Tirena, lektira

[TucoDeUgly]

Može li mi netko naći link ili ukratko objasniti o čemu se radi u Tireni jer nisam uspio ništa naći na google-u, a u knjižnici su sve knjige pokupljene. U čitaonici ima knjige ali ne mogu je koristiti jer nisam učlanjen pa ako možete napisati barem nešto o njoj da znam reći profesorici par rečenica.

[M@tej@]

Zato se lektira lijepo posudi na vrijeme, a ne čeka se zadnji čas. No, bit ću korisna i napisat' ću ti čega se sjećam s ispita jer bilješke s predavanja trenutno nemam kod sebe.

Dakle...
Djelo pripada razdoblju hrvatske renesanse, a autor je Dubrovčanin Marin Držić - Vidra. 1549. je izvedena pred Kneževim dvorom, a tiskana je 1551., kada je izvedena na piru Vlaha Držića. Posvećena je Maru Makulji Puciću.
Prema vrsti je pastoralno-idilična drama, pastirska igra (pastorala) u 5 činova, pisana dvostruko rimovanim dvanaestercima i osmercima. Pisana je po pravilima eruditne (učene) komedije. Djelo ima 2 prologa koji su pisani u dijalogu i stihu (dvostruko rimovani dvanaesterac). Dijalog inače nije uobičajena forma za prolog. U 1. prologu govore Obrad i Vučeta pri čemu Obrad opisuje svoj grad, a Vučeta govori kako se Dubrovnik obogatio trgovinom, veliča mornaricu, spominje Turke i najavljuje što će se događati u djelu. Obrad postavlja pitanje tko je sastavio djelo, što je bitno jer Držić mora govoriti o sebi. Vučeta potom opisuje Držića, govori kako je prošao svijet i vidio čuda, a ne sjedio doma. Spominje dubrovačku rijeku Omblu, koja je u Držićevo doba smatrana mjestom gdje se skupljaju vile i muze koje nadahnjuju pjesnike. Spominje Džoru Držića i Šiška Menčetića, hvali ih, vidi svoje mjesto uz njih kao budući pjesnik, poziva se na tradiciju (autoreferencijalnost). Hvali Mavra Vetranovića, ne spominjući mu ime, ali spominjući njegovo djelo - ˝Remeta˝. Hvali Dubrovnik jer ima tako velike pjesnike.(ovaj dio naravno moraš shvatiti kao da Držić opisuje i govori o sebi, ali kroz lik Vučete). Prolog služi da nas uvede u radnju, da bi lakše pratili događaje, te da označi siguran i dostojan ulazak Držića u književnost.
Radnja se odvija u Dubrovniku, u prirodi - šumi (imaginarni prostor, idealan, izmaštan - pastiri, vile). Kompozicija je u stilu komedije (eruditne). Kraj 1.čina najavljuje 2.čin, itd.
U djelu se isprepliču realni i irealni likovi.
Realni su: Tirena (vila), Remeta, Kupido, Miljenko, glas iz neba, Satir (I), (II) i (III).
Irealni su: Radat, Dragić, Vučeta, Stojna (Miljenkova majka), pastiri (Ljubmir, Ljubenko i Radmio).
Motivi koji prevladavaju su: ljubav, idilični ambijent, priroda, veselje, pastirski elementi (dočarava se atmosfera).
Pastiri se zaljubljuju u Tirenu. Miljenkova majka - Stojna, govori mu da za njega nije vila, nego obična seoska djevojka (antiteza selo-grad). Držić aktualizira vječni sukob svekrve i nevjeste : staro-mlado, irealno-realno (2 antiteteze koje provlači kroz sva svoja djela).
Dakle, neposredno se govori o odnosu dvaju svjetova: seljaci su skloni zanijekati i Kupidovo postojanje i smisao same zaljubljenosti kao duševnog stanja, ali će im se onda dogoditi da i sami padnu pod vlast onih istih konvencija koje su prije negirali, da se, dakle, zaljube u vile i počnu im govoriti u pseudopetrarkističkim formulacijama. Tipičan takav lik je Radat - zastupnik realističnog, ali na kraju i on popušta i zaljubljuje se u Tirenu. Time se prikazuje parodija na petrarkizam (najprije realan i razuman, a onda zaljubljen). Dragić govori protiv Kupida jer je zaludio Radata i želi ga pogoditi, ali Kupid njega pogađa strijelom, pa se i on zaljubljuje u Tirenu.
Djelu naročitu boju daju upravo prizori sa seljacima, koji se jedan za drugim upleću u radnju, zaljubljujući se u vilu dobrovoljno ili ranjeni i protiv svoje volje od svemoćnog i neumoljivog Kupida.
Kroz sve su dijaloge aktualizirani realistični elementi, a kad se zaljubljuju Držić uvodi petrarkističke elemente.
U posljednja 2 stiha u djelu Držić se obraća zavidnicima i neprijateljima koji su ga uvelike ogovarali na početku njegove književne djelatnosti. Ti isti su ga optužili da je plagijator i da je pokrao Mavra Vetranovića.
3 su bitne teze kod Držića:
1. govori o vlasitom stvaralaštvu
2. poziva na zbilju
3. poziva na tradiciju
Tirenina zaljubljenost i priklanjanje Ljubmiru smiruje na kraju svu tu buru i djelo se, po običaju, završava općim pomirenjem i plesom. I pogađaš - Tirena i Ljubmir su sretno živjeli do kraja života.

Eto, nadam se da sam ti donekle pomogla. Ispričavam se ako je napisano malo zbrda-zdola, ali tako mi je padalo na pamet. Stvarno ne mogu trenutno naći bilješke, tako da ti više od ovog ne znam pomoć'.

I evo ti za kraj nešto o eruditnoj komediji (za svaki slučaj):
Commedia erudita (tal., ˝učena“, plautovska komedija) vrsta je renesansne komedije čistoga humora, stvarana prema antičkim uzorima. Spojivši osnovne stavove antičke poetike (Aristotel, Horacije) i njihove renesansne interpretacije s iskustvom starih komediografa (Terencije, Plaut), renesansni autori došli su do novih zakonitosti i stvorili imitatorsku komediju, koja je poznata kao eruditna. U prvoj fazi iz antičkih izvora preuzimani su: fabula, tipovi, karakteri, zapleti, način organiziranja radnje, situacije i dr. Eruditna komedija bila je podređena nizu pravila koja su obrazovala njenu poetiku: predstavljala je događaje iz svakodnevnog života - izmišljene, ali moguće, imala je zapletenu radnju u kojoj je sudjelovao običan svijet i prikazivao se u nedoličnim situacijama (trgovci, krčmari, sluge, lutalice i dr.; podvale, krađe, nevjerstva i dr.). Njen cilj bio je da zabavljajući poučava; uvažavala je zakonitosti o trojedinstvu – radnja, mjesto i vrijeme. Imala je idealnu šemu ( prolog i pet činova, mogla je biti u stihu ili prozi; u našoj književnosti samo u prozi). Tema eruditne komedije je ljubav s peripetijama, a osnovu radnje čine intrige. Česte su situacije prepoznavanja, prerušavanja i sl. Učesnici su tipizirane ličnosti, dijelom preuzete iz antičke komedije (starac tvrdica, često zaljubljen u mladu ženu, sin rasipnik, sluga intrigant i dr.), a dijelom iz renesansne stvarnosti (pedant, nastavnik humanističke škole, komični i nespretni ljubavnik i dr.). U našoj književnosti najuspješnije eruditne komedije pisao je Marin Držić, u koje je, uz poštovanje vladajuće poetike ove dramske vrste, unosio duh i atmosferu renesansnog Dubrovnika (npr. Dundo Maroje, Skup i dr.).