Thailand - Cambodia - putopis i slike

[romano]

27.02.

naspavan, dizem se rano s namjerom da razgledam citav grad. sve sto zelim vidjet nalazi se u jednom nizu pa obilazak izgleda kao posjeta supermarketu, ali na malo vecoj povrsini. prvo posjecujem saveznicko ratno groblje posveceno vojnicima iz 2. svjetskog rata koji su kao zarobljenici svoje zivote izgubili pri gradnji zeljeznice koja je trebala spajati tajland s burmom. cijelo groblje napravljeno je poput memorijalnog parka s mnostvom drveca koje osigurava hlad, trava je uredno posisana i svakodnevno se zalijeva, a grobovi imaju male spomenike s podacima o imenu, datumu smrti, te nacionalnosti vojnika. jako podsjeca na ona groblja iz americkih filmova. u njegovoj neposrednoj blizini nalazi se i kinesko groblje ciji su grobovi totalno ludi. velike sarene gradjevine umjesto spomenika na prvi dojam uopce ni ne lice na grobove. jedina slicnost sa "pravim grobovima" je u natpisima imena i slikama umrlih. kako ne bi bilo da posjecujem samo groblja odlazim posjetiti i druge znamenitosti

obilazim manju kinesku cetvrt, njezin nezaobilazni market i hramove. kao i u bangkoku cetvrt je vrlo ziva s mnostvom standova koji nude razlicitu hranu i odjecu, a hramovi su potpuno drugaciji od budistickih. jedan od njih je i definitivno najzanimljivija gradjevina koju sam vidio na tajlandu. izgledom poput rakete i visinom od nekih 20-tak metara Wat Nua u najmanju ruku izgleda cudno. izgradjen je od mramora i porculana s jako puno pozlacenih dijelova. hram je oslikan i iznutra i izvana s mnostvom stupova i kipova zmajeva i kokosi. na njegovoj drugoj razini nalazi se terasa s koje puca pogled na rijeku i longtail brodove koji njom plove.

kako sam vidio sve sto me je zanimalo a tek je podne odlucujem otic na lagani treking od 5 kilometara izvan grada u posjetu Wat Tham Khao Punu, hramu smjestenom ispod zemlje u spiljama. hram je poznat i po tome sto je prije 10-tak godina monah ovisnik ubio turistkinju i izlozio njeno tijelo u hramu. putem prolazim preko mostova ispod kojih su smjesteni ploveci restorani te kroz polja banana i bambusa gdje gledam seljake koji rade oko plodova. mnogi prekidaju posao kako bi me pozdravili. osim njih pozdravlja me i svaki prolaznik koji ide istim putem, te me gleda sa cudjenjem. ocito ovuda i ne prolazi bas toliko faranga. nekak uspjevam pronaci hram jer je dosta puteljaka a oznaka nema. slijedi nezaboravno iskustvo.

jedini sam posjetitelj hrama pa je spilja samo za mene. nakon uputa monaha spustam se stepenicama pod zemlju u spilju u kojoj se nalaze budini kipovi pomjesani s hinduistickim religijskim predmetima. na sve strane vise stalaktiti i stalagniti a puteljci izmedju pojedinih prostorija su toliko uski i niski da je na nekim mjestima potrebno saginjanje i prolazenje na bok. spiljama leti i dosta sismisa.

na povratku iz hrama zaustavljam se kako bi od lokalaca kupio banane. uzimam oko 3, 4 kile banana za cijenu od kunu i pol (banane su drugacije nego nase. ful su male i intenzivnijeg su okusa.)

u sumrak stizem natrag u bungalov.

[romano]

28. 02. - Erawan waterfalls

jos jedno rano budjenje. danas sam odlucio otic do slapova erawana, jednog od najposjecenijih nacionalnih parkova tajlanda koji se nalazi 70-tak kilometara sjeverno od kanchanaburija. dok svi drugi uzimaju aranzmane u turistickim agencijama koje duplo placaju ja odlucujem biti avanturist pa pronalazim lokalni autobus koji ide do njih. voznju u jos jednom oldtimeru placam 6 i pol kuna. opet zauzimam prostranu straznju klupu s koje imam dobar pogled na "tajlandsku prtljagu". tik do mene svoj prijevoz pronasli su bacve s benzinom, buntevi voca i povrca, te velika vreca s pilecim komadima iz koje se cijedi krv po autobusu.

vozac je jedan od ludjih s kojim sam se vozio. usred voznje nekoliko puta se zaustavlja kako bi isao u shopping i po gorivo, a kada mu netko sa ceste vice i mase ceka i po nekoliko minuta da se ljudi doma spreme i ukrcaju u autobus. kako put vodi kroz planine i tezak uspon bus jedva uspjeva potegnuti, nekoliko puta sam pomislio da ce crknut i da cemo zapet u divljini. putem nas prate i rijecni kanali i jezera na kojima plove rijecne kolibe. dva sata poslije nekako uspjevamo doci do erawana.

ulaznicu u park placam 65 kuna dok je za domace 6 i pol. slijedi trekking od par kilometara kroz brdovitu dzunglu ispresjecanu s bezbroj slapova. mir jedino ometa glasanje divljih zivotinja koje zive dublje u dzungli. dosegnuvsi vrh planine odlucujem se okupati u kristalno cistim jezerima ispod velikih slapova a u kojima zive ribetine i do pola metra. (fakat nisu ribicke price, imam dokaz na slikama.)

zajedno sa mnom kupaju se i domaci koji su smijesni jer nemaju kupace vec su potpuno obuceni, a posto ne znaju plivati koriste gume za napuhavanje.

na silasku srecem i ljude koji su dosli s agencijama. imaju vremena za posjet samo prva dva velika slapa jer prema rasporedu moraju krenuti dalje, dok sam ja za obilazak imao cijeli dan. koji sakeri. uz to, kao sardine se voze u nekim malim kombicima.

na povratku u kanchanaburi zapao me isti vozac koji gubi kondukterku pa cijelim putem trubi pokraj svake birtije u nadi da ce je nac. kako ne uspjeva, na sred ceste ispred grada zaustavlja bus i naplacuje karte.

navecer posjecujem kinesku cetvrt jer su praznici povodom kineske nove godine pa su kinezi pripremili dernek. na hrpama standova nude se przene kokosi, bube, insekti, glodavci i razne druge primamljive delicije. za glazbu se pobrinula skupina prosjaka koja u sredistu marketa svira svoje instrumente. kupujem suvenire i odlazim na spavanje. sutra me ceka druzenje s tigrovima.

[romano]

1. 03.

danas se budim nabrijan, odlucio sam posjetiti tigrove. dok sam jos u zagrebu slagao okvirnu rutu Wat Pa Luangta Bua Yanasampanno iliti Tiger temple bio je obvezna destinacija. kako se hram nalazi 60-tak kilometara izvan grada potreban je jos jedan lokalac koji ce me tamo odpeljati. kasnim na bus pa vozac ceka samo mene da se ukrcam. u autobusu kondukterka na lancu sece svog pekinezera i naplacuje karte a ovaj put sa mnom se prevoze zive kokosi. vozacevo zaustavljanje u jednoj od lokalnih birtija za rucak uopce me ne iznenadjuje. mislim da me ovdje vise nista ne moze iznenaditi.

cijelim putem pratimo burmansku granicu koja je svega 50-tak kilometara od nas.

pokusavam objasniti vozacu gdje sam se zaputio no sve dok mu doslovno nisam slovkao "tajger, tajger" nije imao pojma gdje idem. u jednom trenutku samo mi mase rukom gdje trebam izaci a vec u drugom se nalazim na prasnjavom putu kroz polja koji vodi u hram. sat vremena poslije Wat Pa Luangta. Tiger temple je nastao sasvim slucajno kada je njegov osnivac Abbot - Pra Acharn Phoosit odlucio prihvatiti na njegu malog tigrica na samrti kojeg su u polju pronasli seljaci. odatle se stvorila ideja o stvaranju utocista za tigrove i ostale divlje zivotinje. U hram stizem prvi pa mogu na miru promatrati divlje zivotinje koje zajedno slobodno secu parkom. posvuda su konji, mali poniji, divlje svinje i one male vijetnamske, paunovi, bivoli i srne.

a zatim slijedi ono zbog cega sam i dosao. prvo se pustaju bebe tigrici s kojima se igram a onda i odrasli tigrovi. glavni monah daje mi povodac u ruke s kojim vodim tigra do tiger canyona u kojem slobodno lezi preko desetak tigrova. nakon detaljnih uputa kako je potrebno tigru dati do znanja da si pokraj njega stavljanjem ruke na njegova ledja, te drzanjem iznad visine njegovih ociju kako te ne bi smatrao plijenom dobivam dozvolu za ulazak medju tigrove. diranje odraslog tigra totalno je mocan dozivljaj koji tesko da mogu s necim usporediti.

na povratku u poljima kupi me simpaticni seljak koji me u gepeku svog pick-upa prevozi nekih desetak kilometara. dalje nastavljam lokalcem.

[romano]

ljudi sorry kaj se rijetko javljam, ali na nekim mjestima tesko je doci do neta. isprike i sto ne odgovaram na vase komentare, ali fakat imam malo vremena za net pa to koristim za pisanje putopisa. nadam se da cu kroz slijedecih par dana imat malo vise vremena i prilika. pozdrav svima i drago mi je sto me citate.

nastavak slijedi.

e i da, izgleda da ce slike biti tek po povratku. do sada mi je komp na samo jednom mjestu prepoznao usb a onda su nastali tisuce drugih problema. no potrudit cu se da i to bude.

pozdrav!

[ice]

Bravo. Samo molim te, uslikaj sto vise Tajlanđanka

[Kristijan]

prejebeno, jedva čekam da vidim kak je u kambođi bilo

[selo]

fakat zanimljiv putopis,
želim pohvalit autora,
kad se vrnes fino prodaj tekstove national geographicu
ili slicno... do tad uživaj i srean ostatak puta

[anavijuric]

ahh.. Jedino kaj mogu reć je da se isplatilo 3x dnevno provjeravati jesi li postao kaj novog. Bravo!
Obzirom da pišeš u jednini cijelo vrijeme, stječem dojam da si tamo sam, što je fakat hrabro. Pozdrav, drži se i jedva čekam novi post Pozdrav!!

[romano]

02. 03.

prvi dio putovanja je zavrsen. odlucujem se vratiti u bangkok iz kojeg idem u svoje slijedece odrediste, aranyaprathet, grad na samoj granici s kambodzom.

uzimam kartu za vlak. dok cekam u cekaonici skuplja se internacionalna ekipa. na jednom mjestu nijemci, englezi, francuzi, irci, australci i hrvat. strojovodja nas sve nudi nekim kiselim zelenim vocem (ime sam zaboravio). vlak naravno kasni.

3 i pol sata voznje na drvenoj klupi pa bangkok. odlucujem prosvrljati khao sanom radi soppinga i klope. kako je vec dosta kasno a vlak za aranyaprathet krece ujutro u pola 6 zakljucujem da nema smisla ici u hotel. cekat cu na kolodvoru. slijedi noc za pamcenje.

kako nikako da stigne bus koji vozi prema kolodvoru odlucujem pjeske otici do njega. sat vremena hodam mracnim ulicama bangkoka. putem srecem i ne tako simpaticne face. koliko je to bila dobra ideja ne znam, no sve se dobro zavrsilo. na kolodvoru odlucujem malo odspavati no vec nakon 15 minuta budi me vojska koja sve izbacuje van i zakljucava vrata. opet sam na ulici. sjedam na stepenice ispred kolodvora s drugim ljudima no i odatle bivamo otjerani. nakon razgovora s vojnikom dobivam dopustenje da ostanem na stepenicama. odmah preko ceste hrpa beskucnika spava na betonu. legli su na dugacki cestovni otok izmedju dva krizanja i izgleda da im vozila koja jure u oba smjera ne remete san. pokraj njih omanja skupina sjedi i karta (valjda strazari. )

svake 3 minute prilaze mi tuk-tukovci i taksisti koji se raspituju gdje idem i nude mi prijevoz. gotovo cijelu noc oko ruksaka mi se mota neki sumljivi lik. u razmacima od 15 do 20 minuta pravi krugove oko mene kako bi vidio jesam li zaspao. uporno ga svaki put kad dodje blizu gledam drito u oci kako bi mu dao do znanja da nema sanse da cu zaspat, no on i dalje nastavlja s ponavljanjem svojeg rituala.

ladyboyi i dame lakog morala se presetavaju jer im je u blizini radno mjesto a svako malo slusam policijske sirene po gradu. usred noci, nicim izazvan, prilazi mi neki lik i daje mi bocu vode. kasnije mi je dobro dosla.

u 5 vojska otkljucava kolodvor, kupujem kartu i ukrcavam se na vlak. svoj put nastavljam prema aranyaprathetu.

[romano]

mrtav umoran uspjevam nekak izdrzat voznju od 6 sati na drvenoj klupi do aranyapratheta. vlak je nakrcan i ljudi doslovno sjede jedni drugima u krilu. gledam kroz prozor no cijelim putem vidim jedno veliko nista, samo sume i mocvare cija je voda zuto-zelene boje. u dosta od tih blatnjavih lokvi kupaju se klinci zajedno s bivolima. istocni dio tajlanda siromasno je podrucje i nema plantaza kao sjeverni i zapadni dio.

blizu granice pogranicna policija s glavnim lokalnim serifom koji izgleda kao da je ispao iz trecerazrednog azijskog filma (debeli u uniformi s aviaticarskim naocalama) pregledavaju dokumente i raspituju se o razlozima putovanja. hrpa ljudi premjesta se po vlaku s jednog kraja na drugi kako bi izbjegli kontrolu. vjerovatno izbjeglice.

vec pri dolasku na stanicu tuk-tukovci uletavaju u vlak i nude mi prijevoz. namjerno izbjegavam takve i 20-tak metara dalje uzimam jednog da me odveze do granice.

poipet - granicni prijelaz i grad u kambodzi, po mnogima jedno od 5 najgorih mjesta jugoistocne azije. tajlandski imigracijski obavljam vrlo brzo a onda zapocinju problemi.

vec pri vadjenju vize kambodzanski sluzbenik zahtjeva mito od 10 $ koji odbijam platit. sama viza dodje 20. nakon natezanja s njime dobivam vizu i placam ekstra 10 kuna. ljudi poslije mene placaju mito od 10$. slijedi imigracijska kontrola koja traje sat i pol. za to vrijeme upoznajem starijeg litvanca, danski i engleski par, te nam se kasnije pridruzuju i dvojica ogromnih talijana koji izgledaju kao sopranosi. danski i engleski par na putu su svaki za sebe zadnjih 8 i 9 mjeseci a litvanac zivi na putu vec godinama. talijanima je ovo 3 put u aziju u zadnjih godinu dana i svaki put dolaze vidjeti kambodzu i angkor wat. najzanimljiviji medju njima je litvanac koji se bavi svercom rijetkih novcica. lik ima dvije putovnice s kojima putuje, a jedna od njih mu je iz bivseg sovjetskog saveza. obadvije su na svakoj stranici nastambiljane vizama. prije par mjeseci bio je trgovat u afganistanu, iraku, indiji i pakistanu, a sa sri lanke je dosao u kambodzu. nakon imigracijskog odlucujemo se udruzit i potraziti prijevoz za siem reap.

ulazimo u besplatni autobus koji nas fura na "autobusnu stanicu". u biti stizemo do mjesta koje vodi mafia koja zahtjeva da platimo 15 $ po osobi za prijevoz. kako je to puno previse jer znamo da je karta 4$ bunimo se i vracamo prema granici u nadi da cemo uspjet pronaci nekoga tko ce nas odfurati za manje para. u to vrijeme glavni s autobusnog zove mobitelom i organizira da nas cijelim putem prate likovi s motorima. kad god bi prisli nekom da se probamo dogovorit ubrzo bi prisao lik s motorom i pregovori bi propali. to je litvancu diglo zivac pa je napao glavnog koji nam zatim govori da je ovo kambodza i da bi trebali paziti sta radimo. nasli smo se u klopci. granica se uskoro zatvara i povratak nece bit moguc (a ja se ni ne bi mogao vratit jer novu vizu trebam potvrdit tek kroz sljedecih par dana) a poipet nije mjesto gdje je preporucljivo provesti noc. lagano vec pada sumrak. svjesni rizika, odlucujemo se vratit na "autobusnu stanicu" i platit 15$ po osobi za taxije.

sad smo na milost i nemilost likova s autobusnog jer nas mogu odfurati gdje god hoce. rasporedjujemo se u dva taxija i krece putovanje od 4 sata do siem reapa koje je najludja voznja koju sam dozivio u zivotu.

put vodi kroz vukojebinu gdje asfalt ne postoji. cijelim putem su rupe, izbocine i zavoji pa odskakujemo i do samog krova auta.vozac ne spusta brzinu ispod 120. prelazimo preko mostova koji jedva drze, sve se trese i klima, pa svaki trenutak ocekujes da ces propast kroz koji. putem je dosta mostova vec propalo pa su sklepane neke improvizirane zaobilaznice. prasina na cesti omogucava vidljivost svega par metara ispred vozila, svatko pretice svakog pa vozila koja idu u susret izbjegavaju se na svega nekoliko centimetara. jedno desetak sudara smo izbjegli za dlaku. na nekoliko mjesta velike cisterne prolaze putem i zalijevaju ga vodom kako bi se smanjila prasina ali usput zalijevaju i auto pa se prasina na njemu pretvara u blato. u tim trenucima kroz sajbu se apslolutno nista ne vidi. nekoliko puta stajemo radi ciscenja filtera od prasine.

cijelim putem nalijecemo na sela koja zive u 19. st. bez asfalta, vode i struje, improvizirane kolibe, prljavi klinci trckaraju cestom, krave, svinje i kokosi slobodno secu posvuda.

u noci stizemo u siem reap.