život na roditeljskoj grbaci

[neukrotiva_031]

ak se nije spreman osamostalit,treba se vratt home,al ak se želi osamostalit,nek ostane u svom stanu..

[pajo-patakRi]

ak mu je kvocala da previše troši onda je vjerojatno i trošio previše...

valjda će se malo opametit i poboljšat svoju monetarnu politiku dok je kod tebe...

ja se svake godine potrudim da radim preko ljeta što više mogu da olakšam starcima...

novac se mora znati cijeniti...inače lako ostaneš bez njega...nek proba sam živjet...sigurno će mu bit teško na početku ali će ga to prisilit da skuži kako trošit lovu

ali ne treba ga toliko cijeniti da postaneš cicija

[Joks]

Pravi autor: opaka

Da imam dijete financijski bi ga uzdrzavala sve dok se skoluje. U trenutku kada pocne raditi, morao bi sudjelovati u placanju troskova. Jedino tako ce znati cijeniti novac i shvatiti da zarađena placa nije samo za ludi provod. Ne bi ga tjerala iz kuce ali isto tako ne bi dozvolila da svu placu spiska na svoje hirove...bas cu biti dobra mama

Onda su moji dobri roditelji

Ja sam još uvijek na roditeljskoj "grbači" ali od kad radim uvijek dajem dio plače u kuću.

Ali ako bude sreće kroz nekih godinu dana živjet ću na svojoj vlastitioj grbači

[anthlon]

Evo razmišljanja jednog roditelja:

Cc: VEDRANA RUDAN

Život bez krpelja

" Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive sa mnom, jedva ih
vidim, rijetko čujem. Da se opet rodim, ne bih imala djece, presretna sam
što nemam unuke. Družeći se s vlastitom djecom izgubila sam trideset i pet
godine života.
Ne mogu vam riječima opisati taj davež."

Bila sam s mužem tri dana u Firenci. Držali smo se za ruke, u malim
restoranima jeli bruskete s rajčicom i maslinovim uljem, gledali kako na
ulici mladi ljudi na klizaljkama plešu sirtaki. Ujutro smo na balkonu
hotelske sobe čekali izlazak sunca. Toskansko sunce je veliko, debelo i
crveno. Firenca je otok u moru torbi i cipela. Osjećala sam se kao pijanac u
bačvi alkohola. U mojoj ruci ovoga je časa najljepša torba na svijetu.
Koraljnocrvena, dvije ručke, dvije debele pletenice, janjeća koža pretvorena
u dragulj. Volim je onako kako neka majka voli nerođeno dijete. Toskana je
zemlja kože, dobre hrane, odličnog vina i veselih ljudi. Hotel u kojem smo
odsjeli nalazi se u Montecatini Termama, gradiću veličine Opatije. Opatija
je u ovo doba godine mrtav grad a Montecatini Terme žive dvadeset i četiri
sata. Hrvatski popovi bi poludjeli, tamo dućani čak i nedjeljom rade do
deset navečer. Krajem godine muž i ja krenut ćemo u Beč. Božićni Beč! U
zraku miris punča i kuhanog vina, studenti muzičke akademije sviraju na
ulici, prolaznici ih pobožno slušaju pa im plješću i ubacuju novčiće u
kutiju. Izložbe, koncerti, večera Kod Jere. Jere je fenomenalan lik.
Trideset i pet godina živi u Beču, ima restoran u kojem se poslužuje samo
nekoliko jela, pašta-fažol bez mesa, punjena paprika, gulaš i najbolji bečki
šnicl u Beču. S njim rade žena, sin i nevjesta. Jere je rodom iz Drniša,
govori kao da je iz njega jučer otišao. U njegovoj oštariji možete naletjeti
na najpoznatije bečke televizijske novinare, pisce, pjesnike, slikare. Za
Uskrs letimo na Siciliju. Uživat ćemo u Palermu, u ustima će nam se topiti
kolači pred kojima i najgadniji mafijaši padaju na koljena, osvojit ćemo
Etnu, miris narančina cvijeta draškat će nam nosnice, gledat ćemo u šume
naranača koje rastu uz cestu onako kao kod nas...

Uz naše ceste ništa ne raste. Za Prvi maj bit ćemo u Krakowu. Kočije, bijeli
konji, Židovska četvrt, prodavaonica postera, možete birati među nekoliko
stotina tisuća komada, ulica nakita, Leonardova Djevojka s janjetom... Ljeto
ćemo provesti u Sloveniji. Logarska dolina raj je na zemlji. Alpe, kiselo
mlijeko, konji, vodopadi, doručak na obronku među kravama i mačićima,
hladne, zvjezdane noći...
Zašto vam ovo govorim? Zato što moje vršnjakinje već godinama nemaju pojma
kako njihov muž miriše, umjesto da ga šutnu i krenu nekamo, život provode
izvlačeći iz otrcanih novčanika fotografije svoje unučadi pa ih okolo
pokazuju. One koje nemaju unuke razgovaraju o djeci. Njihova su djeca
odrasli ljudi koji se dave u dugovima, kreditima i kuknjavi. Neki rade i
slabo zarađuju, drugi ne žele raditi jer im se ne nude pravi poslovi, treći
u trideset i petoj računaju koliko će im roditelji još poživjeti i što će im
nakon njihove smrti ostati. Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive
sa mnom, jedva ih vidim, vrlo rijetko čujem. Da se ponovno rodim, ne bih
imala djece, presretna sam što nemam unuke. Družeći se sa vlastitom djecom
izgubila sam trideset i pet godine života.

Ne mogu vam riječima opisati taj davež. Trudnoće, jutarnja
povraćanja, rast trbušine, porod koji je nešto najstrašnije što se živom
čovjeku može dogoditi, dojenja, izdajanja, bacanje na vagu djeteta prije
podoja, poslije podoja, iskuhavanje bočica, miješanje umjetne hrane u jedan
ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro,
sedam ujutro, osam ujutro...

Upale uha, grla, nosa, trbuha. Odlazak u vrtić. Vrištanje do neba,
bijesan pogled lude tete dok moje derište čupa iz mojih ruku. Prvi razred,
drugi razred, treći razred. Instrukcije, upis preko veze u srednju školu.
Instrukcije, prva ljubav, druga ljubav, treća ljubav... Čekanja da ti se
dijete vrati živo iz života. Do jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri
ujutro, pet ujutro Ne paničari,
stara, ostao sam spavati kod Joška. Mikija. Marka. Jelene. Vesne. Mace.
Željke. To mi je sin tko zna koliko puta rekao u pet popodne. Kći mi do
danas nije rekla gdje je ona bila. Diplome. Aleluja. Prvi posao koma, drugi
posao koma, i ovaj posao što ga trenutačno rade pravi je užas. O plaći da se
i ne govori.
Alo, mama, kako si? Nikad nisam odgovorila, dobro, uvijek sam
pitala, koliko ti treba?

A onda mi je muž jedne subote donio kavu u krevet i upitao me, koga
voliš najviše na svijetu? Tebe, rekla sam. A ja tebe, rekao je muž. Idući
smo tjedan prodali sve što se prodati moglo. Moj nakit, slike, vikendicu,
ostavila mi ju je pokojna majka koja je do posljednjeg časa spavala s
fotografijom svojih unučića pod jastukom. Iselili smo se iz velike kuće i
kupili malu. Toliko je mala da u njoj nema mjesta ni za unuče veličine
vjeverice. Moje prijateljice govore kako unučad vole više nego vlastitu
djecu.

Pitam vas, tko danas voli vlastitu djecu? Zašto bismo voljeli
lešinare koji ne mogu čak ni sačekati da im se roditelji pretvore u leš nego
kljunove ubadaju u živo meso? A i ti unuci? Što to oni imaju bez čega ja ne
bih mogla? Dovozili bi mi ih u šest ujutro, što je prestrašno jer ja spavam
do deset. Ili bi ih ostavljali da spavaju kod nas, što je još gore jer bi mi
noći postale pakao. Kaka mu se u dva ujutro, žedan je u tri ujutro, hoće
mamu, hoće tatu, gdje mu je duda... Nema šanse.
Naučila sam koliko je velika istina da mala djeca piju mlijeko a
velika krv. Dosta je bilo! Preda mnom je još najviše deset godina kakvog
takvog života. Neću dozvoliti našoj djeci da nas umlate svojom djecom!
Moj muž i ja, mi nismo poput vas. A kad sve potrošimo što imamo,
prodat ćemo i kućicu u kojoj živimo i uvaliti se u neki moderni starački dom
pa krenuti u kolicima na izlet u obližnji park ili kafić. Iz svoga ću
novčanika do smrti izvlačiti samo keš ili karticu, nikad fotografije. Ja sam
sebi svoja najdraža unuka. A kad umremo, muž i ja, djeci ćemo ostaviti
dugove i pogrebne troškove.


--
"Tempora mutantur et nos mutamur in illis." - Vremena se mijenjaju, a
i mi s njima

Pozdrav

[anthlon]

Ne volite Vedranu ili njeno razmišljanje??

[sahasa]

Ni nju ni njeno razmišljanje....ja kad ju vidim i čujem dobijem proljev....

Žena je idiot....

[anthlon]

E tu se slažemo.

Dobio sam ovo mailom pa sam se blago ježio dok sam čitao.

Ali mislim da je to nekakva njena piskaranja, filozofiranja, a ne autobiografija, jer u stvarnom životu stvari su malo drugačije.

[Clank]

živim u svom stanu već godinu dana i starci su mi dali malo novaca za stan i više nisam ništa tražio od novaca

[dark_zg]

Ta Rudanica je obična sebična i bezosječajna kujetina. Toliko od mene.

[branja]

Egoistična baba željna medijske esponiranosti..

Ne treba trošiti riječi na tu nakupinu bjelančevina..