Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj

booksa.hr: profil izvora

  • Najbolja ostvarenja u dječjoj književnosti i ilustraciji
    Uručene nagrade Grigor Vitez za 2018.

    Uručene su 52. nagrade Grigor Vitez za najbolja ostvarenja u dječjoj književnosti i ilustraciji u 2018. Nagrade su dodijeljene Silviji Šesto, Jasminki Tihi-Stepanić, Vandi Čižmek i Stanislavu Marijanoviću, a posebno priznanje uručeno je Ivani Guljašević Kuman. Dodijeljeno je i sedam pohvala te dvije nagrade Ptičica po izboru dječjeg žirija.

    U konkurenciji je bilo rekordno prijavljenih 119 knjižnih naslova za djecu i mladež iz produkcije 48 hrvatskih nakladnika, a dobitnike je odabralo povjerenstvo koje su činili Marina Gabelica, Frano Dulibić, Branka Hlevnjak, Ranka Javor i Lada Martinac Kralj.

    "Ponosni smo i sretni što su u pet desetljeća života nagrade mnogi njezini dobitnici slijedili put Grigora Viteza, virtuoza pisane riječi i klasika dječje književnosti", rekla je Salihagić Kadić, prenosi tportal. 

    Godišnja Nagrada Grigor Vitez najstarija je hrvatska nagrada za dječju književnost i ilustraciju. Od kad je osnovana 1967., nagradu je dobilo 53 književnika i književnica za tekstove, te 40 likovnih umjetnika i umjetnica za ilustracije u 148 knjige za djecu i mlade. Nagrada se sastoji od novčanog iznosa, diplome i statue Ptica akademske slikarice Ksenije Kantoci.

    Više informacija i fotografija: link.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • O kultnoj književnosti
    Stigao je. Tekst svih tekstova. Prvi među nejednakima. Čitaj. Sad.

    Pitaš se zacijelo, ustreptala od uzbuđenja, baš me zanima što će danas reći taj enigmatični obješenjak kojeg doduše ne poznajem, no svejedno se nerijetko uhvatim gdje maštam o njemu u iščekivanju njegovog novog, za današnje vrijeme neuobičajeno glomaznog teksta, nekima zacijelo prevelikog i odveć sadržajnog, no ne i meni, meni su njegovi tekstovi najčešće savršene veličine, točno onakvi kakvi trebaju biti, iako mu pokatkad stvarno jest malo predugačak tekst, ne možeš uvijek biti raspoložena za suočavanje s nečim takvim.

    A zatim pomisliš, kako će danas izgledati i o čemu će zabesjediti, hoće li malo probulazniti, i to katkad zna, tko zna zašto krene trabunjati i čemu to prepuštanje buncanju, uglavnom baš sam nestrpljiva, jedva čekam da saznam, kao i uvijek, uostalom, nije da je inače drukčije, hajde da vidimo.



    Ovako, kao prvo hvala, cijenim što mi se raduješ, možda ne meni već mome tekstu, ali on je na neki način produžetak mene iako mi se pogdjekad čini kao da nema nikakve veze sa mnom, da vodi svoj vlastiti, od mene potpuno neovisan život. Ne uzimam zdravo za gotovo to što si uzbuđena i treperiš u slatkom iščekivanju, strepnji, neizvjesnosti, hoće, neće… Meni je drago da se veseliš ukazanju moga teksta, pa tako i današnjem izlaganju, štoviše, ne krzmam se priznati da ništa manje ni ne očekujem, tako i treba da bude.

    Pa ipak, mišljenja sam da koliko god uzbuđena i ustreptala bila i koliko god nestrpljivo čekala dan izlaska moga teksta, uputno je ostati hladne glave, mirna i koncentrirana duha. Kao što reče Tibul, citirajući Propercija: "Prste k sebi, dragoviću! ostavi se tustih porcija, tareš nježne površine razularenog kvasca." I doista, složit ćemo se u konstataciji da se baš ispod savršenstva oboda napisanog skriva ono važno, prava sadržina, meso teksta. To nije zatvoren fenomen, prije poput kakve upijajuće opojne spongije što siše i usisava u se sve i sva, a zatim se putem kontakta s publikom – u vidu čitanja – preobražava, kao da se nadima i postaje nešto mnogo veće od prvotne zamisli. Četa 12-godišnjih Roberta Zimmermana pušta zmajeve koji su helijem ispunjene stare mongolske šamanice što bacaju sjene na vjetrovitu vrištinu po kojoj trčkaraju mali Bobići ne osvrćući se na statuu indiferentnog Heathcliffa s neupaljenom cigaretom u ustima.

    Naglasimo, da bi tekst bio to što smatram da bi mogla biti književnost on mora biti nekako ukorijenjen, pa da proizlazi iz iskustva autora. Mora taj da bude opsjednut pisanjem, baš potlačen tekstom; nužno je da ga osjeća dijelom vlastita tijela. U suprotnom smo suočeni s pukom simulacijom, s tekstom koji fingira svoju literarnost no tek je ekshibicija kiča. Kao izljevi nježnosti Marine Cvetajeve i Tzvetana Todorova pred zaprepaštenim uglednicima na pogrebu u Kući cvijeća. Takvih lažnih tekstova je uostalom bezbroj, svakako neusporedivo više od književnih tekstova koje nastoje oponašati. Mada se uvija da bude što sličniji književnom tekstu, to nije književni tekst niti će takvim ikada postati, neće doseći čak ni razinu beznačajnog književnog teksta, ako takav postoji, a postoji, jer je skoro pa svaki takav, ili gotovo svaki, svaki.

    No spomenuti lažnjak koji nastoji skrenuti pažnju na se, oblikom ili vibrantnim zanosom, uvijek je prazna forma, nije dio nečega većeg od sebe samog. I takav doduše može zadovoljiti potrebe nekih, ali čak ni njih nikada dokraja, jer ipak je riječ o supstitutu, pseudo-tekstu, pa na koncu ne bude doli mrtvo slovo na papiru što se pravi da pleše i izvodi kojekakve akrobacije, kerefeke, proizvodi buku, no zapravo je opsjenar koji nije organski izrastao iz rujnog tkiva. To ne znači da je vrhunski primjer onoga što nazivamo književnim tekstom – primjerice, svaki moj tekst – savršen. 

    Bitno je reći da s obzirom da je u pitanju lingvistički fenomen, istoga imaš razotkriti uz pomoć jezika, ovisno o stupnju vještine baratanja njime, jer tako dolazi do intimnog povezivanja između tebe i samog teksta, njegove skrivene moći, da uživaš u otkriću stalnog otkrivanja. A što se mene tiče, koliko god glumio indiferentnost koja prema nekima (koji griješe) prelazi u svojevrsnu nadmenost, ipak mi nikada neće doista biti svejedno, jer, vjeruj mi, ja želim da uživaš u čitanju, nisam od onih koji izverglaju svoje, napišu to što su namjeravali s isključivom namjerom da izbace iz sebe to što imaju, a publika, plus minus, tko je šiša, nije važno hoće li biti zadovoljena po svršetku.

    Nazovi me konzervativnim, ali mišljenja sam da je u mliječnom srcu književnosti njezin generativni potencijal a ne efemerno zadovoljenje čitateljskih potreba. Književnost kao čin sadnje sjemena, makar potencijalnog; usmjerenost stvaranju, novoj kreaciji. Značaj toga nadilazi smirivanje čitalačke žudnje – uz popratne efekte koji su tek prolazni užici – to jest popunjavanje određene praznine u čitateljskoj publici. A ona, mišljenja sam, mora biti koncentrirana i spremna. Walt Disney je izašao iz kriogene komore ne sluteći da se pretvorio u reinkarniranog rozenkrucijanskog povjesničara J.R.R.R.R.R Tolkiena, ali to mu godi, Disneyu, smatra to usponom u hijerarhiji.

    Ta razmisli, nije nimalo svejedno kako i na koji način primaš moj tekst u sebe. Sve je važno u tom smislu, od toga jesi li dobre volje, boli li te glava, jesi li rastresena, pa sve do naoko manje važnih stvari, počev s atmosferom u kojoj krećeš čitati, ambijenta, hoće li se sve odvijati odjednom, na jednom mjestu, ili će to biti iskustvo duljeg trajanja, proces rasprostrt na svilenom ležaju prostora i vremena. Nadalje, bitno je i u kojem položaju ćeš čitati tekst, hoćeš li ga čitati ležeći, ili ćeš pritom sjediti, da ne nabrajam dalje, jasno ti je što želim reći. Dakle, sve maločas spomenuto prihvati kao važno, jer će to umnogome pospješiti stvaranje idealnih uvjeta za recepciju moga teksta.

    To vrijedi za sve vrste tekstova, od trivijalnih pa do rasprava ozbiljnijih, uzvišenijih i trjeznijih umova, upravo od one vrste kojima dominira snaga razbora i strogost duha. Stručnjak za euhemerističko kodiranje C.S. Lewis se vraća u život pun planova i spreman za akciju ali tek stiže uočiti sačmaricu uperenu prema svome novom tijelu, onom Kurta Cobaina djelić sekunde prije nego što će povući otponac.

    Tekstu trebaš pristupiti s poštovanjem jer čitanje jest svečan čin, a ne profana tričarija pa ipak je uputno ne shvaćati ga apsolutno ozbiljno. Jer na koncu, što je književnost doli igranje i tragalaštvo pa će se naći i onih koji tvrde da je taj fenomen tek smiješno mudrovanje u nekom zauzetom stavu, ali i manje ili više otvoreno zavođenje čitateljske publike. 

    Zato se prepusti tekstu, daj mu da te osvoji, da te prevari, da te razbudi, da te ushiti, da te približi iskustvu utrnuća života. Ako tako odlučiš, dopusti tekstu da te podjarmi. Neću više pretjerano duljiti, jer znam da te zanima današnji tekst i da će previše odgađanja imati kontraefekt, to uvijek treba imati na umu, no, bez brige, netko s tolikim spisateljskim iskustvom kao što ga imam ja uvijek će imati to na umu sve ako nema to na umu (nemam to na umu), usprkos tome što se čini da uopće ne mari za to, pa i ne mari, ne marim.

    Doskora će ti biti sve jasno, znat ćeš o čemu ćeš danas čitati, naravno, ako si uopće sposobna za takav zalogaj. Jer znaj, draga moja publičice, ako tako želim, mogu ja pisati satima, deset sati kucati i upisivati se u bjelinu ambisa obraslog narančastom mahovinom. Meni to ne predstavlja problem, no tebi možda da, jer nije to za svaku publiku, ne može to baš svaka podnijeti.

    Goluždravi kavaliri Lady Baba Gaga i Tom Gotovac igraju polo s odredom porfiričnih transparentnih Habsburgovaca na čelu s Romanom Polanskim kao kapetanom. Zato moraš biti spremna, imati prigodan horizont očekivanja u odnosu na tekst koji poput tankera prepunog skupocjene tekućine stoji usidren ispred tvoje luke, čekajući dopuštenje da uplovi u tvoje biće, spreman da pristane i da ostvari željeni transfer u kontaktu s tobom, a sve to ne bi li postigla ono za čim vječno žudiš, za čime uostalom čeznu svi koji čitaju: apsolutno iskustvo, nalik na sitnu, sitnu, usitnjenu smrt.

    Kada kreneš čitati, pazi da ne bi odveć žurila ushićena zbog toga što je predmet tvoje žudnje napokon pred tobom, nemoj ga odviše pohlepno čitati.



    Iako snažno podražena, a sada već i iregularnog disanja, ostani smirena. Nemoj brljati, vrati se početku rečenice ako je nisi razumjela, savjetujem ti da rečenicu koja nije bila potpuno jasna pročitaš ponovo, cijelu, pa onda sljedeću, polako, od početka do kraja, pazeći pritom na ritam čitanja. Isplatit će ti se.

    Kreni ga čitati polako, čitaj koliko god treba polagano, a treba, nema žurbe i jurnjave, ako nešto nisi shvatila zbog rastresenosti, pročitaj rečenicu ponovno, od početka pa do kraja, i opet ako moraš, tekst je tu zbog tebe, možeš možda nakon sporog početka naglo ubrzati s čitanjem, osjetiti djelovanje promjene ritma, nemoj pretjerano razmišljati, neka se tekst useli u tvoju nutrinu jer iako uzbuđena, ipak si još uvijek bistra duha.

    A zatim prestani s čitanjem na djelić sekunde, udalji se od svijeta pred sobom na trenutak pa ga pokušaj obuhvatiti pogledom u cijelosti, njegovu formu, njegov značaj, pa zatim nastavi čitati, strastveno, još uvijek polako, no već malo brže jer tekst je već sada pomalo dio tebe, čini ti se da se širi u tebi, da, osjećaš to, i sada već naslućuješ sve što on jest, sve što može biti, što će biti za tebe, što ćeš ti biti njemu i za njega, a bit ćeš mu sve, ajde dobro, skoro sve, Teletubbiesi što žive u kruni engleske kraljice čekaju da im se gazdarica koja je otišla u školsku kantinu na ručak vrati te krate vrijeme partijom Crnog Petra, pa sad već kreni malo brže tekstom, čitaj još malo brže, energičnije, intenzivnije, čitaj, ne izbezumljeno i raspomamljeno, ne pohlepno, dobro, može malo pohlepno, dozirano pohlepno, pa sad sklopi oči na sekundu, neka te preplavi tekst što izlazi iz tame, neka se raširi u tebi, otvori oči i nastavi čitati, čitaj ga brzo, pa malo lakše, možeš malo i naglas izgovarati riječi teksta, osjetiti jezik jezikom, prvo lagano, pa zatim prijeći na čitanje umjerenim tempom, tempom sada već uspostavljenim, čak konstantnim, poznatim pa ipak neshvatljivo originalnim i neponovljivim, čitaj i nemoj prestati, bez pauze, čitaj, pa ako još nisi blizu kraju, a vjeruj mi nisi, pokušaj malo brže čitati, brže, pazeći na disanje, na dah, osjećaš rad svoga srca baš kao i pulsirajuću veličanstvenost teksta, relikvija nesvetog srca Luisa Bunuela izložena je na godišnjem svečanom skupu bunjevačkih filatelista posvećenih sakupljanju maraka izdanih u čast ili Jape Doktora Franja Tuđmana ili Oca Domovine Ante Starčevića ili Oca hrvatske književnosti Marka Marulića, čitaj s razumijevanjem, sad već osjećaš da sve razumiješ, dok čitaš moj tekst, dok se spuštaš prema njegovom kraju, ne razmišljajući više o početku teksta i njegovom naslovu, početak čitanja je već u nekom tamnom, okultnom kutku tvoj svijesti, čitaj brže, ne prebrzo, ali brže, da ti ne pobjegne smisao, mada njega nema, a ako i ima tebi je posve nespoznatljiv, idi dalje, prema velikoj ribi i velikom zmaju na krovu Sahare, brže, pa ipak ne nagli, ma zapravo nagli, čitaj, brzo, čitaj brže, hitro, čitaj ga munjevito, pa još brže, čitaj, brže, preobražavaš se, čitaš, rasklimana si, transformirana si, posvećena tekstu, vibriraš poput bordo satenskih zastora u šumskom bordelu na brisanom prostoru između ukletih rovova između ukletih Sjedinjenih Država i uklete Kanade, voliš tekst, predaj mu se, meni, otvori mu se potpuno, također, podaj mu se, meni, stani malo, sporije, ne, to je varka teksta, zna on tako, drži te u neizvjesnosti, nastavi kao maločas, prepusti mu se, tekstu koji se naselio u tebi, postaješ jedno s njim, on je sad tvoj tekst, samo tvoj, tako smatraš, smatraj, kradeš ga, bježiš sa zamotanim tekstom pod rukom, juriš točno ispod zlatnog slapa što se izlijeva s vrha Eiffelovog tornja na koji je nataknut neutješni Gargantua koji drži spljoštene ostatke May Fay u šaci lijeve ruke, jesi li ga otela, ne, nisi, i dalje si ovdje, ti, on, ovo čitanje je tvoj lijek, ti i tekst ste oči na sljemenu Eskulapovog jedinstveno fragmentiranog, a sklepanog štapa, ti si njegova, on je ajmo reći tvoj, potpuno mu se prepusti dok prodire u tebe, tekst, osjeti njegove riječi, kako gdje, pa u sebi, guniš to malo razuma, podržavam to, nestaješ, utopljenica u tekstualnom oceanu iznad oceana, pjesma Sirena dopire iz frižidera izrađenog na otoku Thule, skrivenom u dalekim oranicama pri dnu ili vrhu Atlantskog oceana, drhtaji, benšijasti krikovi, čitaj dalje, plač pored potoka crvenog kao raspukli šipak, sedam Cezannea praznih kao prazna crna kutija pere gaće u potoku, sad te još snažnije potresa, tekst, smrvi svoj ego u prašak pa ga prodaj budzašto pred školskim dvorištem, čitaj, sve brže, vrtoglavo juriš, je li to Anubisova njuška prohujala maločas, čitaj, zalajao je na tebe, a zatim nastavio grickati kost iz starog crtića, ma ne pitaj, nije važno, no tekst te ispunjava totalno, makar nema više što ispuniti, ali širiš se zbog njega, dira te, nježno kao creme brulee, pa opet i nekako brutalno, sada je u predjelima za koje nisi bila svjesna da su u tebi, da su igdje, iza ledenog zida tvoje nutrine, dira te u zoni između granica, hermetično nestalnih i lažljivih, čitaj, onih u koje si se očito izlila makar ne znaš gdje si, jesi li čitala Gongoru, ne moraš odgovoriti, tekst se upisuje u tvoju otečenu bjelinu, a Kleista?, pečati te u vremenu, a Poslovice iz Pakla Williama Blakea, silno poput slova stare pisaće mašine koja stotinu puta brže od najbržeg daktilografa u mističnom gradu ispod površine nekog karpatskog jezera ispisuje kozmičke banalnosti i sudske tužbe u već dugo prekrcani azurni zapisnik tvojih davnih nevinosti, svaki novi znak je šokantan, svako slovo, šok, šokantan, šok-šokantan, pravi šok, svaki udar je poput krvave eksplozije na zelenom platnu, skok u Egejsko more, zašto ne gledaš rezonantne zvijezde na grundiranom platnu neba, svako slovo divno kao purpurni svršeci, čega, ne pitaj se čega, vrati se tekstu, nebo je kajdanka po kojoj note ispisuju avijatičari iz priča Roberta Bolana, neka ti ne vrludaju misli, ne misli na dostojanstvene venecijanske bankare s tmastim pikom namjesto herca na mjestu herca, čitaš, čitaj, zaboravi na trivijalnu dominaciju, na vještice na kaktuse na pustinje na eleuzinske misterije, dosadu samu, na Kaldejske orakle, saberi se, tekst ne tolerira rastresenost, osim ako želi da budeš rastresena, pa dobro, neka te, budi evo rastresena, rastresi se, neka te strese, tekst, neka te tresne, tekst, plovi dalje po strujama teksta, slova uranjaju pod površinu ekstatičnih bisernih odbljesaka na blistavim listovima tvojih protežnih prokletstava, prepusti mu se, vedske rakete se lansiraju u tvojim predklijetkama senzualne poput demobiliziranih četa u vojskama mogućih uskličnika u pismima onih koji pisati ne znaju, vojskama koje kontroliram ja, isključivo ja, ne buni se, čitaj dalje, Dracula je prvo zaveo Princa Charlesa  tako što ga je uljuljkao u naručju kao malu bebu, da bi ga odmah zatim i pojeo te provario kao malu bebu, baci se u bezdan kao da bacaš trivijalnu pjesničku sliku, na primjer nestajanje u čipkama smrvljenih folklornih valova u razuzdanim podnožjima vlažnih litica pri uspavanim brdima Nove Škotske, ili Škotske, obeznani se, obznani se smrti, tama te polako preplavljuje, osluškuješ šapat sjena ispred spilje kvarnog sjemena, Panove grote natopljene krvlju blizanca, u podnožju nekog brda, rezignirana si, transfigurirana, kositrena, zvjezdani si rat, više njih, riješila si pristati na trijumfalan itifaličan poraz, osjećaš li ga, obladiasto-obladaasti umor ostvaren bez ponizne borbe, sva si raskomadana, ljubiteljica čitanja, voliš Kafku, ja vidiš nimalo ne cijenim rad tog ucrvanog mizantropa, izaziva taj jezu i odbojnost u mojoj prokrvljenoj duši, čitaj samo dalje draga, crvena kosa ti se razlistala po crno bijelom ekranu neba, čitaš Tolstoja, ne znam kako uspijevaš, jedva da vidiš više tekst, čitaš Krležu, ajme meni majko moja nemoj da ugasim odmah ekran tvojih stvarnosti, slova su ko sidra od grimiznog stakla, sumnjivi geometrijski uzorak na bicepsima neke čudesno androgine bilderberške pojave u nečijim ototaljenim bodibilderskim prošlostima, čudesa slasna, promrljaš neočekivano i izvan konteksta, dva posvećena planinska vrha u disocijativnim glavama djece špijuna, bilo ovih bilo onih pa bilo i ovih-onih ili onih-ovih, Majakovski rečeš, bolje reći rekneš, nemoj molim te, baš te molim, toranj Kraljice neba nestaje u vatri u kojoj obitavaju stotine nakaznih spodoba, čitaj samo čitaj, ne uznemiravaj se, maštajući da kliziš slijepim ulicama vremena vozeći po tragovima guma što ih ostavlja tricikl Ayrtona Senne, toranj Kraljice obale na pješčanom beach-baru pored mutnih voda, voliš Faulknera, hahahahahahahahaha ne dekoncentriraj me, Kraljica noći je stara babuskara starija i od kvantnog kompjutora, cijeniš Ernsta Jungera, a tko ti je taj, zvijezde ti pjevaju himne, Puškina, ne prostači usred svetog teksta, Racinea, uozbilji se, Homera, šhomera, zvijezde očekuju poziv Marca Spitza pa da svi zajedno skoče u akvarij, čitava čitaš i već nešto govoriš o slikarstvu ili čemu već, Tizian veliš, ne bih nikad rekao da bi te taj kužni čiča mogao privući, Pasolinija, dosta lakrdijašenja curo posveti se gutanju novih riječi, lepet krila, prelet teksta, jedno si krilo sove jedno si krilo ćuka, pa čitaš, klecavih bijelih nogu koje lebde nimalo svetim svijetom teksta, tamo gdje skakuće abominabilni skočimiš Pazuzu, 



    a moj lijepi tekst se nesumnjivo i dalje razlijeva tobom, zimzelenastom, šušti kao šaš što uokviruje kristalni slap visoko iznad naših glava, strmoglavljuješ se djevo dok spominješ Picassa, molim te samo nemoj tog majušnog maminog sinčića koji se pali na plač, nestaješ u slobodnom padu teksta, kao što su mnoge već nestale u njemu u nekoj nestalnoj budućnosti, Vermeer veliš, pa zar ne znaš da taj lakirer crno bijelih pločica ne postoji niti će ikada postojati niti je ikada postojao, čitaj, zato mu je i toliko cijenjena kičica, čitaj, bjelja si od situirane teozofkinje s početka prošlog stoljeća u pješčanim dinama mojih opustjeli vjeđa, Giorgione kričiš, okej evo neka ti je Giorgionea, dosta s brbljarijama, dalje, evo ih, kaskade naslade, čit čit čitataj, putena bjelokost, enfilade divnih liliputanskih smrti u lunaparku Versailles, Šveđanka si, grčevito si podzemlje mojih drevnih karata ukrućene prolaznosti, priđi tekstu, ne moraš tako glasno čitati, makar tekst voli da ga se glasno čita, pa ga evo čitaj, imaš svu vlast, mada nemaš, ali imaš, svila putena, juriš svojim starim Saabom oko šatora kebab-Kaabe, odmori se na Jupiterovom prijestolju usred izvrnute zemlje, France Gall, osvete zemlje, Brigitte Bardot, balastne vode komatoznih uvojaka spremljenih u preciozne kutijice banalnih romana, Herculessa Poirotessa, blizu si srca što lupeta u flertu s turističkim vodičem, taj sam, tekst te vodi, simulirana si simulacijo moja, napeta kao vozač Formule 1 prije Grand Prixa u Spa Francoschampu, velika si nagrada, o nagrado, florealna nit s kapima krvi što će kapnuti na mozak urednice časopisa s rubrikom "Riječ dvije selebritija i plemenitaša s crvenih tepiha s kraljevskih vjenčanja s kraljevskih dvora", Gottfried Benn!, purpurni fenički alfabet bezdušne konzumacije bezdušnih konzumenata, seksi neko ime, kako si rekla, Benn, ne govori, ne osvrći se, nije važno, ne pitaj, čitaj, već osjećaš i slatku bol mačko, Isabella Rossellini, i tekst se malo izbezumio, MK Ultra režiseri režiraju ultrasto, obezglavio se tekst, emkejasto, tako to mora biti što više se primiče njegov kraj, ne brini, još nije kraj, čitaj samo dalje, očiju izbečenih kao sklopljene oči viska kojim njišeš ispred mojih iskolačenih očiju što su upravljene tvojim nekad spektakularnim očima, još uvijek su ti takve oči, još malo, oblijeva te znoj, začarana si, dva reda zuba, vaterpolo tradicija Bečeja, začaran sam, kestenjaste su, zimzelene oči su smaragdi u rijeci Zamzam, čitaš a dok čitaš si slatka mada dijete, entuzijastični punoglavac u potoku što ulijeće u vodeni cirkularni opasač pored rashodovane tvornice morfija u drugom po veličini gradu Atlantide, ne pitaj se koji je prvi, ja sam prvi, tekst je prvi, mi smo prvi, nastavi, tako je, čitaj ga srčano, drži ga se čvrsto kao što se držiš bijelog rupca kojim mašeš brodu što donosi glas o sedmoj smrti nesnosne stvarnosnosnosnosne hrvatske proze, zrncu prašine što se sprema iskočiti iz naših neraspakiranih plahti, pohotnom zrncu zlaćane pohotne prašine posute po pruzi pohote, ponosno čitaj, kao kad lakiraš 12 nožnih prstiju pred vojskom fotoreportera, tekst ti već titra, Piero di Cosimo, brada ti drhti, puno je to riječi za jednu običnu tebe, ali ne daj se, nevaljalo plačipičkasto derište Robespierre plače nad slomljenim ouija boardom pa mu mama kupuje Monopoly, to jest daj se, predaj se predaji teksta, daj se tekstu, budi u toku, vjeruj reakcionarnoj politici mojih rezonantnih riječi što te raskošno raščetvoruju, duplirana se, tekst krotke retorike, l'ombre de ton ombre, nema te, evo te, reinkarnirala si se u samu sebe u istom trenutku, plovi dalje, l'ombre da ta main, još neke riječi, l'ombre da ton chien, čitaj dalje, sanjaš san gdje planiraš zamoliti Herr Teksta da zauvijek ostane u tebi, ali ne budi sebična, čitaj, ne budi buntovna, ne prestaj čitati, čitaj, anđeo crvene kose, možda jednom i zelene kose, po okončanju svijeta, čitaj, ti si palo rumenilo usred zvijezde, i više, crveno središte usred Ezekijelovih kola, čitaj, slova su se uzela u kolo, čitaj, slova su Žikino kolo oko Ezekijelovih kola koja lako kontroliraš dok vrtiš svijet oko malog prsta, eto imaš i smaragdne vizije, serafinske snove, spuštaš se po tekstu, slatka kao nimalo sveti prstaci što se naziru kroz purpurnu paru u nimalo svetoj proključaloj kuhinji sa 23 McMichelinove zvjezdice, opaja me kako čitaš, sedefaste riječi su odavno patina na zidovima patnje teksta, maštaš da ste ti i tekst nabijeni na štap i spojeni zauvijek, nimfo Salmacis, pretvaraš se da ste zmije nabijene na Kaducej, drobi te tekst, Joseph Beuys i njegov školski drug monsieur Bafomet pripremaju prigodan vatromet za Trnjanske kresove, rigidna si kao Saducej koji mašta o design interijeru u divovskim palačama Petre, č..., Courtney Love i Lydia Lunch lete kišobranima po crnoj plaveti na rubu drugog neba i bacaju stotine tisuća u LSD namočenih konfeta po stranicama svjetske povijesti, tvoj tekst, primi njegovu imbecilnu nježnost, volim te, nastanio se u najdubljem dijelu tvog magličastog bića, u lilitastoj vještičjoj domaji tvojih banalnih žudnji, evo, da, kanibalističke rakete zemlja-zrak, Irak, to je to, Iran, jutro i večer sunce i mjesec, Ur, padaš u nesvijest, Uruk, ali što zatim, Niniva, osjetiš kako nestajete, Luxor, ti i tekst, nekadašnji Zair preplavljen milijunima crnih vještaca što rade za obavještajnu zajednicu, dok čitaš nalikuješ mi na strpljivu auto-bombu na ulicama Tikrita, euharistijska slavlja, tekst, vješci lete na maslačcima iznad snjegovića nastalih u čast budističkih masovnih ubojica sa smiješkom na ustima, posvećenje početka Prvog svjetskog rata započetog stravičnim prvim pucnjem na svjetskoj premijeri Posvećenja proljeća 1913. godine, čitaj, čitaj, debeli Buda prljavih retro-ušiju napastuje patuljke u dvorištu tvoje sitničavosti, čitaj, Fatimski tanjuri lete nebom pred masama mizoginih japanskih gimnastičara na ručama, malj tvojih erotskih proljeća, osjeti njegove riječi u sebi, čitaj šaptom, nestala si, ne možeš šaptati, šaptom padaš na Bosnu s visočje visine, čitaj, odmori se, čitaj, u svom oltaru u Pergamu, čitaj, odsjedni u Berlinu, predahni u Washingtonu, potresno, još snažnije, č, potres, č, u Jeruzalemu, či, još te potresa, taj či, tekst, čitam, u tebi je roj ljubičastih fantazmi, čitaš, porazbacaj ekstravagantne misli, one nisu tvoje, ček tko čita?, ubacuju ih morski duhovi iz podmorskog grada negdje u nigerijskim vodama, čini se da ti čitaš, izlij laži u prazno more s tek tri dementne ribe, tronute moćne vlasti, Gavrilovog Principalijata na krajnje erotičnoj palijativnoj skrbi, slatka si ovako nesvjesna, sa silnim porfiričnim snovima, čitaj dalje, tekst ti ljubi ruke milostiva, čitaj, dlanove sukubične pa ipak poštovane, pa ti nekako i dalje čitaš, bravo, odlično, čitaj čitaj, ljubiš ga, omotao se oko tvoje korporalnosti kao ornamentalna zmija oko božićne jelke, zmija s mitrom, gigantska, skoro kao tekst, moj tekst, zavojit i serpentinast kao maniristička figura serpentinata, kao dvorana za audijencije i demonske audicije, čitaj, brzaj brže, pandemonijum buke tvojih slasnih dana, Lecont De Lisle osniva paralelni PLO u Novoj Palestini, sprintaj smrtonosnim tekstom, klemiraj akumulator tišina, izađi na buku dana, udari čitati, čitaj, mazni tekst, nježniji i od ahuramazdastih jahti ucrtanih u projekte hrvatskih ACI marina, čitaj sada čitaj jučer, šapni neku malu tajnu čika tekstu, sanjaj da nestajete zajedno u plamenu, i ja to sanjam,

    čitaj, smrt, čitaj dalje, čitam, ne pitaj ništa, tko, čitaj, tko ja, čitaj, dobro, rekoh čitaj ga jako, maksimalno čitaj, hoću, čitaj naglas, čitam, čitaš? čitam, čitaš? čitam, čitaj! čitam, čitaj! čitam! čitaj ga! čitam ga! čitaš! čitam! čitaš! čitali smo, čitaj ga, čitam ga, dok ne dođeš do kraja, čitat ću, do svršetka, dokončat ću,



    čitam, čitaj ga naglas, čitam naglas, čitaš ga naglas? čitam! čitaj ga glasno! čitam ga glasno! čitaj ga glasnije, čitam ga! glasnije, kažem glasnije! čitam! glasno? glasno! čitaš? čitam! čitaj ga! čitam ga! čitaj ga zauvijek! čitam, čitaj ga jučer! čitat ću ga jučer! čitaj ga sada! čitala sam ga sada! čitaj ga sutra! čitala sam ga sutra! i čitam ga oduvijek i čitat ću zauvijek i čitam ga sada i čitam ga tada upravo trenutačno ovaj čas upravo u ovom trenutku dok ovo govorim čitam ga naglas čitam ga u sebi pročitala sam ga… da… pročitala si ga… da… pročitala sam tebe… omčitala si me… očitao si me… čitavu sam te… spočitala sam te... opčitao sam te... iščitala sam te… dočitan sam znaj… nadčitan si, znaš… začitan sam, sam… čitala sam ti … porazčitan... pročitan... ta ta ta Tira… gotovo, trotjedno... učitana si... različitan si, sve je… utičnica si... različita si, nisi li... utihnula sam si, nisam ti. 

     

    I tako.

     

    Staješ na loptu, stanem!

    ***

    Foto: Ishibashi Kazunori; Wikimedia Commons
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Najbolja ostvarenja u dječjoj književnosti i ilustraciji
    Uručene nagrade Grigor Vitez za 2018.

    Uručene su 52. nagrade Grigor Vitez za najbolja ostvarenja u dječjoj književnosti i ilustraciji u 2018. Nagrade su dodijeljene Silviji Šesto, Jasminki Tihi-Stepanić, Vandi Čižmek i Stanislavu Marijanoviću, a posebno priznanje uručeno je Ivani Guljašević Kuman. Dodijeljeno je i sedam pohvala te dvije nagrade Ptičica po izboru dječjeg žirija.

    U konkurenciji je bilo rekordno prijavljenih 119 knjižnih naslova za djecu i mladež iz produkcije 48 hrvatskih nakladnika, a dobitnike je odabralo povjerenstvo koje su činili Marina Gabelica, Frano Dulibić, Branka Hlevnjak, Ranka Javor i Lada Martinac Kralj.

    "Ponosni smo i sretni što su u pet desetljeća života nagrade mnogi njezini dobitnici slijedili put Grigora Viteza, virtuoza pisane riječi i klasika dječje književnosti", rekla je Salihagić Kadić, prenosi tportal. 

    Godišnja Nagrada Grigor Vitez najstarija je hrvatska nagrada za dječju književnost i ilustraciju. Od kad je osnovana 1967., nagradu je dobilo 53 književnika i književnica za tekstove, te 40 likovnih umjetnika i umjetnica za ilustracije u 148 knjige za djecu i mlade. Nagrada se sastoji od novčanog iznosa, diplome i statue Ptica akademske slikarice Ksenije Kantoci.

    Više informacija i fotografija: link.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • O kultnoj književnosti
    Stigao je. Tekst svih tekstova. Prvi među nejednakima. Čitaj. Sad.

    Pitaš se zacijelo, ustreptala od uzbuđenja, baš me zanima što će danas reći taj enigmatični obješenjak kojeg doduše ne poznajem, no svejedno se nerijetko uhvatim gdje maštam o njemu u iščekivanju njegovog novog, za današnje vrijeme neuobičajeno glomaznog teksta, nekima zacijelo prevelikog i odveć sadržajnog, no ne i meni, meni su njegovi tekstovi najčešće savršene veličine, točno onakvi kakvi trebaju biti, iako mu pokatkad stvarno jest malo predugačak tekst, ne možeš uvijek biti raspoložena za suočavanje s nečim takvim.

    A zatim pomisliš, kako će danas izgledati i o čemu će zabesjediti, hoće li malo probulazniti, i to katkad zna, tko zna zašto krene trabunjati i čemu to prepuštanje buncanju, uglavnom baš sam nestrpljiva, jedva čekam da saznam, kao i uvijek, uostalom, nije da je inače drukčije, hajde da vidimo.



    Ovako, kao prvo hvala, cijenim što mi se raduješ, možda ne meni već mome tekstu, ali on je na neki način produžetak mene iako mi se pogdjekad čini kao da nema nikakve veze sa mnom, da vodi svoj vlastiti, od mene potpuno neovisan život. Ne uzimam zdravo za gotovo to što si uzbuđena i treperiš u slatkom iščekivanju, strepnji, neizvjesnosti, hoće, neće… Meni je drago da se veseliš ukazanju moga teksta, pa tako i današnjem izlaganju, štoviše, ne krzmam se priznati da ništa manje ni ne očekujem, tako i treba da bude.

    Pa ipak, mišljenja sam da koliko god uzbuđena i ustreptala bila i koliko god nestrpljivo čekala dan izlaska moga teksta, uputno je ostati hladne glave, mirna i koncentrirana duha. Kao što reče Tibul, citirajući Propercija: "Prste k sebi, dragoviću! ostavi se tustih porcija, tareš nježne površine razularenog kvasca." I doista, složit ćemo se u konstataciji da se baš ispod savršenstva oboda napisanog skriva ono važno, prava sadržina, meso teksta. To nije zatvoren fenomen, prije poput kakve upijajuće opojne spongije što siše i usisava u se sve i sva, a zatim se putem kontakta s publikom – u vidu čitanja – preobražava, kao da se nadima i postaje nešto mnogo veće od prvotne zamisli. Četa 12-godišnjih Roberta Zimmermana pušta zmajeve koji su helijem ispunjene stare mongolske šamanice što bacaju sjene na vjetrovitu vrištinu po kojoj trčkaraju mali Bobići ne osvrćući se na statuu indiferentnog Heathcliffa s neupaljenom cigaretom u ustima.

    Naglasimo, da bi tekst bio to što smatram da bi mogla biti književnost on mora biti nekako ukorijenjen, pa da proizlazi iz iskustva autora. Mora taj da bude opsjednut pisanjem, baš potlačen tekstom; nužno je da ga osjeća dijelom vlastita tijela. U suprotnom smo suočeni s pukom simulacijom, s tekstom koji fingira svoju literarnost no tek je ekshibicija kiča. Kao izljevi nježnosti Marine Cvetajeve i Tzvetana Todorova pred zaprepaštenim uglednicima na pogrebu u Kući cvijeća. Takvih lažnih tekstova je uostalom bezbroj, svakako neusporedivo više od književnih tekstova koje nastoje oponašati. Mada se uvija da bude što sličniji književnom tekstu, to nije književni tekst niti će takvim ikada postati, neće doseći čak ni razinu beznačajnog književnog teksta, ako takav postoji, a postoji, jer je skoro pa svaki takav, ili gotovo svaki, svaki.

    No spomenuti lažnjak koji nastoji skrenuti pažnju na se, oblikom ili vibrantnim zanosom, uvijek je prazna forma, nije dio nečega većeg od sebe samog. I takav doduše može zadovoljiti potrebe nekih, ali čak ni njih nikada dokraja, jer ipak je riječ o supstitutu, pseudo-tekstu, pa na koncu ne bude doli mrtvo slovo na papiru što se pravi da pleše i izvodi kojekakve akrobacije, kerefeke, proizvodi buku, no zapravo je opsjenar koji nije organski izrastao iz rujnog tkiva. To ne znači da je vrhunski primjer onoga što nazivamo književnim tekstom – primjerice, svaki moj tekst – savršen. 

    Bitno je reći da s obzirom da je u pitanju lingvistički fenomen, istoga imaš razotkriti uz pomoć jezika, ovisno o stupnju vještine baratanja njime, jer tako dolazi do intimnog povezivanja između tebe i samog teksta, njegove skrivene moći, da uživaš u otkriću stalnog otkrivanja. A što se mene tiče, koliko god glumio indiferentnost koja prema nekima (koji griješe) prelazi u svojevrsnu nadmenost, ipak mi nikada neće doista biti svejedno, jer, vjeruj mi, ja želim da uživaš u čitanju, nisam od onih koji izverglaju svoje, napišu to što su namjeravali s isključivom namjerom da izbace iz sebe to što imaju, a publika, plus minus, tko je šiša, nije važno hoće li biti zadovoljena po svršetku.

    Nazovi me konzervativnim, ali mišljenja sam da je u mliječnom srcu književnosti njezin generativni potencijal a ne efemerno zadovoljenje čitateljskih potreba. Književnost kao čin sadnje sjemena, makar potencijalnog; usmjerenost stvaranju, novoj kreaciji. Značaj toga nadilazi smirivanje čitalačke žudnje – uz popratne efekte koji su tek prolazni užici – to jest popunjavanje određene praznine u čitateljskoj publici. A ona, mišljenja sam, mora biti koncentrirana i spremna. Walt Disney je izašao iz kriogene komore ne sluteći da se pretvorio u reinkarniranog rozenkrucijanskog povjesničara J.R.R.R.R.R Tolkiena, ali to mu godi, Disneyu, smatra to usponom u hijerarhiji.

    Ta razmisli, nije nimalo svejedno kako i na koji način primaš moj tekst u sebe. Sve je važno u tom smislu, od toga jesi li dobre volje, boli li te glava, jesi li rastresena, pa sve do naoko manje važnih stvari, počev s atmosferom u kojoj krećeš čitati, ambijenta, hoće li se sve odvijati odjednom, na jednom mjestu, ili će to biti iskustvo duljeg trajanja, proces rasprostrt na svilenom ležaju prostora i vremena. Nadalje, bitno je i u kojem položaju ćeš čitati tekst, hoćeš li ga čitati ležeći, ili ćeš pritom sjediti, da ne nabrajam dalje, jasno ti je što želim reći. Dakle, sve maločas spomenuto prihvati kao važno, jer će to umnogome pospješiti stvaranje idealnih uvjeta za recepciju moga teksta.

    To vrijedi za sve vrste tekstova, od trivijalnih pa do rasprava ozbiljnijih, uzvišenijih i trjeznijih umova, upravo od one vrste kojima dominira snaga razbora i strogost duha. Stručnjak za euhemerističko kodiranje C.S. Lewis se vraća u život pun planova i spreman za akciju ali tek stiže uočiti sačmaricu uperenu prema svome novom tijelu, onom Kurta Cobaina djelić sekunde prije nego što će povući otponac.

    Tekstu trebaš pristupiti s poštovanjem jer čitanje jest svečan čin, a ne profana tričarija pa ipak je uputno ne shvaćati ga apsolutno ozbiljno. Jer na koncu, što je književnost doli igranje i tragalaštvo pa će se naći i onih koji tvrde da je taj fenomen tek smiješno mudrovanje u nekom zauzetom stavu, ali i manje ili više otvoreno zavođenje čitateljske publike. 

    Zato se prepusti tekstu, daj mu da te osvoji, da te prevari, da te razbudi, da te ushiti, da te približi iskustvu utrnuća života. Ako tako odlučiš, dopusti tekstu da te podjarmi. Neću više pretjerano duljiti, jer znam da te zanima današnji tekst i da će previše odgađanja imati kontraefekt, to uvijek treba imati na umu, no, bez brige, netko s tolikim spisateljskim iskustvom kao što ga imam ja uvijek će imati to na umu sve ako nema to na umu (nemam to na umu), usprkos tome što se čini da uopće ne mari za to, pa i ne mari, ne marim.

    Doskora će ti biti sve jasno, znat ćeš o čemu ćeš danas čitati, naravno, ako si uopće sposobna za takav zalogaj. Jer znaj, draga moja publičice, ako tako želim, mogu ja pisati satima, deset sati kucati i upisivati se u bjelinu ambisa obraslog narančastom mahovinom. Meni to ne predstavlja problem, no tebi možda da, jer nije to za svaku publiku, ne može to baš svaka podnijeti.

    Goluždravi kavaliri Lady Baba Gaga i Tom Gotovac igraju polo s odredom porfiričnih transparentnih Habsburgovaca na čelu s Romanom Polanskim kao kapetanom. Zato moraš biti spremna, imati prigodan horizont očekivanja u odnosu na tekst koji poput tankera prepunog skupocjene tekućine stoji usidren ispred tvoje luke, čekajući dopuštenje da uplovi u tvoje biće, spreman da pristane i da ostvari željeni transfer u kontaktu s tobom, a sve to ne bi li postigla ono za čim vječno žudiš, za čime uostalom čeznu svi koji čitaju: apsolutno iskustvo, nalik na sitnu, sitnu, usitnjenu smrt.

    Kada kreneš čitati, pazi da ne bi odveć žurila ushićena zbog toga što je predmet tvoje žudnje napokon pred tobom, nemoj ga odviše pohlepno čitati.



    Iako snažno podražena, a sada već i iregularnog disanja, ostani smirena. Nemoj brljati, vrati se početku rečenice ako je nisi razumjela, savjetujem ti da rečenicu koja nije bila potpuno jasna pročitaš ponovo, cijelu, pa onda sljedeću, polako, od početka do kraja, pazeći pritom na ritam čitanja. Isplatit će ti se.

    Kreni ga čitati polako, čitaj koliko god treba polagano, a treba, nema žurbe i jurnjave, ako nešto nisi shvatila zbog rastresenosti, pročitaj rečenicu ponovno, od početka pa do kraja, i opet ako moraš, tekst je tu zbog tebe, možeš možda nakon sporog početka naglo ubrzati s čitanjem, osjetiti djelovanje promjene ritma, nemoj pretjerano razmišljati, neka se tekst useli u tvoju nutrinu jer iako uzbuđena, ipak si još uvijek bistra duha.

    A zatim prestani s čitanjem na djelić sekunde, udalji se od svijeta pred sobom na trenutak pa ga pokušaj obuhvatiti pogledom u cijelosti, njegovu formu, njegov značaj, pa zatim nastavi čitati, strastveno, još uvijek polako, no već malo brže jer tekst je već sada pomalo dio tebe, čini ti se da se širi u tebi, da, osjećaš to, i sada već naslućuješ sve što on jest, sve što može biti, što će biti za tebe, što ćeš ti biti njemu i za njega, a bit ćeš mu sve, ajde dobro, skoro sve, Teletubbiesi što žive u kruni engleske kraljice čekaju da im se gazdarica koja je otišla u školsku kantinu na ručak vrati te krate vrijeme partijom Crnog Petra, pa sad već kreni malo brže tekstom, čitaj još malo brže, energičnije, intenzivnije, čitaj, ne izbezumljeno i raspomamljeno, ne pohlepno, dobro, može malo pohlepno, dozirano pohlepno, pa sad sklopi oči na sekundu, neka te preplavi tekst što izlazi iz tame, neka se raširi u tebi, otvori oči i nastavi čitati, čitaj ga brzo, pa malo lakše, možeš malo i naglas izgovarati riječi teksta, osjetiti jezik jezikom, prvo lagano, pa zatim prijeći na čitanje umjerenim tempom, tempom sada već uspostavljenim, čak konstantnim, poznatim pa ipak neshvatljivo originalnim i neponovljivim, čitaj i nemoj prestati, bez pauze, čitaj, pa ako još nisi blizu kraju, a vjeruj mi nisi, pokušaj malo brže čitati, brže, pazeći na disanje, na dah, osjećaš rad svoga srca baš kao i pulsirajuću veličanstvenost teksta, relikvija nesvetog srca Luisa Bunuela izložena je na godišnjem svečanom skupu bunjevačkih filatelista posvećenih sakupljanju maraka izdanih u čast ili Jape Doktora Franja Tuđmana ili Oca Domovine Ante Starčevića ili Oca hrvatske književnosti Marka Marulića, čitaj s razumijevanjem, sad već osjećaš da sve razumiješ, dok čitaš moj tekst, dok se spuštaš prema njegovom kraju, ne razmišljajući više o početku teksta i njegovom naslovu, početak čitanja je već u nekom tamnom, okultnom kutku tvoj svijesti, čitaj brže, ne prebrzo, ali brže, da ti ne pobjegne smisao, mada njega nema, a ako i ima tebi je posve nespoznatljiv, idi dalje, prema velikoj ribi i velikom zmaju na krovu Sahare, brže, pa ipak ne nagli, ma zapravo nagli, čitaj, brzo, čitaj brže, hitro, čitaj ga munjevito, pa još brže, čitaj, brže, preobražavaš se, čitaš, rasklimana si, transformirana si, posvećena tekstu, vibriraš poput bordo satenskih zastora u šumskom bordelu na brisanom prostoru između ukletih rovova između ukletih Sjedinjenih Država i uklete Kanade, voliš tekst, predaj mu se, meni, otvori mu se potpuno, također, podaj mu se, meni, stani malo, sporije, ne, to je varka teksta, zna on tako, drži te u neizvjesnosti, nastavi kao maločas, prepusti mu se, tekstu koji se naselio u tebi, postaješ jedno s njim, on je sad tvoj tekst, samo tvoj, tako smatraš, smatraj, kradeš ga, bježiš sa zamotanim tekstom pod rukom, juriš točno ispod zlatnog slapa što se izlijeva s vrha Eiffelovog tornja na koji je nataknut neutješni Gargantua koji drži spljoštene ostatke May Fay u šaci lijeve ruke, jesi li ga otela, ne, nisi, i dalje si ovdje, ti, on, ovo čitanje je tvoj lijek, ti i tekst ste oči na sljemenu Eskulapovog jedinstveno fragmentiranog, a sklepanog štapa, ti si njegova, on je ajmo reći tvoj, potpuno mu se prepusti dok prodire u tebe, tekst, osjeti njegove riječi, kako gdje, pa u sebi, guniš to malo razuma, podržavam to, nestaješ, utopljenica u tekstualnom oceanu iznad oceana, pjesma Sirena dopire iz frižidera izrađenog na otoku Thule, skrivenom u dalekim oranicama pri dnu ili vrhu Atlantskog oceana, drhtaji, benšijasti krikovi, čitaj dalje, plač pored potoka crvenog kao raspukli šipak, sedam Cezannea praznih kao prazna crna kutija pere gaće u potoku, sad te još snažnije potresa, tekst, smrvi svoj ego u prašak pa ga prodaj budzašto pred školskim dvorištem, čitaj, sve brže, vrtoglavo juriš, je li to Anubisova njuška prohujala maločas, čitaj, zalajao je na tebe, a zatim nastavio grickati kost iz starog crtića, ma ne pitaj, nije važno, no tekst te ispunjava totalno, makar nema više što ispuniti, ali širiš se zbog njega, dira te, nježno kao creme brulee, pa opet i nekako brutalno, sada je u predjelima za koje nisi bila svjesna da su u tebi, da su igdje, iza ledenog zida tvoje nutrine, dira te u zoni između granica, hermetično nestalnih i lažljivih, čitaj, onih u koje si se očito izlila makar ne znaš gdje si, jesi li čitala Gongoru, ne moraš odgovoriti, tekst se upisuje u tvoju otečenu bjelinu, a Kleista?, pečati te u vremenu, a Poslovice iz Pakla Williama Blakea, silno poput slova stare pisaće mašine koja stotinu puta brže od najbržeg daktilografa u mističnom gradu ispod površine nekog karpatskog jezera ispisuje kozmičke banalnosti i sudske tužbe u već dugo prekrcani azurni zapisnik tvojih davnih nevinosti, svaki novi znak je šokantan, svako slovo, šok, šokantan, šok-šokantan, pravi šok, svaki udar je poput krvave eksplozije na zelenom platnu, skok u Egejsko more, zašto ne gledaš rezonantne zvijezde na grundiranom platnu neba, svako slovo divno kao purpurni svršeci, čega, ne pitaj se čega, vrati se tekstu, nebo je kajdanka po kojoj note ispisuju avijatičari iz priča Roberta Bolana, neka ti ne vrludaju misli, ne misli na dostojanstvene venecijanske bankare s tmastim pikom namjesto herca na mjestu herca, čitaš, čitaj, zaboravi na trivijalnu dominaciju, na vještice na kaktuse na pustinje na eleuzinske misterije, dosadu samu, na Kaldejske orakle, saberi se, tekst ne tolerira rastresenost, osim ako želi da budeš rastresena, pa dobro, neka te, budi evo rastresena, rastresi se, neka te strese, tekst, neka te tresne, tekst, plovi dalje po strujama teksta, slova uranjaju pod površinu ekstatičnih bisernih odbljesaka na blistavim listovima tvojih protežnih prokletstava, prepusti mu se, vedske rakete se lansiraju u tvojim predklijetkama senzualne poput demobiliziranih četa u vojskama mogućih uskličnika u pismima onih koji pisati ne znaju, vojskama koje kontroliram ja, isključivo ja, ne buni se, čitaj dalje, Dracula je prvo zaveo Princa Charlesa  tako što ga je uljuljkao u naručju kao malu bebu, da bi ga odmah zatim i pojeo te provario kao malu bebu, baci se u bezdan kao da bacaš trivijalnu pjesničku sliku, na primjer nestajanje u čipkama smrvljenih folklornih valova u razuzdanim podnožjima vlažnih litica pri uspavanim brdima Nove Škotske, ili Škotske, obeznani se, obznani se smrti, tama te polako preplavljuje, osluškuješ šapat sjena ispred spilje kvarnog sjemena, Panove grote natopljene krvlju blizanca, u podnožju nekog brda, rezignirana si, transfigurirana, kositrena, zvjezdani si rat, više njih, riješila si pristati na trijumfalan itifaličan poraz, osjećaš li ga, obladiasto-obladaasti umor ostvaren bez ponizne borbe, sva si raskomadana, ljubiteljica čitanja, voliš Kafku, ja vidiš nimalo ne cijenim rad tog ucrvanog mizantropa, izaziva taj jezu i odbojnost u mojoj prokrvljenoj duši, čitaj samo dalje draga, crvena kosa ti se razlistala po crno bijelom ekranu neba, čitaš Tolstoja, ne znam kako uspijevaš, jedva da vidiš više tekst, čitaš Krležu, ajme meni majko moja nemoj da ugasim odmah ekran tvojih stvarnosti, slova su ko sidra od grimiznog stakla, sumnjivi geometrijski uzorak na bicepsima neke čudesno androgine bilderberške pojave u nečijim ototaljenim bodibilderskim prošlostima, čudesa slasna, promrljaš neočekivano i izvan konteksta, dva posvećena planinska vrha u disocijativnim glavama djece špijuna, bilo ovih bilo onih pa bilo i ovih-onih ili onih-ovih, Majakovski rečeš, bolje reći rekneš, nemoj molim te, baš te molim, toranj Kraljice neba nestaje u vatri u kojoj obitavaju stotine nakaznih spodoba, čitaj samo čitaj, ne uznemiravaj se, maštajući da kliziš slijepim ulicama vremena vozeći po tragovima guma što ih ostavlja tricikl Ayrtona Senne, toranj Kraljice obale na pješčanom beach-baru pored mutnih voda, voliš Faulknera, hahahahahahahahaha ne dekoncentriraj me, Kraljica noći je stara babuskara starija i od kvantnog kompjutora, cijeniš Ernsta Jungera, a tko ti je taj, zvijezde ti pjevaju himne, Puškina, ne prostači usred svetog teksta, Racinea, uozbilji se, Homera, šhomera, zvijezde očekuju poziv Marca Spitza pa da svi zajedno skoče u akvarij, čitava čitaš i već nešto govoriš o slikarstvu ili čemu već, Tizian veliš, ne bih nikad rekao da bi te taj kužni čiča mogao privući, Pasolinija, dosta lakrdijašenja curo posveti se gutanju novih riječi, lepet krila, prelet teksta, jedno si krilo sove jedno si krilo ćuka, pa čitaš, klecavih bijelih nogu koje lebde nimalo svetim svijetom teksta, tamo gdje skakuće abominabilni skočimiš Pazuzu, 



    a moj lijepi tekst se nesumnjivo i dalje razlijeva tobom, zimzelenastom, šušti kao šaš što uokviruje kristalni slap visoko iznad naših glava, strmoglavljuješ se djevo dok spominješ Picassa, molim te samo nemoj tog majušnog maminog sinčića koji se pali na plač, nestaješ u slobodnom padu teksta, kao što su mnoge već nestale u njemu u nekoj nestalnoj budućnosti, Vermeer veliš, pa zar ne znaš da taj lakirer crno bijelih pločica ne postoji niti će ikada postojati niti je ikada postojao, čitaj, zato mu je i toliko cijenjena kičica, čitaj, bjelja si od situirane teozofkinje s početka prošlog stoljeća u pješčanim dinama mojih opustjeli vjeđa, Giorgione kričiš, okej evo neka ti je Giorgionea, dosta s brbljarijama, dalje, evo ih, kaskade naslade, čit čit čitataj, putena bjelokost, enfilade divnih liliputanskih smrti u lunaparku Versailles, Šveđanka si, grčevito si podzemlje mojih drevnih karata ukrućene prolaznosti, priđi tekstu, ne moraš tako glasno čitati, makar tekst voli da ga se glasno čita, pa ga evo čitaj, imaš svu vlast, mada nemaš, ali imaš, svila putena, juriš svojim starim Saabom oko šatora kebab-Kaabe, odmori se na Jupiterovom prijestolju usred izvrnute zemlje, France Gall, osvete zemlje, Brigitte Bardot, balastne vode komatoznih uvojaka spremljenih u preciozne kutijice banalnih romana, Herculessa Poirotessa, blizu si srca što lupeta u flertu s turističkim vodičem, taj sam, tekst te vodi, simulirana si simulacijo moja, napeta kao vozač Formule 1 prije Grand Prixa u Spa Francoschampu, velika si nagrada, o nagrado, florealna nit s kapima krvi što će kapnuti na mozak urednice časopisa s rubrikom "Riječ dvije selebritija i plemenitaša s crvenih tepiha s kraljevskih vjenčanja s kraljevskih dvora", Gottfried Benn!, purpurni fenički alfabet bezdušne konzumacije bezdušnih konzumenata, seksi neko ime, kako si rekla, Benn, ne govori, ne osvrći se, nije važno, ne pitaj, čitaj, već osjećaš i slatku bol mačko, Isabella Rossellini, i tekst se malo izbezumio, MK Ultra režiseri režiraju ultrasto, obezglavio se tekst, emkejasto, tako to mora biti što više se primiče njegov kraj, ne brini, još nije kraj, čitaj samo dalje, očiju izbečenih kao sklopljene oči viska kojim njišeš ispred mojih iskolačenih očiju što su upravljene tvojim nekad spektakularnim očima, još uvijek su ti takve oči, još malo, oblijeva te znoj, začarana si, dva reda zuba, vaterpolo tradicija Bečeja, začaran sam, kestenjaste su, zimzelene oči su smaragdi u rijeci Zamzam, čitaš a dok čitaš si slatka mada dijete, entuzijastični punoglavac u potoku što ulijeće u vodeni cirkularni opasač pored rashodovane tvornice morfija u drugom po veličini gradu Atlantide, ne pitaj se koji je prvi, ja sam prvi, tekst je prvi, mi smo prvi, nastavi, tako je, čitaj ga srčano, drži ga se čvrsto kao što se držiš bijelog rupca kojim mašeš brodu što donosi glas o sedmoj smrti nesnosne stvarnosnosnosnosne hrvatske proze, zrncu prašine što se sprema iskočiti iz naših neraspakiranih plahti, pohotnom zrncu zlaćane pohotne prašine posute po pruzi pohote, ponosno čitaj, kao kad lakiraš 12 nožnih prstiju pred vojskom fotoreportera, tekst ti već titra, Piero di Cosimo, brada ti drhti, puno je to riječi za jednu običnu tebe, ali ne daj se, nevaljalo plačipičkasto derište Robespierre plače nad slomljenim ouija boardom pa mu mama kupuje Monopoly, to jest daj se, predaj se predaji teksta, daj se tekstu, budi u toku, vjeruj reakcionarnoj politici mojih rezonantnih riječi što te raskošno raščetvoruju, duplirana se, tekst krotke retorike, l'ombre de ton ombre, nema te, evo te, reinkarnirala si se u samu sebe u istom trenutku, plovi dalje, l'ombre da ta main, još neke riječi, l'ombre da ton chien, čitaj dalje, sanjaš san gdje planiraš zamoliti Herr Teksta da zauvijek ostane u tebi, ali ne budi sebična, čitaj, ne budi buntovna, ne prestaj čitati, čitaj, anđeo crvene kose, možda jednom i zelene kose, po okončanju svijeta, čitaj, ti si palo rumenilo usred zvijezde, i više, crveno središte usred Ezekijelovih kola, čitaj, slova su se uzela u kolo, čitaj, slova su Žikino kolo oko Ezekijelovih kola koja lako kontroliraš dok vrtiš svijet oko malog prsta, eto imaš i smaragdne vizije, serafinske snove, spuštaš se po tekstu, slatka kao nimalo sveti prstaci što se naziru kroz purpurnu paru u nimalo svetoj proključaloj kuhinji sa 23 McMichelinove zvjezdice, opaja me kako čitaš, sedefaste riječi su odavno patina na zidovima patnje teksta, maštaš da ste ti i tekst nabijeni na štap i spojeni zauvijek, nimfo Salmacis, pretvaraš se da ste zmije nabijene na Kaducej, drobi te tekst, Joseph Beuys i njegov školski drug monsieur Bafomet pripremaju prigodan vatromet za Trnjanske kresove, rigidna si kao Saducej koji mašta o design interijeru u divovskim palačama Petre, č..., Courtney Love i Lydia Lunch lete kišobranima po crnoj plaveti na rubu drugog neba i bacaju stotine tisuća u LSD namočenih konfeta po stranicama svjetske povijesti, tvoj tekst, primi njegovu imbecilnu nježnost, volim te, nastanio se u najdubljem dijelu tvog magličastog bića, u lilitastoj vještičjoj domaji tvojih banalnih žudnji, evo, da, kanibalističke rakete zemlja-zrak, Irak, to je to, Iran, jutro i večer sunce i mjesec, Ur, padaš u nesvijest, Uruk, ali što zatim, Niniva, osjetiš kako nestajete, Luxor, ti i tekst, nekadašnji Zair preplavljen milijunima crnih vještaca što rade za obavještajnu zajednicu, dok čitaš nalikuješ mi na strpljivu auto-bombu na ulicama Tikrita, euharistijska slavlja, tekst, vješci lete na maslačcima iznad snjegovića nastalih u čast budističkih masovnih ubojica sa smiješkom na ustima, posvećenje početka Prvog svjetskog rata započetog stravičnim prvim pucnjem na svjetskoj premijeri Posvećenja proljeća 1913. godine, čitaj, čitaj, debeli Buda prljavih retro-ušiju napastuje patuljke u dvorištu tvoje sitničavosti, čitaj, Fatimski tanjuri lete nebom pred masama mizoginih japanskih gimnastičara na ručama, malj tvojih erotskih proljeća, osjeti njegove riječi u sebi, čitaj šaptom, nestala si, ne možeš šaptati, šaptom padaš na Bosnu s visočje visine, čitaj, odmori se, čitaj, u svom oltaru u Pergamu, čitaj, odsjedni u Berlinu, predahni u Washingtonu, potresno, još snažnije, č, potres, č, u Jeruzalemu, či, još te potresa, taj či, tekst, čitam, u tebi je roj ljubičastih fantazmi, čitaš, porazbacaj ekstravagantne misli, one nisu tvoje, ček tko čita?, ubacuju ih morski duhovi iz podmorskog grada negdje u nigerijskim vodama, čini se da ti čitaš, izlij laži u prazno more s tek tri dementne ribe, tronute moćne vlasti, Gavrilovog Principalijata na krajnje erotičnoj palijativnoj skrbi, slatka si ovako nesvjesna, sa silnim porfiričnim snovima, čitaj dalje, tekst ti ljubi ruke milostiva, čitaj, dlanove sukubične pa ipak poštovane, pa ti nekako i dalje čitaš, bravo, odlično, čitaj čitaj, ljubiš ga, omotao se oko tvoje korporalnosti kao ornamentalna zmija oko božićne jelke, zmija s mitrom, gigantska, skoro kao tekst, moj tekst, zavojit i serpentinast kao maniristička figura serpentinata, kao dvorana za audijencije i demonske audicije, čitaj, brzaj brže, pandemonijum buke tvojih slasnih dana, Lecont De Lisle osniva paralelni PLO u Novoj Palestini, sprintaj smrtonosnim tekstom, klemiraj akumulator tišina, izađi na buku dana, udari čitati, čitaj, mazni tekst, nježniji i od ahuramazdastih jahti ucrtanih u projekte hrvatskih ACI marina, čitaj sada čitaj jučer, šapni neku malu tajnu čika tekstu, sanjaj da nestajete zajedno u plamenu, i ja to sanjam,

    čitaj, smrt, čitaj dalje, čitam, ne pitaj ništa, tko, čitaj, tko ja, čitaj, dobro, rekoh čitaj ga jako, maksimalno čitaj, hoću, čitaj naglas, čitam, čitaš? čitam, čitaš? čitam, čitaj! čitam, čitaj! čitam! čitaj ga! čitam ga! čitaš! čitam! čitaš! čitali smo, čitaj ga, čitam ga, dok ne dođeš do kraja, čitat ću, do svršetka, dokončat ću,



    čitam, čitaj ga naglas, čitam naglas, čitaš ga naglas? čitam! čitaj ga glasno! čitam ga glasno! čitaj ga glasnije, čitam ga! glasnije, kažem glasnije! čitam! glasno? glasno! čitaš? čitam! čitaj ga! čitam ga! čitaj ga zauvijek! čitam, čitaj ga jučer! čitat ću ga jučer! čitaj ga sada! čitala sam ga sada! čitaj ga sutra! čitala sam ga sutra! i čitam ga oduvijek i čitat ću zauvijek i čitam ga sada i čitam ga tada upravo trenutačno ovaj čas upravo u ovom trenutku dok ovo govorim čitam ga naglas čitam ga u sebi pročitala sam ga… da… pročitala si ga… da… pročitala sam tebe… omčitala si me… očitao si me… čitavu sam te… spočitala sam te... opčitao sam te... iščitala sam te… dočitan sam znaj… nadčitan si, znaš… začitan sam, sam… čitala sam ti … porazčitan... pročitan... ta ta ta Tira… gotovo, trotjedno... učitana si... različitan si, sve je… utičnica si... različita si, nisi li... utihnula sam si, nisam ti. 

     

    I tako.

     

    Staješ na loptu, stanem!

    ***

    Foto: Ishibashi Kazunori; Wikimedia Commons
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Prvi prozak na vrh jezika
    Objavljene dobitnice nagrada Prozak i Na vrh jezika.

    Nagradu Prozak za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina za godinu 2018. dobila je Marina Gudelj iz Splita. Nagradu Na vrh jezika za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina dobila je Lana Bojanić iz Zagreba.

    Nagrade su dodijeljene 14. godinu, a bit će uručene tijekom Festivala Prvi prozak na vrh jezika koji će se održati 11., 13. i 14. lipnja u Zagrebu.

    U nastavku slijedi obrazloženje žirija.

    Kratke priče Splićanke Marine Gudelj u pravilu su pisane književnim standardom s dijalozima, vrlo živahnim, valja odmah reći, na čakavskom dijalektu. Već zamijećena na nekoliko Natječaja (Kritična masa, Festival europske kratke priče) u nagrađenom rukopisu Marina Gudelj se uglavnom bavi strahovima i pitanjima otuđenja. Njezini likovi su srednjeklasni, malo skrajnuti prema margini, urbani, znatiželjni, osjetljiviji od prosjeka, u vječitoj borbi s prinicipijelnošću i nemogućnostima provođenja principa u neprincipijelnom društvu. Elegantna u izrazu, finih zamjedbi, posebno kada se radi o skiciranju karaktera likova, s humornim doziranjem i humanim nemirima koji se provlače kroz sve priče, Marina Gudelj je autentičan novi glas koji će se, nadamo se, još dugo i daleko čuti.

    Rukopisnu zbirku Pribor za lov i vremeplov Lane Bojanić sačinjava kompaktno tekstualno tkanje, niz od tridesetak mozaičnih, gusto referencijalnih prizora koji istovremeno, spiralnim padom, na način odmetnutog vremeplova poniru u formativnu prošlost lirske protagonistice i otkrivaju autentični, uvećani snimak njezine pjesnički prelomljene svakodnevice. Taj je snimak detaljan, često rastrgan između Ti i Ja, te s obje noge ukorijenjen u slikom obilježeni, nevjerojatno brzo montiran život generacije milenijalaca. Iz tih „stvarnosnih" krhotina svijeta u čemu je malo što više stvarno, pomaljaju se poput nevidljivog, pod površinom skrivenog dijela ledene sante, naplavine iskustva koje je generacija rođena usred jugoslavenskih ratova iskusila uglavnom posredno, ali ono i dalje postoji kao vrsta njezinog neželjenog, fantomskog uda. Metak ispaljen u tom svakodnevnom lovu otuđenim urbanim krajolicima često pogodi kakav kostur odavno skriven u ormaru, a odgovori koje vremeplov nudi gotovo da su nevažni pred planinom novih pitanja koje postavlja. Pjesme okupljene u ovoj upečatljivoj knjizi pomno su izrezbarene ulaznice za tu vožnju s nepredvidljivim, ali svakako uzbudljivim ishodom
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Prvi prozak na vrh jezika
    Objavljene dobitnice nagrada Prozak i Na vrh jezika.

    Nagradu Prozak za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina za godinu 2018. dobila je Marina Gudelj iz Splita. Nagradu Na vrh jezika za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina dobila je Lana Bojanić iz Zagreba.

    Nagrade su dodijeljene 14. godinu, a bit će uručene tijekom Festivala Prvi prozak na vrh jezika koji će se održati 11., 13. i 14. lipnja u Zagrebu.

    U nastavku slijedi obrazloženje žirija.

    Kratke priče Splićanke Marine Gudelj u pravilu su pisane književnim standardom s dijalozima, vrlo živahnim, valja odmah reći, na čakavskom dijalektu. Već zamijećena na nekoliko Natječaja (Kritična masa, Festival europske kratke priče) u nagrađenom rukopisu Marina Gudelj se uglavnom bavi strahovima i pitanjima otuđenja. Njezini likovi su srednjeklasni, malo skrajnuti prema margini, urbani, znatiželjni, osjetljiviji od prosjeka, u vječitoj borbi s prinicipijelnošću i nemogućnostima provođenja principa u neprincipijelnom društvu. Elegantna u izrazu, finih zamjedbi, posebno kada se radi o skiciranju karaktera likova, s humornim doziranjem i humanim nemirima koji se provlače kroz sve priče, Marina Gudelj je autentičan novi glas koji će se, nadamo se, još dugo i daleko čuti.

    Rukopisnu zbirku Pribor za lov i vremeplov Lane Bojanić sačinjava kompaktno tekstualno tkanje, niz od tridesetak mozaičnih, gusto referencijalnih prizora koji istovremeno, spiralnim padom, na način odmetnutog vremeplova poniru u formativnu prošlost lirske protagonistice i otkrivaju autentični, uvećani snimak njezine pjesnički prelomljene svakodnevice. Taj je snimak detaljan, često rastrgan između Ti i Ja, te s obje noge ukorijenjen u slikom obilježeni, nevjerojatno brzo montiran život generacije milenijalaca. Iz tih „stvarnosnih" krhotina svijeta u čemu je malo što više stvarno, pomaljaju se poput nevidljivog, pod površinom skrivenog dijela ledene sante, naplavine iskustva koje je generacija rođena usred jugoslavenskih ratova iskusila uglavnom posredno, ali ono i dalje postoji kao vrsta njezinog neželjenog, fantomskog uda. Metak ispaljen u tom svakodnevnom lovu otuđenim urbanim krajolicima često pogodi kakav kostur odavno skriven u ormaru, a odgovori koje vremeplov nudi gotovo da su nevažni pred planinom novih pitanja koje postavlja. Pjesme okupljene u ovoj upečatljivoj knjizi pomno su izrezbarene ulaznice za tu vožnju s nepredvidljivim, ali svakako uzbudljivim ishodom
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Književna nagrada Albatros
    Natječaj za neafirmirane pisce. Rok: 15.6.2019.

    Književna nagrada Albatros utemeljena je s ciljem afirmacije novih djela i novih imena u hrvatskoj književnosti, a sastoji se od novčane nagrade u iznosu od 5.000,00 kn, diplome i tiskanja nagrađene knjige. U obzir za nagradu dolaze rukopisi: roman, zbirka kratkih priča, dramski tekst, pjesme; za odrasle ili djecu.

    Uvjeti natječaja:

    - Pravo sudjelovanja imaju građani Republike Hrvatske i dijaspore koji pišu na hrvatskom jeziku i njegovim narječjima.
    - Natječaj je namijenjen neafirmiranim piscima koji nisu članovi strukovnih književnih udruga (Društva hrvatskih književnika i sl.).
    - Rukopis ne smije biti objavljen, treba imati najmanje 50, a najviše 150 kartica i dostavlja se u 3 isprintana primjerka. Priložiti tekst u Wordu, na cd-u.
    - Uz rukopis treba dostaviti životopis s podacima o autoru (adresa – prebivalište, telefon/mobitel, e-mail).
    - Dodjeli Nagrade odlučuje prosudbeni odbor koji imenuje organizator.
    - Rukopise ne vraćamo.
    - Rezultati Natječaja bit će objavljeni do 12. listopada 2019. godine na www.pouvg.hr.
    - Nagrađena knjiga izaći će iz tiska u prosincu 2019. godine.
    - Rukopise slati na adresu: Pučko otvoreno učilište Velika Gorica (za Književni natječaj "Albatros”), Zagrebačka 37, 10410 Velika Gorica.
    - Dodatne informacije na telefon 01/ 6259-819. Na Natječaj se primjenjuju odredbe Pravilnika o dodjeli Književne nagrade „Albatros" http://www.pouvg.hr/kultura/biblioteka-albatros/
    - Rok za predaju rukopisa je 15. lipnja 2019. godine.
     

    Više informacija na linku.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Vrli novi svijet
    Najavljen Zagreb Book Festival.

    Peto izdanje ZBF-a nosi temu Vrli novi svijet, a održat će se od 20. do 25. svibnja u Muzeju za umjetnost i obrt.

    Težnja za uspostavljanjem savršenog društva od modernog čovjeka današnjice stvara atrofiranog pojedinca koji s jedne strane živi u svijetu bolesnom od blagostanja, dok su s druge strane milijuni ljudi prisiljeni bolji život potražiti preko opasnih i neizvjesnih migrantskih ruta. Čovjek današnjice često se osjeća otuđenim, a depresija, osjećaj osamljenosti i anksioznosti spadaju među vodeće izvore nezadovoljstva. Masovna proizvodnja učinila je široko dostupnima automobile, mobitele, informacije, kao i jeftine podražaje koji simuliraju osjećaj zadovoljstva, ali isti taj sretni zapadni čovjek posvuda bilježi porast ksenofobije i populizma.

    Kakva je budućnost čovjeka današnjice, tko su milenijalci i kako vide svijet koji su zatekli te što žele od njega učiniti, što će se u budućnosti događati sa znanošću, umjetnošću i religijom, zašto se zaista želi ograničiti kretanje ljudi žicama i zidovima, tko će nam reći što nosi budućnost i vrijedi li još uvijek misao jednog od najutjecajnijih filozofa 19. stoljeća, F. Nietzschea ”Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine”.

    Ove godine u sklopu Festivala bit će otvorena i velika festivalska knjižara s preko 2000 naslova, a jutarnji termini tradicionalno su posvećeni programu za najmlađe.

    Za više informacija pratite vijesti na linku.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Književna nagrada Albatros
    Natječaj za neafirmirane pisce. Rok: 15.6.2019.

    Književna nagrada Albatros utemeljena je s ciljem afirmacije novih djela i novih imena u hrvatskoj književnosti, a sastoji se od novčane nagrade u iznosu od 5.000,00 kn, diplome i tiskanja nagrađene knjige. U obzir za nagradu dolaze rukopisi: roman, zbirka kratkih priča, dramski tekst, pjesme; za odrasle ili djecu.

    Uvjeti natječaja:

    - Pravo sudjelovanja imaju građani Republike Hrvatske i dijaspore koji pišu na hrvatskom jeziku i njegovim narječjima.
    - Natječaj je namijenjen neafirmiranim piscima koji nisu članovi strukovnih književnih udruga (Društva hrvatskih književnika i sl.).
    - Rukopis ne smije biti objavljen, treba imati najmanje 50, a najviše 150 kartica i dostavlja se u 3 isprintana primjerka. Priložiti tekst u Wordu, na cd-u.
    - Uz rukopis treba dostaviti životopis s podacima o autoru (adresa – prebivalište, telefon/mobitel, e-mail).
    - Dodjeli Nagrade odlučuje prosudbeni odbor koji imenuje organizator.
    - Rukopise ne vraćamo.
    - Rezultati Natječaja bit će objavljeni do 12. listopada 2019. godine na www.pouvg.hr.
    - Nagrađena knjiga izaći će iz tiska u prosincu 2019. godine.
    - Rukopise slati na adresu: Pučko otvoreno učilište Velika Gorica (za Književni natječaj "Albatros”), Zagrebačka 37, 10410 Velika Gorica.
    - Dodatne informacije na telefon 01/ 6259-819. Na Natječaj se primjenjuju odredbe Pravilnika o dodjeli Književne nagrade „Albatros" http://www.pouvg.hr/kultura/biblioteka-albatros/
    - Rok za predaju rukopisa je 15. lipnja 2019. godine.
     

    Više informacija na linku.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Vrli novi svijet
    Najavljen Zagreb Book Festival.

    Peto izdanje ZBF-a nosi temu Vrli novi svijet, a održat će se od 20. do 25. svibnja u Muzeju za umjetnost i obrt.

    Težnja za uspostavljanjem savršenog društva od modernog čovjeka današnjice stvara atrofiranog pojedinca koji s jedne strane živi u svijetu bolesnom od blagostanja, dok su s druge strane milijuni ljudi prisiljeni bolji život potražiti preko opasnih i neizvjesnih migrantskih ruta. Čovjek današnjice često se osjeća otuđenim, a depresija, osjećaj osamljenosti i anksioznosti spadaju među vodeće izvore nezadovoljstva. Masovna proizvodnja učinila je široko dostupnima automobile, mobitele, informacije, kao i jeftine podražaje koji simuliraju osjećaj zadovoljstva, ali isti taj sretni zapadni čovjek posvuda bilježi porast ksenofobije i populizma.

    Kakva je budućnost čovjeka današnjice, tko su milenijalci i kako vide svijet koji su zatekli te što žele od njega učiniti, što će se u budućnosti događati sa znanošću, umjetnošću i religijom, zašto se zaista želi ograničiti kretanje ljudi žicama i zidovima, tko će nam reći što nosi budućnost i vrijedi li još uvijek misao jednog od najutjecajnijih filozofa 19. stoljeća, F. Nietzschea ”Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine”.

    Ove godine u sklopu Festivala bit će otvorena i velika festivalska knjižara s preko 2000 naslova, a jutarnji termini tradicionalno su posvećeni programu za najmlađe.

    Za više informacija pratite vijesti na linku.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Melankolija Mediterana
    'Knjiga o jugu' Jurice Pavičića izrazito je analitična i duboko intimna studija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Mediterana.

    Od kapija Gibraltara, koje su u mitološko doba bile poznate i pod imenom Herkulovi stubovi, preko Andaluzije, gdje je prije mnogo stoljeća pod slavnim Kordobskim Kalifatom cvjetala visoko sofisticirana umjetnička, tehnička i znanstvena kultura, prema obalama današnje južne Francuske, kuda su putujući trubaduri posvuda najavljivali renesansu čak i raniju od one firentinske iz doba dinastije Medici – riječ je o putovanju koje duž Jadrana i zemalja zapadnog Balkana vodi do zvanično prihvaćene kolijevke zapadne civilizacije, dakle do Grčke, odmah potom i do odbačene ili zaboravljene kolijevke koja se nalazi na zapadnim rubovima današnje Turske, a okončava se, zahvatajući usput Libanon, Palestinu i Siriju, bilo gdje na području zemalja Magreba.

    Mediteran, nekoć poprište kulturnog i civilizacijskog prosperiteta, danas je mjesto društveno-ekonomskih i humanitarnih kriza, kao i političkog propadanja nekakvih "modernih" Država-Nacija.

    Mediteran nekadašnji i današnji, slavni i posrnuli, tema je nove knjige Jurice Pavičića, kojom se ovaj hrvatski novinar i pisac odvažio postaviti jedno od presudno važnih pitanja za razumijevanje europske kulture, njene prošlosti, situacije u kojoj se nalazi danas i dakako njene budućnosti. Naime, poznato je da su tokom stoljeća mnogi svjetovi imali tu "privilegiju" da na povijesnoj pozornici u očima Europe odigraju ulogu drugoga, ali Mediteranu, odnosno Jugu, u toj predstavi svakako pripada poseban, ako ne i posljednji čin.

    Potpuno svjestan da pitanje o tome zašto, kako i pod kojim okolnostima je počeo propadati Jug priziva i ono koje je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća postavio i Edgar Morin svojom znamenitom knjigom Kako misliti Europu, Jurica Pavičić se upustio u istraživački poduhvat čija je motivacija novinarska koliko i književno-esejistička, ali na kraju i duboko osobna.

    Pavičićeva knjiga već na početku posvećuje nekoliko eseja razmatranju onoga što nazivamo "kulturnim stereotipima", a što se danas općenito koristi kao obrazloženje razlaza između racionalnog i progresivnog Sjevera i nepredvidljivog i zaostalog Juga na europskom kontinentu, pri čemu autor vrlo uvjerljivo argumentira da se pred realnošću propadanja Mediterana treba stajati kao pred kakvom zagonetkom, budući da je Jug današnjice nešto potpuno suprotno od onoga što je prije više stoljeća bio.

    Premda su danas njegova dominantna obilježja neprilagodljiv temperament i lijenost, a njegova jedina valuta sezonski aranžmani za globalnu turističku buržoaziju, Jug je nekada, kako naglašava Pavičić već u uvodnom eseju pod naslovom Mediteran: Soba bez pogleda, za nekadašnju Europu značio ono što za za suvremenu civilizaciju (uz pojednostavljenje koja ovakva analogija nameće) značila Silicijska dolina: prednjačeći u graditeljstvu, arhitekturi, inženjerstvu, umjetnostima i znanostima, Jug je svojevremeno figurirao kao središte tehnološke inovativnosti, jedino mjesto na svijetu na kojem se moralo biti ako se željelo sudjelovati ili barem posvjedočiti cutting edge dostignućima.

    Stoga je doista jedna od velikih kulturoloških zagonetki (koja se očigledno ne da objasniti ni pogodnom klimom ni urođenim manjkom racionalnosti) upravo to da je od nekadašnjeg središta civilizacijskog prosperiteta Jug danas postao periferna zona, privlačna samo utoliko što je egzotično daleka od centara u kojima se proizvodi budućnost, zemlja "nedovršenih kuća i nedovršenih poslova", ili jedno stanje pasivnosti, kako objašnjava Pavičić.

    Mediteran je u ovoj knjizi dakako povod autoru da se bavi i Jadranom, odnosno Dalmacijom, počevši od eseja Abandoned Croatia pa sve do posljednjeg poglavlja Dalmacija, uvijek iznova. Nije slučajno ova knjiga prepoznata kao Pavičićevo najemotivnije esejističko ostvarenje, s obzirom na to da tematizira i mjesto njegovog odrastanja, odnosno njegov zavičaj, danas osuđen na to da bude samo jedna destinacija.

    Slijedeći svoj novinarski instinkt, Pavičić se kreće sporednim putevima kojima se nikada ili barem rijetko kada putuje po širinama i dužinama današnje Dalmacije, naprosto jer se za njih ne zna, pošto vode do spoznaje da pod fatamorganama turizma i sezonskih euforija, na kojima opstoji današnja hrvatska gospodarska politika, leže mnogobrojne pustinje post-socijalizma: zaostala i uništena, u tranzicijskim spletkama u bescijenje preprodana industrijska postrojenja, koja su, istom onom logikom propadanja Juga općenito, nekoć slovila za moćne i konkurentne faktore na europskim i svjetskim tržištima, a danas u odnosu na vladajuće ekonomske i tehnološke tokove kaskaju barem jedno ili čak dva stoljeća. Slučajeve Cetinka, Dalmatinka, Jugoplastika – sve  brižno i temeljito popisuje i opisuje Pavičić kroz nekoliko poglavlja u ovoj knjizi kao da je riječ o dragim predmetima čija je vrijednost postala isključivo sentimentalna jer u svijetu "realnih" odnosa više nikakvu drugu ne mogu imati.

    Vjerojatno je u analitičkom smislu najplodonosnije poglavlje ove knjige ono u kojem se Pavičić bavi razlozima postepenog propadanja socijalizma u Jugoslaviji, i tome konsekventnog uspona nacionalizma koji će, dakako između ostalog, dovesti do konačne disolucije bivše nam zajedničke države. U poglavlju pod naslovom Nicht Hinauslehnen Pavičić nastoji esejistički vješto, a na tragu relevantnih historiografskih studija, osvijetliti fenomen gastarbajterstva kao jedan od uzroka propadanja Jugoslavije.

    "Ljudi koji su odlazili u inozemstvo odlazili su najčešće iz pasivnih krajeva Dinarida, dijelova zemlje koji su bili najmanje usisani u blagodati modernizacije i urbanizacije", objašnjava Pavičić, a u svakom slučaju je potpuno logično da će dugoročno "emigracija" postati "rezervoar za antikomunističke i nacionalističke osjećaje u 90-ima".

    No, u tome je implicirano i jedan složenije pitanje: ako je projekt socijalističke moderne u Jugoslaviji (kao i svi drugi ambiciozni civilizacijski projekti uostalom) morao, konačno i na vlastitu štetu, isključiti određene skupine kako iz ideološkog prospekta tako i iz same prakse svoga zacrtanog samorazvoja, možemo li procijeniti dalekosežnost posljedica ovih današnjih migracija po demografsku političku, društvenu i kulturnu sliku buduće Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Srbije?

    Budući po razmatranju aktualnih socioekonomskih problematika izrazito analitična, a po ulogu osobnog iskustva istovremeno i duboko intimna te pritom i u jednom i drugom registru gotovo majstorski napisana, Pavičićeva knjiga ima i vrijednost ukazivanja na činjenicu da mi (Južnjaci, Balkanci, ko god da jesmo) svakako nismo ni blizu razumijevanja svoje sadašnjosti i razloga zbog kojih smo se zatekli u situaciji kojoj ne vidimo izlaza. Zatvoreni u tjeskobnim čahurama država-nacija, u neprekidnoj agoniji duboko provinacijalno zamišljeni nad pitanjima vlastitog identiteta, vlastite slavne veličine i prošlosti, zaboravljamo da sa jednim velikim i historijski važnim dijelom svijeta dijelimo zajedničku sadašnjost, i to da je dijelimo propadajući.

    Taj prošireni vidik je ono što Pavičićevu knjigu čini izrazito dragocjenom, a njega kao autora smješta među plejadu savremenih mislilaca koji jako dobro znaju da granice kultura, bilo u slavi, bilo u porazima, nikada nisu podudarne sa onima na kojima stražari policija.

     

    Foto: izvor.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Melankolija Mediterana
    'Knjiga o jugu' Jurice Pavičića izrazito je analitična i duboko intimna studija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Mediterana.

    Od kapija Gibraltara, koje su u mitološko doba bile poznate i pod imenom Herkulovi stubovi, preko Andaluzije, gdje je prije mnogo stoljeća pod slavnim Kordobskim Kalifatom cvjetala visoko sofisticirana umjetnička, tehnička i znanstvena kultura, prema obalama današnje južne Francuske, kuda su putujući trubaduri posvuda najavljivali renesansu čak i raniju od one firentinske iz doba dinastije Medici – riječ je o putovanju koje duž Jadrana i zemalja zapadnog Balkana vodi do zvanično prihvaćene kolijevke zapadne civilizacije, dakle do Grčke, odmah potom i do odbačene ili zaboravljene kolijevke koja se nalazi na zapadnim rubovima današnje Turske, a okončava se, zahvatajući usput Libanon, Palestinu i Siriju, bilo gdje na području zemalja Magreba.

    Mediteran, nekoć poprište kulturnog i civilizacijskog prosperiteta, danas je mjesto društveno-ekonomskih i humanitarnih kriza, kao i političkog propadanja nekakvih "modernih" Država-Nacija.

    Mediteran nekadašnji i današnji, slavni i posrnuli, tema je nove knjige Jurice Pavičića, kojom se ovaj hrvatski novinar i pisac odvažio postaviti jedno od presudno važnih pitanja za razumijevanje europske kulture, njene prošlosti, situacije u kojoj se nalazi danas i dakako njene budućnosti. Naime, poznato je da su tokom stoljeća mnogi svjetovi imali tu "privilegiju" da na povijesnoj pozornici u očima Europe odigraju ulogu drugoga, ali Mediteranu, odnosno Jugu, u toj predstavi svakako pripada poseban, ako ne i posljednji čin.

    Potpuno svjestan da pitanje o tome zašto, kako i pod kojim okolnostima je počeo propadati Jug priziva i ono koje je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća postavio i Edgar Morin svojom znamenitom knjigom Kako misliti Europu, Jurica Pavičić se upustio u istraživački poduhvat čija je motivacija novinarska koliko i književno-esejistička, ali na kraju i duboko osobna.

    Pavičićeva knjiga već na početku posvećuje nekoliko eseja razmatranju onoga što nazivamo "kulturnim stereotipima", a što se danas općenito koristi kao obrazloženje razlaza između racionalnog i progresivnog Sjevera i nepredvidljivog i zaostalog Juga na europskom kontinentu, pri čemu autor vrlo uvjerljivo argumentira da se pred realnošću propadanja Mediterana treba stajati kao pred kakvom zagonetkom, budući da je Jug današnjice nešto potpuno suprotno od onoga što je prije više stoljeća bio.

    Premda su danas njegova dominantna obilježja neprilagodljiv temperament i lijenost, a njegova jedina valuta sezonski aranžmani za globalnu turističku buržoaziju, Jug je nekada, kako naglašava Pavičić već u uvodnom eseju pod naslovom Mediteran: Soba bez pogleda, za nekadašnju Europu značio ono što za za suvremenu civilizaciju (uz pojednostavljenje koja ovakva analogija nameće) značila Silicijska dolina: prednjačeći u graditeljstvu, arhitekturi, inženjerstvu, umjetnostima i znanostima, Jug je svojevremeno figurirao kao središte tehnološke inovativnosti, jedino mjesto na svijetu na kojem se moralo biti ako se željelo sudjelovati ili barem posvjedočiti cutting edge dostignućima.

    Stoga je doista jedna od velikih kulturoloških zagonetki (koja se očigledno ne da objasniti ni pogodnom klimom ni urođenim manjkom racionalnosti) upravo to da je od nekadašnjeg središta civilizacijskog prosperiteta Jug danas postao periferna zona, privlačna samo utoliko što je egzotično daleka od centara u kojima se proizvodi budućnost, zemlja "nedovršenih kuća i nedovršenih poslova", ili jedno stanje pasivnosti, kako objašnjava Pavičić.

    Mediteran je u ovoj knjizi dakako povod autoru da se bavi i Jadranom, odnosno Dalmacijom, počevši od eseja Abandoned Croatia pa sve do posljednjeg poglavlja Dalmacija, uvijek iznova. Nije slučajno ova knjiga prepoznata kao Pavičićevo najemotivnije esejističko ostvarenje, s obzirom na to da tematizira i mjesto njegovog odrastanja, odnosno njegov zavičaj, danas osuđen na to da bude samo jedna destinacija.

    Slijedeći svoj novinarski instinkt, Pavičić se kreće sporednim putevima kojima se nikada ili barem rijetko kada putuje po širinama i dužinama današnje Dalmacije, naprosto jer se za njih ne zna, pošto vode do spoznaje da pod fatamorganama turizma i sezonskih euforija, na kojima opstoji današnja hrvatska gospodarska politika, leže mnogobrojne pustinje post-socijalizma: zaostala i uništena, u tranzicijskim spletkama u bescijenje preprodana industrijska postrojenja, koja su, istom onom logikom propadanja Juga općenito, nekoć slovila za moćne i konkurentne faktore na europskim i svjetskim tržištima, a danas u odnosu na vladajuće ekonomske i tehnološke tokove kaskaju barem jedno ili čak dva stoljeća. Slučajeve Cetinka, Dalmatinka, Jugoplastika – sve  brižno i temeljito popisuje i opisuje Pavičić kroz nekoliko poglavlja u ovoj knjizi kao da je riječ o dragim predmetima čija je vrijednost postala isključivo sentimentalna jer u svijetu "realnih" odnosa više nikakvu drugu ne mogu imati.

    Vjerojatno je u analitičkom smislu najplodonosnije poglavlje ove knjige ono u kojem se Pavičić bavi razlozima postepenog propadanja socijalizma u Jugoslaviji, i tome konsekventnog uspona nacionalizma koji će, dakako između ostalog, dovesti do konačne disolucije bivše nam zajedničke države. U poglavlju pod naslovom Nicht Hinauslehnen Pavičić nastoji esejistički vješto, a na tragu relevantnih historiografskih studija, osvijetliti fenomen gastarbajterstva kao jedan od uzroka propadanja Jugoslavije.

    "Ljudi koji su odlazili u inozemstvo odlazili su najčešće iz pasivnih krajeva Dinarida, dijelova zemlje koji su bili najmanje usisani u blagodati modernizacije i urbanizacije", objašnjava Pavičić, a u svakom slučaju je potpuno logično da će dugoročno "emigracija" postati "rezervoar za antikomunističke i nacionalističke osjećaje u 90-ima".

    No, u tome je implicirano i jedan složenije pitanje: ako je projekt socijalističke moderne u Jugoslaviji (kao i svi drugi ambiciozni civilizacijski projekti uostalom) morao, konačno i na vlastitu štetu, isključiti određene skupine kako iz ideološkog prospekta tako i iz same prakse svoga zacrtanog samorazvoja, možemo li procijeniti dalekosežnost posljedica ovih današnjih migracija po demografsku političku, društvenu i kulturnu sliku buduće Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Srbije?

    Budući po razmatranju aktualnih socioekonomskih problematika izrazito analitična, a po ulogu osobnog iskustva istovremeno i duboko intimna te pritom i u jednom i drugom registru gotovo majstorski napisana, Pavičićeva knjiga ima i vrijednost ukazivanja na činjenicu da mi (Južnjaci, Balkanci, ko god da jesmo) svakako nismo ni blizu razumijevanja svoje sadašnjosti i razloga zbog kojih smo se zatekli u situaciji kojoj ne vidimo izlaza. Zatvoreni u tjeskobnim čahurama država-nacija, u neprekidnoj agoniji duboko provinacijalno zamišljeni nad pitanjima vlastitog identiteta, vlastite slavne veličine i prošlosti, zaboravljamo da sa jednim velikim i historijski važnim dijelom svijeta dijelimo zajedničku sadašnjost, i to da je dijelimo propadajući.

    Taj prošireni vidik je ono što Pavičićevu knjigu čini izrazito dragocjenom, a njega kao autora smješta među plejadu savremenih mislilaca koji jako dobro znaju da granice kultura, bilo u slavi, bilo u porazima, nikada nisu podudarne sa onima na kojima stražari policija.

     

    Foto: izvor.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Mediteranski festival knjige
    Bogat književni program u Splitu.

    Treće izdanje najvećeg dalmatinskog književnog sajma i festivala od 8. do 12. svibnja na splitske Gripe dovodi sve važnije domaće izdavače.

    Ulaz je besplatan, a u pet dana trajanja Festivala moći ćete razgledati najnovije uspješnice u Velikoj dvorani ŠC-a Gripe, a tu su i tri druge pozornice gdje će se odvijati program (više detalja na linku).

    Pripremljeno je pedeset programskih aktivnosti, a očekuje nas čak 35 promocija najnovijih djela nagrađivanih i priznatih autora. Svoju jubilarnu stotu knjigu Bakrene sove predstavit će Pavao Pavličić, a stiže i sportski novinar Aleksandar Holiga sa svojim djelom Nogomet narodu. Boje pjesništva branit će Splićanin Marko Pogačar i Mostarac Marko Tomaš, autori koje ljubiteljima stihova ne treba posebno predstavljati. Očekuje nas i promocija knjige o Vatrenima iz pera Ivice Pezelja, bit će tu i Damir Karakaš, Nikola Petković, Vedran Kukavica, Viktorija Božina, Dragan Ogurlić, Julijana Matanović, Nikša Sviličić i mnogi drugi.

    Iz ostalog programa valja izdvojiti panele uglednih predavača koji će pričati o važnim lokalnim temama, a tu je i mnoštvo radionica za najmlađe. Planirane su i brojne promocije novih dječjih izdanja.

    Više informacija na linku.

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Mediteranski festival knjige
    Bogat književni program u Splitu.

    Treće izdanje najvećeg dalmatinskog književnog sajma i festivala od 8. do 12. svibnja na splitske Gripe dovodi sve važnije domaće izdavače.

    Ulaz je besplatan, a u pet dana trajanja Festivala moći ćete razgledati najnovije uspješnice u Velikoj dvorani ŠC-a Gripe, a tu su i tri druge pozornice gdje će se odvijati program (više detalja na linku).

    Pripremljeno je pedeset programskih aktivnosti, a očekuje nas čak 35 promocija najnovijih djela nagrađivanih i priznatih autora. Svoju jubilarnu stotu knjigu Bakrene sove predstavit će Pavao Pavličić, a stiže i sportski novinar Aleksandar Holiga sa svojim djelom Nogomet narodu. Boje pjesništva branit će Splićanin Marko Pogačar i Mostarac Marko Tomaš, autori koje ljubiteljima stihova ne treba posebno predstavljati. Očekuje nas i promocija knjige o Vatrenima iz pera Ivice Pezelja, bit će tu i Damir Karakaš, Nikola Petković, Vedran Kukavica, Viktorija Božina, Dragan Ogurlić, Julijana Matanović, Nikša Sviličić i mnogi drugi.

    Iz ostalog programa valja izdvojiti panele uglednih predavača koji će pričati o važnim lokalnim temama, a tu je i mnoštvo radionica za najmlađe. Planirane su i brojne promocije novih dječjih izdanja.

    Više informacija na linku.

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Korak dalje – Prema uključivoj kulturi
    Započela provedba projekta "Korak dalje – Prema uključivoj kulturi".

    Projekt Korak dalje – Prema uključivoj kulturi nastavak je zalaganja za osnivanje novog, Interkulturnog društvenog centra koji će odgovoriti na multikulturne izazove s kojima se Zagreb svojim rastom i razvojem suočava, a aktivnosti su započele krajem ožujka. Kampanju provodi niz udruga iz područja kulture, umjetnosti, ljudskih prava i mladih, u okviru Platforme Upgrade, a nositelj je Udruga za promicanje kultura Kulturtreger.

    Programi koji su održani su Afrobeat Takeover party i predstava-izložba Iskop kolektiva BADco.

    Za više informacija o programima posjetite web stranicu projekta.

    Projekt Korak dalje – Prema uključivoj kulturi sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta iznosi 799.440,67 kn od čega 679.524,57 kn sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Korak dalje – Prema uključivoj kulturi
    Započela provedba projekta "Korak dalje – Prema uključivoj kulturi".

    Projekt Korak dalje – Prema uključivoj kulturi nastavak je zalaganja za osnivanje novog, Interkulturnog društvenog centra koji će odgovoriti na multikulturne izazove s kojima se Zagreb svojim rastom i razvojem suočava, a aktivnosti su započele krajem ožujka. Kampanju provodi niz udruga iz područja kulture, umjetnosti, ljudskih prava i mladih, u okviru Platforme Upgrade, a nositelj je Udruga za promicanje kultura Kulturtreger.

    Programi koji su održani su Afrobeat Takeover party i predstava-izložba Iskop kolektiva BADco.

    Za više informacija o programima posjetite web stranicu projekta.

    Projekt Korak dalje – Prema uključivoj kulturi sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta iznosi 799.440,67 kn od čega 679.524,57 kn sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Ispovijest voditeljice book–kluba
    U potresnoj ispovijesti veteranke book-klubašenja doznajemo što je to 'Pavlikowski-Pouletov paradoks' i kakve sve opasnosti kriju rasprave o knjigama.

    Prema svim novijim istraživanjima biti voditelj(ica) book-kluba spada među najopasnija zanimanja našeg doba. Anči iz officea u posljednjih nekoliko Booksinih sezona pokrenula je dvanaest book-klubova i danas nerado priča o svemu što je preživjela (i još uvijek doživljava & preživljava). No ipak smo ju privoljeli na razgovor.

    "Ah, bilo je svega", prisjeća se dok joj šalica čaja jedva primjetno podrhtava u ruci, "znate kako je, najednom  se nađete u situaciji gdje skupina ljudi koji se međusobno uglavnom uopće ne poznaju sjedne za stol i raspravlja o određenoj knjizi. Bila sam mlada i nadobudna, pa to u početku uopće nisam niti osvijestila..."

    Što ste zapravo mislili kada ste pokrenuli prvi book-klub?

    "Mišljah otprilike ovako – svi smo mi knjigoljupci i što bi, k vrapcu, moglo krenuti naopako? Književnost zbližava ljude, vjerovah, i to je bilo dovoljno. Samo onda shvatite kako u praksi baš i ne mora biti tako bajno kako ste predmnijevali. Kad su svi ushićeni oko knjige – sve je to pjesma, ali kad se raspodijele u dva tabora, pa jedni hvale, a drugi napadaju knjigu, a meni se to dogodilo već na drugom sastanku, e onda vam iz pete u glavu dođe koliko je zapravo teško držati konce u rukama."

    Možete li se sjetiti koja je to knjiga bila kamen spoticanja?

    "Kako ne – bijaše to Vlak u snijegu, moj prvi kamen spoticanja. Naoko bezazleno djelo, ali to je zamka, samo takva, Lovrakova knjiga unijela je neviđen razdor u moj prvi klub. Troje ili četvoro klubaša skočiše u jednom trenutku, i to otvoreno, na Perinu stranu. Pale su teške riječi. Na svoje oči vidjeh kako mi se klub cijepa na dva tabora. Ovih što stadoše uz Ljubana bilo je više i ja se, naivna, čisto radi ravnoteže, blago priklonih dijelu kluba koji je stao uz Peru i branio njegove postupke... strašno nešto... dva i pol sata je to trajalo. Čak je i policija došla, netko od susjeda zval je patrolu, jer smo vrištali i psovali – i sve to ovdje, u parkiću jer bijaše topao ljetni dan. Znate, teško je to hendlati, jako teško..."

    I kako vam je to palo?

    "Nisam te noći oka sklopila. Do jutra sam već imala 38,3 i nekakva me zimica tresla danima. A još povrh svega, sjetim se kako mi je Nadstojnica Mika, kad sam predložila osnivanje tog prvog book-kluba, rekla otprilike ovako: 'Draga, u veliku se rizičnost upuštaš, u veeeeeliku rizičnost, al' dobro, nemoj poslije kad ispadne kraval, doć' meni plakat.'"

    Jeste li poželjeli u tom trenutku dignuti ruke od svega i naprosto ugasiti book-klub?

    "Apsolutno! To bi me lišilo svih daljnjih problema. Ali nisam sebi mogla dopustiti povlačenje. Ustrajala sam, izgurala sezonu do kraja i odmah na jesen nastavila s klubašenjem... eh, a te druge sezone, baš nekako pred kraj godine, dogodio se onaj čuveni slučaj kod nas u Booksi znan i kao Epsko okapanje oko Pavlikowski-Pouletova paradoksa..."

    Pavlikowski – kako rekoste?

    "Riječ je dakle o Pavlikowski-Pouletovoj paradoksalnoj promjeni pripovjedačke perspektive – u književno-teorijskim krugovima skraćeno to zovu 6P, koju uočismo u djelu čije ime ne mogu spomenuti jer je riječ o jednom našem autoru s kojim se Booksa i dan-danas povlači po sudovima. Uglavnom, netko je od klubaša postavio pitanje – zašto autor iz čista mira u trećem dijelu knjige naprasno iz trećeg lica prelazi u prvo i onda se opet vraća u treće s kojim ustrajava do samog kraja. I tu ona spomene 6P, tj. Pavlikowski-Pouletovu paradoksalnu promjenu pripovjedačke perspektive, pitajući se, i to s pravom, je li moguće dovesti u vezu autorov postupak i Pavlikowski-Pouletov paradoks iz daleke 1899. Jedan drugi klubaš, očigledno sklon autoru, skoči i kaže da se ovdje može govoriti samo o 7P, ali mi ostali, uglavnom neskloni djelu, ne možemo dokučiti genijalnost ovakvog jednog postupka."

    A 7P je – što točno?

    "7P je Pavlikowski-Pouletova prividno paradoksalna promjena pripovjedačke perspektive, što bi u prijevodu značilo da autor samo prividno odlazi u Pavlikowski-Pouletov paradoks, a zapravo točno zna što radi. 'I što radi ovaj autor?' pitamo mi sad klubaša, a ovaj, sav važan, pojašnjava kako je riječ o očigledno vrlo teškoj i bolnoj temi, pa se naš autor mora maknuti i stoga se odmah povlači u treće lice i na taj način se distancira od glavnog junaka, e, ali kad je njemu, glavnom junaku, najteže, naš autor vrlo hrabro iskorači u prvo lice, te se potom vraća u treće lice u najboljem mogućem trenutku ostavljajući glavnom junaku da sam izgura priču do kraja. U istom dahu taj klubaš nas još jednom proglasi nedoraslim velikom djelu i logično – započne rasprava koja je bez prekida potrajala punih 14 tjedana. Na koncu se uključio i sam autor knjige i podigao tužbu protiv Bookse tražeći milijun i šest stotina tisuća eura na račun pretrpljenih duševnih boli. Mislim, što da vam dalje pričam, poslije tih 14 tjedana završila sam u toplicama."

    Jesus Christ, 14 tjedana ste raspravljali o jednoj jedinoj knjizi?

    "Da, četrnaest tjedana u nizu, mislim da se nikad neću do kraja rekuperati."

    I svejedno ste nastavili osnivati nove book-klubove, kako to objasniti?

    "Čujte, poslije Epskog okapanja oko Pavlikowski-Pouletova paradoksa ni vrag mi se više ne doima tak černi kako izgleda. Mogla bih vam ispričati još tonu toga, ali bolje ne. Svakaj se događalo, bilo je razvoda brakova, prijetnji, tučnjava, napada trulim rajčicama. I onda vele, ako ste ovisnik o adrenalinu okušajte se u bandži-džampingu, hićite se s padobranom, krenite u lov na divljeg omiškog oktopusa, ali to je sve nula. Ako ste uistinu ovisnik o adrenalinu okušajte se u vođenju book-kluba."

    ***

    Anči i danas vodi sedam od ukupno dvanaest book-klubova u Booksi. Obučila je i nove voditeljice koje su prošle i završni surovi tromjesečni trening na Žumberačkom gorju.

    Tužba autora koji je tužio Booksu za duševne boli pretrpljene na čuvenom book-klubu, prije tjedan dana je odbačena kao neutemeljena. Autor je već najavio žalbu na sudu u Strasbourgu.

    Mika o book-klubovima misli isto što i prije deset godina, no svejedno ih tolerira.

    ***

    foto: Roger Salz

    F.B., 12. travnja 2019., Zagreb

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 49 naslova u konkurenciji za najbolji roman
    Za dvanaestu nagradu tportala prijavljeno je 49 naslova.

    Za dvanaestu književnu nagradu tportala koja se dodjeljuje autoru ili autorici najboljeg hrvatskog romana objavljenog u prošloj kalendarskoj godini prijavljeno je 49 naslova. Nagrada iznosi 50 tisuća kuna, a bit će dodijeljena u svibnju.

    O ovogodišnjem laureatu odlučuje peteročlani stručni žiri koji čine književna kritičarka Katarina Luketić, pisci i urednici Miroslav Mićanović i Jadranka Pintarić, kazališni redatelj Ivica Buljan te književna prevoditeljica Ursula Burger, a koja ove godine predsjeda žirijem.

    Žiri će prvo odabrati 11 polufinalnih, potom pet finalnih naslova, a ovogodišnji dobitnik ili dobitnica bit će poznati u svibnju.

    Uz popis prijavljenih romana donosimo i linkove na recenzije Booksinih kritičara:

    Ratko Cvetnić, Blato u dvorištu (Mozaik knjiga); Pavao Pavličić, Bakrene sove (Mozaik knjiga); Vedran Kukavica, Mlada misa (AGM); Dino Pešut, Poderana koljena (Fraktura); Oliver Jukić, Bablje ljeto (Funditus); Zoran Lazić, Jednog dana ništa (Sandorf); Ivica Đikić, Ukazanje (Fraktura); Sven Popović, Uvjerljivo drugi (Fraktura); Željko Ivanković, In illo tempore (Fraktura); Marina Šur Puhovski, Divljakuša (VBZ); Jan Bolić, Težina stvarnosti (Beletra); Irena Lukšić, Sve o sestri Robina Hooda (Meandar Media); Damir Pilić, Kao da je sve normalno (Sandorf); Jadranka Ivandić Zimić, Praznina (Edicije Božićević); Zvonimir Obradović, Tajna čuvara relikvija (Funditus); Dragan Pavelić, Vrijeme lala (Sandorf); Milana Vuković Runjić, Majstori u mojoj kući (Vuković i Runjić); Darko Šeparović, Krvotok (Gradska knjižnica Rijeka); Tomislav Bašić, Otok (Naklada Bošković i Gradska knjižnica Kaštela); Stjepan Crnić, Uskrsni krijes (CeKaPe); Rade Jarak, Suha palma (VBZ); Dario Harjaček, Sanjica Lacković (OceanMore); Zoran Žmirić, Pacijent iz sobe 19 (Hena com); Alojz Majetić, Afroditin ključ (VBZ); Dražen Ilinčić, Neobičan slučaj novinara N. (OceanMore); Marko Gregur, Mogla bi se zvati Leda (Hena com); Viktorija Božina, Turbofolk (Sandorf); Mirela Španjol-Marković, Drugi peron četvrti kolosijek (Beletra); Stjepo Martinović, Frankensteinova braća (Studio moderna); Željko Grmuša i Branimir Milanković, 9 kosaca (Biblioteka Medus); Josip Mlakić, Skica u ledu (Fraktura); Emir Imamović Pirke, Terorist (VBZ); Ivana Šojat, Ezan (Fraktura); Ludwig Bauer, Muškarac u žutom kaputu (Fraktura); Ankica Tomić, Skarabej (Hena com); Nikola Petković, Put u Gonars (Profil); Julijana Adamović, Divlje guske (Hena com); Borivoj Radaković, Hoćemo li sutra u kino (VBZ); Nikša Sviličić, Druga strana slutnje (Funditus); Tanja Radović, Rent a talent (Meandar Media); Dinko Mihovilović, Krletka od mora (Beletra); Aleksandra Orlić, Dvije noći u Barceloni (Hena com); Dragutin Palatinuš, Lovnik Petar; Lovre Rončević, Mostovi nad porušenim obalama; Kristina Gavran, Gitara od palisandra (Disput); Đurđica Stuhlreiter, Bapske priče (Disput); Boris Perić, Povijest paučine (Naklada Ljevak); Drago Hedl, Vrijeme seksa u doba nevinosti (Naklada Ljevak); Velimir Gabrić Lasso, Kraljica Halaba.

     

    Izvor i foto: tportal
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Najavljen 18. Festival europske kratke priče
    Od 2. do 7. lipnja u Zagrebu i Rijeci.

    Na osamnaestome izdanju FEKP-a, temom Homo Narrans istražit će se temeljna ljudska potreba za pričanjem.

    Uživamo li svi jednaka prava i mogućnosti da ispričamo svoju priču? Jesmo li kao pojedinci i društvo spremni čuti priče drugih? Kao pripovijedajuće biće, čovjek oduvijek manevrira morem priča, a razumijevanje te vještine i duboko ljudske potrebe, kao i pomicanje granica onoga što smo spremni čuti i razumjeti, predstavlja mjeru našeg razumijevanja nove Europe i svijeta u kojem živimo.

    U dosadašnjih sedamnaest izdanja FEKP-a gostovalo je više od tri stotine gostiju iz tridesetak zemalja svijeta, među njima i dobitnike najuglednijih svjetskih nagrada poput Pulitzerove, nagrade Man Booker, Independent, Strega, Dublin IMPAC, Frank O'Connor ili američke National Book Award. Počasni gosti bili su Irska, Vels, Nizozemska, Škotska, Brazil i Katalonija, pozornice su odzvanjale „velikim" i „malim" jezicima (islandski, baskijski, latvijski, malteški, velški…), a u projektu blizancu festivala, ediciji Antologija europske kratke priče, objavljeno je 18 vrijednih knjiga, zemljovida onoga što je prezent, a vjerojatno i futur književnosti našega kontinenta.

    Izvor: Facebook
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 49 naslova u konkurenciji za najbolji roman
    Za dvanaestu nagradu tportala prijavljeno je 49 naslova.

    Za dvanaestu književnu nagradu tportala koja se dodjeljuje autoru ili autorici najboljeg hrvatskog romana objavljenog u prošloj kalendarskoj godini prijavljeno je 49 naslova. Nagrada iznosi 50 tisuća kuna, a bit će dodijeljena u svibnju.

    O ovogodišnjem laureatu odlučuje peteročlani stručni žiri koji čine književna kritičarka Katarina Luketić, pisci i urednici Miroslav Mićanović i Jadranka Pintarić, kazališni redatelj Ivica Buljan te književna prevoditeljica Ursula Burger, a koja ove godine predsjeda žirijem.

    Žiri će prvo odabrati 11 polufinalnih, potom pet finalnih naslova, a ovogodišnji dobitnik ili dobitnica bit će poznati u svibnju.

    Uz popis prijavljenih romana donosimo i linkove na recenzije Booksinih kritičara:

    Ratko Cvetnić, Blato u dvorištu (Mozaik knjiga); Pavao Pavličić, Bakrene sove (Mozaik knjiga); Vedran Kukavica, Mlada misa (AGM); Dino Pešut, Poderana koljena (Fraktura); Oliver Jukić, Bablje ljeto (Funditus); Zoran Lazić, Jednog dana ništa (Sandorf); Ivica Đikić, Ukazanje (Fraktura); Sven Popović, Uvjerljivo drugi (Fraktura); Željko Ivanković, In illo tempore (Fraktura); Marina Šur Puhovski, Divljakuša (VBZ); Jan Bolić, Težina stvarnosti (Beletra); Irena Lukšić, Sve o sestri Robina Hooda (Meandar Media); Damir Pilić, Kao da je sve normalno (Sandorf); Jadranka Ivandić Zimić, Praznina (Edicije Božićević); Zvonimir Obradović, Tajna čuvara relikvija (Funditus); Dragan Pavelić, Vrijeme lala (Sandorf); Milana Vuković Runjić, Majstori u mojoj kući (Vuković i Runjić); Darko Šeparović, Krvotok (Gradska knjižnica Rijeka); Tomislav Bašić, Otok (Naklada Bošković i Gradska knjižnica Kaštela); Stjepan Crnić, Uskrsni krijes (CeKaPe); Rade Jarak, Suha palma (VBZ); Dario Harjaček, Sanjica Lacković (OceanMore); Zoran Žmirić, Pacijent iz sobe 19 (Hena com); Alojz Majetić, Afroditin ključ (VBZ); Dražen Ilinčić, Neobičan slučaj novinara N. (OceanMore); Marko Gregur, Mogla bi se zvati Leda (Hena com); Viktorija Božina, Turbofolk (Sandorf); Mirela Španjol-Marković, Drugi peron četvrti kolosijek (Beletra); Stjepo Martinović, Frankensteinova braća (Studio moderna); Željko Grmuša i Branimir Milanković, 9 kosaca (Biblioteka Medus); Josip Mlakić, Skica u ledu (Fraktura); Emir Imamović Pirke, Terorist (VBZ); Ivana Šojat, Ezan (Fraktura); Ludwig Bauer, Muškarac u žutom kaputu (Fraktura); Ankica Tomić, Skarabej (Hena com); Nikola Petković, Put u Gonars (Profil); Julijana Adamović, Divlje guske (Hena com); Borivoj Radaković, Hoćemo li sutra u kino (VBZ); Nikša Sviličić, Druga strana slutnje (Funditus); Tanja Radović, Rent a talent (Meandar Media); Dinko Mihovilović, Krletka od mora (Beletra); Aleksandra Orlić, Dvije noći u Barceloni (Hena com); Dragutin Palatinuš, Lovnik Petar; Lovre Rončević, Mostovi nad porušenim obalama; Kristina Gavran, Gitara od palisandra (Disput); Đurđica Stuhlreiter, Bapske priče (Disput); Boris Perić, Povijest paučine (Naklada Ljevak); Drago Hedl, Vrijeme seksa u doba nevinosti (Naklada Ljevak); Velimir Gabrić Lasso, Kraljica Halaba.

     

    Izvor i foto: tportal
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Najavljen 18. Festival europske kratke priče
    Od 2. do 7. lipnja u Zagrebu i Rijeci.

    Na osamnaestome izdanju FEKP-a, temom Homo Narrans istražit će se temeljna ljudska potreba za pričanjem.

    Uživamo li svi jednaka prava i mogućnosti da ispričamo svoju priču? Jesmo li kao pojedinci i društvo spremni čuti priče drugih? Kao pripovijedajuće biće, čovjek oduvijek manevrira morem priča, a razumijevanje te vještine i duboko ljudske potrebe, kao i pomicanje granica onoga što smo spremni čuti i razumjeti, predstavlja mjeru našeg razumijevanja nove Europe i svijeta u kojem živimo.

    U dosadašnjih sedamnaest izdanja FEKP-a gostovalo je više od tri stotine gostiju iz tridesetak zemalja svijeta, među njima i dobitnike najuglednijih svjetskih nagrada poput Pulitzerove, nagrade Man Booker, Independent, Strega, Dublin IMPAC, Frank O'Connor ili američke National Book Award. Počasni gosti bili su Irska, Vels, Nizozemska, Škotska, Brazil i Katalonija, pozornice su odzvanjale „velikim" i „malim" jezicima (islandski, baskijski, latvijski, malteški, velški…), a u projektu blizancu festivala, ediciji Antologija europske kratke priče, objavljeno je 18 vrijednih knjiga, zemljovida onoga što je prezent, a vjerojatno i futur književnosti našega kontinenta.

    Izvor: Facebook
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Ispovijest voditeljice book–kluba
    U potresnoj ispovijesti veteranke book-klubašenja doznajemo što je to 'Pavlikowski-Pouletov paradoks' i kakve sve opasnosti kriju rasprave o knjigama.

    Prema svim novijim istraživanjima biti voditelj(ica) book-kluba spada među najopasnija zanimanja našeg doba. Anči iz officea u posljednjih nekoliko Booksinih sezona pokrenula je dvanaest book-klubova i danas nerado priča o svemu što je preživjela (i još uvijek doživljava & preživljava). No ipak smo ju privoljeli na razgovor.

    "Ah, bilo je svega", prisjeća se dok joj šalica čaja jedva primjetno podrhtava u ruci, "znate kako je, najednom  se nađete u situaciji gdje skupina ljudi koji se međusobno uglavnom uopće ne poznaju sjedne za stol i raspravlja o određenoj knjizi. Bila sam mlada i nadobudna, pa to u početku uopće nisam niti osvijestila..."

    Što ste zapravo mislili kada ste pokrenuli prvi book-klub?

    "Mišljah otprilike ovako – svi smo mi knjigoljupci i što bi, k vrapcu, moglo krenuti naopako? Književnost zbližava ljude, vjerovah, i to je bilo dovoljno. Samo onda shvatite kako u praksi baš i ne mora biti tako bajno kako ste predmnijevali. Kad su svi ushićeni oko knjige – sve je to pjesma, ali kad se raspodijele u dva tabora, pa jedni hvale, a drugi napadaju knjigu, a meni se to dogodilo već na drugom sastanku, e onda vam iz pete u glavu dođe koliko je zapravo teško držati konce u rukama."

    Možete li se sjetiti koja je to knjiga bila kamen spoticanja?

    "Kako ne – bijaše to Vlak u snijegu, moj prvi kamen spoticanja. Naoko bezazleno djelo, ali to je zamka, samo takva, Lovrakova knjiga unijela je neviđen razdor u moj prvi klub. Troje ili četvoro klubaša skočiše u jednom trenutku, i to otvoreno, na Perinu stranu. Pale su teške riječi. Na svoje oči vidjeh kako mi se klub cijepa na dva tabora. Ovih što stadoše uz Ljubana bilo je više i ja se, naivna, čisto radi ravnoteže, blago priklonih dijelu kluba koji je stao uz Peru i branio njegove postupke... strašno nešto... dva i pol sata je to trajalo. Čak je i policija došla, netko od susjeda zval je patrolu, jer smo vrištali i psovali – i sve to ovdje, u parkiću jer bijaše topao ljetni dan. Znate, teško je to hendlati, jako teško..."

    I kako vam je to palo?

    "Nisam te noći oka sklopila. Do jutra sam već imala 38,3 i nekakva me zimica tresla danima. A još povrh svega, sjetim se kako mi je Nadstojnica Mika, kad sam predložila osnivanje tog prvog book-kluba, rekla otprilike ovako: 'Draga, u veliku se rizičnost upuštaš, u veeeeeliku rizičnost, al' dobro, nemoj poslije kad ispadne kraval, doć' meni plakat.'"

    Jeste li poželjeli u tom trenutku dignuti ruke od svega i naprosto ugasiti book-klub?

    "Apsolutno! To bi me lišilo svih daljnjih problema. Ali nisam sebi mogla dopustiti povlačenje. Ustrajala sam, izgurala sezonu do kraja i odmah na jesen nastavila s klubašenjem... eh, a te druge sezone, baš nekako pred kraj godine, dogodio se onaj čuveni slučaj kod nas u Booksi znan i kao Epsko okapanje oko Pavlikowski-Pouletova paradoksa..."

    Pavlikowski – kako rekoste?

    "Riječ je dakle o Pavlikowski-Pouletovoj paradoksalnoj promjeni pripovjedačke perspektive – u književno-teorijskim krugovima skraćeno to zovu 6P, koju uočismo u djelu čije ime ne mogu spomenuti jer je riječ o jednom našem autoru s kojim se Booksa i dan-danas povlači po sudovima. Uglavnom, netko je od klubaša postavio pitanje – zašto autor iz čista mira u trećem dijelu knjige naprasno iz trećeg lica prelazi u prvo i onda se opet vraća u treće s kojim ustrajava do samog kraja. I tu ona spomene 6P, tj. Pavlikowski-Pouletovu paradoksalnu promjenu pripovjedačke perspektive, pitajući se, i to s pravom, je li moguće dovesti u vezu autorov postupak i Pavlikowski-Pouletov paradoks iz daleke 1899. Jedan drugi klubaš, očigledno sklon autoru, skoči i kaže da se ovdje može govoriti samo o 7P, ali mi ostali, uglavnom neskloni djelu, ne možemo dokučiti genijalnost ovakvog jednog postupka."

    A 7P je – što točno?

    "7P je Pavlikowski-Pouletova prividno paradoksalna promjena pripovjedačke perspektive, što bi u prijevodu značilo da autor samo prividno odlazi u Pavlikowski-Pouletov paradoks, a zapravo točno zna što radi. 'I što radi ovaj autor?' pitamo mi sad klubaša, a ovaj, sav važan, pojašnjava kako je riječ o očigledno vrlo teškoj i bolnoj temi, pa se naš autor mora maknuti i stoga se odmah povlači u treće lice i na taj način se distancira od glavnog junaka, e, ali kad je njemu, glavnom junaku, najteže, naš autor vrlo hrabro iskorači u prvo lice, te se potom vraća u treće lice u najboljem mogućem trenutku ostavljajući glavnom junaku da sam izgura priču do kraja. U istom dahu taj klubaš nas još jednom proglasi nedoraslim velikom djelu i logično – započne rasprava koja je bez prekida potrajala punih 14 tjedana. Na koncu se uključio i sam autor knjige i podigao tužbu protiv Bookse tražeći milijun i šest stotina tisuća eura na račun pretrpljenih duševnih boli. Mislim, što da vam dalje pričam, poslije tih 14 tjedana završila sam u toplicama."

    Jesus Christ, 14 tjedana ste raspravljali o jednoj jedinoj knjizi?

    "Da, četrnaest tjedana u nizu, mislim da se nikad neću do kraja rekuperati."

    I svejedno ste nastavili osnivati nove book-klubove, kako to objasniti?

    "Čujte, poslije Epskog okapanja oko Pavlikowski-Pouletova paradoksa ni vrag mi se više ne doima tak černi kako izgleda. Mogla bih vam ispričati još tonu toga, ali bolje ne. Svakaj se događalo, bilo je razvoda brakova, prijetnji, tučnjava, napada trulim rajčicama. I onda vele, ako ste ovisnik o adrenalinu okušajte se u bandži-džampingu, hićite se s padobranom, krenite u lov na divljeg omiškog oktopusa, ali to je sve nula. Ako ste uistinu ovisnik o adrenalinu okušajte se u vođenju book-kluba."

    ***

    Anči i danas vodi sedam od ukupno dvanaest book-klubova u Booksi. Obučila je i nove voditeljice koje su prošle i završni surovi tromjesečni trening na Žumberačkom gorju.

    Tužba autora koji je tužio Booksu za duševne boli pretrpljene na čuvenom book-klubu, prije tjedan dana je odbačena kao neutemeljena. Autor je već najavio žalbu na sudu u Strasbourgu.

    Mika o book-klubovima misli isto što i prije deset godina, no svejedno ih tolerira.

    ***

    foto: Roger Salz

    F.B., 12. travnja 2019., Zagreb

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Razumijem što čitam – 'Sarajevski Marlboro'
    Kako izgleda 'Sarajevski Marlboro' snimljen prema ideji učenika Klasične gimnazije?

    Booksa i Klasična gimnazija provode projekt Razumijem što čitam u sklopu kojega su pročitali Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića, o njemu prodiskutirali i naposljetku osmislili ovaj film u kojemu su iskoristili motive iz knjige koji su ih se najviše dojmili.

    Učenici koji su radili na filmu: Antun Habajec, Antonija Lozo, Jakov Bradić, Zara Bangoura, Marko Domitrović, Marita Dumančić, Ela Ćurlić, Anja Karakaš.

    Kamera: Marjan Živić.
    Režija: Kyril Rubinstein.

    Podržalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Razumijem što čitam – 'Sarajevski Marlboro'
    Kako izgleda 'Sarajevski Marlboro' snimljen prema ideji učenika Klasične gimnazije?

    Booksa i Klasična gimnazija provode projekt Razumijem što čitam u sklopu kojega su pročitali Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića, o njemu prodiskutirali i naposljetku osmislili ovaj film u kojemu su iskoristili motive iz knjige koji su ih se najviše dojmili.

    Učenici koji su radili na filmu: Antun Habajec, Antonija Lozo, Jakov Bradić, Zara Bangoura, Marko Domitrović, Marita Dumančić, Ela Ćurlić, Anja Karakaš.

    Kamera: Marjan Živić.
    Režija: Kyril Rubinstein.

    Podržalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Apneja – Proza
    Lorenzo Amurri ima dvadeset šest godina i živi u Rimu s djevojkom Johannom. Glazbenik je, svira gitaru u rock bendu i živi punim plućima. Tog mu se jutra nikako nije dalo ustati iz toplog kreveta da bi otišao na skijanje s prijateljima. Ipak je ustao. I to je bio posljednji put da je stao na vlastite noge. Od pada na skijalištu potpuno mu je uništena kralješnica i izgubio je osjet od struka naniže. Nakon borbe za život i mjeseci rehabilitacije u švicarskoj klinici vraća se u obiteljski dom i započinje ono što liječnici groteskno nazivaju „normalnim životom". Nakon što su mu se svi snovi rasplinuli u trenutku snježne bjeline, piše svoju istinu o tome kako živjeti i preživjeti u zatvoru vlastita tijela.

    Ovo je istinita priča lišena patetike i tabua, priča o paklu ovisnosti o drugim ljudima, priča u kojoj je bez zadrške ogoljena seksualna i fiziološka intima o kojoj se rijetko govori, a gotovo nikada ne piše. Ono što guši u Amurrijevoj apneji nije nedostatak zraka, već misli o samoubojstvu i nemogućnost bavljenja najvećom životnom strašću – glazbom.

    Miljama daleko od težnje da postane površno motivacijsko štivo, u ovom se hrabrom romanu skriva put ljudske duše od rezignacije do prihvaćanja. Put na kojemu će uvidjeti da jedina istinska sloboda pokreta leži u slobodi misli.

    „Ova se knjiga čita u jednom dahu, tjera nas da se zagledamo u skrivene kutke misli, u zatomljena mjesta u koja nikada uistinu ne skrećemo pogled." 
    (Annalena Benini, Corriere della Sera)

    „Tajna uspjeha ovog hrabrog romana leži u tome da dok Lorenzo uči ponovo ovladati svojim tijelom, mora naučiti i kako ovladati svojim emocijama."
    (Antonio D’Orrico, Sette, Corriere della Sera)

    Prevela Mirna Čubranić.
    Izdavač/Distributer: Hena comGodina izdanja: 2019Autor: Lorenzo AmurriCijena: 129,00 knBroj stranica: 296Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Opća opasnost – Proza
    Izostavimo li iz pogleda na svijet idilične prizore „za pokazivanje", one kojima smo svakodnevno zasuti na društvenim mrežama, život je, kako ga literarno preispituje Ksenija Kušec, jedna velika opća opasnost. Počinje to još u djetinjstvu, treniranjem strogoće osebujnih odgajateljica, pakosnih učitelja i nasilnički raspoložene djece u razredu i susjedstvu, a kasnije dolazi lančana reakcija socijalnih poraza, podlih bolesti, ljubavnih iskušenja i mnogih drugih lekcija opasnosti koje vrebaju na živućeg pojedinca.

    Pod tom zavijajućom sirenom sve je neizvjesno: i to hoće li kućni ljubimci preživjeti, i to hoće li nam netko zaplijeniti zidove i uspomene, i to hoće li nam itko doći na proslavu rođendana, i to hoće li slučajni susret u liftu završiti preljubom ili će „idiotski sretni" muževi i žene toj općoj opasnosti naizgled odoljeti.

    Ksenija Kušec zna kako se život pretvara u priču, i kako se vješto ignorira granica između stvarnosti i književnosti. Jednako tako zna čitatelja navesti da se razgali, rastuži, iznenadi, upozna i prepozna – bez ikakve druge opasnosti osim one da se ovim pričama rado vraća kao bliskim i odnekud poznatim životnim postajama. 
    Izdavač/Distributer: Hena comGodina izdanja: 2019Autor: Ksenija KušecCijena: 99,00 knBroj stranica: 160Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Vježba zvana Albertina – Publicistika
    Vježba zvana Albertina sadrži pedeset i devet poetskih odlomaka s prilozima koji sažimaju istraživanja Anne Carson o Albertini, glavnom ljubavnom interesu Marcela u Proustovom U traganju za izgubljenim vremenom.

    Anne Carson je rođena u Kanadi, a živi podučavajući starogrčki.

    Prijevod: Miroslav Kirin
    Oblikovanje: Шkart
    Izdavač/Distributer: Booksa i MaMaGodina izdanja: 2019Autor: Anne CarsonCijena: 50,00 knBroj stranica: 48Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Časopis Words–Worth
    Poziv za slanje literarnih radova na engleskom jeziku. Rok: 1.5.2019.

    Udruga studenata anglistike SLANG iz Rijeke poziva studente i srednjoškolce da pošalju literarne radove (poezija, pripovijetke, eseji, kraće drame, kritike) za časopis Words-Worth.

    UVJETI:

    - radovi moraju biti napisani na engleskom jeziku te ih mogu poslati autori iz Hrvatske koji su ujedno studenti ili srednjoškolci;
    - radovi moraju biti autorski;
    - radovi ne smiju biti duži od 5 kartice teksta;
    - tema radova je otvorena;
    - radovi se šalju u formatu .doc i .docx na e-mail adresu casopis.wordsworth@gmail.com;
    - dokument treba sadržati: ime i prezime autora, ime fakulteta ili srednje škole koju pohađa, vlastiti e-mail, kratku biografiju, te, naravno, radove koje šalje;
    - postoji i mogućnost da se rad objavi i anonimno, s time da to treba naglasiti u dokumentu u kojem šaljete sve podatke;
    - rezultati će biti objavljeni.

    Radove možete slati do 01.05.2019.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Okrugli stol o "Jasenovcu" Ive Goldsteina
    O prvoj pravoj znanstvenoj monografiji o Jasenovcu.

    Jasenovac Ive Goldsteina je prva prava znanstvena monografija o jednom od najstrašnijih mučilišta i gubilišta Drugog svjetskog rata, utemeljena na obilju arhivske građe i pisana akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva. No znanstvena objektivnost ne može i ne smije dokinuti moralni stav autora, niti može – osobito kada je riječ o strahotnom nacifašističkom nasrtaju koji je čovječanstvo doživjelo u Drugom svjetskom ratu – dokinuti empatiju prema žrtvama tog nasrtaja. Utoliko Jasenovac nije samo fenomenologija nepojmljivih ljudskih patnji i posrnuća, nego i primjer harmonične uravnoteženosti znanstvenih i moralnih imperativa.

     
    Uz autora na okruglom stolu će sudjelovati: Goran Hutinec, Nataša Mataušić i Lordan Zafranović, a razgovor će moderirati Seid Serdarević.

    Okrugli stol odvija se u sklopu Festivala tolerancije, u četvrtak 11. travnja u 20h u Polukružnoj dvorani Teatra &TD.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Vježba zvana Albertina – Publicistika
    Vježba zvana Albertina sadrži pedeset i devet poetskih odlomaka s prilozima koji sažimaju istraživanja Anne Carson o Albertini, glavnom ljubavnom interesu Marcela u Proustovom U traganju za izgubljenim vremenom.

    Anne Carson je rođena u Kanadi, a živi podučavajući starogrčki.

    Prijevod: Miroslav Kirin
    Oblikovanje: Шkart
    Izdavač/Distributer: Booksa i MaMaGodina izdanja: 2019Autor: Anne CarsonCijena: 50,00 knBroj stranica: 48Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +

Top Lista

Top Surferi

Pronašao si zanimljivu vijest i želiš je podijeliti s ostalima? Sudjeluj u stvaranju vijesti na Croportalu — prijavi se i dodaj surf! Ako još nisi član Croportala, registiraj se i saznaj kako dodati Surf sadržaj!

Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj