Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj

Rezultati pretrage za: knjige

  • Poklanjaju knjige građanima
    Poklanjaju knjige građanima
    Bečka gradska uprava trinaestu godinu za redom organizira akciju posvećenu knjigama i čitanju pod nazivom "Jedan grad. Jedna knjiga", u sklopu koje poklanja besplatne primjerke odabranog književnog djela, a ove godine odabran je roman "Zajedno, to je sve" francuske autorice Anne Gavalda.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | net.hr
    prije 22 sata u kategoriji Novosti
    • 1
    • +
  • Zagreb daje za knjige triput više od države
    Zagreb daje za knjige triput više od države
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | jutarnji.hr
    prije 1 dan u kategoriji Novosti
    • 1
    • +
  • Gacka na turističkoj karti svijeta
    Gacka na turističkoj karti svijeta
    U Gradu Otočcu, tamošnjoj Turističkoj zajednici temeljem dosadašnjih pokazatelja s optimizmom gledaju na ostvarivanje turističkog poslovanja. Da je računica u plusu, potvrdila nam je i direktorica TZ Grada Otočca Mladenka Orešković, koja kaže da su turistička kretanja do kraja lipnja ove godine pozitivna, odnosno za 20% povećani su dolasci stranih gostiju ali i za 15 % povećana su i noćenja. Podatci upućuju, kaže dir. Orešković, da je dolazak domaćih gostiju ipak padu za 4 %, ali su zato povećana noćenja za 15 %. Kad je riječ o strukturi gostiju, vezano za smještaj, najviše, kao što se i očekivalo, bilježi se dolazaka i noćenja turista u hotelskom smještaju. „Naši pokazatelji upućuju da glavne smještajne kapacitete čine kapaciteti hotela „Zvonimir“ s ukupno 48 ležaja (kategoriziran s tri zvjezdice), hotela Mirni kutak s 60 ležaja (kategoriziran s tri zvjezdice) hotela Park s 64 ležaja (kategoriziran s četiri zvjezdice) i novootvorenog hotela Gacka u Ličkom Lešću sa 38 ležaja (kategoriziran s tri zvjezdice). Komplementarni smještajni kapaciteti isključivo su u privatnom smještaju, u 60 objekata različitog tipa, ukupnog kapaciteta 285 postelja. Kamp Zelena dolina ima 25 smještajnih jedinica“ – kaže dir. Orešković. Inače, najviše dolazaka se bilježi iz Češke, Francuske, Poljske, Austrije i Španjolske, dok su ne tako rijetki hotelski gosti iz Koreje i Hong Konga. Raduje i podatak da je Turističko informativni centar na „Majerovom vrilu“ u Sincu, koji je otvoren početkom svibnja, do sada posjetilo oko 15.000 ljudi. U svibnju i prvoj polovici lipnja najviše je školarca i umirovljenika no sve je više i naših iseljenika koje nostalgija vraća u ove krajeve. U srpnju su učestaliji obiteljski posjeti ili poduzeća, sudionici team buildinga ili seminara u bližoj okolici. Velebitsko utočište za mlade medvjede, prema informacijama voditelja, je dobro posjećeno i interes ne jenjava“ – kaže Mladena Orešković. Temeljem „Strategije razvoja – projekta ukupnog razvoja Grada Otočca 2014.-2018.“ naglašeno je pomno poticanje razvoja ugostiteljstva, cjelogodišnjeg turizma, agro i seoskog turizma, te zdravstvenog turizma. Tijekom 2014. Godine započeto je sa aktivnijim djelovanjima, gdje se TZ Grada Otočca uključila na „2. Lag summer festival“ u Biogradu n/m, u suradnji sa Udrugom „Gačanka“ i siranom „Runolist“ prezentirali su turističku ponudu Gacke doline, aktivno se sudjeluje u radu Povjerenstva za strateško planiranje u turizmu, koje je osnovano pri Gradu Otočcu. Rezultat rada Povjerenstva je otvaranje novog info punkta na Orovcu početkom srpnja , izrada novog promidžbenog materijala ili putovnice i priprema novih informativnih tabli koje čekaju svoje postavljanje. Direktorica Orešković dodaje da značajan interes pokazuju inozemni novinari za područje Gacke, kao turističke destinacije, poglavito što su zabilježili francuski novinari koji su obišli otočke pčelare, te Utočište u Kuterevu, a što je sve bilo u organizaciji HTZ-ovog predstavništva u Parizu. U lipnju je predstavljen najveći turistički katalog na svijetu „Neodoljiva Hrvatska“. Turistička zajednica Grada Otočca od Uskrsa radi svaki vikend, a ulaskom u sezonu rad Ureda je prilagođen tako da radimo svaki dan u tjednu, subotom smo otvoreni od 07,00 do 20,00 sati, a nedjeljom od 09,00-13,00 sati, uključjujući i blagdane. Odlukom turističkom vijeća TZG Otočca odlučeno je da će Turističko informativni centri na Orovcu i Majerovom vrilu raditi do kraja listopada, kaže dir. Orešković. Trenutačne gospodarske prilike vezane za gradski proračun, od kuda se i financira rad TZ Grada Otočca nisu u baš najpovoljnijoj situaciji, stoga je i poslovanje TZ Grada Otočca racionalizirano i pokušava se uštedjeti na razne načine. Nove tehnologije, novi mediji, nova tržišta i novi kupci stvaraju i nove prilike za oglašivače, tako da smo se i mi okrenuli guerilla marketingu što znači sa minimalnim budžetom do maksimalnog učinka. Putem, tkz. „usmenem predaje” preko facebooka i twittera povećali za 100 % broj sljedbenika. Promocijski alat je besplatan i velikog je potencijala i dosega. Svjesni smo da usmena predaja ili „greapvine” je jedno od naših jačih oružja, zato se posebno trudimo oko svakog gosta, pridajemo im maksimalnu pozornost. Kandidirali smo ukupno pet projekata prema HTZ-u ; informativne ploče, tajni gost, oprema za TZ , nabava stolova i klupa te manifestaciju „Eko etno Gacka“. Sredstva su nam odobrena za nabavu stolova i klupa , u vrijednosti od 12.250,00 kn, od čega učešće HTZ-a 10.000,00 kn, a naša participacija 2.500,00 kn. Budući da su ove godine po prvi puta tražili da navedemo sve projekte koji su nam odobreni, a radi se ipak o iznosu od cca 300.00,00 kn , odobrili su nam nabavu rekvizita za održavanje manifestacije. Radi se o klupama i stolovima. Tako je sada, sredstvima bespovratne potpore HTZ-a , manifestacija „Eko etno Gacka“ dobila prepoznatljiv izgled, pozornica, štandovi, suncobrani , stolovi i klupe, što ima jedinstven izgled sa logom TZG Otočca. TZG Otočca ipak je svojim programima povukla najviše sredstava u kroz potpore HTZ-a za turističke zajednice na turistički nerazvijenim područjima. Podržali smo ekološku udrugu „Lupus“ sa donacijom, u realizaciji knjige koja opisuje regiju Gacku u svojim povijesnim i geografskim granicama. Pomogli smo kompletiranju odora mažoretkinja Grada Otočca, održavanju „Barkanove biciklijade“, Taekwando klub „Gacka“ i snimanje Seoske gozbe u Dabru. Podržali smo Gačanske konopašice u prvom nastupu na Antonji u Krasnu, suradnja sa PD „Gromovača“ rezultirala je novim turističkim proizvodom, markiran je planinarski put „Marković Rudine“ koji smo podržali pri otvaranju staze, i tiskanju promidžbenog materijala. Preveli smo stranicu na talijanski i njemački jezik, implementirali u naslovnicu te ju prilagodili pametnim telefonima. Ažuriramo ju svakodnevno. Tiskali smo kalendar događanja u suradnji sa svim gradskim institucijama, promotivne materijale, vrečice , majice, plakate i stalke za iste, kazala na m je dir. TZ Grada Otočac Mladenka Orešković. Dražen […]
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | lika-online.com
    prije 1 dan u kategoriji Gospodarstvo
    • 1
    • +
  • Razgovor sa Seidom Serdarevićem
    "Publika je željna ozbiljnog razgovora, ozbiljnog promišljanja i o knjigama, i o problemima koji autore muče."

    Početkom rujna zaprešićka Fraktura organizira 2. Festival svjetske književnosti u Zagrebu. Ovim povodom Đorđe Krajišnik iz Oslobođenja razgovarao je s prvim čovjekom Frakture – Seidom Serdarevićem. Osim o festivalu i festivalizaciji književnosti divanilo se još i o književnoj kritici i izdavaštvu u Hrvatskoj.

    "Mislim da je trenutno, u posljednje dvije-tri godine, izdavaštvo u najdubljoj krizi od devedesetih. Ta je kriza, čini se, dublja i opasnija nego što je bila za vrijeme rata. U izdavaštvu se dogodilo da je od 2006. do 2010. godine Hrvatska uspjela doći do nekakvog europskog prosjeka da se na sto tisuća stanovnika izda oko četiri tisuće novih naslova godišnje", veli Seid i nastavlja:

    „Sada je to već palo dosta ispod tog europskog prosjeka. Također, prosječne naklade su pale na povijesne minimume. Kada čitamo knjige iz devetnaestog stoljeća, znamo da su prosječne naklade bile tisuću komada, sada su prosječne naklade ispod toga. Kriza je dosta duboka. Razlozi su višestruki, oni su i u samoj branši. U nekim megalomanskim, nerazumnim potezima koji su se vukli u vremenima debelih krava, kada su se otvarali ogromni knjižarski prostori koji se nisu mogli sami isplaćivati. Pa je tako u krizu uvučen čitav niz nakladnika. Tu je i jedna neprofiliranost nakladnika, jer veliki broj njih želi biti obiteljskog tipa da izdaje sve – od knjiga za djecu, preko kuharica, do ozbiljnih romana. A, naravno, i politika ministarstva kulture se, nažalost, prema knjizi nije mijenjala čitav niz godina. To se stalno radi po jednom istom modelu za koji neću kazati da je posve neefikasan, ali mu ipak treba mnogo izmjena. Uza sve te probleme koji opterećuju nakladništvo, knjige ne uspijevaju na pravi način naći put do svojih čitatelja, a njih itekako ima. Ali nema te komunikacije, ili što se voli danas u marketingu reći: knjiga nije dovoljno sexy."

    Cijeli razgovor dostupan je na stranicama Oslobođenja.

    foto: Esparta Palma
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Kraj redova u policiji: Važni dokumenti uskoro će se vaditi putem interneta
    Kraj redova u policiji: Važni dokumenti uskoro će se vaditi putem interneta
    Gužve na šalterima trebale bi biti sve manje. Potvrde o školovanju za studente i učenike, uvid u zemljišne knjige i katastar, uvid u e-recepte i izdane lijekove. I još mnogo toga od jeseni očekuje one koji su u sustavu e-građanin.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | net.hr
    prije 2 dana u kategoriji Novosti
    • 1
    • +
  • ECB u studenome preuzima nadzor nad bankama eurozone
    Cilj je vratiti povjerenje u banke eurozone, narušeno tijekom globalne financijske krize 2008. godine.U najvećem iskoraku u europskim integracijama od uvođenja eura 1999. godine, Europska središnja banka preuzet će u studenome nadzor nad bankama od Helsinkija do Lisabona, ali tek nakon što njihove knjige podvrgne dosad najvećem testu.

    Cilj je vratiti povjerenje u banke eurozone, narušeno tijekom globalne financijske krize 2008. godine i dužničke krize u tom bloku, te potaknuti kreditiranje poduzeća i kućanstava, posebice u južnoj Europi.

    Mnogi ekonomisti kažu da Europa zaostaje najmanje pet godina iza SAD-a u čišćenje svojih banaka, što djelomično ...
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | poslovni.hr
    prije 2 dana u kategoriji Gospodarstvo
    • 1
    • +
  • Lutanje između žanrovskih granica
    Zbirka priča 'Imaš vatre?' je štivo vrijedno čitanja, iako je autorica Zrinka Pavlić propustila dovršiti započete eksperimente.

    Zrinka Pavlić: Imaš vatre? (Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.)



    Da bismo govorili o nekom umetničkom delu, važno je odrediti granice žanra unutar koga ono postoji i funkcioniše. Različiti diskursi sa sobom nose različite postavke i zakonitosti - ko ovo ne shvati na vreme, dane i dane bi mogao provesti postavljajući sebi pitanje da li je naučno moguće dokazati postojanje Sile iz Star Wars filmova. Ili bi taj hipotetički nepoznavalac žanrovskih konvencija satima mogao da broji metke koje ispali John Rambo bez menjanja šaržera. 

     

    Međutim, jedna je stvar kada tekst postoji unutar relativno jasnih žanrovskih granica, kao što su one koji obeležavaju prostor mejnstrim SF-a ili akcionog filma te onda možemo navoditi ovakve karikaturalne primere. Sasvim je druga stvar kad su unutar umetničkog dela postavljeni neki manje diferencirani okviri - okviri mutnijih granica i okviri skloniji transgresijama i mutacijama. 

     

    Potencijalni problem - ali i potencijalni dodatni kvalitet određenog umetničkog dela - može proisteći upravo iz situacije u kojoj granice njegovog diskursa nisu jasno postavljene, te se time i uloga autora i uloga čitaoca teksta dobrano usložnjavaju.

     

    Zbirka priča Imaš vatre? Zrinke Pavlić knjiga je čiji je okvir istinski teško odrediti. Prvi i najbanalniji nivo 'problematičnog' određivanja prostora koji osvaja ova knjiga sastoji se u samom pitanju - govorimo li ovde o knjizi priča ili o romanu? No, uprkos intertekstualnim vezama koje autorka pravi između svojih priča i likova u njima i uprkos eri postmodernističkih fragmentisanih tekstova, ova knjiga ipak nema dovoljno usklađen narativni tok koji bi je činio romanom. 

     

    Dakle, knjiga se sastoji od pet priča. Kada bi ih sasvim jednostavno prepričavali, svodeći ih na puke motive i na elementarni narativni skelet, praćenje tog jednostavnog prepričavanja izgledalo bi kao praćenje kakve pokretne trake po kojoj klize teške teme i motivi proizvedeni u fabrici strave i užasa. Zamislite samo, na svega 126 strana teksta su se smestili i storije o silovanju u detinjstvu, i o samoubistvu izazvanom okrutnim pravilima šou-biznisa, i o sveštenicima-homoseksualcima zaraženim AIDS-om, i o ubijanju civila tokom rata, i o brojnim drugim 'teškim' motivima. 

     

    Iskreno govoreći, kada bi mi neko na ovaj način predstavio ovu knjigu, nikada ne bih poželeo da je pročitam. Naprosto, tekstovi natopljeni takvim koncentratom teških tema uglavnom su nečitljivo pretenciozno smeće koje nudi instant-istine ili, svejedno, instant-jadikovke o ovom 'groznom svetu koji nas okružuje'. No na ovom mestu dolazimo do onog drugog, bitnijeg mesta zbog koga se teško određuje okvir ove knjige. Naime, Zrinka Pavlić - verovatno i sama svesna klopke pretencioznosti - odlučuje da se poigrava diskursima u kojim će nam ispričati te teške priče.

     

    Za osvetljavanje i dobrih i loših strana koje je to poigravanje donelo, kao vrlo reprezentativan primer može poslužiti priča 'Škorpion u mozgu' kojom autorka otvara knjigu i kojom nas odmah uvlači u korpus pominjanih 'teških' tema. Naime, junakinja priče silovana je u detinjstvu. Naravno, taj zločin postaje ono što temeljno određuje njenu budućnost – ovo je zapravo priča o osveti koju protagonistkinja godinama kasnije sprovodi nad silovateljom. 

     

    Već je prva priča bila mesto na kome se autorka mogla okliznuti i skotrljati se u patetičnu rupu bez dna. Naprosto, silovanje je višestruko kompleksan motiv, ali Zrinka Pavlić je odlučila da napravi nekoliko koraka koji njenu priču odvajaju u odnosu na mejnstrim narative koji obrađuju ovu temu. 

     

    Prvo, njena junakinja jeste žrtva, ali njena uloga se ne iscrpljuje tim položajem, već ona uzima stvari u svoje ruke (tačnije, pištolj u svoje ruke) i, decenijama posle zločina, odluči da prosvira mozak zločincu. U realnom svetu takva odluka ne bi bila dobra jer bi se temeljno kosila sa nekakvim bazičnim humanističkim principima koji su nam - koliko god bili na neki način korumpirani - neophodni za funkcionalno održive ljudske zajednice. Međutim, onog trenutka kada je junakinja priče pucala u glavu zločinca, iz nje nije potekla crvena i lepljiva krv, već slova koja su rečima označila da je jedan književni junak mrtav. 

     

    Dakle, iz te krvave zločinačke glave su potekli simboli, te je ta književna osveta zapravo važan simbolički čin - književnost, između ostalog, i jeste prostor imaginacije u kojem na vrlo različite načine (bilo rušenjem nekakvih moralnih načela realnog života, bilo uvođenjem Džedaja u pripovedni svet) možemo da intervenišemo protiv nepravdi i temeljnih disbalansa koji postoje u realnom svetu. 

     

    Pavlić je, zapravo, još i temeljnije poljulala taj okvir time što je priču ispričala - barem jednim svojim delom - u žanrovskom, vrlo artificijelnom ključu. Protagonistkinja priče izgleda kao da je izašla iz tvrdih, američkih kriminalističkih filmova: ona je usamljena osvetnica, vozi automobil kroz pakleno zadivljujuće krajolike, napolju je užasno vruće; puši Marlboro, na suvozačkom mestu drži pištolj i uskoro će jebati mater onome ko joj je upropastio celi život. 

     

    U takvim ulogama se često i komotno baškare svi ti voljeni muškarci pop-kulture, svi ti Taksisti i Mad Maxovi, svi ti božanstveni antiheroji koji u izmišljenim svetovima podmiruju svakodnevni resantiman svoje publike. Međutim, u priči Zrinke Pavlić tu ulogu igra žena, i to žena žrtva silovanja - upravo ona koja u sličnim žanrovskim postavkama obično ostaje uplakana u ušuškanoj privatnosti zaključane kuće dok njen Klint Istvud rešava stvari sa negativcima koji su je silovali. U tom smislu, autorkin pristup, a dobrim delom i realizacija, zaslužuju sve pohvale. 

     

    Međutim, već smo napomenuli da se autorka u svojim pričama igra različitim diskursima. Osim sa žanrovskim, autorka sve vreme flertuje i sa nešto klasičnijim, mimetičkijim pripovedanjem. Sa njim se srećemo kroz mnoge epizode kojih se protagonistkinja seća dok se vozi ka svom silovatelju. Ovi retrospektivni momenti bi trebalo da dodatno osvetle glavnu junakinju i da, dajući nam dodatne informacije o njenom životu, motivišu njene postupke. 

     

    Sama autorka je u nekoliko intervjua naglasila da je pročitala stotine svedočenja žrtava silovanja, te da je njihova iskustva na ovaj ili onaj način ugradila u pisanje ove priče. Takva vrsta posvećenosti književnosti jeste za pohvalu, ali čini mi se da je autorka imala makar dva bolja rešenja koja su direktno proizilazila iz prirode diskursa koje je birala. Sa jedne strane, mogla je posegnuti za naukom iz vesterna, te da se u osvetljavanju svoje junakinje posluži sa less is more metodom. Naprosto, protagonistkinja je mogla biti ženski pandan bezimenim vestern osvetnicima, junacima koji se izgrađuju minimalističkim vođenjem priče i junacima koji, upravo zato što nemamo mnogo informacija o njima, uspevaju da postanu snažne metafore. 

     

    Međutim, ako se već odlučila za upliv 'stvarnosnih' digresija, onda bi, uveren sam, bilo bolje - a i za to je bilo materijala u njenom tekstu - da je potenciometre za grotesku mnogo žešće odvrnula i da smo dobili uvrnutiji crnohumorni narativ ispleten tarantinovskim jezikom i humorom. Ovako, priča je ostala negde na pola puta između vrlo zanimljive žanrovske postavke i klasičnog narativa o traumi i prevazilaženju iste. Bilo bi bolje da je autorka računala na zahtevnije čitaoce - teška teme koju je izabrala mogla se, u konačnici, na mnogo inventivniji način približiti publici.

     

    Ova vrsta diskursne klackalice obeležava i ostale priče u knjizi, te, bazično, od uspelosti mešanja diskursa zavisi i uspelost samih priča. Na primer, 'Sto dvadeset i jedan dan' najbolja je prozna celina u celoj knjizi - u pitanju je vrlo duhovita i nepretenciozno promućurna pripovest o ženi koja pokušava ostaviti duvan (inače, motiv prestanka pušenja je još jedna stvar koja spaja sve priče - iz te veze izlazi i naslov knjige), a koja radi kao deo televizijske ekipe koja snima reality show. Možda je pomogla i činjenica da je Zrinka Pavlić, između ostalog, i TV kritičarka, te je u ovoj priči mešanje ozbiljnog i humorističkog, realnog i 'realnog', ličnog i društvenog, izvedeno na vrlo dopadljiv način. 

     

    Međutim, već sledeća priča 'Kada Isus kaže da te voli', koja je najslabija u knjizi, uprkos provokativnoj temi (sudbina baptističkog gej sveštenika-misionara zaraženog AIDS-om u Hrvatskoj sa kraja XX veka), ostaje na razini dosadnjikavog miksa melodrame i bloga nekakvog militantnog Internet ateiste.  

     

    Naposletku, reč je, svakako, o štivu vrednom čitanja jer, iako autorka povremeno gubi orijentaciju u vlastitom tekstu, ona je neosporno duhovita pripovedačica koja ume da ispriča koherentnu priču. Ipak, bez obzira što je reč o suštinski dobroj literaturi, najjači utisak na mene su ostavile propuštene šanse koje ova knjiga nosi sa sobom - da je autorka bila fokusiranija, da je određene započete eksperimente do kraja i doslednije sprovela, konačni utisak bi bio puno, puno bolji.

    Bojan Marjanović
    foto: Babs

    ***


    Bojan Marjanović (Užice, 1990) - diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, na odeljenju za novinarstvo i komunikologiju. Trenutno na Master programu teorije kulture i studija roda na istom fakultetu. Član je redakcije magazina Liceulice. Novinske tekstove objavljivao u dnevnim novinama Danas, internet portalu E-novine i časopisu Tekstura. Priče, poeziju i eseje objavljivao u periodici, zbornicima, magazinima i knjigama. Od decembra 2013. godine zajedno sa Tijanom Spasić uređuje književni program Gradska knjižnica u Kulturnom Centru Grad.


     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Drastične mjere
    Kako vratiti interes za knjigu i pomoći izdavačima da se izvuku iz duboke depresije? Drastičnim mjerama!

    Pisanje, provjerili smo na terenu, silno privlači ljude. Knjige baš i ne. Tu nekaj ne štima, ali ako izađete na balkone ili u dvorišta – odasvud bute čuli cendranje. Taj lelek, što para nam ušesa i svakim danom postaje sve glasniji, proizvode izdavači.

    U najdubljoj su krizi ever! Rukopisa, vele nam, imaju tušta i tma. Toliko im se tog nudi da su počeli nositi lažne brkove kad izađu negdje na kavu. Hrvatski izdavači prerušavaju se u običan živalj kad izlaze iz kuće tako da ih mnogobrojni autori ne zaskoče s rukopisima. A kad neki od tih rukopisa pretvore u knjigu i pošalju u knjižare – nitko ih neće ni pogledati.

    Što učiniti da bi nam izdavaštvo preživjelo?

    Predložili smo sniženje cijena. Umjesto po 100-150-200 kn, neka knjiga košta između 10 i 30 kn.

    Ne, vele da im se to nikako ne isplati. Sezonska, festivalska, sajamska sniženja – to može, ali ne mogu nikako u startu ići s tim smiješnim brojkama, jer da je to bedastoća. Izgubili bi žive novce prilikom otkupa knjiga za knjižnice.

    Hm, pa evo, dosjetismo se novoj huncutariji – snizite honorare autorima, pa bu se to onda nekak izniveliralo, ha?

    Bwahahahaha, nasmijali su se na ovaj prijedlog i nastavili se smijati još dva dana. Kakve crne honorare autorima, pa kaj je z vami? Ti jazavci na ime honorara dobiju između friške fige i nekakve simbolične svote. Tu, vidite, nema prostora, jedino kad bi autori nama platili nekaj na ime troškova i slično, ali njih 97% siromašniji su neg si možete i zamisliti. Prosječan hrvatski pisac toliko je siromašan da kad prolazi kraj jezera – patke njemu bacaju mrvice kruha.

    Valja onda poduzeti drastične mjere, zaključili smo. Da bi se vratio kakav-takav interes za knjigu – trebalo bi ih zabraniti. Od kad smo u Booksi odlučili izaći iz posla s prodajom knjiga (na vrijeme smo se povukli), a zadržali izvjestan broj naslova na policama, ljudi ih svaki dan žele kupiti!

    To je rješenje! Knjižare neka samo i dalje normalno rade, ali nek ne prodaju knjige. Čak bi bilo dobro u izloge staviti velike natpise – KNJIGE NISU NA PRODAJU! Najednom bi svi nahrupili u knjižare.

    „Imate novog Murakamija?"

    „Da, evo ga…"

    „Koliko?"

    „Nije na prodaju, sorry."

    „Molim vas ko boga…"

    „Ni čuti, možete samo pogledati, ali ne dirajte."

    Ubrzo bi procvalo crno tržište, a nakon otprilike godinu i pol ili dvije, započne se iznova s prodajom, ali ne kao prije – da svi prodaju svaki dan, jer to bi opet dovelo do zasićenja. Na primjer, svakog drugog ponedjeljka u mjesecu svega tri knjižare u zemlji mogu prodavati knjige i to između osam ujutro i podneva. Cijena svake knjige – 350 kn! Bilo koje. Kupnju omogućiti samo uz predočenje važeće osobne iskaznice. Jedan građanin može kupiti najviše tri knjige na godinu.

    Kaj se tiče knjižnica – članarinu dignuti na 1000 kn godišnje s tim da se može posuditi samo jedna knjiga. I ne ju onda nositi doma, to nipošto. Nek čitaju u knjižnici! Plus vani staviti sekjuritije s dugim cijevima u slučaju da netko pokuša pobjeći van s knjigom.

    Za oprilike šest godina stvari bi se genule naprej!

    foto: Tom Scott
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Filmska kritika – Snimka seksa
    Filmska kritika - Snimka seksa
    U očajničkom pokušaju da u seksualni život vrati strast s početka veze, bračni par odlučuje snimiti privatni pornić u kojem izvodi sve položaje iz knjige ‘Užitak seksa’. Malo nemara i tehničke šlampavosti, i snimka završava u posjedu svih kojima su Annie i Jay ikada darovali iPad. Slijedi cjelodnevna utrka za vraćanjem snimke prije nego što je njezini slučajni primatelji pogledaju.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | liderpress.hr
    prije 3 dana u kategoriji Gospodarstvo
    • 1
    • +
  • Žižekovi vicevi – Publicistika
    Jeste li čuli onaj o Hegelu i negaciji?

    Veliki filozof dvadesetoga stoljeća, Ludwig Wittgenstein, rekao je da bi se 'ozbiljno i kvalitetno filozofsko djelo moglo napisati tako da se u cijelosti sastoji od viceva'. Za razliku od bilo koje druge knjige filozofa Slavoja Žižeka, ova kompaktna zbirka viceva – nekih koji su 'ljupko vulgarni' (njegov opis) i nekih koji nisu tako ljupko vulgarni – odabranih iz njegovih knjiga pruža indeks određenim filozofskim, političkim i seksualnim temama koje ga zaokupljaju. Žižekovi vicevi sadrže sklopove i poente – kao i prljave misli i uvrede – zbog kojih je Žižek slavan.

    Za Žižeka vicevi su zabavne priče koje pružaju prečac do filozofskog uvida. Knjiga nudi najzanimljivijeg Slavoja Žižeka dosada, prerušenog u nemogućeg erudita, politički nekorektnog ujaka, koji rečenice počinje ovako: 'Ima jedan stari židovski vic, Derrida ga je obožavao…' On logiku hegelovske trijade ilustrira, na primjer, trima verzijama klasičnog 'Ne večeras, dragi, boli me glava': prvo žena tvrdi da ima migrenu, potom muž, a onda žena kaže: 'Dragi, užasno me boli glava, hajde da se ševimo da me to osvježi!' Poenta o boci piva pruža lakanovsku pouku o označitelju. A 'istinski opscena' verzija poznate šale o 'aristokratima' prije pruža obiteljski kratak tečaj iz hegelovske misli nego nešto o čemu se ne govori.

    Knjiga Žižekovi vicevi sadrži svaki vic koji je citiran, parafraziran ili ispričan u Žižekovim djelima na engleskom jeziku (kao i neke iz neobjavljenih rukopisa), uključujući i različite verzije iste šale koja služi za različite poente u različitim kontekstima. A jedinstvena poruka glasi da humor zauzima središnje mjesto u Žižekovoj ozbiljnosti.

    Preveo: Srećko Horvat
    Izdavač/Distributer: Naklada LjevakGodina izdanja: 2014Autor: priredio Audun MortensenCijena: 99,00 knBroj stranica: 160Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Rasknjižje, 18. – 24.8.2014.
    Svašta se zanimljivog objavilo u tupo doba godišnjih odmora. Evo najsvježijih naslova u ‘Rasknjižju’ pa navalite!

    Noviteti:

    Proza:
    1. Nema slonova u Meksiku, Zoran Pilić (Fraktura)
    Odozgo, s Mjeseca, čovjek ne može vidjeti Meksiko. Točnije, ne može vidjeti tamošnje slonove (sve kad bi ih i bilo), baš kao ni starce koji svoje anđele zapričavaju u napuštenim slavonskim selima, baš kao ni parove koji se čudno vole u zagrebačkim stanovima, baš kao ni tinejdžere koji ratom zapaljene granice preskaču ostavljajući za sobom svjetlucavi trag legendarnih NBA-zvijezda. Srećom, sve ono što s Mjeseca ne može vidjeti čovjek plijen je pripovjedača.

    2. Javne tajne, Alice Munro (Oceanmore)
    Autorica temeljito i lucidno istražuje ženske teme, no kroz oči osam fikcionalnih žena propituje i zajedničku kulturu i opće vrijednosti svjetova u kojima egzistiraju. Ove priče, u kojima neočekivano odjekuju tuđi životi, također govore o prazninama u sjećanju, ali i o neskladu u našim vlastitim egzistencijama: naša prošlost, kaže Alice Munro, čini nas strancima nama samima.

    3. Prvaci svijeta!, Slavoljub Stanković (Algoritam)
    Temeljno, ovo je roman o igranju. U tom igranju se sudaraju igre života i igranje životima, od opijenosti igrom zaigraju se i one veće od života, dakle potencijalno smrtonosne. Srest ćete hrvatsku šutnju i ljubljanske proto-punkere, srpske zidare prekvalificirane u roštiljdžije, bosanske hajvane neobičnog smisla za humor. Vratit će nas ovaj roman u dane ponosa i slave, u noći poremećenih međuljudskih odnosa i strave, zakucat će nas komentarima lucidnim, rečenicama blesavim i duhovitim. Naravno, sve uz vodstvo egzaltiranih komentatora.

    4. Zona, Mathias Énard (Fraktura)
    Francis Servain Mirković, Francuz hrvatskog porijekla, pokušava završiti svoju špijunsku karijeru i s kovčežićem punim tajnih dokumenata vlakom kreće u Rim kako bi Vatikanu prodao svoje tajne pa preuzeo identitet Yvana Deroya, svog nekadašnjeg prijatelja doživotno zatvorenog u psihijatrijskoj ustanovi. Dug put vlakom donosi prisjećanje na događaje u posljednjih dvadesetak godina, od rata u bivšoj Jugoslaviji, gdje se borio slijedeći put svojeg djeda ustaše, suradnika Maksa Luburića, do analitičkog rada na krvavim alžirskim egzekucijama i suradnje s Mossadom.

    Publicistika:
    1. Žižekovi vicevi, priredio Audun Mortensen (Naklada Ljevak)
    Veliki filozof dvadesetoga stoljeća, Ludwig Wittgenstein, rekao je da bi se 'ozbiljno i kvalitetno filozofsko djelo moglo napisati tako da se u cijelosti sastoji od viceva'. Za razliku od bilo koje druge knjige filozofa Slavoja Žižeka, ova kompaktna zbirka viceva – nekih koji su 'ljupko vulgarni' (njegov opis) i nekih koji nisu tako ljupko vulgarni – odabranih iz njegovih knjiga pruža indeks određenim filozofskim, političkim i seksualnim temama koje ga zaokupljaju. Žižekovi vicevi sadrže sklopove i poente – kao i prljave misli i uvrede – zbog kojih je Žižek slavan.

    Književna događanja, ako ih bude, pronaći ćete ovdje.
     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Rasknjižje, 18. – 24.8.2014.
    Svašta se zanimljivog objavilo u tupo doba godišnjih odmora. Evo najsvježijih naslova u ‘Rasknjižju’ pa navalite!

    Noviteti:

    Proza:
    1. Nema slonova u Meksiku, Zoran Pilić (Fraktura)
    Odozgo, s Mjeseca, čovjek ne može vidjeti Meksiko. Točnije, ne može vidjeti tamošnje slonove (sve kad bi ih i bilo), baš kao ni starce koji svoje anđele zapričavaju u napuštenim slavonskim selima, baš kao ni parove koji se čudno vole u zagrebačkim stanovima, baš kao ni tinejdžere koji ratom zapaljene granice preskaču ostavljajući za sobom svjetlucavi trag legendarnih NBA-zvijezda. Srećom, sve ono što s Mjeseca ne može vidjeti čovjek plijen je pripovjedača.

    2. Javne tajne, Alice Munro (Oceanmore)
    Autorica temeljito i lucidno istražuje ženske teme, no kroz oči osam fikcionalnih žena propituje i zajedničku kulturu i opće vrijednosti svjetova u kojima egzistiraju. Ove priče, u kojima neočekivano odjekuju tuđi životi, također govore o prazninama u sjećanju, ali i o neskladu u našim vlastitim egzistencijama: naša prošlost, kaže Alice Munro, čini nas strancima nama samima.

    3. Prvaci svijeta!, Slavoljub Stanković (Algoritam)
    Temeljno, ovo je roman o igranju. U tom igranju se sudaraju igre života i igranje životima, od opijenosti igrom zaigraju se i one veće od života, dakle potencijalno smrtonosne. Srest ćete hrvatsku šutnju i ljubljanske proto-punkere, srpske zidare prekvalificirane u roštiljdžije, bosanske hajvane neobičnog smisla za humor. Vratit će nas ovaj roman u dane ponosa i slave, u noći poremećenih međuljudskih odnosa i strave, zakucat će nas komentarima lucidnim, rečenicama blesavim i duhovitim. Naravno, sve uz vodstvo egzaltiranih komentatora.

    4. Zona, Mathias Énard (Fraktura)
    Francis Servain Mirković, Francuz hrvatskog porijekla, pokušava završiti svoju špijunsku karijeru i s kovčežićem punim tajnih dokumenata vlakom kreće u Rim kako bi Vatikanu prodao svoje tajne pa preuzeo identitet Yvana Deroya, svog nekadašnjeg prijatelja doživotno zatvorenog u psihijatrijskoj ustanovi. Dug put vlakom donosi prisjećanje na događaje u posljednjih dvadesetak godina, od rata u bivšoj Jugoslaviji, gdje se borio slijedeći put svojeg djeda ustaše, suradnika Maksa Luburića, do analitičkog rada na krvavim alžirskim egzekucijama i suradnje s Mossadom.

    Publicistika:
    1. Žižekovi vicevi, priredio Audun Mortensen (Naklada Ljevak)
    Veliki filozof dvadesetoga stoljeća, Ludwig Wittgenstein, rekao je da bi se 'ozbiljno i kvalitetno filozofsko djelo moglo napisati tako da se u cijelosti sastoji od viceva'. Za razliku od bilo koje druge knjige filozofa Slavoja Žižeka, ova kompaktna zbirka viceva – nekih koji su 'ljupko vulgarni' (njegov opis) i nekih koji nisu tako ljupko vulgarni – odabranih iz njegovih knjiga pruža indeks određenim filozofskim, političkim i seksualnim temama koje ga zaokupljaju. Žižekovi vicevi sadrže sklopove i poente – kao i prljave misli i uvrede – zbog kojih je Žižek slavan.

    Književna događanja, ako ih bude, pronaći ćete ovdje.
     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • MALI GENIJALAC 'Americana' obojana sjetnim bojama jeseni
    Kreativnost najpoznatijeg filma Jean-Pierrea Jeuneta “Amelie“ (2001.) probuđena je u velikom broju kadrova njegovog “Malog genijalca“. Kultni Jean-Pierre Jeunet kuca na vrata divnog unutarnjeg svijeta Amelie Poulain (Audrey Tautou) ispoljena “vani“ prema gledatelju i radi nešto slično u svom drugom projektu snimljenom na američkom tlu i engleskom jeziku nakon četvrtog “Aliena“ (1997.). Adaptacija maštovite, ilustrirane knjige Reifa Larsena “The Selected Works Of T.S. Spivet“ o neobičnom, darovitom 10-godišnjem dječaku koji - vjerovali ili ne - pronađe ključ beskonačnog gibanja izumom magnetskog kotača redatelju je poslužila za nesvakidašnje “jeunetovsko“ ostvarenje ambijentirano, poput “Amelie“, na široj žanrovskoj granici – ovdje fantazije, obiteljskog i “road“ filma, avanture, drame o sazrijevanju, “americane“... “Mali genijalac“, međutim, nije baš onako veliki film kao “Amelie“. “T.S. Spivet, ocjena 3+, rad sadrži neupitne kvalitete, ali je promašio temu“, razjašnjava junakov profesor u školi kojeg ćemo ovdje parafrazirati. Jeunet, ocjena tri i pol zvjezdice, film sadrži neupitne kvalitete, ali kako se protagonist T.S. Spivet (uvjerljivi debitant Kyle Catlett) nakon odličnog uvodnog i središnjeg segmenta približava svom cilju, radnja gubi konce i u zbrzanom, nespretnom finalnom činu s kulminacijom u gostovanju TV showa promašuje artikulirati sentiment da izazove očekivanu katarzu i zaokruži emotivno putovanje. Ipak, stvaralački zanos u vizualnom smislu, uglavnom odaje punokrvnog Jeuneta, maštotvorca filmova kao što su “Delikatese“ (1991.) i “Grad izgubljene djece“ (1995.). Kad se T.S. Spivet otisne na putovanje teretnim vlakom, sjest će u kamper okrenut unatrag i imati osjećaj da putuje nazad, a ne naprijed. S njim u tom smjeru putuje i Jeunet, evidentno se vraćajući korijenima svog fotogeničnog izričaja pogodna za ekranizaciju slikovnice. Alternativnom uporabom naratora, animacije, ilustracija, dijagrama i mapa francuski režiser podsjetit će fanove na “Amelie“ i poigravanjem s fakturom filmske slike uvući gledatelja u svijet malenog T.S. Spiveta u kojem je moguće da junak sklopivši oči osjeti prašinu galopa konja u preriji koji mu p(r)ojure iznad glave kao na vlastitom kinoplatnu. Ekspozicija je ciljano duga da bolje uđemo pod kožu malog protagonista i njegove “obitelji čudaka“. Nadaren izumitelj i kartograf T.S. Spivet živi na ranču izgubljenom u planinama Montane. “Najbliže prometu je tutnjeći prolazak teretnog vlaka“, dovoljan je opis koliko se Spivetov ranč nalazi “bogu iza nogu“, uzgred na vododjelnici Amerike. Vododijelnica je tu da simbolično (po)dijeli junakove roditelje u karakteru, maštu od znanosti, ruralno od urbanog, SAD nekad i sad. Otac junaka (Callum Keith Rennie) živi kao “cowboy“ rođen “100 godina prekasno“ i utjelovljenje je mitskog Marlboro Mana s malim kaubojskim muzejom u dnevnom boravku kuće. Majka (Helena Bonham Carter) je znanstvenica etnomologinja čija su specijalnost insekti i uništavanje tostera, a Spiveta uči da se “čuva osrednjosti“ jer to je “plijesan za mozak“. Roditelji mu se razlikuju kao dan – noć. Razliku Jeunet lijepo dočarava paralelnom montažom majke kako puše maslačak, odnosno oca dok potpiruje žeravicu. Pa ipak, oni se vole, što bolje od činjenice da imaju troje djece (Niamh Wilson kao najstarija sestra koja sanja postati miss Amerike) potvrđuje prizor njihovih ruku kako će se spontano očešati u hodniku. Spivet je povukao na nju, njegov dvojajčani brat blizanac Layton (Jakob Davies) na oca. “Dobio je visinu, ja mozak“, veli malac. Boje kolovoskog ljeta polako postaju sjetne jesenske kad doznamo da je Layton stradao nakon nesreće s puškom u staji, za što se Spivet osjeća odgovornim. Preteški kofer kojeg će malac sa sobom ponijeti na putovanje u Washington predstavlja breme krivnje koje nosi na krhkim plećima. U Washington on odlazi kako bi u muzeju Smithsonian preuzeo nagradu te institucije za izum i pobjegao od kuće i demona koji ga proganjaju. “Ako ostanem ovdje, vrtjet ću se u krug i postati odjek onoga što mogu biti“, govori bistar klinac i u glavi odvrti “scenarij puta“ tijekom kojeg će razmišljati pitaju li se njegovi vršnjaci u mjestima kroz koja prolazi kako bi bilo uskočiti u vlak. Putovanje teturavim vlakom preko američkog kontinenta vrhunac je filma. Francuski režiser (s)likovnošću je blizak Wesu Andersonu i pasaže američkog života slika u jarkim, romantičnim crvenim (krovovi kuća), žutim (polja kukuruza) i plavim (nebo) bojama dječjeg čuđenja, evocirajući sjetnu viziju nekadašnje mitske Amerike. Njezinu ikonografiju, u krajnoj opreci s modernom u velegradovima, čine nepregledne prerije stvorene za galop bizona, štandovi s hot-dogom, restorani uz cestu... kao i ljudi koji Spivet sreće usput, poput dobroćudnog kamiondžije – povratnika iz Iraka - s hobijem fotografiranja autostopera.
    Jeunet pronalazi dječačku zabavu i osjećaj za avanturu u scenama kad “žilavi malac“ na putu preko pola SAD-a pozira s obitelji od kartona u kamperu kako bi umakao pažnji čuvara koji provjerava vlak ili preskače pomični most u Chicagu u bijegu od policajca. No, film je prožet melankolijom ne samo žala za prvobitnom Amerikom. Zalasci sunca i susreti s djevojčicom okrenutom naopačke na ljuljački bojaju jedno djetinjstvo na izmaku.

    Neveliki glumac u velikom hororu
    Kyleu Catlettu je prva filmska uloga u “Malom genijalcu“ osigurala nastup u prestižnom hollywoodskom projektu – remakeu kultnog horora “Poltergeist“. U filmu koji producentski potpisuje Sam Raimi Catlett će igrati klinca obitelji (roditelji u Sam Rockwell i Rosemarie DeWitt) čiji dom napadnu duhovi. Premijera je zakazana za kraj srpnja 2015. godine.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | slobodnadalmacija.hr
    prije 5 dana u kategoriji Novosti
    • 1
    • +
  • Kad soboslikar postane slikar
    Doktor Ostojić proveo je ljeto na baušteli gdje je liječio radnike od dekonstrukcijske kritike i talijanskog postmodernizma.

    PITANJE

    Doktore,

     

    Ja sam Vlado. Oprostite što nisam jak na riječima, tek sam soboslikar, što nije sramota jer su veliki umjetnici poput Michelangela i Miše Kovača isto bili soboslikari. Vjerojatno ste na moru pa mi je žao što vas zamaram, ali ja se sada kupam samo u znoju. Radim u Zagrebu i hitno trebam vašu pomoć da bih mogao dalje raditi.

     

    Uglavnom, slab sam s riječima jer ne bavim se pisanjem, nego samo puno farbam a i puno čitam. Čitam zato što me polagani prolazak kroz tekst, red po red, podsjeća na prolaz kistom po zidu. Tako sam bez boli i razmišljanja prošao kroz stotine knjiga ali zapeo sam na romanu Oči na gradeli Tiziana Scarpe. 

     

    Uzeo sam knjigu jer je to suvremeni talijanski roman, u naslovu spominje gradele, mislio sam da će to biti nešto u stilu Miljenka Smoje. Ali ni mediteranci nisu što su bili! Scarpin roman je nekakva čudna smjesa: pripovjedač govori kako je upoznao tu djevojku Gradelu, pročitao joj dnevnik, stvorio sliku o njoj i isplanirao kako će je osvojiti. Na kraju romana djevojka pronađe roman i napiše autoru nek se goni kvragu. 

     

    Ovo sam ja fino pristojno ispričao a unutra se spominju još japanske mange, Dostojevski, pornići, masturbacije, mazanje lica spermom za održanje mladosti, nerođeni sin Alfred, proljevi... Ma ludost cijela! I otkad sam pročitao tu ludoriju, propade mi posao jer više ne znam normalno farbati. Ruka ne sluša nego – po zidu slika pimpeke.

     

    Prvi put kad mi se desilo, mojim kolegama bilo je smiješno. Ali drugi i treći i četvrti i peti put... ma i onda im je bilo smiješno, njima je sve što je prosto i smiješno. Međutim gazdama stana i mom šefu nije svejedno, jer neće imati pimpače i sise po zidovima. Rekli su: letit ćeš s posla prije zime pa ćeš crtati pimpeke u snijegu.

     

    Ne želim ja slikati prostote nego ruka ne sluša, a ne sluša jer je listala tu vražju knjižurinu. Možete vi meni prepisati nekakvu travu ili melem da namažem pa da me prođe?


    ODGOVOR


    Poštovani Vlado,

     

    Ne morate strahovati da sam pobjegao na plažu od svojih pacijenata i bolesti. Naprotiv, odlučio sam ove godine otkazati boravak na moru – koji ionako obiluje opasnostima kao što su UV zrake, vreli pijesak, agresivne morske životinje i mokre knjige – te provesti ljeto u Zagrebu gdje sam pomagao unesrećenim radnicima na 'baušteli'.

     

    Naime, radovi se održavaju po cijelom gradu. Radnici cijeli dan ruše, podižu, čiste, 'šmirglaju', postavljaju 'knauf', miješaju malter, motaju žicu, izbijaju, asfaltiraju, cementiraju, emajliraju... Ukratko, provode i po 14 sati dnevno u procesima destrukcije i konstrukcije – koji ih, jasno, vode ravno u klopku razorne dekonstrukcijske kritike. 

     

    Provodim stoga dane u kućici tik uz gradilište gdje sam uredio priučnu ordinaciju, te primam nesretne radnike koji su se nakon posla upustili u iščitavanje francuske i američke dekonstrukcijske kritike. I vaš slučaj spada u istu kategoriju budući da glavni problem leži u dekonstrukcijskom potencijalu Scarpinog postmodernističkog romana.

     

    Naime, junakinja Gradela, pripovjedačev objekt žudnje, studentica je likovne umjetnosti i umjetnica koja honorarno slika genitalije u talijanskom izdanju japanskih mangi. Scarpa kroz svoje likove tako na istu ravan postavlja Dostojevskog i mange, pornografiju i umjetnost, probavne smetnje i ljubav...  Ukratko, on potpuno izokreće postojeće vrijednosne i estetičke opreke, destruira ih i konstruira nove, apsurdne modele. 

     

    To je opasno za bilo kojeg čitatelja, ali je naročito problematično za vas budući da se vaš posao temelji na čvrstim vrijednostima i pravilima zanata: znaju se pouzdane metode kako se farba zid, i zna se razlika između obojenog zida i umjetničke slike. Čitanjem Scarpinog teksta, zaboravili ste ta čvrsta pravila zbog čega vaš potez kistom više nije tek način obavljanja posla, nego i izraz vaše unutarnje sumnje u svijet oko vas. Drugim riječima, od soboslikara postali ste slikarom. 

     

    Vaša bolest nije opasna po život, a ne trebate je ni liječiti. Uvijek možete pronaći nišu koja će znati duhovno i financijski cijeniti vaš novi način slikanja. Međutim, ukoliko želite vratiti staro stanje uma i tijela, ostavite se knjiga, uzmite bolovanje i provedite dva tjedna u svježe oličenoj sobi. Upornim promatranjem bijelog zida kako se suši riješit ćete se svih suvišnih ideja i popravit ćete srušene zanatske temelje, te ćete moći nastaviti stopama manje slavnih soboslikara od Michelangela i Miše. 

    dr.med. dr.med. Ostojić
    foto: Arpingstone
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Knjige za petaše na Skalicama 300 kuna skuplje nego na Visokoj
    Sredina je kolovoza, Velika Gospa je pred vratima, što znači da ljetni praznici polako idu prema kraju, a roditelji već sklapaju financijsku konstrukciju za nabavu udžbenika. Što se osnovaca tiče, oni se ove godine neće moći pomoći rabljenim udžbenicima, jer su kompletno svi naslovi dopunjeni i promijenjeni (a neki, navodno, samo simbolično...), što znači da roditeljima ne gine veliki trošak, i
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | slobodnadalmacija.hr
    prije 5 dana u kategoriji Novosti
    • 1
    • +
  • Knjigovodstvo za obrte
    Knjigovodstveni servis Libro DiK iz Zagreba uz povoljne cijene nudi slijedeće knjigovodstvene računovodstvene usluge za obrte i samostalna zanimanja: Obračun PDV-a / knjige URA i IRA, Obračun plaća i izrada naloga za doznake koje se odnose na poreze i doprinose, Salda-konti dobavljača i kupaca / evidencija obveza i potraživanja, robno knjigovodstvo
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | Avatar: kuhinjepomjerikuhinjepomjeri
    prije 6 dana postalo popularno prije 6 dana u kategoriji Tvrtke i tržišta
    • 1
    • +
  • Zabranjeno pušenje u mašti
    Zabranjeno pušenje u mašti
    Danas na filmu i televiziji glumci puše lažne cigarete. Hoće li cigarete uskoro biti izbačene i iz knjiga?

    "Pušim. No da ne pušim, pušio bih, i to ne da bih bio pušač, već samo kako ne bih bio osoba koja ne puši."  Ove riječi poznatog pjesnika iz pariškog nadrealističkog kruga u trenutku nastanka možda nisu imale toliko snažan odjek kao što će ga zadobiti kada ih transplantiramo u današnji oboljeli kontekst društva znanja, zdravlja, izvrsnosti, političke korektnosti i tolerancije. Danas, ova je misao tako savršena i samorazumljiva.

     

    ***

     

    Ovaj tekst svakako ne želi biti glorificiranje pušenja ili, još gore, nekakvo glorificiranje bolje prošlosti, ili najgore, elitističko i snobovsko glorificiranje bolje prošlosti poput mnogih eseja o duhanskom dimu posljednjih godina, gdje se uzdiže ljepota dima cigarete i prizivaju bečke kavane oko 1900., ili pariške kavane oko 1920., ili bilo koja druga kavana pretrpana boemima nad koju je bačena providna duhanska koprena, čiji bi dim u našoj uobrazilji trebao postati nekom vrstom lifta što će nas odvesti u slavnu prošlost, kao što snažni pas Killer u Tom & Jerryju leti u snu za svojim nosom, no umjesto mirisa duhana on lebdi za mirisom prekrasnog odreska.  

     

    ***

     

    Za početak: činjenica je da cigarete baš i nisu zdrave. Iako se čovjek ponekad zaista osjeća dobro kad ih puši, cigarete nisu stieglerovski pharmakon, fenomen koji je istovremeno i lijek i otrov. Cigarete su ipak uglavnom ovo drugo. No isto je tako činjenica da naše umiranje traje od trenutka začeća i da upuhivanje duhanskoga dima u vrtlog propadanja života i nije toliko važno kao što bi neki htjeli da mislimo. Dim cigaretlina baš i ne utječe posebno na predivno predvidljivi smrtonosni uragan oko nas, solipsističkih spoznajnih mašina koje nikad nisu uspjele do kraja proraditi i koje stoje u centru vlastite propasti i gledaju u zrak razarajuću piriju što raznosi naša sjećanja, ljubavi, šešire, strahove, kuće, prijatelje, bicikle i snove u nepodnošljivo glasnom centrifugalnom kaosu što završava mrakom.

     

    ***

     

    Pušenje, koje je nekoć možda i bilo stvar odabira, već se poodavno pretvorilo u bijednu travestiju. Recimo, nekoć davno, u prošlom životu, gledali smo televizijske voditelje političkih emisija, ta ispijena moralna sidra velikih podočnjaka i nemirnih obrva koja su nam pojašnjavala situaciju u svijetu, kako uvlače goleme dimove dok polako i s neskrivenim patosom govore o eskalaciji sukoba u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Izgledali su ozbiljno, a cigarete su samo pojačavale utisak važnosti teme o kojoj je riječ.

    U međuvremenu su se stvari znatno promijenile. Dobar primjer superbrze promjene kada govorimo o pušenju jest situacija na jednoj drugoj Zapadnoj obali. West Coast! U Hollywoodu je, naime, pušenje dobilo nogom u guzicu još davnih dana, u herojskim godinama PC-a ranih 90-ih, kada su pušiti mogli još samo likovi kojima bi sama činjenica da među prstima drže cigaretu bila ključan putokaz gledateljima kada je riječ o njihovu karakteru.


    Pušenje je u tom smislu dobilo medievalnu komponentu; kao što je u stoljećima nepismenosti, kada je Biblia pauperum bila jedini način pravovjerne naobrazbe puka, ružnoća bila poistovjećena sa zlom, pa su đavli, škrci, Židovi, nepravovjerni i zli ljudi redovito dobivali maske krajnje ružnoće i odurnosti, tako je dim cigarete u periodu od početka 90-ih godina postao maskom zla u holivudskom vječnom bipolarnom moralitetu. Alas! odatle likovi poput ispijenog nikogovića u seriji X-Files, kojem je, ako se ne varam, odista poništeno ime pa je bio znan samo kao The Smoking Man.


    Ostatak 90-ih na američkom filmu i televiziji bila je no-smoking zona, sve tamo negdje do kraja desetljeća kada je velika revolucionarka i uzor kolumnistica svih naroda i narodnosti, Carrie Bradshaw, šokirala i mlado i staro zapalivši cigaretu usred New Yorka. Doduše, Seks i grad je bila serija HBO-a, televizijske enklave na koju je američka publika bila naučena, i od koje su mogli očekivati da im ponudi tjednu dozu spektakularnih buntovnih produciranja, što je uključivalo i šepurenje Central Parkom s cigaretom u ustima i Manolicama na nožicama. 

     

    ***

     

    U tom smislu je možda najteže podnošljivo gledati back-in-the-day priče, poput serije Mad Men, čija je prva epizoda posvećena nastanku znamenitog reklamnog slogana cigareta Lucky Strike - It's toasted. Naime, glumački su fićfirići što utjelovljuju likove koji, s obzirom da se radnja odvija početkom 60-ih, svi puše, protestirali zbog toga što u scenariju gotovo u svakoj sceni moraju paliti cigaretu. A najbolje od svega – to uopće nisu cigarete već nekakvi biljni smotuljci, zdravi surogati koji neće ozlijediti zdrava i ispravna grla glumaca. Iz Hollywooda su, zna se, cigarete, već odavno prognane.

     

    ***

     

    Cigarete su izgnane iz holivudske stvarnosti, ali i iz stvarne stvarnosti, pa u Slobodnom svijetu čovjek jedva da igdje može zapaliti cigaretu. Ne može to više u kavani, u restoranu, u hotelskoj sobi, pa ni u parku ili šumarku. Gdjegdje čak ni u svom stanu. Vektor je jasan, ali strelica se nekako udebljala i raširila i prelila u nove dimenzije i sada veto pušenju prelazi granice realnosti i širi se u prostore u kojima ga više ne možemo pratiti. I ne želimo. No-smoking znak je sada utetoviran i u maštu, dim koji je sam po sebi takvih karakteristika da se čini da se uvijek može negdje uvući i sakriti, polako zaista gubi sva staništa. Dim cigarete se pretvara u virus.

    Možda ga više nećemo gledati niti o njemu čitati ni u knjigama. Za početak, u knjigama za djecu.

     

    ***

     

    U nedavnom smo se tekstu pozabavili ljepotama cenzorske snage roditeljstva, no riječ je o snazi čije jačanje jedva da možemo pratiti. Roditeljska sinergija, jedna od najviše uznemirujućih pojava u prirodi, ovaj put je udarila na Amazon, odnosno na knjigu za djecu autorice Julije Donaldson.

     



     

    U njezinoj dječjoj knjizi pod nazivom The Scarecrow’s Wedding, zlikovac Reginald, inače strašilo, puši cigare. Strašilo Reginald Lake nije ovdje nikakav višeslojni Tony Soprano s cigarom u ustima, on je šareni crno-bijeli negativac, otprilike nešto kao Smoking Man, samo što je Smoking Scarecrow. No činjenica da je negativac roditelje nije previše interesirala, pa su Amazon zatrpala pisma u kojima se traži povlačenje knjige, jer da što djeca imaju čitati o pušenju!
     

    "Odakle uopće ideja da jedna dječja knjiga sadrži u sebi koncept pušenja? Degutantno!", urliče jedan čitatelj. A naravno, tu je i ono klasično roditeljsko pismo, možda najgore od svih, od kojeg nam u svijest dolazi, sramimo se to i napisati, koncept eugenike: "Sramota! Sada će moje malo dijete početi tražiti da mu dam da puši cigare! I što bih mu ja na to trebala odgovoriti?", piše zabrinuta majka.
     

    Takve stvari pobuđuju u autoru ovog teksta nezrelu agresiju i bedaste maštarije. Poput one u kojoj će se Zeus, inače pasionirani pušač, razbjesniti i izići iz višemilenijske penzije te se pretvoriti u duhanski dim i lebdjeti svijetom u potrazi za zabrinutim roditeljima. To bi sve trebalo izgledati kao na divnoj Correggiovoj slici Jupiter i Io (samo što će umjesto oblaka, Jupiter preuzeti duhanski enformel):

     



     

    ***

    Pisma su bezbrojna, i zapravo nisu nimalo smiješna. A u nedostatku pametnijih odgovora na pitanje roditeljsko, ili uopće na pitanje pušenja, uzet ćemo najlakše rješenje za zaključivanje teksta, i ponoviti prvu rečenicu. (A tako ćemo, posve nenamjerno, i uokviriti ovu pričicu o pušenju). Dakle, još jednom: "Pušim. No da ne pušim pušio bih, i to ne da bi bio pušač već samo kako ne bi bio osoba koja ne puši."  

     

    Neven Svilar

    foto: Nicolas Haeringer
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Frane Vulas: Crveni nestali za 24 sekunde
    Split bio 'umoran' od istočnoeuropskih putešesvija možda se mogla ponoviti prošla sezona i povratak barem do remija protiv sastava s Kantride, ali s tribina se nije ovaj put mogao steći takav dojam. Može Split žaliti za šansom Bilića koji je išao u oči u oči na vratara Vargića, no i da je bilo 1:2 teško je bilo očekivati poptuni povratak. Tada su lani od 0:2 do 2:2 'crvene' u susret vratili golovima Erceg i Bilić. Ercega ovaj put nije bilo zbog ozljede (zbog koje pati i njegova forma), a višekratni junak Splitovih preokreta Bilić je ovaj put promašio. Splitov balun je u ovom susretu iz objektivnih razloga bio izdušen. Pokušao je Matić i s dvije izmjene na poluvremenu, no vrlo brzo je i drugi pogodak dotukao domaće. Pa treći i Rijeku uveo u povijesne knjige. Uz Dinamo u Prvoj HNL nitko još nije slavio 0:3 na Parku mladeži, ali i tako nadigrao Split.
    Frane Vulas
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | slobodnadalmacija.hr
    prije 6 dana u kategoriji Novosti
    • 1
    • +
  • Hrana koja izaziva halucinacije
    Hrana koja izaziva halucinacije
    Muškatni oraščić je psihoaktivna tvar jer izaziva trbušne bolove i depresiju
    Čovjek kao svoju hranu koristi mnoge egzotične biljke, voće i povrće.
    Takva hrana sadrži i različite toksične tvari, a među njima ima i onih
    koje izazivaju promjene u krvnim žilama i promjene psihičkog stanja
    čovjeka. Donosim ti dio iz knjige "Što i kako jedemo?" nutricionista dr. sc. Ignaca Kuliera u kojemu pojašnjava koja hrana izaziva halucinacije
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | zdravakrava.hr
    prije 7 dana u kategoriji Zdravlje
    • 1
    • +
  • Obitelj – zajednica muškarca i žena
    Roman 'Niketche: priča o poligamiji' mozambikanske autorice Chiziane uznemirio je i afričku i europsku javnost.

    Paulina Chiziane: Niketche: Priča o poligamiji (Zagreb, MeandarMedia, 2013.; S portugalskog prevela Jelena Pešorda)

     

     

    Priznajem, malo sam se uplašila kad sam na poleđini knjige pročitala kako će "sljedbenicama Simone de Beauvoir i Flore Tristán sve ovo sigurno zvučati čudno." Nadala sam se kako neće biti previše stavova koji će uzrujati feministicu u meni, iako je naslov otpočetka upozoravao na to, a i sama autorica (koliko god to površno i izlizano zvučalo) pripada nekom potpuno drugačijem svijetu. Unatoč početnim predrasudama, djelo Pauline Chiziane ovu je zapadnu čitateljicu ipak iznenadilo – i to pozitivno. 

     

    Paulina Chiziane prva je Mozambikanka koja je objavila roman – debitirala je 1990. godine, a roman Niketche: Priča o poligamiji objavila je 2002. S obzirom da se toliko godina čekalo na prvu romanopiskinju u Mozambiku, ne čudi što je izazvala brojne polemike, ponajprije zbog pisanja o poligamiji. 

     

    Sudjelovala je u političkom pokretu Frelimo (Front za oslobođenje Mozambika), no ubrzo se posvećuje samo pisanju, a zbog ovog romana osvaja nagradu José Craveirinha 2003. godine. Iako ne možemo uvijek biografiju pisca 'poistovjećivati' s njegovim djelima, u ovom slučaju nema sumnje da je aktivistički duh same autorice hrabro posegnuo za kontroverznom temom koju veći dio Zemljine populacije smatra tabuom. 

     

    U središte svoje priče Chiziane stavlja Rami, jedinu zakonitu Tonyjevu suprugu koja ubrzo (i, naravno, slučajno) doznaje kako joj muž već dulje vrijeme nije vjeran, odnosno kako uz nju ima i tucet ostalih žena. Unatoč prvotnom šoku, odlučuje se za neočekivan potez koji će uzburkati cijelu muževu, a osnažiti njezinu obitelj - koja će se pretvoriti u poligamnu zajednicu pet žena i jednog muškarca. 

     

    Lu, Ju, Saly, Mauá i Rami stvaraju snažan savez koji se pretvara u žensku zajednicu, svakim danom sve povezaniju. Osim rasporeda 'posjedovanja' njihova muškarca, ujedinjene žene međusobno si pomažu i u razvoju različitih biznisa te ubrzo shvaćaju kako im je prisutnost muškarca nerijetko teret, a ne zadovoljstvo. 

     

    Stil pisanja Pauline Chiziane mogao bi se okarakterizirati kao 'žensko pismo' zbog mnogih karakteristika. Osim činjenice što piše iz perspektive glavne junakinje, čime potpiruje snažan osjećaj osobnosti i intimnosti, mnoga su njezina razmišljanja povezana upravo s pitanjem položaja žena u (tradicionalnom i posve patrijarhalnom) društvu. 

     

    Njezin stav i ponašanje krajnje su revolucionarni za sredinu kojoj pripada, čime cijeli roman poprima određenu dozu ženskog bunta. No ipak pisanje Pauline Chiziane obiluje ženstvenošću i brojnim rečenicama koje slave ženu, njezinu snagu, ljepotu i hrabrost. Iako se ispočetka te rečenice čine vrlo neobičnima jer podsjećaju na tradicionalne afričke mudre izreke, ubrzo se upravo te sentence počinju simbiotički uklapati u cjelokupnu priču podsjećajući čitatelja na ono što nerijetko zaboravlja – toleranciju, strpljivost, razumijevanje i različitost. 

     

    Iako će možda djelovati kako je ova knjiga prvenstveno namijenjena ženskoj čitateljskoj populaciji, čini se neophodnim naglasiti kako je ova knjiga, ponajprije, namijenjena onima koji žele i vole upoznavati drugačije kulture i obrasce ponašanja, i to upravo kroz romane, a ne golu faktografiju. 

     

    Unatoč čvrstom stavu Pauline Chiziane o poligamiji, knjiga nije ispunjena mržnjom i izričitom protivljenju drugačijem načinu života. Sve rečenice harmonično i logično proizlaze jedna iz druge, a ni one rečenice koje djeluju poput izreka ne čine se slučajno umetnutima već potpuno pripadaju ovom romanu. Zbog takvog načina pisanja, cijeli roman djeluje zaokruženo. 

     

    Pauline Chiziane ovim je djelom pokazala kako je i u afričkim ženama 'urođen' određeni feministički stav, na kojeg bi vjerojatno bile ponosne i Beauvoir i Tristán, te im njezina knjiga ne bi bila čudna. Drugačija i vrijedna čitanja da, ali čudna ne.

    Zvjezdana Balić
    foto: UN Photo
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Penguinove strašne korice
    U povodu 50. godišnjice izlaska knjige 'Charlie and the Chocolate Factory', Penguin je objavio kultni naslov u uznemirujućem ruhu.

    Naslovnica knjige može privući pažnju kao što to čini paun razmećući se jarkim bojama perja. U povodu pedesete godišnjice izlaska knjige za djecu Charlie and the Chocolate Factory autora Roalda Dahla, izdavač Penguin Books reizdao je ovaj kultni naslov u novom ruhu.

    Nova naslovnica nije dočekana s oduševljenjem. Reakcije su prilično negativne, a po našem skromnom mišljenju prigodničarska naslovnjača teško se može nazvati uspjelom. Na prvi pogled podsjeća nas na kadar nekakvog filma strave i užasa iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na drugi – mogao bi to biti omot albuma Pink Floyda.

    Na koncu, uvjerite se i sami na stranicama BuzzFeeda. Ispod nesretne naslovnice možete pročitati i nekoliko reakcija.

    foto: Eric Hossinger
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Knjige
    Knjige se definiraju kao ukoričene tiskane publikacije od najmanje 49 stranica. Prve knjige se u povijesti javljaju oko 5 000 godina prije Krista i bile pisane na pergamentima. S vremenom njihov izgled evoluira te se u današnje vrijeme definicija djelomično mijenja zbog pojave elektroničkih knjiga koje ne spadaju u originalnu definiciju knjiga zbog svoje neopipljivosti.
    Tagovi: knjige, publikacije, znanje | 20.11.2009. u kategoriji Lifestyle
  • Zemljišne knjige
    Zemljišne knjige (gruntovnica) javne su knjige (registar u koji svatko može imati uvid) u koje se upisuju nekretnine, vlasništvo i druga stvarna prava i neka obvezna prava na nekretnine, te određeni drugi odnosi relevantni za pravni promet nekretninama.
    Tagovi: zemljišne knjige, gruntovnica, upis nekretnina, zakon o zemljišnim knjigama, | 20.11.2009. u kategoriji Gospodarstvo
  • Katastar
    Katastar (grč. Popis) službena evidencija zemljišta za tehnološke, ekonomske i statističke svrhe, izradu zemljišnih knjiga, podloge za oporezivanje prihoda od zemljišta; izrađuje se na temelju geodetskog premjera zemljišta i njegove klasifikacije po vrijednosti i kulturi.
    Tagovi: katastar, zemljišta, zemljišne knjige | 20.11.2009. u kategoriji Gospodarstvo
Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj