Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj

booksa.hr: profil izvora

  • VIDEO: Predstavljanje knjige 'Vježba zvana Albertina'
    U sklopu Bookse u parku predstavljena je knjiga Anne Carson. 

    U sklopu Bookse u parku predstavljena je knjiga Vježba zvana Albertina Anne Carson.

    Knjigu su objavili Multimedijalni institut/MaMa i Booksa 2019., a sadrži pedeset i devet poetskih odlomaka s prilozima koji sažimaju istraživanja Anne Carson o Albertini, glavnom ljubavnom interesu Marcela u Proustovom klasiku U traganju za izgubljenim vremenom.

    Anne Carson je pjesnikinja, esejistica i profesorica klasične filologije rođena u Kanadi. Dobitnica je brojnih nagrada, a živi podučavajući starogrčki.

    Na predstavljanju knjige u sklopu sudjelovali su Darija Žilić, Dubravka Đurić, prevoditelj knjige Miroslav Kirin, a razgovor je moderirao Marko Pogačar.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • #odapoeziji i ove godine u Zagrebu
    Četvrtu godinu zaredom na plakatima u Zagrebu postavljena je kulturna instalacija #odapoeziji.


    "Već četvrtu godinu za redom, na plakatima city lights Zagreb plakata, postavljam kulturnu instalaciju #odapoeziji. Još uvijek inovacija, ali i tradicija kojom već četiri godine predano promoviram tu književnu vrstu izlazeći iz okvira klasične promocije koja je svojstvena knjizi. Brendiranje je moj svakodnevni posao pa je stoga i logičan slijed aktivnosti kojima promoviram svoju životni poziv - pisanje, između ostalog, putem ove kulturne instalacije", izjavljuje Lea Brezar, poduzetnica, pjesnikinja i spisateljica, koja je ova projekt i pokrenula.

    #odapoeziji na plakatima Zagreb plakata nalazi se od 6. lipnja, u trajanju od četrnaest dana, a video instalacije možete pogledati na linku.

    Pjesme koje se nalaze na city lights plakatima iz ciklusa su poezije promjene, a koje je u pogovoru nove zbirke Sve dođe na svoje Sandra Pocrnić Mlakar protumačila: "Kod Lee Brezar nema osjećaja uzaludnosti, poniranja u potištenost i opisivanja spirale negativnih emocija, ma koliko inspirativne bile asocijacije koje bi se u njoj mogle pronaći ili stvoriti. Ljutnja i razočaranost potiču na akciju i na jačanje vlastite odlučnosti u kojoj nema mjesta samosaželjenju i poraženosti..."

    Ove godine se #odapoeziji nalazi na pet frekventnih lokacija: Glavni kolodvor, Savska (Westin), okretište tramvaja Črnomerec, Mažuranićev i Kvaternikov trg.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Na/pola – Proza
    Jasmin B. Frelih, jedan od najznačajnijih suvremenih slovenskih pisaca mlađe generacije, napisao je hvaljen antiutopijski roman pod nazivom Na/pola, za koji je dobio Nagradu za najbolje debitantsko djelo na slovenskom Sajmu knjiga 2013. i Nagradu Europske unije za književnost 2016. godine.

    Radnja romana odvija se u ne tako dalekoj budućnosti: mala po­greška u globalnoj komunikacijskoj mreži dovela je do toga da do­tad ujedinjena civilizacija počinje pucati po šavovima. Najizloženiji su milenijalci, zatočeni u svijetu koji se raspada, a koji nisu željeli… Među njima su i prijatelji iz djetinjstva – Evan, ovisnik i kazališni redatelj koji priprema ambicioznu predstavu, Kras, bivši ministar rata i obiteljski patrijarh koji u društvu bližnjih proslavlja pedeseti rođendan, te Zoja, poznata anarhistička pjesnikinja koju uhodi opa­san čudak. Glavni junaci očajnički nastoje oživiti čaroliju nekadaš­njega života, a njihovi putevi ponovno se isprepleću u potrazi za slavom, pripadanjem i smislom.

    Svijet Frelihova romana u potpunosti je rascjepkan. Pritom je komunikacija onemogućena, a geografske i kulturne razlike brišu se. Bez obzira na to gdje se priče zbivaju, njegovi likovi imaju zajednički osjećaj da žive u fragmentiranom i nestalnom svijetu. To vrijedi kako za njegovu zbirku kratkih priča Ideoluzije (2015.) tako i za roman Na/pola. Eksperimentalnim stilom i usredotočenošću na proturječja modernoga svijeta, autor u ovom nagrađivanom djelu propituje opasnosti koje krije budućnost, kao i samu prirodu romana. U prijevodu Jagne Pogačnik.
    Izdavač/Distributer: Naklada LjevakGodina izdanja: 2019Autor: Jasmin B. FrelihCijena: 129,00 knBroj stranica: 360Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Na/pola – Proza
    Jasmin B. Frelih, jedan od najznačajnijih suvremenih slovenskih pisaca mlađe generacije, napisao je hvaljen antiutopijski roman pod nazivom Na/pola, za koji je dobio Nagradu za najbolje debitantsko djelo na slovenskom Sajmu knjiga 2013. i Nagradu Europske unije za književnost 2016. godine.

    Radnja romana odvija se u ne tako dalekoj budućnosti: mala po­greška u globalnoj komunikacijskoj mreži dovela je do toga da do­tad ujedinjena civilizacija počinje pucati po šavovima. Najizloženiji su milenijalci, zatočeni u svijetu koji se raspada, a koji nisu željeli… Među njima su i prijatelji iz djetinjstva – Evan, ovisnik i kazališni redatelj koji priprema ambicioznu predstavu, Kras, bivši ministar rata i obiteljski patrijarh koji u društvu bližnjih proslavlja pedeseti rođendan, te Zoja, poznata anarhistička pjesnikinja koju uhodi opa­san čudak. Glavni junaci očajnički nastoje oživiti čaroliju nekadaš­njega života, a njihovi putevi ponovno se isprepleću u potrazi za slavom, pripadanjem i smislom.

    Svijet Frelihova romana u potpunosti je rascjepkan. Pritom je komunikacija onemogućena, a geografske i kulturne razlike brišu se. Bez obzira na to gdje se priče zbivaju, njegovi likovi imaju zajednički osjećaj da žive u fragmentiranom i nestalnom svijetu. To vrijedi kako za njegovu zbirku kratkih priča Ideoluzije (2015.) tako i za roman Na/pola. Eksperimentalnim stilom i usredotočenošću na proturječja modernoga svijeta, autor u ovom nagrađivanom djelu propituje opasnosti koje krije budućnost, kao i samu prirodu romana. U prijevodu Jagne Pogačnik.
    Izdavač/Distributer: Naklada LjevakGodina izdanja: 2019Autor: Jasmin B. FrelihCijena: 129,00 knBroj stranica: 360Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Predstavljanje knjige 'Vježba zvana Albertina'
    U sklopu Bookse u parku predstavljena je knjiga Anne Carson. 

    U sklopu Bookse u parku predstavljena je knjiga Vježba zvana Albertina Anne Carson.

    Knjigu su objavili Multimedijalni institut/MaMa i Booksa 2019., a sadrži pedeset i devet poetskih odlomaka s prilozima koji sažimaju istraživanja Anne Carson o Albertini, glavnom ljubavnom interesu Marcela u Proustovom klasiku U traganju za izgubljenim vremenom.

    Anne Carson je pjesnikinja, esejistica i profesorica klasične filologije rođena u Kanadi. Dobitnica je brojnih nagrada, a živi podučavajući starogrčki.

    Na predstavljanju knjige u sklopu sudjelovali su Darija Žilić, Dubravka Đurić, prevoditelj knjige Miroslav Kirin, a razgovor je moderirao Marko Pogačar.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • #odapoeziji i ove godine u Zagrebu
    Četvrtu godinu zaredom na plakatima u Zagrebu postavljena je kulturna instalacija #odapoeziji.


    "Već četvrtu godinu za redom, na plakatima city lights Zagreb plakata, postavljam kulturnu instalaciju #odapoeziji. Još uvijek inovacija, ali i tradicija kojom već četiri godine predano promoviram tu književnu vrstu izlazeći iz okvira klasične promocije koja je svojstvena knjizi. Brendiranje je moj svakodnevni posao pa je stoga i logičan slijed aktivnosti kojima promoviram svoju životni poziv - pisanje, između ostalog, putem ove kulturne instalacije", izjavljuje Lea Brezar, poduzetnica, pjesnikinja i spisateljica, koja je ova projekt i pokrenula.

    #odapoeziji na plakatima Zagreb plakata nalazi se od 6. lipnja, u trajanju od četrnaest dana, a video instalacije možete pogledati na linku.

    Pjesme koje se nalaze na city lights plakatima iz ciklusa su poezije promjene, a koje je u pogovoru nove zbirke Sve dođe na svoje Sandra Pocrnić Mlakar protumačila: "Kod Lee Brezar nema osjećaja uzaludnosti, poniranja u potištenost i opisivanja spirale negativnih emocija, ma koliko inspirativne bile asocijacije koje bi se u njoj mogle pronaći ili stvoriti. Ljutnja i razočaranost potiču na akciju i na jačanje vlastite odlučnosti u kojoj nema mjesta samosaželjenju i poraženosti..."

    Ove godine se #odapoeziji nalazi na pet frekventnih lokacija: Glavni kolodvor, Savska (Westin), okretište tramvaja Črnomerec, Mažuranićev i Kvaternikov trg.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Petronijeva smrt
    Petronijeva smrt
    O Petroniju, elegantno i dekadentno, kako i dolikuje.

    Petronijev La Boum

     



    Kad je zapovjednik pretorijanaca Tigelin smjestio Petroniju, nije ni slutio da je ovaj već bio odlučio što i kako. A učinio je sve kako slijedi. Petronije se povukao u svoju vilu da si oduzme život. Taj dio vam je svima poznat. No ja to tada nisam znao. Nitko nije. Svi smo mislili da idemo na Petronijevu klasičnu gozbu, s puno dobrog fuka, a bome i dobra jela i pila. Pozvao je veselo društvo u goste, a ja sam imao tu čast da sam se i sam našao među pozvanima, što sam uostalom i očekivao. Pa ipak, priznat ću da me obradovao elegantnom pozivnicom u vidu vitke tamne ropkinje koja mi je jednog jutra nenadano pokucala na vrata. Na njezinim je slasnim grudima krasopisom velikan izložio ono bitno u vezi čitave stvari, baš ekonomično, u par kratkih crta. Veli pjesnik da neka dođem, ima da se raskošno proveselimo, onako kako smo onomad običavali provoditi noći, još dok je književna veličina češće boravio ovdje u svojoj ladanjskoj vili. Uzeo sam ropkinju za ruku i priveo je u svoju ložnicu kako i dolikuje, pa ipak sveudilj blago rastresen jer mi je čitavo biće već bilo posvećeno proplamsajima uobrazilje, upereno raznoraznim mislima i zamišljajima a sve u vezi skorog radosnog događaja. Jedva sam čekao da svane taj dan. Svanuo je taj dan kojeg sam jedva čekao. Ustao sam radostan i naredio da mi uklone s očiju roblje atraktivnije kvalitete jer sam taj dan naumio doći spreman i svjež na zabavu uglednog gosta. Nisu mi trebale te ropske gluparije i njihova manipulativna nahođenja jer sam bio odlučan odat se smjernosti i čestitome radu, i to sve do sumraka, ili dokle već ide. Tek sam jednom zbog ropske podlosti bio pao u napast. Iako nisam odolio iskušenju, osjećao sam se kao da jesam jer su mi misli cijelo vrijeme bile usmjerene proslavi moga uglednoga prijatelja.

    Pala je noć. 

    Dođem u vilu našega domaćina, a kad tamo cika i veselje, radosna je zabava očito već poodavno počela. Čuo sam po zvukovima da su se strasti već pomalo rasplamsale. Taman uđoh u kuću i stadoh pozdravljati i mahati znancima – od kojih su neki već bili posvećeni kojekakvim nepodopštinama – kadli začujem Petronijev glas, dostojanstven, baš uhu ugodan i pun značaja. Nisam ga pronašao pogledom no dobro sam čuo gdje nam priopćava, sasvim mirno i gotovo šaljivim tonom, da će se evo ubit noćas. Moram li uopće isticati da se čitavo društvo najednom strašno ražalostilo. Ni ja nisam ostao miran na tu nesretnu vijest. Iako je naoko sve bilo isto, pa su tako plesačice i dalje plesale, a pjevač je u atriju iznjedrio tako milozvučnu melodiju da ju je riječima nemoguće opisati, bilo je i više nego jasno da se atmosfera u kući drastično promijenila. Sada kao da je odjednom nad svime lebdio neki sjetan i pomalo kontemplativan ton. Vidjevši kamo je sve to krenulo Petronije, znalac i iskusan u stvarima elegancije i održavanja atmosfere, odluči intervenirati, pa muževno i dostojanstveno zagrmi: nemojte se žalostiti, drugovi.
    Sve će doći na mjesto. Sve će doći na mjesto.
    Sve na svijetu će doći na mjesto.



    **

    Moram reći da sam se najednom našao obodren, da ne kažem da su me domaćinove riječi gotovo ushitile. Uočio sam da je uspio umiriti i razuvjeriti i sve ostale. Petronije, šaljivac i znalac dobrih običaja, tada pritisne dvije tri prigodne pošalice, iznimno vješto satkane i pune duha. Odmah nastade dobra atmosfera, vesela i slavljenička. Krenula zabava, poslužuju se specijaliteti, a evo gdje se već i pleše i pjeva, uz pratnju  muzičara koji su pristigli da ugode svome znamenitom gospodaru, našem dragom Petroniju. Ovaj je u međuvremenu prerezao žile što je opet pomalo ostavilo traga i rastužilo mnoge. No naš meštar Petronije opet magično učini da zaborave na tugu i zlovolju i to s nekoliko dobro pogođenih opaski i tračeva pa se ubrzo sve vratilo na staro. Zatim krene skandirati birane stihove, majstorski. Vergilija pritom pokudi, dakako nesvakidašnje krasnim rimama, zbog visokoparnosti i dodijavanja, a Horacija čak i odglumi kao anti-Prijapa. Baš smo se dobro nasmijali, kad naš domaćin naglo prijeđe na dobro poznate Homerove opise, pa prisloni na njih stihove nekolicine malo lakših pjesnika, onih čija lira vedri srce i krijepi izmučenu dušu. Mene je to potaklo na fuk, a i druge pa smo posegnuli za mesom, što muškim što onim ženskadijskim.

    Galantan fuk

    Gospodar Petronije nam je pripremio svu silu mladih i kao rosa svježih robova iz naše pokrajine Galileje, mahom konvertita na novu, našem caru Neronu posebno odbojnu vjeru. Taman sam bio dogotovio tucet flambiranih prepeličjih bataka pa odlučih dozvati malu ropkinju koja mi je već po dolasku upala u oči. Krasila ju je put poput pudinga od vanilije, uz uplive stanovitih riđih kvaliteta. Bila je više nalik na Filistejku nego  na Palestinku, nadasve jedra, upravo oprpošljena. Mačka i pol, po mom istančanom ukusu. Mahnem joj da mi priđe. Priđe. 

                                                                                                                                                                                                                                                                                                              

    Obrisao sam musavo lice i dlanove o njezinu crvenkastu kosu. No i dalje su mi ruke bile pomalo masne pa sam zatražio njezin muf da obrišem preostatak nečisti. Dobro sam znao da su u tom času mnoge oči bile na meni. Osjetio sam da svi kao da čekaju da počne predstava, da se ćule uši, spremne da pozorno slušaju što će moj genij smisliti. To sam donekle i očekivao jer me bije glas da sam iznimno dovitljiv i uvijek spreman na kakvu pošalicu oštroumne kvalitete. Da ne iznevjerim očekivanja i nade prisutnih doličnika odlučih da ću čitav tuc – od početka do kraja – glasno komentirati te da će svaka zanimljiva stvar u nadolazećem lancu naslade biti popraćena kakvom simpatičnom upadicom ili duhovitm i perceptivnim uočajem. To su kvalitete koje i inače krase moje slabije učenom i nadarenom svijetu zacijelo pomalo neobične tirade. Ali ova je bila izvanredna čak i za mene, gledateljima čak možebitno zanimljivija od kopulacijskih aktivnosti koje je pratila i objašnjavala, što samo po sebi već dovoljno govori imamo li u vidu moje iznimne vještine i na tom planu, o kojima ste zacijelo čuli razne legende, storijele i anegdote. Kako stadoh drpat iz mene simultano krenu ekstravagantni poetski potoci, toliko snažna i moćna bujica da je čak i odličniku fascinantne memorije kakva je moja gotovo nemoguće tek tako je prepričati i dobro dočarati.

    Onako, baš su mi došle riječi kao da mi ih je netko šaptao u uho. Samo sam ih prosljeđivao, bez analize i dubljeg shvaćanja, jer bilo je tu izraza i kovanica koje sam zacijelo prvi put
    čuo. Bez obzira na to cijeli iskaz kao da je bio uronjen u nebeske vode nekog dubljeg
    smisla i specifičnoga ako i pomalo nedokučiva značaja. To je i razumljivo s obzirom
    na moju pjesničku nadarenost, uopće potkovanost i upućenost u misteriju riječi.
    Dok sam brisao masne ruke o slađano središte uplakanog djevojčeta, stao sam
    joj se obraćati strogim, mada ne i prijetećim tonom, štoviše gdjekad čak i
    žovijalna počela. Udarih deklamirati ovim riječima: Dođi vamo, ribo,
    sad ću te uputit u znanja o kojima takve kao ti pojma nemaju.
    Ja sam ti oduvijek pedagoški inkliniran, otkad me ima
    u svijetu poučavam ti ja drolje dobrom jebu.
    Kad mi pod ruku dođe neka slasna
    milosnica ili kakav sočni
    ropski komad za prste
    polizat, to je to,
    neću nikad to
    Propuštovec.
    Daj, Vrapče
    moje malo.
    Sjedni mi
    sada na
    Prečko
    curo.
    Da.
    Da.
    Deder
    malena
    sad svoj
    Centar na
    inspekciju,
    znalac sam ti
    ja na tom planu.
    Aa, baš ti je krasan
    Rudeš, to ću ti priznat.
    Nego, prinesi to, da okusim
    tvoju sočnu Trešnjevku. Tako.
    Zadovoljan sam. Pa ipak me poslušaj,
    mišice! Može to i bolje. Dobro, ropkinja si
    pa ću ti oprostiti da ti je Jarun pomalo Trnsko,
    nemaš ti ni manire ni pamet pa da znaš da ženski
    Srednjaci nikada ne smiju biti Trnje, pa čak ni Borovje.
    Dubrava ti mora biti vazda ukusno podšišano i uređeno Travno,
    tad mi bolje prijaju Utrine. Na taj način bih još više uživao u tvom
    Medveščaku, maco. No dobro, nisi ti neka Kajzerica a bome ni Knežija
    pa da znaš takva viša znanja, to je ipak za učeniji svijet da zna. Ne boj se,
    neću te dati išibati, zasad. Imam druge ideje. Sad ću te malo nadražit, znalački,
    u svom stilu. To ti meni dođe skoro pa bez imalo razmišljanja, nema ti tu nekog planiranja, razbludnice moja. Ne volim ti ja da mi je ženska čar kad se krenem njome sladit kano kakva
    Sigečica, mada, istini za volju, treba istaknuti da ti ja zapravo ni ne znam kako bi to izgledalo, s obzirom da nema ni traga Sigetu kad uprem prema ženskom Donjem gradu. Gdje se ja uhvatim posla odmah ti je tu Savica, curo, što zacijelo upravo i uviđaš jer te pipam posvuda.
    I tu sam i tamo. Eto ga, vidim da si sad već Velika mlaka! To me moram ti najiskrenije reći nimalo ne čudi, jer to ti curo meni sve dođe prirodno, pitaj koga god hoćeš. Ali to poslije. Jer evo sad ću te primit za Kozari bokove pa oprobat stvar. Prija mi. Vidiš oko nas kako su se svi okupili, evo ih i maske stavili, vidiš li sve te pouzbuđene rogove uokolo nas. Eto nam i drage Selene, stigla na bijelom konju. Opazit ćeš i ženu na skrletnoj zvijeri, ovu s maskom od deset glava i sedam rogova. Pogledaj kako je sjajna, obućena u grimiz i skrlet i nakićena zlatom i dragim kamenjem s biserima. Vidi joj zlatne čaše pune odurnosti i nečistoće svog bluda. Nemoj mi sad tu plakat i zazivat Sesvete, samo ćeš me ozlojedit, robušo. Opusti se. Namjerio sam se na tvoju sladost, ništa me više sad ne može i neće Remetinec. Udahni zraka, uživaj u plesu svih ovih Dijana i Panova i Kraljica neba oko nas. Vidiš kako su lijepo dotjerani. Tako, djevojčuro, dobro je sada. Opa, droljo, Stenjevec? Bilo je pitanje vremena, ženska glavo, jer kad ja tarem po ljepšespolnim Srednjacima ne može tu potrajat Mirogoj, odmah ti je kod drocadije prisutna uspinjača, uz prigodno zvukovlje i radosne kapi znoja. Spektakularan Čulinec, vatromet naslade u kojem sudjeluju sva osjetila. Vidiš, djevice moja omalena, znao sam da ćeš prije ili poslije pronaći kolač svoje ugode. Dobro je, neka. Raširi malo Botinec, raskalašenice. E, nema više što da nas Remete. Napojit ću te sad vinom svoga bluda, Izraelićanko. Da me znaš znala bi da volim ja zaći u Ravnice, ali godi ti meni isto tako pokatkad i Zapruđe, što bi mogla uskoro i sama uvidjet. Uviđaš li ti išta, skjavušo potlačena? Ne uviđaš, naravno. Evo, da vidiš da se ne šalim oko tih stvari proglašavam da mi je dosta tvoje nimalo Velike Gorice. Hajmo, Zavrtnica. Prelazim sad na Črnomerec. Nemoj cmizdrit, dosta mi je više tih tvojih molitvi i Prekrižja, to mi sad ne pričinja ugodu. Što sad blejiš tako, nisam ti ja neki Jankomir. S rimskim si građaninom, ne zaboravi da imaš čast sad biti s pravim nasljednikom Romula i Remize. Taslači te rimski Vukomerec pa se bolje pripazi, Lanište moje, mogao bih te rastrgati. Tiho, bližim se Sljemenu, znalački dakako. Patricijski elegantno. Prinesi sad malo na oltar moga sladostrašća te tvoje bujne Kruge, želim Ljubljanicu. Stupnik mi je sad ko pravi Bukovac! Zajapurila si se, djevo porobljena, vidim uživaš kad krenem malo žešće, kad ti ovako ustrajno poput Mlinova Dubec Malešnicu. Da, puco overigana, evo ga, ide vlak. Transsibirska željeznica. Ovo će biti moćno. Ovo će biti baš Kraljevec Sljeme! Ovo će biti… Ovo će… Evo ga. Takoc. Fino. Pravi Maksimir. Daj prigni glavu da se obrišem, tudumko tupava. Ogladnio sam opet. Donesi mi pladanj kolačića s marmeladom od onih orangutanovih fetusa, blesava puco. I evo ti krpa, ludo neuka. Obriši se sada, Sloboština si, mala moja raspusna Volovčice. Nestani mi sada s očiju, brzo.
     

                                                                                            

                                                                                                                               

    U međuvremenu Petronije, dovitljiv kakav je već bio, uz pomoć dva tri roba ugradi pipu u ruku povezavši žile malim tasterom, da može rastočit malo svoje krvi društvu koje je sve to pratilo s odobravanjem hvaleći domaćinovu ingenioznu zamisao. Krenusmo svi taman piti Petronija i međusobno nazdravljat uz sočne opaske i razne primjedbe koje nisu za svaku priliku kad jedna od robinja udari u plač. Ispalo je da se sirotica sve rastužila zbog gospodareve sudbine. Ovaj je pak opomene zbog narušavanja atmosfere no zatim je i obodri, te joj u dlan stavi četiri, pet sestercija, a zatim joj sklopi drhtave prste oko novčića. Taj prizor je meni nalikovao na veličanstveno zatvaranje neke drhtave, ali i fantastično senzualne školjke pa sam brže bolje odlučio izrazit to u stihovima da oplemenim ovaj potresan događaj. Krenem skandirati i već vidim da sam pridobio većinu prisutnih svojom lirom, kadli mi pogled padne na domaćina. A ovaj pao u nesvijest. Gledam ga, blijed ko vestalkina plahta. Dovršio sam brže bolje pjesmu a zatim kao vjetar pohitao milom Petroniju, već posve siguran da je ovaj umro. Skočim poput mačke do njega i krenem ga tresti a ovaj otvara oči. Laknulo mi je, priznat ću, jer sam bio pohlepan da provedem još nekoliko sati sa svojim prijateljem, dok je još na životu. Petronije je, makar sada već blijed ko krpa i upalih očiju, primijetio da se u sebi borim s osjećajima, pa hitro i nevjerojatnom okretnošću uperi svoju pipu koja mu je visjela s ruke u moje lice te me tako snažno zalije da sam imao dojam da me kakav strašni slon zalijeva mlazovima životvornog nektara. Svi se stadosmo smijati, a tada Petronije, poznavatelj ljudskih slabosti i snaga podjednako, odluči podići ulog, pa kaže:  Dobro, vrijeme je, povraćajte dragi ljudi. Večera je gotova. Pohitajmo. Već čujem Janusa kako me doziva. Počinjem i vidjeti stvari koje ne bih trebao. Vi mi blijedite pred očima, a preda mnom se ukazuju prizori izvanredno neobični, koji kao da ne pripadaju ovim našim danima, ali su nesumnjivo stvarni. Da imam vremena prije konačnog pozdrava ispričao bih vam dvije priče. Priče o dva svijeta.

          Ispričaj nam meštre naš, povikasmo svi. Pričaj nam! Pa dokle stigneš…

     


    Alonzo Cano, Kraljica neba se izlijeva po Svetom Bernardu iz Clairvauxa (Wikimedia Commons)

    Pa, dobro, kad navaljujete. Evo ovako. Reći ću vam što vidim. Ne vidim više ovaj naš prostor, sve više mi blijedite, prijatelji moji. Kao da premotavam postanak dvodimenzionalnog svijeta polaroid fotografije unazad. Nestajete, vas više ne vidim, ne znam više ni tko ste. Tko sam. Ali vidim vrijeme, beskrajno daleko vrijeme, dvije hiljade godine udaljeno od nas. Vidim sad već i neke prilike, da, da, to su ljudi, vidim ih sad jasno, ljude, buduće. Budući svijet, isti mada drukčiji. Budući ljudi, isti, ali drukčiji. Čudno je sve. Hvata me neugoda dok promatram sve to, sve te ljude. Ne znam kako da vam ih predstavim bez da vas uznemirim. Kakvi su to ljudi, kakve živote vode? Možda bih vam to najbolje mogao predočiti na sljedeći način. Zamislite ih kao stoput fotokopirane verzije nas danas. Sve im je nejasno, nejasni su. Od nas mnogo mnogo gluplji. S puno manje znanja. Ali nekako ujedno i mnogo nadmeniji  od nas, krajnje glupavi, kao mala djeca. Ali sad uviđam da im se ne treba smijati. Tako su isprogramirani. Od najranijeg djetinjstva ulaze u mind-control vešmašinu. Vrte se u magijskoj varikini desetljećima. Izađu iz nje ispranih umova kao tupave samouvjerene bijele sjene, blijedi, nikakvi, bez radosti i bezbojni, s crno-bijelim pogledom na svijet. Ušahljeni. Zazidani. Neveseli. Neljubavni. Ćoravi. Tupavi. Uobraženi. Obezduhovljeni. Razjareni. Pokretenjeni. Blasfemični. Poremećeni. Buntovni. Antipatični. Tko bi ih takve blesave mogao voljeti, pružati im ljubav koja će ih održati na životu? Ništa ne znaju. Ni o čemu. Ne znaju ni da je zemlja na kojoj žive gigantski bio-gramofon. Da su na kopnenoj ploči s rupom u sredini. To su prozvali Sjevernim polom. Nemaju pojma da se vrte i da su dio predivne stvaralačke himne, ne čuju muziku. Ne znaju ni da je prije hiljadu godina okrenuta ploča, da su na kraju zadnje pjesme B strane.  Ne razumiju ni nebo, ni zvijezde, ni sunce ni mjesec, ni vjetar ni potres, ni vulkan ni stijene, ne znaju ni tko su bogovi, ne znaju ni tko je Bog iznad bogova. Ne znaju ni zašto su tu gdje jesu, ne čitaju mada imaju knjige. Ne razumiju ni ako ih čitaju. Misle da su jedine knjige što vrijede one što ih sami pišu, pa svoje pretke, beskrajno pametnije od njih samih, smatraju smiješnima, a njihove knjige bajkama i metaforama.  Ne vide ništa, a ono što vide tumače na način koji će im omogućiti da ostanu u komforu vlastitih pogleda na svijet. Ne shvaćaju ni tko vlada ovim svijetom. Jadni misle da sami kontroliraju stvari, da su oni ti koji odlučuju kojim smjerom idu. Ne znaju da nema smjera, da se vrte u krug, da je sve na zemlji već viđeno, da je sve utvrđeno pod kapom nebeskom. Ne provjeravaju stvari. Znanstvenici ne znaju ništa o prirodnim znanostima. Pisci ne znaju ništa o jeziku. Ne znaju ni kako je nastalo pismo, kako se razvilo. Nemaju pojma ni tko ga je kada kako i zašto okrenuo naopako. A sve bi mogli saznati da žele. Vidim da ima tek pokoji usamljenik koji je svjestan svega toga, no nitko ga ne želi saslušati jer im njihov ego ne dopušta to. Ne vide da ne vide, ne daju drugome da im vrati vid. Ne vjeruju ni u što čudesno. Vjeruju u tehnološki napredak i znanost, siroti, mada o tehnologiji i znanosti nemaju blagog pojma. Ovisni su o bezbroj mašina i uređaja. Oni im daju sigurnost, dižu ih nad ostatak historije, podiže ih to iznad njihove halucinirane historije kao mjehur od sapunice. Oni su milijarde mjehurića sapunice koji uživaju u svojim izvitoperenim odrazima u opni vlastitih transparentnih tamnica. Žao mi ih je. Ajme, pa to je strašno. Ljudi, ne znate koliko je to strašno. 

                                                                                                  

                                                                                                       

    Ali jedva da čujem više muziku.  Jedva da vidim išta. Brzo ću vam ispričat i drugu priču, o drugom…

                                           ****

    - Šteta, pade mrtav. Ništa, hajmo na C stranu ploče. 

    - Dobro, nema nam druge. 

    - A što ako se povijest ponavlja?

    - A što ako se povijest ponavlja?

    - Pa ništa zapravo.

    - Zapravo ništa. Ništa novo. Pod suncem, 

     

                                                           Ionako su mi došle riječi kao da mi ih je netko šaptao u uho. Ja sam ih samo prosljeđivao,

    bez analize i dubljeg shvaćanja, jer bilo je tu izraza i kovanica koje sam zacijelo prvi put
    čuo. Bez obzira na to cijeli iskaz kao da je bio uronjen u nebeske vode nekog dubljeg

    smisla i specifičnoga ako i pomalo nedokučiva značaja. To je i razumljivo s obzirom

    na moju pjesničku nadarenost, uopće potkovanost i upućenost u misteriju riječi.
    Dok sam brisao masne ruke o slađano središte uplakanog djevojčeta, stao sam

    joj se obraćati strogim mada ne i prijetećim tonom,  štoviše gdjekad čak i
    žovijalna počela. Udarih deklamirati ovim riječima: Dođi vamo, ribo,

    sad ću te uputit u znanja o kojima takve kao ti pojma nemaju.
    Ja sam ti oduvijek pedagoški inkliniran, otkad me ima

    u svijetu poučavam ti ja drolje dobrom jebu.
    Kad mi pod ruku dođe neka slasna
    milosnica ili kakav sočni

    ropski komad za prste
    polizat, to je to,
    neću nikad to
    Propuštovec.
    Daj, Vrapče

    moje malo.
    Sjedni mi
    sada na
    Prečko
    curo.

    Da.

    Da.

    Da.

    Da.

     Da. 

    Da.

    Da.

    Da.

    Da.

    Da.

    Dobro.

    Deder.

    Dođi.

    Više.
     

    Foto: Konstantin Makovskij, Smrt Petronijeva, Wikimedia Commons
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Petronijeva smrt
    Petronijeva smrt
    O Petroniju, elegantno i dekadentno, kako i dolikuje.

    Petronijev La Boum

     



    Kad je zapovjednik pretorijanaca Tigelin smjestio Petroniju, nije ni slutio da je ovaj već bio odlučio što i kako. A učinio je sve kako slijedi. Petronije se povukao u svoju vilu da si oduzme život. Taj dio vam je svima poznat. No ja to tada nisam znao. Nitko nije. Svi smo mislili da idemo na Petronijevu klasičnu gozbu, s puno dobrog fuka, a bome i dobra jela i pila. Pozvao je veselo društvo u goste, a ja sam imao tu čast da sam se i sam našao među pozvanima, što sam uostalom i očekivao. Pa ipak, priznat ću da me obradovao elegantnom pozivnicom u vidu vitke tamne ropkinje koja mi je jednog jutra nenadano pokucala na vrata. Na njezinim je slasnim grudima krasopisom velikan izložio ono bitno u vezi čitave stvari, baš ekonomično, u par kratkih crta. Veli pjesnik da neka dođem, ima da se raskošno proveselimo, onako kako smo onomad običavali provoditi noći, još dok je književna veličina češće boravio ovdje u svojoj ladanjskoj vili. Uzeo sam ropkinju za ruku i priveo je u svoju ložnicu kako i dolikuje, pa ipak sveudilj blago rastresen jer mi je čitavo biće već bilo posvećeno proplamsajima uobrazilje, upereno raznoraznim mislima i zamišljajima a sve u vezi skorog radosnog događaja. Jedva sam čekao da svane taj dan. Svanuo je taj dan kojeg sam jedva čekao. Ustao sam radostan i naredio da mi uklone s očiju roblje atraktivnije kvalitete jer sam taj dan naumio doći spreman i svjež na zabavu uglednog gosta. Nisu mi trebale te ropske gluparije i njihova manipulativna nahođenja jer sam bio odlučan odat se smjernosti i čestitome radu, i to sve do sumraka, ili dokle već ide. Tek sam jednom zbog ropske podlosti bio pao u napast. Iako nisam odolio iskušenju, osjećao sam se kao da jesam jer su mi misli cijelo vrijeme bile usmjerene proslavi moga uglednoga prijatelja.

    Pala je noć. 

    Dođem u vilu našega domaćina, a kad tamo cika i veselje, radosna je zabava očito već poodavno počela. Čuo sam po zvukovima da su se strasti već pomalo rasplamsale. Taman uđoh u kuću i stadoh pozdravljati i mahati znancima – od kojih su neki već bili posvećeni kojekakvim nepodopštinama – kadli začujem Petronijev glas, dostojanstven, baš uhu ugodan i pun značaja. Nisam ga pronašao pogledom no dobro sam čuo gdje nam priopćava, sasvim mirno i gotovo šaljivim tonom, da će se evo ubit noćas. Moram li uopće isticati da se čitavo društvo najednom strašno ražalostilo. Ni ja nisam ostao miran na tu nesretnu vijest. Iako je naoko sve bilo isto, pa su tako plesačice i dalje plesale, a pjevač je u atriju iznjedrio tako milozvučnu melodiju da ju je riječima nemoguće opisati, bilo je i više nego jasno da se atmosfera u kući drastično promijenila. Sada kao da je odjednom nad svime lebdio neki sjetan i pomalo kontemplativan ton. Vidjevši kamo je sve to krenulo Petronije, znalac i iskusan u stvarima elegancije i održavanja atmosfere, odluči intervenirati, pa muževno i dostojanstveno zagrmi: nemojte se žalostiti, drugovi.
    Sve će doći na mjesto. Sve će doći na mjesto.
    Sve na svijetu će doći na mjesto.



    **

    Moram reći da sam se najednom našao obodren, da ne kažem da su me domaćinove riječi gotovo ushitile. Uočio sam da je uspio umiriti i razuvjeriti i sve ostale. Petronije, šaljivac i znalac dobrih običaja, tada pritisne dvije tri prigodne pošalice, iznimno vješto satkane i pune duha. Odmah nastade dobra atmosfera, vesela i slavljenička. Krenula zabava, poslužuju se specijaliteti, a evo gdje se već i pleše i pjeva, uz pratnju  muzičara koji su pristigli da ugode svome znamenitom gospodaru, našem dragom Petroniju. Ovaj je u međuvremenu prerezao žile što je opet pomalo ostavilo traga i rastužilo mnoge. No naš meštar Petronije opet magično učini da zaborave na tugu i zlovolju i to s nekoliko dobro pogođenih opaski i tračeva pa se ubrzo sve vratilo na staro. Zatim krene skandirati birane stihove, majstorski. Vergilija pritom pokudi, dakako nesvakidašnje krasnim rimama, zbog visokoparnosti i dodijavanja, a Horacija čak i odglumi kao anti-Prijapa. Baš smo se dobro nasmijali, kad naš domaćin naglo prijeđe na dobro poznate Homerove opise, pa prisloni na njih stihove nekolicine malo lakših pjesnika, onih čija lira vedri srce i krijepi izmučenu dušu. Mene je to potaklo na fuk, a i druge pa smo posegnuli za mesom, što muškim što onim ženskadijskim.

    Galantan fuk

    Gospodar Petronije nam je pripremio svu silu mladih i kao rosa svježih robova iz naše pokrajine Galileje, mahom konvertita na novu, našem caru Neronu posebno odbojnu vjeru. Taman sam bio dogotovio tucet flambiranih prepeličjih bataka pa odlučih dozvati malu ropkinju koja mi je već po dolasku upala u oči. Krasila ju je put poput pudinga od vanilije, uz uplive stanovitih riđih kvaliteta. Bila je više nalik na Filistejku nego  na Palestinku, nadasve jedra, upravo oprpošljena. Mačka i pol, po mom istančanom ukusu. Mahnem joj da mi priđe. Priđe. 

                                                                                                                                                                                                                                                                                                              

    Obrisao sam musavo lice i dlanove o njezinu crvenkastu kosu. No i dalje su mi ruke bile pomalo masne pa sam zatražio njezin muf da obrišem preostatak nečisti. Dobro sam znao da su u tom času mnoge oči bile na meni. Osjetio sam da svi kao da čekaju da počne predstava, da se ćule uši, spremne da pozorno slušaju što će moj genij smisliti. To sam donekle i očekivao jer me bije glas da sam iznimno dovitljiv i uvijek spreman na kakvu pošalicu oštroumne kvalitete. Da ne iznevjerim očekivanja i nade prisutnih doličnika odlučih da ću čitav tuc – od početka do kraja – glasno komentirati te da će svaka zanimljiva stvar u nadolazećem lancu naslade biti popraćena kakvom simpatičnom upadicom ili duhovitm i perceptivnim uočajem. To su kvalitete koje i inače krase moje slabije učenom i nadarenom svijetu zacijelo pomalo neobične tirade. Ali ova je bila izvanredna čak i za mene, gledateljima čak možebitno zanimljivija od kopulacijskih aktivnosti koje je pratila i objašnjavala, što samo po sebi već dovoljno govori imamo li u vidu moje iznimne vještine i na tom planu, o kojima ste zacijelo čuli razne legende, storijele i anegdote. Kako stadoh drpat iz mene simultano krenu ekstravagantni poetski potoci, toliko snažna i moćna bujica da je čak i odličniku fascinantne memorije kakva je moja gotovo nemoguće tek tako je prepričati i dobro dočarati.

    Onako, baš su mi došle riječi kao da mi ih je netko šaptao u uho. Samo sam ih prosljeđivao, bez analize i dubljeg shvaćanja, jer bilo je tu izraza i kovanica koje sam zacijelo prvi put
    čuo. Bez obzira na to cijeli iskaz kao da je bio uronjen u nebeske vode nekog dubljeg
    smisla i specifičnoga ako i pomalo nedokučiva značaja. To je i razumljivo s obzirom
    na moju pjesničku nadarenost, uopće potkovanost i upućenost u misteriju riječi.
    Dok sam brisao masne ruke o slađano središte uplakanog djevojčeta, stao sam
    joj se obraćati strogim, mada ne i prijetećim tonom, štoviše gdjekad čak i
    žovijalna počela. Udarih deklamirati ovim riječima: Dođi vamo, ribo,
    sad ću te uputit u znanja o kojima takve kao ti pojma nemaju.
    Ja sam ti oduvijek pedagoški inkliniran, otkad me ima
    u svijetu poučavam ti ja drolje dobrom jebu.
    Kad mi pod ruku dođe neka slasna
    milosnica ili kakav sočni
    ropski komad za prste
    polizat, to je to,
    neću nikad to
    Propuštovec.
    Daj, Vrapče
    moje malo.
    Sjedni mi
    sada na
    Prečko
    curo.
    Da.
    Da.
    Deder
    malena
    sad svoj
    Centar na
    inspekciju,
    znalac sam ti
    ja na tom planu.
    Aa, baš ti je krasan
    Rudeš, to ću ti priznat.
    Nego, prinesi to, da okusim
    tvoju sočnu Trešnjevku. Tako.
    Zadovoljan sam. Pa ipak me poslušaj,
    mišice! Može to i bolje. Dobro, ropkinja si
    pa ću ti oprostiti da ti je Jarun pomalo Trnsko,
    nemaš ti ni manire ni pamet pa da znaš da ženski
    Srednjaci nikada ne smiju biti Trnje, pa čak ni Borovje.
    Dubrava ti mora biti vazda ukusno podšišano i uređeno Travno,
    tad mi bolje prijaju Utrine. Na taj način bih još više uživao u tvom
    Medveščaku, maco. No dobro, nisi ti neka Kajzerica a bome ni Knežija
    pa da znaš takva viša znanja, to je ipak za učeniji svijet da zna. Ne boj se,
    neću te dati išibati, zasad. Imam druge ideje. Sad ću te malo nadražit, znalački,
    u svom stilu. To ti meni dođe skoro pa bez imalo razmišljanja, nema ti tu nekog planiranja, razbludnice moja. Ne volim ti ja da mi je ženska čar kad se krenem njome sladit kano kakva
    Sigečica, mada, istini za volju, treba istaknuti da ti ja zapravo ni ne znam kako bi to izgledalo, s obzirom da nema ni traga Sigetu kad uprem prema ženskom Donjem gradu. Gdje se ja uhvatim posla odmah ti je tu Savica, curo, što zacijelo upravo i uviđaš jer te pipam posvuda.
    I tu sam i tamo. Eto ga, vidim da si sad već Velika mlaka! To me moram ti najiskrenije reći nimalo ne čudi, jer to ti curo meni sve dođe prirodno, pitaj koga god hoćeš. Ali to poslije. Jer evo sad ću te primit za Kozari bokove pa oprobat stvar. Prija mi. Vidiš oko nas kako su se svi okupili, evo ih i maske stavili, vidiš li sve te pouzbuđene rogove uokolo nas. Eto nam i drage Selene, stigla na bijelom konju. Opazit ćeš i ženu na skrletnoj zvijeri, ovu s maskom od deset glava i sedam rogova. Pogledaj kako je sjajna, obućena u grimiz i skrlet i nakićena zlatom i dragim kamenjem s biserima. Vidi joj zlatne čaše pune odurnosti i nečistoće svog bluda. Nemoj mi sad tu plakat i zazivat Sesvete, samo ćeš me ozlojedit, robušo. Opusti se. Namjerio sam se na tvoju sladost, ništa me više sad ne može i neće Remetinec. Udahni zraka, uživaj u plesu svih ovih Dijana i Panova i Kraljica neba oko nas. Vidiš kako su lijepo dotjerani. Tako, djevojčuro, dobro je sada. Opa, droljo, Stenjevec? Bilo je pitanje vremena, ženska glavo, jer kad ja tarem po ljepšespolnim Srednjacima ne može tu potrajat Mirogoj, odmah ti je kod drocadije prisutna uspinjača, uz prigodno zvukovlje i radosne kapi znoja. Spektakularan Čulinec, vatromet naslade u kojem sudjeluju sva osjetila. Vidiš, djevice moja omalena, znao sam da ćeš prije ili poslije pronaći kolač svoje ugode. Dobro je, neka. Raširi malo Botinec, raskalašenice. E, nema više što da nas Remete. Napojit ću te sad vinom svoga bluda, Izraelićanko. Da me znaš znala bi da volim ja zaći u Ravnice, ali godi ti meni isto tako pokatkad i Zapruđe, što bi mogla uskoro i sama uvidjet. Uviđaš li ti išta, skjavušo potlačena? Ne uviđaš, naravno. Evo, da vidiš da se ne šalim oko tih stvari proglašavam da mi je dosta tvoje nimalo Velike Gorice. Hajmo, Zavrtnica. Prelazim sad na Črnomerec. Nemoj cmizdrit, dosta mi je više tih tvojih molitvi i Prekrižja, to mi sad ne pričinja ugodu. Što sad blejiš tako, nisam ti ja neki Jankomir. S rimskim si građaninom, ne zaboravi da imaš čast sad biti s pravim nasljednikom Romula i Remize. Taslači te rimski Vukomerec pa se bolje pripazi, Lanište moje, mogao bih te rastrgati. Tiho, bližim se Sljemenu, znalački dakako. Patricijski elegantno. Prinesi sad malo na oltar moga sladostrašća te tvoje bujne Kruge, želim Ljubljanicu. Stupnik mi je sad ko pravi Bukovac! Zajapurila si se, djevo porobljena, vidim uživaš kad krenem malo žešće, kad ti ovako ustrajno poput Mlinova Dubec Malešnicu. Da, puco overigana, evo ga, ide vlak. Transsibirska željeznica. Ovo će biti moćno. Ovo će biti baš Kraljevec Sljeme! Ovo će biti… Ovo će… Evo ga. Takoc. Fino. Pravi Maksimir. Daj prigni glavu da se obrišem, tudumko tupava. Ogladnio sam opet. Donesi mi pladanj kolačića s marmeladom od onih orangutanovih fetusa, blesava puco. I evo ti krpa, ludo neuka. Obriši se sada, Sloboština si, mala moja raspusna Volovčice. Nestani mi sada s očiju, brzo.
     

                                                                                            

                                                                                                                               

    U međuvremenu Petronije, dovitljiv kakav je već bio, uz pomoć dva tri roba ugradi pipu u ruku povezavši žile malim tasterom, da može rastočit malo svoje krvi društvu koje je sve to pratilo s odobravanjem hvaleći domaćinovu ingenioznu zamisao. Krenusmo svi taman piti Petronija i međusobno nazdravljat uz sočne opaske i razne primjedbe koje nisu za svaku priliku kad jedna od robinja udari u plač. Ispalo je da se sirotica sve rastužila zbog gospodareve sudbine. Ovaj je pak opomene zbog narušavanja atmosfere no zatim je i obodri, te joj u dlan stavi četiri, pet sestercija, a zatim joj sklopi drhtave prste oko novčića. Taj prizor je meni nalikovao na veličanstveno zatvaranje neke drhtave, ali i fantastično senzualne školjke pa sam brže bolje odlučio izrazit to u stihovima da oplemenim ovaj potresan događaj. Krenem skandirati i već vidim da sam pridobio većinu prisutnih svojom lirom, kadli mi pogled padne na domaćina. A ovaj pao u nesvijest. Gledam ga, blijed ko vestalkina plahta. Dovršio sam brže bolje pjesmu a zatim kao vjetar pohitao milom Petroniju, već posve siguran da je ovaj umro. Skočim poput mačke do njega i krenem ga tresti a ovaj otvara oči. Laknulo mi je, priznat ću, jer sam bio pohlepan da provedem još nekoliko sati sa svojim prijateljem, dok je još na životu. Petronije je, makar sada već blijed ko krpa i upalih očiju, primijetio da se u sebi borim s osjećajima, pa hitro i nevjerojatnom okretnošću uperi svoju pipu koja mu je visjela s ruke u moje lice te me tako snažno zalije da sam imao dojam da me kakav strašni slon zalijeva mlazovima životvornog nektara. Svi se stadosmo smijati, a tada Petronije, poznavatelj ljudskih slabosti i snaga podjednako, odluči podići ulog, pa kaže:  Dobro, vrijeme je, povraćajte dragi ljudi. Večera je gotova. Pohitajmo. Već čujem Janusa kako me doziva. Počinjem i vidjeti stvari koje ne bih trebao. Vi mi blijedite pred očima, a preda mnom se ukazuju prizori izvanredno neobični, koji kao da ne pripadaju ovim našim danima, ali su nesumnjivo stvarni. Da imam vremena prije konačnog pozdrava ispričao bih vam dvije priče. Priče o dva svijeta.

          Ispričaj nam meštre naš, povikasmo svi. Pričaj nam! Pa dokle stigneš…

     


    Alonzo Cano, Kraljica neba se izlijeva po Svetom Bernardu iz Clairvauxa (Wikimedia Commons)

    Pa, dobro, kad navaljujete. Evo ovako. Reći ću vam što vidim. Ne vidim više ovaj naš prostor, sve više mi blijedite, prijatelji moji. Kao da premotavam postanak dvodimenzionalnog svijeta polaroid fotografije unazad. Nestajete, vas više ne vidim, ne znam više ni tko ste. Tko sam. Ali vidim vrijeme, beskrajno daleko vrijeme, dvije hiljade godine udaljeno od nas. Vidim sad već i neke prilike, da, da, to su ljudi, vidim ih sad jasno, ljude, buduće. Budući svijet, isti mada drukčiji. Budući ljudi, isti, ali drukčiji. Čudno je sve. Hvata me neugoda dok promatram sve to, sve te ljude. Ne znam kako da vam ih predstavim bez da vas uznemirim. Kakvi su to ljudi, kakve živote vode? Možda bih vam to najbolje mogao predočiti na sljedeći način. Zamislite ih kao stoput fotokopirane verzije nas danas. Sve im je nejasno, nejasni su. Od nas mnogo mnogo gluplji. S puno manje znanja. Ali nekako ujedno i mnogo nadmeniji  od nas, krajnje glupavi, kao mala djeca. Ali sad uviđam da im se ne treba smijati. Tako su isprogramirani. Od najranijeg djetinjstva ulaze u mind-control vešmašinu. Vrte se u magijskoj varikini desetljećima. Izađu iz nje ispranih umova kao tupave samouvjerene bijele sjene, blijedi, nikakvi, bez radosti i bezbojni, s crno-bijelim pogledom na svijet. Ušahljeni. Zazidani. Neveseli. Neljubavni. Ćoravi. Tupavi. Uobraženi. Obezduhovljeni. Razjareni. Pokretenjeni. Blasfemični. Poremećeni. Buntovni. Antipatični. Tko bi ih takve blesave mogao voljeti, pružati im ljubav koja će ih održati na životu? Ništa ne znaju. Ni o čemu. Ne znaju ni da je zemlja na kojoj žive gigantski bio-gramofon. Da su na kopnenoj ploči s rupom u sredini. To su prozvali Sjevernim polom. Nemaju pojma da se vrte i da su dio predivne stvaralačke himne, ne čuju muziku. Ne znaju ni da je prije hiljadu godina okrenuta ploča, da su na kraju zadnje pjesme B strane.  Ne razumiju ni nebo, ni zvijezde, ni sunce ni mjesec, ni vjetar ni potres, ni vulkan ni stijene, ne znaju ni tko su bogovi, ne znaju ni tko je Bog iznad bogova. Ne znaju ni zašto su tu gdje jesu, ne čitaju mada imaju knjige. Ne razumiju ni ako ih čitaju. Misle da su jedine knjige što vrijede one što ih sami pišu, pa svoje pretke, beskrajno pametnije od njih samih, smatraju smiješnima, a njihove knjige bajkama i metaforama.  Ne vide ništa, a ono što vide tumače na način koji će im omogućiti da ostanu u komforu vlastitih pogleda na svijet. Ne shvaćaju ni tko vlada ovim svijetom. Jadni misle da sami kontroliraju stvari, da su oni ti koji odlučuju kojim smjerom idu. Ne znaju da nema smjera, da se vrte u krug, da je sve na zemlji već viđeno, da je sve utvrđeno pod kapom nebeskom. Ne provjeravaju stvari. Znanstvenici ne znaju ništa o prirodnim znanostima. Pisci ne znaju ništa o jeziku. Ne znaju ni kako je nastalo pismo, kako se razvilo. Nemaju pojma ni tko ga je kada kako i zašto okrenuo naopako. A sve bi mogli saznati da žele. Vidim da ima tek pokoji usamljenik koji je svjestan svega toga, no nitko ga ne želi saslušati jer im njihov ego ne dopušta to. Ne vide da ne vide, ne daju drugome da im vrati vid. Ne vjeruju ni u što čudesno. Vjeruju u tehnološki napredak i znanost, siroti, mada o tehnologiji i znanosti nemaju blagog pojma. Ovisni su o bezbroj mašina i uređaja. Oni im daju sigurnost, dižu ih nad ostatak historije, podiže ih to iznad njihove halucinirane historije kao mjehur od sapunice. Oni su milijarde mjehurića sapunice koji uživaju u svojim izvitoperenim odrazima u opni vlastitih transparentnih tamnica. Žao mi ih je. Ajme, pa to je strašno. Ljudi, ne znate koliko je to strašno. 

                                                                                                  

                                                                                                       

    Ali jedva da čujem više muziku.  Jedva da vidim išta. Brzo ću vam ispričat i drugu priču, o drugom…

                                           ****

    - Šteta, pade mrtav. Ništa, hajmo na C stranu ploče. 

    - Dobro, nema nam druge. 

    - A što ako se povijest ponavlja?

    - A što ako se povijest ponavlja?

    - Pa ništa zapravo.

    - Zapravo ništa. Ništa novo. Pod suncem, 

     

                                                           Ionako su mi došle riječi kao da mi ih je netko šaptao u uho. Ja sam ih samo prosljeđivao,

    bez analize i dubljeg shvaćanja, jer bilo je tu izraza i kovanica koje sam zacijelo prvi put
    čuo. Bez obzira na to cijeli iskaz kao da je bio uronjen u nebeske vode nekog dubljeg

    smisla i specifičnoga ako i pomalo nedokučiva značaja. To je i razumljivo s obzirom

    na moju pjesničku nadarenost, uopće potkovanost i upućenost u misteriju riječi.
    Dok sam brisao masne ruke o slađano središte uplakanog djevojčeta, stao sam

    joj se obraćati strogim mada ne i prijetećim tonom,  štoviše gdjekad čak i
    žovijalna počela. Udarih deklamirati ovim riječima: Dođi vamo, ribo,

    sad ću te uputit u znanja o kojima takve kao ti pojma nemaju.
    Ja sam ti oduvijek pedagoški inkliniran, otkad me ima

    u svijetu poučavam ti ja drolje dobrom jebu.
    Kad mi pod ruku dođe neka slasna
    milosnica ili kakav sočni

    ropski komad za prste
    polizat, to je to,
    neću nikad to
    Propuštovec.
    Daj, Vrapče

    moje malo.
    Sjedni mi
    sada na
    Prečko
    curo.

    Da.

    Da.

    Da.

    Da.

     Da. 

    Da.

    Da.

    Da.

    Da.

    Da.

    Dobro.

    Deder.

    Dođi.

    Više.
     

    Foto: Konstantin Makovskij, Smrt Petronijeva, Wikimedia Commons
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'Bratoljub' u novom ruhu
    Grupa umjetnica i umjetnika oslikala je 'Rječnik stranih riječi'.

     

    25 domaćih i regionalnih vizualnih umjetnica i umjetnika kreiralo je prvu inačicu ilustriranog Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića, čije je prvo izdanje izašlo 1951.

    U umjetničkom projektu Bratoljub autorice i autori predstavljaju 30 slova abecede kroz koju su popisane strane riječi Bratoljuba Klaića.

    Bratoljub je okupio domaće i regionalne umjetnice i umjetnike različitih stilova i pozadina.To su Lunar, Dominik Vuković, Klasja Habjan, Hana Tintor, KLARXY, Petra Šabić, Nikolina Žabčić, Sanja Stojkovic, Ivan Karaga, AHRO visual, Mislav Lešić, Smelly Feet Guy, Nikica Jurković, Kopito Zla,Filip Pilj, Jasmin Mišković, Mario Pivarov Matokovic, MANE MEI, Karla Čurčinski, Ena Krnčević, Mateja Jurčević, Miro Modul Petković, Maja Gjajić, Muhamed Baručija iz Sarajeva i Milica Grujičić - Kewa iz Novog Sada.

    Projekt možete pogledati u Galeriji Modulor na izložbi koja traje do 14. lipnja. 

    Fotografija: Facebook Glaerija Modulor.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'Bratoljub' u novom ruhu
    Grupa umjetnica i umjetnika oslikala je 'Rječnik stranih riječi'.

     

    25 domaćih i regionalnih vizualnih umjetnica i umjetnika kreiralo je prvu inačicu ilustriranog Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića, čije je prvo izdanje izašlo 1951.

    U umjetničkom projektu Bratoljub autorice i autori predstavljaju 30 slova abecede kroz koju su popisane strane riječi Bratoljuba Klaića.

    Bratoljub je okupio domaće i regionalne umjetnice i umjetnike različitih stilova i pozadina.To su Lunar, Dominik Vuković, Klasja Habjan, Hana Tintor, KLARXY, Petra Šabić, Nikolina Žabčić, Sanja Stojkovic, Ivan Karaga, AHRO visual, Mislav Lešić, Smelly Feet Guy, Nikica Jurković, Kopito Zla,Filip Pilj, Jasmin Mišković, Mario Pivarov Matokovic, MANE MEI, Karla Čurčinski, Ena Krnčević, Mateja Jurčević, Miro Modul Petković, Maja Gjajić, Muhamed Baručija iz Sarajeva i Milica Grujičić - Kewa iz Novog Sada.

    Projekt možete pogledati u Galeriji Modulor na izložbi koja traje do 14. lipnja. 

    Fotografija: Facebook Glaerija Modulor.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'Mlađi su se hrabro udružli i sami sebi otvorili put'
    Uoči predstavljanja knjige 'Jesmo li to bili mi' objavljujemo intervju s Luizom Bouharoua, prošlogodišnjom dobitnicom Prozaka.

    Ulica mačaka, Suhi morski konjić i Dida i ja neki su od naslova kratkih priča iz knjige Jesmo li to bili mi, s kojom Luiza Bouharoua stiže na festival Prvi prozak na vrh jezika kao prošlogodišnja dobitnica nagrade Prozak. Knjigu pripovijedaka urednički su zajedno potpisali Olja Savičević-Ivančević i Kruno Lokotar. Zbirka je to crtica uspomena na zajedničke avanture odrastanja u kojoj, kako je navedeno na koricama: "...iz priče u priču pratimo nekoliko prijatelja: od djetinjstva na splitskim ulicama i igara na plaži te još dublje u prošlost, u tamu korijenja, među pretke i tetke, do otkopčavanja svijeta i vježbanja životnih lekcija, širenja po poznatim kotama i neimenovanim meridijanima, otkrivanja seksualnosti i inicijacije u svijet odraslih. Mlade junakinje i junake, često zaglavljene i izgubljene između svakodnevice  i snova – ali uvijek izgubljene zajedno – veže i pokreće žudnja za ljubavlju koja im, iako iza ugla, neprekidno izmiče."

    Luiza Bouharoua na književnoj je sceni poznato ime. Njezine su priče uvrštene u zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča iz 2011. i u antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja iz 2012. Kratke priče objavljuje u nacionalnoj i regionalnoj periodici i na književnim portalima te na Trećem programu hrvatskog radija. S diplomom kroatistike i anglistike radi u Skribonautima, piše i prevodi.

    ***

    O nagrađenoj je zbirci Jesmo li to bili mi Olja Savičević Ivančević napisala da je to generacijska knjiga priča i oda prijateljstvu u kojoj ima "nenametljive mudrosti, naivne i dirljive dobrote, drskosti i oporosti kao i putenosti i zavodljive melankolije juga". Jeste li zbirku pripovijedaka pisali kao album za čuvanje uspomena iz mladosti? Koliko je dugo nastajala?

    Knjiga je zbog izvanjskih okolnosti razmjerno dugo nastajala, od trenutka u kojem sam napisala prvu priču do trenutka objave prošlo je više od sedam godina. U tom razdoblju tekst je organski rastao – iz prvih nekoliko priča izraslo je troje glavnih likova, a s njima i koncept knjige. Sada je sve to otisnuto u knjigu koja se istovremeno može čitati i kao zbirka priča (svaka je priča samostalna), ali i kao labavo strukturirani roman povezan upravo tim trima likovima koje, između ostalog, veže i pripadnost istoj generaciji.

    Vaše priče prikazuju svakidašnje situacije od kojih svaka nosi nesvakidašnju životnu pouku koju protagonisti iz želje za odrastanjem nastoje generalizirati kako bi protumačili njezin značaj za svoj život. Iz vaše perspektive, jesu li potencijalni čitatelji zbirke isključivo vršnjaci ili priče imaju univerzalniju poruku?

    Ne bih rekla da je knjiga vršnjačka u smislu da za nju postoji publika samo među mojom generacijom, a nisam ni od jednog dosadašnjeg čitatelja/ice, koji su prilično generacijski šaroliki, dobila takvu povratnu informaciju. Knjiga jest pisana iz generacijske perspektive utoliko što su dva pripovjedača i pripovjedačica vršnjaci, međutim ona fragmentarno prati njihovo odrastanje kroz dvadesetak godina. Nijedan povijesni trenutak ne pripada samo jednoj generaciji, već svim generacijama koje u njemu žive zajedno. Recimo, prekarni i nesigurni oblici rada velika su tema moje generacije, oni su snažna sila koja oblikuje nebrojene aspekte naše svakodnevice, ali su važna točka spoznaje i za moju mamu i njezinu generaciju jer je takva svakodnevica slom njihovog ideala da iz fakulteta slijedi stabilan i pošteno plaćen posao.

    Odrastanje je jedan veliki kišobran ispod kojeg se mogu nagurati sva velika formativna životna  iskustva, i to ga čini univerzalnom i meni uzbudljivom temom. Odrastanje je možda najteži proces koji čovjek u životu prođe, isto tako on nekima uspije, a nekima ne. Upravo su te rane od odrastanja i njegov neizvjestan ishod moj fokus u knjizi.

    Iako autori vezani uz Split rado koriste šarmantni lokalni dijalekt,  vaše priče pisane su na standardu. Zašto niste izdašnije koristili dijalekt? Jeste li time željeli priče usmjeriti i prema publici u drugim dijelovima Hrvatske?

    Dijalekt je u pričama korišten dvojako: kao označitelj doma (mjesta s kojeg su potekli, vremena u kojem su odrasli) i kao označitelj povratka, a povratak je uvijek i geografski i emotivni i jezični. U pričama u kojem on označuje dom, dijalekt je zvučna kulisa, element izgradnje nostalgije za djetinjstvom i bezbrižnošću, makar ona bila samo privid. Priče u kojima je dijalekt signal (kratkotrajnog) povratka ujedno su priče uglavnom pisane na standardu. Standard je tu signal njihove promjene jer se zbog dugotrajnog odsustva i života u drugom dijelu zemlje mijenja i njihov jezik.

    Mlade junakinje i junaci često su zaglavljeni i izgubljeni između svakodnevice  i snova – ali uvijek izgubljeni zajedno, primijetila je Olja Savičević-Ivančević vaš osjećaj za zajedništvo. Koliko je zajedništvo i kolektivno važno vašoj generaciji tridesetineštogodišnjaka? S obzirom na vaš društveni angažman, primjećujete li da je vama osobno zajedništvo važno više nego vršnjacima?

    Čini mi se da se riječ zajedništvo u svakodnevnom govoru – a tu je uglavnom koristi predsjednica, pokoji političar u kampanji ili spiker koji opisuje proslavu nekog sportskog uspjeha – poprilično ispraznila od svog prvobitnog značenja, toliko da ja imam neki zaozor od nje. Ono što spaja moje likove, ono zbog čega su oni zaista zajedno, jest solidarnost i briga. Zajedništvo temeljeno na tim idejama priželjkujem i ovoj i svakoj drugoj zemlji.

    Solidarnost koja ih/nas veže podrazumijeva svijest da pred nama nisu iste prepreke, da možda i ne možemo zamisliti izazove s kojima se onaj drugi/a susreće, ali da svi imamo pravo na dostojanstven i slobodan život te da smo jedni druge u borbi za taj život spremni podržati. U zemlji u kojoj socijalna država istovremeno egzistira kao povijesna anegdota i SF, briga za druge i pružanje podrške, u vidu direktnog rada s ljudima na terenu tamo gdje se oni inače nalaze, nužni su preduvjeti za ostvarenje društva u kojem se zajamčena prava mogu i ostvariti. Ne bih rekla da je želja za društvenim poretkom temeljnim na solidarnosti i brzi nešto što je meni važnije nego mojim vršnjacima. Sve se više ljudi moje generacije, ali i mlađih i starijih, povezuje, angažira i razvija političko djelovanje temeljeno baš na ovim principima.

    Vaše priče uvrštene su u regionalni zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča iz 2011. i Bez vrata, bez kucanja iz 2012. Kakav je bio vaš književni razvoj od tada do danas i jeste li postali prepoznatljiviji na književnoj sceni? Kako se u od tada promijenila književna scena?

    Teško mi je definirati pojam prepoznatljivosti na književnoj sceni – odnosi li se ona na prepoznatljivost među drugim spisateljima/icama i kritikom ili na prepoznatljivost u širem sloju čitatelja/ica. Još mi je teže pozicionirati samu sebe s koje god strane te ograde. Ljudi poznaju moje ime iz spomenutih antologija iz natječaja Sedmica i Kritična Masa, finala natječaja festivala Europske kratke priče i natječaja Ulaznica. To su veliki događaji za malu književnu zajednicu koji ljudi prate i čitaju tako da sam lijep broj suradnji i prijateljstva ostvarila samo zato što se ljudima svidjela priča koju sam poslala natječaj pa su me potražili.

    U proteklih osam godina na sceni pojavio se vrlo lijep broj sjajnih autorica, što poezije što proze, te neke nove organizirane generacije, što pojedinačno što u vidu grupe 90+, i to me baš jako veseli. Ako generacija autora/ica od 1980. naovamo objavljena u antologiji koju su uredili Robert Perišić i Andrea Milanko nije imala ni vrata niti je kucala, ova nova generacija se udružila i sama sebi otvorila put što smatram i pametnim i hrabrim.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Monika Fagerholm u Booksi
    Na tribini 'Autorica vs. Autorica' suočile su se Monika Fagerholm i Jelena Zlatar Gamberožić.

    Na sedmoj u nizu tribina u okviru projekta Europa iznutra i izvana, kojeg provodi izdavačka kuća Hena com, suočile su se finska književnica Monika Fagerholm, autorica romana Amerikanka (u prijevodu Sare Profeta, Hena com, 2019) i hrvatska književnica Jelena Zlatar Gamberožić.

    Dvije su autorice razgovarale o književnosti, položaju pisca u Hrvatskoj i Finskoj te o tome kako pisati o obiteljskim tragedijama, odrastanju i ostalim motivima koje se provlače kroz njihove opuse.

    Razgovor je konsekutivno prevođen sa švedskog.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'Mlađi su se hrabro udružli i sami sebi otvorili put'
    Uoči predstavljanja knjige 'Jesmo li to bili mi' objavljujemo intervju s Luizom Bouharoua, prošlogodišnjom dobitnicom Prozaka.

    Ulica mačaka, Suhi morski konjić i Dida i ja neki su od naslova kratkih priča iz knjige Jesmo li to bili mi, s kojom Luiza Bouharoua stiže na festival Prvi prozak na vrh jezika kao prošlogodišnja dobitnica nagrade Prozak. Knjigu pripovijedaka urednički su zajedno potpisali Olja Savičević-Ivančević i Kruno Lokotar. Zbirka je to crtica uspomena na zajedničke avanture odrastanja u kojoj, kako je navedeno na koricama: "...iz priče u priču pratimo nekoliko prijatelja: od djetinjstva na splitskim ulicama i igara na plaži te još dublje u prošlost, u tamu korijenja, među pretke i tetke, do otkopčavanja svijeta i vježbanja životnih lekcija, širenja po poznatim kotama i neimenovanim meridijanima, otkrivanja seksualnosti i inicijacije u svijet odraslih. Mlade junakinje i junake, često zaglavljene i izgubljene između svakodnevice  i snova – ali uvijek izgubljene zajedno – veže i pokreće žudnja za ljubavlju koja im, iako iza ugla, neprekidno izmiče."

    Luiza Bouharoua na književnoj je sceni poznato ime. Njezine su priče uvrštene u zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča iz 2011. i u antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja iz 2012. Kratke priče objavljuje u nacionalnoj i regionalnoj periodici i na književnim portalima te na Trećem programu hrvatskog radija. S diplomom kroatistike i anglistike radi u Skribonautima, piše i prevodi.

    ***

    O nagrađenoj je zbirci Jesmo li to bili mi Olja Savičević Ivančević napisala da je to generacijska knjiga priča i oda prijateljstvu u kojoj ima "nenametljive mudrosti, naivne i dirljive dobrote, drskosti i oporosti kao i putenosti i zavodljive melankolije juga". Jeste li zbirku pripovijedaka pisali kao album za čuvanje uspomena iz mladosti? Koliko je dugo nastajala?

    Knjiga je zbog izvanjskih okolnosti razmjerno dugo nastajala, od trenutka u kojem sam napisala prvu priču do trenutka objave prošlo je više od sedam godina. U tom razdoblju tekst je organski rastao – iz prvih nekoliko priča izraslo je troje glavnih likova, a s njima i koncept knjige. Sada je sve to otisnuto u knjigu koja se istovremeno može čitati i kao zbirka priča (svaka je priča samostalna), ali i kao labavo strukturirani roman povezan upravo tim trima likovima koje, između ostalog, veže i pripadnost istoj generaciji.

    Vaše priče prikazuju svakidašnje situacije od kojih svaka nosi nesvakidašnju životnu pouku koju protagonisti iz želje za odrastanjem nastoje generalizirati kako bi protumačili njezin značaj za svoj život. Iz vaše perspektive, jesu li potencijalni čitatelji zbirke isključivo vršnjaci ili priče imaju univerzalniju poruku?

    Ne bih rekla da je knjiga vršnjačka u smislu da za nju postoji publika samo među mojom generacijom, a nisam ni od jednog dosadašnjeg čitatelja/ice, koji su prilično generacijski šaroliki, dobila takvu povratnu informaciju. Knjiga jest pisana iz generacijske perspektive utoliko što su dva pripovjedača i pripovjedačica vršnjaci, međutim ona fragmentarno prati njihovo odrastanje kroz dvadesetak godina. Nijedan povijesni trenutak ne pripada samo jednoj generaciji, već svim generacijama koje u njemu žive zajedno. Recimo, prekarni i nesigurni oblici rada velika su tema moje generacije, oni su snažna sila koja oblikuje nebrojene aspekte naše svakodnevice, ali su važna točka spoznaje i za moju mamu i njezinu generaciju jer je takva svakodnevica slom njihovog ideala da iz fakulteta slijedi stabilan i pošteno plaćen posao.

    Odrastanje je jedan veliki kišobran ispod kojeg se mogu nagurati sva velika formativna životna  iskustva, i to ga čini univerzalnom i meni uzbudljivom temom. Odrastanje je možda najteži proces koji čovjek u životu prođe, isto tako on nekima uspije, a nekima ne. Upravo su te rane od odrastanja i njegov neizvjestan ishod moj fokus u knjizi.

    Iako autori vezani uz Split rado koriste šarmantni lokalni dijalekt,  vaše priče pisane su na standardu. Zašto niste izdašnije koristili dijalekt? Jeste li time željeli priče usmjeriti i prema publici u drugim dijelovima Hrvatske?

    Dijalekt je u pričama korišten dvojako: kao označitelj doma (mjesta s kojeg su potekli, vremena u kojem su odrasli) i kao označitelj povratka, a povratak je uvijek i geografski i emotivni i jezični. U pričama u kojem on označuje dom, dijalekt je zvučna kulisa, element izgradnje nostalgije za djetinjstvom i bezbrižnošću, makar ona bila samo privid. Priče u kojima je dijalekt signal (kratkotrajnog) povratka ujedno su priče uglavnom pisane na standardu. Standard je tu signal njihove promjene jer se zbog dugotrajnog odsustva i života u drugom dijelu zemlje mijenja i njihov jezik.

    Mlade junakinje i junaci često su zaglavljeni i izgubljeni između svakodnevice  i snova – ali uvijek izgubljeni zajedno, primijetila je Olja Savičević-Ivančević vaš osjećaj za zajedništvo. Koliko je zajedništvo i kolektivno važno vašoj generaciji tridesetineštogodišnjaka? S obzirom na vaš društveni angažman, primjećujete li da je vama osobno zajedništvo važno više nego vršnjacima?

    Čini mi se da se riječ zajedništvo u svakodnevnom govoru – a tu je uglavnom koristi predsjednica, pokoji političar u kampanji ili spiker koji opisuje proslavu nekog sportskog uspjeha – poprilično ispraznila od svog prvobitnog značenja, toliko da ja imam neki zaozor od nje. Ono što spaja moje likove, ono zbog čega su oni zaista zajedno, jest solidarnost i briga. Zajedništvo temeljeno na tim idejama priželjkujem i ovoj i svakoj drugoj zemlji.

    Solidarnost koja ih/nas veže podrazumijeva svijest da pred nama nisu iste prepreke, da možda i ne možemo zamisliti izazove s kojima se onaj drugi/a susreće, ali da svi imamo pravo na dostojanstven i slobodan život te da smo jedni druge u borbi za taj život spremni podržati. U zemlji u kojoj socijalna država istovremeno egzistira kao povijesna anegdota i SF, briga za druge i pružanje podrške, u vidu direktnog rada s ljudima na terenu tamo gdje se oni inače nalaze, nužni su preduvjeti za ostvarenje društva u kojem se zajamčena prava mogu i ostvariti. Ne bih rekla da je želja za društvenim poretkom temeljnim na solidarnosti i brzi nešto što je meni važnije nego mojim vršnjacima. Sve se više ljudi moje generacije, ali i mlađih i starijih, povezuje, angažira i razvija političko djelovanje temeljeno baš na ovim principima.

    Vaše priče uvrštene su u regionalni zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča iz 2011. i Bez vrata, bez kucanja iz 2012. Kakav je bio vaš književni razvoj od tada do danas i jeste li postali prepoznatljiviji na književnoj sceni? Kako se u od tada promijenila književna scena?

    Teško mi je definirati pojam prepoznatljivosti na književnoj sceni – odnosi li se ona na prepoznatljivost među drugim spisateljima/icama i kritikom ili na prepoznatljivost u širem sloju čitatelja/ica. Još mi je teže pozicionirati samu sebe s koje god strane te ograde. Ljudi poznaju moje ime iz spomenutih antologija iz natječaja Sedmica i Kritična Masa, finala natječaja festivala Europske kratke priče i natječaja Ulaznica. To su veliki događaji za malu književnu zajednicu koji ljudi prate i čitaju tako da sam lijep broj suradnji i prijateljstva ostvarila samo zato što se ljudima svidjela priča koju sam poslala natječaj pa su me potražili.

    U proteklih osam godina na sceni pojavio se vrlo lijep broj sjajnih autorica, što poezije što proze, te neke nove organizirane generacije, što pojedinačno što u vidu grupe 90+, i to me baš jako veseli. Ako generacija autora/ica od 1980. naovamo objavljena u antologiji koju su uredili Robert Perišić i Andrea Milanko nije imala ni vrata niti je kucala, ova nova generacija se udružila i sama sebi otvorila put što smatram i pametnim i hrabrim.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Monika Fagerholm u Booksi
    Na tribini 'Autorica vs. Autorica' suočile su se Monika Fagerholm i Jelena Zlatar Gamberožić.

    Na sedmoj u nizu tribina u okviru projekta Europa iznutra i izvana, kojeg provodi izdavačka kuća Hena com, suočile su se finska književnica Monika Fagerholm, autorica romana Amerikanka (u prijevodu Sare Profeta, Hena com, 2019) i hrvatska književnica Jelena Zlatar Gamberožić.

    Dvije su autorice razgovarale o književnosti, položaju pisca u Hrvatskoj i Finskoj te o tome kako pisati o obiteljskim tragedijama, odrastanju i ostalim motivima koje se provlače kroz njihove opuse.

    Razgovor je konsekutivno prevođen sa švedskog.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Genitivi duhovnosti
    Zbirka 'Zvijezde, davna lica spašenih' Davora Šalata mnogo je uvjerljivija kao cjelina nego na razini pojedinačnih pjesama.

    Osim što je riječ o jednoj od vizaulno najimpozantnijih edicija u domaćem izdavaštvu, biblioteka Fraktali zaprešićke Frakture u proteklih je godinu dana donijela uistinu širok dijapazon pjesničkih naslova. U Fraktalima su u tom periodu objavljene nove knjige već odavno afirmiranih, pa i kanoniziranih pjesnikinja i pjesnika (Sonja Manojlović i Miroslav Kirin), ali i knjige autorica i autora koji u književnom polju kotiraju kao mladi (primjerice, Lara Mitraković). Po poziciji koju zauzima u pjesničkom polju, autora knjige kojom će se baviti ovaj osvrt mogli bismo svrstati taman na pola puta između dva navedena simbolička pola. Riječ je o Davoru Šalatu, čija sedma po redu i u Fraktalima tiskana pjesnička knjiga nosi naslov Zvijezde, davna lica spašenih.

    Šalat je u pjesničkom polju prisutan već dulje od četvrt stoljeća – podsjetimo da je još 1991. nagrađen Goranom za mlade pjesnike, kao jedan od šestoro (!) dobitnica/dobitnika ove nagrade na tom posljednjem svejugoslavenskom Goranovom proljeću. Međutim, on u poeziji nije aktivan samo kao pjesnik nego i kao kritičar i kroničar pjesničke produkcije, koji tekstove o poeziji objavljuje već dulje od dvije decenije. Kao jedan od rijetkih autora koji u sferi domaće poezije zauzima sličnu poziciju pada mi na pamet Krešimir Bagić; ipak, dok je Bagić sveučilišni profesor i akademski teoretičar književnosti, Šalat prvenstveno djeluje u medijskoj javnosti, kao novinar i urednik u kulturi. Njegova kritičarska i esejistička aktivnost zasad je urodila s pet knjiga tekstova o (uglavnom hrvatskom) pjesništvu, koje u njegovim biografskim bilješkama i javnim predstavljanjima figuriraju ravnopravno s vlastitim pjesničkim knjigama.

    U skladu s edicijom u kojoj je štampana, zbirka Zvijezde, davna lica spašenih već se na prvi pogled ističe svojim impresivnim, minimalističkim, a impozantnim oblikovanjem (budući da takvi podaci obično izostaju iz ovoga tipa teksta, navedimo da prijelom potpisuje Maja Glušić, a dizajn naslovnice Petra Milički). Međutim, odmah valja reći i da nas čitanje knjige suočava i s jednim bizarnim vizualnim rješenjem, kojem nije lako naći opravdanje u imanentno tekstualnoj ravni: sve su pjesme otisnute samo s desne strane, tj. na neparnim stranicama, dok lijeva strana i parne stranice ostaju prazne. Neki drugi naslovi iz iste biblioteke u koje sam imao uvid (recimo, Žena žutih očiju Josipe Gogić) nisu prelomljeni na taj način. Inflaciju stranica tim je teže opravdati utoliko što je tekst Zvijezda posve dovoljnog obima – šezdesetak pjesama, organiziranih u sedam ciklusa – da i u "standardnom" prijelomu figurira kao cjelovita pjesnička knjiga. Šteta, jer da knjiga nije bez potrebe "napumpana" na 144 stranice, možda bi i cijena mogla biti niža, a papir razumnije utrošen.

    Na poetičkome planu – da se sad fokusiramo na sam tekst – Zvijezde ne donose bitna skretanja u odnosu na koordinate koje su zacrtale dosadašnje Šalatove pjesničke knjige. Riječ je o refleksivno, nerijetko i duhovno orijentiranoj poeziji, pisanoj u stihu, ali mjestimice i u proznome slogu, te izgrađenoj na metafori, personifikaciji i (nešto rjeđe) metonimiji. Bez obzira na varijacije u tonu pjesama, sve ih povezuje prepoznatljiva optika, koju bismo mogli odrediti kao panteističku i animističku. U tom smislu pjesma Baršunasto uho, inače jedna od najuspjelijih u knjizi, nosi gotovo snagu manifesta:

    "Iz noći / iščupala su te / kliješta jutra / i sav plav / ulaziš u visok dan. / Sunčaš se iznutra, / duša ti se doziva / s travama i kamenjem. / Ruke ti provriju / medom i cimetom / i zbir si svih ljudi / koji u tebi postaju / misao i glas. / Sa žamorom njihova šaputanja / vrati se u noć, / sve ih nabroji / u baršunasto / Božje uho."

    Meditaranski štimung koji navedeni stihovi skiciraju inače oblikuje cijeli prvi ciklus knjige, naslovljen Svjetlost prostire stol: more, svjetlost, raslinje, kamen i plavetnilo predstavljaju ključne motivske komponente ove dionice Zvijezda (osobno me spomenuti ciklus čak asocira na poeziju Petra Gudelja, ali u zrcalu – dok je Gudelj pjesnik mediteranske surovosti, uronjen u antički i paganski imaginarij, Šalata bismo mogli odrediti kao pjesnika spiritualnih i meditativnih dimenzija Mediterana, k tomu decidno kršćanske inspiracije). Recimo i da je ciklus Snijeg razmazuje nebo po prozorima izgrađen na protočnim motivima snijega i zime; onaj naslovljen Tvoje riječi stvaraju snijeg okuplja pjesme ljubavnog i intimističkog štimunga; ciklus Titanik je potonuo u svemir orijentiran je "kozmički" (u istoimenoj pjesmi ujedno pronalazimo i sliku koja je dala naslov knjizi: "Titanik je potonuo u svemir, / zvijezde su davna lica spašenih, / još drhtava od straha nad ponorom."; Rasprava sa šutnjom problematizira jezik i šutnju, tj. granice (između) jezika i ne-jezika; šesti i sedmi ciklus, Predigra potopa i Jutro skida mrenu, također tematiziraju jezik, ali prije svega u autoreferencijalnom ključu, kroz tematiziranje pisanja.

    Zvijezde su, tako, poprilično jasno segmentirana i tematsko-motivski organizirana pjesnička knjiga; s druge strane, panteistička vizura i meditativne tendencije o kojima je bilo riječi daju joj konzistenciju cjelovitog projekta.

    Osim što dobro ilustrira dominantnu perspektivu u knjizi, pjesma Baršunasto uho koju smo ranije naveli reprezentativna je za cjelinu knjige i na ravni autorskog prosedea. Primjerice, genitivna metafora "kliješta jutra" nije nimalo usamljen primjer upotrebe ovog ozlogašenog stilskoga sredstva u Zvijezdama: genitivne metafore, metonimije i slične sintagme Šalat koristi i varira rado i često, s različitim učincima i stupnjima učinkovitosti. U njegovim stihovima otud nalazimo i "njivu našeg dodira", i "drhtavi tanjur dana", i "celofan riječi" u konjukturi s "nepoderivom vrećom života", i "mračni brod gramatike" s "jarbolima rečenica" itd.

    Slično vrijedi i za personifikacije, kojih autor kao da se ne može zasititi (recimo, riječi se jednom "presvlače / u kupaće kostime, / skaču u plavo / i zanijeme pod pučinom", a drugi put su "djeca bez roditelja. Nemaju svojeg kruha pa skupljaju naokolo mrvice smisla.") Ponekad je na jednoj figuri-slici izgrađena i cijela pjesma, kao što je slučaj s onom naslovljenom Tijelo dana: "U osvit / zapali / tijelo dana / i u suton / dogorjet će / na lomači zvijezda." Opet, riječ je o skliskom terenu, na kojem je lako otklizati u banalnost; utoliko i rezultati ovakvih pjesničkih strategija kod Šalata osciliraju od vrlo upečatljivog do vrlo osrednjeg.

    S druge strane, Zvijezde su mi djelovale daleko uvjerljivije kad sam čitao cikluse, a onda i knjigu kao cjelinu, nego kad sam se bavio pojedinačnim pjesmama. Naprosto, vrsta poezije koju ona nudi čini mi se znatno efektnijom kad je usidrena u čvrstome konceptu, okvirnu imaginariju i krugu lajtmotiva, nego kad je na razini pjesme ili poetike podvrgavamo close readingu. Opće mjesto o cjelini koja figurira kao nešto više od zbira vlastitih dijelova zapravo posve dobro opisuje moje iskustvo čitanja ove knjige. 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Genitivi duhovnosti
    Zbirka 'Zvijezde, davna lica spašenih' Davora Šalata mnogo je uvjerljivija kao cjelina nego na razini pojedinačnih pjesama.

    Osim što je riječ o jednoj od vizaulno najimpozantnijih edicija u domaćem izdavaštvu, biblioteka Fraktali zaprešićke Frakture u proteklih je godinu dana donijela uistinu širok dijapazon pjesničkih naslova. U Fraktalima su u tom periodu objavljene nove knjige već odavno afirmiranih, pa i kanoniziranih pjesnikinja i pjesnika (Sonja Manojlović i Miroslav Kirin), ali i knjige autorica i autora koji u književnom polju kotiraju kao mladi (primjerice, Lara Mitraković). Po poziciji koju zauzima u pjesničkom polju, autora knjige kojom će se baviti ovaj osvrt mogli bismo svrstati taman na pola puta između dva navedena simbolička pola. Riječ je o Davoru Šalatu, čija sedma po redu i u Fraktalima tiskana pjesnička knjiga nosi naslov Zvijezde, davna lica spašenih.

    Šalat je u pjesničkom polju prisutan već dulje od četvrt stoljeća – podsjetimo da je još 1991. nagrađen Goranom za mlade pjesnike, kao jedan od šestoro (!) dobitnica/dobitnika ove nagrade na tom posljednjem svejugoslavenskom Goranovom proljeću. Međutim, on u poeziji nije aktivan samo kao pjesnik nego i kao kritičar i kroničar pjesničke produkcije, koji tekstove o poeziji objavljuje već dulje od dvije decenije. Kao jedan od rijetkih autora koji u sferi domaće poezije zauzima sličnu poziciju pada mi na pamet Krešimir Bagić; ipak, dok je Bagić sveučilišni profesor i akademski teoretičar književnosti, Šalat prvenstveno djeluje u medijskoj javnosti, kao novinar i urednik u kulturi. Njegova kritičarska i esejistička aktivnost zasad je urodila s pet knjiga tekstova o (uglavnom hrvatskom) pjesništvu, koje u njegovim biografskim bilješkama i javnim predstavljanjima figuriraju ravnopravno s vlastitim pjesničkim knjigama.

    U skladu s edicijom u kojoj je štampana, zbirka Zvijezde, davna lica spašenih već se na prvi pogled ističe svojim impresivnim, minimalističkim, a impozantnim oblikovanjem (budući da takvi podaci obično izostaju iz ovoga tipa teksta, navedimo da prijelom potpisuje Maja Glušić, a dizajn naslovnice Petra Milički). Međutim, odmah valja reći i da nas čitanje knjige suočava i s jednim bizarnim vizualnim rješenjem, kojem nije lako naći opravdanje u imanentno tekstualnoj ravni: sve su pjesme otisnute samo s desne strane, tj. na neparnim stranicama, dok lijeva strana i parne stranice ostaju prazne. Neki drugi naslovi iz iste biblioteke u koje sam imao uvid (recimo, Žena žutih očiju Josipe Gogić) nisu prelomljeni na taj način. Inflaciju stranica tim je teže opravdati utoliko što je tekst Zvijezda posve dovoljnog obima – šezdesetak pjesama, organiziranih u sedam ciklusa – da i u "standardnom" prijelomu figurira kao cjelovita pjesnička knjiga. Šteta, jer da knjiga nije bez potrebe "napumpana" na 144 stranice, možda bi i cijena mogla biti niža, a papir razumnije utrošen.

    Na poetičkome planu – da se sad fokusiramo na sam tekst – Zvijezde ne donose bitna skretanja u odnosu na koordinate koje su zacrtale dosadašnje Šalatove pjesničke knjige. Riječ je o refleksivno, nerijetko i duhovno orijentiranoj poeziji, pisanoj u stihu, ali mjestimice i u proznome slogu, te izgrađenoj na metafori, personifikaciji i (nešto rjeđe) metonimiji. Bez obzira na varijacije u tonu pjesama, sve ih povezuje prepoznatljiva optika, koju bismo mogli odrediti kao panteističku i animističku. U tom smislu pjesma Baršunasto uho, inače jedna od najuspjelijih u knjizi, nosi gotovo snagu manifesta:

    "Iz noći / iščupala su te / kliješta jutra / i sav plav / ulaziš u visok dan. / Sunčaš se iznutra, / duša ti se doziva / s travama i kamenjem. / Ruke ti provriju / medom i cimetom / i zbir si svih ljudi / koji u tebi postaju / misao i glas. / Sa žamorom njihova šaputanja / vrati se u noć, / sve ih nabroji / u baršunasto / Božje uho."

    Meditaranski štimung koji navedeni stihovi skiciraju inače oblikuje cijeli prvi ciklus knjige, naslovljen Svjetlost prostire stol: more, svjetlost, raslinje, kamen i plavetnilo predstavljaju ključne motivske komponente ove dionice Zvijezda (osobno me spomenuti ciklus čak asocira na poeziju Petra Gudelja, ali u zrcalu – dok je Gudelj pjesnik mediteranske surovosti, uronjen u antički i paganski imaginarij, Šalata bismo mogli odrediti kao pjesnika spiritualnih i meditativnih dimenzija Mediterana, k tomu decidno kršćanske inspiracije). Recimo i da je ciklus Snijeg razmazuje nebo po prozorima izgrađen na protočnim motivima snijega i zime; onaj naslovljen Tvoje riječi stvaraju snijeg okuplja pjesme ljubavnog i intimističkog štimunga; ciklus Titanik je potonuo u svemir orijentiran je "kozmički" (u istoimenoj pjesmi ujedno pronalazimo i sliku koja je dala naslov knjizi: "Titanik je potonuo u svemir, / zvijezde su davna lica spašenih, / još drhtava od straha nad ponorom."; Rasprava sa šutnjom problematizira jezik i šutnju, tj. granice (između) jezika i ne-jezika; šesti i sedmi ciklus, Predigra potopa i Jutro skida mrenu, također tematiziraju jezik, ali prije svega u autoreferencijalnom ključu, kroz tematiziranje pisanja.

    Zvijezde su, tako, poprilično jasno segmentirana i tematsko-motivski organizirana pjesnička knjiga; s druge strane, panteistička vizura i meditativne tendencije o kojima je bilo riječi daju joj konzistenciju cjelovitog projekta.

    Osim što dobro ilustrira dominantnu perspektivu u knjizi, pjesma Baršunasto uho koju smo ranije naveli reprezentativna je za cjelinu knjige i na ravni autorskog prosedea. Primjerice, genitivna metafora "kliješta jutra" nije nimalo usamljen primjer upotrebe ovog ozlogašenog stilskoga sredstva u Zvijezdama: genitivne metafore, metonimije i slične sintagme Šalat koristi i varira rado i često, s različitim učincima i stupnjima učinkovitosti. U njegovim stihovima otud nalazimo i "njivu našeg dodira", i "drhtavi tanjur dana", i "celofan riječi" u konjukturi s "nepoderivom vrećom života", i "mračni brod gramatike" s "jarbolima rečenica" itd.

    Slično vrijedi i za personifikacije, kojih autor kao da se ne može zasititi (recimo, riječi se jednom "presvlače / u kupaće kostime, / skaču u plavo / i zanijeme pod pučinom", a drugi put su "djeca bez roditelja. Nemaju svojeg kruha pa skupljaju naokolo mrvice smisla.") Ponekad je na jednoj figuri-slici izgrađena i cijela pjesma, kao što je slučaj s onom naslovljenom Tijelo dana: "U osvit / zapali / tijelo dana / i u suton / dogorjet će / na lomači zvijezda." Opet, riječ je o skliskom terenu, na kojem je lako otklizati u banalnost; utoliko i rezultati ovakvih pjesničkih strategija kod Šalata osciliraju od vrlo upečatljivog do vrlo osrednjeg.

    S druge strane, Zvijezde su mi djelovale daleko uvjerljivije kad sam čitao cikluse, a onda i knjigu kao cjelinu, nego kad sam se bavio pojedinačnim pjesmama. Naprosto, vrsta poezije koju ona nudi čini mi se znatno efektnijom kad je usidrena u čvrstome konceptu, okvirnu imaginariju i krugu lajtmotiva, nego kad je na razini pjesme ili poetike podvrgavamo close readingu. Opće mjesto o cjelini koja figurira kao nešto više od zbira vlastitih dijelova zapravo posve dobro opisuje moje iskustvo čitanja ove knjige. 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Što vam znači ljubav?
    'Pjevač u noći' Olje Savičević Ivančević pruža rijetko doživljen užitak u tekstu, složili su se članovi Booksina čitateljskog kluba.


    "Zapeti u toj potencijalnoj dobi, u tom neraspisanom liku cijeli život, toga me bilo podjednako strah kao i one, jedine druge, preostale mogućnosti koju besplatno nudi život – da u dvadesetima ispuniš obrazac, sklopiš ugovor s vlastitom sudbinom: stan, posao, brak, djeca ili pas, angažman na društvenim mrežama, na vrijeme osigurana grobnica. Svaki drugačiji život skupo košta i ja sam ga, odlazeći od tebe, platila svojim krvavim srcem. Ali ostalo mi je sve drugo. Ruke, noge, glava, oči, pluća, ona stvar."

    Pjevač u noći zasigurno je bio zahtjevan i ambiciozan književni projekt prije no što je sazrio u sjajan istoimeni roman splitske spisateljice Olje Savičević Ivančević, koju je publika već imala prilike upoznati i kroz poeziju (zbirke Bit će strašno kada ja porastem, Vječna djeca, Žensko pismo, Puzzlerojc, Kućna pravila, Mamasafari (i ostale stvari)) i kroz prozu (knjiga priča Nasmijati psa i roman Audio kauboju).

    Pjevač u noći razigrano je, punokrvno i slojevito djelo koje će kritika opisati kao roman ceste, romansu, pa i epistolarno-detektivski roman. Ovaj roman, složili smo se, doista jest sve navedeno, ali i mnogo više od toga jer na relativno malom broju stranica uspijeva obuhvatiti cijeli niz važnih tema koje govore o autoričinom temeljitom promišljanju društvenih, obiteljskih, političkih i intimnih aspekata ljudskog postojanja. Autorica će se tako baviti temom ljubavi u 21. stoljeću (pa i seksa, i braka, i erotike, i libida), ali i temom ljubavi u suvremenoj književnosti ("Pisati valja iz poriva ljubavi, a ne iz poriva osvete i mržnje pa makar o stvarima posljednjim i grubim. Čitao sam nove knjige i u njima sam našao puno opravdana bijesa suvremene čeljadi. Predmnijevam, ako nestane ljubav kao književna opsesija, ostat će nam, kao teme, samo nepravda i smrt. Ako knjige jesu preslika svijeta, zar je zaista na čitavu svijetu ostala važna i ozbiljna samo nepravda?")

    Jednako važnima su se pokazale i teme roditeljstva i odrastanja, života u Splitu (ali ne u bilo kojem Splitu, u urbanom kvartu Split 3 i ulici Dinka Šimunovića), rata i poraća (posebice u Pismu ratnog veterana sa snažnom antiratnom, više puta istaknutom porukom "u ratovanju nema ništa herojskog"), zamršenog klupka vjera-religija-crkva, današnjih ekonomskih prilika (Pismo bankara), samoće, čovjekova habitusa, kao i autorici silno važne teme umjetničkog poziva, stvaranja, erosa koji na to "odlazi", odnosa zbilje i fikcije. Sve to prožeto, kako će prisutni primijetiti, pomno odabranim referencama na tekstove autora koji su Olji Savičević Ivančević bitni.

    Sazdan od dva dijela, prvog, u kojem će (većinu) nas autorica potpuno osvojiti vješto ispričanom ljubavnom pričom o potrazi Naranče Peović za bivšom ljubavi, Slavujem Mitrovićem i njegovim pismima susjedima u ulici Dinka Šimunovića u Splitu (koja čitatelja uvode u vrtoglav labirint jedne druge, nekima od nas, ne sasvim pristupačne narativne linije) i drugog, u kojem nas je Olja Savičević Ivančević jednako tako spretno tresnula o (dvostruko) dno svog postmodernističkog pothvata (a kojim najednom sugerira jedan sasvim drugi uvid u priču ispričanu u prvom dijelu), ovaj je roman, gotovo svi smo se složili, prava književna poslastica.

    Pored zaigrane narativne konstrukcije i maštovite fabule Pjevač dostojno funkcionira i na mikrorazini – stalne promjene perspektive iz koje piše Slavujeva pisma omogućavaju autorici da podijeli cijeli niz oštroumnih i relevantnih promišljanja o svijetu koji nas okružuje, o proteklom ratu, o ljudskim ambicijama, zabludama i slabostima, a jezik, poetičan ("Isplovili su. Isplovili su bez mene. Isplovili. Bez mene."), duhovit ("odavno vaš, tužni paš", "ljubav-av-av-av"), na momente komemorativan (osvrt na jezik kojim smo govorili nekad i sad), te često u inovativnom otklonu od standarda (dijalekt, regionalizmi, funkcionalna prenamjena ili odsustvo standardne interpunkcije), iz stranice u stranicu, pruža rijetko doživljen užitak u tekstu.

    Istina, kraj Pjevača u noći, u kojem će nam neki novi likovi pokušati sugerirati da je cijeli prvi (mnogo opsežniji) dio romana plod konfabulacije pogubljenje šezdesetogodišnjakinje koja je likove u domu za starije utkala u vlastitu ljubavnu sanjariju, nije nas sve osvojio. Mnogi od nas pronašli su zapravo dovoljno argumenata da taj finale prihvate cum grano salis, s rezervom ("možda te žene u domu nisu u pravu, zadržavamo pravo izabrati svoj kraj", reći će neki). No, pomislili smo, to vjerojatno i jest bila autoričina zamisao – istražiti u kojoj će se mjeri čitatelj vezati za Narančinu priču te kako će se nakon toga snaći u trenutku kad ga se podsjeti da je sve ionako samo dobro napisana fikcija. Drugim riječima pokazati da roman može biti kao ruska babuška, da se ono što je činilo okosnicu romana može vrlo vješto i u par stranica smjestiti u novi kontekst-babušku i poprimiti sasvim novo značenje. Čitatelj 21. stoljeća trebao bi se moći nositi s takvim izazovom.

    Posebno mjesto u tekstu svakako zauzima Pismo ravnodušnog Boga, koje je neke "zažuljalo" i radije bi ga izostavili, dok se drugima učinilo kao ključni moment cijelog romana. U njemu smo, pored ostalog, iščitali svojevrsnu opomenu ljudskom rodu i pohvalu ljubavi: "Ali vama sam dao fino ugođen taj signal, najbolje od sebe, iskru božanskog, darak. Pa što ste uradili s tim? Što vam znači ljubav? Jeste li voljeli? Vi mlakonje koji nikad niste osjetili božansko pjenjenje krvi, sveli ste moj dar na svoju usku mjeru, prepali ste se: prvo ste ljubav stoljećima branili jedni drugima, a sad je branite sebi. Ono je i poziv na dobro staro carpe diem: "A ja sam, nek ponavljam, poznato je, ništa drugo nego vi, vaša slika, praslika: ako ste u ljubavi i ja sam Bog epifanije, vaši ljubavni uzdasi i vaš smijeh za mene su laude, jedva podnosim vaša psihopatska trpljenja, histerične žrtve, mržnje, molitve i sustezanja. Pismo je vješto iskorišteno i za vraćanje temi umjetnikove uloge u svijetu (djela): Ja sam Bog, kreator, autor!, pa i za kritiku crkve: Zar da se osvrćem na vaše svećenike trgovce? Da mi takvi budu PR?"

    Ukratko, Pjevača u noći treba čitati: teme koje otvara, promišljanja na koja potiče te poetičnost jezika kojim nas daruje čine ga posebnim mjestom u novijoj hrvatskoj književnosti. 

    Foto: Jos.
     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Što vam znači ljubav?
    'Pjevač u noći' Olje Savičević Ivančević pruža rijetko doživljen užitak u tekstu, složili su se članovi Booksina čitateljskog kluba.


    "Zapeti u toj potencijalnoj dobi, u tom neraspisanom liku cijeli život, toga me bilo podjednako strah kao i one, jedine druge, preostale mogućnosti koju besplatno nudi život – da u dvadesetima ispuniš obrazac, sklopiš ugovor s vlastitom sudbinom: stan, posao, brak, djeca ili pas, angažman na društvenim mrežama, na vrijeme osigurana grobnica. Svaki drugačiji život skupo košta i ja sam ga, odlazeći od tebe, platila svojim krvavim srcem. Ali ostalo mi je sve drugo. Ruke, noge, glava, oči, pluća, ona stvar."

    Pjevač u noći zasigurno je bio zahtjevan i ambiciozan književni projekt prije no što je sazrio u sjajan istoimeni roman splitske spisateljice Olje Savičević Ivančević, koju je publika već imala prilike upoznati i kroz poeziju (zbirke Bit će strašno kada ja porastem, Vječna djeca, Žensko pismo, Puzzlerojc, Kućna pravila, Mamasafari (i ostale stvari)) i kroz prozu (knjiga priča Nasmijati psa i roman Audio kauboju).

    Pjevač u noći razigrano je, punokrvno i slojevito djelo koje će kritika opisati kao roman ceste, romansu, pa i epistolarno-detektivski roman. Ovaj roman, složili smo se, doista jest sve navedeno, ali i mnogo više od toga jer na relativno malom broju stranica uspijeva obuhvatiti cijeli niz važnih tema koje govore o autoričinom temeljitom promišljanju društvenih, obiteljskih, političkih i intimnih aspekata ljudskog postojanja. Autorica će se tako baviti temom ljubavi u 21. stoljeću (pa i seksa, i braka, i erotike, i libida), ali i temom ljubavi u suvremenoj književnosti ("Pisati valja iz poriva ljubavi, a ne iz poriva osvete i mržnje pa makar o stvarima posljednjim i grubim. Čitao sam nove knjige i u njima sam našao puno opravdana bijesa suvremene čeljadi. Predmnijevam, ako nestane ljubav kao književna opsesija, ostat će nam, kao teme, samo nepravda i smrt. Ako knjige jesu preslika svijeta, zar je zaista na čitavu svijetu ostala važna i ozbiljna samo nepravda?")

    Jednako važnima su se pokazale i teme roditeljstva i odrastanja, života u Splitu (ali ne u bilo kojem Splitu, u urbanom kvartu Split 3 i ulici Dinka Šimunovića), rata i poraća (posebice u Pismu ratnog veterana sa snažnom antiratnom, više puta istaknutom porukom "u ratovanju nema ništa herojskog"), zamršenog klupka vjera-religija-crkva, današnjih ekonomskih prilika (Pismo bankara), samoće, čovjekova habitusa, kao i autorici silno važne teme umjetničkog poziva, stvaranja, erosa koji na to "odlazi", odnosa zbilje i fikcije. Sve to prožeto, kako će prisutni primijetiti, pomno odabranim referencama na tekstove autora koji su Olji Savičević Ivančević bitni.

    Sazdan od dva dijela, prvog, u kojem će (većinu) nas autorica potpuno osvojiti vješto ispričanom ljubavnom pričom o potrazi Naranče Peović za bivšom ljubavi, Slavujem Mitrovićem i njegovim pismima susjedima u ulici Dinka Šimunovića u Splitu (koja čitatelja uvode u vrtoglav labirint jedne druge, nekima od nas, ne sasvim pristupačne narativne linije) i drugog, u kojem nas je Olja Savičević Ivančević jednako tako spretno tresnula o (dvostruko) dno svog postmodernističkog pothvata (a kojim najednom sugerira jedan sasvim drugi uvid u priču ispričanu u prvom dijelu), ovaj je roman, gotovo svi smo se složili, prava književna poslastica.

    Pored zaigrane narativne konstrukcije i maštovite fabule Pjevač dostojno funkcionira i na mikrorazini – stalne promjene perspektive iz koje piše Slavujeva pisma omogućavaju autorici da podijeli cijeli niz oštroumnih i relevantnih promišljanja o svijetu koji nas okružuje, o proteklom ratu, o ljudskim ambicijama, zabludama i slabostima, a jezik, poetičan ("Isplovili su. Isplovili su bez mene. Isplovili. Bez mene."), duhovit ("odavno vaš, tužni paš", "ljubav-av-av-av"), na momente komemorativan (osvrt na jezik kojim smo govorili nekad i sad), te često u inovativnom otklonu od standarda (dijalekt, regionalizmi, funkcionalna prenamjena ili odsustvo standardne interpunkcije), iz stranice u stranicu, pruža rijetko doživljen užitak u tekstu.

    Istina, kraj Pjevača u noći, u kojem će nam neki novi likovi pokušati sugerirati da je cijeli prvi (mnogo opsežniji) dio romana plod konfabulacije pogubljenje šezdesetogodišnjakinje koja je likove u domu za starije utkala u vlastitu ljubavnu sanjariju, nije nas sve osvojio. Mnogi od nas pronašli su zapravo dovoljno argumenata da taj finale prihvate cum grano salis, s rezervom ("možda te žene u domu nisu u pravu, zadržavamo pravo izabrati svoj kraj", reći će neki). No, pomislili smo, to vjerojatno i jest bila autoričina zamisao – istražiti u kojoj će se mjeri čitatelj vezati za Narančinu priču te kako će se nakon toga snaći u trenutku kad ga se podsjeti da je sve ionako samo dobro napisana fikcija. Drugim riječima pokazati da roman može biti kao ruska babuška, da se ono što je činilo okosnicu romana može vrlo vješto i u par stranica smjestiti u novi kontekst-babušku i poprimiti sasvim novo značenje. Čitatelj 21. stoljeća trebao bi se moći nositi s takvim izazovom.

    Posebno mjesto u tekstu svakako zauzima Pismo ravnodušnog Boga, koje je neke "zažuljalo" i radije bi ga izostavili, dok se drugima učinilo kao ključni moment cijelog romana. U njemu smo, pored ostalog, iščitali svojevrsnu opomenu ljudskom rodu i pohvalu ljubavi: "Ali vama sam dao fino ugođen taj signal, najbolje od sebe, iskru božanskog, darak. Pa što ste uradili s tim? Što vam znači ljubav? Jeste li voljeli? Vi mlakonje koji nikad niste osjetili božansko pjenjenje krvi, sveli ste moj dar na svoju usku mjeru, prepali ste se: prvo ste ljubav stoljećima branili jedni drugima, a sad je branite sebi. Ono je i poziv na dobro staro carpe diem: "A ja sam, nek ponavljam, poznato je, ništa drugo nego vi, vaša slika, praslika: ako ste u ljubavi i ja sam Bog epifanije, vaši ljubavni uzdasi i vaš smijeh za mene su laude, jedva podnosim vaša psihopatska trpljenja, histerične žrtve, mržnje, molitve i sustezanja. Pismo je vješto iskorišteno i za vraćanje temi umjetnikove uloge u svijetu (djela): Ja sam Bog, kreator, autor!, pa i za kritiku crkve: Zar da se osvrćem na vaše svećenike trgovce? Da mi takvi budu PR?"

    Ukratko, Pjevača u noći treba čitati: teme koje otvara, promišljanja na koja potiče te poetičnost jezika kojim nas daruje čine ga posebnim mjestom u novijoj hrvatskoj književnosti. 

    Foto: Jos.
     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Od traume do dvije knjige
    Uoči festivala Prvi prozak na vrh jezika razgovarali smo s nagrađivanim mladim pjesnikom Denisom Ćosićem.

    Dobitnik čak dvije nagrade za poeziju u kratkom roku, Goran za mlade autore i Pjesničkih susreta Drenovci i utoliko skori autor dviju knjiga Neonski bog mržnje i Crveno prije sutona, Denis Ćosić, nastupit će na Festivalu Prvi prozak na vrh jezika i tim je povodom razgovarao sa Sandrom Mlakar.

    Za Vašu poeziju kažu da je kombinacija magičnog realizma i nadrealizma, stoga je u središtu pažnje ja sa svojim opsesijama i strahovima. Zašto se u nadrealnoj vizuri naziru obrisi slavonskih iseljenih sela i praznih kuća? Koliko Vašu poeziju usmjerenu na individualno određuje kolektivno i pripadnost zajednici?

    Slavonija, preciznije Požega iz koje dolazim, je kao crna rupa koja vas guta toliko sporo da mazohistički uživate u tome. Slavonija je uništena, nemojmo se zavaravati da će se išta promijeniti ka boljem. S ljudima koji su otišli, otišlo je i ono malo nade da se život nastavi regularno odvijati. Oni koji su ostali, prebacili su se u alternativnu stvarnost, u svijet u kojemu nema naprijed ni nazad. Mrtva točka ničega. Ljudi su izmoreni, oronuli, jednom nogom u grobu, sa štrikom u ruci koji pomalo primiču vratu. Mladi nemaju budućnost, stari uzdišu za prošlosti. Nisam doživio rat, ali sam svjedok izumiranja svega onoga što volim. Odatle i taj nadrealizam. Jer čovjek ne može vjerovati da se to doista događa.

    Vaši pjesnički počeci bili su dosta traumatični – u razgovoru za portal Srednja.hr prisjetili ste se kako su Vam u školi rekli da se ne znate kreativno izražavati. Kako ste ipak održali zanimanje za poeziju? Zašto ste nastavili pisati poeziju unatoč obeshrabrenjima iz okoline?

    Bilo mi je toliko traumatično da sam napisao dvije knjige. A kako je krenulo, trauma će me proganjati do kraja života. Ustvari je riječ o anegdoti koju sam uvrstio u knjigu Neonski bog mržnje, ali toliko učestalo dobivam ovo pitanje da se stvarno već doimao kao traumatično iskustvo. Nisam siguran da bi mi itko mogao potkopati zanimaciju za poeziju. Neke stvari jednostavno radimo iz nutarnjih potreba.

    Prolog zbirke Crveno prije sutona, za koju ste nagrađeni Goranom za mlade pjesnike, značenje je riječi suton iz Rječnika simbola Chevaliera i Gheerbranta. Vidite li oko sebe pjesnike srodnog izraza?

    Oko sebe vidim niz kvalitetnih književnika s osebujnim i specifičnim načinom izražavanja. Srodni smo po temama koje obrađujemo. Tako je nedavno u Booksi održana tribina pod nazivom Povratak poezije prirodi koju je moderirala Monika Herceg, a sudjelovali su uz mene i Marija Dejanović, Goran Čolakhodžić, Ivan Šamija i Alen Brlek.

    Priznanje vašem pjesništvu i prijevod je vaših pjesama na slovenski u suradnji s Mladim rimama. Kako je došlo do prijevoda? Kako je vaše pjesme dočekala slovenska publika?

    Do prijevoda je došlo sudjelovanjem na pjesničkoj tribini Mladih rima u Ljubljani. Natalija Milovanović, prevoditeljica mojih pjesama na slovenski, voli reći kako je prepoznala moj potencijal i prije nego sam bio afirmiran. Posljedično, pjesme su objavili na slovenskom portalu i časopisu.

    Studirate upravljanje ljudskim potencijalima na VERN-u i primjećujete povezanost svog studija s poezijom jer je i jednom i drugom zajednička psihologija. Kakvo radno mjesto ćete tražiti?

    Ono koje će mi ostaviti dovoljno prostora da se bavim književnošću. Možda postanem i konobar. Nešto dovoljno otkačeno da ljudi pomisle da nisam ubrojiv.

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Od traume do dvije knjige
    Uoči festivala Prvi prozak na vrh jezika razgovarali smo s nagrađivanim mladim pjesnikom Denisom Ćosićem.

    Dobitnik čak dvije nagrade za poeziju u kratkom roku, Goran za mlade autore i Pjesničkih susreta Drenovci i utoliko skori autor dviju knjiga Neonski bog mržnje i Crveno prije sutona, Denis Ćosić, nastupit će na Festivalu Prvi prozak na vrh jezika i tim je povodom razgovarao sa Sandrom Mlakar.

    Za Vašu poeziju kažu da je kombinacija magičnog realizma i nadrealizma, stoga je u središtu pažnje ja sa svojim opsesijama i strahovima. Zašto se u nadrealnoj vizuri naziru obrisi slavonskih iseljenih sela i praznih kuća? Koliko Vašu poeziju usmjerenu na individualno određuje kolektivno i pripadnost zajednici?

    Slavonija, preciznije Požega iz koje dolazim, je kao crna rupa koja vas guta toliko sporo da mazohistički uživate u tome. Slavonija je uništena, nemojmo se zavaravati da će se išta promijeniti ka boljem. S ljudima koji su otišli, otišlo je i ono malo nade da se život nastavi regularno odvijati. Oni koji su ostali, prebacili su se u alternativnu stvarnost, u svijet u kojemu nema naprijed ni nazad. Mrtva točka ničega. Ljudi su izmoreni, oronuli, jednom nogom u grobu, sa štrikom u ruci koji pomalo primiču vratu. Mladi nemaju budućnost, stari uzdišu za prošlosti. Nisam doživio rat, ali sam svjedok izumiranja svega onoga što volim. Odatle i taj nadrealizam. Jer čovjek ne može vjerovati da se to doista događa.

    Vaši pjesnički počeci bili su dosta traumatični – u razgovoru za portal Srednja.hr prisjetili ste se kako su Vam u školi rekli da se ne znate kreativno izražavati. Kako ste ipak održali zanimanje za poeziju? Zašto ste nastavili pisati poeziju unatoč obeshrabrenjima iz okoline?

    Bilo mi je toliko traumatično da sam napisao dvije knjige. A kako je krenulo, trauma će me proganjati do kraja života. Ustvari je riječ o anegdoti koju sam uvrstio u knjigu Neonski bog mržnje, ali toliko učestalo dobivam ovo pitanje da se stvarno već doimao kao traumatično iskustvo. Nisam siguran da bi mi itko mogao potkopati zanimaciju za poeziju. Neke stvari jednostavno radimo iz nutarnjih potreba.

    Prolog zbirke Crveno prije sutona, za koju ste nagrađeni Goranom za mlade pjesnike, značenje je riječi suton iz Rječnika simbola Chevaliera i Gheerbranta. Vidite li oko sebe pjesnike srodnog izraza?

    Oko sebe vidim niz kvalitetnih književnika s osebujnim i specifičnim načinom izražavanja. Srodni smo po temama koje obrađujemo. Tako je nedavno u Booksi održana tribina pod nazivom Povratak poezije prirodi koju je moderirala Monika Herceg, a sudjelovali su uz mene i Marija Dejanović, Goran Čolakhodžić, Ivan Šamija i Alen Brlek.

    Priznanje vašem pjesništvu i prijevod je vaših pjesama na slovenski u suradnji s Mladim rimama. Kako je došlo do prijevoda? Kako je vaše pjesme dočekala slovenska publika?

    Do prijevoda je došlo sudjelovanjem na pjesničkoj tribini Mladih rima u Ljubljani. Natalija Milovanović, prevoditeljica mojih pjesama na slovenski, voli reći kako je prepoznala moj potencijal i prije nego sam bio afirmiran. Posljedično, pjesme su objavili na slovenskom portalu i časopisu.

    Studirate upravljanje ljudskim potencijalima na VERN-u i primjećujete povezanost svog studija s poezijom jer je i jednom i drugom zajednička psihologija. Kakvo radno mjesto ćete tražiti?

    Ono koje će mi ostaviti dovoljno prostora da se bavim književnošću. Možda postanem i konobar. Nešto dovoljno otkačeno da ljudi pomisle da nisam ubrojiv.

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Once Upon a Time...
    U trilerski zanimljivom međugeneracijskom dijalogu razotkrivamo kako su se u davna predFEKP-ovska vremena ljudi uspijevali nalaziti vani i družiti se.

    Ne tako davno nismo pravo ni znali što je to festival i vezali smo taj pojam uglavnom uz glazbu i film. Kako ovdje – tako i šire, mislilo se valjda da je to događanje toliko složeno da ga mogu upriličiti samo država tj. tijela od po nekoliko stotina stručnjaka iz različitih područja. Takvo je vrijeme bilo i premda je to današnjoj mladeži teško i zamisliti – nismo u to doba znali niti mnoge druge stvari. Nismo, primjerice, imali blage veze što su to društvene mreže!

    Pa kako ste se družili!? – pita se mladi čovjek.

    Kopkajući dalje, povjesničari će vam otkriti – nije zapravo bilo ni Interneta, pa čak ni mobitela! Zanimljivo je, iako možda komplicirano za shvatiti, kad ne znaš da nešto postoji – možeš komotno živjeti bez toga. Umjesto društvenih mreža – izlazili smo van i družili se uživo.

    Na ovom mjestu svaki mladi čovjek s punim pravom će vas optužiti kako širite laži: Ta, hajte, molim vas, ako niste imali mobitele, kako ste se uopće mogli naći negdje?

    Jednostavno, pokušavate razjasniti stvar, poslije škole se dogovorimo: idemo večeras van i onda se u dogovoreno vrijeme nađemo tamo – vani. Ili se čujemo preko telefona – to je neka vrsta pramobitela, sprave koja je bila glomazna i stajala je na jednom mjestu u kući i nisi je mogao nositi sobom naokolo.

    Eh, da, lukavo će mladi čovjek, ali to nije realno. Između vremena kada ste se dogovorili i vremena nalaženja vani ima još vremena tijekom kojega uopće niste u prilici na bilo koji način komunicirati međusobno. U tom, dakle, vremenu, vi ste na priliku u Dubravi, a vaš prijatelj ili prijateljica u Sopotu i praktički je nemoguće naći se negdje u gradu. To su naprosto prevelike razdaljine da bi ih netko prelazio, a da nije u stalnom kontaktu, bilo putem društvenih mreža, bilo putem sms-a i slično. Pa to je čisto bauljanje. Može se toliko toga dogoditi, a druga strana neće znati ništa o tome – jer nemate način da im dojavite. Tijekom cijelog puta vi ste faktički odsječeni od svijeta i u takvim ekstremnim uvjetima, kako je uopće moguće da se nađete u određeno vrijeme i na određenom mjestu!?

    Ali uvijek se nađemo, trsite se objasniti, katkad se nađemo vani, a da se prethodno uopće i ne dogovorimo. To 'vani' – bila su neka od dva, tri ili šest mjesta gdje se i inače nalazite. Dođeš i ostaneš na tom jednom mjestu – i čekaš. Prije ili poslije, netko od tvojih će se pojaviti. A čak ako se baš nitko i ne pojavi – ima drugih ljudi koje možeš upoznati.

    Zašto bi, za ime Krista, upoznavao nepoznate ljude!? Hajde da su ti FB prijatelji, još i nekako... ali ovako, iz čista mira?

    Te stvari su se nekako spontano događale, razumijete, na istom ste mjestu, približno istih godina i nije bilo nikakvo čudo upustiti se u razgovor s nekim. To je kao recimo kad vam FB, shvativši da imate debelo ispod 1000 frendova, predloži – hej, ova osoba i vi imate toliko i toliko zajedničkih prijatelja, pa zašto onda toj osobi ne pošaljete zahtjev za prijateljstvo!?

    Mlada osoba još uvijek je sumnjičava. Da, ali FB to pouzdano zna i ljudi koje vam povremeno predlaže, zasigurno imaju nešto zajedničko s tobom – ta, ne bi te FB lagao u vezi toga. A ti sam ne znaš ništa o tim nepoznatim ljudima. To su samo ljudi.

    Istina, ali ste na istom mjestu, već ste ih viđali tu i to vam je zajedničko. Na tom mjestu puštaju The Smitsh, na priliku, i slične stvari – što znači da i svi koji tu dolazite volite The Smithse. Ili barem nemate ništa protiv. Ljudi koji su više voljeli Napalm Death ili Adriana Celentana išli su na mjesta gdje su puštali takvu glazbu.

    Glazbeni ukus je bio važan? – ljubopitljivo će mladi čovjek.

    Da, glazba je bila prilično važna.

    Wait a minute…! A serije, kako ste, k jarcu gledali serije, ako već niste imali interneta. Prek televizije!?

    Uglavnom uopće nismo gledali televiziju. Radije smo išli van. Televiziju si gledao kao mali – Pčelicu Maju, Branka Kockicu, Opstanak i druge stvari. A kad počneš izlaziti van – do viđenja televizija. Išli smo u kino i posuđivali filmove u videotekama. I čitali smo. Knjige. Odeš u knjižnicu i posudiš knjigu. A književnih festivala baš i nije bilo.

    Nije bilo književnih festivala, pa FEKP postoji od kad ja i moji FB prijatelji znamo za sebe!

    Da, ali vi imate oko dvadeset godina. FEKP-u je osamnaest, a pokrenuo ga je tip koji je također odrastao u ono predinternetsko i predmobitelsko doba. U to vrijeme i nije bilo tako puno pisaca kao danas. To jest – bilo je, ali ne toliko. U svakom slučaju živih pisaca bilo je manje. Ali neke stvari si morao pročitati, mislim  - osim lektire, recimo Kerouaca, pa Hessea, Kiša i još neke. E, a onda su, mic-po-mic došli i drugi. Sredinom ili koncem osamdesetih pojavili su se pisci koji povezuju vaše i naše vrijeme.

    Tko na primjer?

    Ovdje je to Edo Popović – Edo povezuje sve.

     

    foto: Giampiero Ridella

    F.B., 7. lipnja 2019., Zagreb

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'Dvije luđakinje s nemalim potencijalom'
    Ususret performansu 'Poplava' Sandra Mlakar razgovarala je sa Sarom Renar, polovicom dua Dejanović-Renar.

    Sara Renar i Marija Dejanović, na festivalu Prvi prozak na vrh jezika, čiji cjelokupni program možete pogledati na linku, u četvrtak 12.6. u caffeu Pločnik premijerno će izvesti Poplavu, još jedan zajednički glazbeno-poetski projekt, ovaj put uglavnom sazdan oko druge zbirke poezije Marije Dejanović, Središnji god. S polovicom ovog dueta, Sarom Renar, razgovarala je Sandra Mlakar.

    ***

    Kako je nastao zajednički projekt s kojim nastupate na Prvom prozaku?

    Marija i ja smo započele suradnju na Goranovom proljeću 2018. godine. Ja sam improvizirala prateći pjesnike na sceni, a ona je pak na istom festivalu dobila nagradu za mlade pjesnike. Kasnije te godine smo za promociju njene zbirku Etika kruha i konja napravile 30-minutni performans U privremenom smještaju kod ljudi koji je u međuvremenu izdan i kao album te ga sad već izvodimo peti put. A kako bi se izbjeglo izvođenje istog projekta dan za danom u istom gradu, organizator Prvog prozaka je naručio novi performans za Marijine stihove iz nove zbirke pjesama Središnji god, pa smo ga mi kao pravi renesansne umjetnice po narudžbi i napravile. Zove se Poplava.

    Zašto je vaš zajednički album objavljen na prvi dan proljeća?

    Činilo se prikladno izdati album na godišnjicu naše suradnje, a i mediji vole kada se mogu uhvatiti za neki datum.

    Za album U privremenom smještaju kod ljudi kažu da nije improvizacija i nije čitanje poezije uz glazbu. Što jest?

    Privremeni smještaj je opasna vožnja, jedan podsvjesni put kroz pakao i nazad, bučan je, mjestimično vrlo agresivan s (nadam se) katarzičnim efektom na gledaoca/sluštaelja. Poplava je pak antipod Smještaju sa pop melodijama i beatom, pjevna je, gotovo pa meditacijska, ali se i ovdje provlači neka nelagodna jeza. Ipak je to Marijin potpis.

    Naslov U privremenom smještaju kod ljudi upućuje na anđeoske dimenzije postojanja. Kome je namijenjena poezija koju zajedno izvodite?

    To se uvijek pitam. Koga uopće zanima istraživanje zvučnog prostora kroz stihove? Pa ipak, festivali i kazališta zovu, neki krug publike se stvara a nas dvije smo praktički postale bend.

    Kakvi su daljnji planovi s albumom? Jesu li na vidiku zajedničke turneje i nastupi ili možda novi zajednički projekti?

    S obzirom da sad zajedno sa novom Poplavom imamo minutažu i preko festivalskog seta, tko zna gdje ćemo još sve završiti. Dvije luđakinje s nemalim potencijalom, tako nas vidim. Avantura je tek počela.

    Detaljan program i dodatne informacije o festivalu Prvi prozak na vrh jezika potražite na Facebooku.

    Foto: rom@nski photo; wikimedia commons.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Prvi prozak na vrh jezika 2019.
    Program ovogodišnjeg Prvog prozaka na vrh jezika.

    Festival Prvi prozak na vrh jezika namijenjen je predstavljanju i umrežavanju mladih, već nagrađivanih, autora/ica, nagrada i ljudi koji iza njih stoje. Pogonom za lansiranje i etabliranje dolazećih autora, ukratko!

    Ovogodišnje izdanje festivala predstavlja dobitnike nagrada Prozak, Na vrh jezika, Goran za mlade pjesnike, Ulaznica, Kvirin, Treći trg, nagrade Zdravko Pucak i nagrade Spasimo putopis.

    Festival se otvara 11. lipnja 2019. u 19.30 u Cafe u dvorištu dodjelom nagrada Prozak i Na vrh jezika za 2018. Marini Gudelj i Lani Bojanić. Sudjeluju: Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar, Kruno Lokotar i Marko Pavlovski. Slijedi u 20.30 predstavljanje knjige Neonski bog mržnje Denisa Ćosića, dobitnika Nagrade Goran 2018. i nagrade Pjesničkih susreta u Drenovcima te u 21.15h predstavljanje zbirke Simptomi dobitnika nagrade Treći trg za poeziju Dinka Krehe, a uz autora sudjeluje Lucija Butković.

    Idućeg dana, 12. lipnja u caffe baru Pločnik u 19.30h održava se predstavljanje knjige priča Jesmo li to bili mi Luize Bouharaoue, dobitnice nagrade Prozak 2017., čiji su žiranti: Olja Savičević Ivančević i Kruno Lokotar. Potom u  20.30h slijedi performans-predstavljanje knjige Središnji god Marije Dejanović, dobitnice Nagrade Zdravko Pucak. Izvode: Sara Renar i Marija Dejanović.

    U četvrtak, 13. lipnja u caffe baru Pločnik u 19.30h bit će predstavljanje poezije Vigora Vukotića, nagrađenog na natječaju Ulaznica 2018., a čiji su žiranti Vladimir Arsenić i Dunja Ilić. Slijedi u 20.00h predstavljanje dobitnika nagrade Spasimo putopis Nikole Kuprešanina, a žiranti su Jerko Bakotin i Kruno Lokotar. U 20.30h bit će predstavljanje knjige Lovostaj Monike Herceg, dobitnice Nagrade Na vrh jezika 2017., a žiranti su Kruno Lokotar i Dunja Ilić.

    Detaljan program pogledajte na linku.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'Dvije luđakinje s nemalim potencijalom'
    Ususret performansu 'Poplava' Sandra Mlakar razgovarala je sa Sarom Renar, polovicom dua Dejanović-Renar.

    Sara Renar i Marija Dejanović, na festivalu Prvi prozak na vrh jezika, čiji cjelokupni program možete pogledati na linku, u četvrtak 12.6. u caffeu Pločnik premijerno će izvesti Poplavu, još jedan zajednički glazbeno-poetski projekt, ovaj put uglavnom sazdan oko druge zbirke poezije Marije Dejanović, Središnji god. S polovicom ovog dueta, Sarom Renar, razgovarala je Sandra Mlakar.

    ***

    Kako je nastao zajednički projekt s kojim nastupate na Prvom prozaku?

    Marija i ja smo započele suradnju na Goranovom proljeću 2018. godine. Ja sam improvizirala prateći pjesnike na sceni, a ona je pak na istom festivalu dobila nagradu za mlade pjesnike. Kasnije te godine smo za promociju njene zbirku Etika kruha i konja napravile 30-minutni performans U privremenom smještaju kod ljudi koji je u međuvremenu izdan i kao album te ga sad već izvodimo peti put. A kako bi se izbjeglo izvođenje istog projekta dan za danom u istom gradu, organizator Prvog prozaka je naručio novi performans za Marijine stihove iz nove zbirke pjesama Središnji god, pa smo ga mi kao pravi renesansne umjetnice po narudžbi i napravile. Zove se Poplava.

    Zašto je vaš zajednički album objavljen na prvi dan proljeća?

    Činilo se prikladno izdati album na godišnjicu naše suradnje, a i mediji vole kada se mogu uhvatiti za neki datum.

    Za album U privremenom smještaju kod ljudi kažu da nije improvizacija i nije čitanje poezije uz glazbu. Što jest?

    Privremeni smještaj je opasna vožnja, jedan podsvjesni put kroz pakao i nazad, bučan je, mjestimično vrlo agresivan s (nadam se) katarzičnim efektom na gledaoca/sluštaelja. Poplava je pak antipod Smještaju sa pop melodijama i beatom, pjevna je, gotovo pa meditacijska, ali se i ovdje provlači neka nelagodna jeza. Ipak je to Marijin potpis.

    Naslov U privremenom smještaju kod ljudi upućuje na anđeoske dimenzije postojanja. Kome je namijenjena poezija koju zajedno izvodite?

    To se uvijek pitam. Koga uopće zanima istraživanje zvučnog prostora kroz stihove? Pa ipak, festivali i kazališta zovu, neki krug publike se stvara a nas dvije smo praktički postale bend.

    Kakvi su daljnji planovi s albumom? Jesu li na vidiku zajedničke turneje i nastupi ili možda novi zajednički projekti?

    S obzirom da sad zajedno sa novom Poplavom imamo minutažu i preko festivalskog seta, tko zna gdje ćemo još sve završiti. Dvije luđakinje s nemalim potencijalom, tako nas vidim. Avantura je tek počela.

    Detaljan program i dodatne informacije o festivalu Prvi prozak na vrh jezika potražite na Facebooku.

    Foto: rom@nski photo; wikimedia commons.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Prvi prozak na vrh jezika 2019.
    Program ovogodišnjeg Prvog prozaka na vrh jezika.

    Festival Prvi prozak na vrh jezika namijenjen je predstavljanju i umrežavanju mladih, već nagrađivanih, autora/ica, nagrada i ljudi koji iza njih stoje. Pogonom za lansiranje i etabliranje dolazećih autora, ukratko!

    Ovogodišnje izdanje festivala predstavlja dobitnike nagrada Prozak, Na vrh jezika, Goran za mlade pjesnike, Ulaznica, Kvirin, Treći trg, nagrade Zdravko Pucak i nagrade Spasimo putopis.

    Festival se otvara 11. lipnja 2019. u 19.30 u Cafe u dvorištu dodjelom nagrada Prozak i Na vrh jezika za 2018. Marini Gudelj i Lani Bojanić. Sudjeluju: Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar, Kruno Lokotar i Marko Pavlovski. Slijedi u 20.30 predstavljanje knjige Neonski bog mržnje Denisa Ćosića, dobitnika Nagrade Goran 2018. i nagrade Pjesničkih susreta u Drenovcima te u 21.15h predstavljanje zbirke Simptomi dobitnika nagrade Treći trg za poeziju Dinka Krehe, a uz autora sudjeluje Lucija Butković.

    Idućeg dana, 12. lipnja u caffe baru Pločnik u 19.30h održava se predstavljanje knjige priča Jesmo li to bili mi Luize Bouharaoue, dobitnice nagrade Prozak 2017., čiji su žiranti: Olja Savičević Ivančević i Kruno Lokotar. Potom u  20.30h slijedi performans-predstavljanje knjige Središnji god Marije Dejanović, dobitnice Nagrade Zdravko Pucak. Izvode: Sara Renar i Marija Dejanović.

    U četvrtak, 13. lipnja u caffe baru Pločnik u 19.30h bit će predstavljanje poezije Vigora Vukotića, nagrađenog na natječaju Ulaznica 2018., a čiji su žiranti Vladimir Arsenić i Dunja Ilić. Slijedi u 20.00h predstavljanje dobitnika nagrade Spasimo putopis Nikole Kuprešanina, a žiranti su Jerko Bakotin i Kruno Lokotar. U 20.30h bit će predstavljanje knjige Lovostaj Monike Herceg, dobitnice Nagrade Na vrh jezika 2017., a žiranti su Kruno Lokotar i Dunja Ilić.

    Detaljan program pogledajte na linku.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Prvi prozak na vrh jezika 219.
    Program ovogodišnjeg Prvog prozaka na vrh jezika.

    Festival Prvi prozak na vrh jezika namijenjen je predstavljanju i umrežavanju mladih, već nagrađivanih, autora/ica, nagrada i ljudi koji iza njih stoje. Pogonom za lansiranje i etabliranje dolazećih autora, ukratko!

    Ovogodišnje izdanje festivala predstavlja dobitnike nagrada Prozak, Na vrh jezika, Goran za mlade pjesnike, Ulaznica, Kvirin, Treći trg, nagrade Zdravko Pucak i nagrade Spasimo putopis.

    Festival se otvara 11. lipnja 2019. u 19.30 u Cafe u dvorištu dodjelom nagrada Prozak i Na vrh jezika za 2018. Marini Gudelj i Lani Bojanić. Sudjeluju: Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar, Kruno Lokotar i Marko Pavlovski. Slijedi u 20.30 predstavljanje knjige Neonski bog mržnje Denisa Ćosića, dobitnika Nagrade Goran 2018. i nagrade Pjesničkih susreta u Drenovcima te u 21.15h predstavljanje zbirke Simptomi dobitnika nagrade Treći trg za poeziju Dinka Krehe, a uz autora sudjeluje Lucija Butković.

    Idućeg dana, 12. lipnja u caffe baru Pločnik u 19.30h održava se predstavljanje knjige priča Jesmo li to bili mi Luize Bouharaoue, dobitnice nagrade Prozak 2017., čiji su žiranti: Olja Savičević Ivančević i Kruno Lokotar. Potom u  20.30h slijedi performans-predstavljanje knjige Središnji god Marije Dejanović, dobitnice Nagrade Zdravko Pucak. Izvode: Sara Renar i Marija Dejanović.

    U četvrtak, 13. lipnja u caffe baru Pločnik u 19.30h bit će predstavljanje poezije Vigora Vukotića, nagrađenog na natječaju Ulaznica 2018., a čiji su žiranti Vladimir Arsenić i Dunja Ilić. Slijedi u 20.00h predstavljanje dobitnika nagrade Spasimo putopis Nikole Kuprešanina, a žiranti su Jerko Bakotin i Kruno Lokotar. U 20.30h bit će predstavljanje knjige Lovostaj Monike Herceg, dobitnice Nagrade Na vrh jezika 2017., a žiranti su Kruno Lokotar i Dunja Ilić.

    Detaljan program pogledajte na linku.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Once Upon a Time...
    U trilerski zanimljivom međugeneracijskom dijalogu razotkrivamo kako su se u davna predFEKP-ovska vremena ljudi uspijevali nalaziti vani i družiti se.

    Ne tako davno nismo pravo ni znali što je to festival i vezali smo taj pojam uglavnom uz glazbu i film. Kako ovdje – tako i šire, mislilo se valjda da je to događanje toliko složeno da ga mogu upriličiti samo država tj. tijela od po nekoliko stotina stručnjaka iz različitih područja. Takvo je vrijeme bilo i premda je to današnjoj mladeži teško i zamisliti – nismo u to doba znali niti mnoge druge stvari. Nismo, primjerice, imali blage veze što su to društvene mreže!

    Pa kako ste se družili!? – pita se mladi čovjek.

    Kopkajući dalje, povjesničari će vam otkriti – nije zapravo bilo ni Interneta, pa čak ni mobitela! Zanimljivo je, iako možda komplicirano za shvatiti, kad ne znaš da nešto postoji – možeš komotno živjeti bez toga. Umjesto društvenih mreža – izlazili smo van i družili se uživo.

    Na ovom mjestu svaki mladi čovjek s punim pravom će vas optužiti kako širite laži: Ta, hajte, molim vas, ako niste imali mobitele, kako ste se uopće mogli naći negdje?

    Jednostavno, pokušavate razjasniti stvar, poslije škole se dogovorimo: idemo večeras van i onda se u dogovoreno vrijeme nađemo tamo – vani. Ili se čujemo preko telefona – to je neka vrsta pramobitela, sprave koja je bila glomazna i stajala je na jednom mjestu u kući i nisi je mogao nositi sobom naokolo.

    Eh, da, lukavo će mladi čovjek, ali to nije realno. Između vremena kada ste se dogovorili i vremena nalaženja vani ima još vremena tijekom kojega uopće niste u prilici na bilo koji način komunicirati međusobno. U tom, dakle, vremenu, vi ste na priliku u Dubravi, a vaš prijatelj ili prijateljica u Sopotu i praktički je nemoguće naći se negdje u gradu. To su naprosto prevelike razdaljine da bi ih netko prelazio, a da nije u stalnom kontaktu, bilo putem društvenih mreža, bilo putem sms-a i slično. Pa to je čisto bauljanje. Može se toliko toga dogoditi, a druga strana neće znati ništa o tome – jer nemate način da im dojavite. Tijekom cijelog puta vi ste faktički odsječeni od svijeta i u takvim ekstremnim uvjetima, kako je uopće moguće da se nađete u određeno vrijeme i na određenom mjestu!?

    Ali uvijek se nađemo, trsite se objasniti, katkad se nađemo vani, a da se prethodno uopće i ne dogovorimo. To 'vani' – bila su neka od dva, tri ili šest mjesta gdje se i inače nalazite. Dođeš i ostaneš na tom jednom mjestu – i čekaš. Prije ili poslije, netko od tvojih će se pojaviti. A čak ako se baš nitko i ne pojavi – ima drugih ljudi koje možeš upoznati.

    Zašto bi, za ime Krista, upoznavao nepoznate ljude!? Hajde da su ti FB prijatelji, još i nekako... ali ovako, iz čista mira?

    Te stvari su se nekako spontano događale, razumijete, na istom ste mjestu, približno istih godina i nije bilo nikakvo čudo upustiti se u razgovor s nekim. To je kao recimo kad vam FB, shvativši da imate debelo ispod 1000 frendova, predloži – hej, ova osoba i vi imate toliko i toliko zajedničkih prijatelja, pa zašto onda toj osobi ne pošaljete zahtjev za prijateljstvo!?

    Mlada osoba još uvijek je sumnjičava. Da, ali FB to pouzdano zna i ljudi koje vam povremeno predlaže, zasigurno imaju nešto zajedničko s tobom – ta, ne bi te FB lagao u vezi toga. A ti sam ne znaš ništa o tim nepoznatim ljudima. To su samo ljudi.

    Istina, ali ste na istom mjestu, već ste ih viđali tu i to vam je zajedničko. Na tom mjestu puštaju The Smitsh, na priliku, i slične stvari – što znači da i svi koji tu dolazite volite The Smithse. Ili barem nemate ništa protiv. Ljudi koji su više voljeli Napalm Death ili Adriana Celentana išli su na mjesta gdje su puštali takvu glazbu.

    Glazbeni ukus je bio važan? – ljubopitljivo će mladi čovjek.

    Da, glazba je bila prilično važna.

    Wait a minute…! A serije, kako ste, k jarcu gledali serije, ako već niste imali interneta. Prek televizije!?

    Uglavnom uopće nismo gledali televiziju. Radije smo išli van. Televiziju si gledao kao mali – Pčelicu Maju, Branka Kockicu, Opstanak i druge stvari. A kad počneš izlaziti van – do viđenja televizija. Išli smo u kino i posuđivali filmove u videotekama. I čitali smo. Knjige. Odeš u knjižnicu i posudiš knjigu. A književnih festivala baš i nije bilo.

    Nije bilo književnih festivala, pa FEKP postoji od kad ja i moji FB prijatelji znamo za sebe!

    Da, ali vi imate oko dvadeset godina. FEKP-u je osamnaest, a pokrenuo ga je tip koji je također odrastao u ono predinternetsko i predmobitelsko doba. U to vrijeme i nije bilo tako puno pisaca kao danas. To jest – bilo je, ali ne toliko. U svakom slučaju živih pisaca bilo je manje. Ali neke stvari si morao pročitati, mislim  - osim lektire, recimo Kerouaca, pa Hessea, Kiša i još neke. E, a onda su, mic-po-mic došli i drugi. Sredinom ili koncem osamdesetih pojavili su se pisci koji povezuju vaše i naše vrijeme.

    Tko na primjer?

    Ovdje je to Edo Popović – Edo povezuje sve.

     

    foto: Giampiero Ridella

    F.B., 7. lipnja 2019., Zagreb

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • AUDIO: Predavanje Adanie Shibli
    Adania Shibli održala je u Galeriji Nova predavanje naslovljeno 'S minimalnom silom'.

    Kako se privatno i javno manifestiraju taktike „igre" i „lukavštine" kao opravdane mjere za provociranje političke opresije i za odupiranje tiraniji, iskorištavanju i dubokoj nejednakosti?

    Palestinci sve više prakticiraju igru i lukavštinu kao sredstvo osiguravanja svoje egzistencije zaglavljene između Izraelske države koja naseljava palestinski teritorij i njoj podređenih palestinskih vlasti. Igru i lukavštinu su u svom umjetničkom izričaju usvojili i palestinski umjetnici, pri čemu imaginacija postaje jedan od mogućih terena gdje se sprečava nepriznavanje i protjerivanje koje se provodi pod izraelskom okupacijom.

    Ovo predavanje "lansiralo" je dvotjednu umjetničku rezidenciju Adanie Shibli u Zagrebu u sklopu projekta Literary Europe Live Plus koji Kulturtreger/ Booksa provodi s međunarodnim partnerima, te u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu i Galerijom Nova. Hrvatska publika palestinsku književnicu i teoretičarku imala je priliku upoznati na Reviji malih književnosti 2017 kada su prijevodi njezinih tekstova premijerno objavljeni u antologiji suvremene književnosti Levanta – Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju. Osim ovog predavanja, za vrijeme svog boravka u Zagrebu, Adania Shibli održala je radionicu pisanja sa zagrebačkim i samoborskim srednjoškolcima, te je gostovala na Festivalu europske kratke priče.

    Adania Shibli (1974.) je palestinska književnica koja trenutno živi u Jeruzalemu i Berlinu. Napisala je tri romana, nekoliko drama te brojne kratke priče i eseje objavljene na različitim jezicima u antologijama, umjetničkim knjigama i književnim časopisima širom svijeta. Dobitnica je nagrade za mlade pisce Qattan u Palestini 2001. i 2003. godine. Uredila je knjigu o suvremenim palestinskim umjetnicima Dispositions (Qattan, Ramallah 2012.) Njezin zadnji roman Tafsil Thanawi (Al-Adab, Bejrut, 2017.) trebao bi uskoro izaći u engleskom prijevodu za njujoršku nakladničku kuću New Directions. Shibli je gostujuća profesorica na Sveučilištu Birzeit u Palestini.

    Predavanje se održalo u Showroomu Galerije Nova.



    Audio and voice recording >>

    Foto: Juan García Rosell
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 10 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • "Trebaš čuti ovu priču" finalisti
    Poznati su finalisti natječaja FEKP-a za mlade autore i autorice.

    Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, Gradska knjižnica Rijeka i Festival europske kratke priče (FEKP) pokrenuli su novu kategoriju natječaja za kratku priču – natječaj FEKP19 za mlade autore i autorice, namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola do 19 godina starosti.

    Na zadanu temu Trebaš čuti ovu priču prijavljene su ukupno 143 priče, 108 mladih autorica i autora, iz svih dijelova Hrvatske.

    Žiri u sastavu: pisac i novinar Davor Mandić, spisateljica Dunja Matić i profesorica Helena de Karina  donijeli su odluku o pričama koje ulaze u finale:
    Monika Madžar, Između korica
    Ida Zdilar, I šumski kraljevi plaču
    Elisa Marčinko, Priče su važne
    Marta Sladoljev, Titolo
    Stefany Vučković, Hrpa riječi
    Vedrana Podravec, Let snježne pahuljice
    Filip Šupuković, Misao #1
    Marija Kuten, Nije li čudno
    Mihaela Tomić, Trebaš čuti ovu priču
    Laura Haramija, Show must go on
    Mirko Grgorinić, 3 sestre

    Proglašenje najbolje priče održat će se večeras na Festivalu europske kratke priče u Rijeci.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 10 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • AUDIO: Predavanje Adanie Shibli
    Adania Shibli održala je u Galeriji Nova predavanje naslovljeno 'S minimalnom silom'.

    Kako se privatno i javno manifestiraju taktike „igre" i „lukavštine" kao opravdane mjere za provociranje političke opresije i za odupiranje tiraniji, iskorištavanju i dubokoj nejednakosti?

    Palestinci sve više prakticiraju igru i lukavštinu kao sredstvo osiguravanja svoje egzistencije zaglavljene između Izraelske države koja naseljava palestinski teritorij i njoj podređenih palestinskih vlasti. Igru i lukavštinu su u svom umjetničkom izričaju usvojili i palestinski umjetnici, pri čemu imaginacija postaje jedan od mogućih terena gdje se sprečava nepriznavanje i protjerivanje koje se provodi pod izraelskom okupacijom.

    Ovo predavanje "lansiralo" je dvotjednu umjetničku rezidenciju Adanie Shibli u Zagrebu u sklopu projekta Literary Europe Live Plus koji Kulturtreger/ Booksa provodi s međunarodnim partnerima, te u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu i Galerijom Nova. Hrvatska publika palestinsku književnicu i teoretičarku imala je priliku upoznati na Reviji malih književnosti 2017 kada su prijevodi njezinih tekstova premijerno objavljeni u antologiji suvremene književnosti Levanta – Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju. Osim ovog predavanja, za vrijeme svog boravka u Zagrebu, Adania Shibli održala je radionicu pisanja sa zagrebačkim i samoborskim srednjoškolcima, te je gostovala na Festivalu europske kratke priče.

    Adania Shibli (1974.) je palestinska književnica koja trenutno živi u Jeruzalemu i Berlinu. Napisala je tri romana, nekoliko drama te brojne kratke priče i eseje objavljene na različitim jezicima u antologijama, umjetničkim knjigama i književnim časopisima širom svijeta. Dobitnica je nagrade za mlade pisce Qattan u Palestini 2001. i 2003. godine. Uredila je knjigu o suvremenim palestinskim umjetnicima Dispositions (Qattan, Ramallah 2012.) Njezin zadnji roman Tafsil Thanawi (Al-Adab, Bejrut, 2017.) trebao bi uskoro izaći u engleskom prijevodu za njujoršku nakladničku kuću New Directions. Shibli je gostujuća profesorica na Sveučilištu Birzeit u Palestini.

    Predavanje se održalo u Showroomu Galerije Nova.



    Audio and voice recording >>

    Foto: Juan García Rosell
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 10 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +

Top Lista

Top Surferi

Pronašao si zanimljivu vijest i želiš je podijeliti s ostalima? Sudjeluj u stvaranju vijesti na Croportalu — prijavi se i dodaj surf! Ako još nisi član Croportala, registiraj se i saznaj kako dodati Surf sadržaj!

Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj