socijalna fobija

[mirna22]

Bok ja sam luka imam 17 god.Mislim za mene netko tko me pozna nikad ne bi rekao da patim od socijalne fobije.Imam dobre ocjene u skoli ,, imam svoj krug prijatelja s kojima se druzim.Opet s druge strane imam nekakav strah od toga da sam u sredistu pozornosti npr. u skoli kad odgovaram pred plocom i tako.I poceo sam se sramiti suprotnog spola.
luka55 je online sada Dodaj Reputaciju korisniku luka55 Prijavi Lošu Poruku
Digg this Post!Add Post to del.icio.usBookmark Post in TechnoratiFurl this Post!
Odgovori sa citatom.Tako naprijer kada prolazim hodnikom a kupama sjede cure malo mi je nelagodno proci jer uvijek mislim da mi se one iza ledja izruguju.Takodjer kada sam u drustvu nekog drugog drustva ili grupe ljudi osjecam se nelgodno najteze mi je ostvariti kontakt ocima s drugim ljudima ,kao da me je necega sram.Znam da je taj strah iraconalan ,ali ne mogu si pomoci , tako se osjecam iz dana u dan.I odlazak u trgovinu mi je postao problem jer imam osjecaj da svi bulje u mene.U zadnje vrijeme sam poceo zapustati i skolu.Nesto naucim ,a onda kad bi trebalo to napisati u testu ili usmenom jednostavno izgubim koncentraciju.Osjecaj je takav kao da ti kroz glavu leti tisucu misli istovremeno.Ako netko ima neki prijedlog ili nesto molio bi da ga napise.Hvala.
luka55 je online sada Dodaj Reputaciju korisniku luka55 Prijavi Lošu Poruku
Digg this Post!Add Post to del.icio.usBookmark Post in TechnoratiFurl this Post!
Odgovori sa citatom

da hernija,mislim da sam ja medju tima koji se boje svega ....,ujutro se budim s tom misli,i navecer legnem,...uzas,krajnje je vrijeme da posjetim psihijatra,a to se bojim,jer kad mi on prisije neku dijagnozu,brijem da cu tek tada bit luda

ljudi božji pa tko postavlja standard normalnosti ko je lud a ko normalan.ja poznam ljude za koje kažu neki da su ludi a neki normalni..treba se osloboditi lijenosti i djelovati,idi po tu dijagnozu i opet se vrati u život..ma brige te šta piše na papiru,bitno je da ćeš se oslobodit,vratit u život,pit kave sa ljudima na suncu i tračati sve one prestrašene..odmah napravi plan šta ćeš radit i kako ćeš uživati,uredi se i pitaj prvog prolaznika koliko je sati,i gledaj ga 3 sekunde u oči,ako osjetiš paniku,počni pjevušit glupu pjesmicu,npr gas gas i čim se nasmiješ panika nestaje.nemoj se borit protiv panike,samo ju ugasi humorom,ili poljubcem..joj imam ja iskustva u tome..

[mirna22]

ej,bok ljudi,evo da se i ja malo uključim.kao prvo, Luka, moram ti reči da imaš sreće što si tako brzo shvatio što ti je.i ja imam socijalnu fobiju, strah od ljudi. imam 25 godina, a moj problem koji me prati od petog,šestog, razreda osnovne škole tek je pred manje od godinu dana dobio ime.tek sam pred manje od godinu dana shvatila pretraživajući internet koji mi je vrag.čak sam i olakšanje osjetila tad, tješeći se da ipak nisam (posve) luda.ljudi koji nikad nisu imali takva sranja neznaju što je to, ne shvačaju.misle da je to obična sramežljivost, nedostatak samopouzdanja, prolazno razdoblje, da se možeš sam uvjeriti da si samo umislio, bla bla...ali to nije to.to je nešto posve drugo što normalan čovjek ne može nikako shvatiti.zato bih molila ljude koji proživljavaju isto ili su PREŽIVJELI da se svojim iskustvima i savjetima što više uključe.ja kod psihijatra nisam nikad bila.s osamnaest godina sam preživjela depresiju, uz pomoć psihologinje i aromaterapeutkinje, bez lijekova.kad sad pogledam na to vrijeme shvačam da je do depresije došlo upravo zbog socijalne fobije.prvo strah od čitanja pred svima, izbjegavanje hrvatskog, pa onda markiranje cijeli dan kad je hrvatski, pa zaostajanje u učenju zbog markiranja,pa ti se više nada dignuti iz kreveta zbog sranja u koje si se uvukao, i kad se probudiš plačeš jednostavno zbog toga što si se probudio i što mora biti dan i ljudi i svijet i ti.no, to je trajalo dva, tri mjeseca i to je to.na kraju četvrtog srednje mislila sam hvala Bogu, nema više čitanja pred svima ni odgovaranja pred svima, nema više škole.no trebalo se zaposliti. i tu me dočekalo sve što sam u školi ostavila.isti strah isto sranje ista muka.pred dvije godine sam otišla doktorici-opće prakse-dala mi je seroxat tablete.nisam popila ni pola kutije već sam osjećala SLOBODU I SREĆU.no u to vrijeme sam započela vezu s dečkom s kojim sam i sad u vezi, pa me frendica uvjerila da je ta sreća zbog ljubavi a ne seroxata, i ja sam prastala piti tablete.naravno, nije bilo zbog ljubavi nego zbog tableta i sve je opet počelo biti kao prije tableta.nemojte krivo shvatiti, ja volim i voljena sam, ali neke bolesti ljubav ne može izliječiti.zapravo,sve ima svoje vrijeme, to je druga strana priča.jer tek sam jučer rekla dečku što mi se događa.odlučili smo da čemo sami PROBATI prevladati i savladati to moje sranje.moj savjet ti je Luka da ne piješ tablete nikakve, ni ono čašica, dvije alkohola pomaže, odj*** takve gluposti.alkohol se pije zbog druženja društva i veselja-ako se već pije- a ne da bi pobjegao od nečega,a i sam znaš da bi morao svaki dan biti pijan ako bi htio "riješiti" to svoje sranje.i sorry što stalno govorim sranje ali kad je, jedno veliko dugotrajno i mukotrpno sranje.iz kojeg se nadam da ću se što prije izvuči jer život PROLAZI...

postoji super knjiga al na eng.panic away i izgleda da pomaže..postoji kbt o kojoj možeš naći sve na int.potrebno je puno rada i borbe da ponovo ovladaš svojim umom i tjelom.imaš puno blogova i ako želiš javi se na pp i pronađi moj blog o strahovima,jer se borimo sa istim demonima

[Spanak]

dr. Albert Ellis - REBT

http://books.google.com/books?id=pPe...age&q=&f=false

http://www.krnetic.com/Download/Igor...tanja_sebe.pdf

http://www.krnetic.com/Download/Igor...ksioznosti.pdf

zapravo... ovdje su vam svi!
DOWNLOAD :: Psiholosko savjetovanje Krnetic

prvi korak prema napretku je prihvaćanje samoga sebe, svega, apsolutno svega. to ne možete postići ako skrivate sebe od sebe. od sebe ne možete pobjeći. to radite, znate već kakve su posljedice...
uvijek imajte ovo na pameti: NIŠTA nije zabranjeno.

također proučite teoriju izbora, dr. william glasser.

[xxmarkoxx]

Pozz,malo sam listao po netu i izgleda da i ja patim od socijalne fobije,to je krenulo u osnovnoj školi negdjE u 7-8 raz i pratilo me kroz cijelu srednju školu,zbog čega sam se nekad znao jako neugodno osjećati...mene nije strah nijedne druge situacije,kao nekih sto pisu tu po forumu,jedino to čitanje...I dalje imam problema sa čitanjem u javnosti,recimo kad trebam pred 5-6 ljudi nešto pročitati,a šta da moram pred 30 ili nedaj Bože 100...srusio bi se od panike....uhvati me panika,srce mi počne lupat ko ludo kao da čitam pred 1000 ljudi...i nikako to nemogu kontrolirati,glas mi podrhtava i jako mi neugodno bude kao da radim neznam šta....A sam budem svijestan da je to ništa,a neznam kako da to riješim???Ako inetko ima neki prijedlog,savijet molim vas pomozite,jer neznam kako se nositi s tim dalje

[white devil]

Sigurno postoji nešto u čemu si dobar. Skoncentriši se na ono u čemu si uspešan! Budi svestan da vrediš, da IMAŠ šta pametno da kažeš! Ne razmišljaj unapred kako će ljudi reagovati na tvoje izlaganje! Iznosi svoje stavove pred drugima što češće! Uvek ćeš naići na odobravanje i podršku od strane pojedinaca, ako ne i većine. Te povratne informacije bitno utiču na samopouzdanje.
A onda stisni zube i počni se suočavati sa fobijom! Čitaj glasno i jasno pred porodicom za početak, pred društvom! Da bi pobedio, moraš se suočiti.

[xxmarkoxx]

'Dali još tko ima kakav prijedlog,savijet?

[Ineluki]

Pa evo kako sam ja pobijedio socijalnu fobiju.

Oduvijek sam bio sramežljivo dijete. Marljiv, šutljiv i pokoran. Roditelji su mi konzervativci i vjernički nastrojeni. Neke oblike ponašanja su izrezali u korijenu i to im danas zamjeram ali sam im odavno oprostio. Oduvijek sam se držao postrani kod obiteljskih sastanaka, razgovori u društvu i slično. Osječao drukčijim nego ostalim. A moje pričanje se je svodilo na pametne upadice. Znam da imam potencijala, čitam knjige, igram šah, dobar sam u računalima ali kad bi bio red da ja pričam pred više od 3 ljudi... Katastrofa. Nebih niti rekao sve do kraja samo da pobjegnem iz centra pozornosti. To sve se je kupilo tokom godina i veoma znatno utjecalo na moj društvenu, obiteljsku te poslovnu sferu.

Danas se ne bojim stati pred ljude i reči što mislim. Kako? Pa vjerovali ili ne odgovor je jednostavnihi nego što mislite.

Počeo sam vježbati! Dizati utege. Boksati. Trčati. Gubiti kilograme i graditi mišiče. Moje samopouzdanje je raslo do nevjerojatnih granica. Ponekad sam znao stati u razgovoru i sam sebi se čuditi kako to bez problema trabunjam. A razlog je veoma očit. Serotonin, testosteron, bolji izgled, bolja karma. To je lijek! Za socijalnu fobiju, depresiju, anksioznost. Vježbaj ko muškarac i budi muškarac. Za žene neznam ali pretpostavljam da isto tako.

[Lenica]

Sto je s onima koji imaju tremu pred razgovor za posao?
Npr. suše se usnice? Znojenje i sl.

Meni to ova jedna frendica ima.
Kaze da je bila na nekom razgovoru za posao gdje je bilo više ljudi
i da je imala simptome malo vece nervoze..