Thailand - Cambodia - putopis i slike

[romano]

04. 03.

napokon cu vidjeti angkor wat. dizem se vrlo rano, a kako sam turu odlucio odradit u cambodian styleu gazdarica mi je vec pripremila bicikl. prvo moram biciklirat 7 kilometara do samog ulaza. na ulazu stroga kontrola i placanje dnevne ulaznice od 20$. a onda velicanstveni kompleks kmerskih hramova sraslih s dzunglom na prostoru od, koliko mi je poznato, 36 kilometara kvadratnih. stoljetni razvoj i mijesanje hinduizma i budizma stvorio je toliko razlicitih hramova koji su jako dugo bili zaboravljeni i skriveni od pogleda ljudi.

prvo slijedi angkor wat prema kojem je i cijeli kompleks dobio ime. da bi se uslo u hram potrebno je prijeci dugacki kameni most preko jezera koje ga okruzuje, a zatim slijede zidine koje bi mogle slobodno biti hram za sebe. uski tamni isprepleteni hodnici prosarani su ornamentima i budinim kipovima. iza zidina nalazi se park s jezerom i dva simetricna manja hrama iza kojih slijedi veliki glavni. kretanje prema sredistu hrama vodi preko dugackih strmih stepenica koje su zastazujuce. jako su skliske i istrosene s dugackim razmacima pa se potrebno penjat i spustat s rukama i nogama. s vrha hrama puca pogled na nize djelove i dzunglu koja ga okruzuje.

u hramu srecem sopranose koji su smjestaj pronasli na drugom kraju grada a koji mi govore da su izgubili litvanca koji je bio s njima u taxiju.

na povratku iz hrama pronalazim bicikl sa skinutim lancem, osveta klinaca jer nisam htio kupiti razglednice. ubrzo ga namjestam i nastavljam put prema povijesnom gradu angkor thomu u kojem se nalazi nekoliko hramova od kojih je najveci bayon cije kupole krase isklesana lica. na stazama oko hrama setaju slonovi i trckaraju majmuni. izlazim iz grada i nastavljam prema najpoznatijem hramu angkor wata, ta prohmu koji je u potpunosti sjedinjen s dzunglom. ogromno drvece s velikim korijenjem spojeno je sa zidinama hrama, te raste ispod, u i iznad njega. sila korijenja srusila je velik dio hrama dajuci time velicanstvenu sliku neceg drevnog.

na stazi zrtve mina sviraju tako zakon glazbu da ostajem neko vrijeme kako bi ih slusao. svi sviraci nemaju jednu ili obje noge a neki od njih ostali su i bez ociju.

ispred svakog veceg hrama nalaze se marketi na kojima se nude hrana i pice, odjeca i suveniri. cim se covjek priblizi jednom od standova na 6 okolnih trgovci otvaraju skrinje i nude te picem i hranom a odjecu i suvenire guraju ti doslovno u facu. svaki te vuce na svoj stand i jako se naljute ako prekopas stvari i nista ne kupis.(totalno drugaciji od tajlandskih trgovaca). na pocetku ti nabiju troduplu cijenu pa je cijenkanje jako korisno. najsmjesnija stvar je dok odlazis od standa cijena sa svakim korakom pada za dolar. u kambodzi se dolar vise cijeni od vlastite valute riela koji se koristi samo za manje transakcije.

isto tako, na svakom koraku te okruzuju mali klinci koji prodaju suvenire za dolar. u jednom trenutku samo je jedan a vec u iducem ne mozes ih prebrojati. svi su tako smijesni dok pregovaraju a i jako su pametni. gotovo svi nabadaju po nekoliko jezika a imaju samo od 5 do 7 godina. zato kaj su tako simpa kupujem od njih hrpu suvenira.

nakon sto sam vidio glavne hramove i obavio shopping odlucujem otic na manje razgledavanu rutu. bicikliram stazom okruzen sumskim redovima gdje srecem jako malo ljudi a od kojih su gotovo svi bili domaci. svi mi se smjeskaju i masu. (ovi nista ne prodaju.) usput se zaustavljam i razgledavam hramove koji su na stazi. potpuni krug zavrsavam taman prije sumraka i sa mosta angkor thoma promatram zalazak sunca. noc je pala i već sam lagano umoran, a ceka me jos nekih 10-tak kilometara bicikliranja. na pola puta pocinje mi pustat zadnja guma koja je vrlo brzo potpuno prazna. kak nema teoretske sanse da pjesacim jer necu doci do preksutra nastavljam vozit. na povratku u guesthouse objasnjavam gazdarici kaj se dogodilo a ona se smije jer se svima to dogadja. gume su lose pa cesto pucaju. imam srece da mi se to nije dogodilo negdje na pocetku. odlazim na tusiranje jer izgledam kao da sam se valjao u blatu a ostatak veceri provodim s englezom s kojim sam dijelio taxi. lik je legenda. trazio je na poslu dopust od godinu dana koji je odlucio iskoristit za put oko svijeta zajedno s curom. na jednom od putovanja prije par godina posjetio je i hrvatsku a poznaje i sve nase nogometase. oko ponoci odlazim u krpe.

[romano]

05. 03.

danas cu obic siem reap. od gazdarice dobivam upute i neku polutocnu kartu s kojom se zapucujem u grad. prvo obilazim turisticki dio koji je s obzirom gdje se nalazi relativno uredan. ponuda usluga poput supermarketa, beauty salona, galerija, restorana i ekskluzivnih hotela ne zaostaje za europskim ali isto tako ne zaostaju ni cijene. ulicama se vecinom presetava bogata pretila zapadnjacka gerijatrija. osjecam se kao da sam u umirovljenickom kampu. ta dosada jako brzo me tjera da pobjegnem u pravi siem reap. svega nekoliko ulica od luksuza zapocinje bijeda. hrpe smeca, oblaci prasine, prosjaci koji uporno hodaju za tobom i zicaju dolare, sirotinjske kolibe jos gore nego one na tajlandu. sirotinjski niz prekida pokoja bogataska kuca ratnih profitera ispred kojih stoje naoruzani zastitari. na ulicama je dosta zivo. mnostvo ljudi i svatko ima neku zanimaciju. svaki par metara standovi s hranom i odjecom, tuk-tukovi i motorni taxiji. sve izgleda puno sirovije i brutalnije u odnosu na tajland. ljudi prevoze odrasle zive svinje zavezane i okrenute na ledja na motoricima ne vecim od tomosa automatica i to vecinom po dva komada. uz put lome pilicima vratove, ciste i prze za prodaju. u velikim bacvama od goriva destiliraju domaci alkohol koji pune u prljave koristene boce. kad se samo lokalci prevoze obicno i preko duplog prenatrpaju vozilo pa u voznji vire sa svih strana. isto tako prevoze i proizvode. izgleda da nisu nikad culi za duplu turu.

bauljajuci po ulicama uvidjam koliko je karta koju sam dobio losa. puno puteva nije ni ucrtano a mnogi od ucrtanih pokazali su se krivim. nakon poduzeg cik-cak kretanja lagano sam izgubljen. karta mi postaje potpuno beskorisna pa se nastojim osloniti na filing. izabirem smjer. vec duze vremena nisam vidio niti jednog stranca, a i sunce zivotinjski przi. nakon kraceg hodanja ipak odlucujem na jednom od standova pitat za upute ali prodavacica se namjerno pravi blesava i ne zeli mi reci u kojem smjeru trebam ici. cuva posao za tuk-tukovce. kad su skuzili da sam trazio upute zapocinje lesinarenje. nekoliko njih pocinje me pratit nudeci mi prijevoz. odbijam svaki prijevoz ali pokusavam dobit upute za smijer. jedan od likova daje mi upute ali namjerno krive. znam da nema sanse da sam u ulici koju mi pokazuje pa ga pitam zakaj laze a on me samo glesavo gleda. kako ne bi vrag odnio salu odlucujem se okrenut i vratit poznatim putem. usput sijecem nekoliko ulica sto se pokazalo dobrim potezom pa vrlo brzo stizem u guesthouse.

iscrpljen od sunca i hodanja ostatak poslijepodneva provodim odmarajuci u dnevnom boravku koji je prakticki na ulici. sjedam na trosjed-klupu a gazdarica mi daje ventilator.

navecer odlazim na nocni market po suvenire. pronalazim lika koji mi sve kaj hocu daje po mojim cijenama. ne vjerujem, ocito je imao ili jako, jako dobar ili jako, jako los dan. fakat sam brutalno snizio cijene od pocetnih.

poslije shoppinga odlucujem se pocastiti u jednom od lokalnih restaca s kambodzanskom hranom. za predjelo uzimam springrollse u ljutom umaku, a kao glavno jelo piletinu u cambodian curryu s dodatkom povrca bambusa i rize. (tek nakon 15 dana provedenih u aziji na red je dosla riza.) mogu samo reci da je jelo bogovsko. u curryu se prvo osjeti ljutina, zatim razliciti zacini, a na kraju blagi okus kokosova mlijeka. za desert dobivam przene banane u kokosovom mlijeku. osoblje restorana bilo je i vise nego usluzno. svaki put kad ti prilaze klanjaju se i cijelo su vrijeme nasmijeseni. sit odlazim na spavanje, sutra me ceka rano budjenje i povratak na tajland.

[frano]

vidim da ti je super tamo.. vrati nam se živ i zdrav...

donesi kakvog šita

[gollum007]

di nam je romano već two days il kasni vrijeme il se nešt dogodilo il se vrača do

ma javi se čovječe zabrinuli smo se

[captainspeed]

roomuleee ???

Ajde više, napiši nešto, donesi Lordovima jednu thai djevojku :-)

Pozdrav

[Pretorian]

polako ljudi, nema interneta, javlja se on meni, sad će sutra valjda

[romano]

mile nabim te na ku....ima vec nesto spremno za lordove.

[romano]

dizem se u 6. gazdarica je narucila autobus za 7. 15 do 7 izlazim iz sobe kako bi platio troskove i uzeo kartu. 5 minuta poslije izlaze i englezi. 7 i 15, autobusa jos nema. gazdarica zove da provjeri gdje je, nisu jos ni krenuli. oko 15 do 8 dolazi neka mala prdilica od autobusa s pola kile prasine na svakom sjedistu. pa nije valjda da cu se u tome voziti sljedecih 4 sata?! zauzimamo mjesta i slazemo ruksake kad slijedi zaustavljanje par ulica dalje. na brzinu nas iskrcavaju, uzimaju karte i nestaju. koji vrag se ovdje dogadja? stize jos nekoliko buseva koji iskrcavaju jos ljudi. svi ko telad stojimo i gledamo kaj ce biti dalje. ubrzo stize malo veci i noviji autobus od ovih prijasnjih. iz njega izlazi nekoliko tipova i pocinje ukrcavat ruksake, to nam je prijevoz. vec oko sat i 15 minuta kasnimo s pocetkom putovanja. napokon krecemo. no 10-tak minuta poslije novo zaustavljanje. vozac i njegovi kompanjoni nosaci su gladni pa na obliznjem standu kupuju dorucak. cekamo jos putnike koji manji bus dofurava tek za pola sata. novi polazak. voznja od 10-tak minuta pa novo zaustavljanje. opet oko pola sata cekamo ono smece od malog busa. sve bi to bilo smijesno da ne moramo loviti zadnji vlak na granici koji polazi u 2. ljudi vec pocinju pizdit pa pocinje glasno prigovaranje. krecemo poslije ukrcaja. valjda je to to, slobodnih mjesta vise ni nema. jos uvijek stignem ulovit vlak. kratka voznja pa obavijest vozaca. uslijedit ce jos jedno krace zaustavljanje. to "krace zaustavljanje" trajalo je naravno dodatnih pola sata. ljudi pucaju po savovima. cekalo se dvojicu japanaca koje su dofurali moto taxiji. nosaci rasciscavaju dodatna mjesta za njih. koje li stucne organizacije, nekako mi se pocinje vrtit misao da danas i necu vidjet vlak za bangkok.

nakon toga vozac stisce gas i pocinje skakutanje. vozimo se cak i dosta brzo pa putem preticemo druge autobuse. ajd mozda ipak postoji sansa da i stignem na vrijeme. autobus dize dosta prasine koja ulazi kroz otvore za zrak. ventilatori ju dodatno rasprsuju. uopce se ne moze disati.

vozac se nekoliko puta zaustavlja nasred puta i odlazi na pisanje metar od autobusa. okolo je minirano pa dalje ni ne moze. svi ga gledaju i trgaju se od smijeha.

putem covjek moze vidjeti zaista bizarnih stvari. prolazimo pokraj nekog zapadnjackog penzica koji je tu turu odlucio odbiciklirati i to natovaren prtljagom. prek face ima masku radi zastite od prasine. lik usred stvarno niceg (fakat nigdje nema nista, a u oba smijera se ima kaj vozit do prvih sela) stoji na rubu ceste i prodaje balone. e da mi je vidjet tog bisera koji bi se zaustavio da tu kupi balone. ljudi se kupaju u lokvama u kojima je vise blata nego vode. cak ni to nije toliki problem koliko boja same vode. izgleda kao da ju je sam cernobil donirao.

oko 45 minuta smo udaljeni od granice i sve upucuje da cemo stici na vrijeme. a onda naravno preokret. vozac skrece s puta i zaustavja se u lokalnoj birtiji. najavljuje pauzu od sat vremena. ma koja mrtva pauza, pa moram loviti vlak?! vozaca ne dira prigovaranje putnika.

birtiju vodi lokalna mafija pa je obvezna postaja svih autobusa. izlazim van da malo prozujim. gledam kako rulja narucuje klopu pa ju poslije probavanja ostavlja na stranu stola. mmm, mora da je hrana ovdje jako ukusna. cijene su i duple u odnosu na siem reap. pri naplati konobari nastoje preveslati ljude sto i uspjevaju kod jedne smotane strankinje. kad je poslije skuzila da joj nekaj ne stima u racunici zove poslovodju. je da, mozes sad prdit u lonac.

vozac poziva putnike i slijedi muving. kaj se mene tice vise ne mora zurit, vlak ce ionako uskoro krenut.

u pol 3 stizemo u poipet. vlak je vec otisao. voznja od 4 sata pretvorila se u putovanje od 7 i pol sati. ovaj put granicu prelazim bez problema, tajlandski carinici su korektni prema strancima. zbogom kambodzo, dobar dan tajland.

pozdravljam se s englezima koji odlaze svojim putem.

pokusavam se dogovorit s tuk-tukovcima za prijevoz do grada no uporno zele naplatiti duplu cijenu. ma tko vas je.... iz inata cu hodat. ne zelim tim lesinarima dati ni bahta. no cini se da me sreca prati u aziji pa me vec na pocetku kupi neki lik s dostavnim kamioncicem i fura do grada. odlazim provjerit alternativni transport do bangkoka. jedino kaj vozi su autobusi 4 puta skuplji od vlaka. dakle u tom grmu lezi zec. azija je podrucje gdje svi ubiru provizije.postoji velika vjerojatnost dogovora izmedju kambodzanskih i tajlandskih transportera. ovi namjerno kasne i ljudima kojima se zuri bus ostaje jedini nacin putovanja. kasnije od toga svi imaju koristi. osim turista, naravno. odlucujem prespavat u gradu. za cijenu autobusa mogu dobit dobru sobu, posteno se najesti i otputovati ujutro vlakom. uostalom, treba mi malo odmora, ful sam iscrpljen pa me lovi lagana temperatura.

mali problem je jedino kaj nemam nikakvu kartu i jedina dva poznata mjesta su mi stanica za autobus i vlak. kupujem si hrpu klope i odlazim odmorit na vlak-stanicu. nigdje nikog, mir i tisina. razmisljat cu o smjestaju poslije, sad mi je savrseno. sunce polako nestaje i vrijeme je da krenem u potragu. uzimam stvari i zapucujem se glavnom cestom. usput srecem stariji francuski par koji sam vidio i u busu. prilazim im i ispitujem gdje su pronasli smjestaj nakon ceg me otpeljavaju do hotela. ovo je proslo vrlo jednostavno. uzimam sobu za 20 kuna s kojiom dobivam i televizor. pustam kanal s thai popom i odlazim malo odspavat. ubrzo me budi buka koja dolazi s ulice. netko ga melje i melje na mikrofon, a nista ne razumijem jer je na tajlandskom. oblacim se i odlazim istrazit kaj se dogadja. naletavam na lunapark osvjetljen kricavim neonskim svjetlima i nocni market. autici, vrtuljak, gadjanje iz puske, koja komedija. u kutu sjedi djedica koji pravi toliku buku. kupujem si durian i gustam u razgledavanju. na povratku odlazim na net. taman imam oko 2 cuke do zatvaranja, dovoljno da malo pisem i javim se doma.

[romano]

na kraju, sto rec o kambodzi. neobicna zemlja s toliko puno kontrasta. puno je onih koji imaju previse a jos vise onih koji nemaju nista. stvari su komplicirane i za organizirat nesto sto je u normalnim okolnostima vrlo jednostavno potrebno je dosta zivaca.fizicki je jako iscrpna.

a ljudi su zakon. oni koji nista ne prodaju potpuno su jednostavni. stalno se smiju bez obzira na teske zivotne uvjete i pokazuju simpatije prema strancima. trgovci su sasvim druga prica. agresivni u nastupu i pohlepni za dolarima. dosta cesto pokusavaju preveslat neoprezne kupce. iznimka su klinci trgovci koji su jako simpa. no, zalosno je sto djetinjstvo moraju provodit boreci se za opstanak.

kambodza je relativno sigurna za putovanje ali u nekim situacijama bolje je ne izazivati srecu. sam angkor vrijedan je dolaska. spektakularni hramovi tesko da se mogu rijecima opisat, nesto sto covjek mora vidjet svojim ocima.

za tako siromasnu zemlju kambodza ima dosta visoke cijene. skuplja je od tajlanda, a koliko sam cuo i od burme, laosa i vietnama.

usprkos svim problemima koje sam imao nadam se da cu jednog dana bit u prilici da se vratim u ovu nevjerojatnu zemlju.

[romano]

alarm zvoni u 5. vrijeme je za spremanje stvari. sinoc sam bio toliko umoran da mi se jednostavno nije dalo. tusiranje ledenom vodom i put pod noge. kolodvor i nije toliko daleko, nekih 20-tak minuta hoda. stizem taman na otvaranje saltera. kupujem kartu za euro i ukrcavam se na vlak. u 6.40 polazak. slijedi oko 6 sati voznje koje vecinom koristim za drijemanje. ceka me naporan dan i noc pa prikupljam svu mogucu snagu. u bangkok stizem oko pola 1. imam slobodno oko 6 sati do vlaka za surat thani. cekiram torbe i koristim vrijeme za nabavu nove memorijske kartice, vec sam ispucao 2 gige. odlazim u MBK gdje je jedan cijeli kat rezerviran za tehniku. kupujem nove 2 gige. na povratku jedem po standovima tako da sit docekujem vlak. 18.20, novi start. ispred mene je 13 sati voznje na malom neudobnom sjedalu okruzen s obitelji iz pakla. muz i zena s dvoje male djece sjedaju preko puta mene. zajedno sa sobom dufurali su 4 putne torbe i dvije velike vrece s namirnicama koje guraju ispod, sa strane i iznad separea. zauzeli su pol vlaka. manje djete ima crve u guzici pa se svake 3 minute dize s mjesta i vrluda u blizini. iz pocetka simpa no kasnije ti dodje da ga siknes kroz prozor. (udruge za zastitu ljudi slobodno me tuzite. ) starije samo zdere i riga. ne znaju ni rijeci engleskog no zenska uporno nastoji svakih 20-tak minuta pricati sa mnom. pokusavam joj objasniti da ju nikaj ne razumijem no to ju pretjerano ne dira. a pricaj kad ti se vec prica. pokazuje mi svoju kartu kako bi vidio gdje idu - grad sawi, pa tako mi je svejedno gdje ste krenuli. sat vremena poslije manijakalno cupam kartu da pronadjem je... sawi kako bi vidio koliko se jos moramo zajedno vozit. nazalost, vise od 2/3 puta. o sreco, gdje si sad? kroz vlak konstantno prolaze trgovci s hranom i svaki put kad prodju zenska kupi sebi za jesti. muz ne dobiva nikaj i jadan mora po njezinom naredjenju sjedit na podu. tocno ti dodje zao covjeka.

sto putovanje odmice sjedala su sve neudobnija i manja. rigavac i zvijer su zaspali pa je isto odlucila napravit i stara. bez pardona skida japanke i mrtva hladna stavlja svoje prljave noge meni kod jaja. ne mogu vjerovat svojim ocima. pokusavam ih maknuti na silu no ona ih uporno vraca na isto mjesto. e ovo ce bit duga noc. za to vrijeme muz po naredjenju odlazi spavat na pod ispod klupi. kako je vlak nakrcan dosta ljudi cini istu stvar. mozda i ja napravim isto na povratku. pokusavam malo odspavati ali mi to zbog velicine sjedala bas i ne uspjeva. ne pomaze ni konstantno ritanje zeninih nogu. e kad bi trgovci prestali kruzit. redaju se jedan iza drugog i cijelo vrijeme idu naprijed - nazad. svaki put kad prodju tako glasno nekaj promumljaju da ti paraju usi. najsmjesnije je sto se uvijek dok idu naprijed zaustave pokraj tebe kako bi ti pokazali ponudu, ti ih glatko odbijes, a pol minute poslije na povratku cine isto. izgleda da imaju memoriju zlatne ribice.

tokom veceri mijenja se i temperatura. pocetna nesnosna vrucina naglo se pretvara u hladnocu. a ja u kratkim hlacama i majci. imam filing kao da putujem prema himalaji a ne prema moru. svi prozori u vlaku su otvoreni i ljudi pokraj njih sjede scucureni i tresu se. idem od prozora do prozora kako bi ih zatvorio no svaki put kad se priblizvamo stanicama svi uspaniceno otvaraju prozore kako bi vidjeli gdje su. ne bi nista rekao da se tim istim vlakom ne voze svaki dan. kasnije naravno zaboravljaju zatvoriti prozore i nastavljaju sa smrzavanjem. ritual moram ponavljati poslije gotovo svake stanice. mislim da taj dio tajlandskog mentaliteta necu shvatit dok sam ziv.

nakon 10-tak sati voznje pozdravljam se s obitelji. napokon imam dovoljno mjesta da se ispruzim. no ubrzo slijedi i moja stanica.

stizem u surat thani, grad tranzit na istocnoj obali. moje konacno odrediste, plaze andamanskog mora, jos su dosta daleko. u biti ne stizem u sam surat vec u phun phin, manje mjesto 14 kilometara udaljeno od grada. odatle je potrebno pronaci lokalca koji voze u grad. kako mi se neda vise zezat uzimam combo kartu za voznju u air-con busu do bus-stanice (onih 14 kilometara), te prijevoz do krabija, grada na zapadnoj obali udaljenog 300 kilometara. u prvom busu upoznajem trojjicu srba koji su dosli na dvotjedni odmor. vidi se da su tek stigli jer se cude stvarima koje kasnije postaju svakodnevnica i na koje se vise ne obazires. govore mi kako su u 3 dana potrosili brdo para a da nista konkretno nisu kupili. a turisticka agencija ih je ozenila za karte. pozdravljam se s njima i odlazim svojim putem.

u luksuznom busu do krabija imam dovoljno mjesta za ispruzit noge, klima je na savrsenoj temperaturi a vozac pusta i film. dok usima gledam day after tomorrow kroz prozor promatram okolinu. povratak medju plantaze, palme i guste mangrove sume. no ovaj put upotpunjene jednim savrsenim detaljem. u daljini, visoki planinski soliteri prekriveni gustom tamno-zelenom vegetacijom. meni osobno dosad najljepsi krajolik.

3 sata voznje i stizem u krabi. jos jedan grad tranzit. razgledavam grad. krabi je simpa mali gradic s lezernom atmosferom i velikim marketom a i dosta je cist. ljudi su jako ljubazni i vecina razumije engleski.

vrlo brzo pronalazim sawngthaew koji me fura do ao nanga. napokon more.

u zadnjih 20-tak sati proputovao sam oko tisucu i nesto sitno kilometara, a kroz 10-tak dana preko dvije i pol.

pronalazenje smjestaja pokazalo se najtezim do sada. vrhunac je sezone i gotovo sve je popunjeno a ono sto nije ima visoke cijene. nakon poduzeg trazenja pronalazim nešto nalik sobi. stari ventilator koji malo radi malo ne, zidovi od stiropora, mrezica za komarce zakucana cavlima i rupama po nekoliko centimetara, prozor koji se ne moze zakljucat i dijeljena kupaonica. sve to i nije toliki problem kao glavni lik s recepcije. jednostavno mi ne sjeda. odlucujem platit za jednu noc pa cu sutra u novu potragu.

umor me svladava i vec u sumrak odlazim na spavanje. svako malo me budi buka s hodnika koju propustaju zidovi od stiropora.