Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj

booksa.hr: profil izvora

  • Natječaj za najbolji neobjavljeni roman
    Izdavačka kuća V.B.Z. šesnaesti put raspisuje natječaj za najbolji neobjavljeni roman godine. Rok: 10.2.2020.

    Najboljem romanu koji u rukopisu pristigne na natječaj bit će dodijeljena V.B.Z.-ova književna nagrada za najbolji neobjavljeni roman godine, a autoru uručena novčana nagrada u bruto iznosu od 100.000,00 kuna.

    Rok za slanje rukopisa na natječaj je 10. veljače 2020. godine, a rukopisi se predaju pod šifrom.

    Tekst javnog natječaja s detaljnim propozicijama dostupan je na internetskim stranicama V.B.Z.-a. Žiri će i ove godine djelovati u sastavu: Zoran Ferić, Jagna Pogačnik, Mile Stojić, Strahimir Primorac i Drago Glamuzina.

    Podsjetimo, prošlogodišnja dobitnica je Olja Knežević za roman Katarina, Velika i Mala.

    Više informacija: link.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 23 sata u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Natječaj za najbolji neobjavljeni roman
    Izdavačka kuća V.B.Z. šesnaesti put raspisuje natječaj za najbolji neobjavljeni roman godine. Rok: 10.2.2020.

    Najboljem romanu koji u rukopisu pristigne na natječaj bit će dodijeljena V.B.Z.-ova književna nagrada za najbolji neobjavljeni roman godine, a autoru uručena novčana nagrada u bruto iznosu od 100.000,00 kuna.

    Rok za slanje rukopisa na natječaj je 10. veljače 2020. godine, a rukopisi se predaju pod šifrom.

    Tekst javnog natječaja s detaljnim propozicijama dostupan je na internetskim stranicama V.B.Z.-a. Žiri će i ove godine djelovati u sastavu: Zoran Ferić, Jagna Pogačnik, Mile Stojić, Strahimir Primorac i Drago Glamuzina.

    Podsjetimo, prošlogodišnja dobitnica je Olja Knežević za roman Katarina, Velika i Mala.

    Više informacija: link.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 23 sata u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Komikaze #18
    Komikaze #18
    Novi strip album!


    Komikaze album je dvojezična međunarodna strip antologija koja izlazi kontinuirano od 2002. 







     

    Zastupljeni strip autori i autorice: miro župa/ hr | ivan marušić/ hr | damir stojnić/ hr | smelly feet dog/ hr | hrvoje šebić-gaz/ hr | stipan tadić/ hr | agata lučić/ hr | luka čačić/ hr | ena jurov/ hr  | ivana armanini/ hr | iva atoski/ rs | danica dedić/ rs | radovan popović/ rs | francisco sousa lobo/ pt | robert zant/ s. america | štěpánka jislová/ cz | zlatko kristevski/ mk | bambi kramer/ it | vittorino curci/ it | ferraglia/ it | harukichi/ jp | jelle kindt/ be | nils bertho/ fr.

    Fotografije, više informacija i narudžbe na linku.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Komikaze #18
    Komikaze #18
    Novi strip album!


    Komikaze album je dvojezična međunarodna strip antologija koja izlazi kontinuirano od 2002. 







     

    Zastupljeni strip autori i autorice: miro župa/ hr | ivan marušić/ hr | damir stojnić/ hr | smelly feet dog/ hr | hrvoje šebić-gaz/ hr | stipan tadić/ hr | agata lučić/ hr | luka čačić/ hr | ena jurov/ hr  | ivana armanini/ hr | iva atoski/ rs | danica dedić/ rs | radovan popović/ rs | francisco sousa lobo/ pt | robert zant/ s. america | štěpánka jislová/ cz | zlatko kristevski/ mk | bambi kramer/ it | vittorino curci/ it | ferraglia/ it | harukichi/ jp | jelle kindt/ be | nils bertho/ fr.

    Fotografije, više informacija i narudžbe na linku.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Dobitnici najvažnije ruske književne nagrade stižu u Pulu
    Guzel Jahine i Jevgenij Vodolazkin stižu na Sa(n)jam knjige u Istri.

    U Moskvi su ovih dana predstavljeni dobitnici ovogodišnje književne nagrade Velika knjiga (Big Book, Большая книга), jedne od najznačajnijih i novčano najizdašnijih u Rusiji. Romani Guzel Jahine Volgina djeca i Jevgenija Vodolazkina Brisben osvojili su prvo i treće mjesto u poretku ove prestižne nagrade. A odlična vijest je da nagrađeni autori stižu u Pulu na ovogodišnji 25. Sa(n)jam knjige u Istri.

    Guzel Jahini, najčitanijoj književnici u Rusiji, ovo je drugi put da osvaja Veliku knjigu nakon što je prije četiri godine nagradu osvojio njezin roman Zulejha otvara oči. Prvonagrađena književnica na Sajam knjiga stiže u četvrtak, 12. prosinca s hrvatskim prijevodom romana Volgina djeca u izdanju Hena coma.       

    Jevgeniju Vodolazkinu je ovo treći put da se nalazi među tri odabrana autora. S romanom Avijatičar, 2016. godine osvaja drugo mjesto, dok je tri godine ranije nagradu osvojio njegov roman Lavr, koji će se premijerno u hrvatskom prijevodu Naklade Ljevak predstaviti na pulskom Sajmu u petak, 13. prosinca.

    Oboje autora nastupaju u sklopu novog sajamskog programa Slavenski đardin, nastalog u suradnji s Forumom slavenskih kultura i usmjerenog na slavenske književnosti i kulture. Na Sajmu će s njima razgovarati rusistica i selektorica ovog programa, Ivana Peruško Vindakijević.

    Više informacija i fotografije: internetske stranice Sajma.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Kartoline iz Alicantea (1. dio)
    Kartoline iz Alicantea (1. dio)
    Olja i Ivana poslale su nam kartoline iz Alicantea, gdje trenutno zajedno borave na književnoj rezidenciji.


    Prima: Kombinat Booksa
    Šalju: Olja Savičević Ivančević i Ivana Bodrožić

    Guiomar

    Na početku, na ekranu se pojavilo njegovo ime Guiomar i poziv na rezidenciju za pisce Case Mediterraneo. Odmah smo zaključile da nema smisla da u Španjolsku idemo odvojeno, jedna u studenom, druga u prosincu pa smo im predložile da nas prime zajedno – taj stan u Alicanteu ionako je predviđen za više ljudi. Guiomar, izuzetno ljubazan i susretljiv, odmah se složio. Dopisivale smo se s njim dva mjeseca na engleskom, odgovarao je uvijek već isti dan, strpljivo, srdačno. U najkraćem roku rezervirao je i poslao nam itinerar i karte za avion i vlak.

    Put je bio dug: let za Zagreb pa u četiri ujutro za Madrid preko Frankfurta i konačno vlak iz Madrida. Ali Guiomar se potrudio da nam rezervira prvu klasu: ručale smo i pile viski i kavu dok su u prozoru promicali maslinici. Kakav dobar čovjek taj naš domaćin barba Guiomar, složile smo se, ali kako ćemo ga prepoznati na stanici? Nemamo pojma kako izgleda. Misliš li da ima brkove?

    Prema nama je, nasmiješena, hodala sitna djevojka svijetle kose. Prišla i predstavila se: "Guiomar. Nice to meet you!"

    Christ

    Čim izađemo iz prostora za carinu na madridskom aerodromu, kažem Olji: "Vidi, Mediteran." Ona se smije, uvijek se smije, ali ovaj put zato što točno zna na što mislim.

    Razlika između frankfurtskog i madridskog aerodroma je u boji i zvuku zraka. Ovdje mu je struktura fluidnija, sve je žuće, crvenije i pohabanije, sve je sličnije onoj našoj državi koju smo ostavile u izvanrednom stanju. Djeca tjednima ne idu u školu, još malo pa će se početi grupirati u bande. Iako na to gledamo s laganom zabrinutošću, ne oklijevamo nastaviti prema željezničkom kolodvoru s kojeg će nas vlak odvesti u Alicante.

    Vične gubljenju odlučile smo još u Zagrebu skinuti aplikaciju Uber koju ćemo, kao mladi ljudi, aktivirati da nas odveze od aerodroma do kolodvora. "Koja će?" pita Olja. "Ajmo obje!" bez odlaganja odgovaram, već će se kod jedne nešto zakomplicirati. Nisam to ni domislila, kod mene je već zapelo i ne da se instalirati. Odlučujemo malo izaći iz prostora aerodroma i potvrđujemo lokaciju. Na ekranu Oljina mobitela piše: Christ will be here in six minutes. "Vidi, Krist dolazi po nas", kaže mi ozarena. Sumnjivo mi je kako to zvuči i uopće se ne iznenađujem kad prođe više od šest minuta. Christ piše poruku, ne može nas pronaći, a mi mu odgovaramo gdje da nas pokupi. Ispada da nas ne može pokupiti na mjestu gdje stojimo pa se moramo vratiti u zonu aerodroma. Ja sam već za to da zovemo običan, skuplji taksi, kao velika pobornica Black Mirrora i protivnica rejtanja, spremna sam ostaviti Christa prije nego se pojavio. Ipak, na kraju ga pronalazimo, ispostavilo se da je Christ strpljiv tamnoputi mladić koji nas za razumnu cijenu vodi pravim putem.



    Božja iskra na plaži San Juan

    Na zlatnom pijesku plaže San Juan sunča se dosta turista. Za šetnju gradom dovoljna je majica ili košulja, ali na dugoj gradskoj plaži poviše koje se izdižu i neboderi i brdo i Castillo de Santa Barbara, vlada vječno ljeto.

    Zakopavamo stopla u pijesak i ostajemo tu čitav sat; planiramo kupovinu kupaćih kostima u trgovini ispod zgrade u našoj ulici koja se zove Churruca, ali već prekosutra zovu kišu.

    Na izlazu s plaže, gdje počinju riva i marina, stoji nekoliko ljudi u zrelijim godinama pokraj improviziranog štanda. Pod palmama: muškarci u odijelima s kravatom i žene u poslovnim kostimima. "Ovi Jehovini svjedoci", kaže Ivana, "Uvijek imaju ružne cipele. Ne znam jesi li primijetila... Evo, meni sad dođe da odem tamo do njih i pitam zašto ne nabave neke ljepše. Kako ikog mogu preobratiti u takvoj obući?"

    "Stvarno ne znam", kažem. Ona zaključuje: "Pogledaj samo te cipele, draga moja. Nema tu božanske iskre."

    Riva je popločana keramičkim pločicama, hladna kao izlazak iz kupke. Otresam pijesak sa stopala i navlačim špagerice na bose noge. Prvi je dvanaestog, dan je sunčan i nama se nikamo ne žuri.



    Procesi pisanja

    Ivana mekom rukom uvodi čeličnu disciplinu u naš rezidencijalni život: buđenje (8.30), kava, doručak, pisanje, šetnja, ručak, odmor, pisanje, izlazak (ili čitanje i film), spavanje, a kako stvari stoje uskoro i neka sportska aktivnost. Doživljavam ovo kao nešto vrlo ugodno i oslobađajuće s obzirom na to da sam u gotovo svim životnim kombinacijama obično ja ta koja uvodi nekakav raspored i organizaciju, što je zapravo zamorno, često i iscrpljujuće. Imati pored sebe osobu koja je bar jednako, ako ne i više, posvećena, odgovorna, ozbiljna u onome što radi (u svemu što radi), a neozbiljna izvan toga, rijetkost je i divota.

    Obje radimo na rukopisima novih romana s tim da je Ivana odmakla dosta dalje od mene. Razgovaramo o procesima pisanja, o sumnji. S obzirom na to da sam u međuvremenu napisala zbirku pjesma, usporila sam s proznim rukopisom. Razbijam glavu o struktruri koja mi se čini previše labavom, iako znam da će se stvari tijekom pisanja povezati, baš kao što se poveže ono bitno u životu, i da će me ti trenutci ispuniti velikim zadovoljstvom. Ivana se žali da nakon sto pedeset kartica teksta ne zna "ima li to ikakvog smisla". Uvjeravam je – kad prijeđeš sto kartica, više ne razmišljaš o smislu, samo pišeš.

    Navečer, prije spavanja, u lođi našeg stana u ulici Churruca, pijemo po čašu crnog vina i tu se sjetim kolege, mađarskog pisca, koji mi je pričao da ispiše draft romana od početka do kraja, bez predaha i uređivanja, a tek se onda vraća u priču, raspisuje i dorađuje. Možda bismo trebale biti malo više kao on ili one mi koje pišu kao na početku, bez sumnje, bez očekivanja.

    Popodne zaspem na kauču uz zvuk tipki – Ivana piše u fotelji – to je zvuk priče koja dolazi umirujući, dobar. Sanjam kako riječi pretrčavaju preko plaže San Juan i ostavljaju trag slova, ali ne uspijevam pročitati španjolski.



    Olja slaže lancune

    Brzo mi se otvorilo, to pisanje, počela sam već prvi dan. Ustvari, mislim da mi se otvorilo već u trenutku kad sam rekla Olji da mi ne pada na pamet da kuhamo. Duboko sam uvjerena kako kućanski poslovi, u velikim količinama, na specifičan način štete pisanju i kreativnosti. Satara svakodnevnog pranja posuđa, služenja doručka, ručka, večere, nabavka namirnica, pranje rublja, generalno "mental load" da bi se održalo kućanstvo i pripadajući članovi, uvijek isti poslovi koji propadaju u bezdan nevidljivog, ne dozvoljavaju izlazak iz uskih okvira.

    Pametno su to osmislili. Dok sjedim zavaljena u fotelju i pišem, krajičkom oka vidim Olju kako slaže lancun. Doživim epifaniju. "Jebote, nikada nisam bila na toj strani." "Kojoj?" pita Olja zadubljena u ravnanje ćoškova. "Pa zamisli, ti ovako sjediš i nešto svoje radiš, možda samo čitaš novine, a ta druga osoba vječito, svakoga dana, sasvim podrazumijevajuće oko tebe slaže plahte, skuplja rublje, posuđe, organizira sve sama od sebe i još izdaje naredbe o budućim procesima u danu. Koji je to lagodan život!" tek tada mi svane. A onda Olja doda: "I još tvrdi da te voli." "Da..." složim se u čudu "nevjerojatno".

    Dok svaka za sebe kontempliramo u tišini o ravnopravnosti, ljubavi, pisanju i kreativnosti, sjetim se dobrog Aristotela. On je još davnih dana tvrdio da čovjek treba živjeti s najboljim prijateljem, prijateljstvo je jedini ljudski odnos zasnovan bez prisile, bilo hormona, bilo nužde. Također, dobro dođe i malo dokolice, bez nje je zaista teško misliti. Zaključujem da kada se radi o procesima pisanja s ova tri tjedna dobile smo jack pot – prijateljstvo, dokolicu, a za disciplinu ću se već ja pobrinuti.

    Egzotično voće prije spavanja

    Stan u kojem boravimo je ogroman. Kada je svaka od nas u svom dijelu stana, moramo se dovikivati da bismo se čule. Imamo i svaka svoju kupaonicu, doduše, bez dovoljne količine tople vode. Ubrzo detektiramo da je problem u tome što je boca s plinom prazna, a bojler je plinski. Nova stoji pored s kompliciranim mehanizmom za zamjenu – na prvi pogled.

    Konzultiramo srdačnu Guiomar koja nas preko Vibera uvjerava da je stvar vrlo jednostavna, postoje upute koje treba slijediti i dotok tople vode će se nastaviti. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, odvrtanja, zavrtanja, vakuma, kada se zaista puni vrelom vodom. Sklona tragičnim raspletima događaja svako malo upitam Olju: "A neće nas to po noći ugušiti? Ne misliš li da negdje plin curi, znaš da se on ne osjeti? Nismo još ni upoznale nikog iz Alicantea, nismo imale ni književnu večer, a tako nam je dobro krenulo." Olja se smije i kaže da neće. Možda zato jer je njezina soba u dijelu stana koji je dalje od plinskih boca, a možda samo jer ima optimističniji pogled na život. Poduzimam sve korake da do ujutro ostanemo žive. Oblažem grlo boce s pjenom deterdženta da vidim prave li se mjehurići, mjehurića nema, ostavljam otvoren prozor blizu boce, sva ostala vrata zatvaram.

    Ponoć je blizu. Dok perem zube, Olja mi opet nešto viče iz svojeg dijela rezidencije. Mumljam da je ne čujem pa dolazi ispred moje kupaone. Mislim da se radi o nečemu životno važnom.

    Kaže: "Slušaj, da moraš do kraja života jesti samo jednu vrstu voća, koja bi to bila?"

    "Ananas", kažem.

    Da ne ispadne da je bezveze dolazila pitam i ja nju: "A ti?"

    Olja malo zastane, pogleda u strop pa kaže: "Au, to je teško pitanje..."

    "Da, pitam se tko ga je postavio", kažem, a ona se počinje smijati pa sve zvoni narednih deset minuta.

    Nema lošeg načina da se ovo rasplete, zaključujem.



    Fotografije: Olja i Ivana
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Dobitnici najvažnije ruske književne nagrade stižu u Pulu
    Guzel Jahine i Jevgenij Vodolazkin stižu na Sa(n)jam knjige u Istri.

    U Moskvi su ovih dana predstavljeni dobitnici ovogodišnje književne nagrade Velika knjiga (Big Book, Большая книга), jedne od najznačajnijih i novčano najizdašnijih u Rusiji. Romani Guzel Jahine Volgina djeca i Jevgenija Vodolazkina Brisben osvojili su prvo i treće mjesto u poretku ove prestižne nagrade. A odlična vijest je da nagrađeni autori stižu u Pulu na ovogodišnji 25. Sa(n)jam knjige u Istri.

    Guzel Jahini, najčitanijoj književnici u Rusiji, ovo je drugi put da osvaja Veliku knjigu nakon što je prije četiri godine nagradu osvojio njezin roman Zulejha otvara oči. Prvonagrađena književnica na Sajam knjiga stiže u četvrtak, 12. prosinca s hrvatskim prijevodom romana Volgina djeca u izdanju Hena coma.       

    Jevgeniju Vodolazkinu je ovo treći put da se nalazi među tri odabrana autora. S romanom Avijatičar, 2016. godine osvaja drugo mjesto, dok je tri godine ranije nagradu osvojio njegov roman Lavr, koji će se premijerno u hrvatskom prijevodu Naklade Ljevak predstaviti na pulskom Sajmu u petak, 13. prosinca.

    Oboje autora nastupaju u sklopu novog sajamskog programa Slavenski đardin, nastalog u suradnji s Forumom slavenskih kultura i usmjerenog na slavenske književnosti i kulture. Na Sajmu će s njima razgovarati rusistica i selektorica ovog programa, Ivana Peruško Vindakijević.

    Više informacija i fotografije: internetske stranice Sajma.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Kartoline iz Alicantea (1. dio)
    Kartoline iz Alicantea (1. dio)
    Olja i Ivana poslale su nam kartoline iz Alicantea, gdje trenutno zajedno borave na književnoj rezidenciji.


    Prima: Kombinat Booksa
    Šalju: Olja Savičević Ivančević i Ivana Bodrožić

    Guiomar

    Na početku, na ekranu se pojavilo njegovo ime Guiomar i poziv na rezidenciju za pisce Case Mediterraneo. Odmah smo zaključile da nema smisla da u Španjolsku idemo odvojeno, jedna u studenom, druga u prosincu pa smo im predložile da nas prime zajedno – taj stan u Alicanteu ionako je predviđen za više ljudi. Guiomar, izuzetno ljubazan i susretljiv, odmah se složio. Dopisivale smo se s njim dva mjeseca na engleskom, odgovarao je uvijek već isti dan, strpljivo, srdačno. U najkraćem roku rezervirao je i poslao nam itinerar i karte za avion i vlak.

    Put je bio dug: let za Zagreb pa u četiri ujutro za Madrid preko Frankfurta i konačno vlak iz Madrida. Ali Guiomar se potrudio da nam rezervira prvu klasu: ručale smo i pile viski i kavu dok su u prozoru promicali maslinici. Kakav dobar čovjek taj naš domaćin barba Guiomar, složile smo se, ali kako ćemo ga prepoznati na stanici? Nemamo pojma kako izgleda. Misliš li da ima brkove?

    Prema nama je, nasmiješena, hodala sitna djevojka svijetle kose. Prišla i predstavila se: "Guiomar. Nice to meet you!"

    Christ

    Čim izađemo iz prostora za carinu na madridskom aerodromu, kažem Olji: "Vidi, Mediteran." Ona se smije, uvijek se smije, ali ovaj put zato što točno zna na što mislim.

    Razlika između frankfurtskog i madridskog aerodroma je u boji i zvuku zraka. Ovdje mu je struktura fluidnija, sve je žuće, crvenije i pohabanije, sve je sličnije onoj našoj državi koju smo ostavile u izvanrednom stanju. Djeca tjednima ne idu u školu, još malo pa će se početi grupirati u bande. Iako na to gledamo s laganom zabrinutošću, ne oklijevamo nastaviti prema željezničkom kolodvoru s kojeg će nas vlak odvesti u Alicante.

    Vične gubljenju odlučile smo još u Zagrebu skinuti aplikaciju Uber koju ćemo, kao mladi ljudi, aktivirati da nas odveze od aerodroma do kolodvora. "Koja će?" pita Olja. "Ajmo obje!" bez odlaganja odgovaram, već će se kod jedne nešto zakomplicirati. Nisam to ni domislila, kod mene je već zapelo i ne da se instalirati. Odlučujemo malo izaći iz prostora aerodroma i potvrđujemo lokaciju. Na ekranu Oljina mobitela piše: Christ will be here in six minutes. "Vidi, Krist dolazi po nas", kaže mi ozarena. Sumnjivo mi je kako to zvuči i uopće se ne iznenađujem kad prođe više od šest minuta. Christ piše poruku, ne može nas pronaći, a mi mu odgovaramo gdje da nas pokupi. Ispada da nas ne može pokupiti na mjestu gdje stojimo pa se moramo vratiti u zonu aerodroma. Ja sam već za to da zovemo običan, skuplji taksi, kao velika pobornica Black Mirrora i protivnica rejtanja, spremna sam ostaviti Christa prije nego se pojavio. Ipak, na kraju ga pronalazimo, ispostavilo se da je Christ strpljiv tamnoputi mladić koji nas za razumnu cijenu vodi pravim putem.



    Božja iskra na plaži San Juan

    Na zlatnom pijesku plaže San Juan sunča se dosta turista. Za šetnju gradom dovoljna je majica ili košulja, ali na dugoj gradskoj plaži poviše koje se izdižu i neboderi i brdo i Castillo de Santa Barbara, vlada vječno ljeto.

    Zakopavamo stopla u pijesak i ostajemo tu čitav sat; planiramo kupovinu kupaćih kostima u trgovini ispod zgrade u našoj ulici koja se zove Churruca, ali već prekosutra zovu kišu.

    Na izlazu s plaže, gdje počinju riva i marina, stoji nekoliko ljudi u zrelijim godinama pokraj improviziranog štanda. Pod palmama: muškarci u odijelima s kravatom i žene u poslovnim kostimima. "Ovi Jehovini svjedoci", kaže Ivana, "Uvijek imaju ružne cipele. Ne znam jesi li primijetila... Evo, meni sad dođe da odem tamo do njih i pitam zašto ne nabave neke ljepše. Kako ikog mogu preobratiti u takvoj obući?"

    "Stvarno ne znam", kažem. Ona zaključuje: "Pogledaj samo te cipele, draga moja. Nema tu božanske iskre."

    Riva je popločana keramičkim pločicama, hladna kao izlazak iz kupke. Otresam pijesak sa stopala i navlačim špagerice na bose noge. Prvi je dvanaestog, dan je sunčan i nama se nikamo ne žuri.



    Procesi pisanja

    Ivana mekom rukom uvodi čeličnu disciplinu u naš rezidencijalni život: buđenje (8.30), kava, doručak, pisanje, šetnja, ručak, odmor, pisanje, izlazak (ili čitanje i film), spavanje, a kako stvari stoje uskoro i neka sportska aktivnost. Doživljavam ovo kao nešto vrlo ugodno i oslobađajuće s obzirom na to da sam u gotovo svim životnim kombinacijama obično ja ta koja uvodi nekakav raspored i organizaciju, što je zapravo zamorno, često i iscrpljujuće. Imati pored sebe osobu koja je bar jednako, ako ne i više, posvećena, odgovorna, ozbiljna u onome što radi (u svemu što radi), a neozbiljna izvan toga, rijetkost je i divota.

    Obje radimo na rukopisima novih romana s tim da je Ivana odmakla dosta dalje od mene. Razgovaramo o procesima pisanja, o sumnji. S obzirom na to da sam u međuvremenu napisala zbirku pjesma, usporila sam s proznim rukopisom. Razbijam glavu o struktruri koja mi se čini previše labavom, iako znam da će se stvari tijekom pisanja povezati, baš kao što se poveže ono bitno u životu, i da će me ti trenutci ispuniti velikim zadovoljstvom. Ivana se žali da nakon sto pedeset kartica teksta ne zna "ima li to ikakvog smisla". Uvjeravam je – kad prijeđeš sto kartica, više ne razmišljaš o smislu, samo pišeš.

    Navečer, prije spavanja, u lođi našeg stana u ulici Churruca, pijemo po čašu crnog vina i tu se sjetim kolege, mađarskog pisca, koji mi je pričao da ispiše draft romana od početka do kraja, bez predaha i uređivanja, a tek se onda vraća u priču, raspisuje i dorađuje. Možda bismo trebale biti malo više kao on ili one mi koje pišu kao na početku, bez sumnje, bez očekivanja.

    Popodne zaspem na kauču uz zvuk tipki – Ivana piše u fotelji – to je zvuk priče koja dolazi umirujući, dobar. Sanjam kako riječi pretrčavaju preko plaže San Juan i ostavljaju trag slova, ali ne uspijevam pročitati španjolski.



    Olja slaže lancune

    Brzo mi se otvorilo, to pisanje, počela sam već prvi dan. Ustvari, mislim da mi se otvorilo već u trenutku kad sam rekla Olji da mi ne pada na pamet da kuhamo. Duboko sam uvjerena kako kućanski poslovi, u velikim količinama, na specifičan način štete pisanju i kreativnosti. Satara svakodnevnog pranja posuđa, služenja doručka, ručka, večere, nabavka namirnica, pranje rublja, generalno "mental load" da bi se održalo kućanstvo i pripadajući članovi, uvijek isti poslovi koji propadaju u bezdan nevidljivog, ne dozvoljavaju izlazak iz uskih okvira.

    Pametno su to osmislili. Dok sjedim zavaljena u fotelju i pišem, krajičkom oka vidim Olju kako slaže lancun. Doživim epifaniju. "Jebote, nikada nisam bila na toj strani." "Kojoj?" pita Olja zadubljena u ravnanje ćoškova. "Pa zamisli, ti ovako sjediš i nešto svoje radiš, možda samo čitaš novine, a ta druga osoba vječito, svakoga dana, sasvim podrazumijevajuće oko tebe slaže plahte, skuplja rublje, posuđe, organizira sve sama od sebe i još izdaje naredbe o budućim procesima u danu. Koji je to lagodan život!" tek tada mi svane. A onda Olja doda: "I još tvrdi da te voli." "Da..." složim se u čudu "nevjerojatno".

    Dok svaka za sebe kontempliramo u tišini o ravnopravnosti, ljubavi, pisanju i kreativnosti, sjetim se dobrog Aristotela. On je još davnih dana tvrdio da čovjek treba živjeti s najboljim prijateljem, prijateljstvo je jedini ljudski odnos zasnovan bez prisile, bilo hormona, bilo nužde. Također, dobro dođe i malo dokolice, bez nje je zaista teško misliti. Zaključujem da kada se radi o procesima pisanja s ova tri tjedna dobile smo jack pot – prijateljstvo, dokolicu, a za disciplinu ću se već ja pobrinuti.

    Egzotično voće prije spavanja

    Stan u kojem boravimo je ogroman. Kada je svaka od nas u svom dijelu stana, moramo se dovikivati da bismo se čule. Imamo i svaka svoju kupaonicu, doduše, bez dovoljne količine tople vode. Ubrzo detektiramo da je problem u tome što je boca s plinom prazna, a bojler je plinski. Nova stoji pored s kompliciranim mehanizmom za zamjenu – na prvi pogled.

    Konzultiramo srdačnu Guiomar koja nas preko Vibera uvjerava da je stvar vrlo jednostavna, postoje upute koje treba slijediti i dotok tople vode će se nastaviti. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, odvrtanja, zavrtanja, vakuma, kada se zaista puni vrelom vodom. Sklona tragičnim raspletima događaja svako malo upitam Olju: "A neće nas to po noći ugušiti? Ne misliš li da negdje plin curi, znaš da se on ne osjeti? Nismo još ni upoznale nikog iz Alicantea, nismo imale ni književnu večer, a tako nam je dobro krenulo." Olja se smije i kaže da neće. Možda zato jer je njezina soba u dijelu stana koji je dalje od plinskih boca, a možda samo jer ima optimističniji pogled na život. Poduzimam sve korake da do ujutro ostanemo žive. Oblažem grlo boce s pjenom deterdženta da vidim prave li se mjehurići, mjehurića nema, ostavljam otvoren prozor blizu boce, sva ostala vrata zatvaram.

    Ponoć je blizu. Dok perem zube, Olja mi opet nešto viče iz svojeg dijela rezidencije. Mumljam da je ne čujem pa dolazi ispred moje kupaone. Mislim da se radi o nečemu životno važnom.

    Kaže: "Slušaj, da moraš do kraja života jesti samo jednu vrstu voća, koja bi to bila?"

    "Ananas", kažem.

    Da ne ispadne da je bezveze dolazila pitam i ja nju: "A ti?"

    Olja malo zastane, pogleda u strop pa kaže: "Au, to je teško pitanje..."

    "Da, pitam se tko ga je postavio", kažem, a ona se počinje smijati pa sve zvoni narednih deset minuta.

    Nema lošeg načina da se ovo rasplete, zaključujem.



    Fotografije: Olja i Ivana
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Sa(n)jam knjige u Istri – program otvorenja
    Objavljen je program prvog dana Festivala.


    25. Sa(n)jam knjige u Istri svoje obljetničko izdanje otvara u četvrtak, 5. prosinca. Najavljeno je gotovo tristo domaćih i inozemnih gostiju, među kojima se posebno ističe nobelovac Orhan Pamuk, te više od sto programa među gotovo četrdeset tona knjiga i više od dvjesto pedeset nakladnika. Sajam će trajati jedanaest festivalskih dana, sve do nedjelje, 15. prosinca.

    Festival će otvoriti književnik Dragan Velikić. Sajam je već najavio temu: Gradovi u tijeku, koju posvećuje svom gradu. Dragan Velikić, od pulskog gimnazijalca postaje značajan europski pisac, a Puli se nerijetko u svom pisanju vraća. Svoj prvi roman Via Pula i recentni roman Adresa u hrvatskim izdanjima naklade MeandarMedia, predstavit će isti dan u 19 sati u Crvenom salonu, na glavnoj sajamskoj pozornici.   

    Program otvorenja prema scenariju pisca i dramaturga, Gorana Ferčeca režira Matija Ferlin. Program će voditi glumac Livio Badurina, dok će u središnjem dijelu nastupiti pulska jazz glazbenica Tamara Obrovac uz glazbenika Uroša Rakoveca.

    U izdanju Sa(n)jam knjige u Istri objavljena je knjiga Obrovac, Ivan i Tamara, koncipirana kao svojevrstan likovno-poetski dijalog slikara Ivana Obrovca i njegove kćeri, glazbenice Tamare. Knjigu je uredila kustosica i povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač, a likovno ju je oblikovao Mauricio Ferlin, dizajner i art direktor Sajma. Izdanje je hommage Ivanu Obrovcu, a prati i simultanu memorijalnu izložbu. Knjiga će se premijerno predstaviti na dan otvorenja Sajma u 18 sati, dok će se izložba Ivan Obrovac: Pantoskopije održati u 21 sat u Muzeju suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea dell'Istria.

    Tom će se izložbom zaključiti se program prvog sajamskog dana, dok će ga u 17 sati otvoriti pulski autori: fotograf Igor Zirojević, povjesničar Miroslav Bertoša i povjesničarka umjetnosti Paola Orlić s posljednjim dijelom trilogije Pula – Grad Interval III: Pregaoci. Izložbu fotografija cjelokupne trilogije Sajam je otvorio u Muzejsko-galerijskom prostoru Sv. Srca i ondje će se moći pogledati do kraja Sajma.

    Više informacija: stranice festivala.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Sa(n)jam knjige u Istri – program otvorenja
    Objavljen je program prvog dana Festivala.


    25. Sa(n)jam knjige u Istri svoje obljetničko izdanje otvara u četvrtak, 5. prosinca. Najavljeno je gotovo tristo domaćih i inozemnih gostiju, među kojima se posebno ističe nobelovac Orhan Pamuk, te više od sto programa među gotovo četrdeset tona knjiga i više od dvjesto pedeset nakladnika. Sajam će trajati jedanaest festivalskih dana, sve do nedjelje, 15. prosinca.

    Festival će otvoriti književnik Dragan Velikić. Sajam je već najavio temu: Gradovi u tijeku, koju posvećuje svom gradu. Dragan Velikić, od pulskog gimnazijalca postaje značajan europski pisac, a Puli se nerijetko u svom pisanju vraća. Svoj prvi roman Via Pula i recentni roman Adresa u hrvatskim izdanjima naklade MeandarMedia, predstavit će isti dan u 19 sati u Crvenom salonu, na glavnoj sajamskoj pozornici.   

    Program otvorenja prema scenariju pisca i dramaturga, Gorana Ferčeca režira Matija Ferlin. Program će voditi glumac Livio Badurina, dok će u središnjem dijelu nastupiti pulska jazz glazbenica Tamara Obrovac uz glazbenika Uroša Rakoveca.

    U izdanju Sa(n)jam knjige u Istri objavljena je knjiga Obrovac, Ivan i Tamara, koncipirana kao svojevrstan likovno-poetski dijalog slikara Ivana Obrovca i njegove kćeri, glazbenice Tamare. Knjigu je uredila kustosica i povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač, a likovno ju je oblikovao Mauricio Ferlin, dizajner i art direktor Sajma. Izdanje je hommage Ivanu Obrovcu, a prati i simultanu memorijalnu izložbu. Knjiga će se premijerno predstaviti na dan otvorenja Sajma u 18 sati, dok će se izložba Ivan Obrovac: Pantoskopije održati u 21 sat u Muzeju suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea dell'Istria.

    Tom će se izložbom zaključiti se program prvog sajamskog dana, dok će ga u 17 sati otvoriti pulski autori: fotograf Igor Zirojević, povjesničar Miroslav Bertoša i povjesničarka umjetnosti Paola Orlić s posljednjim dijelom trilogije Pula – Grad Interval III: Pregaoci. Izložbu fotografija cjelokupne trilogije Sajam je otvorio u Muzejsko-galerijskom prostoru Sv. Srca i ondje će se moći pogledati do kraja Sajma.

    Više informacija: stranice festivala.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Logika teksta
    Roman 'U vrtu čudovišta', prvijenac Leïle Slimani, zanimljivo je štivo, no kvalitetom ipak slabije od 'Uspavanke'.

    Na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti Leïla Slimani apostrofirana je kao "nova zvijezda europske književnosti", autorica koja rafiniranim stilom prerađuje društveno "nesvjesno", ponekad u žanru psihološkog trilera ponekad erotske drame. Usto, Slimani je dobitnica Prix Goncourt za svoj drugi roman Uspavanka, u Francuskoj prodan u 650.000 primjeraka ili više i medijski popraćen kao "političan" (The Guardian) i "jezovit" (Independent).

    Za književni prvijenac U vrtu čudovišta autorica je ovjenčana nagradom La Mamounia (nazivaju je "marokanskim Goncourtom"), a roman kod nas dolazi godinu dana nakon Uspavanke. Osim izdavačke kuće i prevoditeljice Vlatke Tor romani dijele motiv s ovitka – poprsje žene obučene u uniformu poslovne žene odnosno dadilje, što ukazuje na sadržaj prožet rodnom to jest klasnom problematikom.

    Na drugoj razini, zanimljiv je biografski karakter romana. Za U vrtu čudovišta, primjerice, autorica je iskoristila seksualne delikte bivšeg šefa MMF-a Dominiquea Strauss-Kahna promijenivši im kontekst, pripisavši ih na neki način ženi (zanimljivo, Strauss-Kahn poslužio je i indie redatelju Abelu Ferrari kao inspiracija za lik Devereauxa u hvaljenoj drami iz 2014., Dobrodošli u New York).

    Prema rečenom, radnja romana mogla bi se ovako sažeti: Adèle je društveno realizirana tridesetineštogodišnjakinja – novinarka u jednoj pariškoj redakciji, supruga gastroenterologa Richarda i majka dječaka Luciena. Zbog zamora građanskim načinom života, ali prvenstveno zbog pretjeranog seksualnog poriva (ipak, granice između jednog i drugog često su zamagljene) upušta se u niz seksualnih odnosa, nerijetko začinjenih alkoholom i kokainom. Na kraju romana, nešto drukčije od Flaubertovog recepta (kritika je primijetila višestruke veze s Madame Bovary), Richard razotkriva Adèle te oni u želji da očuvaju brak odlaze u izolaciju jednog normandijskog sela.

    Roman je pravolinijskog razvoja (iznimka su tri ili četiri analepse kojima se, među ostalim, uvode epizode Adèleinog djetinjstva i mladosti), relativno dinamične radnje i pitkosti koja proizlazi kao rezultat. No, roman je to i problema, što na razini pripovjedne logike (profilacije likova, njihovih odnosa i pripadnog im konteksta) što na jezično-stilskoj razini.

    Primjerice, na prvih pedesetak stranica Adèleine emocije prema Richardu postaju konfuzne. U njenoj percepciji Richard je tako i "dobra prilika" i jedina poznata bliskost i neka vrsta suučesnika ("Nikad nisu osjećali privrženost, čak ni nježnost, i na neki način ta ih odsutnost tjelesne bliskosti smiruje. (...) Kao da su već oplakali gubitak onoga od čega će se drugi parovi teško odreći, uz viku i suze." str. 38.) Zatim, Adèleinoj želji za muškom pažnjom, štoviše, za objektifikacijom ("Nikad nije imala druge ambicije doli da bude gledana..." str. 15.), proturječi tvrdnja kako ne želi previše privlačiti pažnju pa se okružila lijepim prijateljicama; usto, njena hiperseksualnost prikazana je kroz ponavljajuću, mehaničku aktivnost da bi kasnije u tekstu poprimila eskapistički ("Erotičnost je bila prisutna u svemu. Mogla je zamaskirati banalnost i ispraznost stvari." str. 125.) i romantični prizvuk (Adèleini susreti opisani su trenucima udvaranja i predigre, a ponekad se o njima govori i kao o ljubavi).

    Shodno tome, mijenja se Adèleina uloga u spomenutim odnosima – od podređenosti pod cijenu nasilnosti muškarca do nadređene uloge koja podrazumijeva da Adèle usmjerava situaciju ("Ovo joj je najdraži trenutak. Ovaj prije prvog poljupca, prije intimnih dodira i golih tijela. Trenutak oklijevanja u kojem je još sve moguće i u kojem je ona gospodarica čarolije." str. 100.) Još važnije, mijenja se Adèlein odnos prema njoj samoj, budući da je nimfomanija na jednom mjestu opisana kao elementarni dio njene ličnosti, na drugom (štoviše, već na idućoj stranici: 127-128.) kao bijeg od sebe, društvena maska koja izaziva nelagodu.

    Pod ruku s ovim nedosljednostima – a to spominje i Harsimran Gill – idu epizode iz Adèleinog djetinjstva. Evocirajući, primjerice, okrutnost majke ili prvi seksualni odnos autorica niti rasvjetljava Adèlein lik niti intenzivira radnju; naprosto uvodi nove slojeve radnje, samim time upitnike u svijesti čitatelja. Naime, autoričine "smjernice" ne doprinose koherentnosti nego je rasipaju, stvarajući u tekstu pukotine koje nije moguće objasniti ni razvojem lika ni stilskim zahvatima; koje na čitatelja, nažalost, naprosto djeluju zbunjujuće.

    Kažem, nažalost, jer je roman uz uvjet vještijeg "slaganja" imao, ne samo potencijal za dobru dramu nego i subverzivni potencijal. Nemiri tijekom vladavine Hosnija Mubaraka kao lajtmotiv redakcije, emocije straha i srama [neki stari Arapin u sex shopu na Adèle prosikće Hchouma, što na arapskom označava sram(otu)], Adèlein otpor prema buržujskom miljeu i drugi, proturječni, elementi njene ličnosti mogli su se složiti u inteligentan tekstualni mehanizam, igru svjetonazorima; samim time i igru čitateljskom perspektivom.

    Čini mi se to kao prikladnije rješenje od ponuđenog budući da roman neprestano potencira problem društveno (ne)prihvatljivog, sugerira pitanja poput Što će reći obitelj? Kako će reagirati radna okolina? Koju će stigmu društvo namijeniti ženi, a koju muškarcu?

    U intervjuu za NewStatesman Leïla Slimani kazala je kako je U vrtu čudovišta roman o samoći, nemogućnosti da se podijeli tjeskoba, osjećaj praznine. Dok je samoća u romanu isticana, često i vrlo dobro predočena hladnim, snolikim Parizom, ona čitatelju ipak nije sasvim prenesena – uglavnom zbog onoga što se za ove potrebe može označiti kao "nestabilnost prijenosa".

    Stilski, riječ je o kombinaciji kratkih i srednje dugih rečenica opisne funkcije, dijalogā i refleksivnih ulomaka. Prvo od navedenog ujedno je najuspjelije budući da korespondira s Adèleinom rutinom, podjednako sivim planovima posao-obitelj-seksualni partneri. Druga dva, pogotovo dijaloge, obilježavaju kićenost i opća mjesta, a dio toga vidi se u sljedećem fragmentu:

    "Zašto si se udala za Richarda?" upita je Lauren kao da joj je pročitala misli. "Jesi li bila zaljubljena u njega, vjerovala si u sve to? Ne mogu razumjeti kako se žena poput tebe mogla dovesti u ovakvu situaciju. Mogla si ostati slobodna, živjeti kako želiš, bez svih tih laži. (...) Adèle začuđeno pogleda Lauren. Ne shvaća što joj prijateljica želi reći. "Udala sam se za njega jer me zaprosio. On je dosad bio prvi i jedini. Mogao mi je puno toga ponuditi. A i mama je bila sretna. Pa shvaćaš, on je liječnik!" (str. 51.)

    U okviru recentnih izdanja na našem tržištu, a s obzirom na temu, na pamet mi padaju, primjerice, Lucia Berlin i Arnon Grunberg koji (ženski) identitet seciraju uvjerljivijim i zvučnijim glasom.

    Da zaključim, roman U vrtu čudovišta zahtijevao je pomniju brigu o rečenici i ustroju teksta, produbljivanje nekih ranije spomenutih planova. Sudeći po Uspavanci koja je bolje "odradila posao", i autoričin novi materijal poslužit će kao plodno tlo za to.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Logika teksta
    Roman 'U vrtu čudovišta', prvijenac Leïle Slimani, zanimljivo je štivo, no kvalitetom ipak slabije od 'Uspavanke'.

    Na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti Leïla Slimani apostrofirana je kao "nova zvijezda europske književnosti", autorica koja rafiniranim stilom prerađuje društveno "nesvjesno", ponekad u žanru psihološkog trilera ponekad erotske drame. Usto, Slimani je dobitnica Prix Goncourt za svoj drugi roman Uspavanka, u Francuskoj prodan u 650.000 primjeraka ili više i medijski popraćen kao "političan" (The Guardian) i "jezovit" (Independent).

    Za književni prvijenac U vrtu čudovišta autorica je ovjenčana nagradom La Mamounia (nazivaju je "marokanskim Goncourtom"), a roman kod nas dolazi godinu dana nakon Uspavanke. Osim izdavačke kuće i prevoditeljice Vlatke Tor romani dijele motiv s ovitka – poprsje žene obučene u uniformu poslovne žene odnosno dadilje, što ukazuje na sadržaj prožet rodnom to jest klasnom problematikom.

    Na drugoj razini, zanimljiv je biografski karakter romana. Za U vrtu čudovišta, primjerice, autorica je iskoristila seksualne delikte bivšeg šefa MMF-a Dominiquea Strauss-Kahna promijenivši im kontekst, pripisavši ih na neki način ženi (zanimljivo, Strauss-Kahn poslužio je i indie redatelju Abelu Ferrari kao inspiracija za lik Devereauxa u hvaljenoj drami iz 2014., Dobrodošli u New York).

    Prema rečenom, radnja romana mogla bi se ovako sažeti: Adèle je društveno realizirana tridesetineštogodišnjakinja – novinarka u jednoj pariškoj redakciji, supruga gastroenterologa Richarda i majka dječaka Luciena. Zbog zamora građanskim načinom života, ali prvenstveno zbog pretjeranog seksualnog poriva (ipak, granice između jednog i drugog često su zamagljene) upušta se u niz seksualnih odnosa, nerijetko začinjenih alkoholom i kokainom. Na kraju romana, nešto drukčije od Flaubertovog recepta (kritika je primijetila višestruke veze s Madame Bovary), Richard razotkriva Adèle te oni u želji da očuvaju brak odlaze u izolaciju jednog normandijskog sela.

    Roman je pravolinijskog razvoja (iznimka su tri ili četiri analepse kojima se, među ostalim, uvode epizode Adèleinog djetinjstva i mladosti), relativno dinamične radnje i pitkosti koja proizlazi kao rezultat. No, roman je to i problema, što na razini pripovjedne logike (profilacije likova, njihovih odnosa i pripadnog im konteksta) što na jezično-stilskoj razini.

    Primjerice, na prvih pedesetak stranica Adèleine emocije prema Richardu postaju konfuzne. U njenoj percepciji Richard je tako i "dobra prilika" i jedina poznata bliskost i neka vrsta suučesnika ("Nikad nisu osjećali privrženost, čak ni nježnost, i na neki način ta ih odsutnost tjelesne bliskosti smiruje. (...) Kao da su već oplakali gubitak onoga od čega će se drugi parovi teško odreći, uz viku i suze." str. 38.) Zatim, Adèleinoj želji za muškom pažnjom, štoviše, za objektifikacijom ("Nikad nije imala druge ambicije doli da bude gledana..." str. 15.), proturječi tvrdnja kako ne želi previše privlačiti pažnju pa se okružila lijepim prijateljicama; usto, njena hiperseksualnost prikazana je kroz ponavljajuću, mehaničku aktivnost da bi kasnije u tekstu poprimila eskapistički ("Erotičnost je bila prisutna u svemu. Mogla je zamaskirati banalnost i ispraznost stvari." str. 125.) i romantični prizvuk (Adèleini susreti opisani su trenucima udvaranja i predigre, a ponekad se o njima govori i kao o ljubavi).

    Shodno tome, mijenja se Adèleina uloga u spomenutim odnosima – od podređenosti pod cijenu nasilnosti muškarca do nadređene uloge koja podrazumijeva da Adèle usmjerava situaciju ("Ovo joj je najdraži trenutak. Ovaj prije prvog poljupca, prije intimnih dodira i golih tijela. Trenutak oklijevanja u kojem je još sve moguće i u kojem je ona gospodarica čarolije." str. 100.) Još važnije, mijenja se Adèlein odnos prema njoj samoj, budući da je nimfomanija na jednom mjestu opisana kao elementarni dio njene ličnosti, na drugom (štoviše, već na idućoj stranici: 127-128.) kao bijeg od sebe, društvena maska koja izaziva nelagodu.

    Pod ruku s ovim nedosljednostima – a to spominje i Harsimran Gill – idu epizode iz Adèleinog djetinjstva. Evocirajući, primjerice, okrutnost majke ili prvi seksualni odnos autorica niti rasvjetljava Adèlein lik niti intenzivira radnju; naprosto uvodi nove slojeve radnje, samim time upitnike u svijesti čitatelja. Naime, autoričine "smjernice" ne doprinose koherentnosti nego je rasipaju, stvarajući u tekstu pukotine koje nije moguće objasniti ni razvojem lika ni stilskim zahvatima; koje na čitatelja, nažalost, naprosto djeluju zbunjujuće.

    Kažem, nažalost, jer je roman uz uvjet vještijeg "slaganja" imao, ne samo potencijal za dobru dramu nego i subverzivni potencijal. Nemiri tijekom vladavine Hosnija Mubaraka kao lajtmotiv redakcije, emocije straha i srama [neki stari Arapin u sex shopu na Adèle prosikće Hchouma, što na arapskom označava sram(otu)], Adèlein otpor prema buržujskom miljeu i drugi, proturječni, elementi njene ličnosti mogli su se složiti u inteligentan tekstualni mehanizam, igru svjetonazorima; samim time i igru čitateljskom perspektivom.

    Čini mi se to kao prikladnije rješenje od ponuđenog budući da roman neprestano potencira problem društveno (ne)prihvatljivog, sugerira pitanja poput Što će reći obitelj? Kako će reagirati radna okolina? Koju će stigmu društvo namijeniti ženi, a koju muškarcu?

    U intervjuu za NewStatesman Leïla Slimani kazala je kako je U vrtu čudovišta roman o samoći, nemogućnosti da se podijeli tjeskoba, osjećaj praznine. Dok je samoća u romanu isticana, često i vrlo dobro predočena hladnim, snolikim Parizom, ona čitatelju ipak nije sasvim prenesena – uglavnom zbog onoga što se za ove potrebe može označiti kao "nestabilnost prijenosa".

    Stilski, riječ je o kombinaciji kratkih i srednje dugih rečenica opisne funkcije, dijalogā i refleksivnih ulomaka. Prvo od navedenog ujedno je najuspjelije budući da korespondira s Adèleinom rutinom, podjednako sivim planovima posao-obitelj-seksualni partneri. Druga dva, pogotovo dijaloge, obilježavaju kićenost i opća mjesta, a dio toga vidi se u sljedećem fragmentu:

    "Zašto si se udala za Richarda?" upita je Lauren kao da joj je pročitala misli. "Jesi li bila zaljubljena u njega, vjerovala si u sve to? Ne mogu razumjeti kako se žena poput tebe mogla dovesti u ovakvu situaciju. Mogla si ostati slobodna, živjeti kako želiš, bez svih tih laži. (...) Adèle začuđeno pogleda Lauren. Ne shvaća što joj prijateljica želi reći. "Udala sam se za njega jer me zaprosio. On je dosad bio prvi i jedini. Mogao mi je puno toga ponuditi. A i mama je bila sretna. Pa shvaćaš, on je liječnik!" (str. 51.)

    U okviru recentnih izdanja na našem tržištu, a s obzirom na temu, na pamet mi padaju, primjerice, Lucia Berlin i Arnon Grunberg koji (ženski) identitet seciraju uvjerljivijim i zvučnijim glasom.

    Da zaključim, roman U vrtu čudovišta zahtijevao je pomniju brigu o rečenici i ustroju teksta, produbljivanje nekih ranije spomenutih planova. Sudeći po Uspavanci koja je bolje "odradila posao", i autoričin novi materijal poslužit će kao plodno tlo za to.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Doba igre – Proza
    U romanu Doba igre detaljno je oslikan jedan odsječak rumunjske povijesti i rumunjskih Sasa u toj povijesti, a priča je ispripovijedana iz očišta dječaka-predškolarca čije djetinjstvo, provedeno s Bakom i Djedom u saskom selu u Transilvaniji, dubinski oblikuju različiti svjetonazori koji se susreću: transilvanski, oltenski, saski, zapadnonjemački. Dvije se kulture – Rumunja i transilvanskih Sasa – izlažu u prezentu sredine sedamdesetih, a kao punctus terminus uzima se smrt Mao Ce-tunga.

    U multietničkom transilvanskom burgu, u kući Djeda i Bake prožetoj miomirisima budućih madlena, gdje se krišom sluša Radio Slobodna Europa, gdje se o drugu Ceausescuu i njegovu Securitateu govori potiho i u šiframa, gdje si ratne dogodovštine međusobno prepričavaju sudionici s ove i one strane te se istovremeno sanjari o boljem životu u Njemačkoj – dijete kao pomni promatrač svijeta oko sebe uči pravila jedne složene igre… Igre koja predstavlja egzistenciju samu. Pažljivo orkestriran, roman Doba igre pripovijeda o životu jedne obitelji u procijepu između iluzije razblaženog čaušizma i opsjene Savezne Republike Njemačke i otkriva majstorskog prozaika.

    „Iz dirljive perspektive djeteta, Claudiu M. Florian uspijeva govoriti o političkim, povijesnim i društvenim problemima, ni u kojem momentu ne napuštajući profinjen i nevin humor koji prožima čitav roman."
    (Alexandra Sora)

    „Precizno bilježenje tonaliteta rasprava, zamućeno višestrukim dječjim nerazumijevanjem, stvara dubok humor ovih samo prividno naivnih pripovijednih minijatura jednoga dječaka kojeg odgajaju saska Baka i rumunjski Djed. Dopadljiv roman zahvaljujući nepretencioznom i jednostavnom pripovijedanju."
    (Markus Bauer, Neue Zurcher Zeitung)

    „Florian oživljava jedan svijet što proizlazi iz jezgre saske i rumunjske sekularne tradicije – Transilvaniju svog djetinjstva, koja više nikad neće postojati kao što postoji u ovom romanu."
    (Ingeborg Ruthe, Berliner Zeitung)

    Claudiu Mihail Florian rodio se 1969. u Rupei, okrug Brašov, gdje je živio do jedanaeste godine. Nakon gimnazije koju je pohađao u Bukureštu, vratio se u Transilvaniju odslužiti vojsku. Zatim je diplomirao germanistiku u Bukureštu i magistrirao interdisciplinarne humanističke znanosti na njemačkom jeziku u Bukureštu i suvremenu povijest u Bielefeldu, u Njemačkoj. Za vrijeme studija prevodio je, s engleskog i njemačkog, romane više autora, između ostalog Hermanna Hessea i Svena Hassela. Radi u Ministarstvu vanjskih poslova. Bio je ataše za kulturu i za suradnju s medijima pri rumunjskom veleposlanstvu u Berlinu te je radio i u rumunjskom veleposlanstvu u Bernu. Sada radi u Rumunjskom kulturnom institutu u Berlinu. Roman Doba igre napisan je prvotno na njemačkom jeziku i objavljen 2008. godine. 

    Preveli Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu.
    Izdavač/Distributer: Naklada LjevakGodina izdanja: 2019Autor: Claudiu M. FlorianCijena: 139,00 knBroj stranica: 400Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Doba igre – Proza
    U romanu Doba igre detaljno je oslikan jedan odsječak rumunjske povijesti i rumunjskih Sasa u toj povijesti, a priča je ispripovijedana iz očišta dječaka-predškolarca čije djetinjstvo, provedeno s Bakom i Djedom u saskom selu u Transilvaniji, dubinski oblikuju različiti svjetonazori koji se susreću: transilvanski, oltenski, saski, zapadnonjemački. Dvije se kulture – Rumunja i transilvanskih Sasa – izlažu u prezentu sredine sedamdesetih, a kao punctus terminus uzima se smrt Mao Ce-tunga.

    U multietničkom transilvanskom burgu, u kući Djeda i Bake prožetoj miomirisima budućih madlena, gdje se krišom sluša Radio Slobodna Europa, gdje se o drugu Ceausescuu i njegovu Securitateu govori potiho i u šiframa, gdje si ratne dogodovštine međusobno prepričavaju sudionici s ove i one strane te se istovremeno sanjari o boljem životu u Njemačkoj – dijete kao pomni promatrač svijeta oko sebe uči pravila jedne složene igre… Igre koja predstavlja egzistenciju samu. Pažljivo orkestriran, roman Doba igre pripovijeda o životu jedne obitelji u procijepu između iluzije razblaženog čaušizma i opsjene Savezne Republike Njemačke i otkriva majstorskog prozaika.

    „Iz dirljive perspektive djeteta, Claudiu M. Florian uspijeva govoriti o političkim, povijesnim i društvenim problemima, ni u kojem momentu ne napuštajući profinjen i nevin humor koji prožima čitav roman."
    (Alexandra Sora)

    „Precizno bilježenje tonaliteta rasprava, zamućeno višestrukim dječjim nerazumijevanjem, stvara dubok humor ovih samo prividno naivnih pripovijednih minijatura jednoga dječaka kojeg odgajaju saska Baka i rumunjski Djed. Dopadljiv roman zahvaljujući nepretencioznom i jednostavnom pripovijedanju."
    (Markus Bauer, Neue Zurcher Zeitung)

    „Florian oživljava jedan svijet što proizlazi iz jezgre saske i rumunjske sekularne tradicije – Transilvaniju svog djetinjstva, koja više nikad neće postojati kao što postoji u ovom romanu."
    (Ingeborg Ruthe, Berliner Zeitung)

    Claudiu Mihail Florian rodio se 1969. u Rupei, okrug Brašov, gdje je živio do jedanaeste godine. Nakon gimnazije koju je pohađao u Bukureštu, vratio se u Transilvaniju odslužiti vojsku. Zatim je diplomirao germanistiku u Bukureštu i magistrirao interdisciplinarne humanističke znanosti na njemačkom jeziku u Bukureštu i suvremenu povijest u Bielefeldu, u Njemačkoj. Za vrijeme studija prevodio je, s engleskog i njemačkog, romane više autora, između ostalog Hermanna Hessea i Svena Hassela. Radi u Ministarstvu vanjskih poslova. Bio je ataše za kulturu i za suradnju s medijima pri rumunjskom veleposlanstvu u Berlinu te je radio i u rumunjskom veleposlanstvu u Bernu. Sada radi u Rumunjskom kulturnom institutu u Berlinu. Roman Doba igre napisan je prvotno na njemačkom jeziku i objavljen 2008. godine. 

    Preveli Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu.
    Izdavač/Distributer: Naklada LjevakGodina izdanja: 2019Autor: Claudiu M. FlorianCijena: 139,00 knBroj stranica: 400Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Still life
    An excerpt from a short story 'Still life'.


    You see the house and its time, the house and the house alone, though your secrets, your fears and silences still exist there, locked away behind the denseness of the closed doors and shuttered windows, your fears and silences desperate for an opening to escape a winter that seems eternal, to leave behind the low rumble of trapped accumulation to which they are held captive and ownerless, and you see, you see the house, you don’t flee from it or ignore it, you see that the only thing that seems to move in its atmosphere is dust suspended against a fine thread of sunlight, that time itself sleeps lazily on the stupefied clocks, you see the proud furniture relinquishing its strength to despondency, cracking and losing its exuberance and shine, the quilt on the silent bed becoming a filthy cloak where any trace of the smell of its owners is lost amid the dusty fury, the grime, the tears on the ceiling and the weeping in every corner

    at first he didn’t want to buy the plot and thought the whole thing absurd but I argued that nowhere in the world was so perfect for us to live as here, only here could we be eternally happy, as I’d dreamed of since childhood, and who doesn’t want happiness, we’d build the house of our dreams here and live out the countless days that lay ahead of us, and Paulo just looked at me, silent, aloof, proud, his eyes condemning me as if it were inappropriate to want to be happy here, thinking me mad and crazy and fragile, and I loved him for it, even for that, for making me feel simple in his arms, paralysed under the stare of his dark eyes, all those cold nights together, squeezed against each other, submerged under the covers, yes, your madwoman, I’m your madwoman, I said in silence, and he there, staring at me as if buying a plot of land in a place as boggy and humid as Irajá was something really quite stupid, Paulo always so intelligent and learned and me so ignorant, as he would say shamefaced to his friends, forgive her for not speaking properly and not knowing anything about politics, yes, a little airhead, and I know I’ve only ever really understood my sewing machine, which was all I had in life besides God, my dear God, that machine has brought me pleasure, bricks and mortar, the two of us alone night after night, doing battle, dreaming, accomplices, keeping secrets that we still share, I knew it wasn’t stupid to buy that plot and I said come on, man, are you made of sugar, for Paulinho was always so clean and perfumed and he hated mud and dirt and always wiped his feet on the mat, even though the mat was so filthy it was like not wiping them, he wiped them more for the gesture, he furnished himself with gestures, and he went mad whenever his son, all smiles, took the dog into the living room, years later, when the sludge had gone and the house existed and the neighbours had multiplied, and then I went further, I said come on, man, this is where I want to have children, I said, and he ended up giving in, though not without first thinking it was all madness, a godforsaken shithole with no tarmac or anything out there in the back of beyond, but it was a simple matter of me having headaches for weeks and weeks until he changed his mind, feeling nauseous whenever he came close to me in bed in our little rented room in Cascadura and there I’d be, hearing the deep breathing of my heart, and there I’d be, feeling the smooth fabric of my nightdress touched along the line of my buttocks, and even then I had terrible headaches that only stopped when he finally gave in, I who was
    always excessively pretty and who always got the men worked up on the tram or the tramps in the streets where I walked, restless, as if I were inappropriately clothed, feeling myself naked in front of everyone but keeping a calm face for I was Paulo’s woman, the man I love and the father of my child

    the house, you see the house, with its abandoned backyard and the for sale sign now rusted and cracked in the relentless heat, the wilted yellow leaves scattered about the yard and dancing to the circular motion of the wind, the old wooden dog kennel surrendering to the termites, the grass relentlessly growing, even in gaps in the tarmac, gradually invading a world it used to rule

    it was mad to buy a plot so far away from where I worked as a horseback guard, riding through the Olaria bush until I was exhausted, until the stars cried out in the coal-black sky, a cool breeze cut through the stuffy heat of the thick scrub and I felt at one with the animal, breathing to the same rhythm as he and feeling content, lost to the music of the gathered night, and then trotting proudly along the trails of a morning, whistling at the girls and frightening away the boys who ran about killing whatever creatures they found, riding along the pathways, working and studying a lot, putting up with ten years of sleeping badly in that house that took shape without any help from me as money was so scarce, sleeping with pain in my back, lying there drained on the improvised bed and listening to Vera in the half-light pedalling away on her machine, sewing non-stop, sewing as if milking her subsistence from the ether, until I managed to get into the police and could finally buy a decent bed with an American mattress and I began to sleep peacefully and without any pain in my back,
    then I bought a suit to wear for my new job, an elegant suit like film stars wore, the American and English ones I so admired and that appeared in magazines, and I went about walking on air but always in the same dark green suit as I hadn’t enough money to buy another one, that suit was my fortress, and as it tore I’d get embarrassed in front of my friends because of my wife’s awful patching, but I resigned myself to it as there was nothing else for it with so little money, and what money there was went on the house, a man dependent on his woman for subsistence, depending on her sewing and tailoring to be able to live a little of the life I wanted to have but lacked the resources for, sometimes I found a note or a bit of shrapnel in the pockets of my trousers and she smiled at me in complicity, quietly, never saying a word, and that was the money I used to go out with my superiors, to get to know the world and see things and I felt guilty that she couldn’t join in with what I saw, even though I didn’t want her there in my world, even though I wanted to be free of her charitable stare, always planning to leave her but never daring to go through with it, always fantasizing about escape routes, until finally she got pregnant after years of silent suffering, years of thinking she was dry, that she was a desert, wanting it for years, and when I saw her full and expectant smile I knew I’d never leave her, she doubled the amount of sewing she did and put money aside, in a hole behind the wardrobe, for when the child came, she talked of her plans for extending the house and I listened in horror because I wanted to get out of there, a desire that would forever be frustrated for lack of courage, for loving her too sincerely, for admiring her without daring to admit it nor totally giving myself over to it as she did, she who was busy building walls in her mind, walls that would further and forever reinforce the foundations of that prison I wanted to leave without saying a thing, leave her to her mad dreams that grew in every sense and direction, go and live like the police in films, but I did worry about her, the image of her bent over the sewing machine all day disturbed me, I was scared of her stomach bursting and flooding the house, I feared showing signs of my wanting to escape, signs she hardly noticed as she made her little self-sacrifices, wearing the same threadbare clothes and eating second-rate meat, saving crumbs to build the castle of her dreams, ignoring the present and living in the future like a madwoman, shaming me with those charitable eyes, the thought of which made me feel sick when I was with the other women I slept with, Verinha putting money aside and me running around with other women, lying, deceiving myself, rehearsing how I’d escape, spending what I didn’t have, until one day

    the house, you see the house, its crockery lost in an ocean of reflections and deceptions, in a labyrinth of repetitions behind closed cupboards and drawers, the fine crockery used for the boy’s wedding imprisoned with its hopes and best intentions, the knife that no longer hangs

    I’d run through the bush and sit down in the mud with the toads, which leapt about excitedly, running away and invading the creeks, and when I got tired of chasing toads I’d sit on a rock and settle down to some fishing with my little cane and I’d catch a few tiddlers until night drew in behind the hill and then go running back to the house, running along as the afternoon slowly died and was overtaken by shadows, hearing noises like the laughter of ghosts getting louder until everything finally became night, I’d go running into the living room and find my mother submerged in the half-light, propelling the levers of the sewing machine with her feet, the incessant creaking and bashing echoing about the house like voices of the tortured coming out of the beyond, and she’d look at me and say good God what a dirty little pig and she’d shoo me into the bathroom like she did with the chickens when she fed them in the pen in the yard and I’d throw myself laughing into the bath and become a fish, a toad lost in the marshes, and Mum too, a little toad, a toad-pig, and I’d get her wet with my furious splashing and I’d laugh because I was a fish at the bottom of the sea, swimming with the whales and sharks, and Mum, is it true that if you swim really deep you get to China, and she’d laugh, and later I’d hide behind the kitchen door afraid of the screaming chickens, Mum breaking their necks one by one and gathering their blood in a pan and it was terrifying to see the bare chicken and its severed head staring at me on the marble table and then, Mum, is it true that humans come from monkeys, and she’d laugh and say go ask your father, he’s the clever one, I’m just a seamstress, but the next day I was older, watching the trams go by with my dad, in Vicente de Carvalho Square, stealing sips of cold beer from his glass and trying to inhale the smoke from the cigarettes I smoked awkwardly, pretending I was interested in the panic of the people betting on horse races and the results announced in Morse code by taciturn men on stands, laughing at the mules and asses as they kicked out and neighed, admiring the pretty girls coming out of church who stared at the ground as they passed by in groups, accompanied by their aunts and helpers, Dad telling me with wonder that one day hundreds of iron horses would cross right through Irajá and into the town centre in under twenty minutes and me thinking he was going mad, that the horse was too fine an animal to stop being used just like that and anyway what would happen to all the asses and mules and Dad saying that every house would keep one as a pet, colleagues from school sitting around the bandstand waiting to go into the cinema and admiring me from afar because I was drinking and smoking with the adults, I’d stand at the side of the table as they played rummy and watch them cheat and now and again I’d run to a far-off house carrying the groceries of one of my father’s friends, who’d decided to stay out with his friends because our friends are all we have, lad, don’t ever forget it, and I was always glad to go to Nazário’s house with his groceries as I got to see his three daughters and Nazário would tell my father that I was helpful but a fool if he thinks I won’t chop his balls off out of friendship then he’s very much mistaken, but what old Nazário didn’t know was that I’d already kissed all three of them in the backyard of the house and promised to marry them all

    unclaimed photographs pile up in drawers, the last vestiges of remembrance holding on until everything is finally destroyed, because when the house loses the smell of its owners, and its objects resign themselves to tedium, there will be no more memory and the clock will become just a clock, the key just a key, the glass just a glass, grease encrusting every nook and cranny in the old kitchen, a black shadow spreading everywhere, rotting the air and staining the white of the tiles, the old fridge robbed of its integrity by cavities of rust, the penguin at the top offering a lost look of exile

    when Ana had left I took all his clothes and angrily threw them in the dirt in the backyard so that the few neighbours we had could see that he’d been thrown out of my life, out of my house, even though I knew he was the only thing that mattered to me, Paulo, dear Paulo, watching me from behind the wall, making kind and gallant signals that I pretended had no effect on me, such pretty hands with long fingers, green and blue veins against his pale skin, and smiling that soft smile that first charmed me, before a friend gave me a little message from him, written in round, timid handwriting and full of pompous words I was unfamiliar with but that lifted me up to the clouds, my friends saying that if I didn’t steal away with him then they surely would, and my torturing him by withholding the only answer I was ever going to give him, the man I chose to be mine the very moment we started courting, and then finally getting engaged in the living room with an aunt watching, entwining our fingers in love and privation, his smooth voice whispering sweet nothings in my ear, words that stilled my beating heart, and I felt like the happiest most complete woman in all the world, and when my aunt left the room I squeezed his thighs and gave him longer kisses, and I felt him get excited, and I turned red and crazy, my world spinning and I let him see my legs just a little, wanting and desiring and worrying, imagining what it would be like, hearing stories from my older cousins, being given confusing and alarming advice, nobody knew how to love back then and they still don’t, I bathed and felt my legs and my whole body, my hand ran all over my bristling skin and I let the water run down to my feet, happy seeing myself in the steamed-up mirror, torturing myself as I touched myself until one terrifying day I felt all that I’d only previously imagined those feverish nights, and right away I thought my cousins had lied, could it be so simple, a little that was a lot and that I wanted more of, that I wanted again laughing happily at life in our little room in Cascadura, hugging my man, and now this, dear Paulo with another woman, Ana tells me, thinking I’d die of shame and feeling ridiculously pregnant and hating myself for loving him the way I loved him, wanting to die when neighbours stared at me as I

    the old record player thrown in the corner with a collection of old vinyls, a rusty gas canister and piles of ancient newspapers announcing the breaking news of bygone days, corroded and burned a dull yellow: the house, you see the house, abandoned to its fate, its stories silenced with no one to tell them to

    a goddamn bullet in the chest, now is that any way to die, Pedro, for a man like Getúlio to end his days like that, in such a way, the life of the most prized and principled man this country has ever seen coming to an end like that, it’s disgraceful, it’s absurd, and I never saw Dad drink like he did that day, spitting and cursing, saying to himself that these days presidents killed themselves fucking hell, fucking hell, if presidents killed themselves then why not bakers, and mechanics and postmen, and chauffeurs and engineers, that presidents killing themselves really took the biscuit, and there were thousands of angry people ganging up together in the town centre, news of crowds gathering outside the Tribune’s offices and Son, now what, Son, what a fucking mess Son, you work for nothing in this country Son, you sweat blood in this country and it’s all for nothing Son, if there’s no longer room for people like Getúlio in this world then what’s to become of the rest of us Son, I was no longer so young and by then I smoked my own cigarettes and drank beer from my own glass and Dad wanted Lacerda’s head for writing all those venemous articles against Getúlio, that swine, that bastard, that Nazi, my father said, death to Lacerda and his family, may his children and grandchildren and greatgrandchildren all die for what he’s done, it’s disgraceful, that’s no way to die, but I didn’t care, I saw people fighting in Cinelândia and Lavradio and I didn’t care, I preferred talking to the whores in the brothels of Olaria and Madureira, fixing a car door would matter more to me than fixing a country, they could kill the lot of them for all I cared so long as they spared the whores, the world would be unbearable without the sad affections of a whore, if they killed the whores then I’d set the whole world on fire but fuck the president, he never whispered false sweet nothings in my ear for a few coins, fuck the president and his children and Lacerda and his children and the fact that they owned the country and that we were the doomed, that we worked for people who lived the high life without ever getting their hands dirty, I earned money as a typist on a magazine but I never read the news I set down, and Dad telling me things I didn’t care about, Dad lost amid the confusion of the shouting and anger and running and fighting and broken bottles and people crying, Dad trying to imagine where it would all lead and saying to himself that Brazil was fucked, that Brazil murdered its own future every bloody day, a country with no enemies destroying itself, humiliating itself and humiliating everyone who dared dream beautiful dreams, that was what he said, that everything beautiful died young in this fucked-up country, the country had lost its innocence, said my father, and I didn’t care, I didn’t care, I didn’t care about the future, what I did care about was reading mechanics journals and understanding the cars I so restlessly admired, hanging about the garage near home, watching the people at work, the parts and the motors, I loved cars without ever having seen inside one, loved them from afar, until one day the owner of the garage asked me to go fetch some oil from Madureira and he gave me some money and I bought it and then when it came to him paying me I said I didn’t want to be paid, what I wanted was to work in the garage and he laughed and said very well, that I took after my father and that I could stay so long as I didn’t set fire to anything

    dozens of old tools and apparatus abandoned in the loft, rubbish accumulating in the corners of the living room, in the hallways, dense dust encrusted in the indentations on plastic containers, in the grooves of the furniture, the threadbare fabric of the sofas, the sad and disorderly holes of the fan’s rusted mesh covering, the sun entering the living room and orbiting the dark clammy dust in a slow and circular ballet

    when I finally earned my first promotion and became a detective, I started to earn a little more and Verinha cut down on her clothes orders and was able to read magazines and listen to the radio and I could buy the little
    wooden horse Pedro wanted so badly, to run around the backyard like an animal, leaping and getting dirty and falling and laughing, giving military orders to huge armies that fought against the poisonous threat of the flowers in the garden, killing the hordes of camellias with his wooden sword, a boy who killed camellias would end up either an imbecile or a crook, to calm him down I’d walk with him for hours, following the tramlines almost as far as Olaria, and I tried to answer all the questions he asked me about the stars and animals and machines and dinosaurs, making things up to leave him satisfied when faced with the inexplicable, only heading home once evening was drawing in and he sat on the sofa in the living room with his arms folded, silently waiting to be brought his bread and butter and milk like Lord Muck, milk just appearing in his glass while I had to steal it from the cow, and Vera always looking at me with eyes full of hurt and nothing I could say would make her look at me the way she used to, a look that had always annoyed me but now that I didn’t have it was all that I wanted, to win back that look, to be held hostage to her dreams once more, to have her include me in the future she imagined in her head and that no longer featured me, but I’d have to wince in shame for many years yet, face the disapproving looks of neighbours who’d witnessed the scandal of my clothes thrown out in the backyard, then one day I bought her flowers for the first time since we’d got married, with a note saying madwoman I love you, and she put the flowers to one side and went back to her sewing and I felt alone in the world and when I went to say something to her all that came out were tears, I wanted to thank her for everything she’d done for me and tears came out, I wanted to say what a blessing our son was and tears came out, that the modest house we now had was like a fortress to me and only tears came out, and faced with her silence I thought I’d lost her forever and all night I felt adrift in a bed that was a foreign country, until the next day when I found some shrapnel in my trouser pocket and I understood, the world became vast and expansive once more and I understood and I spent the whole day waiting to go home, and when I got off the tram I quickened my pace and when I got to my street I started to run scared that the house might no longer be there but it was, just as the table was there, ready with roast beef and potatoes, and the bed was made and fragrant and without a word being said I understood, I put my hands on her hips and she purred and I understood that I’d won back what I thought I’d lost forever

    the floor bestrewn and lustreless, termites gnawing the corners of the floorboards and hiding in the door frames, fearful, lazily devouring what will soon no longer exist

    Mila was lying on the ground as if she were asleep and I came sneaking out from behind the wall to give her a fright, laughing, screaming with all my might, and I screamed again, startling the pigeons on the telephone lines, a terrified flock that made a shadow as it flew away over the backyard, but nothing, Mila kept lying there on the ground pretending she hadn’t seen me, pretending to be asleep just to alarm me, I poked her under the tummy with a small stick and nothing, she’s good at pretending, the little devil, if only Dad could see how good at pretending she is, this dog’s an artist, we should take her to the circus and earn some money because she’s an artist, once I made her hold her breath for half an hour, but she was very wise, she learned that Chinese trick, and she was stubborn besides, and Dad told me Mila had died, but that was impossible because only that morning she had run with me and played with me and even bit me and she’d eaten too and she’d done a poo in the living room so it wasn’t possible, she was dead like when we played cops and robbers and so I told her the game had finished, which was why I didn’t like the Chinese because they only played for real, and now how could I get my dog to stop playing the game, but Dad said she wasn’t going to wake up again and that dying meant going to sleep forever and I told Dad that I wouldn’t like to go to sleep forever and he went quiet and fetched a bread sack and put Mila in it and at dawn he went out and I ran to the door and asked if I could go with him and we went out into the dark night walking in silence, I played with the lantern and the fireflies and the sounds around us were strange, the world seemed to be plotting against us ever making it home again and we got to the river and we threw Mila in the river and when the sack hit the water it started to sink and disappear and Mila had turned into a fish, she would bark at the other fish and lead them to the riverbed to help me when I went fishing, when we got back home I asked Dad if I’d die too and Dad said that everything dies, one day and that’s just the way life is, so everything dies, and he said yes, that was the price for being alive and that was why every day was very important, and in bed I closed my eyes and tried to imagine what it would be like to go to sleep forever and I got bored because it was boring and the next morning I told Dad that if I died he was not to hurry into throwing me in the river but rather be patient and wait because I’d find a way of waking up

    (...)


    Published with the permission of the author.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'Black Mirror' na naš način
    Roman 'Stranka' Bojana Žižovića donosi grotesknu, hiperboličnu verziju političkog života na rubovima neoliberalnog kapitalizma.


    Iskustvo nam je neoliberalno. Ponekad je opasno (i kažnjivo) reći to na uho neoliberalnoj oholosti. Ponekad, međutim, ova reč ide do pojma sudbinskog: neoliberalizam je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Možda bi ovako formulisao našu svakodnevicu neki imaginarni Radomir Konstantinović iz budućnosti.

    Na jedno takvo pitanje – kakav bi svet okruživao tog Radomira iz budućnosti i koja bi stranka bila na vlasti – pokušao je odgovoriti Bojan Žižović svojim romanom prvencem Stranka. Žižović je inače likovni umetnik koji je dosad pisao pesme i priče.

    Radnja romana podseća na seriju Charlija Brookera Black Mirror u kojoj je sistematska, argumentovana kritika savremenog društva prikazana karikiranom vrlo bliskom budućnošću te se mi kao gledaoci lako prepoznajemo u datom ambijentu i okolnostima. Na sličan način se razvija radnja u Stranci, koja vrlo oskudno daje GPS podatke gde se i kada ista odvija. Možemo zasigurno tvrditi da se radi ipak o nekakvoj budućnosti što otkrivamo sićušnom intervencijom autora na 102. strani, gde glavni junak kaže da mu je omiljeni film Dirty Dancing 2.



    U fokusu romana nalazi se mladi protagonista koji pokušava da svojom bezličnošću, servilnošću i snishodljivošću napreduje u stranci koja je već na vlasti. On je prevrtljiv, surevnjiv, poročan, nekonzistentan, bez moralnih principa, ali se savršeno dobro uklapa u stranku jer je ona bez ikakve ideologije, bez socijalnog predznaka, bez prave platforme i programa, konzistentna u nameri da ostane na vlasti.

    Zvuči poznato? Dabome.

    Unutar partije vrzmaju se bezlični i nemoralni ljudi, vrše nečasne poslove, kradu od naroda, ne haju za potrebe građana, već rade sitne stvari po potrebi kako bi pred izbore zamazali oči, voze se skupim autima, šmrču kokain, velikom većinom su muškarci, žene služe samo da se popuni rodova norma, tretiraju ih na najogavniji način, dave se u alkoholu, orgijaju, šmrču kokain…

    Zvuči poznato? Dabome.

    Ko bi rekao da se radi o budućnosti.

    U romanu su svi bezimeni, glavni lik koji je narator u prvom licu ih imenuje samo po funkcijama: Gradonačalnik, Pročelnik, Glavni tajnik, Predsednik stranke, Tajnik i sl. Ženski likovi se kroz prizmu naratora prelamaju samo kao Tajnica, Podtajnica, Supruga i sl. Čitava stranka je predstavljena poput platforme na kojoj defiluju gramzivost, poročnost, nemoral, mizoginija, šovinizam i lukrativnost.

    Uporan u svojoj servilnosti i poltronstvu, uvek prisutan u prostorijama stranke, glavni se protagonista nekim slučajem uspeva dokopati bitne funkcije u stranci, i to najbitnije u gradu. Time on dobija mogućnost da upravlja gradom i ulazi na velika vrata u sheme stranke koje podrazumevaju sve one gorepomenute osobine. Paralelno s tim ide i njegova čudnovata zaljubljenost u tajnicu, premda je primoran da da se oženi ženom koju stranka određuje. Do kraja radnje svedoci smo smrtnih slučajeva, raznih događaja, ali ne i klasičnog raspleta ili pak nekog naročito inventivnog sastavljenog sižea te narativne dinamike dela.

    Karakteristika ovog teksta je što obrađuje stranku kao fenomen u uslovima možemo slobodno reći postdemokratije, gde je odista partija jedan poseban svet za sebe, pravo "ostrvo" koje se samo ponekad dodiruje sa stvarnošću ljudi koji su "na kopnu". Žižović je ovakvu metaforu veoma ekplicitno postavio u romanu putem alter ega glavnog junaka, čoveka koji se kod njega povremeno pojavljuje u kancelariji pričajući o tome kako živi na posebnom "otoku" sa posebnim pravilima. Njegova iskustva i stavovi su predstavljeni u posebnim poglavljima, gde se opisuju nadrealni konteksti na tom ostrvu. Ovi delovi romana izgledaju poput malog izleta u nekoj od slika Giorgia de Chirica recimo.

    U ostatku romana mi se zapravo susrećemo samo sa ljudima koji imaju veze sa strankom te mestima i okolnostima koji imaju veze s njom. Tu su funkcioneri, njihove žene, njihovi rođendani, svadbe, njihove kancelarije, njihova kazina, birtije i sl. Ostatak sveta je negde tu pored, a autor ga samo ovlaš spominje u obliku nekog komunalnog problema i sl. Jedino mesto gde se ljudi koji nemaju vezu sa strankom pojavljuju su termini susretanja običnih građana sa Gradonačelnikom, gde defiluju ljudi sa njihovim problemima banalne svakodnevice. Međutim, i tu je autor natuknuo čudnovatost čitave realnosti tog naroda koji sve to na koncu dozvoljava, koji ne vidi ili ne sme da vidi bahatost ljudi iz stranke, te koji sumanuto uporno glasa za nju.

    Na tim se susretima pojavljuje jedan deda koji ima čudna potraživanja od Gradonačelnika, što nas podseća na to da su ljudi van stranke pogubili pravu konekciju sa elementarnom funkcijom države, kao pre svega uslužnog aparatusa. Nema sumnje da nam je autor hteo predočiti jednu grotesknu, hiperboličnu verziju političkog života na rubovima neoliberalnog kapitalizma, pa i generalno u kapitalizmu danas. (Uzevši u obzir ko je predsednik Amerike ili premijer Britanije.) Pravo je pitanje koliko je to u romanu preuveličano te koliko je naša realnost blizu toga.

    Osim toga, pored izričite kritike partokratije, zloupotrebe demokratije i trase kojom se savremeno društvo kreće, Žižović je u svom romanu na drugoj ravni pripovedao o savremenom čoveku, o pripadniku novog homo stranakusa, o čoveku prikladnom i podobnom novom politčkom poretku (ovo ne uzimati u smislu floskula o "novom poretku" iz devedesetih). Naime, glavni junak je pre svega čovek bez moralnih vertikala u svom svetonazoru, njemu sredstva ne samo što opravdavaju cilj već katkad postaju cilj za sebe. On ne preza od otvorenog poltronstva, od beskrupuloznog gaženja preko drugih ljugi, empatija je u njegovom univerzumu nepostojeća i nepoželjna. On je šovinista, lakoveran i gramziv. Naizgled bezrezevno odan partiji, on je idealan za nju, međutim kako stranka nema svoju ideologiju (u romanu se ne spominje ni nominalna orijentacija iste), tako je i ta neupitna odanost ustvari jako upitna.

    Ljudsko biće može biti odano samo svom trbuhu ili nečemu apstraktnom, kao što je ljubav ili ideologija recimo, a u odsustvu potonjih ostaje samo njegov sitno-materijlni poriv, njegov bazični kapitalistički instinkt: moć i novac. Samim time ispostavlja se da glavni protagonista nije toliko odan stranci jer je mnogo odaniji sebi te je stranka samo put do zadovoljavanja vlastitih potreba. To su nesumnjivi antagonizmi sveta u kome svi mi živimo, zato se postavlja pitanje da li on kao takav (svet kakvog poznajemo) može dugo u ovom obliku opstati ili će se morati transformisati. Spomenimo i da je glavni junak takođe izuzetno neobrazovan: njegovo infantilno brkanje pojmova abdomen i aritmija na strani 108. pokazuje njegovu bazičnu neukost, što nam pokazuje da za napredovanje nije potrebno znanje. Naravno oduvek su oportunisti, udvorice, laskavci, skutonoše napredovali te su uvek vlasti bili draži, ali je, čini se, u ovom romanu, a reklo bi se i u našem realnom svetu, sada i elementarno obrazovanje nepoželjno. Žižović ovu pojavu apostrofira i na drugim mestima u romanu kao u primeru njegove devojke koja veruje priči da je sestričina njene koleginice rodila blizance koji nisu sličili jer je radila za vreme trudnoće.

    Na jednog drugoj razini nalazi se i lični psihološki profil glavnog junaka koji je usled neugodnog detinjstva i njegove "nezamjetljivosti" stekao nepopularne karakteristike toliko potrebne stranci. Njegove su se neuroze, frustracije i ostale psihičke karakteristike razvijale tokom vremena i dovele do grubog ispoljavanja u trenutku kada je pridobio funkciju Gradonačelnika. Autor je njegov psihički profil lepo prikazao njegovim ambivalentnim odnosom prema sekretarici u koju se navodno zaljubio. Njegova potreba za njom jednaka je njegovoj agresivnosti i animalnosti u odnosu prema njoj, njegova se ljubav prepliće sa čudnim odbranbenim mehanizmom od straha da će biti napušten, te s njegovom posesivnošću. On nju udara i tuče, nije u potpunosti siguran zbog čega, ali oseća nekakvo sitno zadovoljstvo u tome. Nema sumnje da je Žižović ovde načeo bitnu temu o povezanosti profila ličnosti i uloge u društvu, ali čini se da nije dovoljno duboko obradio ovaj segmenat u romanu, te se katkad ni ljubav protagoniste ni njegova agresija ne odlikuje velikom uverljivošću. Na toj liniji je i ubistvo koje se do kraja romana ne razjašnjava mada sve upućuje na samo jednog osumnjičenog.

    Stranka je roman koji se čita u dahu. Brz je, no stilski površan bez velikih intervencija i jezičkih inovacija. To ne mora biti na uštrb dela, ali čini se da je Žižović nedovoljno uverljivo predstavio neke ključne segmente romana i to ne ide u prilog kvalitetu istog. Najupečatljiviji jeste neosnovan i prebrz uspon glavnog junaka u stranci, koji se i pored preuveličanih i izvitoperenih okolnosti fabularne realnosti ipak doima nerealnim i prevashodno naratorski neutemeljenim. Na koncu, stranka je odveć puna neukih ulizica, pa se čini da je duži staž u tome ipak nekakva prednost. S druge strane autor je pokušao da kroz posebna zaglavlja prikaže rakurs i fokalizaciju žena u romanu, pa je par njih posvetio tajnici i jedan supruzi. Tu bi se očekivao autorov otklon od stavova protagonista, da kroz reči svojih junakinja predoči svoju zabrinutost, osobito kroz buntovnički diskurs sekretarice. Međutim, ti su delovi, pored primetnog buntovništva tajnice (koja je najljudskiji lik romana) osiromašeni za uverljivo pomeranje vizure sa pomahnitalih funkcionera na nekoga koji će glas razuma dostojnije predstaviti.

    Onomad je Danilo Kiš napisao da je sama realnost drugim rečima posledica koju mi moramo nesvesno da dekodiramo. Istina fikcije je uvek konstrukcija kojom mi dajemo smisao svetu i u tom smislu su sve te istine ravnopravne. U ovom smislu istina ovog romana ne samo da je ravnopravna našoj, već predstavlja odzraz iste u ogledalu veoma moguće i bliske budućnosti. Nesumnjivo zanimljiva tema, kojoj je autor pristupio korektno, međutim ne više od toga jer su izvesne koordinate romana ostale da vise u vazduhu. Kako bi vas ovo ostvarenje namrštilo, naljutilo, nasmejalo, deprimiralo ili podstaklo na dublje razmišljanje, potreban je dosledniji pristup kauzalnosti događaja te upečatljiva autentičnost glavnog junaka. Ovako, djelo je samo zanimljivo.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Still life
    An excerpt from a short story 'Still life'.


    You see the house and its time, the house and the house alone, though your secrets, your fears and silences still exist there, locked away behind the denseness of the closed doors and shuttered windows, your fears and silences desperate for an opening to escape a winter that seems eternal, to leave behind the low rumble of trapped accumulation to which they are held captive and ownerless, and you see, you see the house, you don’t flee from it or ignore it, you see that the only thing that seems to move in its atmosphere is dust suspended against a fine thread of sunlight, that time itself sleeps lazily on the stupefied clocks, you see the proud furniture relinquishing its strength to despondency, cracking and losing its exuberance and shine, the quilt on the silent bed becoming a filthy cloak where any trace of the smell of its owners is lost amid the dusty fury, the grime, the tears on the ceiling and the weeping in every corner

    at first he didn’t want to buy the plot and thought the whole thing absurd but I argued that nowhere in the world was so perfect for us to live as here, only here could we be eternally happy, as I’d dreamed of since childhood, and who doesn’t want happiness, we’d build the house of our dreams here and live out the countless days that lay ahead of us, and Paulo just looked at me, silent, aloof, proud, his eyes condemning me as if it were inappropriate to want to be happy here, thinking me mad and crazy and fragile, and I loved him for it, even for that, for making me feel simple in his arms, paralysed under the stare of his dark eyes, all those cold nights together, squeezed against each other, submerged under the covers, yes, your madwoman, I’m your madwoman, I said in silence, and he there, staring at me as if buying a plot of land in a place as boggy and humid as Irajá was something really quite stupid, Paulo always so intelligent and learned and me so ignorant, as he would say shamefaced to his friends, forgive her for not speaking properly and not knowing anything about politics, yes, a little airhead, and I know I’ve only ever really understood my sewing machine, which was all I had in life besides God, my dear God, that machine has brought me pleasure, bricks and mortar, the two of us alone night after night, doing battle, dreaming, accomplices, keeping secrets that we still share, I knew it wasn’t stupid to buy that plot and I said come on, man, are you made of sugar, for Paulinho was always so clean and perfumed and he hated mud and dirt and always wiped his feet on the mat, even though the mat was so filthy it was like not wiping them, he wiped them more for the gesture, he furnished himself with gestures, and he went mad whenever his son, all smiles, took the dog into the living room, years later, when the sludge had gone and the house existed and the neighbours had multiplied, and then I went further, I said come on, man, this is where I want to have children, I said, and he ended up giving in, though not without first thinking it was all madness, a godforsaken shithole with no tarmac or anything out there in the back of beyond, but it was a simple matter of me having headaches for weeks and weeks until he changed his mind, feeling nauseous whenever he came close to me in bed in our little rented room in Cascadura and there I’d be, hearing the deep breathing of my heart, and there I’d be, feeling the smooth fabric of my nightdress touched along the line of my buttocks, and even then I had terrible headaches that only stopped when he finally gave in, I who was
    always excessively pretty and who always got the men worked up on the tram or the tramps in the streets where I walked, restless, as if I were inappropriately clothed, feeling myself naked in front of everyone but keeping a calm face for I was Paulo’s woman, the man I love and the father of my child

    the house, you see the house, with its abandoned backyard and the for sale sign now rusted and cracked in the relentless heat, the wilted yellow leaves scattered about the yard and dancing to the circular motion of the wind, the old wooden dog kennel surrendering to the termites, the grass relentlessly growing, even in gaps in the tarmac, gradually invading a world it used to rule

    it was mad to buy a plot so far away from where I worked as a horseback guard, riding through the Olaria bush until I was exhausted, until the stars cried out in the coal-black sky, a cool breeze cut through the stuffy heat of the thick scrub and I felt at one with the animal, breathing to the same rhythm as he and feeling content, lost to the music of the gathered night, and then trotting proudly along the trails of a morning, whistling at the girls and frightening away the boys who ran about killing whatever creatures they found, riding along the pathways, working and studying a lot, putting up with ten years of sleeping badly in that house that took shape without any help from me as money was so scarce, sleeping with pain in my back, lying there drained on the improvised bed and listening to Vera in the half-light pedalling away on her machine, sewing non-stop, sewing as if milking her subsistence from the ether, until I managed to get into the police and could finally buy a decent bed with an American mattress and I began to sleep peacefully and without any pain in my back,
    then I bought a suit to wear for my new job, an elegant suit like film stars wore, the American and English ones I so admired and that appeared in magazines, and I went about walking on air but always in the same dark green suit as I hadn’t enough money to buy another one, that suit was my fortress, and as it tore I’d get embarrassed in front of my friends because of my wife’s awful patching, but I resigned myself to it as there was nothing else for it with so little money, and what money there was went on the house, a man dependent on his woman for subsistence, depending on her sewing and tailoring to be able to live a little of the life I wanted to have but lacked the resources for, sometimes I found a note or a bit of shrapnel in the pockets of my trousers and she smiled at me in complicity, quietly, never saying a word, and that was the money I used to go out with my superiors, to get to know the world and see things and I felt guilty that she couldn’t join in with what I saw, even though I didn’t want her there in my world, even though I wanted to be free of her charitable stare, always planning to leave her but never daring to go through with it, always fantasizing about escape routes, until finally she got pregnant after years of silent suffering, years of thinking she was dry, that she was a desert, wanting it for years, and when I saw her full and expectant smile I knew I’d never leave her, she doubled the amount of sewing she did and put money aside, in a hole behind the wardrobe, for when the child came, she talked of her plans for extending the house and I listened in horror because I wanted to get out of there, a desire that would forever be frustrated for lack of courage, for loving her too sincerely, for admiring her without daring to admit it nor totally giving myself over to it as she did, she who was busy building walls in her mind, walls that would further and forever reinforce the foundations of that prison I wanted to leave without saying a thing, leave her to her mad dreams that grew in every sense and direction, go and live like the police in films, but I did worry about her, the image of her bent over the sewing machine all day disturbed me, I was scared of her stomach bursting and flooding the house, I feared showing signs of my wanting to escape, signs she hardly noticed as she made her little self-sacrifices, wearing the same threadbare clothes and eating second-rate meat, saving crumbs to build the castle of her dreams, ignoring the present and living in the future like a madwoman, shaming me with those charitable eyes, the thought of which made me feel sick when I was with the other women I slept with, Verinha putting money aside and me running around with other women, lying, deceiving myself, rehearsing how I’d escape, spending what I didn’t have, until one day

    the house, you see the house, its crockery lost in an ocean of reflections and deceptions, in a labyrinth of repetitions behind closed cupboards and drawers, the fine crockery used for the boy’s wedding imprisoned with its hopes and best intentions, the knife that no longer hangs

    I’d run through the bush and sit down in the mud with the toads, which leapt about excitedly, running away and invading the creeks, and when I got tired of chasing toads I’d sit on a rock and settle down to some fishing with my little cane and I’d catch a few tiddlers until night drew in behind the hill and then go running back to the house, running along as the afternoon slowly died and was overtaken by shadows, hearing noises like the laughter of ghosts getting louder until everything finally became night, I’d go running into the living room and find my mother submerged in the half-light, propelling the levers of the sewing machine with her feet, the incessant creaking and bashing echoing about the house like voices of the tortured coming out of the beyond, and she’d look at me and say good God what a dirty little pig and she’d shoo me into the bathroom like she did with the chickens when she fed them in the pen in the yard and I’d throw myself laughing into the bath and become a fish, a toad lost in the marshes, and Mum too, a little toad, a toad-pig, and I’d get her wet with my furious splashing and I’d laugh because I was a fish at the bottom of the sea, swimming with the whales and sharks, and Mum, is it true that if you swim really deep you get to China, and she’d laugh, and later I’d hide behind the kitchen door afraid of the screaming chickens, Mum breaking their necks one by one and gathering their blood in a pan and it was terrifying to see the bare chicken and its severed head staring at me on the marble table and then, Mum, is it true that humans come from monkeys, and she’d laugh and say go ask your father, he’s the clever one, I’m just a seamstress, but the next day I was older, watching the trams go by with my dad, in Vicente de Carvalho Square, stealing sips of cold beer from his glass and trying to inhale the smoke from the cigarettes I smoked awkwardly, pretending I was interested in the panic of the people betting on horse races and the results announced in Morse code by taciturn men on stands, laughing at the mules and asses as they kicked out and neighed, admiring the pretty girls coming out of church who stared at the ground as they passed by in groups, accompanied by their aunts and helpers, Dad telling me with wonder that one day hundreds of iron horses would cross right through Irajá and into the town centre in under twenty minutes and me thinking he was going mad, that the horse was too fine an animal to stop being used just like that and anyway what would happen to all the asses and mules and Dad saying that every house would keep one as a pet, colleagues from school sitting around the bandstand waiting to go into the cinema and admiring me from afar because I was drinking and smoking with the adults, I’d stand at the side of the table as they played rummy and watch them cheat and now and again I’d run to a far-off house carrying the groceries of one of my father’s friends, who’d decided to stay out with his friends because our friends are all we have, lad, don’t ever forget it, and I was always glad to go to Nazário’s house with his groceries as I got to see his three daughters and Nazário would tell my father that I was helpful but a fool if he thinks I won’t chop his balls off out of friendship then he’s very much mistaken, but what old Nazário didn’t know was that I’d already kissed all three of them in the backyard of the house and promised to marry them all

    unclaimed photographs pile up in drawers, the last vestiges of remembrance holding on until everything is finally destroyed, because when the house loses the smell of its owners, and its objects resign themselves to tedium, there will be no more memory and the clock will become just a clock, the key just a key, the glass just a glass, grease encrusting every nook and cranny in the old kitchen, a black shadow spreading everywhere, rotting the air and staining the white of the tiles, the old fridge robbed of its integrity by cavities of rust, the penguin at the top offering a lost look of exile

    when Ana had left I took all his clothes and angrily threw them in the dirt in the backyard so that the few neighbours we had could see that he’d been thrown out of my life, out of my house, even though I knew he was the only thing that mattered to me, Paulo, dear Paulo, watching me from behind the wall, making kind and gallant signals that I pretended had no effect on me, such pretty hands with long fingers, green and blue veins against his pale skin, and smiling that soft smile that first charmed me, before a friend gave me a little message from him, written in round, timid handwriting and full of pompous words I was unfamiliar with but that lifted me up to the clouds, my friends saying that if I didn’t steal away with him then they surely would, and my torturing him by withholding the only answer I was ever going to give him, the man I chose to be mine the very moment we started courting, and then finally getting engaged in the living room with an aunt watching, entwining our fingers in love and privation, his smooth voice whispering sweet nothings in my ear, words that stilled my beating heart, and I felt like the happiest most complete woman in all the world, and when my aunt left the room I squeezed his thighs and gave him longer kisses, and I felt him get excited, and I turned red and crazy, my world spinning and I let him see my legs just a little, wanting and desiring and worrying, imagining what it would be like, hearing stories from my older cousins, being given confusing and alarming advice, nobody knew how to love back then and they still don’t, I bathed and felt my legs and my whole body, my hand ran all over my bristling skin and I let the water run down to my feet, happy seeing myself in the steamed-up mirror, torturing myself as I touched myself until one terrifying day I felt all that I’d only previously imagined those feverish nights, and right away I thought my cousins had lied, could it be so simple, a little that was a lot and that I wanted more of, that I wanted again laughing happily at life in our little room in Cascadura, hugging my man, and now this, dear Paulo with another woman, Ana tells me, thinking I’d die of shame and feeling ridiculously pregnant and hating myself for loving him the way I loved him, wanting to die when neighbours stared at me as I

    the old record player thrown in the corner with a collection of old vinyls, a rusty gas canister and piles of ancient newspapers announcing the breaking news of bygone days, corroded and burned a dull yellow: the house, you see the house, abandoned to its fate, its stories silenced with no one to tell them to

    a goddamn bullet in the chest, now is that any way to die, Pedro, for a man like Getúlio to end his days like that, in such a way, the life of the most prized and principled man this country has ever seen coming to an end like that, it’s disgraceful, it’s absurd, and I never saw Dad drink like he did that day, spitting and cursing, saying to himself that these days presidents killed themselves fucking hell, fucking hell, if presidents killed themselves then why not bakers, and mechanics and postmen, and chauffeurs and engineers, that presidents killing themselves really took the biscuit, and there were thousands of angry people ganging up together in the town centre, news of crowds gathering outside the Tribune’s offices and Son, now what, Son, what a fucking mess Son, you work for nothing in this country Son, you sweat blood in this country and it’s all for nothing Son, if there’s no longer room for people like Getúlio in this world then what’s to become of the rest of us Son, I was no longer so young and by then I smoked my own cigarettes and drank beer from my own glass and Dad wanted Lacerda’s head for writing all those venemous articles against Getúlio, that swine, that bastard, that Nazi, my father said, death to Lacerda and his family, may his children and grandchildren and greatgrandchildren all die for what he’s done, it’s disgraceful, that’s no way to die, but I didn’t care, I saw people fighting in Cinelândia and Lavradio and I didn’t care, I preferred talking to the whores in the brothels of Olaria and Madureira, fixing a car door would matter more to me than fixing a country, they could kill the lot of them for all I cared so long as they spared the whores, the world would be unbearable without the sad affections of a whore, if they killed the whores then I’d set the whole world on fire but fuck the president, he never whispered false sweet nothings in my ear for a few coins, fuck the president and his children and Lacerda and his children and the fact that they owned the country and that we were the doomed, that we worked for people who lived the high life without ever getting their hands dirty, I earned money as a typist on a magazine but I never read the news I set down, and Dad telling me things I didn’t care about, Dad lost amid the confusion of the shouting and anger and running and fighting and broken bottles and people crying, Dad trying to imagine where it would all lead and saying to himself that Brazil was fucked, that Brazil murdered its own future every bloody day, a country with no enemies destroying itself, humiliating itself and humiliating everyone who dared dream beautiful dreams, that was what he said, that everything beautiful died young in this fucked-up country, the country had lost its innocence, said my father, and I didn’t care, I didn’t care, I didn’t care about the future, what I did care about was reading mechanics journals and understanding the cars I so restlessly admired, hanging about the garage near home, watching the people at work, the parts and the motors, I loved cars without ever having seen inside one, loved them from afar, until one day the owner of the garage asked me to go fetch some oil from Madureira and he gave me some money and I bought it and then when it came to him paying me I said I didn’t want to be paid, what I wanted was to work in the garage and he laughed and said very well, that I took after my father and that I could stay so long as I didn’t set fire to anything

    dozens of old tools and apparatus abandoned in the loft, rubbish accumulating in the corners of the living room, in the hallways, dense dust encrusted in the indentations on plastic containers, in the grooves of the furniture, the threadbare fabric of the sofas, the sad and disorderly holes of the fan’s rusted mesh covering, the sun entering the living room and orbiting the dark clammy dust in a slow and circular ballet

    when I finally earned my first promotion and became a detective, I started to earn a little more and Verinha cut down on her clothes orders and was able to read magazines and listen to the radio and I could buy the little
    wooden horse Pedro wanted so badly, to run around the backyard like an animal, leaping and getting dirty and falling and laughing, giving military orders to huge armies that fought against the poisonous threat of the flowers in the garden, killing the hordes of camellias with his wooden sword, a boy who killed camellias would end up either an imbecile or a crook, to calm him down I’d walk with him for hours, following the tramlines almost as far as Olaria, and I tried to answer all the questions he asked me about the stars and animals and machines and dinosaurs, making things up to leave him satisfied when faced with the inexplicable, only heading home once evening was drawing in and he sat on the sofa in the living room with his arms folded, silently waiting to be brought his bread and butter and milk like Lord Muck, milk just appearing in his glass while I had to steal it from the cow, and Vera always looking at me with eyes full of hurt and nothing I could say would make her look at me the way she used to, a look that had always annoyed me but now that I didn’t have it was all that I wanted, to win back that look, to be held hostage to her dreams once more, to have her include me in the future she imagined in her head and that no longer featured me, but I’d have to wince in shame for many years yet, face the disapproving looks of neighbours who’d witnessed the scandal of my clothes thrown out in the backyard, then one day I bought her flowers for the first time since we’d got married, with a note saying madwoman I love you, and she put the flowers to one side and went back to her sewing and I felt alone in the world and when I went to say something to her all that came out were tears, I wanted to thank her for everything she’d done for me and tears came out, I wanted to say what a blessing our son was and tears came out, that the modest house we now had was like a fortress to me and only tears came out, and faced with her silence I thought I’d lost her forever and all night I felt adrift in a bed that was a foreign country, until the next day when I found some shrapnel in my trouser pocket and I understood, the world became vast and expansive once more and I understood and I spent the whole day waiting to go home, and when I got off the tram I quickened my pace and when I got to my street I started to run scared that the house might no longer be there but it was, just as the table was there, ready with roast beef and potatoes, and the bed was made and fragrant and without a word being said I understood, I put my hands on her hips and she purred and I understood that I’d won back what I thought I’d lost forever

    the floor bestrewn and lustreless, termites gnawing the corners of the floorboards and hiding in the door frames, fearful, lazily devouring what will soon no longer exist

    Mila was lying on the ground as if she were asleep and I came sneaking out from behind the wall to give her a fright, laughing, screaming with all my might, and I screamed again, startling the pigeons on the telephone lines, a terrified flock that made a shadow as it flew away over the backyard, but nothing, Mila kept lying there on the ground pretending she hadn’t seen me, pretending to be asleep just to alarm me, I poked her under the tummy with a small stick and nothing, she’s good at pretending, the little devil, if only Dad could see how good at pretending she is, this dog’s an artist, we should take her to the circus and earn some money because she’s an artist, once I made her hold her breath for half an hour, but she was very wise, she learned that Chinese trick, and she was stubborn besides, and Dad told me Mila had died, but that was impossible because only that morning she had run with me and played with me and even bit me and she’d eaten too and she’d done a poo in the living room so it wasn’t possible, she was dead like when we played cops and robbers and so I told her the game had finished, which was why I didn’t like the Chinese because they only played for real, and now how could I get my dog to stop playing the game, but Dad said she wasn’t going to wake up again and that dying meant going to sleep forever and I told Dad that I wouldn’t like to go to sleep forever and he went quiet and fetched a bread sack and put Mila in it and at dawn he went out and I ran to the door and asked if I could go with him and we went out into the dark night walking in silence, I played with the lantern and the fireflies and the sounds around us were strange, the world seemed to be plotting against us ever making it home again and we got to the river and we threw Mila in the river and when the sack hit the water it started to sink and disappear and Mila had turned into a fish, she would bark at the other fish and lead them to the riverbed to help me when I went fishing, when we got back home I asked Dad if I’d die too and Dad said that everything dies, one day and that’s just the way life is, so everything dies, and he said yes, that was the price for being alive and that was why every day was very important, and in bed I closed my eyes and tried to imagine what it would be like to go to sleep forever and I got bored because it was boring and the next morning I told Dad that if I died he was not to hurry into throwing me in the river but rather be patient and wait because I’d find a way of waking up

    (...)


    Published with the permission of the author.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'Black Mirror' na naš način
    Roman 'Stranka' Bojana Žižovića donosi grotesknu, hiperboličnu verziju političkog života na rubovima neoliberalnog kapitalizma.


    Iskustvo nam je neoliberalno. Ponekad je opasno (i kažnjivo) reći to na uho neoliberalnoj oholosti. Ponekad, međutim, ova reč ide do pojma sudbinskog: neoliberalizam je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Možda bi ovako formulisao našu svakodnevicu neki imaginarni Radomir Konstantinović iz budućnosti.

    Na jedno takvo pitanje – kakav bi svet okruživao tog Radomira iz budućnosti i koja bi stranka bila na vlasti – pokušao je odgovoriti Bojan Žižović svojim romanom prvencem Stranka. Žižović je inače likovni umetnik koji je dosad pisao pesme i priče.

    Radnja romana podseća na seriju Charlija Brookera Black Mirror u kojoj je sistematska, argumentovana kritika savremenog društva prikazana karikiranom vrlo bliskom budućnošću te se mi kao gledaoci lako prepoznajemo u datom ambijentu i okolnostima. Na sličan način se razvija radnja u Stranci, koja vrlo oskudno daje GPS podatke gde se i kada ista odvija. Možemo zasigurno tvrditi da se radi ipak o nekakvoj budućnosti što otkrivamo sićušnom intervencijom autora na 102. strani, gde glavni junak kaže da mu je omiljeni film Dirty Dancing 2.



    U fokusu romana nalazi se mladi protagonista koji pokušava da svojom bezličnošću, servilnošću i snishodljivošću napreduje u stranci koja je već na vlasti. On je prevrtljiv, surevnjiv, poročan, nekonzistentan, bez moralnih principa, ali se savršeno dobro uklapa u stranku jer je ona bez ikakve ideologije, bez socijalnog predznaka, bez prave platforme i programa, konzistentna u nameri da ostane na vlasti.

    Zvuči poznato? Dabome.

    Unutar partije vrzmaju se bezlični i nemoralni ljudi, vrše nečasne poslove, kradu od naroda, ne haju za potrebe građana, već rade sitne stvari po potrebi kako bi pred izbore zamazali oči, voze se skupim autima, šmrču kokain, velikom većinom su muškarci, žene služe samo da se popuni rodova norma, tretiraju ih na najogavniji način, dave se u alkoholu, orgijaju, šmrču kokain…

    Zvuči poznato? Dabome.

    Ko bi rekao da se radi o budućnosti.

    U romanu su svi bezimeni, glavni lik koji je narator u prvom licu ih imenuje samo po funkcijama: Gradonačalnik, Pročelnik, Glavni tajnik, Predsednik stranke, Tajnik i sl. Ženski likovi se kroz prizmu naratora prelamaju samo kao Tajnica, Podtajnica, Supruga i sl. Čitava stranka je predstavljena poput platforme na kojoj defiluju gramzivost, poročnost, nemoral, mizoginija, šovinizam i lukrativnost.

    Uporan u svojoj servilnosti i poltronstvu, uvek prisutan u prostorijama stranke, glavni se protagonista nekim slučajem uspeva dokopati bitne funkcije u stranci, i to najbitnije u gradu. Time on dobija mogućnost da upravlja gradom i ulazi na velika vrata u sheme stranke koje podrazumevaju sve one gorepomenute osobine. Paralelno s tim ide i njegova čudnovata zaljubljenost u tajnicu, premda je primoran da da se oženi ženom koju stranka određuje. Do kraja radnje svedoci smo smrtnih slučajeva, raznih događaja, ali ne i klasičnog raspleta ili pak nekog naročito inventivnog sastavljenog sižea te narativne dinamike dela.

    Karakteristika ovog teksta je što obrađuje stranku kao fenomen u uslovima možemo slobodno reći postdemokratije, gde je odista partija jedan poseban svet za sebe, pravo "ostrvo" koje se samo ponekad dodiruje sa stvarnošću ljudi koji su "na kopnu". Žižović je ovakvu metaforu veoma ekplicitno postavio u romanu putem alter ega glavnog junaka, čoveka koji se kod njega povremeno pojavljuje u kancelariji pričajući o tome kako živi na posebnom "otoku" sa posebnim pravilima. Njegova iskustva i stavovi su predstavljeni u posebnim poglavljima, gde se opisuju nadrealni konteksti na tom ostrvu. Ovi delovi romana izgledaju poput malog izleta u nekoj od slika Giorgia de Chirica recimo.

    U ostatku romana mi se zapravo susrećemo samo sa ljudima koji imaju veze sa strankom te mestima i okolnostima koji imaju veze s njom. Tu su funkcioneri, njihove žene, njihovi rođendani, svadbe, njihove kancelarije, njihova kazina, birtije i sl. Ostatak sveta je negde tu pored, a autor ga samo ovlaš spominje u obliku nekog komunalnog problema i sl. Jedino mesto gde se ljudi koji nemaju vezu sa strankom pojavljuju su termini susretanja običnih građana sa Gradonačelnikom, gde defiluju ljudi sa njihovim problemima banalne svakodnevice. Međutim, i tu je autor natuknuo čudnovatost čitave realnosti tog naroda koji sve to na koncu dozvoljava, koji ne vidi ili ne sme da vidi bahatost ljudi iz stranke, te koji sumanuto uporno glasa za nju.

    Na tim se susretima pojavljuje jedan deda koji ima čudna potraživanja od Gradonačelnika, što nas podseća na to da su ljudi van stranke pogubili pravu konekciju sa elementarnom funkcijom države, kao pre svega uslužnog aparatusa. Nema sumnje da nam je autor hteo predočiti jednu grotesknu, hiperboličnu verziju političkog života na rubovima neoliberalnog kapitalizma, pa i generalno u kapitalizmu danas. (Uzevši u obzir ko je predsednik Amerike ili premijer Britanije.) Pravo je pitanje koliko je to u romanu preuveličano te koliko je naša realnost blizu toga.

    Osim toga, pored izričite kritike partokratije, zloupotrebe demokratije i trase kojom se savremeno društvo kreće, Žižović je u svom romanu na drugoj ravni pripovedao o savremenom čoveku, o pripadniku novog homo stranakusa, o čoveku prikladnom i podobnom novom politčkom poretku (ovo ne uzimati u smislu floskula o "novom poretku" iz devedesetih). Naime, glavni junak je pre svega čovek bez moralnih vertikala u svom svetonazoru, njemu sredstva ne samo što opravdavaju cilj već katkad postaju cilj za sebe. On ne preza od otvorenog poltronstva, od beskrupuloznog gaženja preko drugih ljugi, empatija je u njegovom univerzumu nepostojeća i nepoželjna. On je šovinista, lakoveran i gramziv. Naizgled bezrezevno odan partiji, on je idealan za nju, međutim kako stranka nema svoju ideologiju (u romanu se ne spominje ni nominalna orijentacija iste), tako je i ta neupitna odanost ustvari jako upitna.

    Ljudsko biće može biti odano samo svom trbuhu ili nečemu apstraktnom, kao što je ljubav ili ideologija recimo, a u odsustvu potonjih ostaje samo njegov sitno-materijlni poriv, njegov bazični kapitalistički instinkt: moć i novac. Samim time ispostavlja se da glavni protagonista nije toliko odan stranci jer je mnogo odaniji sebi te je stranka samo put do zadovoljavanja vlastitih potreba. To su nesumnjivi antagonizmi sveta u kome svi mi živimo, zato se postavlja pitanje da li on kao takav (svet kakvog poznajemo) može dugo u ovom obliku opstati ili će se morati transformisati. Spomenimo i da je glavni junak takođe izuzetno neobrazovan: njegovo infantilno brkanje pojmova abdomen i aritmija na strani 108. pokazuje njegovu bazičnu neukost, što nam pokazuje da za napredovanje nije potrebno znanje. Naravno oduvek su oportunisti, udvorice, laskavci, skutonoše napredovali te su uvek vlasti bili draži, ali je, čini se, u ovom romanu, a reklo bi se i u našem realnom svetu, sada i elementarno obrazovanje nepoželjno. Žižović ovu pojavu apostrofira i na drugim mestima u romanu kao u primeru njegove devojke koja veruje priči da je sestričina njene koleginice rodila blizance koji nisu sličili jer je radila za vreme trudnoće.

    Na jednog drugoj razini nalazi se i lični psihološki profil glavnog junaka koji je usled neugodnog detinjstva i njegove "nezamjetljivosti" stekao nepopularne karakteristike toliko potrebne stranci. Njegove su se neuroze, frustracije i ostale psihičke karakteristike razvijale tokom vremena i dovele do grubog ispoljavanja u trenutku kada je pridobio funkciju Gradonačelnika. Autor je njegov psihički profil lepo prikazao njegovim ambivalentnim odnosom prema sekretarici u koju se navodno zaljubio. Njegova potreba za njom jednaka je njegovoj agresivnosti i animalnosti u odnosu prema njoj, njegova se ljubav prepliće sa čudnim odbranbenim mehanizmom od straha da će biti napušten, te s njegovom posesivnošću. On nju udara i tuče, nije u potpunosti siguran zbog čega, ali oseća nekakvo sitno zadovoljstvo u tome. Nema sumnje da je Žižović ovde načeo bitnu temu o povezanosti profila ličnosti i uloge u društvu, ali čini se da nije dovoljno duboko obradio ovaj segmenat u romanu, te se katkad ni ljubav protagoniste ni njegova agresija ne odlikuje velikom uverljivošću. Na toj liniji je i ubistvo koje se do kraja romana ne razjašnjava mada sve upućuje na samo jednog osumnjičenog.

    Stranka je roman koji se čita u dahu. Brz je, no stilski površan bez velikih intervencija i jezičkih inovacija. To ne mora biti na uštrb dela, ali čini se da je Žižović nedovoljno uverljivo predstavio neke ključne segmente romana i to ne ide u prilog kvalitetu istog. Najupečatljiviji jeste neosnovan i prebrz uspon glavnog junaka u stranci, koji se i pored preuveličanih i izvitoperenih okolnosti fabularne realnosti ipak doima nerealnim i prevashodno naratorski neutemeljenim. Na koncu, stranka je odveć puna neukih ulizica, pa se čini da je duži staž u tome ipak nekakva prednost. S druge strane autor je pokušao da kroz posebna zaglavlja prikaže rakurs i fokalizaciju žena u romanu, pa je par njih posvetio tajnici i jedan supruzi. Tu bi se očekivao autorov otklon od stavova protagonista, da kroz reči svojih junakinja predoči svoju zabrinutost, osobito kroz buntovnički diskurs sekretarice. Međutim, ti su delovi, pored primetnog buntovništva tajnice (koja je najljudskiji lik romana) osiromašeni za uverljivo pomeranje vizure sa pomahnitalih funkcionera na nekoga koji će glas razuma dostojnije predstaviti.

    Onomad je Danilo Kiš napisao da je sama realnost drugim rečima posledica koju mi moramo nesvesno da dekodiramo. Istina fikcije je uvek konstrukcija kojom mi dajemo smisao svetu i u tom smislu su sve te istine ravnopravne. U ovom smislu istina ovog romana ne samo da je ravnopravna našoj, već predstavlja odzraz iste u ogledalu veoma moguće i bliske budućnosti. Nesumnjivo zanimljiva tema, kojoj je autor pristupio korektno, međutim ne više od toga jer su izvesne koordinate romana ostale da vise u vazduhu. Kako bi vas ovo ostvarenje namrštilo, naljutilo, nasmejalo, deprimiralo ili podstaklo na dublje razmišljanje, potreban je dosledniji pristup kauzalnosti događaja te upečatljiva autentičnost glavnog junaka. Ovako, djelo je samo zanimljivo.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Tko je osvojio Ulaznicu?
    Objavljeni su dobitnici regionalnog književnog natječaja za prozu, poeziju i esejistiku.

    Žiri književne nagrade Ulaznica 2019., za koju su natječaj u svibnju raspisali časopis Ulaznica i Gradska narodna biblioteka Žarko Zrenjanin iz Zrenjanina, objavio je dobitnike. Nagrada se dodjeljuje za neobjavljene priče, pjesme i eseje autorica i autora koji pišu na bhsc jeziku, a žiri su činili pjesnik i urednik iz Novog Sada i predsjednik žirija Alen Bešić, književna kritičarka i urednica iz Kikinde Dunja Ilić te urednik časopisa Vladimir Arsenić. 

    Na svibanjski poziv opet se odazvao veliki broj autorica i autora koji su poslali preko 2000 radova. Radovi su stigli iz svih država bivše Jugoslavije, a žiri je istaknuo da ih raduje činjenica da su radovi stizali i iz drugih država u kojima ima ljudi koji pišu bhsc jezikom, poput Italije, Novog Zelanda, Švedske, Nemačke i Sjedinjenih Američkih Država.

    Nagrađeni su radovi: 

    Poezija
    Prva nagrada: Radomir Mitrić, Kragujevac, Psihodelični bluz za Mariju Čudinu
    Druga nagrada: Branimir Dropuljić, Zagreb, Stan propušta
    Treća nagrada:  Nataša Gudelj, Podgorica, Iz dnevnika

    Proza
    Prva nagrada: Sara Kopeczky Bajić, Split, Pjevati na mjesec
    Druga nagrada: Marjan Urekar, Novi Sad, Plešemo mehanički
    Treća nagrada: Ines Gverić Korkut, Zagreb, Na izložbi Kiki Smith

    Esej
    Prva nagrada: Mladen Gojković, Zaječar, Slika Beograda u romanu Terazije Boška Tokina
    Druga nagrada: Petra Nešić, Niš, Post modernog teatra
    Treća nagrada: Maja Belegišanin, Surčin, Zvučna stvarnost sveta

    ,,Nagrađeni radovi predstavljaju prilično precizan uvid u stanje književnosti na kulturnom prostoru bhsc jezika, kao i dobar deo poetičkih tendencija uočljivih među autorkama i autorima na postjugoslovenskoj sceni. Raznovrsni po svojim temama, a napisani sa zavidnim književnim umećem i uverljivošću, ovi tekstovi su se iz mnoštva izdvojili ukupnim utiskom i zrelošću izraza.

    U svom ocenjivanju žiri je vrednovao isključivo kvalitet umetničko-jezičkog izraza koji je u nagrađenim radovima nesumnjiv. Organizatori se zahvaljuju svim učesnicima koji su poslali radove jer su pred žiri stavili veliki posao i odgovornost. Nadamo se da će konkurs i sledeće godine biti ovako bogat i uzbudljiv po pitanju broja kvalitetnih tekstova.'', priopćio je žiri povodom proglašenja dobitnika.

    Čestitamo književnim sretnicima na osvojenim Ulaznicama!

    Izvor i foto: Gradska narodna biblioteka Zrenjanin



     


     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Zapisi iz Stranice Gornje – Publicistika
    ,,Trideset godina zajedničkog života i razgovora, dvanaest godina zajedničkog hodanja planinama i razgovora, sedam godina zajedničkog rada na imanju i razgovora – mali dio tih zajedničkih iskustava nalazi se u knjizi koju držite u rukama. Ovo nije priručnik za život na selu. Ova knjiga govori o nekim našim iskustvima na imanju, a sve što se može shvatiti kao neko uputstvo, vrijedilo je samo za nas i samo u trenutku kad smo to radili. Već sljedećeg dana situacija je u vrtu i voćnjaku nova, drukčija, jučerašnje iskustvo ne može se u cijelosti primijeniti.

    Život na imanju i poslove na imanju shvaćamo više kao put kojim idemo dok se sve oko nas u svakom trenutku mijenja i preobražava, a ne kao krutu rutinsku primjenu naučenih umijeća i vještina. Smatramo da nema pouzdanih recepata za poslove na imanju. Postoje samo široki okviri unutar kojih se krećemo, a sve drugo ovisi o trenutku u kojem se stvar dešava, u kojem djelujemo. Kao i u životu, uostalom.''
    (autori)

    Ljiljana Đorđević započela je studij arhitekture u rodnom Sarajevu, a diplomirala 1996. na Zagrebačkom arhitektonskom fakultetu. Radila je u velikim i malim uredima u Zagrebu, na velikim i malim projektima. Najviše je zanimaju rekonstrukcije napuštenih i zaboravljenih kuća i prostora. Posljednjih godina intenzivno proučava pristup arhitekturi koji uključuje ukupne ljudske aktivnosti vezane za svakodnevni život, kulturu stanovanja i neposredni okoliš. Završila je veliki sedamdesetdvosatni tečaj permakulture. Stečena znanja u praksi primjenjuje u rekonstrukciji vlastitoga starog seoskog imanja u Stranici Gornjoj.

    Edo Popović rođen je 1957. u Livnu. Godine 1968. s obitelji se seli u Zagreb. Studirao je komparativnu književnost, hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Član je Hrvatskog P.E.N. centra i Hrvatskog društva pisaca. Od 2018. živi u Stranici Gornjoj. Objavio je romane Poglavnikov pudl (2016.), Mjesečev meridijan (2015.), Lomljenje vjetra (2011.), Oči (2007.), Igrači (2006.), Izlaz Zagreb jug (2003.), publicističke naslove Čovjek i planina – kratki uvod u sjeverni Velebit (2018., u suradnji s Antom Vukušićem), U Velebitu (2013.), Priručnik za hodače (2009.), Kameni pas (2001.) te zbirke priča Ponoćni boogie i druge priče (2012., posebno izdanje povodom 25 godina objavljivanja), Tetovirane priče (2006., u suradnji s Igorom Hofbauerom), San žutih zmija (2000.) i Ponoćni boogie (1987.).
    Izdavač/Distributer: OceanMoreGodina izdanja: 2019Autor: Ljiljana Đorđević, Edo PopovićCijena: 130,00 knBroj stranica: 168Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Abeceda grupe Metallica – Za djecu
    Uz žestoke rock rime i odvažne ilustracije, slikovnica Abeceda grupe Metallica priča povijest jedne od najžešćih rock grupa od slova A do slova Ž. Svako slovo abecede ističe značajan trenutak u putovanju benda, od skromnog početka s Garage Days do brojnih antologijskih albuma poput …And Justice for All i Master of Puppets, ali i biografskih podataka o članovima Metallice: Jamesu Hetfieldu, Kirku Hammettu, Robertu Trujillu i Larsu Ulrichu.

    Slikovnicu (u originalu The ABCs of Metallica) u suradnji s bendom napisao je Howie Abrams, za ilustracije je zaslužan Michael Kaves McLeer, a nadahnuti hrvatski prijevod potpisuje Ivanka Mazurkijević. Ova će slikovnica zasigurno zabaviti najmlađe čitatelje, ali i stare, okorjele fanove svih uzrasta.

    S Metallicom i autorom slikovnice hrvatsko izdanje dopunjeno je slovima kojih u engleskom jeziku nema, tako da će hrvatski fanovi saznati više o bendu, a najmlađi moći naučiti potpunu abecedu. ,,Č kao Čk-čk-riff…”, ,,Đ kao Đavolji rogovi…” ili ,,Š kao Šutka…”

    Dio prihoda namijenjen je zakladi All Within My Hands koju je osnovala Metallica. Zaklada je posvećena stvaranju održivih zajednica, podržava obrazovanje radnika, borbu protiv gladi i druge bitne lokalne usluge.
    Izdavač/Distributer: RockmarkGodina izdanja: 2019Autor: Howie Abrams, Michael “Kaves” McLeerCijena: 129,00 knBroj stranica: 48Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Abeceda grupe Metallica – Za djecu
    Uz žestoke rock rime i odvažne ilustracije, slikovnica Abeceda grupe Metallica priča povijest jedne od najžešćih rock grupa od slova A do slova Ž. Svako slovo abecede ističe značajan trenutak u putovanju benda, od skromnog početka s Garage Days do brojnih antologijskih albuma poput …And Justice for All i Master of Puppets, ali i biografskih podataka o članovima Metallice: Jamesu Hetfieldu, Kirku Hammettu, Robertu Trujillu i Larsu Ulrichu.

    Slikovnicu (u originalu The ABCs of Metallica) u suradnji s bendom napisao je Howie Abrams, za ilustracije je zaslužan Michael Kaves McLeer, a nadahnuti hrvatski prijevod potpisuje Ivanka Mazurkijević. Ova će slikovnica zasigurno zabaviti najmlađe čitatelje, ali i stare, okorjele fanove svih uzrasta.

    S Metallicom i autorom slikovnice hrvatsko izdanje dopunjeno je slovima kojih u engleskom jeziku nema, tako da će hrvatski fanovi saznati više o bendu, a najmlađi moći naučiti potpunu abecedu. ,,Č kao Čk-čk-riff…”, ,,Đ kao Đavolji rogovi…” ili ,,Š kao Šutka…”

    Dio prihoda namijenjen je zakladi All Within My Hands koju je osnovala Metallica. Zaklada je posvećena stvaranju održivih zajednica, podržava obrazovanje radnika, borbu protiv gladi i druge bitne lokalne usluge.
    Izdavač/Distributer: RockmarkGodina izdanja: 2019Autor: Howie Abrams, Michael “Kaves” McLeerCijena: 129,00 knBroj stranica: 48Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Tko je osvojio Ulaznicu?
    Objavljeni su dobitnici regionalnog književnog natječaja za prozu, poeziju i esejistiku.

    Žiri književne nagrade Ulaznica 2019., za koju su natječaj u svibnju raspisali časopis Ulaznica i Gradska narodna biblioteka Žarko Zrenjanin iz Zrenjanina, objavio je dobitnike. Nagrada se dodjeljuje za neobjavljene priče, pjesme i eseje autorica i autora koji pišu na bhsc jeziku, a žiri su činili pjesnik i urednik iz Novog Sada i predsjednik žirija Alen Bešić, književna kritičarka i urednica iz Kikinde Dunja Ilić te urednik časopisa Vladimir Arsenić. 

    Na svibanjski poziv opet se odazvao veliki broj autorica i autora koji su poslali preko 2000 radova. Radovi su stigli iz svih država bivše Jugoslavije, a žiri je istaknuo da ih raduje činjenica da su radovi stizali i iz drugih država u kojima ima ljudi koji pišu bhsc jezikom, poput Italije, Novog Zelanda, Švedske, Nemačke i Sjedinjenih Američkih Država.

    Nagrađeni su radovi: 

    Poezija
    Prva nagrada: Radomir Mitrić, Kragujevac, Psihodelični bluz za Mariju Čudinu
    Druga nagrada: Branimir Dropuljić, Zagreb, Stan propušta
    Treća nagrada:  Nataša Gudelj, Podgorica, Iz dnevnika

    Proza
    Prva nagrada: Sara Kopeczky Bajić, Split, Pjevati na mjesec
    Druga nagrada: Marjan Urekar, Novi Sad, Plešemo mehanički
    Treća nagrada: Ines Gverić Korkut, Zagreb, Na izložbi Kiki Smith

    Esej
    Prva nagrada: Mladen Gojković, Zaječar, Slika Beograda u romanu Terazije Boška Tokina
    Druga nagrada: Petra Nešić, Niš, Post modernog teatra
    Treća nagrada: Maja Belegišanin, Surčin, Zvučna stvarnost sveta

    ,,Nagrađeni radovi predstavljaju prilično precizan uvid u stanje književnosti na kulturnom prostoru bhsc jezika, kao i dobar deo poetičkih tendencija uočljivih među autorkama i autorima na postjugoslovenskoj sceni. Raznovrsni po svojim temama, a napisani sa zavidnim književnim umećem i uverljivošću, ovi tekstovi su se iz mnoštva izdvojili ukupnim utiskom i zrelošću izraza.

    U svom ocenjivanju žiri je vrednovao isključivo kvalitet umetničko-jezičkog izraza koji je u nagrađenim radovima nesumnjiv. Organizatori se zahvaljuju svim učesnicima koji su poslali radove jer su pred žiri stavili veliki posao i odgovornost. Nadamo se da će konkurs i sledeće godine biti ovako bogat i uzbudljiv po pitanju broja kvalitetnih tekstova.'', priopćio je žiri povodom proglašenja dobitnika.

    Čestitamo književnim sretnicima na osvojenim Ulaznicama!

    Izvor i foto: Gradska narodna biblioteka Zrenjanin



     


     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Goran za mlade pjesnike
    Natječaj za sve mlađe od 30 koji nemaju objavljenju knjigu poezije. Rok: 31.12.2019.

     

    S ciljem stimuliranja stvaralaštva mladih pjesnika u Hrvatskoj i drugdje gdje postoji književna aktivnost na hrvatskom jeziku, raspisan je natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike.

    Uvjeti natječaja:

    1. U natječaju mogu sudjelovati pjesnikinje i pjesnici do 30. godine, koji nisu objavili knjigu poezije.

    2. Na natječaj treba poslati cjelovit rukopis pjesničke zbirke.

    3. Uz rukopis treba poslati kratku biografiju, kontakt i točnu adresu stanovanja.

    4. Žiriranje će se odvijati anonimno, bez uvida žirija u autorstvo pojedinih rukopisa.

    5. Žiri sastavljen od suvremenih hrvatskih književnika/ica i kritičara/ki predložit će  najbolji rukopis za nagradu Goran za mlade pjesnike. Nagrađeni rukopis bit će objavljen u obliku knjige, u ediciji Novi hrvatski pjesnici, u izdanju SKUD-a Ivan Goran Kovačić.

    6. Osim nagrađenog autora/ice, sudionici se neće pojedinačno izvještavati o ishodu natječaja.

    7. Rok za slanje pjesama je  31. prosinca  2019.

    8. Rukopise, u jednom word dokumentu, s naznakom "za nagradu Goran za mlade pjesnike" u naslovu poruke, isključivo u elektronskom obliku dostaviti na e-mail: info@igk.hr 

    Više informacija na linku. 

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Zapisi iz Stranice Gornje – Publicistika
    ,,Trideset godina zajedničkog života i razgovora, dvanaest godina zajedničkog hodanja planinama i razgovora, sedam godina zajedničkog rada na imanju i razgovora – mali dio tih zajedničkih iskustava nalazi se u knjizi koju držite u rukama. Ovo nije priručnik za život na selu. Ova knjiga govori o nekim našim iskustvima na imanju, a sve što se može shvatiti kao neko uputstvo, vrijedilo je samo za nas i samo u trenutku kad smo to radili. Već sljedećeg dana situacija je u vrtu i voćnjaku nova, drukčija, jučerašnje iskustvo ne može se u cijelosti primijeniti.

    Život na imanju i poslove na imanju shvaćamo više kao put kojim idemo dok se sve oko nas u svakom trenutku mijenja i preobražava, a ne kao krutu rutinsku primjenu naučenih umijeća i vještina. Smatramo da nema pouzdanih recepata za poslove na imanju. Postoje samo široki okviri unutar kojih se krećemo, a sve drugo ovisi o trenutku u kojem se stvar dešava, u kojem djelujemo. Kao i u životu, uostalom.''
    (autori)

    Ljiljana Đorđević započela je studij arhitekture u rodnom Sarajevu, a diplomirala 1996. na Zagrebačkom arhitektonskom fakultetu. Radila je u velikim i malim uredima u Zagrebu, na velikim i malim projektima. Najviše je zanimaju rekonstrukcije napuštenih i zaboravljenih kuća i prostora. Posljednjih godina intenzivno proučava pristup arhitekturi koji uključuje ukupne ljudske aktivnosti vezane za svakodnevni život, kulturu stanovanja i neposredni okoliš. Završila je veliki sedamdesetdvosatni tečaj permakulture. Stečena znanja u praksi primjenjuje u rekonstrukciji vlastitoga starog seoskog imanja u Stranici Gornjoj.

    Edo Popović rođen je 1957. u Livnu. Godine 1968. s obitelji se seli u Zagreb. Studirao je komparativnu književnost, hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Član je Hrvatskog P.E.N. centra i Hrvatskog društva pisaca. Od 2018. živi u Stranici Gornjoj. Objavio je romane Poglavnikov pudl (2016.), Mjesečev meridijan (2015.), Lomljenje vjetra (2011.), Oči (2007.), Igrači (2006.), Izlaz Zagreb jug (2003.), publicističke naslove Čovjek i planina – kratki uvod u sjeverni Velebit (2018., u suradnji s Antom Vukušićem), U Velebitu (2013.), Priručnik za hodače (2009.), Kameni pas (2001.) te zbirke priča Ponoćni boogie i druge priče (2012., posebno izdanje povodom 25 godina objavljivanja), Tetovirane priče (2006., u suradnji s Igorom Hofbauerom), San žutih zmija (2000.) i Ponoćni boogie (1987.).
    Izdavač/Distributer: OceanMoreGodina izdanja: 2019Autor: Ljiljana Đorđević, Edo PopovićCijena: 130,00 knBroj stranica: 168Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Goran za mlade pjesnike
    Natječaj za sve mlađe od 30 koji nemaju objavljenju knjigu poezije. Rok: 31.12.2019.

     

    S ciljem stimuliranja stvaralaštva mladih pjesnika u Hrvatskoj i drugdje gdje postoji književna aktivnost na hrvatskom jeziku, raspisan je natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike.

    Uvjeti natječaja:

    1. U natječaju mogu sudjelovati pjesnikinje i pjesnici do 30. godine, koji nisu objavili knjigu poezije.

    2. Na natječaj treba poslati cjelovit rukopis pjesničke zbirke.

    3. Uz rukopis treba poslati kratku biografiju, kontakt i točnu adresu stanovanja.

    4. Žiriranje će se odvijati anonimno, bez uvida žirija u autorstvo pojedinih rukopisa.

    5. Žiri sastavljen od suvremenih hrvatskih književnika/ica i kritičara/ki predložit će  najbolji rukopis za nagradu Goran za mlade pjesnike. Nagrađeni rukopis bit će objavljen u obliku knjige, u ediciji Novi hrvatski pjesnici, u izdanju SKUD-a Ivan Goran Kovačić.

    6. Osim nagrađenog autora/ice, sudionici se neće pojedinačno izvještavati o ishodu natječaja.

    7. Rok za slanje pjesama je  31. prosinca  2019.

    8. Rukopise, u jednom word dokumentu, s naznakom "za nagradu Goran za mlade pjesnike" u naslovu poruke, isključivo u elektronskom obliku dostaviti na e-mail: info@igk.hr 

    Više informacija na linku. 

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Vinicius Jatoba u Booksi
    U Booksi je gostovao brazilski književnik i dramatičar Vinicius Jatoba.


    U sklopu projekta Korak dalje – prema uključivoj kulturi u Booksi je gostovao brazilski književnik i dramatičar Vinicius Jatoba.

    S njim smo razgovarali o njegovom književnom i umjetničkom radu, o romanu kao žanru i sumnjičavosti spram njega, o pisanju kratkih priča i kako im pristupa, o društvenom i kritičkom angažmanu, interkulturalnosti u trenutnom političkom kontekstu i mnogim drugim temama. Razgovor je vodila Miljenka Buljević.



    Vinicius Jatoba nagrađivani je brazilski književnik i dramatičar te filmski i književni kritičar. Diplmirao je socijologiju na Universidade Federal Fluminense te magistrirao i doktorirao komparativnu književnost na Pontifícia Universidade Católica u Rio de Janeiru. Na New York Film Academy je studirao scenaristiku. Dobitnik je nagrada u Brazilu i Portugalu za svoje dramske tekstove i kratke priče, a književni časopis Granta proglasio ga je 2012. jednim od deset najbooljih mladih brazilskih pisaca. Zahvaljujući svom umjetničkom radu boravio je na umjetničkim rezidencijama u Parizu (Cité Internationale des Arts i Les Récollets) te u Stuttgartu (Akademie Schloss Solitude), a trenutno boravi u Zagrebu na umjetničkoj rezidenciji Pogona. 

    Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 799.440,67 HRK, a iznos EU potpore je 679.524,57 HRK. Sadržaj objave isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Vinicius Jatoba in Booksa
    An acclaimed Brazilian writer Vinicus Jatoba talked about writing and his work.

    Vinicus Jatoba discussed his literary and artistic work, a novel as a genre and his suspicion in it. He talked about wrting short stories and how he approaches it, his social engagement, interculturalism in the current political context, and many other topics. The conversation was led by Miljenka Buljević.



    Vinicius Jatoba is a short-story and theater writer from Rio de Janeiro, Brazil. He was chosen as one of the Best of Young Brazilian Writers by Granta Magazine. His stories have been translated to English, German, French and Spanish. His theatre sketches have been read and produced in France, EUA, Austria, Italy and Germany. In 2013, he was awarded the Icatu Prize for Arts and the National Prize for Drama City of Belo Horizonte. In 2016-17, he was an artist-in-residence at Cité Internationale des Arts and at Centre Internationale Les Récollets, both located in Paris/France. He won the 2017 portuguese Criar Lusofonia fellowship. In 2018, he was a literature fellow at Akademie Schloss Solitude, Stuttgart/Germany. He holds a Ph.D. in Comparative Literature.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Vinicius Jatoba u Booksi
    U Booksi je gostovao brazilski književnik i dramatičar Vinicius Jatoba.


    U sklopu projekta Korak dalje – prema uključivoj kulturi u Booksi je gostovao brazilski književnik i dramatičar Vinicius Jatoba.

    S njim smo razgovarali o njegovom književnom i umjetničkom radu, o romanu kao žanru i sumnjičavosti spram njega, o pisanju kratkih priča i kako im pristupa, o društvenom i kritičkom angažmanu, interkulturalnosti u trenutnom političkom kontekstu i mnogim drugim temama. Razgovor je vodila Miljenka Buljević.



    Vinicius Jatoba nagrađivani je brazilski književnik i dramatičar te filmski i književni kritičar. Diplmirao je socijologiju na Universidade Federal Fluminense te magistrirao i doktorirao komparativnu književnost na Pontifícia Universidade Católica u Rio de Janeiru. Na New York Film Academy je studirao scenaristiku. Dobitnik je nagrada u Brazilu i Portugalu za svoje dramske tekstove i kratke priče, a književni časopis Granta proglasio ga je 2012. jednim od deset najbooljih mladih brazilskih pisaca. Zahvaljujući svom umjetničkom radu boravio je na umjetničkim rezidencijama u Parizu (Cité Internationale des Arts i Les Récollets) te u Stuttgartu (Akademie Schloss Solitude), a trenutno boravi u Zagrebu na umjetničkoj rezidenciji Pogona. 

    Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 799.440,67 HRK, a iznos EU potpore je 679.524,57 HRK. Sadržaj objave isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Vinicius Jatoba in Booksa
    An acclaimed Brazilian writer Vinicus Jatoba talked about writing and his work.

    Vinicus Jatoba discussed his literary and artistic work, a novel as a genre and his suspicion in it. He talked about wrting short stories and how he approaches it, his social engagement, interculturalism in the current political context, and many other topics. The conversation was led by Miljenka Buljević.



    Vinicius Jatoba is a short-story and theater writer from Rio de Janeiro, Brazil. He was chosen as one of the Best of Young Brazilian Writers by Granta Magazine. His stories have been translated to English, German, French and Spanish. His theatre sketches have been read and produced in France, EUA, Austria, Italy and Germany. In 2013, he was awarded the Icatu Prize for Arts and the National Prize for Drama City of Belo Horizonte. In 2016-17, he was an artist-in-residence at Cité Internationale des Arts and at Centre Internationale Les Récollets, both located in Paris/France. He won the 2017 portuguese Criar Lusofonia fellowship. In 2018, he was a literature fellow at Akademie Schloss Solitude, Stuttgart/Germany. He holds a Ph.D. in Comparative Literature.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +

Top Lista

Top Surferi

Pronašao si zanimljivu vijest i želiš je podijeliti s ostalima? Sudjeluj u stvaranju vijesti na Croportalu — prijavi se i dodaj surf! Ako još nisi član Croportala, registiraj se i saznaj kako dodati Surf sadržaj!

Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj