Thailand - Cambodia - putopis i slike

[romano]

1. 03.

danas se budim nabrijan, odlucio sam posjetiti tigrove. dok sam jos u zagrebu slagao okvirnu rutu Wat Pa Luangta iliti Tiger temple bio je obvezna destinacija. kako se hram nalazi 60-tak kilometara izvan grada potreban je jos jedan lokalac koji ce me tamo odpeljati. kasnim na bus pa vozac ceka samo mene da se ukrcam. u autobusu kondukterka na lancu sece svog pekinezera i naplacuje karte a ovaj put sa mnom se prevoze zive kokosi. vozacevo zaustavljanje u jednoj od lokalnih birtija za rucak uopce me ne iznenadjuje. mislim da me ovdje vise nista ne moze iznenaditi.

cijelim putem pratimo burmansku granicu koja je svega 50-tak kilometara od nas.

pokusavam objasniti vozacu gdje sam se zaputio no sve dok mu doslovno nisam slovkao "tajger, tajger" nije imao pojma gdje idem. u jednom trenutku samo mi mase rukom gdje trebam izaci a vec u drugom se nalazim na prasnjavom putu kroz polja koji vodi u hram. sat vremena poslije Wat Pa Luangta. Tiger temple je nastao sasvim slucajno kada je njegov osnivac Abbot - Pra Acharn Phoosit odlucio prihvatiti na njegu malog tigrica na samrti kojeg su u polju pronasli seljaci. odatle se stvorila ideja o stvaranju utocista za tigrove i ostale divlje zivotinje. U hram stizem prvi pa mogu na miru promatrati divlje zivotinje koje zajedno slobodno secu parkom. posvuda su konji, mali poniji, divlje svinje i one male vijetnamske, paunovi, bivoli i srne.

a zatim slijedi ono zbog cega sam i dosao. prvo se pustaju bebe tigrici s kojima se igram a onda i odrasli tigrovi. glavni monah daje mi povodac u ruke s kojim vodim tigra do tiger canyona u kojem slobodno lezi preko desetak tigrova. nakon detaljnih uputa kako je potrebno tigru dati do znanja da si pokraj njega stavljanjem ruke na njegova ledja, te drzanjem iznad visine njegovih ociju kako te ne bi smatrao plijenom dobivam dozvolu za ulazak medju tigrove. diranje odraslog tigra totalno je mocan dozivljaj koji tesko da mogu s necim usporediti.

na povratku u poljima kupi me simpaticni seljak koji me u gepeku svog pick-upa prevozi natrag.

[romano]

ljudi sorry kaj se rijetko javljam, ali na nekim mjestima tesko je doci do neta. isprike i sto ne odgovaram na vase komentare, ali fakat imam malo vremena za net pa to koristim za pisanje putopisa. nadam se da cu kroz slijedecih par dana imat malo vise vremena i prilika. pozdrav svima i drago mi je sto me citate.

nastavak slijedi.

e i da, izgleda da ce slike biti tek po povratku. do sada mi je komp na samo jednom mjestu prepoznao usb a onda su nastali tisuce drugih problema. no potrudit cu se da i to bude.

pozdrav!

[ice]

Bravo. Samo molim te, uslikaj sto vise Tajlanđanka

[Kristijan]

prejebeno, jedva čekam da vidim kak je u kambođi bilo

[selo]

fakat zanimljiv putopis,
želim pohvalit autora,
kad se vrnes fino prodaj tekstove national geographicu
ili slicno... do tad uživaj i srean ostatak puta

[anavijuric]

ahh.. Jedino kaj mogu reć je da se isplatilo 3x dnevno provjeravati jesi li postao kaj novog. Bravo!
Obzirom da pišeš u jednini cijelo vrijeme, stječem dojam da si tamo sam, što je fakat hrabro. Pozdrav, drži se i jedva čekam novi post Pozdrav!!

[romano]

02. 03.

prvi dio putovanja je zavrsen. odlucujem se vratiti u bangkok iz kojeg idem u svoje slijedece odrediste, aranyaprathet, grad na samoj granici s kambodzom.

uzimam kartu za vlak. dok cekam u cekaonici skuplja se internacionalna ekipa. na jednom mjestu nijemci, englezi, francuzi, irci, australci i hrvat. strojovodja nas sve nudi nekim kiselim zelenim vocem (ime sam zaboravio). vlak naravno kasni.

3 i pol sata voznje na drvenoj klupi pa bangkok. odlucujem prosvrljati khao sanom radi soppinga i klope. kako je vec dosta kasno a vlak za aranyaprathet krece ujutro u pola 6 zakljucujem da nema smisla ici u hotel. cekat cu na kolodvoru. slijedi noc za pamcenje.

kako nikako da stigne bus koji vozi prema kolodvoru odlucujem pjeske otici do njega. sat vremena hodam mracnim ulicama bangkoka. putem srecem i ne tako simpaticne face. koliko je to bila dobra ideja ne znam, no sve se dobro zavrsilo. na kolodvoru odlucujem malo odspavati no vec nakon 15 minuta budi me vojska koja sve izbacuje van i zakljucava vrata. opet sam na ulici. sjedam na stepenice ispred kolodvora s drugim ljudima no i odatle bivamo otjerani. nakon razgovora s vojnikom dobivam dopustenje da ostanem na stepenicama. odmah preko ceste hrpa beskucnika spava na betonu. legli su na dugacki cestovni otok izmedju dva krizanja i izgleda da im vozila koja jure u oba smjera ne remete san. pokraj njih omanja skupina sjedi i karta (valjda strazari. )

svake 3 minute prilaze mi tuk-tukovci i taksisti koji se raspituju gdje idem i nude mi prijevoz. gotovo cijelu noc oko ruksaka mi se mota neki sumljivi lik. u razmacima od 15 do 20 minuta pravi krugove oko mene kako bi vidio jesam li zaspao. uporno ga svaki put kad dodje blizu gledam drito u oci kako bi mu dao do znanja da nema sanse da cu zaspat, no on i dalje nastavlja s ponavljanjem svojeg rituala.

ladyboyi i dame lakog morala se presetavaju jer im je u blizini radno mjesto a svako malo slusam policijske sirene po gradu. usred noci, nicim izazvan, prilazi mi neki lik i daje mi bocu vode. kasnije mi je dobro dosla.

u 5 vojska otkljucava kolodvor, kupujem kartu i ukrcavam se na vlak. svoj put nastavljam prema aranyaprathetu.

[romano]

mrtav umoran uspjevam nekak izdrzat voznju od 6 sati na drvenoj klupi do aranyapratheta. vlak je nakrcan i ljudi doslovno sjede jedni drugima u krilu. gledam kroz prozor no cijelim putem vidim jedno veliko nista, samo sume i mocvare cija je voda zuto-zelene boje. u dosta od tih blatnjavih lokvi kupaju se klinci zajedno s bivolima. istocni dio tajlanda siromasno je podrucje i nema plantaza kao sjeverni i zapadni dio.

blizu granice pogranicna policija s glavnim lokalnim serifom koji izgleda kao da je ispao iz trecerazrednog azijskog filma (debeli u uniformi s aviaticarskim naocalama) pregledavaju dokumente i raspituju se o razlozima putovanja. hrpa ljudi premjesta se po vlaku s jednog kraja na drugi kako bi izbjegli kontrolu. vjerovatno izbjeglice.

vec pri dolasku na stanicu tuk-tukovci uletavaju u vlak i nude mi prijevoz. namjerno izbjegavam takve i 20-tak metara dalje uzimam jednog da me odveze do granice.

poipet - granicni prijelaz i grad u kambodzi, po mnogima jedno od 5 najgorih mjesta jugoistocne azije. tajlandski imigracijski obavljam vrlo brzo a onda zapocinju problemi.

vec pri vadjenju vize kambodzanski sluzbenik zahtjeva mito od 10 $ koji odbijam platit. sama viza dodje 20. nakon natezanja s njime dobivam vizu i placam ekstra 10 kuna. ljudi poslije mene placaju mito od 10$. slijedi imigracijska kontrola koja traje sat i pol. za to vrijeme upoznajem starijeg litvanca, danski i engleski par, te nam se kasnije pridruzuju i dvojica ogromnih talijana koji izgledaju kao sopranosi. danski i engleski par na putu su svaki za sebe zadnjih 8 i 9 mjeseci a litvanac zivi na putu vec godinama. talijanima je ovo 3 put u aziju u zadnjih godinu dana i svaki put dolaze vidjeti kambodzu i angkor wat. najzanimljiviji medju njima je litvanac koji se bavi svercom rijetkih novcica. lik ima dvije putovnice s kojima putuje, a jedna od njih mu je iz bivseg sovjetskog saveza. obadvije su na svakoj stranici nastambiljane vizama. prije par mjeseci bio je trgovat u afganistanu, iraku, indiji i pakistanu, a sa sri lanke je dosao u kambodzu. nakon imigracijskog odlucujemo se udruzit i potraziti prijevoz za siem reap.

ulazimo u besplatni autobus koji nas fura na "autobusnu stanicu". u biti stizemo do mjesta koje vodi mafia koja zahtjeva da platimo 15 $ po osobi za prijevoz. kako je to puno previse jer znamo da je karta 4$ bunimo se i vracamo prema granici u nadi da cemo uspjet pronaci nekoga tko ce nas odfurati za manje para. u to vrijeme glavni s autobusnog zove mobitelom i organizira da nas cijelim putem prate likovi s motorima. kad god bi prisli nekom da se probamo dogovorit ubrzo bi prisao lik s motorom i pregovori bi propali. to je litvancu diglo zivac pa je napao glavnog koji nam zatim govori da je ovo kambodza i da bi trebali paziti sta radimo. nasli smo se u klopci. granica se uskoro zatvara i povratak nece bit moguc (a ja se ni ne bi mogao vratit jer novu vizu trebam potvrdit tek kroz sljedecih par dana) a poipet nije mjesto gdje je preporucljivo provesti noc. lagano vec pada sumrak. svjesni rizika, odlucujemo se vratit na "autobusnu stanicu" i platit 15$ po osobi za taxije.

sad smo na milost i nemilost likova s autobusnog jer nas mogu odfurati gdje god hoce. rasporedjujemo se u dva taxija i krece putovanje od 4 sata do siem reapa koje je najludja voznja koju sam dozivio u zivotu.

put vodi kroz vukojebinu gdje asfalt ne postoji. cijelim putem su rupe, izbocine i zavoji pa odskakujemo i do samog krova auta.vozac ne spusta brzinu ispod 120. prelazimo preko mostova koji jedva drze, sve se trese i klima, pa svaki trenutak ocekujes da ces propast kroz koji. putem je dosta mostova vec propalo pa su sklepane neke improvizirane zaobilaznice. prasina na cesti omogucava vidljivost svega par metara ispred vozila, svatko pretice svakog pa vozila koja idu u susret izbjegavaju se na svega nekoliko centimetara. jedno desetak sudara smo izbjegli za dlaku. na nekoliko mjesta velike cisterne prolaze putem i zalijevaju ga vodom kako bi se smanjila prasina ali usput zalijevaju i auto pa se prasina na njemu pretvara u blato. u tim trenucima kroz sajbu se apslolutno nista ne vidi. nekoliko puta stajemo radi ciscenja filtera od prasine.

cijelim putem nalijecemo na sela koja zive u 19. st. bez asfalta, vode i struje, improvizirane kolibe, prljavi klinci trckaraju cestom, krave, svinje i kokosi slobodno secu posvuda.

u noci stizemo u siem reap.

[romano]

prvo jos nekoliko rijeci o poipetu.

grad je definitivno jedan od najgorih koje sam vidio u zivotu. hrpa klinaca hoda za tobom i vuce te za rukav kako bi im dao koji dolar, ljudi su neprijateljski raspolozeni i svi zure u tebe dok prolazis, brda smeca leze okolo i mijesaju se s prasinom a oronulim supama u kojima ljudi zive kontrast daju luksuzna kasina nekoliko metara od njih. poipet je postao meka za tajlandske kockare odkad je kockanje zabranjeno na tajlandu.

na prvi dojam siem reap je totalna suprotnost poipetu. na glavnoj cesti koja vodi u angkor wat nalaze se kilometri restorana i hotela s 5 zvijezdica. izgleda kao da si u las vegasu a ne u gradu koji se nalazi u kambodzi. angkor wat nekima je napravio dobar biznis. u blizini grada sagradjen je aerodrom pa bogati zapadnjaci mogu doci avionima, odsjesti u luksuznim hotelima, autom se odvesti u angkor i tako zaobici bijedu kambodze. najzalosnije je sto sve drze stranci pa domaci narod od svega nema nikakve koristi.

svojem vozacu dajemo upute da nas iskrca u jednoj od siromasnijih cetvrti. jako brzo uspjevamo pronaci sobe koje dodju po 2 i pol dolara po covjeku i koje su cak bolje od onih na tajlandu.

nakon cekiranja odlucujem malo prosvrljat okolnim ulicama, no gazdarica me upozorava da se brzo vratim jer je grad opasan po noci.

[gollum007]

ljudi moji što je ovo tebi trebalo mislim si ja a tebi nek buda da blagoslov bože sačuvaj goreg i nedaj nikakvu bolest viva traveling