BIO SAM NA MARSU

[Sasuke]

Meni se ovo bas svida i nevidim zasto netko govori da je neistinito, pa i da je neistinito sta onda, pa jel crvenkapica istinita

[dark_zg]

Kad stigneš do Neptuna javi mi da dođem na kavu!

[nebeski plesač]

Dobro, di je nastavak, priča je zanimljiva i ima nas kojima paše.

[TomislavM]

Osim vjetra u zraku ima još nečega, miris cvijeća posvuda, kuda kod kreneš vidiš lijepe vrtove, ovdje je kao u raju. Ima puno zgrada između kojih se nalaze raznoliki parkovi sa egzotičnim drvećem, prizor je oduševljavajući. Nakon što sam se upoznao sa novim prijateljima svi su krenuli svojim poslom, ja sam ostao sam sa mojom novom prijateljicom tom predivnom djevojkom koju sam vam opisao, ona će me voditi i upoznati sa ovim krajem. Gledam u plavo nebo, to sunce i taj vjetar koji mi struji kroz kosu i još uvijek ne vjerujem, vidim u zraku na visini od nekih 30 metara da ima puno letećih svijetlih kugli, sve su to instrumenti koji upravljaju ovom klimom jer ne smije doći do greške, svaki kvar u ovom umjetnom eko sustavu ako se ne otkrije na vrijeme mogao bi imati teške tragične posljedice po život ovih stanovnika. Na ulici naravno nema automobila, nema buke prometa ali zato ima jako puno ljudi, ovdje me nitko ne gleda čudno jer samo moji novi prijatelji znaju odakle sam ja doista i sretan sam zbog toga, ovdje sam kao kod kuće, osjećaj slobode je lijep. Ulazimo u jednu od zgrada, objašnjava mi da je to neka vrsta knjižnice, sjedamo za jedan od stolova svi su okrugli napravljeni od tamnog stakla ali njihova površina je ustvari kompjuterski ekran, izgleda kao ugašeni lcd monitor. Nisam znao čitati znakove na njemu ali mi je ona sve pokazala i iznenada se na ekranu prikazala zemlja, ja sam sa tim kompjuterom vidio zemlju kao na dlanu, svaki objekt na zemlji mogao sam vidjeti, prvo sam potražio svoju kuću i zapanjujuće je kako ta stvar može sve prikazati, vidio sam vlastito dvorište i moga psića kako se u vrtu igra i čak je moguće vidjeti dali pada kiša u tom trenutku. Naravno da smo se tu dugo zadržali jer sam morao obići mnoga mjesta na zemlji na kojima nikad nisam bio, Egipatske piramide, Pariz, New York, svugdje sam bio toga dana, iz svega sam zaključio da nas odavde jako dobro promatraju i da znaju sve o zemlji. Izlazimo vani ali znam da ću se na ovo mjesto obavezno vratiti, hodamo gradom i zastajemo kraj jednog drveta u blizini gdje se voda slijeva niz fontanu, svi ti zvukovi su tako opuštajući. Ubrao sam jedan cvijet sa toga drveta i mislim se u sebi da me ovaj prizor podsjeća na Adama i Evu u rajskom vrtu, ona se u tom trenutku nasmijala iako joj nisam ništa govorio, izgleda da mi može čitati misli, kao da je uvijek nekako korak ispred mene ali ne želim vjerovati u to. Dajem joj u ruke taj predivni cvijet i pitam je zašto sam ovdje? ona mi odgovara, Tomislave ti svijet vidiš na drugačiji način, zato i jesi ovdje, sa nama..........nastavlja se.

[saban sajnovic]

a super evo i mene si zapalio, toliko u životu nisam pročito knjiga ko tvojih članaka. Od prvog do zadnjeg. Ajde dalje.

[nebeski plesač]

Tomislave, zadnji put sam ostao bez teksta 2002.g. kada se rodio moj stariji sin, i ponovo danas, ako je ovo plod tvoje mašte, razmisli o karijeri pisca, a ako je istina primjeni riječi sa početka ovog teksta, i nastavi dalje

[TigarZG1]

Tomislave.....slažem se sa kolegama! Zaista odlično, nadam se da ćeš nastaviti ubrzo dalje pisati nastavak.

[Sasuke]

CooooL ja oću još!!!!!

[The_Voice]

Reci im da vrate Elvisa i Bruce Lee-a kad budeš išo idući put, pls.

[TomislavM]

Dan treći se bliži kraju, odlazimo do mjesta gdje je sve već unaprijed pripremljeno za moj boravak ovdje, mogao bih reći da je to za mene hotel sa pet zvjezdica potpuno prilagođeno za gosta sa zemlje. Moja prijateljica mi objašnjava da se na površinu više neću vraćati jer je to bilo samo prijelazno razdoblje koje sam zbog prilagodbe morao proći, mnogi sa zemlje koji su isto prolazili nisu uspjeli doći na ovu razinu zbog prvog kontakta koji je na njih djelovao kao neka vrsta šoka, patili bi od stresa, bili bi mrzovoljni i uopće nisu htjeli surađivati a neki su pokazivali i znakove agresije. Ti si Tomislave drugačiji kao da si oduvijek bio ovdje, u tebi nismo vidjeli nikakvog straha, mržnje, zavisti i pohlepe, potpuno si prilagođen ovim uvjetima a moj zadatak je da te proučim i pripremim na buduće događaje koje ćeš proći, sutra je novi dan i veselim se našem ponovnom susretu. Legao sam na krevet i potpuno svjestan da se više neću vratiti na površinu kod mojih prvih domaćina razmišljam kako mi već nedostaju, a posebno oni klinci čije bi me oči znatiželjno gledale kada bi se budio u onim čudesnim marsovim jutrima prekrivenim sitnim zrncima prašine, jesenjim zvucima vjetra i crvenim bojama na marsovom obzorju. Kao da mi oni nedostaju više nego vlastita kuća na zemlji, kakva me to veza vuče prema njima ne znam, volio bih se na konačnom odlasku vratiti tamo pa makar samo na jedan dan bilo bi mi dovoljno, jer znam da je tamo sve počelo. Ono što sam još primijetio na mojoj prijateljici ponekad čovjeka ostavi bez daha, naime kada bi se nasmijala primijetio bih da ima staklene zube koji bi povremeno poprimili plavkastu boju neba kada bi zrake sunca prodirale kroz njih, ne želim skrivati da bih i ja volio imati takve kada bi mogao. Razmišljam o svemu ovome i pitam se što ako je ovo samo san , ali eto došlo je i ovo jutro i tu sam gdje jesam, kada sam bolje otvorio oči vidim ispred mene veliki lebdeći ekran, pružio sam ruku prema njemu ali on bježi od mene, iznenada se na njemu prikazala moja prijateljica te mi zaželjela dobro jutro. Ovaj se ekran ponaša kao leptir samo bježi od mene, objašnjava mi da se njime upravlja pomoću misli, samo se moram dobro koncentrirati na njega. Njeno lice je postajalo sve veće dok nisam vidio samo njeno oko preko cijelog ekrana, to lijepo veliko crno oko, gledao sam u njega i onda sam shvatio što znači koncentrirati se, kao kad razgovaraš sa bilo kojim čovjekom i gledaš ga u oči samo što ovdje ne govoriš nego mu prenosiš svoje misli, sada se ekran okretao kuda sam ja to poželio, pa sam ga vratio na zid gdje mu je i bilo mjesto. Nakon zajedničkog doručka krenuli smo u svemirski centar, on se nalazi 20 kilometara ispod ove razine, ulazimo u lift sličan onome sa kojim sam stigao na ovaj planet, vožnja je trajala pet minuta, kao da je trajalo cijelu vječnost. Nismo ništa pričali samo smo šutjeli, sa vremenom bi smo se pogledali ali ne bi ništa govorili, nas dvoje potpuno sami, ja sam cijelo vrijeme razmišljao da li mi doista može čitati misli, onda sam odlučio prekinuti šutnju pa sam je pitao, jesu li svemirski brodovi vrhunac vaše tehnologije? Tomislave, vrhunac naše tehnologije stoji ispred tebe i gleda u tebe, zato mi još jednom reci, što vidiš?......................TO BE CONTINUED