Croportal na Put oko Svijeta

[pharaoh]

Nakon što su se gladni i iznemogli članovi ove ekspedicije najeli i napili, siti i ugasle žeđi odlučili smo nakon počinka rano ujutro krenuti za Lastovo.

Kao i ostatak hrvatske obale, turizam nije zaobišao niti ovaj udaljeni otok naše zemlje. Pregršt domaćih smještaja i nekoliko hotela bile su dovoljne informacie da odlučimo otići trajektom iz Vele Luke do trajektne luke Ubli na Lastovu. Tu se nismo dugo zadržali (slika je ipak priložena).

Nastavili smo CP autobusom prema mjestu Lastovo, uzgred, priroda je prekrasna čak i gdje je goli kamen.

Evo što smo doznali o samom otoku i stanovnicima.

Otok Lastovo nalazi se 13 km južnije od Korčule i svojom veličinom od 50 km2 jedan je od manjih nastanjenih otoka na Jadranu. Prema zadnjem popisu iz 2001. broji 835 stanovnika od toga samo mjesto Lastovo nastanjuje 451stanovnik.

Posebnost otoka Lastovo je broj 46. Naime, Lastovo okružuje 46 nenastanjenih otočića, na Lastovu se nalazi 46 crkvica (kapelica), 46 uzvisina ili brežuljaka i isto toliko ravničarskih dolova - obrađenih polja maslinama, voćem i vinovom lozom.

Svojom isturenom pozicijom na Jadranu i brojnim uvalama, otok Lastovo je vrlo atraktivan nautičarima, a ronioci zasigurno imaju što razgledati u podmorju otoka i okolnih otočića. Lastovo obiluje brojnim ribljim vrstama, školjkama i rakovima, a jastog je jedan od najomiljenijih specijaliteta u restoranima i konobama.

Odmor na Lastovu je spoj mira i tišine, kristalno čistog mora i netaknute prirode, daleko od industrijske civilizacije u okruženju tradicionalne mediteranske arhitekture. Turizam se na otoku jače počeo razvijati tek nakon proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske 1991. godine. Razlog tome je jugo-vojni režim koji je zabranjivavo pristup strancima te je zajedno s otokom Visom, bio "zabranjeno voće" za strane turiste.

Glavno mjesto na otoku je Lastovo koje se smjestilo na uzvisini podalje od mora, a odlikuju ga brojne kamene kuće.

Poznata tradicionalna svećanost je u mjesecu veljači, na pokladni utorak, domaćini je zovu "Lastovski poklad", kada se s obližnjeg brijega, Pokladareve Grže, prema moru, na 300 m dugom konopu culja (spušta) lutka uz istovremene eksplozije petardi obješenih na noge Pokladu. Prije samog spaljivanja lutke, Pokladari i Maškare obilaze kuće utjecajnijih ljudi gdje im pjevaju: eviva nam kumpanija, poša nam je alavija.


Iako smo naravno promašili glavnu svečanost otoka, nije nam bilo dosadno, pa kako CP ekipi to i može bit.
Mjesto smo vrlo brzo obišli jer nije veliko. Nismo odlučili ostati. Zajahali smo naš autobus i uz pjesmu i vino u autobusu, vratili smo se do trajektne luke gdje smo se pokušali dogovoriti, kuda dalje??

Slike govore više od tisuću riječi, evo nekih o ovom divnom otoku.

[pharaoh]

nekužim kako sam promašio ivetov post o lastovu ???

[Locrian85]

Vjerovatno te zbunio moj post o Korčuli.....

Ali, idemo dalje....

Slijedeće poglavlje govori nam o čak 3 grada koja smo posjetili - Ploče, Opuzen te Metković.

Prvi je bio Opuzen. Grad Opuzen nalazi se 12 kilometara uzvodno od ušća rijeke Neretve. Naziv je dobio po tvrđavi Fort Opus koju su Mlečani sagradili 1684.

Područje današnjeg teritorijalnog smještaja Opuzena posjeduje bogatu povijest. Ovo područje bilo je naseljeno već u rimsko vrijeme. Arheološka iskapanja iz 1979. na predjelu Jesenske utvrdila su kako je na ovom području postojalo antičko naselje iz početka naše ere. Na temelju nalaza utvrđeno je kako je ovaj spomenuti lokalitet imao vrlo važnu ulogu ulaska iz Jadrana u Neretvu. Otočić Osinj prije velikog požara 1446. godine bio je sidrište galija te trgovište uljem i drugim dragocjenim dobrima, o čemu svjedoče mnoga nalazišta amfora razbacana po pjeskovitom dnu današnje delte.

Velika povijesna naseljenja ovog područja dogodila su se u srednjem vijeku kada je sagrađena utvrda Brštanik od 1254. – 1264. Izgradnju je financirao bosanski kralj Tvrtko II.

Stjecanjem povijesnih okolnosti te učestalošću ratova ovo područje kao i čitava dolina Neretve ostala je prazna. Krajem 17. stoljeća u studenome 1684. godine, Mlečani iskoristivši savez cara Leopolda, pape Inocenta XI. i Poljske zaratili su s Turcima u Dalmaciji uz pomoć domaćeg stanovništva, te uplovili u Neretvu i sagradili utvrdu Forte Opus. Tursku kulu kod Norina osvojili su 19. studenog 1684. godine te je tim potezom osigurano vojno uporište u Neretvi.

Krajem 1714. godine turci su navjestili Mlečanima rat. Kako Mlečani nisu željeli da Čitluk padne u ruke Turcima porušili su grad a stanovništvo preselili u Opuzen i okolicu. Od tada pa do danas Opuzen neprekinuto nastavlja svoju povijest kao zemljopisno središte doline Neretve.

Jedan od arhitektonski najvažnijih spomenika koji se sačuvao do danas je utvrda Brštanik. Srednjovjekovna utvrda sagrađena je 1373. godine od bosanskog kralja Tvrtka na temeljima već postojeće rimske utvrde. Brštanik kakav se danas nalazi obnovljen je 1686. godine od Mletačke Republike, a svoju funkciju utvrde s vojnom posadom zadržat će do 1878. godine. Od 1886. godine služi kao bolnica za oboljele od kolere. Brštanik je 1938. godine zapaljen i danas se nalazi u ruševnom stanju.

Najljepši građevina je župna crkva svetog Stjepana prvomučenika, koji je bio i nebeski zaštitnik Čitluka. Na mjestu današnje građevine građeno je nekoliko manjih i neuglednih crkvica. Današnja crkva sagrađena je 1883. godine dok je ponutrica dovršena 1884. godine. Građena je u neoklasicističkom stilu i u obliku latinskog križa. Od crkvenog inventara ističu se Bilinićevi oltari od kararskog mramora i to glavni oltar sv. Stjepana i pokrajni sv. Ante. Oltar BDM od bijelog kararskog kamena sagrađen je tek 1932. također u Bilinićevoj radionici. Od umjetničkih ostvarenja crkva posjeduje dva umjetnička djela neprocjenjive vrjednosti. Slika Bezgrešnog Začeća s početka XVIII. stoljeća od nepoznatog autora s baroknim pokretnim oltarom od pozlaćenog drva. Drugo, možda značajnije djelo je oltarna pala Mučeništvo sv. Stjepana koju je naslikao Filip Naldi iz Firenze 1752. godine. Posebnost ove slike je to što prikazuje Židove u turskim nošnjama kako kamenuju sv. Stjepana. Slika je restaurirana u tri navrata 1872. godine u Veneciji, 1981., 1998. godine u restauratorskom zavodu u Splitu.

Na mjesnom groblju nalazi se crkva sv. Roka koja se prvi put spominje 1759. godine u pravilniku bratovštine presvetog sakramenta. Bilješka iz pastirskog pohoda koji je obavio kanonik Josip Pavlović Lučić iz 1786. godine uopće je ne spominje. Krajem XVIII. stoljeća taj isti kanonik pregledao je crkvu i podjelio odriješenje mrtvima. Od inventara crkve ističu se dva medaljona Srca Isusova i Marijina, koje je naslikao Filippi iz Verone 1855. godine, te je velika oltarna slika nepoznatog autora.

Godine 1739. sagrađena je pravoslavna crkva posvećena Uznesenju BDM. Nalazi se u Trnovu.

Od spomenika ističe se spomenik melioracije Neretve u obliku obeliska 1885. godine na Rivi, te spomenik u Opuzenskom parku “Pobjeda nad močvarom” podignut 1975. godine od domaćih umjetnika Dragana Popovića i Mate Pečića.

Od pokretnih umjetničkih ostvarenja antičke plasike donesenih iz Narone najvažniji su antički cipus s natpisom, obrubljen bujnim vegetabilnim viticama iz Flavijevskog razdoblja. U Opuzenu se nalazi torzo imperatora iz Trajanova vremena i dobro očuvana statua žene koja je po svoj prilici korištena u počasne ili grobne kipove. Nije isključeno da se radilo čak i o statui carice jer ima rupu za umetanje glave.

Augusteum Narone, sa 15 sačuvanih velikih kipova, od ukupno, vjerojatno, preko 20, predstavlja najbrojniju skupinu rimskih carskih kipova dosad uopće pronađenu. Osim Livije iz Augustova doba, novim otkrićem spoja glave i tijela kipa - koji je prikazan na marci Hrvatske pošte - došlo se i do drugog Livijina kipa, iz Tiberijeva doba, koji je nastao između 14. i 21. god. po Kr. Kip je visok 184 cm. Tijelo je od penteličkog mramora a glava od mramora iz Parosa.

[Locrian85]

Idući na redu je bio Metković... Samo molim da se ne spajaju postovi....

Geografski smještaj Metkovića na 43°03' mediteranske gradove sa svim utjecajima koje mediteranski civilizacijski i klimatski krug donosi. Smješten na samoj granici dvaju nekadašnjih svjetova, Venecije i Osmanlijskog imperija, Metković je ipak sačuvao svoj dalmatinski duh i pripadnost hrvatskom nacionalnom biću.

Prvi doseljenici koji su osnovali Metković nisu imali puno izbora. Brdo Predolac sa svojim južnim padinama davalo im je dobar zaklon od bure i cjelodnevnu izloženost suncu. Godina 1422., za sada, smatra se prvom pisanom potvrdom postojanja naselja. Predolac i danas čuva svoje stare kuće, čiji vlasnici imaju privilegiju prekrasnog pogleda na grad i dolinu pa sve tamo do Pelješca.

Današnji grad sa preko 15.000 stanovnika predstavlja središnje naselje doline Neretve sa jakim kulturnim i sportskim životom. Na žalost, upravo ono na čemu je grad temeljio svoj razvoj, a to je gospodarstvo, danas još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini. Sadašnji nedostatak Metkovića kao pograničnog grada vjerojatno će u budućnosti ponovno biti njegova prednost.

Osim što je geografski u srcu doline Neretve pa je tradicionalno okrenut poljoprivredi, u zadnje vrijeme otkrivaju se i turistički potencijali Metkovića. U prigradskom naselju Vid uskoro treba biti izgrađen prvi muzej in situ - muzej Narone, antičkog grada koji je svoje svijetle trenutke proživljavao u prvim stoljećima prošlog milenija, da bi potonuo u močvaru nakon provala Avara i Slavena početkom velike seobe. Međugorje u susjednoj državi je 35 kilometara od Metkovića, a turističko naselje Klek na dvadesetak kilometara. No, ono što još nije dovoljno iskorišteno jest upravo rijeka Neretva i njezini pritoci, rukavci, jezera. Cijela delta Neretve je prirodni fenomen, bez obzira na austrougarsku regulaciju njena toka i kasnije socrealističke melioracije. Sreća je ipak, da smo izbjegli monstruozne dimnjake, slične onima što su uništili Kaštelanski zaljev. Još uvijek je voda tu čista i ptice naseljavaju močvarna područja.

U gradu je nadaleko poznata Ornitološka zbirka, jedna od najvećih u Europi. Mada je još uvijek smještena u neuvjetnom prostoru, ne propustite je vidjeti. U kolovozu održava se tradicionalni Maraton lađa koji je prije nekoliko godina pokrenula skupina entuzijasta i tako spasila neretvansku lađu. Što je za Sinj Alka - to je za Metković i dolinu Maraton. Start ispod mosta u Metkoviću treba doživjeti.

Sportu u gradu ugled je najviše podigao rukomet, mada je nogomet respektabilno star sport - NK Neretva osnovana je još davne 1919. godine. No, tek uspjesi RK Metković natjerali su mnoge da otvore svoje zemljovide i vide "gdje ga dođe taj Metković". Današnji Metković živi s rukometom, ali uz nogomet, ne smijemo zaboraviti ni boćare koji su uspješni u najvišem hrvatskom natjecanju, vrijedne veslače i druga sportska društva koja nastoje opstati u ovoj bezlipici ilitiga besparici....

[Locrian85]

Od ovog izlaganja ostalo je samo Ploče....

Grad Ploče je prostor nekoliko kilometara zapadno od ušća rijeke Netetve, na dodiru ravnica njene delte i brdovitim kraškim predjelima. Najvažnija karakteristika položaja Ploča jest, da se nalaze na ishodištu višestoljetnog prirodnog puta dolinom rijeke Neretve, koja povezuje središnje prostore susjedne Republike Bosne i Hercegovine s Jadranskim morem, kao i to da su smještene na približno polovici udaljenosti između Splita i Dubrovnika na važnom prometnom putu duž jadranske obale.

Također je važno spomenuti i da se nedaleko od Grada nalaze Baćinska jezera, smještena uz ogranke planinskog masiva Biokovo.

Luka Ploče se prvi put spominje u pisanim povijesnim izvorima 6.11.1387. godine, u dokumentu koji se čuva u Povijesnom arhivu u Dubrovniku. U tom se dokumentu spominje "luka Ploče koja je pri ušću Neretve" (ad quedam locum dictum la porto Ploca que est in orificio fluminis Narenti). Ovaj prvi povijesni dokument je pisan na latinskom jeziku, a u cijelom tekstu samo je naziv Ploča na hrvatskom, čime se potvrđuje srednjovjekovni naziv i povijesno ime Ploča. U spomenutom arhivu postoje još dva pisana povijesna dokumenta značajna za Ploče. Prvi od njih je iz 1426. godine, a napisao ga je dubrovački Senat dok je drugi 1696. napisao Vicenzo Maria Coronelli (1650.-1718.), a u sebi sadrži i povijesni zemljovid u koji je, između ostalog, ucrtan i neretvanski morski zaljev s obalom i porječjem. Već sredinom 18. st., u djelu "Cronaca della citta e teritorio di Narenta", fra Luke Vladimirovića, dolaze na vidjelo ideje da se sagradi luka ispod Sladinca (današnja luka Ploče) i za probijanje prokopa u svrhu rješavanja pitanja močvarâ Baćinskih jezera.

Godine 1948. Ploče su imale 480 žitelja i od tada se zapaža porast broja žitelja. Uz stambene objekte grade se i objekti za osnovno i srednje školstvo (1947.-1954.), zdravstveni objekti (1954.), objekti infrastrukture itd. Sve je to utjecalo na povećanje broja žitelja. Godine 1950. Ploče su dobile novo ime - Kardeljevo. Godine 1952. Kardeljevo (Ploče) postaje sjedište općine Kardeljevo (Ploče). Godine 1954. gradu se vraća staro ime. Status općine Ploče će zadržati sve do 1962. godine. 1962.-1968. godine Ploče su se nalazile u sastavu općine Metković. U tom razdoblju realizirani su najvažniji graditeljski zahvati koji su imali najveći utjecaj na razvoj luke, lučkog naselja i grada Ploča. 1965. godine završena je i izgradnja jadranske turističke ceste te transverzalne ceste do Mostara, a 1966. je izgrađena i puštena u promet željeznička pruga normalnog kolosijeka Sarajevo-Mostar-Ploče. Od tog vremena i razvoj lučko-industrijskog naselja i grada Ploča tekao je brže i ravnomjernije. 1968. godine Ploče ponovno postaju zasebnom općinom sa sjedištem u Pločama te se stvara Skupština općine Ploče, odnosno Kardeljevo, koja će pod tim imenom djelovati do 1992. godine kada su Ploče dobile status grada. Novoj općini pripao je dio delte Neretve i dio podbiokovlja. Do 1971. godine već je formirana gospodarska fizionomija grada i izvršena izgradnja stambenih zgrada u predjelu Prišnice i uz zaljev Ploča. Godine 1980. gradu je ponovno vraćeno ime Kardeljevo koje je potrajalo sve do 10. listopada 1990. Za svega četrdesetak godina postojanja, Ploče su se razvile u moderan lučki grad sa svim sadržajima potrebnim za normalan život njegovih žitelja. U razdoblju od 1990.-2001. godine uslijed ratnih zbivanja i stanja koje je zadesilo cijelu državu, Ploče su značajno usporile svoj razvitak. Iz tog razdoblja je vrijedno spomenuti ratna zbivanja u Gradu, koja su opisana u dijelu nazvanom "Prvi pomorski sukob".

Za vrijeme Drugog svjetskog rata potpuno je izgrađena uskotračna željeznička pruga Metković-Ploče, dok je luka izgrađena djelimično, samo toliko da brod može pristati. 1942. godine dolazi do sukoba između Trećeg Reicha, Italije i NDH u svezi izgradnje luke Ploče. Razlozi sukoba vezani su uz eksploataciju boksita na području Mostar - Dubrovnik - Ploče. Spomenuta željeznička pruga služila je prvenstveno potrebama okupatora, a prilikom povlačenja razorili su i uništili gotovo sve što je do tada bilo izgrađeno.
Oblasni NOO za Dalmaciju donio je 11 srpnja 1945. godine odluku o izgradnji luke i naselja, a prvi brodovi počeli su uplovljavati u djelomično obnovljenu luku potkraj 1945. godine. Za kratko vrijeme obnovljena je uskotračna pruga, obavljeni su i neki manji radovi na osposobljavanju luke. Pristupilo se i izgradnji privremenih skladišta, magazina i baraka, a rad se obavljao samo lučkom fizičkom radnom snagom. U to vrijeme u blizini nemamo još naseljâ, ali se taj datum uzima kao datum rođenja grada Ploča.

[Locrian85]

Iduće poglavlje započinjemo ponovnim odlaskom na otoke......

Ovaj put naša stanica bila je otok Hvar trajektnom vezom Sućuraj - Drvenik...... Malo sam njurgao (priznajem) jer zbog duljine vožnje nisam stigao ni popiti toliko željenu kavu.......

Današnje ime otoka je grčkog porijekla (od grč. Pharos – svjetionik). Iz tog su naziva Rimljani oblikovali ime Pharia. Dalmatinski Romani pretvorili su ga u Fara, a u ranom Srednjem vijeku doseljeni Hrvati suglasnik f zamjenjuju grupom suglasnika hv, te mijenjaju naziv u Hvar. Lokalno stanovništvo naziva ga "Hvor", "For", a književni oblik "Hvar" se javlja na istočnom dijelu otoka.

Otok je naseljen još u pretpovijesno doba, još prije 6000 godina. Iz tog razdoblja na otoku postoje nalazi osebujne Hvarske kulture (3500.--2500. g.pr.Kr.), poznate po bojanoj keramici.

Poznat su nalazi iz Markove i Grapčeve špilje, u kojoj je pronađen najstariji prikaz broda u Europi na ulomku keramičke vaze, te lokalitet Purkin kuk sa megalitima.

Kasnije, otok naseljavaju Iliri.

Hvar je bio mjesto starogrčke kolonizacije u 4. st. pr.Kr.. Na njemu je u to doba, 385. g. pr.Kr. osnovan Pharos, na mjestu današnjeg Starog Grada. Rečeni Pharos je bio polisom. Ne zna se je li bilo ostalih starogrčkih naselja na otoku, možda neko na mjestu današnjeg Hvara (znanstvenici su tu smještali Herakleju ili Dimos). U Starigradskom polju sačuvaj je ager, izvorna starogrčka katastarska podjela zemlje s kamenim međašima (gomilama) koji je i danas vidljiv.

Padom Sirakuze, bitne zaštitnice ovog otoka, dolazi kraj vlasti starih Grka. Otok pada pod vlast starog Rima 219. pr.Kr., a Pharos dobija ime Pharia.

Nakon pada zapadnog Rimskog carstva, otok ostaje u okviruBizanta. U vrijeme kasne antike povećalo se stanovništvo otoka. To razdoblje obiluje arheološkim nalazima. Nastao je veliki broj novih villa rustica na povjesnom ageru ali i na do tada zapuštenim istočnim dijelovima otoka. O tom razdoblju postoji praznina u pisanim izvorima sve do doseljenja Slavena.

Tada dolazi u trostoljetni posjed Neretvanske kneževine. U istom razdoblju, stanovništvo se poslavenjuje u potpunosti i poprima hrvatski jezik, kulturu i nazive. Tada se na otoku i naselilo starohrvatsko pleme Slavogosta.

U 11. stoljeću postaje dijelom srednjovjekovne hrvatske kraljevine Petra Krešimira IV..

Poslije se u vlasti smjenju Mletačka Republika, Bizant, Hrvatsko-ugarska kraljevina.

1331. se komuna konačno stavlja pod mletačku zaštitu od omiških gusara. 1420. godine ga Mlečani u potpunosti nadziru. Mletačka vlast je bila sve do pada Mletaka, 1797. godine. U tom razdoblju je grad Hvar bio glavna mletačka luka na istočnoj jadranskoj obali. Otok Hvar je bio dijelom iste upravne jedinice, kao i otok Vis, Hvarske komune. Trag te podjele je današnja Hvarsko-bračko-viška biskupija.

1510 do 1514 traje Ustanak hvarskih pučana pod vodstvom Matija Ivanića protiv hvarskih plemića. Pučani su svrgnuli plemićku vlast na otoku, a ustanak je na kraju ugušila Venecija.

Nakon 1797., dolazi pod vlast Habsburške Monarhije. 1806. dolazi pod Napoleonovu Francusku, Habsburšku Monarhiju odnosno reorganiziranjem iste, pod austrijski dijel Austro-Ugarske. Tada dolazi "malo zlatno razdoblje" za ovaj otok: uređene su sve otočne luke, napravljene je katastar, događa se mala industrijalizacija, a uzlazni konjunkturni krug na poljodjelskom tržištu (vinova loza, buhač, levanda) jača srednji sloj stanovništva, a zaostajanje nižih slojeva se ublažilo uljevom glavnice na otok. Do pojave parobroda, otok je imao svoju trgovačku mornaricu.

U gradu Hvaru su tada otvorili konzulate Grčka, Parma, Papinska država i Napuljsko Kraljevstvo.

1858. je otvorena prva meteorološka postaja u Hrvatskoj.

1868. je osnovano prvo turističko društvo ("Higijeničko društvo").

Raspadom Austro-Ugarske, ulazi u Državu SHS. Kraljevina Italija zaposjeda otok iste 1918. godine, i ostaje sve do 1921., kada konačno postaje dijelom Kraljevinu SHS/Kraljevine Jugoslavije.

1941., padom Kraljevine, ulazi u sastav NDH, gdje je bio dijelom velike župe Cetina.

Padom vlasti NDH, dijelom je NR Hrvatske/SR Hrvatske. Otok je bio jedna upravna jedinica, općina Hvar sa sjedištem u gradu Hvaru.

Kasnije, osamostaljenje Hrvatske, u današnjoj Republici Hrvatskoj, Hvar se dijeli na četiri općine: Grad Hvar, Stari Grad, Jelsa i Sućuraj.

Početkom Domovinskog rata, otočko stanovništvo i gospodarstvo je trpilo posljedice pomorske blokade, koju je uspostavila JRM, koje je vodilo i kojom je upravljalo velikosrpski usmjereno osoblje.

[Locrian85]

Po povratku s otočja krenuli smo dalje jer nas još dugi put čeka.......

Iduće odredište je Makarska.......

Smatra se da je Makarska dobila ime prema obližnjem naselju zvanom Makar.

Makarska je od davnine središte Makarskog primorja upravno, politicko, gospodarsko, kulturno i prosvjetno, a od sredine XX. st. i turisticko.Danas je to grad s više od 15 tisuca stanovnika kojemu pripadaju i slikovita naselja pod Biokovom, Veliko Brdo, Puharici, Kotišina i Makar od kojega je nastalo ime Makarska. Makarska je jedno od najpoznatijih turistickih odredišta hrvatskog priobalja privlacno zbog svojih i prirodnih i klimatskih karakteristika, raznoliketuristicke ponude i gostoljubivih domacina. Pješcana i šljuncana plaža, duga je skoro 2 km i po njoj je bila, a i danas je prepoznatljiva. Uza šetnice obrubljene borovima nalaze se razliciti turisticki sadržaji, udobni hoteli, ugostiteljski objekti s gastronomskim specijalitetima, te obilje zabave za djecu i odrasle. Makarska se nalazi u podnožju planinskog masiva Biokova (1762 m), koji štiti od prodora kontinentalne klime te ima bujnu mediteransku vegetaciju, blagu zimu, duga i topla ljeta s osvježavajucim maestralom. Sunce je obasjava više od 2750 sati godišnje s temperaturom zraka višom od 20°C od lipnja do rujna, a prozirno more od lipnja do listopada ima temperaturu iznad 20°C. Grad Makarska razvio se oko prirodne luke koju štite slikoviti poluotok Sveti Petar i rt Osejava i najveca je i jedina takva luka izmedu ušca Cetine i Neretve. Siguran je zaklon i pribježište za lošeg vremena, nekad pomorcima, gusarima i trgovcima, a danas turistickim jahtama, jedrilicarima i izletnickim brodovima. To je pridonijelo da je postala važna trgovacka luka, osobito za vrijeme turske i mletacke okupacije. Danas iz luke vozi trajekt više puta dnevno za Sumartin na Bracu. Za ljetnih veceri luka je puna jahti i turistickih izletnickih brodova, a Kacicev trg u središtu grada pun je mladosti koja uživa u zabavnim i kulturnim priredbama. Što dublje u noc Makarska je riva sve življa, a kafici, restorani i disco-barovi sve puniji.Povijest grada najbolje se može upoznati u Franjevackom samostanu, koji je proslavio 500 godina postojanja. U svojim prostorima cuva pinakoteku, knjižnicu, jedinstveni Malakološki muzej i Institut Planina i more. Na Kacicevu trgu je crkva Sv. Marka , a s njezine su sjeverne strane u staroj školi galerija Gojak, gradska knjižnica, glazbena škola i Radio Makarska rivijera. Na obali je Gradski muzej i crkva Sv. Filipa. U parku Sv. Petra nalazi se obnovljena crkva Sv. Petra a odatle se pruža i prekrasan pogled na grad, velicanstveno Biokovo i pucinu. Leži na 43° 17' 38'' geografske širine i na 17° 1' 20'' istocne dužine, skoro u sredini sjeverozapadne polovice Makarskog primorja.

[-filip-]

ako volite putovati, naletio sam na stranicu s velikim izborom putovanja i dobrim cijenama:

Last minute centar : last minute putovanja

kuba, dominikana, tajland, egipat, tunis...

[Locrian85]

Iduće poglavlje našeg putovanja je otok Brač...... Koliko se sjećam nekoga moramo pokupiti tamo....

Brač je najveći srednjodalmatinski otok. Dug je oko 40 km, a širok prosječno 12 km. S ukupnom površinom od 395 km² je treći otok po veličini na Jadranu.

Od kopna je Bračkim kanalom (najveće dubine 78m) udaljen 6 do 13 km. Prema zapadu je od otoka Šolte odvojen Splitskim vratima, a prema jugu od otoka Hvara Hvarskim kanalom (dubine 91 m).

Iz razdoblja ranog srednjeg vijeka, kada na otok dolaze Neretljani i Hrvati djeluje na otoku više samostana, a sačuvane su i mnoge crkvice koje se danas mogu vidjeti razbacane po unutrašnjosti otoka. Društveni razvitak i kultura bračkog stanovništva ogledaju se u Bračkom statutu koji je organizirao život stanovništva od 13. do 18. stoljeća.

Razvijenu kulturu stanovanja na Braču vidljiva je na palačama bračkog plemstva, kao i na skromnoj arhitekturi bračkih pomorca, težaka i ribara. Ne samo pojedine stambene građevine, nego i cijela naselja koja se od 16. st. oblikuju na obalama otoka, ukazuju na razvijeni stupanj urbanističke i općenito kulturne svijesti otočkog stanovništva. Treba spomenuti i poznatu Pustinju Blaca koja je jedan od mogućih hrvatskih kandidata za uvrštenje u UNESCO spomeničku baštinu, kao i Zmajevu ili Dragonjinu spilju.

Renesansna kultura i umjetnost cvali su na otoku kao i na cijelom dalmatinskom primorju. Ostavili su svjedočanstva u crkvama, crkvicama i palačama, kao i u skulpturama i reljefima po brojnim otočkim crkvama. Brački su kamenolomi privukli slavne renesansne graditelje i kipare koji su djelovali u Dalmaciji, poput Jurja Dalmatinca, Andrije Alešija i Nikole Firentinca, pa se njihova djela nalaze po cijelom otoku.

U doba buđenja nacionalne svijesti u drugoj polovici 19. st., centri kulture i književnosti postaju hrvatske čitaonice po bračkim gradićima. U žaru panslavenstva Selčani podižu 1911. g. prvi spomenik ruskom književniku Lavu Tolstoju.

Na Braču je djetinjstvo proveo i veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor (1876-1949). Povijesno-kulturni spomenici Brača nalaze se u Zavičajnom muzeju otoka Brača u Škripu, a djela bračkih umjetnika i onih koji su djelovali na otoku u Galeriji "Branislav Dešković" u Bolu.

Od velikog značenja za poznavanje prošlosti otoka su i redovita izdanja Bračkog zbornika.

Brački je kamen korišten za gradnju mnogih znamenitih građevina u svijetu – Bijela kuća u Washingtonu, Dioklecijanova palača u Splitu.
Na Braču, inače danas bezvodnom otoku, postoji - most! Izgrađen je na vrhu klanca Veliki dolac za vrijeme austrijske uprave. Bračani ga od milja zovu "Most Franje Josipa".
Brač se kao otok izdvaja po broju knjižnica. Prema statistikama prosjek iznosi 5 knjiga po glavi stanovnika, što otok čini jednom od najbolje knjigom pokrivenih regija.
Poznato je da su Bračani česti junaci viceva na temu njihove škrtosti. Naravno, njihova "škrtost" proizlazi iz istog takvog života kroz stoljeća. Kada posjetite Brač, bacite pogled na nebrojene gomile kamenja uz cestu, uz maslinike i vinograde ... sva su ta kamenja težačke ruke složile, ne bi li došli do obradive površine. Bračani su znali da je humor ono nešto što povezuje teške situacije i čini ih podnošljivijima. I zato su se uvijek znali šaliti na svoj račun
- Izlazi Bračanin iz mora na rivu sav mokar. Začuđeno ga gleda prijatelj pa ga upita:
- A ča si tako mokar?
- Ma pliva san za trajekton od Splita do Broča i tako uštedi 16 kun. - odgovori Bračanin.
- A šempjo, če nisi onda pliva za katamaranom bi bi uštedi 40 kun!

Kontinentalci odnosno ljudi poznatiji bračanima kao "Vlaji", a koji su svojedobno zbog neimaštine bili prisiljeni nadničariti kod bogatijih posjednika na otoku Braču su se uglavnom, među Bračkim zemljoposjednicima nazivali "Judi" (ljudi) i obavljali su najteže fizičke poslove koji su se uglavnom sastojali od kopanja vinograda. Spomenuti zemljoposjednici su se međusobno hvalisali pitanjima u smislu koliko tko ima "Judi" na nadnicama te se taj pojam među bračanima uobičajio za nadničare od preko Bračkog kanala (ponegdje su ih nazivali i "Junacima"). Tako su jednom prilikom dvojica braće iz mjesta Bobovišća plovili brodicom na jedra prema Splitu i po dolasku "pod" rivu stanoviti Splićanin, kako i pristoji, im je htio pomoći prilikom vezivanja brodice za rivu i tom prilikom im se obratio riječima: "Judi bacite cimu" (Ljudi dodajte konop) našto mu je jedan od braće (pomalo uvrijeđen) odgovorio "Nismo mi Judi mi smo Bročani". I od onda Splićani, ali još više "Vlaji" uživaju zadirkivati bračane izrekom: "Niti je sipa riba niti je Bračanin čovik". Najoriginalnije zadirkivanje koje sam čuo, a vezano je za našu temu, je bilo kada se negdje u Splitu sastala grupa prijatelja uz kamin i među njima Frane zvan Batuda (Bračanin - Postiranin) kojom prilikom je naknadno ušao još jedan njihov prijatelj i pozdravio okupljene riječima: "Dobra večer Judi, a i tebi Frane ako ne vriđam".

[Locrian85]

Puklo me da opet ovdje pišem.....

Prema onoj karti, nazad preko Makarske, iduće pišem o Zagvozdu i Imotskom.....

O Zagvozdu nema puno, tek njegov smještaj....

Zagvozd je smješten na sjevernom području planine Biokove, između prijevoja Turija i Grabovca, te 9 km širokog grebena planine Biokove i više brda sa sjeverne strane: Orljača - 909 m nadmorske visine, V. Drežanj - 775 m nadmorske visine, Golo Brdo - 636 m nadmorske visine, Lukova glava - 742 m nadmorske visine. Prostire se u pravcu sjeverozapad - jugoistok u dužini od 10 km, a od sjeveroistoka do svoje granice u planini Biokovo u širini od 8 km. Geografske koordinate raskršća u Zagvozdu su: geografska duzina istočno od Grenwicha 17,24,03, a geografska širina 43,26,06. Nadmorska visina raskršća je 470 m. Zagvozd je najveće naselje Imotske Krajine, a zauzima površinu od 6192 ha. Najveći dio njegove površine je planinski, tako da otpada na obradivo tlo samo 413 ha, na pašnjake 4252 ha, na šume 1512 ha, a neplodnih površina je 25 ha. Za Napoleonove okupacije ovih krajeva (1806 - 1813.) posječeno je na zagvoskoj strani Biokove oko 80000 stabala, koja su poslužila pri izgradnji Napoleonove ceste i kasarni uz nju.
Zagvozd graniči sa Krstaticama, Župom, Velikim Brdom, Bastom, Grabovcem, Medovdocem.

Grad Imotski smješten je u dubokom zaleđu dalmatinske zagore. Od mora je udaljen 50 km, od Splita 100 km. Ima obilježja primorskog gradića i po pogledu kamene arhitekture i klime. Sam grad smjestio se na impozantnoj uzvisini zvanoj Podi , nadmorske visine 440 metara. Zahvaljujući tome dominira nad Imotskim poljem i zaseocima.

Kao naseobina postojao je još u prapovijesno doba, o čemu svjedoče mnoge ilirske gomile i gradine. U vrijeme Rimljana postojalo je naselje koje se smjestilo od Borka do Glavine . U Borku su pronađeni ostaci vile rustike iz 4. stoljeća s podnim mozaicima. Hrvati su ovdje formirali pograničnu župu - Emotha - Imota . Pod ovim nazivom spominje je Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću. Iz tog naziva stare hrvatske župe razvio se današnji oblik imena za taj grad.

Gradom dominira tvrđava zvana Topana koja se smjestila uz obronke Modrog jezera. Tvrđava je nastala u 10. stoljeću. Zbog svog domina ntnog položaja nad većim dijelom Krajine, kroz povijest je imala važno strateško značenje. Turci su njome vladali preko 200 godina, sve do 1717. Današnji izgled tvrđava je zadržala iz tih vremena. Danas je ovo omiljeno mjesto posjeta imoćana zbog blizine gradu i izuzetnog vidikovca. U ljetnim mjesecima na ovom se mjestu održavaju i razna kulturna događanja.

Modro jezero nalazi se gotovo u samom gradu te je prikladno za šetnje, a u ljetnim mjesecima je i kupalište. Ništa manje ne zaostaje ni nešto udaljenije Crveno jezero. Ova jezera, kao i mnoga druga nastala su urušavanjem podvodnih špilja, a ima ih 19, smještenih u bližoj ili daljoj okolici grada. Crveno jezero najdublje je u Europi. Dubina depresije kreće se od 396-485 metara, a dubina vode je veća od 250 metara.Uz Modro i Crveno jezero vezane su mnoge priče i legende. Crveno jezero opjevano je u pjesmi (nepoznata autora), o bogatom i okrutnom Gavanu i njegovim velebnim dvorima, čijim je urušavanjem nastalo ovo jezero. Modro jezero vezuje se uz legendu koja je opjevana u narodnoj pjesmi o Hasanaginici. Njemački pjesnik Goete uočivši njenu vrijednost preveo je na Njemački jezik, a onda i na mnoge druge svjetske jezike. Tema ove balade odigrala se u ovim krajevima, a grob glavne junakinje Hasanaginice nalazi se prema priči u blizini Modrog jezera, na predjelu zvanom "Gaj".

U Imotskom postoji bogata muzejska zbirka smještena u franjevačkom samostanu. Tamo su smješteni vrijedni izlošci iz svih razdoblja kroz koje je ovaj kraj i narod prolazio. Među posebno vrijednim su izlošci oltarne pregrade ranokršćanske bazilike iz Zmijavaca (5. st.) te veliki antipedij (goblen s euharistijskim motivom, 18. st.). Franjevci u ovim krajevima imaju dugu tradiciju. Prvi njihov samostan nalazio se na Jauku (izvor rijeke Vrljike). Na tom mjestu još uvijek se vide ostaci temelja, neposredno uz ruševine crkve Velike Gospe koja potječe iz 14. st. Cijeli ovaj predio dobili su benediktinci još u 6. st. Današnji samostan u Imotskom datira se u 1738. g. nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva.

Neposredno uz naselje nalazi se kompleks borove šume - park "Gaj". U ljetnim mjesecima pruža ugodnu svježinu.

Zanimljivost čini arhitektura stare urbane jezgre grada, koja odaje sve odlike primorskih mjesta. Kamene kuće od kojih su najstarije sačuvale pokrov od vapnenačkih ploča, strme ulice s kamenitim stepenicama, te još poneku kuću s "ćepenikom" u pročelju, svjedoci su nekadašnjeg izgleda ovoga mjesta. Zbog važnosti da se očuva taj izvorni izgled stara jezgra nalazi se pod zaštitom države. Nekoliko zgrada sa lijepim pročeljima i okovnim ogradama iz doba secesije, govore o stilskim strujanjima koja nisu mimoišla ni ovu sredinu.

U Imotskom se tjekom godine održavaju i razne kulturne manifestacije koje uključuju veliki broj građana. Tako je do danas sačuvana tradicija karnevala i pokladnih svečanosti koje se odvijaju u okviru amaterskog društva "Bakove svečanosti", u koje se već po tradiciji uključuje cijeli grad. U ljetnom razdoblju održavaju se razne kulturne priredbe pod nazivom "Imotska sila".

U novije vrijeme svečano se obilježava i blagdan Gospe od Anđela, zaštitnice grada, a vezano za povijesni datum oslobađanja ovog grada od Turaka (2. kolovoza). Gospa od Anđela je zaštitnica grada i cijele Krajine. Proslava se obilježava u okviru vjerskih i kulturnih događanja kojima prisustvuje veliki broj ljudi iz svih krajeva.