Jeste li se ikada uplašili da ćete ostati bez voljene osobe?

[eowyn]

Jeste li se ikada uplašili da ćete ostati bez voljene osobe?

Ja osim bake i djeda nisam nikoga izgubila...s njima sam naravno bila bliska, ali umrli su u svojoj 84.godini tako da je to normalno...jer svi ćemo jednom umrijeti

Malo je falilo da ostanem bez tate kada je ranjen u ratu i toga se dobro sjećam....bio mi je to šok, ne moram ni pričati kakav...Ali se tata par sati nakon operacije probudio i sve je krenulo na bolje

Ali najnajnajteži trenutak u mom životu je bio trenutak kada sam zamalo ostala bez bratića Teško mi je i danas, nakon godinu dana, o tome pričati On i ja smo oduvijek bili kao brat i sestra i stvarno s nikim u obitelji nisam toliko povezana koliko s njim. Prošlog proljeća nastradao je na motoru i nakon toga bio mjesec dana u komi...znam samo da mi je to vrijeme oduzelo najmanje 10 godina života Svakodnevno su me mogli vidjeti ispred reanimacije kako čekam da ga provezu hodnikom do operacijske sale gdje je svako jutro oko 9 sati imao iznova namještanje kostiju noge...ali cijelo to vrijeme sam znala da će se oporaviti jer nisam mogla zamisliti jednostavno da njega nema....i u to sam se uvjerila potpuno kada sam, nakon što je premješten u bolnicu na Dubravi, došla mu u posjet....ujak ga je pokušavao cijelo vrijeme potaknuti da da neki znak....da mu stisne ruku ili nešto slično, ali on nije reagirao...kada sam ušla u sobu i rekla mu: "Hajde, šta ljenčariš tu, idemo nas dvoje na kavu!", on se pokušao pridignuti...uzela sam njegovu ruku i ponovno mu rekla:"Ma ti ne voliš svoju seku, nećeš da idemo na kavu", a on mi je jako stisnuo ruku i nasmiješio se...nitko nije mogao vjerovati, a ja sam ga samo poljubila i pobjegla iz sobe
Ne daj Bože da se tako nešta ikada više dogodi

[Kristijan]

e dok sam sada ovo čitao, znaš kako su me trnci prošli, ne želim ni razmišljati o takvim stvarima, meni je samo deda umro, ali to kada sam bio mali, nisam ga ni poznavao.

ne znam što bih napravio da mi se nekome od bližnjih nešto desi, a pogotovo najboljim prijateljima

[Wamp]

Naravno da se bojim....često sam imala noćne more i za mamu i za tatu, pogotovo u ratu kad sam bila mala ali svega svjesna,....ni ne da mi se o tome...

[eowyn]

Da, svi se mi bojimo....ali pitanje nije to.....pitanje je jeste li se ikada uplašili stvarno da ćete ostati bez nekoga....znači da je taj bio ozbiljno ozlijeđen ili nešta slično

[Kristijan]

je, neko jako blizak, ali neću o tome

[eowyn]

Ma i ja sam si samo pokvarila raspoloženje s otvaranjem ove teme, ali nema veze...svejedno je happy end ...a valjda će se netko odlučiti napisati nešto o tome

[damfisk]

Eh... Eowyn, koja teška tema...

Evo meni su u dva mjeseca dana - od Božića do veljače - umrle baka i teta... godine su učinile svoje

Najveća strava je bila kad je starog drmnuo infarkt ispred mene u dnevnom boravku... pa onda u bolnicu s njim, pa čekaš i čekaš i čekaš ispred intenzivne... to je bilo totalno zajebano... ali sad je sve OK, hvala Bogu

Bilo mi je grozno i kad su otac i majka doživjeli prometnu nesreću negdje kod Korenice (na povratku iz ZG), pa mi telefonom javili iz policije što se dogodilo... Trebalo mi je punih deset minuta da uopće dođem sebi i kažem policajcu da sam razumio to što mi govori... a tek kad sam morao to reć sestri... ali i to su preživjeli... uuhhh, i sad mi je muka kad se sjetim

Ma mislim da je svatko imao (ili će imat) takvih trenutaka - nažalost, ali tako je... na to se treba pripremit...

A oni koji to nisu doživjeli - nemaju pojma koliko su sretni

[eowyn]

Pravi autor: damfisk

Eh... Eowyn, koja teška tema...

A oni koji to nisu doživjeli - nemaju pojma koliko su sretni

Znam da je teška tema....ali to mi je nekako jednostavno došlo samo od sebe nakon teme o dobrovoljnom darivanju krvi

I stvarno si dobro to rekao da nemaju pojma koliko su sretni Ma joj nadam se da tako nešta nitko neće ni doživjeti Kad bi barem moglo biti tako

[Robert]

Dosta njih mi je umrlo, ali s djedom sam imao najbolji odnos.Kad se samo sijetim, u toj nesreći mogao sam ostat i bez bratića i tete.
Uglavnom, bila je zima prije par godina i išo sam sa starcima u goste i onda smo otišli do teta-djed je živio s njima.Pokupili su tetu i ona je krenila s njima, a bratić je došao u zadnji tren i kranio s njima dok je tetak bio na putu.
Kad smo se vratili kući, telefon je zazvoni, ali nisamo se stigli javiti,zazvonio je i frugi put i kad sam se javio bratić je samo reko da nešto gori i da pošaljem starce.U tom trenu sam se ko kreten izdero da nešto gori kod nji-stari je otišao po aparat za gašenje, a stara isterala auto.meni nisu dali da idem, nego da čekam kraj telefona.
u kući se zapalio TV kraj djedove sobe.On je probao izaći van, no izgleda da je udahnu previše dima.Teta je za to vrijeme iznjela djeda van iz kuće, a stari je ulaetio u kuću i počeo gasit požar, skoro se i on onesvjestio od dima goruće plastiike, ali sva sreća da je izašao van i malo se umio snjegom.
Nakon toga je stigla hitna i počela reanimirat djeda inekcijama u srce i šta ja znam s čime, ali pomoći nije bilo.požar je bio ugašen, a šteta velika.
starci su nazvali i reki da je sve dobro i da se ne brinemo.ali kad sam se ujutro probudi, šok!!Ustajem i vidim kuća puna ljudi i ništa mi nije jasno, silazim iz sobe u kuhinju i stara me zagrli i kaže djed je mrtav!!ja gotov-suze na oči, ma strašno nešto...
sva sreća pa je Bog spasio tetu i bratića i da su išli s nama, još da sam njih izgubio...

[saan]

Joj, da, ja jesam izgubila nekog bliskog i voljenog. Prije dvije godine mi je tata umro. Odvezla sam ga na hitnu i više ga nisam vidjela živog, a cijeli dan smo bili zajedno u Zg i došli doma....
To mu je bio treći infarkt u 7 mjeseci, nažalost, nije dočekao da dođe na red na listi za čekanje na operaciju.
Kako se ja sad osjećam? Čudno. Ne pokazujem svoje emocije više, kak se kaže, podigla sam zid. Nisam ga prežalila, prevelik i prenagao gubitak je bio. Mislim da hoću jednog dana, samo da se dogovorim sama sa sobom da pustim tu bol. Al niko, ko to nije doživio, ne zna kakva je to bol, prevelika. Ne mogu se još nosit s tim...