Space Basketball

[Majin Lizard]

Znam da je malo previše sve odjenom no da ne radim duple postove. Nadam se da će vam se svidjeti. Sljedeće dolaze na moj forum.



__________________________________________________________________________________


Space basketball: Basketball!?!

U ranom prosincu 1891, doktor James Naismith je izumio zanimljivi sport koji se zove košarka. NETOČNO!

James je bio prvi koji je napravio nakon tisuću godina kontakt sa vanzemaljcima!

Što se ustvari dogodilo. Prije tri tisuće godina vanzemaljci su došli na Zemlju ne sa namjerom da nauče ljude svoju visoku tehnologiju, nego da pokažu što je basket.

Nakon što su proveli jedno stoljeće sa njima, vanzemaljci su naučili ljude kako se igra basket i ne samo to, podali su im nevjerojatne moći uz koju ide znanje basketa.

Vanzemljaci su rekli da ću se vratiti opet da ih povedu na međuplanetske turnire nakon tri tisuće godina.

No ljudi su bili glupi, u to vrijeme nije ih zanimao takav sport, nije ih zanimalo ništa o sportu, nastavli su sa svojim bijednim životima, što je još gore, nakon nekog vremena počeli su igrati suprotan sport.

1891., neodređenog datuma, vanzemaljci su se vratili razočarani iako nisu ništa više očekivali. Zato su dali ljudima još jednu šansu.

Odabrali su jednog pametnog čovjeka i počeli mu polako objašnjavat.

James je bio ustrašen nakon što su ga oteli, no nakon nekog vremena je prestao paničariti jer mu se izgled vanzemaljaca nije zgadio kao što je mislio da će mu se zgadit.

„Čekaj malo!?! Zar ne biste vi trebali biti čudnog izgleda i zelene boje.“ James ih je pitao nakon što su mu vanzemaljci ispričali priču, dok je on paničario. Nažalost tu priču nije razumio.

„?)=U ()&=( =)/=/)? )/)?)(/?)? )/ $/“ jedan vanzemljac koji je bio za kompjuterom se javio vanzemljacu koji je pričao Jamesu.

( „Ovo nema smisla, najbolje da stavimo stroj koji će prevoditi naše riječi na njihov čudan jezik“)

„O=)KI /U Z%% !“#$%“Isti vanzemaljac se javio koji je pričao Jamesu.

(„Imaš pravo, donesite strojeve! I nepotrebno je zvati čudan jezik, on vjerojatno misli isto za naš“)

-Koji k...!?!- James se zapitao u sebi.

Jedan vanzemaljac je donio plohu na kojoj su lebdjele mali sivi kružići. Svi u prostoriji su je uzeli i pojeli.

Nakon što su svi pojeli prvi vanzemljac je počeo pričati- „James, ovo što ćemo vam reći možda nećete svatiti odmah no pokušat ću vam polako sve reći više puta ako treba.“

James je šutio.

„Prije tri tisuće godina....


...sad smo se vratili i uočili da niste napredovali, iako smo predpostavili da će se to dogodit, imali smo neku malu nadu da će te biti drukčiji nego ostali, ipak je to nevažno, došli smo opet da vam damo zadnju šansu. Vas smo izabrali jer po našim skenerima vi ste razumna osoba za... khm.... kontak s nama. Vi ste čovjek koji će u vašu civlizaciju donijeti basket!“ Vanzemaljac je izdahom rekao zadnje dvije riječi.

„...“ Gospodin je šutio a zatim progovorio-“Jedan, dva, tri, četri, pet...“

Vanzemljaci su ga gledali začuđenim pogledima.

„Što to radi?“ Jedan vanzemaljac se zapitao.

Drugi vanzemaljac je počeo tipkati na računalu i zatim okrenuo glavu prema vanzemaljcu koji je pitao: „ Čini se da je ovo brojanje do...“- vanzemljac je pogledao još jednom na računalo -„... do deset da svati što se dogodilo ili da se smiri, nekad čak oboje.“

„Što je dobro, zar ne?“ Treći vanzemljac se javio.

Svi su nazad počeli gledat Jamesa.

„..., devet, deset.“ James je nakon brojanja neko vrijeme šutio zatvorenim očima i zatim pogledao vanzemaljca koji mu je sve ispričao.- „Mislim da sam svatio, ako ovo nije neka neslana šala; kakvu mi prokleti Kovač zna prirediti..."-James si je ljutito počeo mljet u bradu a onda nastavio.-"... no imam par pitanja.“

„Heh, ni sami nismo računali da ćete tako lako pristati, to je od...“

„Tko kaže da sam pristao! Imam pitanja!“ James se naljutio.

„Evo jedno pitanje, ovo sam lakše svatio jer izgledate kao ja, odnosno kao svaki drugi čovjek, zar ne biste trebali izgledati kao mali zeleni čudaci. Vidio sam slike vas i vaših brodova, pošto sam vidio da letjelica izgleda slično, zapitao sam se zašto vi ne izgledate?“

„Heh, vi ljudi previše vjerujete u vaše tako zvane filmove. Nikad se neću prestat divit vašom genu mašte koji je daleko napredniji od drugih bića koje smo sreli. Ako mogu ispočetka, nakon nastanka svemira više zvijeza je nastalo...“

Ne razumjem zašto ste tako glupi!“ Jedan vanzemljac se javio.

James ga je namršteno pogledao.

„Marko! Čekaj, Marko, hehe, ti se zoveš Marko na njihovom jeziku!“

Vanzemaljac koji se zaderao namršteno je pogledao vanzemljca koji mu se smijao.

Vanzemljac je nastavio pričati: „...Marko... mmhup... je malo upravu, zar nije logično ako ima milijuna zvijezda i oko svake zvijezde po par planeta koji su tu puno duže od vašeg, zar nije logično da nije nastao neki sličan planet vašem, zar nije!“

„Pa...“ James je bio malo osramoćen.

„Nema veze, naše kakulacije su većinom točne, vi to ne biste svatili, možda neki jesu samo to je mala količina koja se neće iskazat, što bi bilo ne potrebno jer vi bi ste radije vjerovali u neku uzvišenu osobu koja je najmoćnija od svih u ovom svemiru?“ Vanzemljac je zadnju riječ nesigurno rekao.

„Čekaj malo, misliš na Boga!! Što želiš reći da ne postoji!?!“ James se digao i usprotivio.

„Naravno!“-James je nazad spustio vidjevši da je izgubio bitku među daleko naprednijim bićima- „No nastavimo, nas ima mnogo, čak nismo sve otkrili, ima previše živih planeta koji moraju otkriti basket. Uglavnom, većina izgleda kao vi, kako je vi zovete, majka priroda, on stvara isto u bilo kojem kutuku svemira, više manje. Heh...“ vanzemljac se nasmijao.

„Dobro, izgleda da sam pristao no ja ne znam kako da ljude učim pošto niti NE ZNAM KAKO SE TO IGRA!“

Vanzemljac je počeo pričati pravila igre.

„Ima smisla, no još zadnje pitanje, zašto se zove basket ako ima loptu, zašto nije basketball, košarka...“ James je dao čudno pitanje.

Vanzemljaci su ga gledali u nevjerojatnom šoku. Bili su toliko šokirani da nisu progovorili ni riječ dvije pune minute.

„Halo!?“ James se javio.

Vanzemljac je progutao slinu: „Imma... IMAŠ pravo! Ovo je nevjerojatno, javite glavnom basket sudu. NE! Čekaj, javi glavnom basketball sudu. Da, DA! Ima smisla, basket... basket bi se mogao zvati kad se igra na jedan koš, to je nedavno došlo i nismo imali ime za njega. Nevjerojatno, hvala vam James no sad možete ići i početi govoriti o... khm...basketballu.“

„Čekaj! Još jedno, zadnje pitanje, rekao si super moći, što to znači!?!“

Vanzemljac se nasmijao: „ Nažalost ti to nećeš otkriti, no kad smo vas učili u vašem vremenu jedno stoljeće predali smo nevjerojatne moći koje smo mi učili bilijunima godinama. Vidiš ...khm... sport je nevjerojatna stvar, mozak nije samo veliki portal čuda, nego je i tijelo, dobro, preko mozga dolazi do tih moći no svejedno. Sport je nevjerojatna stvar, zato je naša služba da podamo ono što smo mi otkrili drugima i da predamo vama. Razumješ? Vratit ćemo se za 200 godina. Naše kakulacije govore da izgubljeni geni prije tisuću godina će se nakon toliko godina vratiti u ljudska tijela, da nebi došlo do ne potrebnih iznađenja; doći ćemo tada. Sada idi, idi i proširi vijest!“

Vanzemljac je nešto iztipkao i bijela svijetlost se pojavila na Jamesu i James je nestao.



Nakon malog događaja sa Jamesom i vanzemljacima, možda je došlo do malih promjena nakon tog događaja. U 2108 gdje se svijet nije mnogo promjenio. Osim što su nestale religije u proteklom zadnjem desetljeću, nije došlo do velikog tehnološkog razvoja. Samo se pojavilo više zagađenja i problema.

Zato ljudi nisu išli u velika svemirska osvajanja jer su se morali brinuti za svoj planet. No znanstvenici su zaključili da stare slike i videovrpce su bile laži, zaključili su da vanzemljaci izgledaju isto kao ljudi.

____________________________________________________________________________________





Space basketball: Cobrashingan!?!



U jednom malom gradu, negdje u već zagađenom planetu, živio je jedan dječak. Zvao se Tin. Imao je gustu, smeđu kosu koja mu je dosezala do obrva, bio je prilično visok, između jako visokog i normalnog. Bio je dobro građen za svoje godine. Nosio je crne tenisice. Iako su izgledale kao tenisice iz prošlog stoljeća, pomagale su mu da bolje skaće. Imao je crne hlače koje su bile malo duže za njegove noge te su gotovo dirale pod, to je bilo dobro jer više nije bilo dobre topline kao prije. Ljudi su napravili svoj vlastiti omotač s kojem su zakrpali rupe prijašnjeg omotača, nažalost novi omotač je bio jači te je smanjio toplinu sunca više nego što je trebalo. Što je značilo da Tinu nije bilo hladno i mogao je rastegnuti noge koliko je god htio jer hlače, iako je Tin bio siromašan, bile prava stvar. Imale su elastičnost, bile su protiv hladnoće, protiv jake topline i sušile su znoj. Imao je plavu, kratku majcu sa žutim smajlićem koji je pokazivao srednji prst i ljuto lice.

Tin je ležao u svojoj maloj sobi. Živio je u staroj zgradi u prizemlju. Njegov krevet je bio odmah pokraj prozora koji je imao vidik na malu slijepu ulicu. Loša stvar kod toga je što mu je svako mogao ubaciti nešto kroz prozor da je htio. Zato ga je držao zatvorenim cijelo vrijeme. Pošto nije bio bogat, nije mogao priušititi D3D (digital 3D) televizor, imao je stari LCD od širine 70 cm, pošto nije bio D3D pa ga nije mogao smanjiti bilo kad je htio, televizor je bio suprotno od kreveta u malom kutu. LCD mu je uzeo veliki dio sobe. Ormar mu je bio otvoren a odjeća po svakom djelu sobe, to mu je još više uzimalo prostora. No to Tinu nije smetalo, glavna stvar mu je bila da može negdje odmoriti.

Tine je ležao na krevetu. Bio je okrenut na trbuh i gledao je staru, staru seriju koja se emitirala na nekom jadnom, starom kanalu. Tin je gledao taj kanal jer je volio stare animeove.

Gledao je kako kunai lete po cijelom televizoru kad je odjednom čuo buku na kraju slijepe ulice.

Neko se penjao na metalne balkone i stepenice iza slijepog zida. Neko ga je pokušao preći, što je i uspio, Tin je pokušao vidjeti tko je ta nepoznata osoba, no osoba je pala uz zgradu, te se nije vidjela.

Tin više nije tražio osobu koja je prešla zid, nastavio je gledati blijedog zmijolikog čovjeka koji se oblizavao.

Baš kad se opet zadubio u televizor netko mu je pokucao na prozor. Tin je pogledao i sretno otvorio prozor.

„Ej, što ti tu radiš?“ Tin je sretno pitao.

„Neka dva mrguda su došla na teren i nedaju klincima da igraju, hoćemo im pokazat kako se igra?“

„Heh, dali izgledaju dobro ili su obični amateri?“ Tin je pitao.

„Sigurno nisu bolji od nas. Ma! Osim što su ogormni majmuni bez mozga, ništa mnogo.“ Osoba je rekla.

„Ok Blade, idemo!“ Tin je uzviknuo.

Tin je uzeo jaknu i skočio kroz prozor te pogledao Bladea.

Blade, ili njegovo pravo ime Matija, oduvijek su zvali Blade. Uglavnom zato što je bio pomalo na emoa. Bio je šutljiv, uvijek u crnom i imao je ukošenu kosu do očiju, ne zato što je tako htio, htio se on ošišati, no bio daleko siromašniji nego Tin. Sve je govorilo da je emo osim kose, imala je pravi oblik emoa osim boje. Naime bila je crvena! Ali nije bio ginger, nego day walker. Zato su ga zvali Blade. Tin je gledao stari film koji ga je oduševio. Radi se o vampiru koji je mogao ići na sunce i bio je drukčiji od ostalih. Plus je ubiao vampire. Tako je Tin zaključio da Blade nije pravi emo, isto kao Blade vampir. Blade nije volio emoe, tako ni Blade vampire. Blade je bio večinom u crnom, tako i Blade. Blade je bio polu ginger, tako i Blade polu vampir. Tinu je toliko to ušlo u glavu da nije mogao zvati Bladea Bladea. Blade se morao pomiriti s time.

„Gdje su? Na „Tamo“?

Tin i Blade su bili jedni od najboljih uličnih, mladih košarkaša. Bili su kraljevi terena „Tamo“, „Tamo“ zato jer je tamo. Zato su ga zvali „Tamo“.

„Da. Bolje da požurimo.“ Blade je rekao.

Oboje su potrčali i preskočili zid. Iza zida Blade je uzeo loptu koju je ostavio prije nego što je preskočio zid.

Počeli su trčati.

„Što si gledao AC kanal?“ Blade je pitao uz trčanje.

„Da.“ Tin je odgovorio.

U školi nitko nije gledao AC, nije bio u modi i nikoga nije interesiralo osim Bladea i Tina. Oboje su bili dosta siromašni, i oboje su imali iste ukuse. Zato su bili najbolji prijatelji.

Došli su do igrališta gdje su vidjeli kako dva srednjoškolaca drže malog dječaka i daju mu da se primi za koš, zatim mu su ga pustili i smijali mu se kako visi na košu.

„Spustite ga!“ Tin se zaderao.

Srednjoškolci su ih pogledali i još više prasnuli u smijeh.-„Ili še te ušiniti što?“-Jedan se javio.

„Ili ćemo... ćemo..... ne znam... izazivamo vas na dvoboj, mi dvoje protiv vas dvoje, košarka, ovdije, sada. Tko pobijedi dobije igralište!“ Tin se opet zaderao, zatim su oboje napravili korak na igralište i približili se mrgudima.

Dva diva su se pogledala i kimnula glavom, zatim su spustili dječaka koji je u suzama odtrčao.

„Moše!“ Jedan nije znao govoriti ž, s, ć i z jer nije imao prva dva zuba.

„ Fuj! Nastavimo, basket ili basketball?“ Tin je rekao.

„Što fuj!?! Basket!“ Drugi srednjoškolac se javio.

„Tvoji zubi! Krenimo!“ Blade je rekao.

„Za to šete škupo platit!“

Blade je pucao na mjestu gdje je stajao, što je bilo dalje od trice. No nije pogodio.

„Hah, šad mi!“

Krezubi je uzeo loptu, napravio par velikih koraka, izašao iz kruga za trice i zaletio se. Napravio je jedan korak dalje od crte slobodnog bacanja i zakucao.

„Hej! To nije bilo fer, prešao si crtu!“ Blade se usprotivio.

„Igraj!“ Krezubi se zaderao i dodao svom pomoćniku koji je odmah zabio.

„Ali nismo ni ušli u teren!“ Ovaj put se Tin javio.

„Igraj!“ Krezubi se opet zaderao i krenuo dodat svom pomoćniku, no, Blade je već zaprečio put lopte i pomoćnika.

Bili su iznad koša i Blade je imao priliku da zabije, skočio je ali je dodao Tinu koji je spremno dočekao.

Što nije dočekao to što se pomoćnik krezubog zaletio i opalio u leđa Bladea dok je bio u zraku, Blade je pao i udario licem u pod.

„Blade!“ Tin se zaderao. Krezubi je došao do Tina, isčupao mu loptu i zakucao još jednom.

Oboje su se veselili i udarali svojim velikim rukapama po nogama.-„Još jedan koš i pobijeda! Tralalalalaaa!!! Igramo do tri!“

Tin se još jednom htio pobunit.-„Mol... Blade! Jesi dobro?“

Blade se dignuo na koljena i uspravio, kosa mu je bila preko lica i bio je okrenut od Tina.

„Jesi dobro?“ Tin je još jednom pitao.

No Blade nije pogledao Tina, okrenuo je glavu prema mrgudim koji su ga gledali.

Mrgudi su se odmah stali smijat, ustrašli su se. Blade ih je gledao sa okom kao u zmije. Zatim mu je kosa pala opet preko očiju i došao je do Tina.

Tin mu je također pogledao oči jer je vidio strah u očima mrguda.

„Koji kurac?“ Tin je pitao Bladea, no bez straha.

„Neznam, vidim te u troduploj slici, sve je usporeno, neznam što je, no osjećam se super!“ Blade je uzviknuo.

„Fora! Hoćemo ih sad smlaviti?“

„Ajmo!“

Krezubi je već bio na poziciji, mislio je da je gotovo, Tin i Blade su bili predaleko da dosegnu i zblokiraju. No čudna stvar je bila što se Blade pojavio niodkud i uzeo loptu bez problema te zabio koš.

Blade je otišao ispod koša i dodao Tinu koji je odmah iz pozicije pucao i zabio.

Mrgudi su bili zbunjeni i ljuti. Ovaj put su se pripremili. Čim je Blade opet dodao loptu Tinu, krezubi je izbio Tinu iz ruke loptu i krenuo na koš.

Već je bio u zraku, da bi ispao faca, krezubi je s oboje ruke loptu zabacio iza glave i udario u koš, no lopte nije bilo. Krezubi je udario praznih ruku u obruč te se ozlijedio.

Ovaj put je Tin držao loptu i zabio. A na njemu se također vidjele tanke, duguljaste zjenice.

„Ne!“ Oba mrguda su uzviknula.

„Da!“ Tin i Blade su sretno uzviknuli.

Odjednom bijelo svijetlo je uhvatilo Tina i Bladea koji su začuđeno gledali u sebe, pa u svijetlost. Svijetlost ih je teleportirala i nestali su.

„Koji kurac je bio to!?!“ Pomoćnig krezubog se javio.

„Što ja šnam, valjda novi modeli automobila?“ Krezubi je pokušao zvučat pametno, što i je za njegovog glupog prijatelja.


„Gdje smo?“ Tin se zapitao.

„U svemirskom brodu.“ Glas se odazvao.

Tin i Blad su ležali gledajući u jako svijetlo. Od svijetla su se razbudili, no ništa nisu mogli vidjeti.

„U sve... sve... SVEMIRSKOM BRODU!!!“ Tin je skočio i odstupio od vanzemaljaca.

Blade se sjeo.-„Budalo! Mi smo prvi koji su napravili kontak, što si se usrao, pa ako nas namjeravaju ubit, već bi to učinili, zar ne?“-Blade se obratio vanzemljcu.

„Ne i da. Vi niste prvi od vaših koji ste napravili kontakt. No ne namjeravamo vam ništa učinit.“ Vanzemljac je odgovorio.-„Pratite me.“

Vanzemljac je krenuo prema vratima koja su se atomatski otvorila. Blade je poskočio i krenuo za njim.

Tin je oklijevao.

„Zar nejdeš?“ Jedan vanzemljac, kojeg Tin nije primjetio javio se.

„Aaa! Evo.“ Tin je previše ubrzao i udario se u atomatska vrata te pao na guzicu. Primio se za glavu i pogledao je vanzemljca koji ga je također gledao u čudu.

Tin se prepao jer je vanzemljac imao neobično velike oči.

„Čekajte!“ Tin se zaderao.

Kad je Tin došao do vanzemljaca i Bladea, Blade i vanzemljac su već vodili razgovor.

„Znači, ako mi nismo napravili prvi kontakt, tko onda je?“ Blade je pitao vanzemaljca.

„Vijdet će te sve. Naš kapetan će vam reći sve.“ Vanzemaljac nije ni pogledao Tina i Blade samo je došao do vrata koja su bila veća nego prijašnja. Bila su bijele boje i imali čudne znakove na njima.

Vrata su se otvorila. Unutra je ušao vanzemaljac a iza njega dva teenejđera.

„Sjednite.“ Drugi vanzemaljac se javio.

Vanzemaljac je bio malo bolje građe i viši nego ostali vanzemaljci. Imao je bradu i drukčiji znak na prsima.

Tin i Blade su sjeli začuđeni. Vanzemaljac im je prišao i počeo objašnjavat.

„... Nakon što sam ja popričao sa Jamesom počeo je širiti vjest, po našim informacijama malo čudno no ipak je ispalo savršeno. No, došlo je do... khm.... problema. Počet ću ispočetka. Mi smo prvi koji smo izumili space basketball. Imali smo sreće što smo krenuli pravim putem. Nismo zapeli na religijama, no onda smo se pitali, koji je pravi smisao života. Naravno, od svakog dilema, uistinu nema pravog odgovora, mi smo sebi odgovorili zabava! Pobjeda! Tako širimo vijest preko cijelog univerzuma. Kod vas ljudi koriste 10% svog mozga, uskoro 11% po našim istraživanjima, no kad smo mi došli, a mi imamo 28%, prenjeli smo na neke naše znanje. I tako, mozag može odključati nevjerojatne stvari, iznad vaših mogućnosti, povezane sa svime! Mi smo razvili veliki broj ali smo imali par specijalnih, posebnih, najboljih za basketball. Gotova svaka osoba na našem planetu ima neku moć. Mi uzmemo par ljudi koji vole se odmoriti. Oni se odmaraju na nekom planetu i nauče druga bića njihove moći. Vi ste dakako imali sreće dobiti jednu od najmoćnijih. Sagaro! Moć zmija, svojim očima daleko bolje vidiš. Imali smo procjene da bi se moglo vidjeti čak unaprijed! Sagaro ima moć brzine. Jedino nije razvijen šut. No to je naša osobna, specijalna moć. Ali...pošto je gen oslabio, nismo imali sreće, izgubili smo svakoga sa Sagaro. No... vi, mladi zemljani, vi imate moć da zastupate naš planet na turniru. Što kažete?“

„Hm... imate Coca Colu?“ Tin ih je pitao.

Vanzemaljac ih je gledao. Pogledao je vanzemaljca za kompjuterom. Vanzemljac je odmah znao što je trebao.

„Govori o gaziranom piću. Jednom od najstarihijh njihovih proizvoda. Neki je smatraju drogom jer nikad nije pala sa tržišta, no gotovo je bezopasna. Osim što stvara LSD u ranoj dobi, hiperaktivnost kod svakog djeteta te uništava jetru...bezopasno. Mislim da bi mogli doći do takvog proizvoda gospodine.“

„Čuo si ga, onda?“ Vanzemljac je opet pitao.

„Nikad!!! Mrzim colu, pepsi je bolji!“ Tin se zaderao.

Vanzemljac za kompjuterom kimnuo je glavom vanzemljacu koji se nasmijao.

„Dogovoreno. A ti... Blade, ne?“

„Ja sam unutra, kao da imam što raditi doma. Samo i ja hoću pepsiji.“ Blade je odgovorio.

Vanzemljac se nasmijao i kimnuo glavom vanzemljacu koji je bio na kompjuter. On je svatio što misli i počeo tipkat na kompjutoru.

„Dobro, nadao sam se da će te pristati. Mogli bi ste upoznati ostatak ekipe. Nažalost, nakon što smo izgubili sag....“

„Čekaj! Ne, ne, ne. Od kud vi dolazite!? Sagaro!?! Ne idem dok ne bude drugo ime. Fuj! Sagaro! Zvuči kao kineski proljev.

„Gospodine, kineski proljev je...“

„Šuti! Znam što želi reći. Slušaj, možeš... no to ime će vrijediti samo za tebe.“

„Hm, no ako ste u mojoj blizini, zove te ga... ....zovete ga.... znam! Zovete ga Cobrashingan!

„Gospodine, ne postoji u bazi podataka....“

„Šuti! Upravo je izmislio to debilu. Onako, da saznaš od kud dolazi ta riječ, boli me briga! Huh! Ovo prelazi preko kodeksa no... Izgleda da nemamo izbora. Dogovoreno! Hoćemo sada upoznati ostatak ekipe?“

„Može.“ Tin i Blade su rekli.

Vanzemaljac je krenuo a iza njegovih leđa Tin i Blade su si dali pet za bitku koju su osvojili od vanzemljaca.

„Samo malo, niste nam sve objasnili!?!“ Blade se javio.


_________________________________________________________________________________


Space basketball: New team


Vanzemaljac je hodao sa Tinom i Bladeom niz hodnik.

„Prvo nam reci svoje ime.“ Tin je zapovjedio.

„Max.“ Vanzemaljac je rekao.-„Ja sam kapetan ovog broda. Ja sam prije 300 godina razgovarao sa Jamesom.

„Čekaj, 300 godina? Zar je to moguće?“ Blade ga je pitao.

„Heh, drukčija su pravila u svemiru i drugim planetima. Ne samo to, naši životni geni su drukčiji od vaših. Vi će te također sporije starit. Ako će te ostati izvan svog planeta do kraja svog života. Uštedit će te 50 godina.“ Vanzemljac se nasmijao.

„Super, Max. Samo malo, zar nismo mi malo premladi za ovakve stvari?“ Tin ga je pitao.

„Niste, u svemiru nema ograničenja godina iako se tek nakon dvanaest godina pojavljuju znakovi moći. Recimo da je bilo tko sposoban igrati nakon dvanaest godina.“

Tin je neko vrijeme šutio a zatim se opet javio.

„Heh, Max, Max, Maxo, Maxe. Hm, heh, mogu te zvati Maksi?“ Tin je pitao.

No prije nego što je Tin završio tu rečencicu: -„Ne!“- Vanzemljac je mrsko odgovorio.

„Dobro.“ Tin se naljutito no brzo ga je prošlo jer je imao drugo pitanje.-„No kako uopče pričate naš jezik?“

„Dok ste spavali ugradili smo vam mikro čipove u mozak. Ovuda.“ Vanzemaljac je skrenuo ali Tin i Blade su stali.

„Mirko?!“ Tin se primio za glavu.

„Molim? Ah, bez brige, ništa vam neće biti.“ Vanzemljac se nasmijao i nastavili su.

„Dobro.“ Tin je malo stao s govorom razmišljajući.-„Kako ste nas našli?“

„Pa... bili smo kružili proteklih mjesec dana oko ovog planeta tražeći nadprosječne moći na planetu.“

„Znači, kad su nam se oči promjenile otkrili ste nas?“

„Da. Ovuda.“

Max je došao do vrata koja su se atomatski otvorila. Svi troje su ušli u sobu. Soba je bila luksuzna. Preko pola sobe širio se prozor kroz kojeg se vidjelo crnilo posuto zvijezdama. Po cijeloj sobi je bilo kauča, sjedala, fotelja. Bijelo svijetlo je osvjetiljvalo prostoriju.

Čim su ušli na ulazu ih je dočekao još jedan vanzemaljac.

„Gospodine. Trebam vas na kratko“ Vanzemljac je bio nervozan.

Max i vanzemljac su ostali stajat na ulazu a Tin i Blade su otišli sjest.

„Učinili smo što ste nam poslali. Doveli smo...pepsi i.... Jack gospodine.“

„O ne, što je sad učinio?“ Max je pitao.

Oboje su tiho razgovarali da ih niko ne čuje.

Blade i Tin su sjeli. Primjetili su dječaka.

Dječak je bio crne boje u odjeći koja je izgledala kao stare hlače i majca za košarku sa Zemlje u 21. st. bila je bijele boje no na odječa je bila zmazana i puna krvi. Dječak je imao par modrica na licu. Iako je sjedio na podu naslonjen na prozor, vidjelo se da je bio jako visok. Gledao je u crnilo i vidjelo se njegovo potišteno, tužno lice.

Blade i Tin su si natočili pepsi i gledali ga. Kimnuli su si glave i prišli dječaku.

„Izvoli.“ Tin je ponudio čašu pepsia dječaku.

Dječak ga je gledao. Niz usnicu mu je tekla krv.

„Hvala.“ Dječak je uzeo čašu i stavio je na pod.

„Svetogrđe!!!!“ Tin se zaderao.

„Pravilo broj jedan! Pas! Mačka! I pepsi! Te tri stvari su moćnije od svih nas! Moraš ih poštovati!“ Blade se zaderao.

„Pravilo broj dva! Pepsi ne staviš na pod kad ti ga netko ponudi. Popiješ jedan gutljaj i ocijeniš!“ Tin je dodao.

„I pravilo broj tri! Nema ga! Sad Pij!!!“ Blade je još glasniji bio.

Dječak ih je gledao začuđeno. Zatim je podigao čašu i popio jedan gutljaj.

„Tako. Sad, tvoje ime?“ Tin je pitao.

„J...Jack.“

„Jack! Ja sam Tin a on je Blade, drago nam je.“ Tin se nasmijao.



„Doveli smo ga s njegovog rodnog planeta. Našli smo ga pred njegovom kućom pun krvi. U njegovoj kući otac mu je bio ubijen, imamo sumnje da je on to učinio. Majku nismo našli.“ Vanzemljac je bio zabrinut.

Max je šutio. Razmišljao je.

„Ne možemo ništa učiniti. Više ga ne šaljemo na njegov planet. Javi sudu, neka on to riješi.“

„Dobro kapetane!“ Vanzemljac se okrenuo i otišao.

Max je ušao u sobu.

„Aha. Vidim da ste se upoznali.“

Tin mu je prišao. Približio se Maxu i počeo sumnjivo bacat pitanja.

„Jeli on dobro? Kako ga ostavite u krvi? Jese tuko ili nešto? Pa mi mu možemo srediti nešto? Usput, on je u našem teamu?“

Odjednom nešto je dotaknulo nogu Tina. On je pogledao. Dirala ga je noga od Jacka koji je još bio uz prozor. Čudna stvar je bila što s normalnom nogom mu je trebalo dobrih pola metra da dosegne Tinovu nogu. No Jack ju je rastegnuo pola metra do Tina.

„Koji?“ Tin je gledao u Jackovu nogu.

„Čuo sam te.“ Jack se javio.

„Da. To je Jackova moć. Jako je dobar igrač, ne samo rastezanje do pola metra već i ima odličan šut. On je kapetan teama. Nakon što su nestali Sa...Cobrashingani, nismo imali teama. Morali smo napraviti novi, on nam je bio prvi kandididat. Njegov planet je bliže suncu. Kao kod vas u... Africi. Uglavnom, nije se dobro razvio no uspijeli smo prenjesti neke genteske moći ljudima na njegovom planetu.“

„Dobro. Znači ti si nam kapetan momčadi. Super! Vidi se da si dobar igrač“ Tin je bio sretan.

„Sad nas ima troje. Još dva.“ Blade se javio.

„Da. Oni bi sada trebali doći. Samo da se zna. Jedan igrač je s drugogo planeta,... khm... da budem precizan, s vodenog planeta“ Max se nasmiješio. –„Njihov planet je potpuno prekriven vodom, ledenjaci su se otopili prije par milijuna godina. Žive pod vodom no zadržali su pluća. Inače ovaj planet je među prvima gdje smo postavili kontakt, još prije nego što se potopio. Znači da imaju gene moći i mogu disat među nama.“

Vrata su se otvorila. Kroz njih je ušao jedan vanzemljac a iza nje još jedan, drukčiji vanzemljac.

„Aha, evo je.“ Max ju je pogledao.

„Nju?!“ Blade i Tin su uzviknuli.

„Što bi to trebalo značit!?!“ Vanzemljka je uviknula.

„Govori!?“ Blade i Tin su opet uzviknuli. Oboje su pali na pod od iznenađenja.

Ovaj put se vanzemljka se naljutila. Krenula je prema Tinu i Bladeu. Tina je digla ljevom rukom a Blade desnom za majce visoko u zrak. Iznad njenih ramena.

„Slušajte klinci, ako smo u istom teamu ne znači da me možete zajebavat! Jasno!?“ Vanzemljka je bila srdita.

Bila je tamno plave boje. Na rebrima je imala proreze. Oči su je bile na veliko čudo nalik ljudskim očima. Imala je čudno oblikovani rep na glavi koji je izgledao kao zaljepljena kosa. Hod joj je bio elegantan i imala je mršavu građu tijela no njezina moć je bila nadljudska. Oboje je digla iznad ramena. Imala je čudne dlačice po nekim djelovima tijela. Te dlačice su izgledale kao neka čudna kombinacija dlake i ljuske. Imala je kožu između prstiju. Sve na njoj je bilo tamno plavo jer je bila gola. Bar se tako činilo. Na intimnim djelovima imala je čudne obuče koja je izgledala kao mnogo dlaka zaljepljene u jednu cijelinu, a ta cijelina je bila zaljepljena za kožu. Dlake na obuči su bile još čudnije, izgledalo je kao prijelaz perja u ljusku.

„Znaš, izgledaš kao polu Mystique polu Kisame.“ Tin je digao prst na njene oči i nasmiješio se. Blade je prekrio rukama usta da se ne vidi kako se smije, no vanzemljka je to uočila.

Vanzemljka je zarežala i odbacila Bladea i Tina.

„Imate sreće što smo u istom teamu. Ustvari, to bi mogla biti nesreća za vas.“

„Vidim da ste upoznali Aquu.“

„Čekaj malo. Auqa!?! Zar nije to malo... svijetlija boja?“ Tin se odmah javio.

Aqua je Tinu dala hladan pogled i Tin je odmah zašutio.

„To je ime idiote!“ Aqua se zaderala.

„Dobro dobro, smiri se. Fali nam još jedan igrač.“ Tin je odmah promjenio temu.

Svi su šutijeli. Prošlo je par minuta, zatim deset, a zatim pola sata.

„Dobro gdje je!?!“ Max je već bio mrzovoljan. Izvadio čudnu spravicu iz đepa i počeo čačkt po njoj.

Max i Tin su nestali što je bilo čudno jer nije bilo mnogo mjesta za sakrit se u sobi. Jack se nije ni pomaknuo u protekla pola sata. I dalje je gledao u zvijezde ne dirajući svoj pepsi. Aqua je drijemala na kauču. Tin i Blad su se pojavili i tog trena su se vrata otvorila. Svi su pogledali no pred njima nikoga nije bilo. Netko je ugasio svijetlo i vrata su se zatvorila.

Svi su gledali jedan drugoga zbunjeni. Aqua se digla s kauča spremna za borbu. Čak je i Jack pogledao na drugu stranu. Max je svojim svijetlom od spravice prolazio po prostoriji.

„Koji kur....“ Aqua nije stigla završiti rečenicu, netko ju je gurnu iza leđa. To nije bio Blade ni Tin jer su bili udaljeni par metara od nje. Gledala je začuđeno oko sebe. Zatim ju je netko gurnu sprijeda. Aqua nije stigla reagirat kad ju je netko pošlatao po guzici.

„Oh!?!“ Aqua se primila za guzicu.

Blade i Tin su se počeli smijat no onda ta nepoznata osoba povukla ih je za nogavicu i oboje su pali na pod.

Aqua je gledala Tina i Bladea, zatim je zažmirila. Otvorila je oči. Oči joj više nisu bile ljudskog izgleda nego su više nalikovale ribljima a pokraj očiju se pojavila čudna, izbočena pruga koja se protezala niz lice, vrat, tijelo te do kraja nogu. Aqua je opet zažmirila i ovaj put ju je netko dotaknuo za cice. Aqua je brzo zamahnula rukom i udarila nepoznatu osobu.

„Aaaaa!!!“

Max je napokon upalio svijetlo i svi su pogledali na nepoznatu osobu na podu koja se valjala od boli. Osoba se držala za nos na kojem se dobro vidio mlaz krvi koju je osoba pokušala zaustaviti.

„Ah. Gospodo i.... gospođa, ovo je Matija. Mali delikvent no njegova rijetka ali odlična moć je brzina. Kao što ste vidjeli ugasio je svijetlo a da ga nismo ni vidjeli. Dobar posao Aqua, mislim da je to zaslužio.“ Max se nasmijao.

Aqua ga nije slušala, Tin joj je nešto šaptao.

„Da, jako dobar posao! Želiš me ubit!?!“ Matija se zaderao.

No Aqua nije obračala pažnju na njega. Nakon što se Tin odmaknuo Aqua je krenula prema Matiji.

„Što to radiš!?“ Matija se ustrašio. Aqua je šutijela.

Matija je bio slične godine kao Tin i Blade samo što je bio daleko manji. Imao je veliku, svijetlo smeđu, čupavu kosu koju je bilo nemoguće ukrotit. Kosa je bila toliko velika da mu je dala nekoliko centimetra više za njegovu „veliku“ visinu. Imao je čudnu, svemirsku odjeću i zelene oči.

Aqua ga je primila za nogu i digla naglavačke.

„Aaaa! Koji!?! Prestani! Pusti me!“ Matija se kolebao. Krv mu je potekla oko nosa, preko očiju. Odjednom, netko je ugasio svijetlo. Matija je zašutio i gledao oko sebe.

„Koji kurac se događa!?!“ Matija se ustrašio. Gledao je oko sebe a zatim uočio utvaru ispred sebe, naravno okrenutu jer ga je Aqua i dalje držala za nogu. Utvara se počela prebližavat.

„Aaaa!!! Pusti me!“ Matija se počeo derat.

„Sssssssssssssssss!!!!“ Matija je vidio lice utvare, oči su joj svijetlile u mraku. Zmijooke oči su ga gledale.

„Aaaaaaaaaaa!!!!“ Matija je završitao i Aqua ga je pustila. Matija se brzo digao i krenuo naprijed no utvara se pojavila pred njime. Spotkanuo se i pao na pod.

„Ovo je...“ Prva utvara se javila.

„....osveta!!!“ Druga se odazvala.

„Buaaaa!!!!!!!“ Matija je počeo plakat.

Max je upalio svjetlo. Vidio je Tina i Blade sa cobrashinganom okrenutom prema Matiji koji je već na veliko plakao.

Tin i Blade su pali u smijeh dok se Aqua samo smiješila.

„Nitko ne zajebava nas.“ Tin se smijao.

„Trebao si se vidjeti!“ Blade se cerio Matiji.

Matija se durio na podu. Obrisao je krv i suze s rukom.

„Ok. Dosta zafrkancije. Ovako.“-Max se prvo smijao situaciji no onda je postao ozbiljan.-„ Evo kako stvari stoje. Naša zemlja je prva koja je izumila košarku, bili smo jedni od najboljih no izgubili smo team. Ja predstavljam moj planet, Zagan. Može se reći da sam ja jedan od više trenera koje će te imati. Neću vas doslovno terinirat no govorit ću vam informacije koje trebate znati. Vas petero, Matija, Tin, Blade, Aqua i Jack ste odabrani. Vaša momčad mora prvo proći kvalifikacije da uopče uđe u svemirska natjecanja. Još će vam sve objasniti jedna žena na mom planetu. Ona će se brinuti ovama i govoriti što sve trebate raditi. Kod nje ću biti svi osim Jacka. On je već igrao u pravim momčadima i ja ću se pobrinut za njega. U vezi vaših moći, ima više stupnjeva, vi ste svi tek na prvoj razini. Znam da imate još mnogo pitanja, no molim vas strpite se. Žena na mom planetu će vam reći sve. Ako vas još nešto zanima, Matija također zna o našem planetu jer se rodio tamo. Sada se možete odmoriti u našim sobama dok ne stignemo. Možete ići.“ Max je došao do vrata koja su se atomatski otvorila i čekao da ostali krenu. Malo su oklijevali a zatim svi krenuli.


Što bi se moglo dogodit dalje? Tko je ta žena? Dali imam još pitanja? Ne, evo, bar sam vam jedno odgovorio. Do sljedećeg puta. Space baskteball!!!



__________________________________________________________________________________



Space Basketball: Tko je ta cura!?!



Par vanzemaljca su čekali u hodniku. Svaki vanzemaljac je pozvao nekoga.

„Molim vas gospodine, može te me pratiti da vas odvedem do vaše kabine?“ Vanzemaljka se obratila Tinu.

„D-da.“

Tin i Blad su pratili zajedno vanzemaljca i vanzemaljku.

„Haha! Ovo je baš fora!“ Tin se javio sav sretan.

„Da.“

„Baš se pitam, Max je rekao da ima više stupnjeva ovih naših moći, kakvi ostali stupnjevi izgledaju?“

„Izgleda da ćemo otkrit.“

„Da.“ Tin se smijao.

Muški vanzemaljac je skrenuo drugim hodnikom. Tin i Blad su stali.

„Dobro, čujemo se kasnije.“ Blad je mahnuo Tinu.

„Da.“

Oboje su krenuli svojim smjerovima. Tin je ušao u svoju sobu i skočio na krevet. Zjevnuo je i zaspao.



...

„Gdje sam?“ Tin se počeo budit.

„U sali. Da budem preciznija u operacijskoj sali.“ Vanzemaljka se javila.

„Š-što?“ Tin je bio mamuran.

„Čekaj da lijek prođe, nemoj se dizat.“

„Što radim ovdije?“ Tin je pao na krevet.

„Pa operacija. Sad ćeš razumjet čitat naš jezik. Da objasnim, kad ste prvi put došli ubacili smo vam mikro čipove da procesira govor jezika, no da čitate, to je kompliciranije. Ništa se ne brini, ništa ti neće biti i sad ćeš sve razumjeti.“

„Hvala.“ -Tin se digao.- „No malo ne pristojno zar ne!?! Zar ne biste vi trebali biti uzorni nama? Kaj god, gdje su ostali?“

„S-sad ću doći po tebe.“

Vrata su se otvorila. Max je prvi ušao a iza njega ostali dio teama.

„Sad ćemo stići na Zagan, dotle ćemo čekat u prostroji u kojoj smo bili nedavno. Ajmo Tin.“ Svi su krenuli.

...

„Ovo je život Blade.“ Tin je ležao na kauču i pio pepsi.

„Heh. E, gle, njihov planet.“ Blade se digao i primako prozoru.

Letjelica je brzo silazila na Zagan., i prije nego što su znali već su sletjeli.

Ekipa sa Maxom je izašla iz prostorije. Počeli su se opet kretat po hodnicima i prolazima. Došli su do čudnog hodnika koji je išao prema dolje. Na podu su bili prozori. Hodnik je imao vrata na kraju koji se činio kao izlaz, ali kroz prozore se vidjelo da čudne stepenice ne vode do njih. Sve u svemu, prostorija je bila čudna.

„Koji čudan hodnik!“ Tin se zaderao.

„Što je tu tako čudno?“ Max ga je pitao sa čistom znatiželjom.

„Pa... bhb...t.“ Tin se zamuco.

„Nema veze, sad bi trebali otvorit vrata.“ Max je opet počeo tipkat na svom đepnom računalu.

Nešto je zalupilo na vrata, toliko jako da se činilo kao da je tenk pokušao probit. Tin je pogledao na prozor, neka čudna žena je lupala. Izgledala je jako ljuto.

„Ah, da, to je žena za koju sam pričao. Upoznajte Nikolinu.“ Max je pokazao na polu ženu polu medvjeda kako lupa svom snagom na vrata koja su se već udubila.

Doslovno je bila polu medvjed jer su joj ruke bile u obliku medvjedićh šapa, pune smeđih dlaka. Ostalo je tjelo izgledalo normalo, samo što je imala čudnu crnu odjeću. Imala je crni remen preko čela i čudnu crvenu haljinu omotanu crnim remenima. Njezina kosa, boje crvene, joj je dosezala leđa. Imala je zelene oči i stravično lice.

„Aaaaa! Di ti je pamet! Baba je luda!!!!“ Tin je skočio na Maxa.

„Ne! Pa... dobro je osoba kad je upoznaš.“ Max se smijao.

Tin se primaknuo prozoru gledajući točno u Nikolinu.

„Halo!“ Tin joj je nešto rekao.

„Re.. m. T..o. h.o......!!!“ Žena se čula loše i prigušeno.

„Što?“ Tin je stavio uho na staklo.

„Reci mi tvoj horoskop!!!“ Žena se čula bolje.

„Reci mi tvoj horoskop!?! Kaj ova priča?“ Tin se obratio Maxu.

„Huh, neka vam ona objasni.“ Max je stavio ruku na čelo i prekrio oči zatim opet nastavio tipkat.

„Ma da! Nemoj mislit da si se izvuko! Jack! Jebem te! Imaš sreće gade.“ Tin je bio ljut.

Žena je tako jako udarila da se dio broda udubio unutra u obliku šake. Tin je odskočio.

„Može netko otvorit vrata! Hvala!“ Max se okrenuo i zaderao niz hodnik.

Umjesto vrata koja su bila na kraju hodnika, pod se počeo spuštat dolje, a vrata zajedno sa zidovima gore. Žena je nestala.

Svi su tražili ženu na izlazu. No nestala je.

„Što misliš da ste je možda pregnje....“ Tin nije stigao završit, Nikolina je skočila niodkud na Tina. Pretisnula ga je na pod.

„Reci mi svoj HOROSKOP!!!“ Izgledala je kao da ga želi ubit.

„Huh, ha... mp... strijelac, STRIJELAC!“ Tin se prepo.

„Dobro.“ Žena se nasmijala.

„TI!?“ Sad se bacila na Blada.

„Škorpion.“ Blade je odgovorio bez straha.

„Bok Nina.“ Matija se javio.

„Bok.“

„Hey! Zašto on nije verbalno zaskočen kao mi!?!“ Tin se bunio.

„A tvoj?“

„Neznam.“ Aqua je mirno odgovorila.

„Super! Zajedno ćemo saznat.“ Nikolina je bila sretna.

„I ona isto!“- Sad je Tin bio bjesan. –„Ti nisi čista!“

„Znam.“

„Super. Ovo je vaša domaćica, ona će vam reći bilo što želite. Živjet ćete s njom tjedan dana i razgledat naš planet... dobro, bar ovaj grad, a zatim slijede natjecanja, dotada, doviđenja.“ Max se naklonio i brzo kidnuo.

„Hey! Kakav super!?“

Svi su šutijeli i gledali u Nikolinu.




____________________________________________________________________________________
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
____________________________________________________________________________________

[Majin Lizard]

Ispričavam se na duplom postu no ova epizoda nije stala. xD
_______________________________________________
Space Basketball: Nina i Nika


„Dobro. Da se upoznamo...“ Nikolina se smiješila.

„Molim!?! Želiš da se upoznamo a sekund prije si skakala po nama!?!“ Tin se derao na nju.

„Znaš, nije pristojno upadat u riječ.“ Nikolina se namrštila.

„Nije pristojno srušit čovjeka i prijet mu smrću ako mu ne kaže horoskop.“ Tin se još jače namrštio.

„ E pa, bgla blga!!!“ Nikolina je počela mahat rukama po Tinovom licu.

„K..koji kurac radiš?“ Tin je žmirkao i nespretno branio od Nikolininih ruku.

„Hah, kao što sam počela. Ja sam Nikolina, možete me zvati Nina. Živjet će te u mojoj kući sa mojom sestrom. Pitajte što god hoćete i krenimo.“ Nina je sa smiješkom obrisala nos jednim prstom iako nije imala ništa na licu.

„Dobro, možeš nam sve reći detaljno, što se tu točno događa?“ Aqua se javila.

„Svakako. Sve će mo proči detaljno, ajmo dotle.“ Nina je izašla van a ostali su je pratili.

Čim su izašli, vrata broda su se zatvorila, ali brod se nije micao. Stojali su vani. Sunce je lagano sijalo uz povjetarac. Na podu nije bilo ničega osim žute, suhe zemlje. Kao na divljem zapadu osim što su stare, drvene kuće zamjenjivale unaprijeđene ali ipak identične kuće i zgrade.

Nije bilo mnogo kuća. Sve je bilo popunjeno lokalima i jednokatnim zgradama. Družina je stojala pokraj letjelice u centru grada. Par ljudi je prolazilo koje nije obračalo pažnju.

„WTF!?! Čekaj čekaj? Ovo izgleda kao neka unaprijeđena verzija divljeg zapada. Koji kurac, ja sam mislio da bi trebale biti ogromni, lebdeći tornjevi i milijun letjelica!?! A koji kurac je ovo. Pa naš planet izgleda bolje.“ Tin se ljutio.

„Bolje. Mladi dječače, tvoj planet je primitivan. Mislim da ti je Max rekao danas dosta, jer mu je takav dan, to znam, jer sam pogledala na horoskopu. Ako je, sigurno je rekao da je naš planet, naša vrsta imala sreću da krenemo pravim, pravim putem. Ili bar najbliže k tome. A pravi put je bio više manje sličan svima vama. No izbjegli smo religiju i ratove, to nas je daleko ubrzalo. Nije bilo država ili slično, svi smo bili jedno. I najvažnije, imali smo dodir s prirodom, zato mora sve ostat jednostavno. Mi živimo zajedno s njima, životinjama, ne smetamo ih. Tako smo odključali moći životinja, a uz to i ostale, slične. Moja obitelj je jedna od prvih, zato ja imam moć pretvaranja u medvjeda.“

„Wow, fora, iako... ... medvjed, to je malo otrcano.“

„Otrcano?“

„Pa daj ajde, vidjeli smo u igricama i....“ Tin nije stigao završit, Blade ga je opalo po glavi.

„Hoće reći fora.“

Tin se držao za glavu.

„Kaj god kažete. No moram tu skočit, pokupit papire za vaše horoskope, brzo se vratim.“

„Matija? Tko je ta ženska?“ Tin ga je pitao.

„Što? Što je čudna? Ma, takva je. Opsjednuta je o horoskopu, njezina obitelj je također izmislila horoskop, odnosno otkrila. Njezina prabaka je bila na vašem planetu. Koliko sam čuo, njezin pokušaj nije uspio. Pa je njezina obitelj bila ljuta, baka je onda poslala sina na vaš planet, jer su oni opsjednuti time. Tako je njihov sin, dida, ujo, ma ne znam. Uglavnom, završio je na vašem planetu da vrati nazad znanje. Imate sreće, inače ne biste ni to znali. Njezina loza je plemenita.“ Tin i Matija su je gledali u obljižnu trgovinu kako drži prodavača za odjeću sva crvena u licu deruči se na njega.

„Aaaaaaaaaaa. Jebeno.“ Tin.

„Što!?! Ž-želio bi je jebat!? Čekaj, tako si rekao i za k-kurac? Što si ti, perverznjak!?!“ Matija se odmaknuo.

„Što, o ćemu ti pričaš?“ Tin se odmaknuo od njega.

Blade je gledao njih dvojcu.

„Perverznjak!?! Možda i sliovatelj. Dugo nije bilo takvih, policija!!!!!“ Matija se derao.

„Ti si budala, di su ti dokazi da je silovao, što ćeš reći policiji.“ Aqua se javila.

„Silovatelj? Ma o ćemu vi pričate, tko je silovao!?!“ Tin se bunio.

„Pa ti si pričao da bi je jebao i čiji će kurac to učinit!“ Matija je uperio prst prema Tinu.

„Molim!?! Nisam. Koji je tebi kurac!?“ Tin je uperio prst u njega.

„Evo opet!!!“ Matija se zaderao.

„Matija, možeš se malo smirit da ti objasnim, vidiš, Tin kad je rekao te riječi nije ih mislio, to je značilo kao psovka.“ Blade se javio.

„Psovka? Hmm.... Psovka, mislim da sam čuo nešto o tome.“ Matija se zamislio.

„Da, recimo da psovka pomogne izbaciti lošu energiju, problem je što, ako je psovka namjenjena nekom, da njemu se pojača negativna energija. No, vidiš, Tin je psovao više u prazno ili Nini, iako nije namjeravao je povrijedit, što vidim da nije. Razumješ.“

„Phm.... Hahahahahaaa!!!! Ti ne znaš što je psovka, ti si retardiran!“ Tin se smijao Matiji.

Matija se namrštio.

„Vidiš, sigurno ti je smetalo što te nazvao retardiranim. Eto, to je uvreda.“ Blade se javio.

„Hm, e pa, ti Tin si.... ti si.... proljev! Aha, da proljev!!! Ti ti proljev!!!!!!! Haha, PROLJEV!!!!“ Matija se počeo derat na glas.

Tin ga je gledao zatim opet prasnuo u smijeh.

„Što je sad bilo, mislio sam ga uvrijedit?“

„Pa, recimo da ti je uvreda bila grozna, čak smiješna. Radi na tome. Uči od nas.“ Blade je objasnio čime je odmah stavio Matiju u razmišljajuču pozu.

Ekipa je i dalje čekala na laganom suncu Ninu.

„Tko je to?“

„Tko je tko?“ Blade je pitao Tina na njegovo pitanje.

Tin je gledao u neku udaljeni salon gdje se skrivala mlada djevojka. Tin je stavio ruku na čelo da bolje vidi.

„Zašto nas gleda, već sam je vidio prije pet minuta.“

„Ne znam.“

„Što je bilo.“ Nina se javila.

„Neka nas ženska gleda, a, nestala je.“

„Nina! Nina!“ Cura je trčala prema njima.

„What the fuck!?! Jel ja to sanjam!?!“

„Što je Ti...“ Blade je pogledao curu i odmah preklopio usta rukama.

„O-o-o.“ Tin se zamucao.

„Što je vama? To mi je sestra.“ Nina se javila.

Nina je došla bliže svima.

„Bok ljudi, heh.“ Cura se smiješila. Malo se zacrvenila od srama.

„Ljudi, ovo je moja sestra Nika.“

„Čak se i ponaša slično.“ Tin je otvorio širom usta. Blade se nije ni pomaknuo, gledao je na prazno mjesto na kojem je prije jednu minutu Nika trčala prema njima.

„Dobro što je vama!?!“ Sad se Nini gnjev vraio.

„Ona. Izgleda identično kao Inoue.“

Tin je bio upravu. Imala je iste oči, isto lice, istu boju kose. Jedino je kosa bila potpuno iza, nije pramenova na licu.

„Isuse Bože!!?!!! Čak ima i indentične cice!!!“ Tin se derao a Nika se zacrvenila.

Nina ga je opalila po glavi i zravnala sa zemljom.

„Prvo, nije me briga na koga liči, drugo, zar niste vi prestali vjerovat u Boga?“

„Ma, to je ostalo u genetiki, MAKNI SE!“ Tin ju je gurno da je i dalje gleda Niku koja se još više zacrvenila.

Nina je primila Tina za vrat i počela dizat jednom rukom.

„Aaaaaaaaaaaa!!!!!!“ Tin se derao.

„Uglavnom, još jednom pogledaš moju sestru odkinut ću ti vrat i samo se usudi joj komentirat cice!“ Sad ga je Nina bacila na pod i krenula podignut papire.

Bila je to velika hrpa papira na jednoj gomili. Kad ju je Nina dignula hrpa je papira bila preko njene glave. Svi su krenuli u jedan smjer. Matija ih je bio iznad svih i on je vodio grupu.

„Samo malo, rekli ste da živite sa prirodom, koji je kurac ovo, uništili ste drva za papire, onako, zar nemate đepne kompjutere.

„To je naša obitelj napravila, cijepamo samo stara drva, koja su bolesna i koja ću umrijet ubrzo.“ Nika se javila.

„To je kao da ste staromedni ili nešto.“ Tin se okrenuo a Nina, koja je hodala iza, udarila ga je u guzicu.

„Hey!“ Tin se namrštio i počeo nešto razmišljat. Neko vrijeme su tako hodali zatim je Tin polako okrenuo glavu da gleda u Niku, no prije što je počeo Nina ga je opet udarila.

„Hey!?! Kako si vidjela?“ Tin se držao za guzicu.

„Šuti!“

Dok su hodali okolina se mjenjala. Svuda je bilo poredanih kućica. Okolo je rasla trava i sad je bilo asvalta.

„Jebote. Ovo izgleda kao satelistki grad!“ Tin je gledao oko sebe.

„Pa i je.“

„A što radi ovaj asvalt? Zar niste vi povezani sa prirodom.“

„Pa na mom mjestu nebi ga bilo, no glavni sud je odredio, nekima vrstama je smetalo. Onako, moramo imati malo stila.“

„Heh, sigurno ima negdje dole ograda, a iza priroda divlja, kao u Preko ograde. Hehe.“ Tin se smiješio.

„Molim, ne znam o čemu pričaš no točno si rekao, iza je priroda.“

„Hehe, ovo je dobro. I dalje mi se čini kao san, možda me mater ubacila u one nove strojeve, gdje spavam koliko hoću i budem u svojem svijetu.“

„Ako je tako onda se probudi, šifra je koliko sam čuo štipanje.“

„Heh, da.“ -Tin se uštipnuo i ništa se nije dogodilo.- „Gle, ništa se nije dogodilo.

„Da, pa nije ovo san...“ Nina je završila.

„...retardo!“ No Matija je dodao.

„Što si rekao!?“ Tin je pokazao šaku Matiji.

„Ta ti je dobra. Bravo Matija.“ Blade je primio Tina koji je htio zaskočit Matiju.

„Hvala.“

„Što je to bilo?“

„Ma psovke, fora stvar, objasnit ću ti kasnije.“

Još su neko vrijeme hodali i Tinu je opet dosadilo.

„Dobro, gdje je ovdije kraj? Već vidim ogradu.“

„Pa da, mi živimo uz prirodu, pa smo baš uz ogradu, da možemo ući u nju kad god poželimo.“

„Dobro, znači da smo blizu?“

„Da.“

Došli su do velike kuće, koja je izgledala kao sve ostale samo što je bila šira, veća i imala je još jedan kat. Svi su ušli unutra. Pred njima se pojavio čudno obućeni čovijek.

„Tko je ovaj.“

Čovijek je bilo u odijelu beskućnika, vjerojatno zato što je i bio beskućnik. Imao je flašu u ruci i neobrijano lice te crvene male oči.

„Što vi gledate!?“ Pijanac se zaderao.

„Opet piješ Miki. Baci to!“

„Da Nina.“ I pijanac je bacio flašu.

„Ovo je Miki, beskućnik kojeg smo posvojili.“

„Posovojili? Čekaj, zar niste vi savršen planet, što tu rade beskućnici?“ Tin je opet postavljao pitanja.

„Pa, postoje beskućnici, iako malo njih, isto tako postoje zli ljudi. Uvijek će postojat, no također malo na ovom planetu. Kodex zakona je sličan vašem, zato zli ljudi traže rupe u zakonu i uništavaju svoje tuženike, tako naprimjer im uzme kuću i izgube, onda.... beskućnik nastane beskućnik i bude... u domu za beskućnik, gdje se posvajaju kod bogatih ljudi.“ Sve je to čudno zvučalo jer je Nika objašnjavala.

„Huh, mislim da razumjem. Pa vi imate ipak problema na ovom planetu.“

„O ne, važna je košarka uglavnom, svi žive sretno.“

„Dobro kaj god vi kažete.“

„Miki će živjet s vama, on je u ovoj obitelji već deset godina. Ako vas nešto još zanima pitajte njega. Sutra idemo u grad, za obizalak, gore su vam sobe, sami si odaberite koju će te uzet. Ja moram ići sada u grad, dotle radite što hoćete.“

„Uh, Nina, zovem se Maik, ne Miki.“

„To ti je nadimak već deset godina, navikni se već jednom.“

„Da ali novi ljudi, kakav ću to imat autoritet ako me zoveš Miki.“

„Čovjek ima pravo! Haha!“ Tin se smijao.

„Ajde bok!“ Nina ih nije slušala, samo je zalupila vrata i nestala.

„Dobro što sad?“

„Pa..., ovaj, možete si spremit stvari i razgledati kuću.“

„Da imamo što spremiti Inoue.“ Tin se mrsko javio.

„Huh, ovaj... Tin, tko je Inoue?“

Tin je samo spustio glavu i otišao na gornji kat.

„Z-z-z-z-z-z-z-z-z.“ Čudna sprava se motala oko Tina na katu.

„Huh, odmah vidim da si antipatičan.“

„Z-z-z-z-z.“

„Ne znaš ni govoriti.“ Tin je zjevnuo.

Mala sprava mu je prišla i uštipnula ga za nogu.

„Aaaaaaaa!!“

„Znam! Zašto sam ti odmah antipatičan?“ Stroj se javio.

Tin ga je primio, za glavu i primakao sebi.

„Zato što ti izgledaš kao mali robot iz najgoreg animea na svijetu.“

„A to je?“

„DB GT.“

„DB GT.... procesiram.... stari anime u godini -1997- pušten je na televizore. Nije bio velika slava jer ga nije radio Akira, veliki crtač mangi DB i DB Z. Procesiram slike.“- Robotić je izbacio sliku robota sličnom sebi.-„Ovo ja?“

„Da. Kako ti to znaš?“

„Mike mi je poslao.“

„Mike? Pitat ću sutra, sad idem u krpe. Koja je moja soba?“

„Bilo koja od ove četri.“ Robotić je podigao svoje male ruke i pokazao dvoje vrata s lijeve strane i dvoje s desne.

Tin ga je pustio i ušao u prvu ljevu, zatim je samo pao na krevet i zaspao.



Što se dalje može dogodit? Moraju neke nevolje doći, zar ne?
_______________________________________________

[Majin Lizard]

Forum vam radi, ispričavam se na onom topicu.
http://croanime.awardspace.com/
Smijem bar to? Link vam je za forum na kojem će dolaziti sljedeće epizode. Vidim niko nije čitao. Valjda previše teksta i tražio sam edit da samo dodam, bez dodatnog posta no nisam našao. xD (n00b) Uglavnom, ako vas još zanima što je teško, reg na forum.

[Servant]

Điizs krajst

[Majin Lizard]

Điizs krajst

xD Ne znam što bi to trebalo značit, vjerojatno da je previše. xD Mogu razdvojiti u postove ako moderator dozvoli i ako mogu. xD