, nesreće, rata, katastrofe ili pogled na leševe ili dijelove tijela. Događaji koje su preživjele emocionalno bliske osobe a o kojima pojedinac saznaje su: nasilje, teška nesreća, teška ozljeda člana obitelji, bliskog prijatelja ili saznanje o infaustnoj bolesti vlastitog djeteta. Poremećaj može biti osobito težak ili dugotrajan ako je stresor prouzrokovao čovjek (npr. mučenje, silovanje). Vjerojatno za pojavu poremećaja može se povećavati porastom intenziteta stresora i fizičke bliskosti stresoru.
Posttraumatski stresni poremećaj je akutan ako je trajanje simptoma kraće od tri mjeseca, kroničan ako simptomi traju 3 i više mjeseci, te s odgođenim početkom ako je prošlo najmanje šest mjeseci između traumatskog događaja i pojave simptoma.
Nakon rata - posttraumatski stres
Čak i kad ne uzrokuje fizičke posljedice, ratni stres kod vojnika i ratnih veterana može dovesti do napada panike, alkoholizma, uzimanja narkotičnih sredstava, a u nekim slučajevima i do kriminaliteta. Neki vjeruju da su vojni resursi toliko razvučeni da se ne mogu nositi s neizbježnim psihološkim traumama. Aktivisti vojnih veterana pokrenuli su niz akcija kako bi o ovom problemu obrazovali vojnike, obitelji i šire zajednice.

Kad se narednik Michael Lemke u kolovozu vratio iz Iraka imao je užasne snove - pred očima su mu se pojavljivali ratni prizori, a patio je i od bola u prsima koji su liječnici dijagnosticirali kao srčani udar: "Svaki vojnik s integritetom reći će vam da se bojao. To nije nešto što možete otresti i reći – sve je u redu kad oko vas pršti i vidite raskomadane ljude."

Naredniku Lemkeu dijagnosticiran je post-traumatski sindrom. Do njega dovodi posvemašnja nemoć u opasnoj situaciji, tvrdi neurolog Bob Scaer, priznati stručnjak za psihološke traume. Na primjer, prometne nezgode, operacije pa i samo odvijanje nasilja pred nečijim očima povećavaju vjerovatnoću da bi stres mogao oštetiti nervne centre u mozgu i dovesti do post traumatskog sindroma.

Dr. Scaer kaže da ozbiljnost situacije ovisi djelomično i od broja te intenziteta takvih slučajeva: "Rat je prvi po uzrokovanju trauma jer je – gotovo neizbježno – iznimno nasilno iskustvo koje zaokuplja sva osjetila. Tu su zvukovi, mirisi i intenzivni prizori. Druga su stvar međuljudski odnosi. Oni su, možda, i najznačajniji čimbenik."

Ratne napetosti mogu dovesti do alkoholizma i uzimanja narkotičnih sredstava. Stres, također, povećava vjerovatnost da će sudionici u borbama biti skloniji kršenju uvriježenih ratnih pravila uključujući zlostavljanje zatvorenika.

Marcus Kurek iz Centra za oporavak od trauma iz Bouldera u Coloradu kaže: "U većini slučajeva ljudi koji nanose drugima bol i sami su pretrpjeli bol ili su na neki način bili žrtve."

Gospodin Kurek dodaje da bi se boljim nadgledanjem vojnika možda mogla spriječiti zlostavljanja koja imaju korijene u psihičkoj traumi. On dodaje da će s nastavkom rata sve više vojnika iskazivati znakove traume kao što su napadi panike, zlostavljanja zatvorenika ili nasilje u obitelji. Kako bi se to pokušalo spriječiti američka vojska planira pojačati nadgledanje zatvora, uputiti u Irak više stručnih ekipa za nošenje s traumom te osigurati provođenje posebnih programa za veterane koji se vraćaju u Sjedinjene Države.

Posttraumatski stresni poremećaj

Posttraumatski stresni poremećaj psihički je poremećaj koji je prije nešto više od dvadeset godina definiran kao takav, a do prije desetak godina bio nepoznat stručnoj javnosti. PTSP nastaje kao odgođeni i/ili produženi odgovor na stresni događaj ili kobnu situaciju. Tijek te bolesti određen je intenzitetom i trajanjem traume, osobinama ličnosti i stanjem psihičke zrelosti i stabilnosti prije traume. Simptomi su ponovno proživljavanje traume, simptomi izbjegavanja i pojačane razdražljivosti. Liječenje se sastoji od psihoterapije bez ili u kombinaciji sa farmakoterapijom i socioterapije. Kombinacijom tih načina liječenja postižu se najbolji rezultati i u oko 70%slučajeva dovode do sanacije psihičkih tegoba.

PTSP, stres, trauma, nasilje, rat
Posttraumatski stresni poremećaj psihički je poremećaj koji se javlja od početka civilizacije, ali je kao takav definiran tek prije nešto više od dvadeset godina. Odavno je prihvaćena činjenica da teške katastrofe ili osobna tragična iskustva mogu prouzrokovati mučne psihičke simptome koji kasnije tijekom cijelog života muče pojedinca koji ih je proživio.

Jednim od prvih stručnih opisa PTSP-a može se smatrati Freudova studija o ratnoj neurozi iz 1921 god. u kojoj on opisuje dva stupnja neuroze :

1. neposredni (kao reakcija na stres u borbi)
2. odgođeni (koji bi mogao odgovarati PTSP-u)

Sustavno i obuhvatno istraživanje dugoročnih psihičkih posljedica borbe poduzeto je nakon Vijetnamskog rata. Poticaj za proučavanje potekao je iz organiziranih napora vojnika koji su bili protiv ratovanja. Veterani protivnici rata organizirali su, kako su ih sami nazvali, «pričaonice». Na tim sastancima ljudi s jednakim iskustvima prepričavali su i ponovno proživljavali traumatične ratne doživljaje. Sredinom desetljeća, organizirane su stotine neformalnih pričaonica. Krajem desetljeća, politički je pritisak veteranskih organizacija urodio zakonskom obvezom da se organizira psihološka pomoć. Studija o ostavštini Vijetnama ocrtala je sindrom posttraumatskog stresnog poremećaja ne ostavljajući nikakav prostor za sumnju u njegovu izravnu povezanost s izloženošću borbi. Godine 1980. karakteristični sindrom psihičke traume prvi je put usvojen kao ˝prava˝ dijagnoza. Te je godine Američka psihijatrijska udruga u svoj službeni priručnik duševnih poremećaja uvrstila novu kategoriju nazvanu «posttraumatski stresni poremećaj».

DEFINICIJA I UZROCI

Svjetska zdravstvena organizacija je uvrstila PTSP u svoju desetu Klasifikaciju bolesti i ozljeda MKB-10.

«Poremećaj nastaje kao odgođeni i/ili produženi odgovor na stresni događaj ili situaciju (bili kratkotrajnu, bilo dugotrajnu) izuzetno opasne ili kobne prirode, što bi vjerojatno izazvalo duboku tjeskobu gotovo kod svakog (npr. prirodne ili neprirodne katastrofe, borba, teška nesreća, prisustvovanje nasilnom umorstvu, stradanje kao žrtva mučenja, terorizma, silovanja ili drugog kažnjivog dijela). Ukoliko su prisutni predisponirajući faktori, poput crta ličnosti (npr. kompulzivne, astetične) ili prethodna povijest neurotične bolesti, mogu spustiti prag za razvijanje poremećaja ili pogoršati njegov tijek, međutim nisu ni dovoljni da bi se objasnila pojava poremećaja.»(Kezić, 2003; 30)

Iako se u prijašnjim definicijama stresnog događaja insistiralo na činjenici da stres mora biti «izvan uobičajenog ljudskog iskustva» studije u općoj populaciji pokazuju da su takva iskustva zapravo relativno česta. Smatra se da je učestalost PTSP-a u općoj populaciji manja od 1%. Smatra se da će u današnje doba otprilike 1/3 opće populacije tijekom svog života barem jednom biti izložena stresnom događaju bilo kao žrtva/svjedok agresije ili ozbiljne povrede; da će joj biti zapriječeno smrću, silovanjem ili da će pak biti upletena u prirodnu katastrofu. Pripadnici nekih profesija svakodnevno imaju znatno veću mogućnost da budu izloženi katastrofičnim situacijama ili značajnim stresnim događajima, npr. policajci, vatrogasci, vozači hitne pomoći, koji su redovito izloženi po život opasnim događajima ili grotesknim scenama, ali i zaposlenici koji rade direktno s ljudima. Jedan od uzroka nastanka PTSP-a je i tzv. kućno nasilje. Navodi se da ono postoji u 16% svih brakova godišnje, odnosno u 50-60% svih brakova tijekom njihovog cjelokupnog trajanja. (Gregurek i Klain,2000) U današnjem društvu sve veći broj ljudi svakodnevno sudjeluje u prometu i podložan je epidemiji prometnog (pretežno cestovnog) traumatizma, a posredno tome izložen je i većem riziku od pojave PTSP-a.

EPIDEMIOLOGIJA

Postoji više razloga što unatoč stalnom istraživanju još nema pouzdanih podataka o proširenosti posttraumatskog stresnog poremećaja u populaciji. Jedan od razloga leži u samoj činjenici da je koncept PTSP-a razvijen nedavno i da još nije potpuno zaokružen. Epidemiološka istraživanja provođena su najčešće na ograničenim, ciljanim, unaprijed definiranim skupinama. Možemo ih podijeliti na ona koja se odnose na prevalenciju PTSP-a u općoj populaciji i na ona koja se odnose na prevalenciju PTSP-a u pojedinim rizičnim skupinama, najčešće onima koje su prošle neke stresove (ratnici, prognanici, silovane i seksualno zlostavljane žene, muškarci, djeca i adolescenti). (Kezić, 2003)

U DSM-IV klasifikaciji navodi se da se prevalencija PTSP-a tijekom života u općoj populaciji kreće 1 do 14 % ovisno o metodama prikupljanja podataka i uzroku. Prema istim podacima navodi se da se prevalencija PTSP-a za rizične skupine (npr. vojni veterani, žrtve vulkanskih erupcija, kriminalnog nasilja, itd.) iznosi od 3 do 58 %. (Gregurek i Klain,2000) Iako će svaka osoba reagirati drugačije na stresnu situaciju, ipak posebni događaji kao npr. rat ili prirodne katastrofe, skloniji su izazvati slične reakcije i dramatično povećati stopu bolesti. U ratnih veterana nalazi se viša stopa PTSP-a, koja po studijima može iznositi i do 67%, prosječna stopa nakon prirodnih katastrofa iznosi do 30%, a u slučajevima silovanja stopa varira između 57-80% ovisno o istraživanju.

SIMPTOMI BOLESTI

Simptomi i potpuno razvijena klinička slika PTSP-a mogu se pojaviti odmah nakon stresnog događaja, ubrzo nakon njega ili nakon više godina. Katkad su potrebne godine da se razvije potpuna slika PTSP-a.

Osnovna značajka PTSP-a je stalno ponovno proživljavanje traume . Trauma (stresni događaj praćen snažnim emocijama najčešće straha) se ponovno proživljava kroz traumatska sjećanja i u javi i u snu ili se osoba ponaša i osjeća kao da ponovno proživljava događaj. Događaju se u obliku naglih, živih sjećanja praćenih bolnim osjećajima i potpuno obuzimaju pozornost osobe. Sjećanje može biti toliko jako da osoba misli kako upravo ponovno proživljava traumu ili je vidi kako se događa pred njenim očima.

Kod osoba koje obole od PTSP-a javljaju se i simptomi koji se nazivaju – simptomi izbjegavanja . Osoba stalno izbjegava poticaje vezane za traumu – nastoji izbjeći misli, osjećaje ili razgovore, mjesta i osobe koje podsjećaju na traumu, ima zamjetno smanjen interes i smanjeno sudjelovanje u važnim aktivnostima, ima osjećaj odvojenosti ili otuđenja od drugih osoba.

Simptomi pojačane pobuđenosti su: smetnje sna, prekomjerna napetost i preosjetljivost, smetnje koncentracije, reakcije pretjeranog straha. Osobe s PTSP-om mogu često postati naglo razdražljive i eksplozivne s nekontroliranim i prenaglašenim ispadima ljutnje. Imaju otežano usnivanje ili održavanje sna, teško se koncentriraju i na neznatne vanjske podražaje mogu nastati prenaglašene reakcije uzbuđenja praćene sa strahom i uznemirenošću.

Često se mogu javiti napadi panike kod svih navedenih grupa simptoma. Simptomi PTSP-a praćeni su sa sveukupnim padom psihofizičke kondicije, može se pojaviti veća zaokupljenost oboljelog fizičkim tegobama i posljedicama na planu socijalno-radnog funkcioniranja. Smanjuje se kvaliteta života jer se smanjuje raspoloživi kapacitet osobe; psihološki, tjelesni, društveni i materijalni. Kada se s vremenom povuku ili ublaže simptomi PTSP-a mogu zaostati različiti simptomi bolesti koji se mogu različito dijagnosticirati, Kada traumatski događaj nije uspješno prevladan i kada su se razvili i komorbidni poremećaji govorimo o kroničnim (dugotrajnim) posljedicama traume koje zahvaćaju različite razine funkcioniranja osobe.

TIJEK I LJEČENJE BOLESTI

Tijek PTSP-a određen je intenzitetom i trajanjem traume, osobinama ličnosti, stanjem psihičke zrelosti i stabilnosti prije traume i postojanjem suprotnog sistema u okolini nakon izlaganja traumi (obitelj, sredina). Što je traumatski događaj bio teži, što je dulje trajao, ponavljao se ili se radilo o istovremenoj i sustavnoj izloženosti različitim traumatskim događajima to su i psihičke posljedice dugotrajnije, ozbiljnije i brojnije. Tijek poremećaja ovisi i o liječenju i u kojem stadiju poremećaja ili bolesti je ovo započelo. Kod velike većine ovih pacijenata, intenzitet simptoma je takav da oboljeli uglavnom minimalno pati i više-manje uredno funkcionira. U manjem broju slučajeva tijek bolesti je nepovoljan. Prisutnost simptoma zbog kojih pojedinac pati i koji ga ometaju u urednom funkcioniranju i preuzimanju obveza je stalna. Socijalno i radno funkcioniranje oboljele osobe osim o simptomima ovisi i o premorbidnoj strukturi ličnosti. Suicid je najtragičniji ishod PTSP-a.

Cilj liječenja je ponovno uspostavljanje ranije psihičke ravnoteže. Ono se najčešće provodi kao individualna psihoterapija, grupna psihoterapija koja se može raditi u više formi, obiteljska i bračna terapija, savjetovanje u Centru za psihosocijalnu skrb, farmakoterapija – koriste se različite vrste antidepresiva, anksiolitika i drugih psihofarmaka i socioterapija (metoda liječenja koja se provodi u grupi s naglaskom na vježbanje interpersonalnih vještina i razvijanja boljih mehanizama prilagodbe za život u svakodnevici). Kombinacijom navedenih načina liječenja postižu se najbolji rezultati. Liječenje se može provoditi u bolnici, dnevnoj bolnici i izvan bolnice, ali preporuča se izbjegavati bolničko liječenje kad god je to moguće.

POSTTRAUMTSKI STRESNI POREMEĆAJ KAO JEDAN OD ODGOVORA NA RAT U HRVATSKOJ

Svi građani RH bili su, za vrijeme Domovinskog rata, psihološki traumatizirani na direktan ili indirektan način. Intenzitet traumatiziranja ljudi u Vukovaru, na prvoj crti bojišnice i invalida ne može se mjeriti s traumatizacijom nas ostalih. Intenzitet, kvalitet i trajanje traumatskog iskustva svih su vrlo različiti. Agresija na Hrvatsku pružila je nažalost legitimitet destrukciji, nasilnom odvajanju i, što je najopasnije, osveti. Osveta u sebi objedinjava mnoge osjećaje, kao na primjer: mržnju, krivnju ako se ne izvrši, te je vrlo primitivna u svojim očitovanjima. Potreba žrtve da se osveti, jedan je od najtežih udaraca koji žrtvu pogode od strane progonitelja i mučitelja, jer na taj način ona postaje slična njemu. Žrtva živi za osvetu, što dovodi i do psihičkih i do tjelesnih poremećaja kada ne uspije osvetu realizirati, ali i onda kada uspije.

Vrlo značajno u nastajanju psihotraume u ovom ratu je i nedefiniranost neprijatelja. Rat nije nikome objavljen. Neprijatelj je svugdje, to su članovi uže i šire obitelji, kolege na poslu i tako dalje. Prijetnja je bila u nama i svuda oko nas.

Važna posebnost žrtava našeg rata su i takozvane multiple psihičke traumatizacije. Postoje ljudi koji su izbjeglice, ratni veterani, invalidi, članovi obitelji nestalog, otac, odnosno brat poginulog. Pet uloga u jednom čovjeku, a svaka od njih je dovoljna za tešku psihotraumu. Danas se od ovih ljudi regrutiraju vrlo teški psihički pacijenti.

Dominantni osjećaji u ratu za Hrvatsku

1. Gubitak ljubavi

Patologija ovog rata je da su se na protivnim stranama našli ljudi koji s ovim ratom nemaju veze. Oni nemaju ništa osobno jedan protiv drugoga. Bez obzira na to ovaj rat stvara velike individualne drame i razara obitelji i živote pojedinaca. Gubitak ljubavi je nešto što se često događa ljudima u ovom ratu, bilo da djeca izgube roditelja, bilo da se izgubi ljubav domovine, brata, prijatelja i slično. Gubitak ljubavi je vrlo težak osjećaj, bez obzira da li se radi o realnom ili fantaziranom gubitku, jer je najvažniji doživljaj.

2. Strahovi (separacijski i kastracijski strah)

Mnogi su u ovom ratu izgubili svoje najbliže i to su ustvari najteže separacije. Separacijski strah javlja se i u onih pojedinaca, koji nemanju informacije o članovima obitelji, koji su ili u zarobljeništvu ili u mjestima s kojima nisu ostvarive telefonske i druge veze. U ovom ratu ima mnogo kastracijskih strahova. Najznačajniji su strahovi kod mladih vojnika od amputiranja ekstremiteta ili u vojnika kojima su razorene velike površine tkiva. Ti strahovi su jači čak i od straha za vlastiti život. (Gregurek i Klain, 2000)

Oboljeli od PTSP-a i njihova obitelj

Rat i poratno doba donose nebrojene nevolje obiteljima, gubitak domova, članova obitelji, smrt, ranjavanja, invalidnost, bolest, pad standarda, narušavanje obiteljskih odnosa i slično…

Pokreću se programi mobilizacije pričuvnih vojnih i policijskih postrojbi koja se uglavnom odnosi na punoljetne muškarce koji tada budu odvojeni od obitelji. Obitelj ostaje sama u svojem strahu i problemima. Kroz to vrijeme mobilizirani suprug i otac počinje prolaziti kroz psihološki proces prilagodbe vojničkom životu i ratovanju. Pritisnut je separacijskim problemima, tjeskobom, strahovima od smrti, ranjavanja, zarobljavanja, a u isto vrijeme je svjestan svoje vojničke i braniteljske obveze. Strah za obitelj i razmišljanja o obitelji budu potisnuti ratnim preokupacijama. Neposredno po odlasku oca i supruga na ratište u obitelji na kratko vrijeme nastaju strah, neizvjesnost i očajanje koji na tren paraliziraju obitelj, a zatim slijedi postupno prihvaćanje novonastale situacije. Obveze koje je do tada obavljao suprug, moraju se sada preraspodijeliti na ostale članove obitelji. Najveći teret pada na ženu koja mora spriječiti stvaranje kaotične situacije u obitelji. Pod novim teretima ona balansira između straha, tjeskobe, revolta, ljutnje i agresije. Kako vrijeme prolazi obitelj se uspijeva prestrukturirati i postiže novu ravnotežu. Ona dalje funkcionira, ali na drugačiji način. Mijenja se stil ponašanja i življenja. Muž povremeno dolazi na dan ili dva te poprima ulogu gosta u prolazu. Muževljeva demobilizacija i njegov povratak kući je željno očekivan događaj. Pobuđuje radost kod svih članova obitelji i svi očekuju brzi povratak na stanje prije rata. Kroz proteklo vrijeme svi članovi obitelji su prošli kroz neka nova emocionalna iskustva, te tako više nitko nije u potpunosti isti, kao što je bio prije rata. Većina obitelji nakon nekog vremena ipak ponovo uspostave uravnotežene odnose i nastave uobičajeno funkcionirati. Neprilike nastupe ako povratnik s ratišta počinje manifestirati simptome PTSP-a. Povratnik s ratišta očekuje da ga obitelj razumije i da naslućuje patnje kroz koje su ratnici prolazili. Opterećen simptomima PTSP-a zbog osjećaja krivnje, straha, nerazumijevanja, veteran se povlači u sebe, zatvara u svoju šutnju. Izjavljuje da se najbolje osjeća kada je sam ili s prijateljima s ratišta. U odnosu na obitelj osjeća prazninu, ali opet ih i voli. Teško mu je i ima osjećaj da mu nitko ne može pomoći. Svi su ogorčeni i umorni od svih proživljenih frustracija, te je kapacitet za podnošenje nove frustracije osjetno smanjen. Ratni veteran opterećen PTSP-om okreće se od obitelji, traži svoje ratne drugove. U početku niti veteran, niti njegova obitelj ne prepoznaju da se radi o psihičkom poremećaju ili ga ne žele prepoznati. Žene shvaćaju da su im se muževi promijenili na frontu te ih ne mogu prepoznati zbog njihove pretjerane osjetljivosti, sklonosti konfliktima i čestim agresivnim ispadima. Djeca ih se počinju bojati i izbjegavati. Konačno i sam veteran počinje uočavati da je on sam izvor čestim konfliktima. Neki se počinju plašiti da ne učine nešto nažao upravo onima koje najviše vole, te se, kada osjete napetost ili agresivni poriv u sebi, na kraće ili duže vrijeme odvoje iz obitelji. Mnogima od njih se čini da bi im pomoglo ponovno uključivanje u neki rat. Ovakvim ponašanjem izazivaju ljutnju i još veće udaljavanje od obitelji. Veteranov doživljaj neshvaćenosti od obitelji prelazi u osjećaj odbačenosti, te se oni doista počinju osjećati bolje izvan obitelji u društvu drugih veterana ili sami. Veterani sebe vide kao žrtve. Nameću se obitelji kao nemoćna i bolesna djeca, čiju zločestoću, zbog njihove bolesti, mora tolerirati i njegovati ih. Ako veterani oboljeli od PTSP-a ne uspijevaju niti nakon dužeg vremena zadovoljiti očekivanja od žene i djece dolazi do sve većih poremećaja u obiteljskim odnosima, koji se ne mogu srediti bez stručne pomoći. (Gregurek i Klain,2000)



PTSP KAO POSLJEDICA NASILJA U DJETINJSTVU

Većina istraživanja o PTSP-u bavi se raširenošću i liječenjem PTSP-a kod odraslih. Novija istraživanja dječjih psihičkih reakcija pokazuju da djeca, izložena traumatskim događajima, mogu razviti simptome karakteristične za PTSP.

Podaci govore da se u gotovo 50% obitelji događa neki oblik nasilja. Postoje razni oblici nasilja koji se unutar obitelji isprepliću i utječu na funkcioniranje obitelji. Emocionalno zlostavljanje obuhvaća destruktivno ponašanje odraslih prema djeci. Osnovni oblik je odbacivanje djeteta i njegovog izostavljanja iz obiteljskih aktivnosti. Takvo ponašanje ruši samopoštovanje, osobni dignitet i identitet. Roditelji najčešće nastoje utjecati na dijete zastrašivanjem koje rezultira zastojem u procesu odrastanja, agresijom, identifikacijom s roditeljem zlostavljačem i poremećenim odnosom s okolinom. Jedan vrlo rašireni oblik emocionalnog zlostavljanja je manipuliranje djetetom, njegovim osjećajima i potrebama. Posljedice fizičkog zlostavljanja nad djecom su tjelesna oštećenja i razorni učinak na psihički razvoj djeteta, zbog toga se iz ove skupine razvija velik broj budućih zlostavljača. Spolno zlostavljanje u djece velik je društveni problem i ono se događa kad odrasli ili adolescenti koriste djecu za zadovoljavanje svojih seksualnih potreba. Procjene govore o 150000 do 200000 novih slučajeva godišnje. Svaka treća žena i svaki šesti muškarac doživjeli su spolno zlostavljanje u djetinjstvu. Istraživanja koja su provedena na odraslim osobama koje su bile zlostavljane u djetinjstvu pokazuju visoku razinu duševnih teškoća, uključujući depresiju, anksioznost, upotrebu alkohola i droga, sklonost samoubojstvu, spolnu nemoć i teškoće u međuljudskim odnosima. Istraživanje zlostavljane djece pokazalo je da postoji pozitivna korelacija između zlostavljanja i PTSP-a. Isto istraživanje je pokazalo da su dječaci imali više smetnji ponašanja nego djevojčice. Također, djeca koja su fizički zlostavljana od muškaraca imala su više poteškoća nego ona koja su zlostavljana od žena.(Kezić, 2003) Budući da spolno zlostavljanje ne uključuje uvijek vidljive nasilne i zastrašujuće postupke, PTSP ne mora biti primarna dječja reakcija na zlostavljanje. Pri određivanju spolnog zlostavljanja upotrebljavaju se različiti načini, ovisni o dobi. Starija djeca su spremnija odgovarati na izravna pitanja dok se mlađa djeca bolje sporazumijevaju neverbalno. Kod mlađe djece je mnogo teže utvrđivanje i liječenje PTSP-a. Simptomi PTSP-a se mogu utvrditi izravnim ispitivanjem ili promatranjem djeteta u igri, ali također, vrlo je važno prikupiti podatke od roditelja koji poznaje djetetovo ponašanje. Kliničko iskustvo pokazuje da neka mlađa djeca, žrtve nasilja, upotrebljavaju disocijaciju kao oblik izbjegavanja pri suočavanju sa spolnim zlostavljanjem. Takvi simptomi se najčešće pojavljuju kod vrlo teškog zlostavljanja pri čemu je dijete jako uplašeno. Kod liječenja dječjih žrtava terapija je tako planirana da djeci pomogne razumjeti traumu koju su proživjela i učinke tih iskustva. Tretman bi trebao pomoći djeci da lakše progovore o svom iskustvu i da se smanji jačina i učestalost simptoma. Kad se smanje ti simptomi tretman završava i dijete bi tad moralo biti sposobno razgovarati o sadržajima povezanim sa zlostavljanjem uz minimalnu emocionalnu nelagodu i moralo bi imati jasnu sliku o tome da nije krivo ni odgovorno za zlostavljanje. (Foy,2000)

ZAKLJUČAK

Ritam života današnjeg čovjeka je ubrzan i mnogi ne obraćaju pozornost na vlastito psihološko stanje. Posljedica toga je nakupljanje traumatskih ili stresnih događaja u ljudima. Stres ili trauma tumači se kao događaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva. Jedan oblik bolesti koji se u vezi s time javlja je PTSP. U novije vrijeme sve više se pozornosti obraća toj bolesti i pronalaze se različiti načini kako ljudima pomoći. No, čovjek se nikada ne može u potpunosti riješiti traume koju je doživio, ali mu različite metode liječenja i terapije mogu omogućiti da kvalitetnije proživi svoj život. Liječenje se provodi farmakoterapijom, individualnom i grupnom psihoterapijom, socioterapijom, obiteljskom i bračnom terapijom i raznim savjetovanjima. Ukoliko se PTSP uoči u ranijoj fazi, liječenje će biti uspješnije i oboljeli ima relativno dobru prognozu za «zdraviji» život. Računa se da u općoj populaciji oboli oko 20% ljudi, a oko 5% ima teže simptome.

[dark_zg]

Evo, to je to, sada će se ljudi koji pročitaju ovaj post pobliže upoznati s PTSP-om, i možda bolje razumijeti nas koji bolujemo od te gadne bolesti. Biti ću sretan ako samo jedan čovijek promjeni svoje mišljenje o ovoj bolesti i shvati s čime se mi koji smo bolesni moramo nositi. Ja konkretno bolujem 17. godine od te bolesti i sad sam nakon godina i godina liječenja uspio naučiti živjeti s njom, ali želim naglasiti da bez pomoći moje uže obitelji i razumjevanja istih(žena i djeca) ja sad sigurno nebi živio ovako kvalitetno kako sad živim.

[neukrotiva_031]

lijepo je i hrabro od tebe da si nam to priznao,svaka čast!
i drago mi je da imaš pomoć,podršku i razumijevanje svoje obitelji....
vidiš ti s tom bolesti živiš sretno i kvalitetno,a neki ljudi opet ne,i radi toga se trebaš ponositi i biti zahavalan svojoj obitelji.

[TigarZG1]

Pravi autor: Inšpektor

Po tome što je dark zg napiso ja bi mogo imai PTSP (četo se nemogu kontrolirati, agresivan sam ponekad, traume od vršnjaka, dobro, pokušat se nisam ubio jer previše volim sebe i svijet, često noćne more...
Kaj da odem kod psihijatra na lječenje ?

Obizirom da sam i ja jedan od tih koji imaju tu dijagnozu i umirovljen sam zbog toga, nalazim za shodno da ti kažem da si ne umišljaš gluposti. Dark ti je već puno toga rekao, a ja ću nadodati. Kad bi svatko mogao donositi dijagnoze sam za sebe onda doktori nebi ni trebali, u ovom slučaju psihijatri.
Zato zaboravi da ti možeš sam sebi umisliti dijagnozu do koje se ne dolazi samo tako kak ti misliš. Osobno sam i ja bio maltretiran u djetinjstvu i u školi i od roditelja. Agresivac sam postao još kao tinejđer, tukao sam se gdje god sam stigao, i danas me to drži. Takvo ponašanje tipa nekakve odmazde i podsvjesne osvete nad nekima a zbog toga što su meni drugi činili, nije mi u životu donijelo dobro nego samo loše. Zato bi bilo dobro da i ti razmisliš o tome i potražiš pomoć, kao što ti je već neko savjetovao.
No bit stvari je; ne umišljajte bolesti bez veze. Naročito je to opasno kod slučaja sa PTSP-om. Kad bi počeo vjerovati da to imaš, tvoja podsvjest bi te navodila da tražiš sličnosti u svojem ponašanju sa tom dijagnozom i sve više bi počeo oponašati istu, ali to opet nebi bio PTSP. Nakon svih onih maltretiranja u djetinjstvu, ni ja nisam imao tu dijagnozu, ustanovljena mi je tek nakon godina liječenja a na osnovu posljedica i trauma koje su mi nanijele razne situacije koje proživiš tijekom ratovanja u kojem sam sudjelovao u udarnoj specijalnoj postrojbi. Opis ove bolesti nije samo opis dijagnoze koji ste mogli gore pročitati, to je nešto duboko u čovjeku koje nastupi onda kad organizam počne posustajati u unutarnjoj borbi samoodržanja a za posljedicu ima razne oblike već opisanih psiholoških modela ponašanja, ali posljedice se prenesu i na organizam. Pa tako počnu problemi sa visokim tlakom, pritiscima u prsištu, šum u glavi, velike vrtoglavice, teški i kronični gastritis sa čirevima, eto frende naveo sam ti samo ono što ih ja imam kao posljedicu bolesti. A kod drugih ima toga još: šečerna bolest, epilepsija, a znam neke kojima je bolest prerasla u sizofreniju i moglo bi se još toga nabrajati. Što se mene tiče osim liječenja klasičnim metodama, ja sam puno radio i sam na sebi zahvaljujući metodama koje sam savladao, te isto tako vršio educiranja drugih kako da to isto čine sa sobom uz obavezno liječenje klasičnom medicinom. Isto tako bitno je da isti učine nešto za sebe kako bi liječenje bilo uspješnije, pa tako sam ja ostavio alkohola prije 14 god (zbog kojeg sam bio još gori) i nastojim voditi što normalniji život ne misleći na dijagnozu dšto preporučam svima koji boluju od iste. Sada izbjegavam šoračke situacije u koje me je prije stalno nešto vuklo i nadodalo dodatne probleme. Prije sam mrzio sve koji su me nervirali i imao sam potrebu nauditi svakom tko me krivo pogleda. Bogu , hvala sad težim smo za mirom i to me usrečuje. U društvu se nastojim što više zafrkavati i šaliti pa me to održava na sasvim drugom nivou. Ključno je kretati se i ne izbjegavati ljude. Često idem na snimanja, obzirom da imam vremena na pretek i užitak mi je sretati te ljude na snimanjima i ugodno se podružiti kao i sticati nova prijateljstva.

No da ne naklapam dalje, moj ti je savjet, mani se čoravog posla, ako imaš problem potraži pomoć i ne umišljaj nešto što nema veze sa vezom. Ovakvu dijagnozu može ti dati samo i jedino stručno liječničko osoblje. Pa čak ni jedan psihijatar osobno ne želi sam dati dijagnozu dotičnoj osobi, nego traži mišljenja i drugih kolega a naročito ključno je kakvo će mišljenje dati psiholog nakon iscrpnog testiranja. A i tada se dijagnoza daje sa oprezom. (Ovdje ne spominjem situacije u kojima se do dijagnoza dolazilo na druge, krive načine, nego one, u kojima je dijagnoza data zbog stvarne bolesti. Jer bilo je i lažiranja.)
Eto nadam se da si shvatio bit onoga što ti je savjetovano od strane drugih, a i moje malenkosti, na ovoj temi.

Ovo je bila mješavina savjeta Inšpektoru, ali istovremeno i moje iznošenje vlastitog iskustva kroz viđenje te bolesti....

PS: Dark....zaboravio sam naglasiti da si ovo zadnje kratko i lijepo napisao.......i neukrotiva je dobro rekla za obitelj....mene je nažalost napustila žena sa djecom odmah nako ratišta što me je dodatno stuklo....sada se i sa tim nosim.

[neukrotiva_031]

tigar svaka čast
žao mi je što te je napustila žena s djecom.... mogu misliti kako te je to onda ubilo,,..nadam se da si barem na jedan način to uspio preboliti.

[TigarZG1]

Pravi autor: neukrotiva_031

tigar svaka čast
žao mi je što te je napustila žena s djecom.... mogu misliti kako te je to onda ubilo,,..nadam se da si barem na jedan način to uspio preboliti.

Hvala ti.....Recimo da jesam ali ta bol gubitka obitelji onda kad ih naj više trebaš, a naročito djece koja su bila mala i također trebala mene kao oca, ta bol uvijek stoji negdje skrivena unutar mene iako sam je potisnuo. Ništa iz moje prošlosti, nemože se mjeriti sa time. Oni su sad punoljetni a ja nisam bio uz njih dok su bili mali i dok sam im trebao kao i ja njih, jer oni jesu i uvjek su bili dio mene, a sa njihovim odlaskom, otrgnut je i dio moga srca koji se sa ničim ne može nadoknaditi....No ja se uspješno i sa time nosim i živim dalje....i živjet ću...

[neukrotiva_031]

a joj..baš mi je žao...
znam,ti si toj djeci falio kao otac to je sigurno,i ona su tebi falila...ali šta je tu je,život je nepravedan i okrutan ponekad...
čovjeku kad neko najviše treba,kad mu najviše treba ljubavi,nježnosti,pažnje i razumijevanja,e baš ga tada ljudi napuste...a ti ljudi ne znaju kako je tom čovjeku tada...i također oni koji napuštaju isto mogu postati napušeteni.