Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj

booksa.hr: profil izvora

  • Smells like teen spirit
    I pored svojih mana, roman 'Sve je u redu' Jasminke Petrović otvara pitanja važna ne samo za tinejdžere i tinejdžerke, već i za cijelo društvo.

    Novi roman Jasminke Petrović Sve je u redu, jedne od najznačajnijih i najproduktivnijih autorki književnosti za djecu i mlade, za temu ima prikaz tinejdžerskog doba ne kao idealizovanog perioda života, već kao onog koje podliježe raznim vrstama rodnih, klasnih, 'rasnih' i drugih neravnopravnosti, na isti način kao što je to i u svijetu odraslih. Na ovogodišnjem Beogradskom sajmu knjiga, ovaj je roman dobio i nagradu za dječju knjigu godine.

     

    Tekst romana je podijeljen na dva dijela. U prvom, pod naslovom 'To me boli, to me mnogo boli', u svakom poglavlju se smjenjuju glasovi različitih likova tinejdžera i tinejdžerki, koji govore o svojim životnim problemima. Drugi segment, formalno izveden na isti način, naslovljen je riječju 'Hvala'. U njemu se mnogobrojni zapleti iz prvog dijela razrešavaju pozitivno za junake i junakinje, a parcijalne priče se sižejno višestruko premrežavaju. Time poglavlja iz prvog dijela, koja na početku čitanja više podsjećaju na zbirku priča, postaju dijelom dobro uvezanog fikcionalnog svijeta romana. Zahvaljujući ovoj igri sa čitalačkim znanjem gradi se dinamika teksta. Naime, kada se u drugom segmentu razjasne neki odnosi, kada se (ne)očekivano uvežu različite niti priče, čitatelji i čitateljke se sve lakše identifikuju sa likovima, koji im djeluju poput starih znanaca.

     

    S druge strane, svaka od ovih priča, ma koliko neke od njih bile predvidljive i stereotipne, zanimljive su i kao pojedinačne priče, čiji se rasplet sa manje ili više nestrpljenja očekuje. Najveći izazov za autorku tako postaje da, osim što će dati prostora svakom pripovjedaču i pripovjedačici ponaosob, od toliko raznolikih glasova sačini i jedinstvenu grupu. Drugim riječima, da se postigne ravnoteža između zajedničkog okvira i zasebnih priča. Na strukturnom nivou, višeglasje se ogleda i u uključivanju različitih žanrova: unutrašnjeg monologa, SMS poruke, pjesme itd., kao i u intermedijalnom uključivanju blogova, vlogova, društvenih mreža. Na samom kraju romana će se ispostaviti da je jedan lik, koji se činio kao usputan, u stvari onaj koji povezuje sve ostale.

     

    Kada se obrati pažnja na to ko sve dobija pravo da govori i o čemu, uočava se kontinuitet sa prethodnim pisanjem Jasminke Petrović, koje se zasniva na uključivanju različitih marginalnih identiteta i otvaranju novih tema, koje nijesu toliko česte u savremenoj književnosti za mlade, a ni šire u regionalnoj književnosti. Među pripovjedačima i pripovjedačicama su pripadnici srednje klase, ali i najsiromašnijih slojeva društva, nasilnici i žrtve, pripadnici različitih nacionalnih i seksualnih manjina, djeca koja žive u Beogradu i koja žive u inostranstvu, religiozni i ateisti, bolesni i zdravi, oni koji čuvaju starije i oni koji od odraslih žele da pobjegnu, itd. Pred njih se postavljaju izazovi na različitim nivoima, od ontoloških pitanja o postojanju boga do egzistencijalnih problema koji uključuju i bolest anoreksije, tinejdžersku trudnoću, suočavanje sa gubitkom bliskih osoba, doma, sigurnosti, podnošenje verbalnog, fizičkog i psihičkog nasilja, suprotstavljanje nametnutnim nacionalnističkim zabranama i sl.

     

    Ovako nabrojene teme izgledaju kao da ih je autorka preuzela iz brošure za ohrabrivanje i pomoć tinejdžerima i tinejdžerkama. Njen pristup se može uporediti i sa praksom u savremenoj srpskoj kinematografiji da se problemima mladih pristupa u kolektivu, prikazivanjem različitih pojedinki i pojedinaca iz jednog odjeljenja, kao u filmu Pored mene iz 2015. To nužno dovodi do toga da se, usljed toliko mnogo različitih priča, stvaraju određeni tipovi likova, koji se potom ponavljaju i ustaljuju u pop-kulturi. Tek neki od njih postanu nešto više od stereotipa i prosječnog predstavnika svojih identitetskih karakteristika.



     

    Ovaj roman i pored izvjesne kolektivne dinamike, kao i autorskog truda da uvođenjem različitih žanrova tekst preslikava višeglasje pripovjedača i pripovjedačica, ima iste mane. Žanr čija je ambicija prikaz raznolikosti identiteta jedne generacije ne dopušta mnogo varijacija. Jedna od boljih priča jeste ona kojom se roman otvara, a koja tematizuje odnos sedamnaestogodišnje Teodore i njene bake, oboljele od Alchajmerove bolesti. Naime, u toj se priči dovode u vezu dvije u društvu marginalizovane grupe, tinejdžeri i tinejdžerke i osobe starije dobi, što nije toliko tipski zaplet. 

     

    Upečatljiva je i priča Romkinje Silvane, koja živi u siromaštvu i žrtva je seksualnog nasilja i nasilja od strane školskih drugova. Realističnost prikaza neprihvatljivo lošeg položaja Roma i Romkinja u društvu, kao i količina problema sa kojima se Silvana suočava, ovu nit priče čine posebno nabijenom emocijama. U ovom slučaju, stereotipnost priče manji je problem od rasizma koji se u priči problematizuje. 

     

    Još jedna od posebno uspjelih priča jeste ona u kojoj autorka uspijeva da uvede sasvim novu temu – prilagođavanje djevojčice čiji su roditelji zbog želje da poboljšaju ekonomski status, koji nije toliko loš bio ni u Srbiji, odlučili da se presele u Njemačku. Sa sve većim brojem emigranata i emigrantkinja iz naših država i sa gotovo epidemijom nekritičkog pristupa odlasku na Zapad kao u obećanu zemlju, ova perspektiva posebno dobija na značaju. S druge strane, razrješenje priče, u kojem se prikazuje kako nije rješenje u idealizovanju domovine, već u sazrijevanju lika, mnoga od dubljih slojeva problema emigracije ostavlja zanemarenim. U romanu kratku epizodu dobija i Otman, emigrant iz Sirije.

     

    Naspram ovih, uspjelijih priča, stoje one koje su već mnogo puta ispričane, poput međuetničke veze između Admira i Jelene, kojima autorka u najboljem slučaju ne dodaje ništa posebno originalno. A ima i onih poput priče o tinejdžerskoj trudnoći, koje imaju problematičan srećan kraj. Maja, koja je iz inata imala odnos sa Vukanom, ostala je trudna. Nakon više godina, Vukan, koji je postao religiozan nakon bratovljeve smrti, odlučuje da ide u manastir, ne znajući ništa o Majinoj trudnoći. Zahvaljujući blogu koji je pisala o svom životu kao mlada, samohrana majka, Maja je privukla pažnju Miloša i Admira, koji žele da snime film o njoj. Na kraju, njih dvojica uspiju da ponovo spoje Maju i Vukana, koji se vjenčavaju. Ne dopušta se mogućnost da Maja ima srećan kraj nezavisno od Vukana. U ovom slučaju, srećan kraj je najkonzervativniji mogući završetak priče. 

     

    Slično je i u priči o Mili, djevojci koja je počela da se zabavlja sa sumnjivim starijim muškarcem, da se drogira i sluša turbo-folk muziku. Iz tih problema izvlači je Danko, kao muška figura koja joj daje podršku i oličenje je zdravog razuma. Kao i u Majinom slučaju, ni Mila ne uspijeva da se osamostali i ojača bez pomoći muškarca.

     

    Iako ne jednako problematična, stereotipna je i na nivou detalja nedovoljno promišljeno izvedena i priča Crnog. On je jedini nasilnik u romanu, a kroz njegov monolog saznajemo da je potreba da zlostavlja Đorđa, koji je gej, osim nasilja koje trpi od strane oca, motivisana i potiskivanjem sopstvenog gej identiteta. To se najbolje ogleda u ogromnoj uznemirenosti nakon Đorđevog ulaska u njegov svijet i snove, što je jedna od čestih homofobnih zabluda. U pitanju su detalji, a priča na kraju ima dobro razrješenje. 

     

    Ako bi ipak jedan susret trebalo izdvojiti kao možda i najbolji primjer kako je knjiga uspjela u izgrađivanju solidarnosti među tinejdžerima i tinejdžerkama, to je onda odnos između Sanje, koja boluje od karcinoma, i Jelene, koja čita Sanjin blog i u njenoj poeziji i muzici pronalazi snagu. Ovom pričom se i otvara drugi dio knjige. Djeluje idealistično uvjerenje da umjetnost ima toliku moć, ali razvoj solidarnosti koja se uspostavlja između dvije tinejdžerke, mogućnost komuniciranja vlastitih problema sa drugima, ostaje jedna od ključnih društvenih funkcija umjetnosti.

     

    Pomalo usiljeno djeluje eksplicitno uvezivanje svih niti priča na samom kraju, ali iako završetak nije umjetnički najsuptilnije izveden, na njega se u kontekstu cjelokupnog tona romana ipak pristaje. On predstavlja oslobađajući i optimističan zaključak, kontrastiran bolnom i teškom početku, što je u skladu i sa motom romana, koji je posvećen onima koji tragaju za slobodom. Na tom nivou, i pored mana koje ovaj roman ima, prvenstveno iz književnoumjetničkog ugla, njime se ipak uspijevaju otvoriti pitanja važna ne samo za tinejdžere i tinejdžerke, već i za društvo u cjelini, uz optimističnu mogućnost srećnog razrješenja.   
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Smells like teen spirit
    I pored svojih mana, roman 'Sve je u redu' Jasminke Petrović otvara pitanja važna ne samo za tinejdžere i tinejdžerke, već i za cijelo društvo.

    Novi roman Jasminke Petrović Sve je u redu, jedne od najznačajnijih i najproduktivnijih autorki književnosti za djecu i mlade, za temu ima prikaz tinejdžerskog doba ne kao idealizovanog perioda života, već kao onog koje podliježe raznim vrstama rodnih, klasnih, 'rasnih' i drugih neravnopravnosti, na isti način kao što je to i u svijetu odraslih. Na ovogodišnjem Beogradskom sajmu knjiga, ovaj je roman dobio i nagradu za dječju knjigu godine.

     

    Tekst romana je podijeljen na dva dijela. U prvom, pod naslovom 'To me boli, to me mnogo boli', u svakom poglavlju se smjenjuju glasovi različitih likova tinejdžera i tinejdžerki, koji govore o svojim životnim problemima. Drugi segment, formalno izveden na isti način, naslovljen je riječju 'Hvala'. U njemu se mnogobrojni zapleti iz prvog dijela razrešavaju pozitivno za junake i junakinje, a parcijalne priče se sižejno višestruko premrežavaju. Time poglavlja iz prvog dijela, koja na početku čitanja više podsjećaju na zbirku priča, postaju dijelom dobro uvezanog fikcionalnog svijeta romana. Zahvaljujući ovoj igri sa čitalačkim znanjem gradi se dinamika teksta. Naime, kada se u drugom segmentu razjasne neki odnosi, kada se (ne)očekivano uvežu različite niti priče, čitatelji i čitateljke se sve lakše identifikuju sa likovima, koji im djeluju poput starih znanaca.

     

    S druge strane, svaka od ovih priča, ma koliko neke od njih bile predvidljive i stereotipne, zanimljive su i kao pojedinačne priče, čiji se rasplet sa manje ili više nestrpljenja očekuje. Najveći izazov za autorku tako postaje da, osim što će dati prostora svakom pripovjedaču i pripovjedačici ponaosob, od toliko raznolikih glasova sačini i jedinstvenu grupu. Drugim riječima, da se postigne ravnoteža između zajedničkog okvira i zasebnih priča. Na strukturnom nivou, višeglasje se ogleda i u uključivanju različitih žanrova: unutrašnjeg monologa, SMS poruke, pjesme itd., kao i u intermedijalnom uključivanju blogova, vlogova, društvenih mreža. Na samom kraju romana će se ispostaviti da je jedan lik, koji se činio kao usputan, u stvari onaj koji povezuje sve ostale.

     

    Kada se obrati pažnja na to ko sve dobija pravo da govori i o čemu, uočava se kontinuitet sa prethodnim pisanjem Jasminke Petrović, koje se zasniva na uključivanju različitih marginalnih identiteta i otvaranju novih tema, koje nijesu toliko česte u savremenoj književnosti za mlade, a ni šire u regionalnoj književnosti. Među pripovjedačima i pripovjedačicama su pripadnici srednje klase, ali i najsiromašnijih slojeva društva, nasilnici i žrtve, pripadnici različitih nacionalnih i seksualnih manjina, djeca koja žive u Beogradu i koja žive u inostranstvu, religiozni i ateisti, bolesni i zdravi, oni koji čuvaju starije i oni koji od odraslih žele da pobjegnu, itd. Pred njih se postavljaju izazovi na različitim nivoima, od ontoloških pitanja o postojanju boga do egzistencijalnih problema koji uključuju i bolest anoreksije, tinejdžersku trudnoću, suočavanje sa gubitkom bliskih osoba, doma, sigurnosti, podnošenje verbalnog, fizičkog i psihičkog nasilja, suprotstavljanje nametnutnim nacionalnističkim zabranama i sl.

     

    Ovako nabrojene teme izgledaju kao da ih je autorka preuzela iz brošure za ohrabrivanje i pomoć tinejdžerima i tinejdžerkama. Njen pristup se može uporediti i sa praksom u savremenoj srpskoj kinematografiji da se problemima mladih pristupa u kolektivu, prikazivanjem različitih pojedinki i pojedinaca iz jednog odjeljenja, kao u filmu Pored mene iz 2015. To nužno dovodi do toga da se, usljed toliko mnogo različitih priča, stvaraju određeni tipovi likova, koji se potom ponavljaju i ustaljuju u pop-kulturi. Tek neki od njih postanu nešto više od stereotipa i prosječnog predstavnika svojih identitetskih karakteristika.



     

    Ovaj roman i pored izvjesne kolektivne dinamike, kao i autorskog truda da uvođenjem različitih žanrova tekst preslikava višeglasje pripovjedača i pripovjedačica, ima iste mane. Žanr čija je ambicija prikaz raznolikosti identiteta jedne generacije ne dopušta mnogo varijacija. Jedna od boljih priča jeste ona kojom se roman otvara, a koja tematizuje odnos sedamnaestogodišnje Teodore i njene bake, oboljele od Alchajmerove bolesti. Naime, u toj se priči dovode u vezu dvije u društvu marginalizovane grupe, tinejdžeri i tinejdžerke i osobe starije dobi, što nije toliko tipski zaplet. 

     

    Upečatljiva je i priča Romkinje Silvane, koja živi u siromaštvu i žrtva je seksualnog nasilja i nasilja od strane školskih drugova. Realističnost prikaza neprihvatljivo lošeg položaja Roma i Romkinja u društvu, kao i količina problema sa kojima se Silvana suočava, ovu nit priče čine posebno nabijenom emocijama. U ovom slučaju, stereotipnost priče manji je problem od rasizma koji se u priči problematizuje. 

     

    Još jedna od posebno uspjelih priča jeste ona u kojoj autorka uspijeva da uvede sasvim novu temu – prilagođavanje djevojčice čiji su roditelji zbog želje da poboljšaju ekonomski status, koji nije toliko loš bio ni u Srbiji, odlučili da se presele u Njemačku. Sa sve većim brojem emigranata i emigrantkinja iz naših država i sa gotovo epidemijom nekritičkog pristupa odlasku na Zapad kao u obećanu zemlju, ova perspektiva posebno dobija na značaju. S druge strane, razrješenje priče, u kojem se prikazuje kako nije rješenje u idealizovanju domovine, već u sazrijevanju lika, mnoga od dubljih slojeva problema emigracije ostavlja zanemarenim. U romanu kratku epizodu dobija i Otman, emigrant iz Sirije.

     

    Naspram ovih, uspjelijih priča, stoje one koje su već mnogo puta ispričane, poput međuetničke veze između Admira i Jelene, kojima autorka u najboljem slučaju ne dodaje ništa posebno originalno. A ima i onih poput priče o tinejdžerskoj trudnoći, koje imaju problematičan srećan kraj. Maja, koja je iz inata imala odnos sa Vukanom, ostala je trudna. Nakon više godina, Vukan, koji je postao religiozan nakon bratovljeve smrti, odlučuje da ide u manastir, ne znajući ništa o Majinoj trudnoći. Zahvaljujući blogu koji je pisala o svom životu kao mlada, samohrana majka, Maja je privukla pažnju Miloša i Admira, koji žele da snime film o njoj. Na kraju, njih dvojica uspiju da ponovo spoje Maju i Vukana, koji se vjenčavaju. Ne dopušta se mogućnost da Maja ima srećan kraj nezavisno od Vukana. U ovom slučaju, srećan kraj je najkonzervativniji mogući završetak priče. 

     

    Slično je i u priči o Mili, djevojci koja je počela da se zabavlja sa sumnjivim starijim muškarcem, da se drogira i sluša turbo-folk muziku. Iz tih problema izvlači je Danko, kao muška figura koja joj daje podršku i oličenje je zdravog razuma. Kao i u Majinom slučaju, ni Mila ne uspijeva da se osamostali i ojača bez pomoći muškarca.

     

    Iako ne jednako problematična, stereotipna je i na nivou detalja nedovoljno promišljeno izvedena i priča Crnog. On je jedini nasilnik u romanu, a kroz njegov monolog saznajemo da je potreba da zlostavlja Đorđa, koji je gej, osim nasilja koje trpi od strane oca, motivisana i potiskivanjem sopstvenog gej identiteta. To se najbolje ogleda u ogromnoj uznemirenosti nakon Đorđevog ulaska u njegov svijet i snove, što je jedna od čestih homofobnih zabluda. U pitanju su detalji, a priča na kraju ima dobro razrješenje. 

     

    Ako bi ipak jedan susret trebalo izdvojiti kao možda i najbolji primjer kako je knjiga uspjela u izgrađivanju solidarnosti među tinejdžerima i tinejdžerkama, to je onda odnos između Sanje, koja boluje od karcinoma, i Jelene, koja čita Sanjin blog i u njenoj poeziji i muzici pronalazi snagu. Ovom pričom se i otvara drugi dio knjige. Djeluje idealistično uvjerenje da umjetnost ima toliku moć, ali razvoj solidarnosti koja se uspostavlja između dvije tinejdžerke, mogućnost komuniciranja vlastitih problema sa drugima, ostaje jedna od ključnih društvenih funkcija umjetnosti.

     

    Pomalo usiljeno djeluje eksplicitno uvezivanje svih niti priča na samom kraju, ali iako završetak nije umjetnički najsuptilnije izveden, na njega se u kontekstu cjelokupnog tona romana ipak pristaje. On predstavlja oslobađajući i optimističan zaključak, kontrastiran bolnom i teškom početku, što je u skladu i sa motom romana, koji je posvećen onima koji tragaju za slobodom. Na tom nivou, i pored mana koje ovaj roman ima, prvenstveno iz književnoumjetničkog ugla, njime se ipak uspijevaju otvoriti pitanja važna ne samo za tinejdžere i tinejdžerke, već i za društvo u cjelini, uz optimističnu mogućnost srećnog razrješenja.   
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Nagrada 'temeljito iščašenom' djelu
    Nagradu Janko Polić Kamov ove je godine dobio Zoran Roško za eksperimentalni roman 'Minus sapiens'.

    Nagradu Janko Polić Kamov, koju Hrvatsko društvo pisaca dodjeljuje za najbolju inovativnu knjigu objavljenu u Hrvatskoj, ove je godine osvojio Zoran Roško za roman Minus sapiens. 

     

    U finalu su se uz Roška našli Slađana Bukovac (Stajska bolest), Damir Karakaš (Sjećanje šume), Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) i Martina Vidaić (Tamni čovjek Birger).

     

    Riječima žirija (u sastavu: Nikola Petković, Boris Postnikov, Ivana Rogar), "već od uvodnih rečenica Minus sapiens predstavlja 'eksperimentalno-čitalački trip' koji nema smisla uspoređivati s domaćom književnom produkcijom, a radi se o duhovitom, temeljito iščašenom i jedinstvenom djelu."

     

    Roško je primio nagradu u riječkoj knjižari Ex Libris 17.11., na Kamovljev rođendan. Zahvalio je svom izdavaču Nakladi OceanMore na povjerenju i dodao: "Osjećam se kao autsajderski pisac. No, kako ovaj roman iskače iz naše uobičajene produkcije, Nagrada Kamov je valjda jedina koju sam i mogao dobiti."

     

    U Booksi je Roškova nagrada izazvala salve oduševljenja i negodovanja. Struja predvođena arhivarom F.B.-om slavi "najbolji domaći roman u zadnjih par desetljeća" dok pobunjenici na čelu s kritičarem Ivanom Tomašićem mrmljaju da je riječ o ambicioznom, no neuspješnom eksperimentu. 

     

    Baš kad je u Booksi konačno zavladalo primirje nakon Dylanskih nemira, eto novih sukoba. U svakom slučaju, čestitke Rošku!
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Budućnost post–Yu scene
    Objavljeni su dobitnici regionalnog natječaja Ulaznica za najbolju poeziju, prozu i esejistiku.

    Žiri regionalnog natječaja Ulaznica (u sastavu: Vladimir Arsenić, Aleksandar Bjelogrlić, Dunja Ilić) objavio je ovogodišnje dobitnike nagrada za najbolju poeziju, prozu i esejistiku na bhsc jeziku. Na natječaj je stiglo preko 2.500 radova, a u svakoj kategoriji nagrađeno je po troje ljudi:

     

    Poezija

    1. Lana Bojanić, Zagreb – Što će ti Maršalovi otoci

    2. Jana Radičević, Podgorica – Megalodon Lantimos u epizodi…

    3. Borislav Stanić, Subotica – Karaoke kapitalizam

     

    Proza

    1. Josip Razum, Zagreb – Münchenske kiše

    2. Jana Rastegorac Vukomanović, Beograd – Atrocité

    3. Luiza Bouharaoua, Zagreb – Snjegovi

     

    Esej

    1. Milorad Gačević, Ruma – Gluvi Borhes

    2. Danica Savić, Topola – Priča kao đavoloisterivanje

    3. Sofija Milošević, Banovci –  Struktura romana "Sibilski glasovi" Radivoja Šajtinca

     

    Riječima žirija: "Nagrađeni radovi predstavljaju prilično precizan uvid u stanje književnosti na kulturnom prostoru bhsc jezika, kao i dobar deo poetičkih tendencija uočljivih među autorkama i autorima na postjugoslovenskoj sceni. Raznovrsni po svojim temama, a napisani sa zavidnim književnim umećem i uverljivošću, ovi tekstovi su se iz mnoštva izdvojili ukupnim utiskom i zrelošću izraza, premda se radi o zaista mladim ljudima, onima na kojima počiva budućnost postjugoslovenske kniževne scene."
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Nagrada 'temeljito iščašenom' djelu
    Nagradu Janko Polić Kamov ove je godine dobio Zoran Roško za eksperimentalni roman 'Minus sapiens'.

    Nagradu Janko Polić Kamov, koju Hrvatsko društvo pisaca dodjeljuje za najbolju inovativnu knjigu objavljenu u Hrvatskoj, ove je godine osvojio Zoran Roško za roman Minus sapiens. 

     

    U finalu su se uz Roška našli Slađana Bukovac (Stajska bolest), Damir Karakaš (Sjećanje šume), Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) i Martina Vidaić (Tamni čovjek Birger).

     

    Riječima žirija (u sastavu: Nikola Petković, Boris Postnikov, Ivana Rogar), "već od uvodnih rečenica Minus sapiens predstavlja 'eksperimentalno-čitalački trip' koji nema smisla uspoređivati s domaćom književnom produkcijom, a radi se o duhovitom, temeljito iščašenom i jedinstvenom djelu."

     

    Roško je primio nagradu u riječkoj knjižari Ex Libris 17.11., na Kamovljev rođendan. Zahvalio je svom izdavaču Nakladi OceanMore na povjerenju i dodao: "Osjećam se kao autsajderski pisac. No, kako ovaj roman iskače iz naše uobičajene produkcije, Nagrada Kamov je valjda jedina koju sam i mogao dobiti."

     

    U Booksi je Roškova nagrada izazvala salve oduševljenja i negodovanja. Struja predvođena arhivarom F.B.-om slavi "najbolji domaći roman u zadnjih par desetljeća" dok pobunjenici na čelu s kritičarem Ivanom Tomašićem mrmljaju da je riječ o ambicioznom, no neuspješnom eksperimentu. 

     

    Baš kad je u Booksi konačno zavladalo primirje nakon Dylanskih nemira, eto novih sukoba. U svakom slučaju, čestitke Rošku!
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Budućnost post–Yu scene
    Objavljeni su dobitnici regionalnog natječaja Ulaznica za najbolju poeziju, prozu i esejistiku.

    Žiri regionalnog natječaja Ulaznica (u sastavu: Vladimir Arsenić, Aleksandar Bjelogrlić, Dunja Ilić) objavio je ovogodišnje dobitnike nagrada za najbolju poeziju, prozu i esejistiku na bhsc jeziku. Na natječaj je stiglo preko 2.500 radova, a u svakoj kategoriji nagrađeno je po troje ljudi:

     

    Poezija

    1. Lana Bojanić, Zagreb – Što će ti Maršalovi otoci

    2. Jana Radičević, Podgorica – Megalodon Lantimos u epizodi…

    3. Borislav Stanić, Subotica – Karaoke kapitalizam

     

    Proza

    1. Josip Razum, Zagreb – Münchenske kiše

    2. Jana Rastegorac Vukomanović, Beograd – Atrocité

    3. Luiza Bouharaoua, Zagreb – Snjegovi

     

    Esej

    1. Milorad Gačević, Ruma – Gluvi Borhes

    2. Danica Savić, Topola – Priča kao đavoloisterivanje

    3. Sofija Milošević, Banovci –  Struktura romana "Sibilski glasovi" Radivoja Šajtinca

     

    Riječima žirija: "Nagrađeni radovi predstavljaju prilično precizan uvid u stanje književnosti na kulturnom prostoru bhsc jezika, kao i dobar deo poetičkih tendencija uočljivih među autorkama i autorima na postjugoslovenskoj sceni. Raznovrsni po svojim temama, a napisani sa zavidnim književnim umećem i uverljivošću, ovi tekstovi su se iz mnoštva izdvojili ukupnim utiskom i zrelošću izraza, premda se radi o zaista mladim ljudima, onima na kojima počiva budućnost postjugoslovenske kniževne scene."
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Stvar senzibiliteta
    Književna politika dosad nije imala jasan okvir, ali teško je vidjeti kako će ga 'Nacionalna strategija poticanja čitanja' postaviti.

    Prošli tjedan pisao sam o razlici između Bandićeve pomoći izdavačima na Interliberu i donošenja Nacionalne strategije poticanja čitanja. Ako niste čitali tekst, a sad vam je baš zakuhala voda na štednjaku, evo ukratko: Bandićev potez je kratkoročan i efektan, a Strategija je neizvjesna i zvuči apstraktno. No, dugoročna strategija je za našu književnost ipak najbolja šansa za preživljavanje. 

     

    Osim što je strategija apstraktna, i sama ideja da država potiče čitanje knjiga pomalo je nelagodna. Čitanje i pisanje u najboljem su slučaju slobodne i svojeglave aktivnosti – kako bi ih službenici raznih ministarstava trebali poticati? No, 'strategija poticanja čitanja' ne bi trebala doslovno nagovarati ljude da se prime knjige, nego ciljati na osiguranje uvjeta da ljudi uopće mogu čitati. Jer iako je čitanje slobodna aktivnost, potrebno je osigurati uvjete da se to slobodno čitanje uopće desi – za to nam trebaju lako dostupna knjiga, slobodno vrijeme, suhi prostor s rasvjetom i društvena klima u kojoj je čitanje normalna potreba. Kao što se rast biljke potiče pravim uvjetima, tako se i čitanje potiče tako što ljudima omogućiš da neometano uzmu knjigu i polako razviju naviku čitanja. 

     

    A ako govorimo o općim uvjetima za čitanje, o pokrivanju svih troškova proizvodnje, distribucije i zajedničke recepcije knjiga, jedini koji to mogu i trebaju osigurati naše su javne institucije (kao što su država ili lokalna samouprava). Istini za volju, Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta to već rade, samo što potpore čitanju nikad nisu temeljili na jasnoj i jedinstvenoj strategiji. Zato, u ovoj prilično lošoj situaciji za književnu scenu, bilo je lijepo čuti vijest da je Hrvatska prvi put donijela Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koja bi trebala odrediti književnu politiku od 2017. do 2022. Nažalost, sudeći po sadržaju Strategije, realnost ipak nije tako lijepa – ako književna politika dosad nije imala jasan okvir, teško mi je vidjeti kako će ga ova Strategija postaviti.

     

    Strateško donošenje strategije

     

    Riječ 'strategija' gordo zvuči, već možemo zamisliti pomno osmišljeni dokument s čvrstim ciljevima i detaljnim aktivnostima kojima se ti ciljevi postižu. No, već kronologija izrade strategije ukazuje da proces izrade strategije nije bio ni sustavan ni jasno usmjeren. Nacionalna strategija kuha se od 2012., službeno je najavljena 2013., nije dovršena za mandata Andree Zlatar Violić ni Borislava Šipuša, završila je u ladici tijekom Hasanbegovićevog ministrovanja, a ponovno je aktualizirana i dovršena kad je Ministarstvo preuzela Nina Obuljen Koržinek. Samu 'Strategiju' na kraju potpisuje čak 30 članova Povjerenstva (podijeljenih u šest nejednakih grupa) i jedna koordinatorica. Ne znam u kojim je konkretnim okolnostima Strategija izrađena, ali s obzirom na dužinu izrade, smjene vlasti, širinu uključenih interesa i velik broj raznolikih članova Povjerenstva, teško da smo mogli očekivati dosljedan dokument s jasnom vizijom. A bez takvog dokumenta, buduća književna politika nema se na čemu temeljiti osim, kao i dosad, na autopilotu.

     

    Konkretno, Strategija navodi tri strateška cilja na koja se nadovezuje 15 specifičnih ciljeva i 42 mjere. Strateški ciljevi su "uspostavljanje učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju, razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje te povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala." Prvi cilj je zahtjevan, ali u biti je tehnički cilj osiguranja uvjeta da se strategija uopće provede. Drugi i treći cilj zapravo su načelni ciljevi. 

     

    Spuštanjem na nižu razinu ciljeva nailazimo na dva problema. Prvi je problem što specifični ciljevi i mjere nisu dovoljno specifični da bi ukazali koja je bitna razlika u odnosu na sadašnje stanje. Recimo, jedna mjera za poticanje kritičkog čitanja u školama je "potaknuti učitelje, nastavnike i stručne suradnike da (...) koriste sadržaje i metode koje potiču kvalitetno čitanje i sklonost čitanju", a druga "promijeniti predmetne nastavne programe (...) tako da svojim ciljevima, ishodima i sadržajima izravno promiču i osnažuju razvoj potrebe za čitanjem, kritičkog čitanja i čitanja iz užitka". S dužnim poštovanjem, zar je stvarno trebalo okupiti mnogoljudno povjerenstvo i vijećati pet godina da bi se zaključilo kako nastavnike treba potaknuti da kvalitetno rade svoj posao, a nastavne programe promijeniti tako da potiču čitanje? I što te fraze konkretno znače? 

     

    Vjerujem da razlog ispraznosti ovih mjera leži u činjenici da ovise o kontroverznoj reformi obrazovanja. Očito je strateški odlučeno da se nikakve konkretne promjene obrazovnog programa neće sugerirati ni raditi dok se naposljetku ne odluči o reformi obrazovanja (ako se ikad odluči). Dakle, u jednom od dva glavna cilja, Strategija nema jasan stav, osim što okuplja postojeće mjere i naziva ih strateškim mjerama. Slično je i sa specifičnim ciljem "sustavnog ulaganja" u autore, pri čemu se mjere svode na podrške za organizaciju programa s piscima, natječaje za mlade pisce, ilustratore i prevoditelje, ulaganje u njihovu promociju itd. Zar se nije (barem deklarativno) to radilo i dosad?

     

    No, taj problem barem se može dobrohotno vidjeti kao način da se formalno potvrdi ono što se dosad radilo po inerciji. Veći problem leži u činjenici da dobar dio mjera potpuno zanemaruje bitne značajke sadašnjeg stanja. Kao urednika književnog medija, neugodno me iznenadila činjenica da je otvaranje prostora za književne kritike tek jedna od mjera specifičnog cilja "distribucije informacija", i ne navodi se kao aspekt poticanja aktivnog i kritičkog čitanja. Jesu li književne kritike bitne samo za širenje informacija? Nemaju li kritike neke veze s kritičkim čitanjem? Pritom se kao jedna od mjera za postizanje istog cilja navodi - "senzibilizacija medija", kao da manjak kritika nije vezan uz ekonomsko stanje medija nego uz senzibilitet urednika. Ako će se, pak, veliki komercijalni mediji 'senzibilizirati' javnim dotacijama, onda se radi o vrlo problematičnoj ideji, ali to je zasad nemoguće iščitati iz dokumenta.

     

    Još čudnije ideje nalaze se u specifičnim ciljevima i mjerama za osiguranje dostupnosti knjiga. Jedina mjera za specifični cilj podrške nakladništva i knjižarstva je "poticati programe edukacije i osposobljavanja nakladnika i knjižara za učinkovitu komunikaciju s čitateljima". Je li Povjerenstvo zaključilo da se knjižarstvo nalazi u dubokoj krizi naprosto jer izdavači i knjižare nisu "učinkovito komunicirali s čitateljima"? Nadalje, Strategija navodi da treba "osigurati alternativne načine dolaska do knjige za populaciju kojoj nisu na raspolaganju knjižnične usluge u mjestu stanovanja ili u mjestu boravka." Zašto uvoditi alternativne načine dolaska do knjiga (koji god to bili), a ne otvoriti knjižnice?

     

    Da bi Strategija ostvarila cilj poticanja aktivnog i kritičkog čitanja, potrebno je promijeniti obrazovni sustav, što Strategija točno navodi, ali ne navodi konkretne mjere. Da bi postigla cilj osiguranja dostupnosti knjiga, potrebno je utjecati na ekonomske uvjete književne produkcije i distribucije, što Strategija čak ni ne uviđa. Budući da je jedan od specifičnih ciljeva i provođenje "Nacionalne kampanje za poticanje čitanja", izgleda da namjera zaista nije osigurati materijalne uvjete za čitanje, nego doslovno poticati ljude da čitaju. Kao da je sve stvar kampanje – treba senzibilizirati nastavnike da kvalitetno predaju, knjižare da dobro prodaju, medije da objavljuju kritike, a građane da puno čitaju.

     

    Mislim da bi književnom polju jedna suvisla petogodišnja strategija uz malo veće ulaganje javnog novca učinilo čuda. No ova strategija na papiru djeluje samo kao alibi dokument, samo da bi se moglo reći da je strategija, eto, donesena, a rad povjerenstva dovršen. Ostaje nam samo nada da će konkretna provedba strategije konkretizirati ideje koje nisu jasne na papiru. Dotad, Bandićev interfiks nažalost ostaje jedina mjera koja je direktno i jasno reagirala na materijalne probleme književnog polja.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Stvar senzibiliteta
    Književna politika dosad nije imala jasan okvir, ali teško je vidjeti kako će ga 'Nacionalna strategija poticanja čitanja' postaviti.

    Prošli tjedan pisao sam o razlici između Bandićeve pomoći izdavačima na Interliberu i donošenja Nacionalne strategije poticanja čitanja. Ako niste čitali tekst, a sad vam je baš zakuhala voda na štednjaku, evo ukratko: Bandićev potez je kratkoročan i efektan, a Strategija je neizvjesna i zvuči apstraktno. No, dugoročna strategija je za našu književnost ipak najbolja šansa za preživljavanje. 

     

    Osim što je strategija apstraktna, i sama ideja da država potiče čitanje knjiga pomalo je nelagodna. Čitanje i pisanje u najboljem su slučaju slobodne i svojeglave aktivnosti – kako bi ih službenici raznih ministarstava trebali poticati? No, 'strategija poticanja čitanja' ne bi trebala doslovno nagovarati ljude da se prime knjige, nego ciljati na osiguranje uvjeta da ljudi uopće mogu čitati. Jer iako je čitanje slobodna aktivnost, potrebno je osigurati uvjete da se to slobodno čitanje uopće desi – za to nam trebaju lako dostupna knjiga, slobodno vrijeme, suhi prostor s rasvjetom i društvena klima u kojoj je čitanje normalna potreba. Kao što se rast biljke potiče pravim uvjetima, tako se i čitanje potiče tako što ljudima omogućiš da neometano uzmu knjigu i polako razviju naviku čitanja. 

     

    A ako govorimo o općim uvjetima za čitanje, o pokrivanju svih troškova proizvodnje, distribucije i zajedničke recepcije knjiga, jedini koji to mogu i trebaju osigurati naše su javne institucije (kao što su država ili lokalna samouprava). Istini za volju, Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta to već rade, samo što potpore čitanju nikad nisu temeljili na jasnoj i jedinstvenoj strategiji. Zato, u ovoj prilično lošoj situaciji za književnu scenu, bilo je lijepo čuti vijest da je Hrvatska prvi put donijela Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koja bi trebala odrediti književnu politiku od 2017. do 2022. Nažalost, sudeći po sadržaju Strategije, realnost ipak nije tako lijepa – ako književna politika dosad nije imala jasan okvir, teško mi je vidjeti kako će ga ova Strategija postaviti.

     

    Strateško donošenje strategije

     

    Riječ 'strategija' gordo zvuči, već možemo zamisliti pomno osmišljeni dokument s čvrstim ciljevima i detaljnim aktivnostima kojima se ti ciljevi postižu. No, već kronologija izrade strategije ukazuje da proces izrade strategije nije bio ni sustavan ni jasno usmjeren. Nacionalna strategija kuha se od 2012., službeno je najavljena 2013., nije dovršena za mandata Andree Zlatar Violić ni Borislava Šipuša, završila je u ladici tijekom Hasanbegovićevog ministrovanja, a ponovno je aktualizirana i dovršena kad je Ministarstvo preuzela Nina Obuljen Koržinek. Samu 'Strategiju' na kraju potpisuje čak 30 članova Povjerenstva (podijeljenih u šest nejednakih grupa) i jedna koordinatorica. Ne znam u kojim je konkretnim okolnostima Strategija izrađena, ali s obzirom na dužinu izrade, smjene vlasti, širinu uključenih interesa i velik broj raznolikih članova Povjerenstva, teško da smo mogli očekivati dosljedan dokument s jasnom vizijom. A bez takvog dokumenta, buduća književna politika nema se na čemu temeljiti osim, kao i dosad, na autopilotu.

     

    Konkretno, Strategija navodi tri strateška cilja na koja se nadovezuje 15 specifičnih ciljeva i 42 mjere. Strateški ciljevi su "uspostavljanje učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju, razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje te povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala." Prvi cilj je zahtjevan, ali u biti je tehnički cilj osiguranja uvjeta da se strategija uopće provede. Drugi i treći cilj zapravo su načelni ciljevi. 

     

    Spuštanjem na nižu razinu ciljeva nailazimo na dva problema. Prvi je problem što specifični ciljevi i mjere nisu dovoljno specifični da bi ukazali koja je bitna razlika u odnosu na sadašnje stanje. Recimo, jedna mjera za poticanje kritičkog čitanja u školama je "potaknuti učitelje, nastavnike i stručne suradnike da (...) koriste sadržaje i metode koje potiču kvalitetno čitanje i sklonost čitanju", a druga "promijeniti predmetne nastavne programe (...) tako da svojim ciljevima, ishodima i sadržajima izravno promiču i osnažuju razvoj potrebe za čitanjem, kritičkog čitanja i čitanja iz užitka". S dužnim poštovanjem, zar je stvarno trebalo okupiti mnogoljudno povjerenstvo i vijećati pet godina da bi se zaključilo kako nastavnike treba potaknuti da kvalitetno rade svoj posao, a nastavne programe promijeniti tako da potiču čitanje? I što te fraze konkretno znače? 

     

    Vjerujem da razlog ispraznosti ovih mjera leži u činjenici da ovise o kontroverznoj reformi obrazovanja. Očito je strateški odlučeno da se nikakve konkretne promjene obrazovnog programa neće sugerirati ni raditi dok se naposljetku ne odluči o reformi obrazovanja (ako se ikad odluči). Dakle, u jednom od dva glavna cilja, Strategija nema jasan stav, osim što okuplja postojeće mjere i naziva ih strateškim mjerama. Slično je i sa specifičnim ciljem "sustavnog ulaganja" u autore, pri čemu se mjere svode na podrške za organizaciju programa s piscima, natječaje za mlade pisce, ilustratore i prevoditelje, ulaganje u njihovu promociju itd. Zar se nije (barem deklarativno) to radilo i dosad?

     

    No, taj problem barem se može dobrohotno vidjeti kao način da se formalno potvrdi ono što se dosad radilo po inerciji. Veći problem leži u činjenici da dobar dio mjera potpuno zanemaruje bitne značajke sadašnjeg stanja. Kao urednika književnog medija, neugodno me iznenadila činjenica da je otvaranje prostora za književne kritike tek jedna od mjera specifičnog cilja "distribucije informacija", i ne navodi se kao aspekt poticanja aktivnog i kritičkog čitanja. Jesu li književne kritike bitne samo za širenje informacija? Nemaju li kritike neke veze s kritičkim čitanjem? Pritom se kao jedna od mjera za postizanje istog cilja navodi - "senzibilizacija medija", kao da manjak kritika nije vezan uz ekonomsko stanje medija nego uz senzibilitet urednika. Ako će se, pak, veliki komercijalni mediji 'senzibilizirati' javnim dotacijama, onda se radi o vrlo problematičnoj ideji, ali to je zasad nemoguće iščitati iz dokumenta.

     

    Još čudnije ideje nalaze se u specifičnim ciljevima i mjerama za osiguranje dostupnosti knjiga. Jedina mjera za specifični cilj podrške nakladništva i knjižarstva je "poticati programe edukacije i osposobljavanja nakladnika i knjižara za učinkovitu komunikaciju s čitateljima". Je li Povjerenstvo zaključilo da se knjižarstvo nalazi u dubokoj krizi naprosto jer izdavači i knjižare nisu "učinkovito komunicirali s čitateljima"? Nadalje, Strategija navodi da treba "osigurati alternativne načine dolaska do knjige za populaciju kojoj nisu na raspolaganju knjižnične usluge u mjestu stanovanja ili u mjestu boravka." Zašto uvoditi alternativne načine dolaska do knjiga (koji god to bili), a ne otvoriti knjižnice?

     

    Da bi Strategija ostvarila cilj poticanja aktivnog i kritičkog čitanja, potrebno je promijeniti obrazovni sustav, što Strategija točno navodi, ali ne navodi konkretne mjere. Da bi postigla cilj osiguranja dostupnosti knjiga, potrebno je utjecati na ekonomske uvjete književne produkcije i distribucije, što Strategija čak ni ne uviđa. Budući da je jedan od specifičnih ciljeva i provođenje "Nacionalne kampanje za poticanje čitanja", izgleda da namjera zaista nije osigurati materijalne uvjete za čitanje, nego doslovno poticati ljude da čitaju. Kao da je sve stvar kampanje – treba senzibilizirati nastavnike da kvalitetno predaju, knjižare da dobro prodaju, medije da objavljuju kritike, a građane da puno čitaju.

     

    Mislim da bi književnom polju jedna suvisla petogodišnja strategija uz malo veće ulaganje javnog novca učinilo čuda. No ova strategija na papiru djeluje samo kao alibi dokument, samo da bi se moglo reći da je strategija, eto, donesena, a rad povjerenstva dovršen. Ostaje nam samo nada da će konkretna provedba strategije konkretizirati ideje koje nisu jasne na papiru. Dotad, Bandićev interfiks nažalost ostaje jedina mjera koja je direktno i jasno reagirala na materijalne probleme književnog polja.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Liber 2017: Judi, libri i beštimje
    Booksina delegacija, pod mudrim vodstvom Ane od Officea, posjetila je 40. Inteliber i prošla mnoge Scile i Haribde.

    Dan prije otvorenja 40. Interlibera, kojega okorjeli knjigohlepci familijarno zovu Liber kao da su s njim ovce čuvali, uzbuđenje u Booksi dosegnulo je točku ključanja. Nadstojniku Lućanu, u narodu znanom i kao Lućano Prosvjetitelj, tlak je narastao na tisuću. Zahtjev vlastodršca iz Martićeve da se 5. i 6. paviljon zatvore za javnost na dva sata, i to odmah prvog dana, kako bi Njegova Svjetlost u pratnji najvjernijih suradnika mogla na miru obići štandove – glatko je odbijen!

    "Pa što bih trebao – naguravati se s običnim pukom? Po kišurini čekati na red za deberecinku!? Kako ću, do bijesa, prići štandu i prelistati ovu ili onu knjigu, ako me laktare sa svih strana kao da sam kakav dickensijanski siročić!?"

    Ana od Officea popravila je cvikse i važno dignula kažiprst: "Na Liberu smo svi isti – mužikaši i kmeti, švelje i dekani, ministri i konjušari – na fešti knjiga svi stališi poravnati su kao žuto klasje pšenice."

    "U tom slučaju ne idem i šlus!" vrisnuo je Nadstojnik, zalupio vratima i ostao u svom uredu cijeli dan.

    Bila je to uistinu vrlo neugodna situacija. U povijesti još nije zabilježeno da čelnik Bookse ne bi došao na Liber. Takvo što bilo bi protumačeno kao prvorazredan škandal.

    "Ali dođite", moljahu ga, "mi ćemo načiniti obruč oko vaše Svjetlosti i pučani vas neće laktariti."

    "Preslabi ste, u vašim štreberskim mišicama nema dovoljno snage, a pučana je na tisuće."

    "Dobro, onda ćemo pozvati zaštitare iz zaštitarske tvrtke Zaštitarević – oni će vam razgrnuti pute."

    "Ne, zli jezici rekli bi – evo ga, Idi Amin Dada hrvatske kulture došao na Liber."

    Tri debela dana moljahu ga i moljahu, ali Nadstojnik Lućano odbijao je sve molbe i prijetnje lakoćom Rafaela Nadala. Pretposljednjeg liberskog dana, u subotu, iz Pariza se vratila Yvette Petrova i kad je čula što njezin vrli zaručnik čini – istog trena došla je u Martićevu: "Lućenko, to sam ja, odabranica srca tvojega, smjesta dođi – idemo na Liber! Nemoj ja da te dovlačim!"

    Nadstojnik Lućano izašao je pokunjeno iz ureda. Na nogama je već imao liberske čizme s čeličnim kapicama (oni kojima je kakav glomazan rječnik ili jedan od tri dijela Šunjićevih Živih mrtvaca barem jednom pao na nogu i ozlijedio palac, znaju o čemu govorimo).

    ***

    Nadstojnik, Yvette, Ana od Officea, Ivan T. i Damjan prvo su se peticom dotaljigali na Autobusni, pa onda šesticom do Sopota i na koncu sedmicom do Velesajma. Trajalo je to. U jednom trenutku čak je i dobroćudni Damjan promrsio – "Bah, dok se mi dovlečemo do tamo, već će početi sezona utrka u Saratogi."

    Ana je, inače, pravovremeno savjetovala neka se ne vodi rekonvalescenta Damjana, ali Nadstojnik nije poslušao.

    Nisu pravo ni kročili na velesajmište, a Nadstojniku već zamirisahu klobase: "Želim debrecinku, ili dvije, jedna me samo razjari, provjerite također ima li pečenja jarećeg!"

    Njegovoj Nestrpljivosti razjašnjeno je kako se u obilazak štandovlja ne ide punog trbuha. Kako običaji i nalažu – petorka je prvo kročila u paviljon br. 6 – inače, nitko ne zna zašto, ali svi početnici odmah pohitaju u peticu. U petici je pakao, stoga se prvo ide u šesticu – prolazi između štandova dvostruko su širi i nije tako vruće kao u zloglasnoj petici. Profilov štand u šestici savijao se pod težinom tisuća knjiga koje prodavahu za smiješno pristupačne iznose. Od takva obilja slasna štiva Damjanu je istog trenutka pozlilo. Srećom, praktična Ana odmah mu je dala dvije kocke šećera, pa se slabašni literat nekako stabiliziral.

    "Što mu je?", željela je znati Yvette.

    "Mah, štivofilaktički šok, od preveć štiva na jednom mjestu naglo mu padne šećer", pojasnila je Ana, "valjda bu izdržal."

    Gladan i zbog gladi izoštrenih čula, Nadstojnik je zastao na Sandorfovom štandu. I dok je domaćin Ivan Sršen uglednoj delegaciji iz Martićeve predstavljao novitete – prepredeni Lućano ukrao mu je sendvič, te šmugnuo do Buybooka ne bi li na miru prezalogajio. Odmotao je foliju – kakvo razočarenje, bijaše to vegetarijanski sendvič. Pojeo ga je u dva zalogaja i samo se još više razljutio. U takvom stanju, na štandu obližnjeg antikvarijata za svega 10 kn kupio je roman Ja, vrhovni paragvajskog književnika Augusta R. Bastosa i stao čitati.

    Za to vrijeme Ivan T. skrivao se na iranskom štandu. Naime, vrlo brzo po ulasku u paviljon ugledahu ga dva domaća pisca o čijim knjigama je napisao ružne riječi, pa su ga, vrlo vjerojatno, namjerili malo priupitati za junačko zdravlje. Booksin mladi kritičar umaknuo im je u posljednji tren.

    "Dođi, nećemo ti nikaj!" vikahu skribenti.

    Svi se raštrkahu kao rakova djeca i Ani je trebalo vremena da ih sve okupi. Yvette Petrovoj također nije bilo dobro.

    "Ne znam kaj mi je, stalno zastajem pokraj knjiga o Hitleru – jesam li potajno fašistica?"

    "Nisi, naprosto ima dosta knjiga o Hitleru", umiri ju Ana, te društvo izvede iz šestice na bočni izlaz.

    Preko livade ih odvede u peticu gdje se naguravalo nepristojno mnogo svijeta.

    "Samo se prepustite, neka vas rijeka nosi", savjetovala je Anči, "i držite se za ruke."

    Nakanili su do štanda Frakture, ali rijeka ih je odnijela na drugu stranu. Kod Fibrina štanda Damjanu su već klecala koljena.

    "Idite vi, ja ne mogu dalje, ma pustite me samo… mislite na sebe…" zavapio je i onda kliznuo u nesvjesticu.

    "No, krasno", Nadstojnik se ljutito podbočio.

    "Brzo", vrisnula je Ana, "moramo ga evakuirati, u protivnom će ga zgaziti!"

    Damjan je kao mrtav ležao na podu. Ljudi su šibali ovamo-onamo. Od Fibre do južnog izlaza nije bilo više od šest metara, ali bijaše to tegobnih šest metara probijanja kroz naslage knjigoljubaca. Uz velike napore Damjana su nekako izvukli van i stavili u jedna od nekoliko kola hitne pomoći koja su dežurala ispred petice.

    "Ma nikaj mu nije", rekao je liječnik, "priključit ćemo ga na kisik, za pet minuta bit će kao nov, ali, Isuse Bože, zašto uopće čovjeka u njegovom stanju vodite u peticu!?"

    "Eh, zašto…", Ana je prijekorno pogledala k Nadstojniku, ali ovaj nije ni primijetio.

    I dalje je čitao Bastosov roman i što je dalje odmicao – sve više mu se činilo kao da čita vlastitu biografiju. Yvette je stajala u kutu i potiho pjevušila nekaj na njemačkom. Damjan je došel sebi, ali sad više nije bilo Ivana T., gdje li je?

    "Bu već došel, možemo li sad na debrecinke?" zanimalo je Nadstojnika čiji želudac je krulio u nemoći.

    "Kvragu sve, idemo na debrecinke", otpuhnula je Ana.

    ***

    Umazani senfom, kečapom i majonezom, Yvette, Ana, Lućano i Damjan stajali su skutreni ispod nadstrešnice i jeli. Kiša je padala na najjače. Imali su ukupno 26 knjiga u vrećicama.

    "Idemo sad negdje na pivo", kliknuo je Nadstojnik, "ja častim!"

    "Kakav amater", odmahnula je glavom Ana, "sad tek sve počinje – idemo opet u šesticu, pa onda u peticu da sve na miru ispremećemo… tek onda možemo razmišljati o pijači."

    Ivan T. protrčao je blatnom livadom, a dvije prilike trčahu za njim: "Ta stani, želimo samo razjasniti nekaj, stani, zekane – bez potrebe se naganjamo…"

    "Upomoć! Ana, halo, ljudi!", vikao je, ali zaludu.

    Booksina delegacija već je bila na ulazu u šesticu. Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne ogrije – rekli bi naši stari.

    ***

    F.B., 17. studeni 2017., Liber
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Liber 2017: Judi, libri i beštimje
    Booksina delegacija, pod mudrim vodstvom Ane od Officea, posjetila je 40. Inteliber i prošla mnoge Scile i Haribde.

    Dan prije otvorenja 40. Interlibera, kojega okorjeli knjigohlepci familijarno zovu Liber kao da su s njim ovce čuvali, uzbuđenje u Booksi dosegnulo je točku ključanja. Nadstojniku Lućanu, u narodu znanom i kao Lućano Prosvjetitelj, tlak je narastao na tisuću. Zahtjev vlastodršca iz Martićeve da se 5. i 6. paviljon zatvore za javnost na dva sata, i to odmah prvog dana, kako bi Njegova Svjetlost u pratnji najvjernijih suradnika mogla na miru obići štandove – glatko je odbijen!

    "Pa što bih trebao – naguravati se s običnim pukom? Po kišurini čekati na red za deberecinku!? Kako ću, do bijesa, prići štandu i prelistati ovu ili onu knjigu, ako me laktare sa svih strana kao da sam kakav dickensijanski siročić!?"

    Ana od Officea popravila je cvikse i važno dignula kažiprst: "Na Liberu smo svi isti – mužikaši i kmeti, švelje i dekani, ministri i konjušari – na fešti knjiga svi stališi poravnati su kao žuto klasje pšenice."

    "U tom slučaju ne idem i šlus!" vrisnuo je Nadstojnik, zalupio vratima i ostao u svom uredu cijeli dan.

    Bila je to uistinu vrlo neugodna situacija. U povijesti još nije zabilježeno da čelnik Bookse ne bi došao na Liber. Takvo što bilo bi protumačeno kao prvorazredan škandal.

    "Ali dođite", moljahu ga, "mi ćemo načiniti obruč oko vaše Svjetlosti i pučani vas neće laktariti."

    "Preslabi ste, u vašim štreberskim mišicama nema dovoljno snage, a pučana je na tisuće."

    "Dobro, onda ćemo pozvati zaštitare iz zaštitarske tvrtke Zaštitarević – oni će vam razgrnuti pute."

    "Ne, zli jezici rekli bi – evo ga, Idi Amin Dada hrvatske kulture došao na Liber."

    Tri debela dana moljahu ga i moljahu, ali Nadstojnik Lućano odbijao je sve molbe i prijetnje lakoćom Rafaela Nadala. Pretposljednjeg liberskog dana, u subotu, iz Pariza se vratila Yvette Petrova i kad je čula što njezin vrli zaručnik čini – istog trena došla je u Martićevu: "Lućenko, to sam ja, odabranica srca tvojega, smjesta dođi – idemo na Liber! Nemoj ja da te dovlačim!"

    Nadstojnik Lućano izašao je pokunjeno iz ureda. Na nogama je već imao liberske čizme s čeličnim kapicama (oni kojima je kakav glomazan rječnik ili jedan od tri dijela Šunjićevih Živih mrtvaca barem jednom pao na nogu i ozlijedio palac, znaju o čemu govorimo).

    ***

    Nadstojnik, Yvette, Ana od Officea, Ivan T. i Damjan prvo su se peticom dotaljigali na Autobusni, pa onda šesticom do Sopota i na koncu sedmicom do Velesajma. Trajalo je to. U jednom trenutku čak je i dobroćudni Damjan promrsio – "Bah, dok se mi dovlečemo do tamo, već će početi sezona utrka u Saratogi."

    Ana je, inače, pravovremeno savjetovala neka se ne vodi rekonvalescenta Damjana, ali Nadstojnik nije poslušao.

    Nisu pravo ni kročili na velesajmište, a Nadstojniku već zamirisahu klobase: "Želim debrecinku, ili dvije, jedna me samo razjari, provjerite također ima li pečenja jarećeg!"

    Njegovoj Nestrpljivosti razjašnjeno je kako se u obilazak štandovlja ne ide punog trbuha. Kako običaji i nalažu – petorka je prvo kročila u paviljon br. 6 – inače, nitko ne zna zašto, ali svi početnici odmah pohitaju u peticu. U petici je pakao, stoga se prvo ide u šesticu – prolazi između štandova dvostruko su širi i nije tako vruće kao u zloglasnoj petici. Profilov štand u šestici savijao se pod težinom tisuća knjiga koje prodavahu za smiješno pristupačne iznose. Od takva obilja slasna štiva Damjanu je istog trenutka pozlilo. Srećom, praktična Ana odmah mu je dala dvije kocke šećera, pa se slabašni literat nekako stabiliziral.

    "Što mu je?", željela je znati Yvette.

    "Mah, štivofilaktički šok, od preveć štiva na jednom mjestu naglo mu padne šećer", pojasnila je Ana, "valjda bu izdržal."

    Gladan i zbog gladi izoštrenih čula, Nadstojnik je zastao na Sandorfovom štandu. I dok je domaćin Ivan Sršen uglednoj delegaciji iz Martićeve predstavljao novitete – prepredeni Lućano ukrao mu je sendvič, te šmugnuo do Buybooka ne bi li na miru prezalogajio. Odmotao je foliju – kakvo razočarenje, bijaše to vegetarijanski sendvič. Pojeo ga je u dva zalogaja i samo se još više razljutio. U takvom stanju, na štandu obližnjeg antikvarijata za svega 10 kn kupio je roman Ja, vrhovni paragvajskog književnika Augusta R. Bastosa i stao čitati.

    Za to vrijeme Ivan T. skrivao se na iranskom štandu. Naime, vrlo brzo po ulasku u paviljon ugledahu ga dva domaća pisca o čijim knjigama je napisao ružne riječi, pa su ga, vrlo vjerojatno, namjerili malo priupitati za junačko zdravlje. Booksin mladi kritičar umaknuo im je u posljednji tren.

    "Dođi, nećemo ti nikaj!" vikahu skribenti.

    Svi se raštrkahu kao rakova djeca i Ani je trebalo vremena da ih sve okupi. Yvette Petrovoj također nije bilo dobro.

    "Ne znam kaj mi je, stalno zastajem pokraj knjiga o Hitleru – jesam li potajno fašistica?"

    "Nisi, naprosto ima dosta knjiga o Hitleru", umiri ju Ana, te društvo izvede iz šestice na bočni izlaz.

    Preko livade ih odvede u peticu gdje se naguravalo nepristojno mnogo svijeta.

    "Samo se prepustite, neka vas rijeka nosi", savjetovala je Anči, "i držite se za ruke."

    Nakanili su do štanda Frakture, ali rijeka ih je odnijela na drugu stranu. Kod Fibrina štanda Damjanu su već klecala koljena.

    "Idite vi, ja ne mogu dalje, ma pustite me samo… mislite na sebe…" zavapio je i onda kliznuo u nesvjesticu.

    "No, krasno", Nadstojnik se ljutito podbočio.

    "Brzo", vrisnula je Ana, "moramo ga evakuirati, u protivnom će ga zgaziti!"

    Damjan je kao mrtav ležao na podu. Ljudi su šibali ovamo-onamo. Od Fibre do južnog izlaza nije bilo više od šest metara, ali bijaše to tegobnih šest metara probijanja kroz naslage knjigoljubaca. Uz velike napore Damjana su nekako izvukli van i stavili u jedna od nekoliko kola hitne pomoći koja su dežurala ispred petice.

    "Ma nikaj mu nije", rekao je liječnik, "priključit ćemo ga na kisik, za pet minuta bit će kao nov, ali, Isuse Bože, zašto uopće čovjeka u njegovom stanju vodite u peticu!?"

    "Eh, zašto…", Ana je prijekorno pogledala k Nadstojniku, ali ovaj nije ni primijetio.

    I dalje je čitao Bastosov roman i što je dalje odmicao – sve više mu se činilo kao da čita vlastitu biografiju. Yvette je stajala u kutu i potiho pjevušila nekaj na njemačkom. Damjan je došel sebi, ali sad više nije bilo Ivana T., gdje li je?

    "Bu već došel, možemo li sad na debrecinke?" zanimalo je Nadstojnika čiji želudac je krulio u nemoći.

    "Kvragu sve, idemo na debrecinke", otpuhnula je Ana.

    ***

    Umazani senfom, kečapom i majonezom, Yvette, Ana, Lućano i Damjan stajali su skutreni ispod nadstrešnice i jeli. Kiša je padala na najjače. Imali su ukupno 26 knjiga u vrećicama.

    "Idemo sad negdje na pivo", kliknuo je Nadstojnik, "ja častim!"

    "Kakav amater", odmahnula je glavom Ana, "sad tek sve počinje – idemo opet u šesticu, pa onda u peticu da sve na miru ispremećemo… tek onda možemo razmišljati o pijači."

    Ivan T. protrčao je blatnom livadom, a dvije prilike trčahu za njim: "Ta stani, želimo samo razjasniti nekaj, stani, zekane – bez potrebe se naganjamo…"

    "Upomoć! Ana, halo, ljudi!", vikao je, ali zaludu.

    Booksina delegacija već je bila na ulazu u šesticu. Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne ogrije – rekli bi naši stari.

    ***

    F.B., 17. studeni 2017., Liber
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'U komercijalnom društvu borci su izgubljene duše'
    Razgovarali smo s Maanom Abu Talebom, jordanskim piscem koji gostuje u Booksinoj 'Reviji malih književnosti'.

    Maan Abu Taleb je jordanski pisac, urednik, filozof i sportaš. Osnivač je jednog od najpopularnijih arapskih web glazbenih magazina Ma3azef. Magistrirao je filozofiju i suvremenu kritičku teoriju. Njegov debitantski roman Sve bitke objavljen je 2016. na arapskom, a 2017. na engleskom. Abu Taleb u prosincu gostuje na programu Revija malih književnosti – Sjedinjene Države Levanta kojeg organiziraju Kulturtreger/ Booksa i Human Rights Film Festival.

     

    ***

     

    Roman Sve bitke prati Sa'eda, mladog copywritera i borca koji živi između korporativnog i boksačkog svijeta. Doslovno pratimo sve njegove bitke – ne samo one u ringu, nego i u trening dvorani, na radnom mjestu i u vlastitom domu. Koje si sve teme želio obraditi kroz boksačku priču?

     

    Boks odmah otvara niz tema koje me zanimaju, npr. starenje - iskustvo shvaćanja da više nisi mlad, da ti se tijelo mijenja ili da se naprosto pojavila nova generacija. Očito je riječ o univerzalnoj temi, ali naglašenoj u boksu. 

     

    Htio sam pričati i o tjelesnom iskustvu. Boks te kroz trening i ozljede fizički mijenja, ali u isto je vrijeme prilično intelektualna aktivnost. I to je prisutno u svakodnevnom životu, ali opet, u boksu odlazi u krajnost.

     

    Naravno, nasilje je također tema, i spontano i organizirano. Želio sam istražiti ideju borbe kao spasenja. Kažu da je borba veliki iskupitelj. Moja generacija treba iskupljenje jer smo se trebali boriti, a nismo, što je bolno jer se imamo za što boriti. Ali ako pogledaš oko sebe, da bi se borio trebaš postati ili džihadist ili borac u plaćenićkoj državnoj vojsci.

     

    Također, što ako si naprosto dobar u tome? Što se događa onima koji bi prije 300 godina bili ratni heroji, koji krče svoj put do staze? Gdje bi oni bili u društvu kakav je današnji Bliski istok? Mislim da bi bili izgubljene duše, potpuno beskorisni u komercijalnim društvima u kojima je hrabrost glupost, a najviši rizik je onaj financijski.

     

    Poraz je još jedna tema koja me jako zanima. Kako živjeti u svijetu s nasljeđem poraza? Kako to utječe na tebe? Možeš li iz toga izgraditi novi, pobjednički karakter ili smo prokleti porazima svojih očeva?

     

    I želio sam istražiti temu talenta: žrtve koje čovjek treba podnijeti, rizik koji treba preuzeti da bi ostvario svoj talent.

     

    U predavanju A Sense of Rhythm navodiš sličnosti između sporta i umjetnosti. Između ostalog, kažeš da ritam nije ključan samo u umjetnosti, nego i u sportu, pogotovo u boksu. Kako koristiš tu činjenicu u svom romanu?

     

    To je lajtmotiv cijelog romana. Pojavljuje se u nekim dijelovima o treningu i borbi, a kulminira pred kraj kad Sa'ed, ozbiljno prebijen i natučen, uzme uže za skakanje. Ono što tada doživi, uz sve što mu se ranije desilo, izravno je povezano s onim što sam pokušao sročiti u predavanju A Sense of Rhytm.

     

    Nisam pokušao primijeniti tu ideju na roman, nego je bilo obrnuto. Rad na romanu pomogao mi je da razvijem ideju koju sam predosjetio putem bavljenja sportom i proučavanja filozofije, pogotovo Heideggera. Pokušavam proučiti intenzivni osjećaj vremena koji je, po meni, fundamentalan za trenutke briljantnosti u sportu i umjetnosti. Zanimljivo je da se u sportu to opisuje vremenskim izrazima, a u glazbi prostornim, npr. u definiciji Taraba.




     

    Također pišeš i kratke priče. Sad kad si napisao svoj prvi roman, kako vidiš razliku između te dvije forme? Je li na engleskom govornom području tvoj roman dobio veću pozornost od kratkih priča? 

     

    Jest, i nije da se žalim. Iskreno, kad mi se javio izdavač i ponudio da prevede roman, bio sam u šoku. Roman se uopće ne bavi temama koje inače privlače zapadnu publiku, ili barem ne temama za koje izdavači misle da privlače zapadnu publiku. Nema pritvorenih ateista, nema priče o oslobođenju ni egzotičnog seksa, nema zločina iz časti niti mučenih aktivista. Protagonist čak ne pripada radničkoj klasi. Stoga sam bio šokiran, ali ugodno.

     

    I da, to su dvije različite forme. Volim kratke priče, neki moji najdraži pisci ih pišu, i želim ih nastaviti pisati.

     

    Tvoja priča Nismo bili gladni govori o neobičnom prijenosu traume s jedne obiteljske generacije na drugu. Podsjeća me na nasilnu verziju Hamleta. Zanima li te i inače odnos između obiteljskih veza i osobnih trauma?

     

    To me svakako zanima. Nisam siguran koliko se ta priča može povezati baš s Hamletom, ali zapravo, sa Shakespeareom se sve može povezati, i to s pravom. Ipak, ja sam više sklon Macbethu.

     

    Urednik si Ma3azefa, popularnog arapskog web magazina o indie glazbi. Suprotno većini internetskih medija, objavljujete mnogo dužih članaka. Uspijevate li doprijeti do publike i zadržati njihovu pažnju?

     

    Ne bavimo se indie glazbom. Bavimo se glazbom koja nam je uzbudljiva, koju volimo. Baš nas briga dolazi li ta muzika iz slamova Kaira, od indie benda ili iz velike producentske kuće. Samo marimo za glazbu koja nam je uzbudljiva i prekrasna. To je subjektivno, naravno, ali što nije?

     

    Da, objavljujemo duže tekstove i to je danas na arapskom prilično neuobičajeno. Jako smo sretni što ljudi čitaju te članke. Preko pokušaja i pogreški naučili smo da će, suprotno normama u arapskim medijima (koji prilično podcjenjuju vlastite čitatelje), ljudi pročitati svaki tekst koji je dobro napisan i pažljivo uređen. Arapski čitatelji su gladni dobrog sadržaja. Mislim da se malo tko ne bi složio kad bih rekao da je velika većina današnjih arapskih tekstova grozna. No, sada se pojavljuje novi pomak u kvaliteti. Nadam se da i mi tome doprinosimo.

     

    Živiš i radiš u Londonu, a magistrirao si filozofiju i suvremenu kritičku teoriju na sveučilištu Kingston. U kojoj su mjeri zapadno izdavaštvo i akademija neobrazovani u polju književnosti i filozofije arapskog jezika?

     

    Neobrazovani su, ali ja se na to ne žalim. Zašto tražiti da francuski filozof poznaje arapsku filozofiju? Studirao/la je zapadnu filozofiju, super za njega/nju. Ne dolazim na predavanje tražiti inkluzivnost, nego učiti o Kantu, Hegelu ili Heideggeru. Ulazim u njihov svijet, ne tražim u njemu svoj svijet. Zadnje što želim slušati je propovijed o al-Jahetu ili Ikvanu al-Safi. To mogu i sam pročitati pa komentirati s Jusufom Rakom, i onda zajedno možemo artikulirati misao na koju je zapadna filozofija utjecala, ali je nije posve odredila. 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'U komercijalnom društvu borci su izgubljene duše'
    Razgovarali smo s Maanom Abu Talebom, jordanskim piscem koji gostuje u Booksinoj 'Reviji malih književnosti'.

    Maan Abu Taleb je jordanski pisac, urednik, filozof i sportaš. Osnivač je jednog od najpopularnijih arapskih web glazbenih magazina Ma3azef. Magistrirao je filozofiju i suvremenu kritičku teoriju. Njegov debitantski roman Sve bitke objavljen je 2016. na arapskom, a 2017. na engleskom. Abu Taleb u prosincu gostuje na programu Revija malih književnosti – Sjedinjene Države Levanta kojeg organiziraju Kulturtreger/ Booksa i Human Rights Film Festival.

     

    ***

     

    Roman Sve bitke prati Sa'eda, mladog copywritera i borca koji živi između korporativnog i boksačkog svijeta. Doslovno pratimo sve njegove bitke – ne samo one u ringu, nego i u trening dvorani, na radnom mjestu i u vlastitom domu. Koje si sve teme želio obraditi kroz boksačku priču?

     

    Boks odmah otvara niz tema koje me zanimaju, npr. starenje - iskustvo shvaćanja da više nisi mlad, da ti se tijelo mijenja ili da se naprosto pojavila nova generacija. Očito je riječ o univerzalnoj temi, ali naglašenoj u boksu. 

     

    Htio sam pričati i o tjelesnom iskustvu. Boks te kroz trening i ozljede fizički mijenja, ali u isto je vrijeme prilično intelektualna aktivnost. I to je prisutno u svakodnevnom životu, ali opet, u boksu odlazi u krajnost.

     

    Naravno, nasilje je također tema, i spontano i organizirano. Želio sam istražiti ideju borbe kao spasenja. Kažu da je borba veliki iskupitelj. Moja generacija treba iskupljenje jer smo se trebali boriti, a nismo, što je bolno jer se imamo za što boriti. Ali ako pogledaš oko sebe, da bi se borio trebaš postati ili džihadist ili borac u plaćenićkoj državnoj vojsci.

     

    Također, što ako si naprosto dobar u tome? Što se događa onima koji bi prije 300 godina bili ratni heroji, koji krče svoj put do staze? Gdje bi oni bili u društvu kakav je današnji Bliski istok? Mislim da bi bili izgubljene duše, potpuno beskorisni u komercijalnim društvima u kojima je hrabrost glupost, a najviši rizik je onaj financijski.

     

    Poraz je još jedna tema koja me jako zanima. Kako živjeti u svijetu s nasljeđem poraza? Kako to utječe na tebe? Možeš li iz toga izgraditi novi, pobjednički karakter ili smo prokleti porazima svojih očeva?

     

    I želio sam istražiti temu talenta: žrtve koje čovjek treba podnijeti, rizik koji treba preuzeti da bi ostvario svoj talent.

     

    U predavanju A Sense of Rhythm navodiš sličnosti između sporta i umjetnosti. Između ostalog, kažeš da ritam nije ključan samo u umjetnosti, nego i u sportu, pogotovo u boksu. Kako koristiš tu činjenicu u svom romanu?

     

    To je lajtmotiv cijelog romana. Pojavljuje se u nekim dijelovima o treningu i borbi, a kulminira pred kraj kad Sa'ed, ozbiljno prebijen i natučen, uzme uže za skakanje. Ono što tada doživi, uz sve što mu se ranije desilo, izravno je povezano s onim što sam pokušao sročiti u predavanju A Sense of Rhytm.

     

    Nisam pokušao primijeniti tu ideju na roman, nego je bilo obrnuto. Rad na romanu pomogao mi je da razvijem ideju koju sam predosjetio putem bavljenja sportom i proučavanja filozofije, pogotovo Heideggera. Pokušavam proučiti intenzivni osjećaj vremena koji je, po meni, fundamentalan za trenutke briljantnosti u sportu i umjetnosti. Zanimljivo je da se u sportu to opisuje vremenskim izrazima, a u glazbi prostornim, npr. u definiciji Taraba.




     

    Također pišeš i kratke priče. Sad kad si napisao svoj prvi roman, kako vidiš razliku između te dvije forme? Je li na engleskom govornom području tvoj roman dobio veću pozornost od kratkih priča? 

     

    Jest, i nije da se žalim. Iskreno, kad mi se javio izdavač i ponudio da prevede roman, bio sam u šoku. Roman se uopće ne bavi temama koje inače privlače zapadnu publiku, ili barem ne temama za koje izdavači misle da privlače zapadnu publiku. Nema pritvorenih ateista, nema priče o oslobođenju ni egzotičnog seksa, nema zločina iz časti niti mučenih aktivista. Protagonist čak ne pripada radničkoj klasi. Stoga sam bio šokiran, ali ugodno.

     

    I da, to su dvije različite forme. Volim kratke priče, neki moji najdraži pisci ih pišu, i želim ih nastaviti pisati.

     

    Tvoja priča Nismo bili gladni govori o neobičnom prijenosu traume s jedne obiteljske generacije na drugu. Podsjeća me na nasilnu verziju Hamleta. Zanima li te i inače odnos između obiteljskih veza i osobnih trauma?

     

    To me svakako zanima. Nisam siguran koliko se ta priča može povezati baš s Hamletom, ali zapravo, sa Shakespeareom se sve može povezati, i to s pravom. Ipak, ja sam više sklon Macbethu.

     

    Urednik si Ma3azefa, popularnog arapskog web magazina o indie glazbi. Suprotno većini internetskih medija, objavljujete mnogo dužih članaka. Uspijevate li doprijeti do publike i zadržati njihovu pažnju?

     

    Ne bavimo se indie glazbom. Bavimo se glazbom koja nam je uzbudljiva, koju volimo. Baš nas briga dolazi li ta muzika iz slamova Kaira, od indie benda ili iz velike producentske kuće. Samo marimo za glazbu koja nam je uzbudljiva i prekrasna. To je subjektivno, naravno, ali što nije?

     

    Da, objavljujemo duže tekstove i to je danas na arapskom prilično neuobičajeno. Jako smo sretni što ljudi čitaju te članke. Preko pokušaja i pogreški naučili smo da će, suprotno normama u arapskim medijima (koji prilično podcjenjuju vlastite čitatelje), ljudi pročitati svaki tekst koji je dobro napisan i pažljivo uređen. Arapski čitatelji su gladni dobrog sadržaja. Mislim da se malo tko ne bi složio kad bih rekao da je velika većina današnjih arapskih tekstova grozna. No, sada se pojavljuje novi pomak u kvaliteti. Nadam se da i mi tome doprinosimo.

     

    Živiš i radiš u Londonu, a magistrirao si filozofiju i suvremenu kritičku teoriju na sveučilištu Kingston. U kojoj su mjeri zapadno izdavaštvo i akademija neobrazovani u polju književnosti i filozofije arapskog jezika?

     

    Neobrazovani su, ali ja se na to ne žalim. Zašto tražiti da francuski filozof poznaje arapsku filozofiju? Studirao/la je zapadnu filozofiju, super za njega/nju. Ne dolazim na predavanje tražiti inkluzivnost, nego učiti o Kantu, Hegelu ili Heideggeru. Ulazim u njihov svijet, ne tražim u njemu svoj svijet. Zadnje što želim slušati je propovijed o al-Jahetu ili Ikvanu al-Safi. To mogu i sam pročitati pa komentirati s Jusufom Rakom, i onda zajedno možemo artikulirati misao na koju je zapadna filozofija utjecala, ali je nije posve odredila. 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Mala zemlja – Proza
    Gabriel je mladić koji nam pripovijeda svoje sretno i udobno odrastanje početkom devedesetih godina u Burundiju uz oca Francuza, majku pripadnicu ruandskih Tutsija u egzilu, te sestru Anu. Odrastanje je to i u društvu grupice vršnjaka iz slijepe ulice, s kojima otkriva prijateljstvo i svijet ispunjen avanturom i osjetilnim iskustvima, a kojima nije strana ni dječačka transgresija. Međutim, tu idilu potresaju dvije drame – razlaz roditelja i građanski rat. Bezbrižnost i jednostavnost djetinjstva ustupaju mjesto svakodnevnim prizorima nasilja i egzilu. Naviru pitanja vezana za identitet, naciju, rasu… Koje su mogućnosti bijega kad se živi u slijepoj ulici?

    S francuskog prevela Matea Milovac.
    Izdavač/Distributer: MeandarMediaGodina izdanja: 2017Autor: Faye GaëlCijena: 119,00 knBroj stranica: 195Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Slabi narativni temelji
    Poetičnost i vrijedna poruka Prtenjačinog romana 'Tiho rušenje' ostaju u sjeni nedovoljne karakterizacije likova.

    U razgovoru za Novi list Ivica Prtenjača opisao je svoj novi roman Tiho rušenje kao pjesmu, pritom misleći na način njegova stvaranja – "kratko i intezivno". Međutim, roman ne nalikuje na poeziju samo po svom 'podrijetlu', već i po opsegu (148 stranica) i načinu na koji je pisan (česta uporaba metafora, upotreba prvog lica jednine u pripovijedanju, davanje prednosti introspekciji i odnosu likova umjesto radnji). Po sličnom je receptu napisan i prethodni, odlično primljen roman Brdo. Zato se može reći da je ovaj zanimljiv amalgam poezije i proze postao Prtenjačin zaštitni znak.

     

    Upravo se na stilskoj razini ovog romana najviše očituje njegov poetski aspekt. A kao iskusni pjesnik autor tu pokazuje svoju impresivnu pjesničku vještinu. Rečenice su raznolike – nekad duge i bogate asocijacijama na poeziju i popularnu kulturu, a ponekad, pogotovo u dijalozima, odrezane i koncizne; efektna su i elegantna povremena otkliznuća iz prvog u drugo lice jednine, dok su metafore dobro promišljene i slikovite.  

     

    Iako se, za razliku od Brda, u Tihom rušenju odvijaju i preklapaju dvije radnje, sama fabularna premisa je jednostavna. Glavni junak, soboslikar s diplomom književnosti, dobije zadatak da skupa sa svojim pomoćnikom renovira jedan stan u Haulikovoj ulici u Zagrebu, u vlasništvu ekscentričnog profesora Branimira Vukoje zvanog Vuk. Ovaj će ekscentrični starac imati odlučujući utjecaj na živote dvojice soboslikara. Bezimeni protagonist (ujedno i pripovjedač) naslućuje da ovo neće biti još jedan uobičajen zadatak. "Kao da me netko pozvao na putovanje, u neki svijet koji će me nanovo urediti. Naravno, prije toga će me do kraja oguliti."

     

    Kada pripovjedač i njegov pomoćnik Elvis napokon upoznaju Vuka, neobjašnjivo ih privuku njegova izravnost i ekscentričnost. "Bio je", kaže pripovjedač, "potpuna iznimka, nimalo nalik ni na koga." Nakon nekog vremena, ovaj neobičan trio stvori blisku vezu. Ono što ih najviše povezuje njihove su prošlosti obilježene gubitkom.

     

    Paralelno s pričom o soboslikarima i Vuku, odvija se još jedna priča iz nedavne prošlosti, ali u irskom Limericku. Rakurs pripovijedanja preokreće se iz prvog lica jednine u treće lice. Esteban je usamljeni književni prevoditelj iz Španjolske, zakukuljen u svijetu poezije, prevoditeljskih konferencija i predstavljanja knjiga. Sasvim slučajno upozna se s ekscentričnim profesorom na nekoj književnoj konferenciji u Limericku. Dvojica se intelektualaca brzo sprijatelje. Vukova životna priča šokira Estebana, ali se od života ustrašeni prevoditelj ipak divi ovom divljem i strastvenom Hrvatu. Glavna funkcija ove priče je pobliže objasniti Vuka i njegovu prošlost. Nadalje, ovdje se još jednom podcrtava Vukova sposobnost da utječe na živote ljudi koji ga susretnu.

    Dvije se fabule tematski preklope u ključnom trenutku kada soboslikari i Esteban saznaju Vukovu mračnu tajnu. Upravo njegovim otvaranjem drugim ljudima počinje Vukovo tiho rušenje. No, on nije jedini koji prolazi kroz svojevrsni obred čišćenja. I ostali likovi, zahvaljujući starcu, drastično preslaguju svoje živote. 

     

    Pomalo bajkovit rasplet (pogotovo u suvremenom društvenom kontekstu) jedan je od motivacijski nejasnijih dijelova romana. Zar je moguće da ovaj čovjek ima toliku moć nad njima? Zar je moguće da se samo na temelju saznanja istine o nečijem dijelu života dogode ovakve velike promjene? Autor nije ni osigurao prostor za produbljivanje odnosa ovih muškaraca što bi možda opravdalo ovakav rasplet. Možda se jedan od razloga tome krije u samoj formi teksta. Naime, kratak roman iziskuje ekonomičnost i sažetost, ali šteta je što se u Tihom rušenju to postiglo nauštrb samih likova koji u sebi sadrže itekako veliki potencijal. 

     

    Od likova su najrazrađeniji Vukoja i pripovjedač o kojem puno saznajemo u poglavljima koja služe kao pauze od radnje u Haulikovoj ulici (obiteljske traume i nesređeni ljubavni odnosi). O Elvisu i Sibili saznajemo isključivo iz perspektive pripovjedača, dok je njihova uloga u kratkim dijalozima čisto sugovornička. Što se tiče žena u ovom romanu (Sibila, pripovjedačeva majka, Vukova maserka i partnerica Glatka), začudio me njihov pojednostavljen prikaz koji kao da je rađen po uzoru na roman 19. stoljeća. One su tek sjene, nijeme potpore svojim muškarcima i, za razliku od njih koji se agresijom suočavaju sa svojom boli, one pate u tišini. 

     

    Na nezaokruženost likova nadovezuje se još jedna mana ovog romana, a to je izostanak sukoba. Bilo bi dobro da je bilo više konfliktnih situacija između misterioznog Vuka i njegovih soboslikara, odnosno da je upravo kroz sukobe postignuto razrješenje raspleta, a time i produbljenje odnosa među likovima. Izostanak sukoba povezan je s činjenicom da Prtenjača svoje likove ne dijeli na dobre i loše. On razumije da ljudi nisu jednodimenzionalna i jednolična bića. Ali prije svega, njega kao autora istančanog pjesničkog i humanističkog senzibiliteta zanima ljudska mogućnost za povezivanjem, i zato je tu ključna metafora tihog rušenja. Ruše li se i zidovi između ljudi, oslobađa li se prostor za intimno povezivanje, za susret između ogoljenih ljudskosti?

     

    Odgovor na to pitanje naslućuje se u jednostavnoj, ali i jednoj od snažnijih scena u romanu u kojoj "Vuk spava na ramenu svoga sina, a Elvis grli oca koji ga je ostavio", dok pripovjedač komentira: "Ovako spavaju ljudi čiji su se viškovi i nedostaci savršeno uklopili."

     

    Na sretne se završetke u pričama i filmovima često gleda s podsmijehom jer znaju biti nerealni, naivni i klišeizirani. No, kraj ovog romana nipošto nije puki and they lived happily ever after. Zapravo, pogrešno ga je i nazvati sretnim. Mislim da tu puno više odgovara riječ 'pozitivan', što u Prtenjačinom svijetu označava rušenje starog života i gradnja novog, znatno ispunjenijeg, u kojem ljudi pomiruju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. 

     

    Ako autor želi nešto poručiti ovim romanom, to je da se ljudi mogu promijeniti tek zajedno, jer smo svi slični. Da parafraziram pripovjedača, svatko nosi neku ranu na dnu svoje duše, svi se borimo u životu, sa sadašnjosti i prošlosti, a svi smo zakukuljeni u vlastitoj unutrašnjosti. Mislimo da nas nitko ne razumije, da se sami moramo nositi sa životom i da ne postoji autentičan način povezivanja s drugima. A potrebno se samo otvoriti drugima.

    Iako je ova naivna, ali lijepa poruka itekako potrebna u vremenima u kojima živimo, za mene i ona i poetična ljepota ovog romana ostaju u sjeni navedenih mana koje su, nažalost, umanjile intenzitet čitanja Tihog rušenja.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Ovce, zmije i baloni
    'Besplatne elektroničke knjige' objavile su djela Zorana Malkoča, Jurice Pavičića i Ede Popovića.

    Društvo za promicanje književnosti na novim medijima objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige tri nova prozna naslova.

    Riječ je o romanima Kao kad progutaš brdo balona Zorana Malkoča i Ovce od gipsa Jurice Pavičića te zbirci novela San žutih zmija Ede Popovića. Ova potonja objavljena je kao 200. besplatna e-knjiga, a čitateljima je, zbog isteka pojedinih izdavačkih ugovora, trenutačno dostupno njih 174.

    Roman Kao kad progutaš brdo balona Zorana Malkoča je 2002. godine bio u finalu V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman. Autor je dobitnik nagrade roman@tportal.hr (za roman Roki raketa 2015.) te Večernjakove nagrade za kratku priču Ranko Marinković (2009.) Malkočeve priče prevedene su na engleski, španjolski i katalonski te popraćene nizom pozitivnih kritika i osvrta.

     

    Roman Ovce od gipsa Jurice Pavičića preveden je na njemački u izdanju Nummer 8 iz Wetzlara. Po istom je romanu načinjen i film Svjedoci u režiji Vinka Brešana i uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu. Za scenarij istog filma Pavičić je u Puli 2003. nagrađen Velikom zlatnom arenom za scenarij. Pavičić je autor niza romana, zbirki priča i eseja, a priče i eseji prevođeni su mu na engleski, njemački, ruski, talijanski i bugarski.

     

    Zbirka novela San žutih zmija Ede Popovića označila je autorov veliki povratak na hrvatsku proznu scenu, budući da je objavljena 13 godina nakon njegova prvijenca. San žutih zmija i 17 godina nakon prvog izdanja pokazuje koliko je, kako u svom osvrtu tvrdi Dario Grgić, "Popović vitalističan i potentan pisac" koji u ovoj knjizi daje "blještavi lament nad propalošću ratovanja i užasima koji razaraju duhove ratnika. Popović njegovo veličanstvo rat obrađuje žestoko, kombinirajući realistične detalje (smrad, prljavštinu, nesanice) s vizijama koje opsjedaju njegove ratnike, protagoniste koji su prije ubili nego što su imali seksualna iskustva, kojima je smrt jedina vrsta seksa za koju znaju." Autor je objavio 12 proznih knjiga, većinom romana, koje su prevedene na desetak jezika, čime se svrstava među naše najprevođenije prozaike.

     

    Novi su naslovi dostupni u četiri najraširenija formata za e-knjige (HTML, ePub, PDF i MOBI), omogućujući online čitanje i/ili preuzimanje na vlastite uređaje.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Prevođenje klimatske fikcije
    Zelena akcija traži prevoditelja/icu za prijevod antologije 'Homo Climaticum' na engleski jezik. Rok za prijavu: 19.11.2017.

    Zelena akcija u sklopu projekta School of Sustainability in the European Year of Development 2015 and Beyond raspisuje natječaj za prijevod antologije klimatske fikcije Homo climaticum na engleski jezik.

    Homo climaticum je zbirka kratkih priča i pjesničkih formi koju je objavila Zelena akcija u suradnji s Booksom. U knjizi se nalaze tekstovi s natječaja za najbolju klimatsku fikciju. Nakon objave hrvatskog izdanja, cilj je engleskim prijevodom proširiti doseg knjige. Prijevod će biti objavljen u sklopu navedenog projekta.

     

    Zainteresirani/e prevoditelji/ce trebaju poslati službenu ponudu, kratak životopis i reference te probni prijevod fragmenta (odabrani ulomak iz priče te jedna pjesma) preveden na engleski. Rok za dostavu je 19.11. Komisija će o ponudama odlučivati nakon roka te će najbolji kandidat biti odabran i obaviješten najkasnije do 24.11.

     

    Rok za završetak prijevoda je 20.12.2017. Maksimalan ukupni trošak (bruto) nagrade je 15.000 kn.

     

    Ponude, životopise i probne prijevode (kao i sva ostala pitanja) treba poslati na adresu: aleks@zelena-akcija.hr 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Mala zemlja – Proza
    Gabriel je mladić koji nam pripovijeda svoje sretno i udobno odrastanje početkom devedesetih godina u Burundiju uz oca Francuza, majku pripadnicu ruandskih Tutsija u egzilu, te sestru Anu. Odrastanje je to i u društvu grupice vršnjaka iz slijepe ulice, s kojima otkriva prijateljstvo i svijet ispunjen avanturom i osjetilnim iskustvima, a kojima nije strana ni dječačka transgresija. Međutim, tu idilu potresaju dvije drame – razlaz roditelja i građanski rat. Bezbrižnost i jednostavnost djetinjstva ustupaju mjesto svakodnevnim prizorima nasilja i egzilu. Naviru pitanja vezana za identitet, naciju, rasu… Koje su mogućnosti bijega kad se živi u slijepoj ulici?

    S francuskog prevela Matea Milovac.
    Izdavač/Distributer: MeandarMediaGodina izdanja: 2017Autor: Faye GaëlCijena: 119,00 knBroj stranica: 195Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Ovce, zmije i baloni
    'Besplatne elektroničke knjige' objavile su djela Zorana Malkoča, Jurice Pavičića i Ede Popovića.

    Društvo za promicanje književnosti na novim medijima objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige tri nova prozna naslova.

    Riječ je o romanima Kao kad progutaš brdo balona Zorana Malkoča i Ovce od gipsa Jurice Pavičića te zbirci novela San žutih zmija Ede Popovića. Ova potonja objavljena je kao 200. besplatna e-knjiga, a čitateljima je, zbog isteka pojedinih izdavačkih ugovora, trenutačno dostupno njih 174.

    Roman Kao kad progutaš brdo balona Zorana Malkoča je 2002. godine bio u finalu V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman. Autor je dobitnik nagrade roman@tportal.hr (za roman Roki raketa 2015.) te Večernjakove nagrade za kratku priču Ranko Marinković (2009.) Malkočeve priče prevedene su na engleski, španjolski i katalonski te popraćene nizom pozitivnih kritika i osvrta.

     

    Roman Ovce od gipsa Jurice Pavičića preveden je na njemački u izdanju Nummer 8 iz Wetzlara. Po istom je romanu načinjen i film Svjedoci u režiji Vinka Brešana i uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu. Za scenarij istog filma Pavičić je u Puli 2003. nagrađen Velikom zlatnom arenom za scenarij. Pavičić je autor niza romana, zbirki priča i eseja, a priče i eseji prevođeni su mu na engleski, njemački, ruski, talijanski i bugarski.

     

    Zbirka novela San žutih zmija Ede Popovića označila je autorov veliki povratak na hrvatsku proznu scenu, budući da je objavljena 13 godina nakon njegova prvijenca. San žutih zmija i 17 godina nakon prvog izdanja pokazuje koliko je, kako u svom osvrtu tvrdi Dario Grgić, "Popović vitalističan i potentan pisac" koji u ovoj knjizi daje "blještavi lament nad propalošću ratovanja i užasima koji razaraju duhove ratnika. Popović njegovo veličanstvo rat obrađuje žestoko, kombinirajući realistične detalje (smrad, prljavštinu, nesanice) s vizijama koje opsjedaju njegove ratnike, protagoniste koji su prije ubili nego što su imali seksualna iskustva, kojima je smrt jedina vrsta seksa za koju znaju." Autor je objavio 12 proznih knjiga, većinom romana, koje su prevedene na desetak jezika, čime se svrstava među naše najprevođenije prozaike.

     

    Novi su naslovi dostupni u četiri najraširenija formata za e-knjige (HTML, ePub, PDF i MOBI), omogućujući online čitanje i/ili preuzimanje na vlastite uređaje.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Slabi narativni temelji
    Poetičnost i vrijedna poruka Prtenjačinog romana 'Tiho rušenje' ostaju u sjeni nedovoljne karakterizacije likova.

    U razgovoru za Novi list Ivica Prtenjača opisao je svoj novi roman Tiho rušenje kao pjesmu, pritom misleći na način njegova stvaranja – "kratko i intezivno". Međutim, roman ne nalikuje na poeziju samo po svom 'podrijetlu', već i po opsegu (148 stranica) i načinu na koji je pisan (česta uporaba metafora, upotreba prvog lica jednine u pripovijedanju, davanje prednosti introspekciji i odnosu likova umjesto radnji). Po sličnom je receptu napisan i prethodni, odlično primljen roman Brdo. Zato se može reći da je ovaj zanimljiv amalgam poezije i proze postao Prtenjačin zaštitni znak.

     

    Upravo se na stilskoj razini ovog romana najviše očituje njegov poetski aspekt. A kao iskusni pjesnik autor tu pokazuje svoju impresivnu pjesničku vještinu. Rečenice su raznolike – nekad duge i bogate asocijacijama na poeziju i popularnu kulturu, a ponekad, pogotovo u dijalozima, odrezane i koncizne; efektna su i elegantna povremena otkliznuća iz prvog u drugo lice jednine, dok su metafore dobro promišljene i slikovite.  

     

    Iako se, za razliku od Brda, u Tihom rušenju odvijaju i preklapaju dvije radnje, sama fabularna premisa je jednostavna. Glavni junak, soboslikar s diplomom književnosti, dobije zadatak da skupa sa svojim pomoćnikom renovira jedan stan u Haulikovoj ulici u Zagrebu, u vlasništvu ekscentričnog profesora Branimira Vukoje zvanog Vuk. Ovaj će ekscentrični starac imati odlučujući utjecaj na živote dvojice soboslikara. Bezimeni protagonist (ujedno i pripovjedač) naslućuje da ovo neće biti još jedan uobičajen zadatak. "Kao da me netko pozvao na putovanje, u neki svijet koji će me nanovo urediti. Naravno, prije toga će me do kraja oguliti."

     

    Kada pripovjedač i njegov pomoćnik Elvis napokon upoznaju Vuka, neobjašnjivo ih privuku njegova izravnost i ekscentričnost. "Bio je", kaže pripovjedač, "potpuna iznimka, nimalo nalik ni na koga." Nakon nekog vremena, ovaj neobičan trio stvori blisku vezu. Ono što ih najviše povezuje njihove su prošlosti obilježene gubitkom.

     

    Paralelno s pričom o soboslikarima i Vuku, odvija se još jedna priča iz nedavne prošlosti, ali u irskom Limericku. Rakurs pripovijedanja preokreće se iz prvog lica jednine u treće lice. Esteban je usamljeni književni prevoditelj iz Španjolske, zakukuljen u svijetu poezije, prevoditeljskih konferencija i predstavljanja knjiga. Sasvim slučajno upozna se s ekscentričnim profesorom na nekoj književnoj konferenciji u Limericku. Dvojica se intelektualaca brzo sprijatelje. Vukova životna priča šokira Estebana, ali se od života ustrašeni prevoditelj ipak divi ovom divljem i strastvenom Hrvatu. Glavna funkcija ove priče je pobliže objasniti Vuka i njegovu prošlost. Nadalje, ovdje se još jednom podcrtava Vukova sposobnost da utječe na živote ljudi koji ga susretnu.

    Dvije se fabule tematski preklope u ključnom trenutku kada soboslikari i Esteban saznaju Vukovu mračnu tajnu. Upravo njegovim otvaranjem drugim ljudima počinje Vukovo tiho rušenje. No, on nije jedini koji prolazi kroz svojevrsni obred čišćenja. I ostali likovi, zahvaljujući starcu, drastično preslaguju svoje živote. 

     

    Pomalo bajkovit rasplet (pogotovo u suvremenom društvenom kontekstu) jedan je od motivacijski nejasnijih dijelova romana. Zar je moguće da ovaj čovjek ima toliku moć nad njima? Zar je moguće da se samo na temelju saznanja istine o nečijem dijelu života dogode ovakve velike promjene? Autor nije ni osigurao prostor za produbljivanje odnosa ovih muškaraca što bi možda opravdalo ovakav rasplet. Možda se jedan od razloga tome krije u samoj formi teksta. Naime, kratak roman iziskuje ekonomičnost i sažetost, ali šteta je što se u Tihom rušenju to postiglo nauštrb samih likova koji u sebi sadrže itekako veliki potencijal. 

     

    Od likova su najrazrađeniji Vukoja i pripovjedač o kojem puno saznajemo u poglavljima koja služe kao pauze od radnje u Haulikovoj ulici (obiteljske traume i nesređeni ljubavni odnosi). O Elvisu i Sibili saznajemo isključivo iz perspektive pripovjedača, dok je njihova uloga u kratkim dijalozima čisto sugovornička. Što se tiče žena u ovom romanu (Sibila, pripovjedačeva majka, Vukova maserka i partnerica Glatka), začudio me njihov pojednostavljen prikaz koji kao da je rađen po uzoru na roman 19. stoljeća. One su tek sjene, nijeme potpore svojim muškarcima i, za razliku od njih koji se agresijom suočavaju sa svojom boli, one pate u tišini. 

     

    Na nezaokruženost likova nadovezuje se još jedna mana ovog romana, a to je izostanak sukoba. Bilo bi dobro da je bilo više konfliktnih situacija između misterioznog Vuka i njegovih soboslikara, odnosno da je upravo kroz sukobe postignuto razrješenje raspleta, a time i produbljenje odnosa među likovima. Izostanak sukoba povezan je s činjenicom da Prtenjača svoje likove ne dijeli na dobre i loše. On razumije da ljudi nisu jednodimenzionalna i jednolična bića. Ali prije svega, njega kao autora istančanog pjesničkog i humanističkog senzibiliteta zanima ljudska mogućnost za povezivanjem, i zato je tu ključna metafora tihog rušenja. Ruše li se i zidovi između ljudi, oslobađa li se prostor za intimno povezivanje, za susret između ogoljenih ljudskosti?

     

    Odgovor na to pitanje naslućuje se u jednostavnoj, ali i jednoj od snažnijih scena u romanu u kojoj "Vuk spava na ramenu svoga sina, a Elvis grli oca koji ga je ostavio", dok pripovjedač komentira: "Ovako spavaju ljudi čiji su se viškovi i nedostaci savršeno uklopili."

     

    Na sretne se završetke u pričama i filmovima često gleda s podsmijehom jer znaju biti nerealni, naivni i klišeizirani. No, kraj ovog romana nipošto nije puki and they lived happily ever after. Zapravo, pogrešno ga je i nazvati sretnim. Mislim da tu puno više odgovara riječ 'pozitivan', što u Prtenjačinom svijetu označava rušenje starog života i gradnja novog, znatno ispunjenijeg, u kojem ljudi pomiruju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. 

     

    Ako autor želi nešto poručiti ovim romanom, to je da se ljudi mogu promijeniti tek zajedno, jer smo svi slični. Da parafraziram pripovjedača, svatko nosi neku ranu na dnu svoje duše, svi se borimo u životu, sa sadašnjosti i prošlosti, a svi smo zakukuljeni u vlastitoj unutrašnjosti. Mislimo da nas nitko ne razumije, da se sami moramo nositi sa životom i da ne postoji autentičan način povezivanja s drugima. A potrebno se samo otvoriti drugima.

    Iako je ova naivna, ali lijepa poruka itekako potrebna u vremenima u kojima živimo, za mene i ona i poetična ljepota ovog romana ostaju u sjeni navedenih mana koje su, nažalost, umanjile intenzitet čitanja Tihog rušenja.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Prevođenje klimatske fikcije
    Zelena akcija traži prevoditelja/icu za prijevod antologije 'Homo Climaticum' na engleski jezik. Rok za prijavu: 19.11.2017.

    Zelena akcija u sklopu projekta School of Sustainability in the European Year of Development 2015 and Beyond raspisuje natječaj za prijevod antologije klimatske fikcije Homo climaticum na engleski jezik.

    Homo climaticum je zbirka kratkih priča i pjesničkih formi koju je objavila Zelena akcija u suradnji s Booksom. U knjizi se nalaze tekstovi s natječaja za najbolju klimatsku fikciju. Nakon objave hrvatskog izdanja, cilj je engleskim prijevodom proširiti doseg knjige. Prijevod će biti objavljen u sklopu navedenog projekta.

     

    Zainteresirani/e prevoditelji/ce trebaju poslati službenu ponudu, kratak životopis i reference te probni prijevod fragmenta (odabrani ulomak iz priče te jedna pjesma) preveden na engleski. Rok za dostavu je 19.11. Komisija će o ponudama odlučivati nakon roka te će najbolji kandidat biti odabran i obaviješten najkasnije do 24.11.

     

    Rok za završetak prijevoda je 20.12.2017. Maksimalan ukupni trošak (bruto) nagrade je 15.000 kn.

     

    Ponude, životopise i probne prijevode (kao i sva ostala pitanja) treba poslati na adresu: aleks@zelena-akcija.hr 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Interfiks
    Zagrebački Interliber obilježila je samoinicijativna odluka Milana Bandića da pomogne nakladnicima.

    Suprotno mojim pesimističnim očekivanjima, zagrebački Interliber prošao je sasvim dobro. Ne samo što su posjećenost i prodaja bili pristojni (navodno malo bolji nego lani), nego su redom svi izdavači ostvarili značajan profit koji će im pomoći da normalno djeluju i iduće godine. Razlog tome je jednostavan – zbog propasti Algoritmovog lanca knjižara, gradonačelnik Milan Bandić odlučio je da Zagrebački Holding neće izdavačima naplatiti komercijalni najam štanda na Velesajmu, nego simboličnu cijenu od 1 kune po kvadratu. Tako su izdavači mogli drastično otpisati rashode i dobiti nužan financijski poticaj pred kraj ove teške godine. 

     

    Kad sam vidio izdavače na Interliberu kako prodaju knjige znajući da ih u 2018. očekuje kakva-takva sigurnost, preplavio me nepoznat, pozitivan a jeziv osjećaj – ajde da je netko nešto napravio za njih. Odjednom mi je postalo jasno kako je Milan Bandić osvojio pet mandata, unatoč praznoj demagogiji, optužnicama za zloupotrebu ovlasti i izostanku značajnog traga u gradu kojeg vodi preko 15 godina. I to je strašna dimenzija ove 'lijepe' priče. 

     

    Spasitelj Milan

     

    Naravno, ovaj Bandićev potez ne nadovezuje se ni na kakvu sustavnu kulturnu politiku Grada. Sama činjenica da su izdavači do ove godine morali Holdingu plaćati komercijalni najam pokazuje da u percepciji te politike nema razlike između knjige i druge robe. Ni ova mjera sama po sebi nije najpravednija – s jedne strane, cijena je ista za ogromnu Školsku knjigu i za malene izdavače, a s druge, raspodjela štandova ostala je manje-više ista kao lani, što znači da su iz cijele priče ispali manji izdavači koji su već prethodnih godina morali odustati od Interlibera. Naposljetku, bez jasne gradske i državne politike, ova izolirana mjera tek služi kao kratkoročni fiks. 

     

    Ali dobar je to fiks! Brojni izdavači su unatoč krizi mogli bez problema priuštiti štand na Interliberu i sada s ostvarenim prihodom mogu planirati normalan rad u idućoj godini. Da je zadržana stara cijena najma, s obzirom na okolnosti, postojala bi realna opasnost da Interliber osvane poluprazan, a da dio izdavača u idućoj godini krahira ili ode u hibernaciju. Bandić je jednim potezom za ovu i iduću godinu očuvao normalno stanje, i to vrlo zvučnim potezom čije je direktne ishode lako uočiti. Na takvim je stvarima napravio karijeru – ne na apstraktnim političkim programima, nego na kratkoročnim, personaliziranim i točno tempiranim PR bombama.

     

    Tko igra za raju i zanemaruje taktiku...

     

    Na drugoj strani spektra, prošlog tjedna Ministarstvo kulture napokon je objavilo Nacionalnu strategiju poticanja čitanja 2017.-2022. Strategija je najavljena još 2013. tijekom mandata Andree Zlatar Violić. Nije dovršena do kraja njenog mandata, onda je stavljena na stranu tijekom Hasanbegovićevog stolovanja da bi se vratila u priču kad je Ministarstvo preuzela Nina Obuljen Koržinek. I sada je, eto, strategija dovršena, izglasana u Saboru i objavljena.

    Na četrdesetak stranica dokumenta (kojem ćemo se više posvetiti u idućem komentaru) najavljuju se strateški ciljevi čije ostvarenje ovisi i o drugim klimavim faktorima poput nikad dovršene reforme obrazovanja, sastava vlade i odnosa snaga unutar samog Ministarstva kulture. Dakle, nakon pet godina čekanja, dobili smo petogodišnju strategiju koja će se možda pokušati realizirati, a možda neće. I onda se pred medijima pojavi Milan Bandić i kaže – ove godine omogućili smo nakladnicima plaćanje najma po 1 kunu za prostor na Velesajmu. Što vam bolje zvuči?

     

    No, ova dva fenomena nisu oprečna, naprotiv. Bandićev potez dobiva na vrijednosti upravo zato što spori javni sustav ne funkcionira ni kratkoročno ni dugoročno. U nedostatku sustavnih mjera pomoći, morao se pojaviti Bandić koji je brzom reakcijom doista pomogao izdavaštvu u očajnom stanju. I neka se pojavio. No, u širem kontekstu, problem je što bi perspektiva izdavaštva mogla biti (tj. ostati) preživljavanje pomoću godišnjih kratkoročnih fikseva, jer dugoročne javne strategije de facto nema. 

     

    Tu leži jeziva strana ove 'lijepe' priče – što Bandić nije uzrok problema, nego simptom. Tamo gdje javne institucije ne uspijevaju riješiti probleme građana, nužno dolazi do parastrukture koja preuzima njihovu funkciju (sjetimo se Kuma u kojem obitelj Corleone praktički služi kao socijalni sustav za talijansku manjinu u SAD-u). Pa onda dobijemo glavni grad države koji ima razgranati sustav institucija, ali u kojem se zapravo svi problemi, od susjedove začepljene septičke jame preko knjižarske distribucije do kapitalnih projekata, mogu riješiti samo tako da pokucaš na vrata jednog čovjeka i lijepo ga zamoliš da uzme stvar u svoje ruke. Odnos je, dakako, recipročan – riječima don Vita, "jednog dana, a možda taj dan nikad ni ne dođe, pozvat ću te da ti meni napraviš uslugu. Do tog dana, primi ovu pravdu kao moj poklon..." 

     

    Zato je pitanje Nacionalne strategije važnije nego Bandićeva intervencija. Čak i ako Bandićeva pomoć izdavačima ostane poklon (a neće), opasno je da cijeli sektor ovisi o milosti jedne osobe. Život čovjeka od fiksa do fiksa, od godine do godine, inače se s pravom smatra ozbiljnim medicinskim i socijalnim problemom. Našem izdavaštvu, a i gradu Zagrebu, to je već predugo normalan način funkcioniranja. 

     

    Kao jedina perspektiva ostaje uspostava sustava. Ako Nacionalna strategija bude provedena, trebali bi se stvoriti politički i društveni uvjeti u kojima će izdavaštvo moći normalno funkcionirati bez izvanrednih intervencija. Ako ne bude provedena ili ako ne ostvari željene ishode, izdavaštvu neće moći pomoći nitko - čak ni gromovnik Milan.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Interfiks
    Zagrebački Interliber obilježila je samoinicijativna odluka Milana Bandića da pomogne nakladnicima.

    Suprotno mojim pesimističnim očekivanjima, zagrebački Interliber prošao je sasvim dobro. Ne samo što su posjećenost i prodaja bili pristojni (navodno malo bolji nego lani), nego su redom svi izdavači ostvarili značajan profit koji će im pomoći da normalno djeluju i iduće godine. Razlog tome je jednostavan – zbog propasti Algoritmovog lanca knjižara, gradonačelnik Milan Bandić odlučio je da Zagrebački Holding neće izdavačima naplatiti komercijalni najam štanda na Velesajmu, nego simboličnu cijenu od 1 kune po kvadratu. Tako su izdavači mogli drastično otpisati rashode i dobiti nužan financijski poticaj pred kraj ove teške godine. 

     

    Kad sam vidio izdavače na Interliberu kako prodaju knjige znajući da ih u 2018. očekuje kakva-takva sigurnost, preplavio me nepoznat, pozitivan a jeziv osjećaj – ajde da je netko nešto napravio za njih. Odjednom mi je postalo jasno kako je Milan Bandić osvojio pet mandata, unatoč praznoj demagogiji, optužnicama za zloupotrebu ovlasti i izostanku značajnog traga u gradu kojeg vodi preko 15 godina. I to je strašna dimenzija ove 'lijepe' priče. 

     

    Spasitelj Milan

     

    Naravno, ovaj Bandićev potez ne nadovezuje se ni na kakvu sustavnu kulturnu politiku Grada. Sama činjenica da su izdavači do ove godine morali Holdingu plaćati komercijalni najam pokazuje da u percepciji te politike nema razlike između knjige i druge robe. Ni ova mjera sama po sebi nije najpravednija – s jedne strane, cijena je ista za ogromnu Školsku knjigu i za malene izdavače, a s druge, raspodjela štandova ostala je manje-više ista kao lani, što znači da su iz cijele priče ispali manji izdavači koji su već prethodnih godina morali odustati od Interlibera. Naposljetku, bez jasne gradske i državne politike, ova izolirana mjera tek služi kao kratkoročni fiks. 

     

    Ali dobar je to fiks! Brojni izdavači su unatoč krizi mogli bez problema priuštiti štand na Interliberu i sada s ostvarenim prihodom mogu planirati normalan rad u idućoj godini. Da je zadržana stara cijena najma, s obzirom na okolnosti, postojala bi realna opasnost da Interliber osvane poluprazan, a da dio izdavača u idućoj godini krahira ili ode u hibernaciju. Bandić je jednim potezom za ovu i iduću godinu očuvao normalno stanje, i to vrlo zvučnim potezom čije je direktne ishode lako uočiti. Na takvim je stvarima napravio karijeru – ne na apstraktnim političkim programima, nego na kratkoročnim, personaliziranim i točno tempiranim PR bombama.

     

    Tko igra za raju i zanemaruje taktiku...

     

    Na drugoj strani spektra, prošlog tjedna Ministarstvo kulture napokon je objavilo Nacionalnu strategiju poticanja čitanja 2017.-2022. Strategija je najavljena još 2013. tijekom mandata Andree Zlatar Violić. Nije dovršena do kraja njenog mandata, onda je stavljena na stranu tijekom Hasanbegovićevog stolovanja da bi se vratila u priču kad je Ministarstvo preuzela Nina Obuljen Koržinek. I sada je, eto, strategija dovršena, izglasana u Saboru i objavljena.

    Na četrdesetak stranica dokumenta (kojem ćemo se više posvetiti u idućem komentaru) najavljuju se strateški ciljevi čije ostvarenje ovisi i o drugim klimavim faktorima poput nikad dovršene reforme obrazovanja, sastava vlade i odnosa snaga unutar samog Ministarstva kulture. Dakle, nakon pet godina čekanja, dobili smo petogodišnju strategiju koja će se možda pokušati realizirati, a možda neće. I onda se pred medijima pojavi Milan Bandić i kaže – ove godine omogućili smo nakladnicima plaćanje najma po 1 kunu za prostor na Velesajmu. Što vam bolje zvuči?

     

    No, ova dva fenomena nisu oprečna, naprotiv. Bandićev potez dobiva na vrijednosti upravo zato što spori javni sustav ne funkcionira ni kratkoročno ni dugoročno. U nedostatku sustavnih mjera pomoći, morao se pojaviti Bandić koji je brzom reakcijom doista pomogao izdavaštvu u očajnom stanju. I neka se pojavio. No, u širem kontekstu, problem je što bi perspektiva izdavaštva mogla biti (tj. ostati) preživljavanje pomoću godišnjih kratkoročnih fikseva, jer dugoročne javne strategije de facto nema. 

     

    Tu leži jeziva strana ove 'lijepe' priče – što Bandić nije uzrok problema, nego simptom. Tamo gdje javne institucije ne uspijevaju riješiti probleme građana, nužno dolazi do parastrukture koja preuzima njihovu funkciju (sjetimo se Kuma u kojem obitelj Corleone praktički služi kao socijalni sustav za talijansku manjinu u SAD-u). Pa onda dobijemo glavni grad države koji ima razgranati sustav institucija, ali u kojem se zapravo svi problemi, od susjedove začepljene septičke jame preko knjižarske distribucije do kapitalnih projekata, mogu riješiti samo tako da pokucaš na vrata jednog čovjeka i lijepo ga zamoliš da uzme stvar u svoje ruke. Odnos je, dakako, recipročan – riječima don Vita, "jednog dana, a možda taj dan nikad ni ne dođe, pozvat ću te da ti meni napraviš uslugu. Do tog dana, primi ovu pravdu kao moj poklon..." 

     

    Zato je pitanje Nacionalne strategije važnije nego Bandićeva intervencija. Čak i ako Bandićeva pomoć izdavačima ostane poklon (a neće), opasno je da cijeli sektor ovisi o milosti jedne osobe. Život čovjeka od fiksa do fiksa, od godine do godine, inače se s pravom smatra ozbiljnim medicinskim i socijalnim problemom. Našem izdavaštvu, a i gradu Zagrebu, to je već predugo normalan način funkcioniranja. 

     

    Kao jedina perspektiva ostaje uspostava sustava. Ako Nacionalna strategija bude provedena, trebali bi se stvoriti politički i društveni uvjeti u kojima će izdavaštvo moći normalno funkcionirati bez izvanrednih intervencija. Ako ne bude provedena ili ako ne ostvari željene ishode, izdavaštvu neće moći pomoći nitko - čak ni gromovnik Milan.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 9 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Širi izbor za prvog Frica
    Odabrano je 13 naslova u natjecanju za najbolju proznu knjigu godine. 

    Objavljen je širi izbor za prvo izdanje književne nagrade Fric. Nagrada je dobila ime po Krleži, a dodjeljuje se za najbolju neprevedenu knjigu fikcijske proze. 

     

    U konkurenciji je bilo 70 naslova, a žiri (u sastavu: Biljana Romić, Goran Gavranović, Hana Jušić, Dubravko Lepušić i Boris Rašeta) odabrao je 13 knjiga za širi izbor. To su:

     


    Bukovac, Slađana: Stajska bolest (Sandorf)

    Gregur, Marko: Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com)

    Ivanišević, Ivica: Knjiga žalbe (V.B.Z.)

    Jarak, Rade: Emigranti (24 sata)

    Jergović, Miljenko: Wilimowski (Fraktura)

    Karakaš, Damir: Sjećanja šume (Sandorf)

    Mehmedinović, Semezdin: Me'med, crvena bandana i pahuljica (Fraktura)

    Mlakić, Josip: Bezdan (Fraktura)

    Novak, Kristian: Ciganin, ali najljepši (Naklada OceanMore)

    Ovčina, Damir: Kad sam bio hodža (Buybook)

    Ručević, Maja: Je suis Jednoruki (Algoritam)

    Spahić, Ognjen: Calypso (Fraktura)

    Ugrešić, Dubravka: Lisica (Fraktura)


     

    Predsjednica žirija Biljana Romić rekla je: "Nevjerojatan je broj pisaca koji pišu suvremenu hrvatsku prozu na vrlo visokoj razini. Teško je bilo odlučiti tko od njih treba ući u širi izbor jer ih ima puno podjednake kvalitete."

     

    Popis je prilično zanimljiv, mada valja primijetiti da je izdavač inače odličnog Jarkovog romana Emigranti ujedno i organizator ove nagrade. 

     

    Slijedi uži izbor (šest naslova) i objava pobjednika u prosincu. Nagrada iznosi 75.000 kuna brutto za autora. Nagradu organizira tjednik 24 sata Express, a glavni pokrovitelj je Barcaffe.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 12 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Širi izbor za prvog Frica
    Odabrano je 13 naslova u natjecanju za najbolju proznu knjigu godine. 

    Objavljen je širi izbor za prvo izdanje književne nagrade Fric. Nagrada je dobila ime po Krleži, a dodjeljuje se za najbolju neprevedenu knjigu fikcijske proze. 

     

    U konkurenciji je bilo 70 naslova, a žiri (u sastavu: Biljana Romić, Goran Gavranović, Hana Jušić, Dubravko Lepušić i Boris Rašeta) odabrao je 13 knjiga za širi izbor. To su:

     


    Bukovac, Slađana: Stajska bolest (Sandorf)

    Gregur, Marko: Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com)

    Ivanišević, Ivica: Knjiga žalbe (V.B.Z.)

    Jarak, Rade: Emigranti (24 sata)

    Jergović, Miljenko: Wilimowski (Fraktura)

    Karakaš, Damir: Sjećanja šume (Sandorf)

    Mehmedinović, Semezdin: Me'med, crvena bandana i pahuljica (Fraktura)

    Mlakić, Josip: Bezdan (Fraktura)

    Novak, Kristian: Ciganin, ali najljepši (Naklada OceanMore)

    Ovčina, Damir: Kad sam bio hodža (Buybook)

    Ručević, Maja: Je suis Jednoruki (Algoritam)

    Spahić, Ognjen: Calypso (Fraktura)

    Ugrešić, Dubravka: Lisica (Fraktura)


     

    Predsjednica žirija Biljana Romić rekla je: "Nevjerojatan je broj pisaca koji pišu suvremenu hrvatsku prozu na vrlo visokoj razini. Teško je bilo odlučiti tko od njih treba ući u širi izbor jer ih ima puno podjednake kvalitete."

     

    Popis je prilično zanimljiv, mada valja primijetiti da je izdavač inače odličnog Jarkovog romana Emigranti ujedno i organizator ove nagrade. 

     

    Slijedi uži izbor (šest naslova) i objava pobjednika u prosincu. Nagrada iznosi 75.000 kuna brutto za autora. Nagradu organizira tjednik 24 sata Express, a glavni pokrovitelj je Barcaffe.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 12 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Sluškinjina priča – Proza
    Puno je dobrih razloga zbog kojih je ove jeseni potrebno ponovno čitati Sluškinjinu priču, briljantan distopijski roman o totalitarnom društvu u kojem obespravljene žene postaju strojevi za rađanje.
    Fredova pripada kasti Sluškinja i među rijetkim je ženama u Republici Gileadu, nekadašnjim Sjedinjenim Američkim Državama, koje su još sposobne rađati. Prisiljena je biti Zapovjednikova ljubavnica i rađati djecu kako bi se opustošena zemlja opet napučila. U ozračju beznađa, okrutnosti i strahovlade, gdje svatko može biti doušnik, a neposluh se drakonski kažnjava, Fredova mora pronaći način kako da opstane; mora balansirati između zahtjeva Zapovjednika, njihovih bezosjećajnih Supruga, Marthi i drugih Sluškinja. No ona ima vlastiti cilj: preživjeti i pronaći kćer koju su joj oduzeli. I u ovom romanu Margaret Atwood dokazuje zašto je stekla naziv „kraljice distopijskog romana”. Obuzet će vas sjajno zamišljena i vrsno ispripovijedana priča u kojoj do punog izražaja dolaze autoričina pronicavost, duhovitost i ubojita ironija.
    Margaret Atwood bila je i prije poznata književnica, prije svega svjetski priznata i nagrađivana pjesnikinja. Međutim, tek objavljivanjem svojega šestog romana Sluškinjina priča (The Handmaid’s Tale) 1986. godine postala je doista slavna. Tridesetak godina kasnije, s dolaskom Donalda Trumpa na mjesto američkog predsjednika, djelo Margaret Atwood iznova se našlo u žarištu medijske pozornosti i na vrhu top-ljestvica najprodavanijih knjiga. Dodatnu popularnost romanu je priskrbila istoimena TV serija koja se u Hrvatskoj može gledati na HBO kanalima, a nedavno je osvojila čak osam nagrada na dodjeli Emmyja.
    Da je Sluškinjina priča obavezno štivo u 2017. godini, dokazuju i dvije ugledne nagrade koje je ovog listopada dobila Margaret Atwood. U Pragu joj je dodijeljena godišnja književna nagrada Franz Kafka, a u Frankfurtu prestižna njemačka književna nagrada za mir na 69. međunarodnom sajmu knjiga. Nagrada Udruženja njemačkih nakladnika i knjižara pripala je jednoj od najboljih pripovjedačica našeg vremena zbog njezine političke intuicije i vidovitosti, odnosno sposobnosti uočavanja opasnih tendencija u društvu – obrazložio je ocjenjivački sud.

    S engleskog prevela Nedeljka Paravić.
    Izdavač/Distributer: LumenGodina izdanja: 2017Autor: Margaret AtwoodCijena: 149,00 knBroj stranica: 300Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 14 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Moćna freska najdubljeg besmisla
    Sav užas Drugog svjetskog, ali i bilo kojeg drugog rata vjerno je iscrtan u romanu 'Umrijeti u proljeće' Ralfa Rothmanna.

    Roman Umrijeti u proljeće Ralfa Rothmanna dospio mi je u ruke igrom slučaja. Urednik hrvatskog izdanja, inače vrlo strog i iskusan urednik, baš tog dana imao ga je u ruksaku zajedno s još nekim naslovima. Za svaku od tih knjiga rekao bi riječ-dvije, pa mi ih onda prepuštao da ih prelistam, a kad je došao do Rothmannovog romana, tiho je prozborio - ovo je baš dobro – i zadržao ga u rukama. 

     

    Sjedili smo na terasi jedne manje poznate krčme u širem središtu grada, bijaše kasno popodne i vremešni Frakturin urednik, uvidjeh, nekako nije imao srca odvojiti se od te knjige, pa mu je silom iščupah iz umornih ruku. Znam ga godinama i štogod on rekao o nekoj knjizi, naučio sam – nije bitno što kaže, već kako to kaže. Vrijedno je također spomenuti – s godinama, što je i logično, pretvorio se u namćora s niskim pragom tolerancije prema lošoj, osrednjoj, pa čak i korektnoj književnosti. Zbog načina na koji je rekao – ovo je baš dobro – znao sam da moram tu knjigu nekako uzeti od njega. Ali kako? To je bio njegov primjerak.

     

    Ne mogu reći da se ponosim načinom na koji sam to učinio, ali na koncu sam uspio – one druge knjige prelistao sam i pristojno vratio, ali Rothmann je završio u mom ruksaku. Nije bilo lako, no sam si je kriv – drugi put morat će pripaziti da se ne izleti.

     

    Sve knjige, osobito one stranih autora, nakićene su pohvalnim štiklecima koje možemo pročitati na poleđini i unutarnjem omotu. Mnoge od tih pohvala pisane su kao reklama i često nemaju veze s istinom. S druge strane – što bi izdavač trebao? Pa neće nitko napisati – gledajte, ovo sigurno nije najbolji roman koji ćete pročitati, to je, tako, jedno vrlo osrednje štivo…

     

    Jedan od štikleca s omota Rothmannova romana kaže: "Ništa se u suvremenoj njemačkoj književnosti ne može usporediti s ovom knjigom." (Frankfurter Allgemeine Sonntagzeitung)

     

    Zvuči kao hrabra, zamalo i drska izjava, ali nakon što pročitate knjigu, najednom više nijedna pohvala izrečena ili napisana na račun romana Umrijeti u proljeće neće djelovati pretjerano.  

     

    Ovaj mali (208 str.) veliki roman priča je o mladiću koji zapravo nikad nije ni morao završiti na ratištu. Veljača je godine 1945. i Hitlerovi snovi o velikoj Njemačkoj odavno su već hrpa besmislica u koje više ne vjeruju ni njegove najzadrtije pristaše. Američke snage probijaju sa zapadne strane, Crvena armija nezaustavljivo dolazi s istoka, a sedamnaestogodišnji muzar Walter Urban zbog djevojke u koju je zaljubljen odlazi na zabavu koju u seoskoj krčmi priređuje lokalni RNST (organizacija Trećeg Reicha koja upravlja poljoprivrednom djelatnošću i agrarnom politikom). Toči se pivo, svira orkestar invalida i svi su tamo – Walterov prijatelj i vršnjak Friedrich, njihove djevojke i mnoštvo drugih djevojaka i mladića. Usred zabave, čelnik RNST-a održi vatren govor i perfidno proglasi novačenje svih prisutnih muškaraca. Nema izbora – ili ćeš potpisati i 'dragovoljno' otići na ratište ili će te na to prisiliti.

     

    Nisu još ni svjesni što se događa, a dvojica prijatelja već su u Waffen SS odorama, nakon kratke i nedovoljne obuke šalju ih u Mađarsku, ususret nadmoćnoj Crvenoj armiji. Walter je raspoređen za vozača opskrbnih jedinica, a Friedrich u pješaštvo i za jedno vrijeme njihovi putovi se razdvajaju. Walter nema nikakvih iluzija, sve što vidi oko sebe najdublje je beznađe i besmisao, posljednji zvjerski pokolji nemoćnih civila, poludjeli vojnici i zapovjednici koji bez milosti ubijaju svakog tko se bez naredbe kani povući, ukratko – pakao na zemlji. 

     

    Kada se dvojica prijatelja ponovo susretnu, Friedrich je u jako lošem fizičkom, ali i psihičkom stanju. Sve što želi je vratiti se djevojci koja se u međuvremenu i udala za njega – umjesto Friedricha samog bila je dovoljna obična kaciga njemačkog vojnika. Gotovo u bunilu upušta se u pokušaj bijega i biva uhvaćen. Kazna je – smrt strijeljanjem. To što je rat izgubljen nema nikakve važnosti za zapovjednike. Walter će svejedno pokušati izmoliti prijateljev život kod pretpostavljenih.

     

    Umrijeti u proljeće Ralfa Rothmanna mirno možemo svrstati uz legendarni Gravesov autobiografski Zbogom svemu tom. Svaka rečenica, svaki Rothmannov prizor duboko su i do srži antiratni. Sav besmisao i užas Drugog svjetskog, ali i bilo kojeg drugog rata vjerno su iscrtani na stranicama ove knjige. Rothmann se kloni kićenja, pretjerivanja, pa i prevelikih riječi. Jezikom ogoljelim od svega nepotrebnog, jednostavno i sažeto uspijeva izgraditi moćnu fresku, veliki roman, jedan od onih čije slike će ostati kao isklesane u sjećanju.

     

    Umrijeti u proljeće roman je kojemu ni vrijeme ne može ništa.

     

    Ili još kraće: lektira!
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 14 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Sluškinjina priča – Proza
    Puno je dobrih razloga zbog kojih je ove jeseni potrebno ponovno čitati Sluškinjinu priču, briljantan distopijski roman o totalitarnom društvu u kojem obespravljene žene postaju strojevi za rađanje.
    Fredova pripada kasti Sluškinja i među rijetkim je ženama u Republici Gileadu, nekadašnjim Sjedinjenim Američkim Državama, koje su još sposobne rađati. Prisiljena je biti Zapovjednikova ljubavnica i rađati djecu kako bi se opustošena zemlja opet napučila. U ozračju beznađa, okrutnosti i strahovlade, gdje svatko može biti doušnik, a neposluh se drakonski kažnjava, Fredova mora pronaći način kako da opstane; mora balansirati između zahtjeva Zapovjednika, njihovih bezosjećajnih Supruga, Marthi i drugih Sluškinja. No ona ima vlastiti cilj: preživjeti i pronaći kćer koju su joj oduzeli. I u ovom romanu Margaret Atwood dokazuje zašto je stekla naziv „kraljice distopijskog romana”. Obuzet će vas sjajno zamišljena i vrsno ispripovijedana priča u kojoj do punog izražaja dolaze autoričina pronicavost, duhovitost i ubojita ironija.
    Margaret Atwood bila je i prije poznata književnica, prije svega svjetski priznata i nagrađivana pjesnikinja. Međutim, tek objavljivanjem svojega šestog romana Sluškinjina priča (The Handmaid’s Tale) 1986. godine postala je doista slavna. Tridesetak godina kasnije, s dolaskom Donalda Trumpa na mjesto američkog predsjednika, djelo Margaret Atwood iznova se našlo u žarištu medijske pozornosti i na vrhu top-ljestvica najprodavanijih knjiga. Dodatnu popularnost romanu je priskrbila istoimena TV serija koja se u Hrvatskoj može gledati na HBO kanalima, a nedavno je osvojila čak osam nagrada na dodjeli Emmyja.
    Da je Sluškinjina priča obavezno štivo u 2017. godini, dokazuju i dvije ugledne nagrade koje je ovog listopada dobila Margaret Atwood. U Pragu joj je dodijeljena godišnja književna nagrada Franz Kafka, a u Frankfurtu prestižna njemačka književna nagrada za mir na 69. međunarodnom sajmu knjiga. Nagrada Udruženja njemačkih nakladnika i knjižara pripala je jednoj od najboljih pripovjedačica našeg vremena zbog njezine političke intuicije i vidovitosti, odnosno sposobnosti uočavanja opasnih tendencija u društvu – obrazložio je ocjenjivački sud.

    S engleskog prevela Nedeljka Paravić.
    Izdavač/Distributer: LumenGodina izdanja: 2017Autor: Margaret AtwoodCijena: 149,00 knBroj stranica: 300Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 14 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Moćna freska najdubljeg besmisla
    Sav užas Drugog svjetskog, ali i bilo kojeg drugog rata vjerno je iscrtan u romanu 'Umrijeti u proljeće' Ralfa Rothmanna.

    Roman Umrijeti u proljeće Ralfa Rothmanna dospio mi je u ruke igrom slučaja. Urednik hrvatskog izdanja, inače vrlo strog i iskusan urednik, baš tog dana imao ga je u ruksaku zajedno s još nekim naslovima. Za svaku od tih knjiga rekao bi riječ-dvije, pa mi ih onda prepuštao da ih prelistam, a kad je došao do Rothmannovog romana, tiho je prozborio - ovo je baš dobro – i zadržao ga u rukama. 

     

    Sjedili smo na terasi jedne manje poznate krčme u širem središtu grada, bijaše kasno popodne i vremešni Frakturin urednik, uvidjeh, nekako nije imao srca odvojiti se od te knjige, pa mu je silom iščupah iz umornih ruku. Znam ga godinama i štogod on rekao o nekoj knjizi, naučio sam – nije bitno što kaže, već kako to kaže. Vrijedno je također spomenuti – s godinama, što je i logično, pretvorio se u namćora s niskim pragom tolerancije prema lošoj, osrednjoj, pa čak i korektnoj književnosti. Zbog načina na koji je rekao – ovo je baš dobro – znao sam da moram tu knjigu nekako uzeti od njega. Ali kako? To je bio njegov primjerak.

     

    Ne mogu reći da se ponosim načinom na koji sam to učinio, ali na koncu sam uspio – one druge knjige prelistao sam i pristojno vratio, ali Rothmann je završio u mom ruksaku. Nije bilo lako, no sam si je kriv – drugi put morat će pripaziti da se ne izleti.

     

    Sve knjige, osobito one stranih autora, nakićene su pohvalnim štiklecima koje možemo pročitati na poleđini i unutarnjem omotu. Mnoge od tih pohvala pisane su kao reklama i često nemaju veze s istinom. S druge strane – što bi izdavač trebao? Pa neće nitko napisati – gledajte, ovo sigurno nije najbolji roman koji ćete pročitati, to je, tako, jedno vrlo osrednje štivo…

     

    Jedan od štikleca s omota Rothmannova romana kaže: "Ništa se u suvremenoj njemačkoj književnosti ne može usporediti s ovom knjigom." (Frankfurter Allgemeine Sonntagzeitung)

     

    Zvuči kao hrabra, zamalo i drska izjava, ali nakon što pročitate knjigu, najednom više nijedna pohvala izrečena ili napisana na račun romana Umrijeti u proljeće neće djelovati pretjerano.  

     

    Ovaj mali (208 str.) veliki roman priča je o mladiću koji zapravo nikad nije ni morao završiti na ratištu. Veljača je godine 1945. i Hitlerovi snovi o velikoj Njemačkoj odavno su već hrpa besmislica u koje više ne vjeruju ni njegove najzadrtije pristaše. Američke snage probijaju sa zapadne strane, Crvena armija nezaustavljivo dolazi s istoka, a sedamnaestogodišnji muzar Walter Urban zbog djevojke u koju je zaljubljen odlazi na zabavu koju u seoskoj krčmi priređuje lokalni RNST (organizacija Trećeg Reicha koja upravlja poljoprivrednom djelatnošću i agrarnom politikom). Toči se pivo, svira orkestar invalida i svi su tamo – Walterov prijatelj i vršnjak Friedrich, njihove djevojke i mnoštvo drugih djevojaka i mladića. Usred zabave, čelnik RNST-a održi vatren govor i perfidno proglasi novačenje svih prisutnih muškaraca. Nema izbora – ili ćeš potpisati i 'dragovoljno' otići na ratište ili će te na to prisiliti.

     

    Nisu još ni svjesni što se događa, a dvojica prijatelja već su u Waffen SS odorama, nakon kratke i nedovoljne obuke šalju ih u Mađarsku, ususret nadmoćnoj Crvenoj armiji. Walter je raspoređen za vozača opskrbnih jedinica, a Friedrich u pješaštvo i za jedno vrijeme njihovi putovi se razdvajaju. Walter nema nikakvih iluzija, sve što vidi oko sebe najdublje je beznađe i besmisao, posljednji zvjerski pokolji nemoćnih civila, poludjeli vojnici i zapovjednici koji bez milosti ubijaju svakog tko se bez naredbe kani povući, ukratko – pakao na zemlji. 

     

    Kada se dvojica prijatelja ponovo susretnu, Friedrich je u jako lošem fizičkom, ali i psihičkom stanju. Sve što želi je vratiti se djevojci koja se u međuvremenu i udala za njega – umjesto Friedricha samog bila je dovoljna obična kaciga njemačkog vojnika. Gotovo u bunilu upušta se u pokušaj bijega i biva uhvaćen. Kazna je – smrt strijeljanjem. To što je rat izgubljen nema nikakve važnosti za zapovjednike. Walter će svejedno pokušati izmoliti prijateljev život kod pretpostavljenih.

     

    Umrijeti u proljeće Ralfa Rothmanna mirno možemo svrstati uz legendarni Gravesov autobiografski Zbogom svemu tom. Svaka rečenica, svaki Rothmannov prizor duboko su i do srži antiratni. Sav besmisao i užas Drugog svjetskog, ali i bilo kojeg drugog rata vjerno su iscrtani na stranicama ove knjige. Rothmann se kloni kićenja, pretjerivanja, pa i prevelikih riječi. Jezikom ogoljelim od svega nepotrebnog, jednostavno i sažeto uspijeva izgraditi moćnu fresku, veliki roman, jedan od onih čije slike će ostati kao isklesane u sjećanju.

     

    Umrijeti u proljeće roman je kojemu ni vrijeme ne može ništa.

     

    Ili još kraće: lektira!
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 14 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • I budi mirno nesretna
    Iako 'Maksimum jata' Tee Tulić nije tehnički savršeno napisana knjiga, odnijet će vas emocijom.

    Riječ patos dolazi od starogrčkog πάθος i označava doživljaj, patnju i strast. Neke su od njenih izvedenica 'patetičan' (sa značenjem osjetljiv, pathetikos) i 'patiti' (paschein). U dokumentarnom filmu o EKV-u Kao da je bilo nekad glumica i redateljica Sonja Savić, opisujući beogradsku scenu osamdesetih godina, kaže: "Kad bi se sretali, prepoznavali bi se po patosu. U to se vreme to zvalo veltšmerc." Upravo se na liniji patos-Weltschmerz kreće osnovni asocijativni niz izveden iz čitanja Maksimuma jata, druge knjige riječke autorice Tee Tulić. Tekst je objavljen u Sandorfovoj biblioteci Avantura koja je dosad iznjedrila neke od najvrjednijih proznih ostvarenja domaće suvremene produkcije (primjerice Područje bez signala Roberta Perišića ili prošlogodišnje Sjećanje šume Damira Karakaša). 

     

    Maksimumom jata ovaj se niz nastavlja kako i priliči. Radi se, napomenimo to odmah, o autentičnom pripovjedno-poetskom glasu, a njime ispričana priča nježna je i mirna. Dva su važna strukturna elementa odmah uočljiva, a prvi čak i na samo listanje. Radi se o fragmentarnosti pripovijedanja, fenomenu koji u hrvatskoj književnosti nije baš čest (jedan od rijetkih primjera je romaneskni opus Aljoše Antunca). Fragmenti su samo ponekad imenovani, duljine su od jednog paragrafa do nekoliko stranica, a montirani su tako da se priča skriva, odnosno – nema kronološkog i kauzalnog reda te joj ne možemo odrediti fabularni početak i kraj. 

     

    Druga je upadljiva i 'skliska' osobina Maksimuma jata žanrovska neuhvatljivost. Teško je reći da je riječ o romanu: prema Mihailu Bahtinu, ruskom književnom teoretičaru i povjesničaru, osnovno je distinktivno obilježje romana višeglasje. Ako bolje promotrimo Maksimum, vidjet ćemo da nema više od jednog glasa – glasa pripovjedačice, a svi su drugi mogući glasovi u njenoj funkciji. Prema Bahtinu, to je obilježje poezije; međutim, Maksimum nije pisan u stihovima. Možemo reći da se radi o pjesmi o prozi, žanru problematičnom samom po sebi. Ovdje nećemo ulaziti u daljnju teorijsku elaboraciju; zainteresiranima bismo preporučili frišku knjigu Branislava Oblučara Na tragu Kornjače. Pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića u izdanju Disputa. 

     

    Kako smo spomenuli, koherentna priča izmiče, no to nipošto ne znači da nema pripovijedanja. Osnovna je karakteristika pripovjedačice nježnost spram grubog svijeta u koji je upisana i o kojem pripovijeda. On se može čitati u koncentričnim krugovima: svijet (priroda), grad (neimenovani, na moru), susjedstvo, dom (kuća), partnerska veza (obitelj), subjekt sam (pripovijeda se, naravno, u prvom licu), a svi se oni preklapaju u centralnoj pripovjednoj svijesti. Grad na kojeg su osuđeni likovi Maksimuma jata prostor je bijede, agresije i ludila. Pripovjedačica je hipersenzibilna i cijelim se svojim jezikom uranja u destrukciju koju joj takva konstelacija donosi; ona, međutim, nipošto nije cinična i ogorčena. Ponekad se čak i smije. Za primjer ćemo navesti jedan od brojnih primjera prikaza radničke depriviranosti u fragmentu pod nazivom Tvornica: 

     

    "Sad je toplo stoga marendamo vani. Sjedimo na kartonima, na stepenicama koje ne vode nikamo. Pet nas je vani, mirišimo na topljeni sir, na prašinu i trajnu salamu. (...) U skladištu (...) imamo jednu što joj raste trbuh, a ne zna da je trudna. (...) Ne zna izgovoriti slovo R pa onda svačiju mater preimenuje u matej." 

     

    Od mnoštva sugestivnih prikaza jada i nemoći siromaštva najjače udaraju najjednostavnije, usputne opaske, lišene snažnih metafora kojima je pripovjedačica inače sklona: "Kaže da je tada dobio gastritis od puno kave. Kaže kako su neki radnici u doku za vrijeme marende sjedali i okretali leđa jedni drugima, sramili se pancete u svojim sendvičima." Tuga je Slavena s mora predivno ispisana u fragmentu Naša stvar, u kojima "majke rade u zemlji preko mora" gdje "peru i hrane stare, nemoćne ljude"; naše majke tamo zovu maledetti Slavi.

     

    Ritam citiranih dijelova karakterističan je za pripovijedanje Tee Tulić, a možemo ga povezati s opservacijom Miljenka Jergovića u tekstu o Danijelu Dragojeviću (još jedan prilog tezi o Maksimumu kao pjesmi u prozi) – nema inverzija i neobičnog rasporeda riječi, čime se stvara "iluzija takozvanog slobodnog stiha"; rečenice su "sastavljane kako bi to bilo i da je riječ o govorenju" itd. Osim u dijalozima, gotovo da i nema druge interpunkcije osim točke, a rezultat je ovog stilističkog manevara blagi, umirujući ritam pripovijedanja o najdubljem nemiru, kompleksima i strahovima. To najviše dolazi do izražaja u sekvencama koje su leksički najjednostavnije, toliko proste i transparentne da udaraju snažno kao sram od jeftine pancete u sendviču. 



     

    Ovdje valja napomenuti kako je autorica sklona ekspresivnim metaforama. One nekad funkcioniraju, ali ponekad skrenu u drugi dio značenja patosa – postaju kolokvijalno patetične i to, nažalost, malo snižava ukupni dojam. Takav dojam ostaje nakon sljedećih rečenice: "Tu se more u vrijeme Drugog svjetskog rata rumenilo od krvi; ribari mrežama kupili skušu i dojenčad, a zemlja duboko dolje rahlila u razjapljenim ustima pobijenih i pobacanih majki." Isto su tako neki fragmenti nefunkcionalni, ne govore ništa novo niti na nov način, a tekst mjestimice guše pretjeranom sugestivnošću, no ove ćemo dvije opaske svaliti i na leđa urednika Maksimuma Krune Lokotara.

     

    Osim spomenute klasne deprivacije, česte su teme obitelj, prijatelji i susjedstvo koji ju, iako joj pružaju ljubav, nježnost i toplinu, istovremeno drže prikovanom u egzistencijalnoj tjeskobi. U tom su smislu paradigmatski, primjerice, odnosi s majkom i ocem, mužem, prijateljicom Suki te općeniti prikazi mladosti i starosti. Što se prostora tiče, on je jednako živ kao i likovi, ponekad personificiran i u svojoj okrutnosti živ poput čovjeka. Stanovitoj je Beti "presudila vlastita kuća. Čim su počele stizati ovrhe zbog neplaćenih računa, sve se u njoj stislo pa je prstima zamotanim u toaletni papir iz sebe izvlačila izmet. Ona ne može prežaliti svoj bivši dnevni boravak, tu bež i bordo kombinaciju, a ni moju majku." 

     

    Samo bi se prostoru u Maksimumu jata mogao posvetiti tekst duljine ove kritike. Isto bi se moglo učiniti s, primjerice, funkcijom mirisa i njuha u tekstu, prikazima prirode, problemom roda i mnogim drugim elementima ovog slojevitog djela. 

     

    O samoj pripovjedačici, njenom identitetu i integritetu najsnažniji govori fragment Ovako je govorila moja majka: "Ti si Ciganka. Uvijek vučeš gomilu vrećica sa sobom, tegliš. Spavaš sa svojim stvarima. Ne možeš se u snu ni okrenuti tako opkoljena. Vječito poderana, pa zakrpana. Čučiš pod stolom s nožem u ruci. Ne plaši se, ja sam tebe ukrala njima. (...) Tako drska u mojoj odjeći, moja. Gledaj dječake kako su sitni i puni srama. Pokaži im nokte." U svijetu namjerno lišenom referencijalne preciznosti (grad nema imena, nema jasnih referenci na fenomene iz takozvane stvarnosti – samo pokoja na Rijeku), tek se jedna knjiga spominje izrijekom: Antologia Humana Béle Hamvasa. Iz nje je prepisana samo jedna rečenica, ali ona u potpunosti opisuje stav pripovjedačice Maksimuma: "Moj slogan: ljubav prema ljudima i osjećaj krivnje."

     

    Ta malena, sada odrasla Ciganka koju je majka ukrala njima pripovijeda nježno, ali s gardom; bezobrazno, zavodljivo, tužno i iskreno. Njen je svijet težak, opor, runi se pod rukama; ona, međutim, nema drugi svijet u koji bi se zavukla – jedino joj preostaje pripovijedati o ovom koji ju je porodio. Njena je riječ blaga, musava i trpka da skuplja usta. Iako nije tehnički savršena, odnijet će vas emocijom (ako ste se, naravno, spremni prepustiti). Mnoge mi srodne poetike padaju na pamet: jednostavnost ranih pjesama Tatjane Gromače, već spomenuti Danijel Dragojević, blaga tuga Vesne Parun, nježni bas-bariton Leonarda Cohena, svi odlasci u pjesmama Darka Rundeka ili patos i Weltschmerz Ekatarine Velike ("Kako najlakše, najbrže, najslađe reći odlazim"). 

     

    Ili, kako bi rekao Tin Ujević: "Pati bez suze, živi bez psovke i budi mirno nesretan."

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 15 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VBZ–ov natječaj za roman u rukopisu 2018
    V.B.Z. četrnaesti put raspisuje javni natječaj za književnu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Rok: 15.1.2018.

    Izdavačka kuća V.B.Z. četrnaesti put raspisuje javni natječaj za književnu nagradu za najbolji neobjavljeni roman.


     
    Najboljem romanu koji u rukopisu pristigne na natječaj bit će dodijeljena V.B.Z.-ova književna nagrada za najbolji neobjavljeni roman godine, a autoru uručena novčana nagrada u bruto iznosu od 100.000,00 kuna. Rok za slanje rukopisa na natječaj je 15. siječnja 2018. godine, a rukopisi se predaju pod šifrom. Žiri će i ove godine djelovati u istom sastavu: Zoran Ferić, Jagna Pogačnik, Mile Stojić, Strahimir Primorac i Drago Glamuzina.

    Ostali uvjeti i pravila javnog natječaja s detaljnim propozicijama mogu se pronaći na internetskim stranicama V.B.Z.-a.

    Među dosadašnjim dobitnicima ove nagrade izdvajaju se Josip Mlakić (Živi i mrtvi), Marinko Koščec (Wonderland), Ankica Tomić (Naročito ljeti), Ivica Prtenjača (Brdo), a lani su nagradu osvojili Lada Vukić (Specijalna potreba) i Ivica Ivanišević (Knjiga žalbe).

    Ovogodišnji sponzori nagrade su Dalmacijavino i Znanje, a ove godine nagradu je potpomoglo i Ministarstvo kulture.

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 15 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +

Top Lista

Top Surferi

Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj