Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj

booksa.hr: profil izvora

  • Buntovnici – Proza
    S ovim prvijencem prožetim autobiografskim elementima Sándor Márai je u dobi od 29 godina iznenada postao poznat.

    Gradić u mađarskoj provinciji 1918. godine, razdoblje raspada K. u. K. monarhije: Abél i njegovi prijatelji upravo su položili maturu i samo čekaju da ih unovače i pošalju na front. Ali svijet odraslih, kojem bi odsad trebali pripadati, gadi im se. Svaku slobodnu minute provode zajedno skriveni u svome vlastitom svijetu: pronevjerili su novac, založili obiteljsko srebro, dali su si sašiti izmišljene kostime i gomilaju stvari koje su prije svega beskorisne. Taj njihov prividni svijet na kraju se raspada u silovitom finalu – javlja se okrutna stvarnost, u likovima vlasnika zalagaonice, homoseksualnog glumca te oca koji se vraća iz rata.

    S ovim prvijencem prožetim autobiografskim elementima Sándor Márai je u dobi od 29 godina iznenada postao poznat. Buntovnici ponovno otkrivaju Maraia kao velikog europskog autora 20. stoljeća.


    S mađarskoga prevela Xenia Detoni.
    Izdavač/Distributer: Naklada OceanMoreGodina izdanja: 2017Autor: Sándor MáraiCijena: 150,00 knBroj stranica: 262Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Calypso – Proza
    Zgusnut, bez prekida, bez dijaloga, u jednom poglavlju, majstor­ski ispisan, minuciozno stvoren, Calypso je tour de force Ognjena Spahića.

    Kada Martin Dedijer odluči dokrajčiti svijet porodice Dedijer, svijet koji je svojim životom i smrću omeđio njegov otac mo­replovac Maksim, čiji je život završio na dnu Crnoga mora u brodolomu trgovačkog broda Bianca Stella, učinit će to bez­uvjetno i zauvijek viseći s crnogorice u blizini grada u kojem je odrastao. Niti užeta na kojem visi odmotat će i zlehudu sudbu familije Dedijer od praoca Toda i njegove sestre Natalije, preko oca mu Maksima i majke Marije do najskrivenije obiteljske tajne. 
     

    Zgusnut, bez prekida, bez dijaloga, u jednom poglavlju, majstor­ski ispisan, minuciozno stvoren, Calypso je tour de force Ognjena Spahića. Njegov Martin amblemski je junak posttranzicije, on je Telemah koji prateći sjeme svoga oca luta od stana u kojem odrasta do odavno napuštenog planinskog sela koje čuva tek prazan grob s Maksimovim imenom. U svojim traženjima on svakoga puta dolazi do središta labirinta, ali njegova nit tek je nit užeta.

    Tragedija porodice Dedijer klasična je i vječna, ona je zapetljana u neraskidivom spoju prošlosti i sadašnjosti, vječne borbe erosa i thanatosa, u kojoj ni nimfa Calypso ni legendarni istoimeni brod oceanografa Cousteaua ne mogu biti oslobađajući jer špilja u kojoj počiva obitelj Dedijer tamna je i mrtva kao dno Crnoga mora. 
    Izdavač/Distributer: FrakturaGodina izdanja: 2017Autor: Ognjen SpahićCijena: 199,00 knBroj stranica: 632Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Busola – Proza
    Izvrstan roman o srazu Istoka i Zapada iz neobičnog rakursa vrhunskog erudita Mathiasa Énarda.

    U košmaru besane bečke noći Franz Ritter više no ikad žudi za dozom opijuma. Muči ga nepoznata bolest koja mu se čini smrtonosnom, a usto dobiva pismo od svoje velike ljubavi Sarah s člankom o vinu mrtvih, koji u njemu izazove jezu. No njezina pošiljka iz dalekog Sarawaka u Franzu budi i sjećanja na dane provedene na Orijentu: od avantura u pustinji i opasnih susreta sa sirijskim rezervistima sve do bizarnog susreta u muzeju s teheranskim nacistom. U besanoj noći, dok se prisjeća davnih dana u gradovima i predjelima koje je rat zauvijek oskvrnuo, Franz razmišlja o pustolovima sa Zapada koji su se prije njega otputili na Istok i rješava dilemu treba li napraviti korak kojim će iznenaditi sudbinu.
     

    Dobitnik nagrade Goncourt za 2015. i Leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje, Busola je izvrstan roman o srazu Istoka i Zapada iz neobičnog rakursa vrhunskog erudita Mathiasa Énarda. Ovo uzbudljivo štivo donosi i priču o Iranskoj revoluciji uklopljenu u roman i još je jedan dokaz Énardove pripovjedačke genijalnosti.

    S francuskoga prevela Ivana Šojat.
    Izdavač/Distributer: FrakturaGodina izdanja: 2017Autor: Mathias ÉnardCijena: 169,00 knBroj stranica: 400Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Uskim putom duboko na sjever – Proza
    Epopeja o ljudskosti u nepod­nošljivim okolnostima i borbi za život i ljubav zasluženo je 2014. dobila nagradu Man Booker.

    Kad Japanci 1942. osvoje Singapur, zarobljavaju dva­deset dvije tisuće Australaca. Među njima je i mladić s Tasmanije Dorrigo Evans, koji kao liječnik po­kušava svoje sunarodnjake zaštititi od okrutnog boj­nika Na­kamure. No australski zarobljenici dobivaju nemo­guć zadatak: da goloruki izgrade željezničku prugu kroz neprohodne šume Sija­­ma. U svako­dnevnoj borbi s bolestima i smrti Dorrigo nastoji ostati pribran prisjećajući se trenutka kad je prvi put ugledao Amy, pla­vokosu djevojku s grimiznom kamelijom. Premda je mislio kako je više nikad neće sresti, zapanjilo ga je kad je naišao na nju u hotelu svojeg tetka Keitha. U sijamskom paklu ostale uspomene iz predratnog doba sve više blijede, pa tako i ona na njegovu zaručnicu Ellu. No kad konačno nastupi mir, Dorrigo, Nakamura i osta­­li zarobljenici moraju se su­očiti s mirno­dopskim životom.


    Uskim putom duboko na sjever vodećega austral­skog pisca srednje generacije Richarda Fla­nagana roman je iznimne snage, vješto ispričan i jako dirljiv. Epopeja o ljudskosti u nepod­nošljivim okolnostima i borbi za život i ljubav zasluženo je 2014. dobila nagradu Man Booker.

    S engleskoga preveo Dražen Čulić.
    Izdavač/Distributer: FrakturaGodina izdanja: 2017Autor: Richard FlanaganCijena: 169,00 knBroj stranica: 432Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Lisica – Proza
    Što je književnost danas, koja je njezina uloga i, još važnije, koja je uloga pisca, je li on(a) samo klaun koji putuje svijetom, mogu li se uopće još pričati priče?

    Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu. Taj grčki aforizam poslužio je Isaiahu Berlinu da podijeli pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristeći se jednom idejom – ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki – lisice. Poigravajući se mnogostrukostima, pokazujući veličanstven rep i mijenjajući maske, putujući literarno i stvarno od Japana preko mnogih ruskih klasika do Nabokovljevih američkih avantura ili pak besmislenih predstavljanja knjiga u današnjem svijetu, Dubravka Ugrešić piše roman o pripovijedanju.
     

    Što je književnost danas, koja je njezina uloga i, još važnije, koja je uloga pisca, je li on(a) samo klaun koji putuje svijetom, mogu li se uopće još pričati priče, je li moguće samo tako stvoriti roman i ispripovjediti priču te tko ima kontrolu nad tekstom, autor ili priča sama, sve su to pitanja koja pokreću Lisicu. Poigravajući se Ich-formom, bez imalo patetike, prepuna finoga humora, suptilne ironije, književnih i teorijskih referenci, Lisica je veličanstvena posveta piscima i pisanju, onima važnima, nezaobilaznima, onima čije priče mijenjaju čitatelja. Takve priče mogu stvoriti samo briljantni pripovjedači, a jedna od njih bez sumnje je upravo Dubravka Ugrešić.
    Izdavač/Distributer: FrakturaGodina izdanja: 2017Autor: Dubravka UgrešićCijena: 149,00 knBroj stranica: 312Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Do pakla i natrag : Europa 1914.–1949. – Publicistika
    "Ian Kershaw u svojem djelu Do pakla i natrag o 20. stoljeću – u koje smo još uvijek duboko uronjeni, kao da to stoljeće nikako ne uspijeva završiti – piše s vremenske distance. On je sebe uspio smjestiti na osmatračnicu odakle o 20. stoljeću piše onako kako će se o njemu pisati kada doista bude završeno, tamo negdje u prostor-vremenu kraja 21. ili početka 22. stoljeća. Ovo je knjiga budućnosti o nedavnoj prošlosti, ali samim time i knjiga koja nam omogućuje da 20. stoljeće doživimo kao davnu prošlost. Njegova Europa 20. stoljeća, koliko god da je strašna, polako nestaje u perspektivi, vidljivim ostaje najbitnije, a ta bitnost počinje se ukazivati u svojoj banalnosti. Jasno, time biva još strašnija. Kershaw je uspio pronaći ravnotežu između općeg i pojedinačnog, između žablje i ptičje perspektive. Njegova freska obuhvaća sve i ne gubi se u pojedinostima. Ona je koliko lapidarni toliko iscrpni sažetak europskog 20. stoljeća, njegove političke, ali i ekonomske, socijalne i kulturne povijesti, kao i povijesti svakodnevice i slobodnog vremena."


    – Vuk Perišić, prevoditelj
    Izdavač/Distributer: FrakturaGodina izdanja: 2017Autor: Ian KershawCijena: 249,00 knBroj stranica: 624Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Indijansko ljeto – Ostalo
    Avantura s izvanrednom crtačkom i narativnom snagom koja se danas svojom ljepotom nameće kao klasično remek-djelo autorskog stripa.

    U 17. smo stoljeću, u puritanskoj Americi iz vremena prvih kolonija. Traje 'indijansko' ljeto, varljiv kratkotrajni period sunčana vremena pred sam kraj jeseni, kad zima tek treba stići. Radnja je smještena u malom, naizgled spokojnom selu New Canaan čiji je mir narušilo silovanje jedne djevojke, tragičan događaj koji će dati povoda strašnom sukobu između Indijanaca i doseljenika. U pozadini te mržnje je, međutim, mnogo više od jednog nasilnog događaja.

     

    Indijansko ljeto rezultat je prve suradnje između genijalnog pripovjedača, slavnog Huga Pratta i velikog crtača Mila Manare u naponu snage, avantura s izvanrednom crtačkom i narativnom snagom koja se danas svojom ljepotom nameće kao klasično remek-djelo autorskog stripa.


    Scenarist Hugo Pratt, ilustrator Milo Manara. Prevela Ružica Babić.
    Izdavač/Distributer: FibraGodina izdanja: 2017Autor: Hugo PrattCijena: 150,00 knBroj stranica: 176Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Kongo – Ostalo
    Biografska priča o Josephu Conradu, romanopiscu mora i, općenitije, putovanja i pustolovine.

    Svibanj 1890. Kapetan duge plovidbe u britanskoj mornarici, Josef Konrad Korzeniowski, usprkos osjećaju zebnje koji mu nije svojstven, odlazi iz Bruxellesa u Bordeaux, odakle kreće za Kongo... Odlazi na tri godine, no što je to za njega, u usporedbi sa šest godina provedenih na Orijentu ili s boravkom u Australiji. Angažirala ga je jedna belgijska kompanija da preuzme zapovjedništvo na parobrodu koji će ploviti uzvodno do Gornjeg Konga, područja tame… Jer svim je tim vjesnicima svjetlosti službeno misija otići onamo. U ime kralja Leopolda, „svemu što se u Kongu radi osnovni je cilj razvitak teritorija i emancipacija stanovništva" koje valja izvući iz njegovih jezivih običaja. Stvarnost je, dakako, nešto posve drugo, prije svega valja služiti trgovačkim interesima kompanije putem trgovine bjelokosti, i preteći druge europske i arapske zemlje u utrci za kolonizacijom, kako bi bili prvi u čupanju bogatstava iz utrobe te zemlje… 

     

    Objavljena 1899., Srce tame zasigurno je najslavnija i najčešće adaptirana Conradova novela, bilo da je riječ o filmu (Coppola i Herzog, da navedemo samo najpoznatije), televiziji, pa čak i video igri! Pisac je bit svoje priče tražio u samoj srži osobnog iskustva u Kongu. A Christian Perrissin i Tom Tirabosco upravo su na to putovanje usmjerili svoju biografsku priču o Conradu, romanopiscu mora i, općenitije, putovanja i pustolovine.



    Scenarist Cristian Perrissin, crtač Tom Tirabosco. Prevela Marija Spasić.


     
    Izdavač/Distributer: FibraGodina izdanja: 2017Autor: Cristian PerrissinCijena: 120,00 knBroj stranica: 176Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Salvatore – Ostalo
    Duhovita i začudna basna, fantastično prikazana slobodnom, poetskom i slikovitom linijom francuskog majstora Nicolasa De Crécyja.

    Salvatore je neobičan pas. Zbog svojih automehaničarskih sposobnosti, toliko je tražen da je preselio svoju garažu na vrh daleke i teško dostupne planine, u potrazi za mirom i privatnošću. A privatnost mu treba kako bi potajno izgradio nevjerojatan automobil kojim bi preko Atlantika došao do svoje voljene Julie. Istovremeno, pretila i kratkovidna krmača Armandine preko sedam gora i preko sedam mora traži svoje izgubljeno dijete. 

     

    Salvatore, duhovita i začudna basna govori o svijetu (gotovo) poput našeg, fantastično prikazana slobodnom, poetskom i slikovitom linijom francuskog majstora Nicolasa De Crécyja.

    S francuskoga prevela Leni Bastaić.
    Izdavač/Distributer: FibraGodina izdanja: 2017Autor: Nicolas De CrécyCijena: 220,00 knBroj stranica: 224Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Batman : Godina prva – Ostalo
    Godine 1986. Frank Miller i David Mazzucchelli stvorili su ovu revolucionarnu reinterpretaciju Batmanova postanka – tko je i kako je postao.

     

    Napisan nedugo nakon Povratka mračnog viteza, Millerove distopijske bajke o Batmanovim zadnjih danima, Godina prva postavlja pozornicu za novu viziju ovog legendarnog lika. 

     

    Fibrino izdanje sadrži uvodnik Franka Millera, nacrtani pogovor Davida Mazzucchellija, te kompletan scenarij i skice koji daju potpun uvid u nastanak ovog klasika.


    Scenarist Frank Miller, crtač David Mazzucchelli. S engleskoga preveo Josip Sršen.
    Izdavač/Distributer: FibraGodina izdanja: 2017Autor: Frank MillerCijena: 150,00 knBroj stranica: 196Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Batman : Strašan vic – Ostalo
    Mooreovo nezaboravno razmišljanje o tankoj crti koja razdvaja razum od ludila, junaka od zločinca i komediju od tragedije.

    Prije gotovo trideset godina, scenarist Alan Moore i crtač Brian Bolland poklonili su nam pogled na događaje koji su od Jokera učinili ono što jest. Sad nam se njihova moćna mora vraća u novom, konačnom izdanju. 

     

    Joker je Batmanov najnepomirljiviji neprijatelj, ludi genij zločina čiji bizarni pohodi zbunjuju čak i najvećeg detektiva svijeta. No, Joker nije oduvijek bio takav. Prije no što je postao krvavi klaun, prije nego mu je jedan jedini, sudbonosan dan zauvijek obilježio lice i učinio da siđe s uma, bio je od onih koje se Mračni Vitez zakleo štititi - običan, mali čovjek. 

     

    Što je učinilo da od prosječnoga građanina nastane najveće zlo koje je Gotham grad ikad upoznao? Može li Batman zaustaviti Jokera da u vrtlog ubilačkog bezumlja ne uvuče komesara Gordona i njegovu kćer Barbaru? I mogu li dvojica neprijatelja zaustaviti svoj vječiti duel prije nego, po obojicu, bude prekasno? 

     

    Po prvi put predočen u dorađenim, oštrim i potresnim Bollandovim bojama, Batman : Strašan vic je Mooreovo nezaboravno razmišljanje o tankoj crti koja razdvaja razum od ludila, junaka od zločinca i komediju od tragedije.


    S engleskoga preveo Darko Macan.
    Izdavač/Distributer: FibraGodina izdanja: 2017Autor: Alan MooreCijena: 100,00 knBroj stranica: 64Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Četiri europska grada – Publicistika
    Ova je knjiga kruna Žmegačeva znanstvenog djelovanja, točka u kojoj se sastaju sva područja njegovih raznolikih zanimanja i kulturalnih sklonosti.

    "Pariz, Beč, Berlin i Prag su s gledišta hrvatske kulture bili emitivni centri: iz njih su dolazili do nas bitni poticaji u svim područjima umjetnosti i kulture. Podsjetimo se samo uloge Beča u formiranju hrvatske moderne, utjecaja pariza na hrvatsko slikarstvo ili na književno stvaralaštvo (Matoš, Kumičić, Krleža, Ujević), odnosno Berlina na nastajanje hrvatskoga umjetničkog ekspresionizma.

     

    Ova je knjiga kruna Žmegačeva znanstvenog djelovanja, točka u kojoj se sastaju sva područja njegovih raznolikih zanimanja i kulturalnih sklonosti."

    - Krešimir Nemec
    Izdavač/Distributer: Matica hrvatskaGodina izdanja: 2017Autor: Viktor ŽmegačCijena: 250,00 knBroj stranica: 351Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Zvonimir Majdak (1938 – 2017)
    U Zagrebu je u 79. godini života preminuo legendarni književnik i jedan od začetnika proze u trapericama.

    U Zagrebu je u 79. godini života preminuo hrvatski književnik Zvonimir Majdak. 

     

    Majdak je radio kao pjesnik, književni urednik, televizijski scenarist, feljtonist, kritičar, ali najveću slavu stekao je kao pisac romana. I premda je napisao više od 30 romana u raznim žanrovima, najpoznatiji je kao jedan od začetnika proze u trapericama.

     

    Njegov najčuveniji roman je kultni Kužiš, stari moj (1970.) koji je u književnost uveo tada popularni zagrebački žargon i mlade buntovne protagoniste. Roman je doživio veliku popularnost te je adaptiran za kazalište i film. 

     

    Majdak je pisao i druge knjige o mladim autsajderima (Gadni parking), egzistencijalističke romane (Bolest), parodije trivijalnih žanrova (Pazi, tako da ostanem nevina ili Marta i Lela iz Remetinca) i pornografske romane (pod pseudonimom Suzana Rog). 

     

    Prema njegovim knjigama snimljeno je devet filmova. Za svoja djela dobio je 2014. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Sam među Ircima – Proza
    Za čitatelje koji su propustili detaljno pratiti zbivanja u crnogorskoj književnosti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, Miodrag Vuković mogao bi se pokazati njezinom najbolje čuvanom tajnom. Ovaj pisac i novinar svojim je apartnim, originalnim i stilski virtuoznim kratkim pričama od kraja sedamdesetih do svoje smrti 2013. godine utirao sasvim nove prozne smjerove, izravno utječući i na danas mnogo prepoznatljivija književna imena, poput bliskog mu prijatelja Svetislava Basare. Priča u njezinom klasičnom smislu – naracija – povlači se u pozadinu, i pozornicu prepušta jeziku. Način na koji mu Vuković pristupa i prepušta mu se, u potpunosti redefinira ustaljene prozne obrasce. Upravo je jezik, njegova nezadrživa energija, radost imenovanja, njegova prevrednujuća snaga i subverzivni potencijal koji se često ostvaruje kroz britku ironiju – glavni junak ovih furioznih redaka: svaki put kada se suočite s bjelinom margine suočeni ste s ponorom. Predvidjeti kakvim će vas obratom, naizgled niotkud izniklim novim likom (vestern-revolverašem ili kondukterom lokalnog vlaka, golmanom Partizana ili Sherlockom Holmesom samim), ili briljantnom lirskom slikom Vukovićev zaigrani, ludistički jezični stroj zaskočiti posve je nemoguće. Sigurni možete biti samo u jedno: u izgrebenom ogledalu saloona ugledat ćete drhtav, rijetko uhvatljiv lik beskompromisne, vrhunske proze. 
    Izdavač/Distributer: V.B.Z.Godina izdanja: 2017Autor: Miodrag VukovićCijena: 116,10 knBroj stranica: 304Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • projekt@party – Proza
    Roman projekt@party drugi je roman kosovsko-njemačkog pisca Beqëa Cufaja (Dečani, 1970.), objavljen 2011. na albanskom jeziku, a potom 2012. i na njemačkome, nakon čega je knjiga postigla velik uspjeh kod njemačke, austrijske i švicarske književne kritike koja je o njoj imala samo riječi hvale.

    Nakon dvostrukog sloma koji je doživio u privatnom životu, njemački profesor odluči napustiti siguran posao na sveučilištu kako bi se angažirao u mirovnoj misiji kao predstavnik Ujedinjenih naroda u jednome od mnogih kriznih područja u svijetu. Riječ je o zemlji koja je još donedavno bila pogođena krvavim i razarajućim ratom, čije stanovništvo vapi za mirom i međunarodnom pomoći.

    No ubrzo po dolasku „ondje dolje" postaje mu sve jasnije proturječje između te uništene zemlje u kojoj stanovništvo oskudijeva s najosnovnijim egzistencijalnim potrebama i apsurdno birokratiziranih i neučinkovitih međunarodnih struktura, koje čini šaroliko društvo idealista, avanturista i karijerista koji svoje dane provedene u uredima začinjavaju burnim noćnim životom…

    Ovaj roman Beqëa Cufaja prva je otvorena i višeslojna kritika rada i djelovanja međunarodnih mirovnih misija na ovim prostorima… 

    Preveo s albanskoga: Giulian Hamitaj
    Izdavač/Distributer: V.B.Z.Godina izdanja: 2017Autor: Beqë CufajCijena: 99,00 knBroj stranica: 128Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Moja borba, Četvrta knjiga – Proza
    U četvrtom dijelu uronjeni smo u katkada klaustrofobičan, ali smirujući i veličanstven svijet beskrajne arktičke zime.

    U četvrtom dijelu Moje borbe Karla Ovea Knausgårda pratimo osamnaestogodišnjega Karla Ovea, koji napokon živi sam u malom i izoliranom ribarskom selu na sjeveru Norveške, gdje se zaposlio kao učitelj u osnovnoj školi. Zimsko vrijeme u okrutnoj studeni Karl Ove provodi u uskom društvu lokalaca iz Hafjorda, koji živote krate poslom, opijanjem, zezancijom i razgovorom o djevojkama.

     

    Stalno ga progone unutrašnji demoni i pritom osjeća strašno poniženje zbog nedostatka romantičnog iskustva, dok se ne ohrabri sasvim malim, gotovo beznačajnim pobjedama. Uronjeni smo u katkada klaustrofobičan, ali smirujući i veličanstven svijet beskrajne arktičke zime, gdje izgaraju sjećanja i tjelesne opsesije mlađahnoga protagonista koji mora donijeti tešku odluku: hoće li započeti novi život pisca ili će od takve budućnosti odustati.

    S norveškoga prevela Anja Majnarić.
    Izdavač/Distributer: Naklada OceanMoreGodina izdanja: 2017Autor: Karl Ove KnausgårdCijena: 160,00 knBroj stranica: 416Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • 'Nikad nisam izašao iz dječjeg svijeta'
    Na Booksinoj tribini 'Strip-tease' gostovao je strip crtač i scenarist Krešimir Biuk.

    Na Booksinoj tribini Strip-tease gostovao je crtač i scenarist Krešimir Biuk. Tribinu je vodio i tekst priredio Matko Vladanović.

    ***

     

    Kad si se prvi put počeo bosti u venu, tj. kad si se navukao na stripove?

     

    Negdje u trećem osnovne. Bob Solanović, dvojica prijatelja i ja imali smo bilježnice - i to većinom s crtama, čak se nismo ni potrudili nabaviti prave – u kojima smo počeli sa stripovima. Nacrtaš svoj, daš frendu, onda on nešto nacrta, i tako je nastala naša 'Stripoteka'. Bilo je tu raznih žanrova. Krimića, SF-a, westerna, štrumfova i svačega. Neke od tih bilježnica još uvijek imam. 

     

    Kao čitatelj krenuo sam, kao i većina, sa Zagorom. Čitao sam sve iz Zlatne serije, ali Zagor me najviše povukao, zbog tih nekih avantura koje su zadirale u SF i fantasy. Nakon toga sreo sam se s Taličnim Tomom i Asterixom i to je bilo to. Nisam nikad htio crtati Zagora. Htio sam crtati kao Uderzo, ali to se nikad nije desilo.

     

    Kad si se odlučio stripom baviti (polu)profesionalno?

     

    Bob i ja smo upoznali ove malo zešće ljude, Džuku (Goran Sudžuka) i pokojnog Eddyja (Edvin Biuković) koji su nas uputili kako se to uopće radi. Tad je krenuo časopis Prvi izbor u kojem sam prvi put napravio strip i za njega dobio novce. To je časopis za djecu od 1. do 4. razreda osnovne i tamo sam se zadržao trinaest godina. Jako mi je to bilo izazovno. Kad sam krenuo, bio mi je baš gušt. Bilo je perioda u kojima bi mi urednica rekla da im više ne trebam i tad bi mi bilo žao. Djeca su baš fora publika. Nema muljanja. 

     

    Kako si se prilagođavao djeci? Koliko ti je bilo zahtjevno trinaest godina vraćati se dječjem svijetu?

     

    Mentalno nikad nisam izašao iz tog dječjeg svijeta tako da to nije predstavljalo neki problem. U početku sam imao dvije stranice stripa pa neko vrijeme četiri i sve je to išlo bez problema. Bilo je tu dosta auto-cenzure. Pretpostaviš da nešto neće ići i onda to ne staviš. Urednica bi me 'cenzurirala' na mjestima gdje nisam očekivao. Bio sam nacrtao neku vješticu koja je izgledala kao Carla del Ponte i to nije prošlo :) 

     

    Osim u Prvom izboru, radio si stripove i za Ticin Endem. Gdje si slobodniji, u fanzinskom okruženju ili u časopisu za djecu?

     

    Čovjek bi rekao fanzin, kao – slobodan si, radiš što hoćeš i možeš se izraziti, ali na kraju sam bio zadovoljniji kad sam imao okvire. Kad sam nakon nekog vremena pogledao napravljene stripove, primijetio sam da mi bolje funkcioniraju ovi koje sam radio u dječjim časopisima nego ovi koje sam radio 'sam'.

     

    Što danas radiš drugačije naspram vremena kad si počinjao?

     

    Počeo sam malo realističnije crtati ljude, ali samo malo. Realistični mi stil ipak nije zanimljiv za crtanje. Najzanimljivije mi je crtati polurealistično ili skroz stilizirano. Takav crtež nije nužno jednostavniji za napraviti od realističnog crteža, ali meni je. Uvijek mi je bio draži i to valjda proizlazi iz stripova koje sam čitao. Trebaš biti dosta vičan da bi nacrtao realistički strip koji ne bi bio ukočen, a ja mrzim ukočene stripove. Ima dobrih ukočenih stripova, ali kad ih ja napravim, to mi se onda ne sviđa. 

     

    Što ti je dobar strip?

     

    Dobar strip ne gnjavi i dobro se osjećaš kad ga pročitaš. Ako je dobra priča, a loš crtež, može proći. Ovisi koliko je loš crtež. Sve rjeđe čitam stripove koji su dobro nacrtani, a imaju lošu radnju. Čitanje me veseli kao i prije, samo sad neke stvari gledam drugačije. Primjećujem kako su stvari napravljene, kako su dobre neke dosjetke, kako su riješene neke scene itd. Ne opterećujem se analizom, ali to dolazi podsvjesno. 

     

    Za ovogodišnji CRŠ si pripremio Denija Sparinu. O čemu je riječ?

     

    Deni Sparina je policajac u mirovini. Nakon mirovine bavio se poljoprivredom, ali se tu nije našao pa se počeo bavit privatnim istražiteljstvom, rješavao je male slučajeve dok nije naletio na veliki. Bit će osamdesetak strana stripa i nešto popratnog materijala. Već dugo nisam crtao strip s ljudima pa će ovo biti drukčije. 

     

    Radim stripove kad imam vremena i kad me uhvati neka tema. Osnovna ideja padne na pamet nenadano, bilo gdje, u razgovoru ili na poslu pa je razvijam uglavnom kad sam slobodan. Zato je rad na Deniju trajao oko godinu i pol dana.  

     

    Što planiraš dalje?

     

    Postoji projekt svih projekata, kojem sam ja samo scenarist. U pitanju je šest crtača. Šest priča po deset stranica. Na kraju bi trebao ispast SF. Prva i druga epizoda se nisu počele radit, ali treća jest (crta je Ive Svorcina). Strip će se zvati Parlight Starlov. Ime je nastalo iz zezancije prema stripu Starlight našeg poznatog crtača Gorana Parlova, nedavno je izašao i na hrvatskom jeziku. 

     

    Sebo [Sebastijan Čamagajevac] me pitao jel bi mu napravio scenarij za kratku priču o Parlight Starlovu (u našem slučaju riječ je o liku) pa sam je i napravio. Sebo nije počeo crtat pa sam napravio drugu. Napravio sam pet epizoda i sad radim šestu. Cijela je spika trebala biti sa Sebastijanom kao crtačem, ali je on shvatio da to neće biti izvedivo pa su uletili drugi crtači. Pošto je riječ o neprofitabilnom projektu, pitanje je koliko će dečki imat vremena. Ako bude gotovo za CRŠ 2018., bit će super. 

     

    Koliko su ti Internet i ostale tehnološke stvari promijenile rad na stripu? Papir ili ekran?

     

    Što se mene tiče, nisu. Crtam, ponudim, netko primi, netko ne. Većinom prime. Što se tiče digitalizacije, tu nisam investirao u sebe. Još uvijek crtam rukom na papiru, a najveći digitalni doseg mi je bojanje dječjih stripova u Photoshopu. 

     

    Osobno nemam problema s čitanjem na ekranu, ali mi je draži papir. Zasad imamo dovoljno materijala na papiru, a kad se to potroši, onda ćemo vidjet. Meni je drago da ljudi čitaju stripove pa makar to radili na tabletu ili na ekranu od kompa. Kako će to biti u budućnosti, tko bi ga znao. Kako stvari zasad stoje, papiru još nije došao kraj. 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Nagrada Janko Polić Kamov 2017
    HDP nagrađuje najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku. Rok za prijavu: 26.7.2017.

    Hrvatsko društvo pisaca (HDP) raspisalo je natječaj za četvrtu godišnju nagradu Janko Polić Kamov koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku (proza, poezija, drama). Kriterij odabira prvenstveno je književna izvrsnost, ali nagrada također promiče inovativnost, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu. 

    Ove godine u izbor ulaze djela objavljena u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 30. lipnja 2017. godine.

     

    Četiri primjerka knjige valja poslati na adresu: Hrvatsko društvo pisaca, Basaričekova 24, 10 000 Zagreb.

     

    Rok za predaju je 26. srpnja 2017., a u slučaju dostave na adresu - prijave se primaju od 9 do 14 sati.

     

    Nagrada Kamov sastoji se od novčanog iznosa od 10.000 kn i statue. Žiri čine Nikola Petković, Boris Postnikov i lanjska pobjednica Ivana Rogar. Žiri će objaviti listu finalista u listopadu, a dobitnik nagrade biti će proglašen 17. studenoga na Kamovljev rođendan.

    Pravilnik nagrade može se pronaći na ovoj web stranici.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Tko je napisao najbolji sonet?
    U četvrtak 20. srpnja u Atelijeru Meštrović održat će se četvrto izdanje Petrarca Festa.

    Svečana dodjela nagrada četvrtog izdanja Petrarca Festa održat će se 20. srpnja 2017. u 20 sati u Atelijeru Meštrović u Zagrebu. 
     

    Nagrađene sonete čitat će glumica i glumci Sara Stanić, Luka Bulović i Karlo Došen, a na gitari nastupa Ana Avramov. 


    Petrarca Fest je međunarodni pjesnički festival posvećen formi soneta. Festival se od 2014. godine tradicionalno organizira u Zagrebu u povodu proslave rođendana Francesca Petrarce, 20. srpnja, a u Atelijeru Meštrović održava se već tradicionalno treći put
     

    Ove godine na natječaj se prijavilo više od 50 autora i autorica s dvjestotinjak soneta koji su mogli biti napisani na svim jezicima bivše Jugoslavije, ali i na bugarskom jeziku, a članovi/ce ovogodišnjeg žirija bili su Tomislav Augustinčić, Sanja Baković i Tanja Žarić.
     

    Nagrade za autore i autorice najboljih soneta osiguralo je Hrvatsko društvo pisaca.


    Ostali detalji o festivalu mogu se pronaći na web stranici i Facebook profilu. 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Nagrada Janko Polić Kamov 2017
    HDP nagrađuje najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku. Rok za prijavu: 26.7.2017.

    Hrvatsko društvo pisaca (HDP) raspisalo je natječaj za četvrtu godišnju nagradu Janko Polić Kamov koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku (proza, poezija, drama). Kriterij odabira prvenstveno je književna izvrsnost, ali nagrada također promiče inovativnost, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu. 

    Ove godine u izbor ulaze djela objavljena u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 30. lipnja 2017. godine.

     

    Četiri primjerka knjige valja poslati na adresu: Hrvatsko društvo pisaca, Basaričekova 24, 10 000 Zagreb.

     

    Rok za predaju je 26. srpnja 2017., a u slučaju dostave na adresu - prijave se primaju od 9 do 14 sati.

     

    Nagrada Kamov sastoji se od novčanog iznosa od 10.000 kn i statue. Žiri čine Nikola Petković, Boris Postnikov i lanjska pobjednica Ivana Rogar. Žiri će objaviti listu finalista u listopadu, a dobitnik nagrade biti će proglašen 17. studenoga na Kamovljev rođendan.

    Pravilnik nagrade može se pronaći na ovoj web stranici.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Tko je napisao najbolji sonet?
    U četvrtak 20. srpnja u Atelijeru Meštrović održat će se četvrto izdanje Petrarca Festa.

    Svečana dodjela nagrada četvrtog izdanja Petrarca Festa održat će se 20. srpnja 2017. u 20 sati u Atelijeru Meštrović u Zagrebu. 
     

    Nagrađene sonete čitat će glumica i glumci Sara Stanić, Luka Bulović i Karlo Došen, a na gitari nastupa Ana Avramov. 


    Petrarca Fest je međunarodni pjesnički festival posvećen formi soneta. Festival se od 2014. godine tradicionalno organizira u Zagrebu u povodu proslave rođendana Francesca Petrarce, 20. srpnja, a u Atelijeru Meštrović održava se već tradicionalno treći put
     

    Ove godine na natječaj se prijavilo više od 50 autora i autorica s dvjestotinjak soneta koji su mogli biti napisani na svim jezicima bivše Jugoslavije, ali i na bugarskom jeziku, a članovi/ce ovogodišnjeg žirija bili su Tomislav Augustinčić, Sanja Baković i Tanja Žarić.
     

    Nagrade za autore i autorice najboljih soneta osiguralo je Hrvatsko društvo pisaca.


    Ostali detalji o festivalu mogu se pronaći na web stranici i Facebook profilu. 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Zagonetka s neobaveznim raspletom
    Spor tempo radnje u romanu 'Omara' Ive Ušćumlić dobro korespondira s atmosferom uzavrelog i nervoznog Zagreba.

    Kao i prozni prvenac Ive Ušćumlić Duhovi, i njezin novi roman Omara po mnogočemu je obiteljska priča. Nevena Ramljak, vlasnica male knjigovodstvene tvrke, dobro situirana žena u četrdesetima bez dugova ili neprijatelja, jednoga dana naprasno nestane, ostavivši supruga i njihove dvije kćeri. Jedan od fokalizatora iz čijih perspektiva saznajemo o razdoblju prije i poslije ovog događaja Nevenin je zbunjeni i izgubljeni suprug Vlado, koji jedva da uspijeva pojmiti da je ona uopće nestala, a kamoli pokušati proniknuti u taj misterij; drugi je novinarka Branka, koja uporedo s angažmanom na osjetljivim i potencijalno opasnim temama pokušava izaći na kraj s nesređenošću vlastitog emotivnog života; treći je sama Nevena. Veći dio romana smješten je u 2016., kad se nestanak i dogodio, no pratimo i još jedan vremenski plan, onaj ratnih i poratnih devedesetih. 

     

    Kao što se može naslutiti iz naslova, Omara nas uvodi u velegrad usijanih ulica, uspuhanih i preznojenih ljudi, i akumulirane nervoze i iritacije – riječju, u Zagreb kiptećeg lipnja 2016. Kao netko tko izrazito loše reagira na vrućinu, posve impresionistički mogu posvjedočiti da je atmosfera Omare, barem što se tiče dionica smještenih u 2016., iznimno uspjela. Čitajući je za ovogodišnjih, ne puno svježijih lipanjskih dana, svakih nekoliko pasusa u zraku bih osjetio zagušljivost kao da sam stisnut u neklimatiziranom tramvaju, a u glavi bi mi počelo lebdjeti kao da mi je tlak naglo pao. 

     

    Pokušam li teorijski legitimirati svoj doživljaj, sugestivnost ove proze u dobroj bih mjeri mogao pripisati činjenici da je autorica ovladala registrom i stilom 'tvrdog' realizma, na kakav nemali broj domaćih autorica i autora pretendira, no često s poprilično oskudnim rezultatima. Roman je ne samo napučen zagrebačkim toponimima, i ne samo da se u bitnoj mjeri naslanja na suvremenu zagrebačku povijest, nego doista nastoji mapirati Zagreb iznimno sličan onome koji smo mogli upoznati izvan književnosti, u to rano i vrelo lanjsko ljeto. 

     

    Vjerojatno je i već iz gore priložene skice jasno da se drugi roman Ive Ušćumlić, osim u ključu obiteljske drame, može čitati i kao krimi pripovijest. Ovdje neću špekulirati o tome koje sve 'sheme' i 'matrice' čine kriminalistički žanr, i u kojoj mjeri one trebaju biti zastupljene da bismo neko djelo proglasili krimićem – na što se domaća kritika po defaultu okreće – i umjesto toga ću konstatirati da je Omara dijelom kodirana i kao krimić. Štoviše, čini mi se da je ultrarealistički postupak u Omari inspiriran sličnim praksama u skandinavskoj krimi i noir prozi. 

     

    Gledano u ključu krimića, ovo je djelo zanimljivo kontrastirati sa serijalom o Mimi Želimira Periša: i Perišev dalmatinoir (Diana Matulić) i metropolski pseudo-noir Ive Ušćumlić (nazovimo ga ovom prilikom tako) sjajna su 'ljetna lektira' ne samo u smislu potencijalne praktične iskoristivosti, nego i na planu atmosfere i tematike. Međutim, dok Perišev prikazivački postupak računa s aproksimacijama, Ušćumlić je dokumentaristički precizna, te se usput služi i pseudo-dokumentarističkim zahvatima poput uvrštavanja vijesti iz medija u tekst; dok su Periševi junaci u stalnoj egzistencijalnoj stisci, oni Ušćumlićkini predaju se introspekciji u relativnoj sigurnosti svojih srednjeklasnih života; što je možda najupadljivije, tempo radnje je kod Periša frenetičan, a kod Ušćumlić se u cijelom romanu dogodi otprilike onoliko koliko u dva poglavlja kod njenog kolege.

     

    Izbor sporoga, često i lijenog tempa radnje i pripovijedanja svakako je primjeren. On ujedno dobro korespondira s atmosferom uzavrelog i nervoznog grada, dok na drugoj razini ostavlja prostor za retrospektivne izlete i za razvijanje pozadinskih priča, kroz koje autorica pripušta čitatelja u unutarnji život likova i mrežu njihovih međusobnih veza i odnosa. Ipak, spori ritam radnje povremeno djeluje i kontraproduktivno, tako da rezultira i razvučenim i dosadnjikavim dionicama. Najčešće su posrijedi digresivna razmišljanja o naravi ljudskih veza i odnosa, u kojima se autorici dogodi i da sklizne u opća mjesta i formulaične iskaze. Istina, budući da su uglavnom posrijedi dumanja njenih likova ("Kako sve krene krivo? Kad ljubav počne gubiti opojan sjaj, kad se počneš odljubljivati, kad se dogodi trenutak da se otrijezniš od bajke i zašto se itko trijezni?", pita se, recimo, Vlado), patetiku dijelom možemo svaliti i na njihove osobnosti. U svakom slučaju, kao kontrapunkt razvučeni(ji)m dionicama spomenut ću epizodu s Vladinim posjetom vidovnjakinji, koja je dovoljno dramatična i 'udarna' da bi vjerojatno mogla funkcionirati i kao samostalna kratka priča.

     

    Sama strutktura zapleta i cijele pripovijesti uvjerljivo je sklopljena i čvrsto zatvorena. Dok je Igoru Gajinu među ostalim zasmetalo i to što se Vlado tek relativno kasno sjeti prekopati Neveninu SMS i elektronsku poštu, za mene se ovo rješenje uklapa u cjelokupnu konstrukciju pripovijesti i registar u kojem je ispripovijedana. Naime, upravo je 'realistično', na način na koji to očekujemo u prozi poput Omare, da se ljudi u situaciji u kakvoj se Vlado nalazi ne krenu spontano igrati detektiva: šok i nevjerica, a onda bol i depresija kod većine ljudi ipak nadjačavaju poriv za praćenjem tragova i rješavanjem zagonetke. Recimo, njega posebno pogađa činjenica da je odjednom o Neveni počeo govoriti, pa i razmišljati u prošlome vremenu, kao da je umrla, te ulaže svjestan napor da to ne čini. Štoviše, Vlado i ranije u romanu na trenutku pomisli da se neki trag možda krije u njenom mobitelu, no tu hipotezu brzo i odbaci, zaključivši – opet, poprilično realistično – kako "[...] da ima nečeg važnog u tom mobitelu, zar ga ne bi ponijela sa sobom kamo god je otišla?"

     

    S drugim prigovorom koji Gajin upućuje Omari, a koji glasi da je konačno objašnjenje misterija Nevenina nestanka nategnuto, ipak se mogu složiti. Naime, doznajemo da se sve moglo odigrati kako jest i ostati tajnom zbog činjenice da su nadzorne kamere "nekom slučajnošću" propustile snimiti ne jedan događaj ili čin, nego cijelu sekvencu događaja. Ovakvo objašnjenje moglo bi funkcionirati u nekoj drugoj vrsti proze, u književnim svjetovima u kojima dinamika neobjašnjivih slučajnosti i podudarnosti figurira kao punopravno fabularno sredstvo; međutim, realistički registar koji Ušćumlić od početka brižljivo gradi i sredstva kojima (uspješno) podebljava dojam realizma ne dopuštaju obustavu nevjerice (suspension of disbelief) u onoj mjeri u kojoj bi to drugdje bilo moguće. 

     

    S druge strane, ova pripovijest ipak nije whodunnit: razrješenje ili eventualni izostanak razrješenja zagonetke nisu u njezinom fokusu. Bez obzira na nedoraslost raspleta ostatku romana, u nekim drugim aspektima Omara i dalje izvrsno funkcionira – tim prije što odgovor na pitanje što se zbilo s Nevenom Ramljak čini tek jedan od nekoliko 'raspleta' u nizu. Priča o Vladinoj borbi, bijesu i očaju, te otkrićima do kojih dolazi i likovima koje susreće u svojoj potrazi kvalitetno je, zanimljivo i napeto štivo taman i ne saznali što se doista dogodilo. Uostalom, Omaru zatvara epilog koji donosi 'rješenje' na drugoj, osobnoj razini, koja je za ovaj roman ipak značajnija.

    Epizodu koja prikazuje Neveninu sudbinu možda možemo i precrtati, na način na koji angažirani čitatelji u pjesničkim knjigama iz knjižnice precrtavaju stihove koji ih žuljaju.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Zagonetka s neobaveznim raspletom
    Spor tempo radnje u romanu 'Omara' Ive Ušćumlić dobro korespondira s atmosferom uzavrelog i nervoznog Zagreba.

    Kao i prozni prvenac Ive Ušćumlić Duhovi, i njezin novi roman Omara po mnogočemu je obiteljska priča. Nevena Ramljak, vlasnica male knjigovodstvene tvrke, dobro situirana žena u četrdesetima bez dugova ili neprijatelja, jednoga dana naprasno nestane, ostavivši supruga i njihove dvije kćeri. Jedan od fokalizatora iz čijih perspektiva saznajemo o razdoblju prije i poslije ovog događaja Nevenin je zbunjeni i izgubljeni suprug Vlado, koji jedva da uspijeva pojmiti da je ona uopće nestala, a kamoli pokušati proniknuti u taj misterij; drugi je novinarka Branka, koja uporedo s angažmanom na osjetljivim i potencijalno opasnim temama pokušava izaći na kraj s nesređenošću vlastitog emotivnog života; treći je sama Nevena. Veći dio romana smješten je u 2016., kad se nestanak i dogodio, no pratimo i još jedan vremenski plan, onaj ratnih i poratnih devedesetih. 

     

    Kao što se može naslutiti iz naslova, Omara nas uvodi u velegrad usijanih ulica, uspuhanih i preznojenih ljudi, i akumulirane nervoze i iritacije – riječju, u Zagreb kiptećeg lipnja 2016. Kao netko tko izrazito loše reagira na vrućinu, posve impresionistički mogu posvjedočiti da je atmosfera Omare, barem što se tiče dionica smještenih u 2016., iznimno uspjela. Čitajući je za ovogodišnjih, ne puno svježijih lipanjskih dana, svakih nekoliko pasusa u zraku bih osjetio zagušljivost kao da sam stisnut u neklimatiziranom tramvaju, a u glavi bi mi počelo lebdjeti kao da mi je tlak naglo pao. 

     

    Pokušam li teorijski legitimirati svoj doživljaj, sugestivnost ove proze u dobroj bih mjeri mogao pripisati činjenici da je autorica ovladala registrom i stilom 'tvrdog' realizma, na kakav nemali broj domaćih autorica i autora pretendira, no često s poprilično oskudnim rezultatima. Roman je ne samo napučen zagrebačkim toponimima, i ne samo da se u bitnoj mjeri naslanja na suvremenu zagrebačku povijest, nego doista nastoji mapirati Zagreb iznimno sličan onome koji smo mogli upoznati izvan književnosti, u to rano i vrelo lanjsko ljeto. 

     

    Vjerojatno je i već iz gore priložene skice jasno da se drugi roman Ive Ušćumlić, osim u ključu obiteljske drame, može čitati i kao krimi pripovijest. Ovdje neću špekulirati o tome koje sve 'sheme' i 'matrice' čine kriminalistički žanr, i u kojoj mjeri one trebaju biti zastupljene da bismo neko djelo proglasili krimićem – na što se domaća kritika po defaultu okreće – i umjesto toga ću konstatirati da je Omara dijelom kodirana i kao krimić. Štoviše, čini mi se da je ultrarealistički postupak u Omari inspiriran sličnim praksama u skandinavskoj krimi i noir prozi. 

     

    Gledano u ključu krimića, ovo je djelo zanimljivo kontrastirati sa serijalom o Mimi Želimira Periša: i Perišev dalmatinoir (Diana Matulić) i metropolski pseudo-noir Ive Ušćumlić (nazovimo ga ovom prilikom tako) sjajna su 'ljetna lektira' ne samo u smislu potencijalne praktične iskoristivosti, nego i na planu atmosfere i tematike. Međutim, dok Perišev prikazivački postupak računa s aproksimacijama, Ušćumlić je dokumentaristički precizna, te se usput služi i pseudo-dokumentarističkim zahvatima poput uvrštavanja vijesti iz medija u tekst; dok su Periševi junaci u stalnoj egzistencijalnoj stisci, oni Ušćumlićkini predaju se introspekciji u relativnoj sigurnosti svojih srednjeklasnih života; što je možda najupadljivije, tempo radnje je kod Periša frenetičan, a kod Ušćumlić se u cijelom romanu dogodi otprilike onoliko koliko u dva poglavlja kod njenog kolege.

     

    Izbor sporoga, često i lijenog tempa radnje i pripovijedanja svakako je primjeren. On ujedno dobro korespondira s atmosferom uzavrelog i nervoznog grada, dok na drugoj razini ostavlja prostor za retrospektivne izlete i za razvijanje pozadinskih priča, kroz koje autorica pripušta čitatelja u unutarnji život likova i mrežu njihovih međusobnih veza i odnosa. Ipak, spori ritam radnje povremeno djeluje i kontraproduktivno, tako da rezultira i razvučenim i dosadnjikavim dionicama. Najčešće su posrijedi digresivna razmišljanja o naravi ljudskih veza i odnosa, u kojima se autorici dogodi i da sklizne u opća mjesta i formulaične iskaze. Istina, budući da su uglavnom posrijedi dumanja njenih likova ("Kako sve krene krivo? Kad ljubav počne gubiti opojan sjaj, kad se počneš odljubljivati, kad se dogodi trenutak da se otrijezniš od bajke i zašto se itko trijezni?", pita se, recimo, Vlado), patetiku dijelom možemo svaliti i na njihove osobnosti. U svakom slučaju, kao kontrapunkt razvučeni(ji)m dionicama spomenut ću epizodu s Vladinim posjetom vidovnjakinji, koja je dovoljno dramatična i 'udarna' da bi vjerojatno mogla funkcionirati i kao samostalna kratka priča.

     

    Sama strutktura zapleta i cijele pripovijesti uvjerljivo je sklopljena i čvrsto zatvorena. Dok je Igoru Gajinu među ostalim zasmetalo i to što se Vlado tek relativno kasno sjeti prekopati Neveninu SMS i elektronsku poštu, za mene se ovo rješenje uklapa u cjelokupnu konstrukciju pripovijesti i registar u kojem je ispripovijedana. Naime, upravo je 'realistično', na način na koji to očekujemo u prozi poput Omare, da se ljudi u situaciji u kakvoj se Vlado nalazi ne krenu spontano igrati detektiva: šok i nevjerica, a onda bol i depresija kod većine ljudi ipak nadjačavaju poriv za praćenjem tragova i rješavanjem zagonetke. Recimo, njega posebno pogađa činjenica da je odjednom o Neveni počeo govoriti, pa i razmišljati u prošlome vremenu, kao da je umrla, te ulaže svjestan napor da to ne čini. Štoviše, Vlado i ranije u romanu na trenutku pomisli da se neki trag možda krije u njenom mobitelu, no tu hipotezu brzo i odbaci, zaključivši – opet, poprilično realistično – kako "[...] da ima nečeg važnog u tom mobitelu, zar ga ne bi ponijela sa sobom kamo god je otišla?"

     

    S drugim prigovorom koji Gajin upućuje Omari, a koji glasi da je konačno objašnjenje misterija Nevenina nestanka nategnuto, ipak se mogu složiti. Naime, doznajemo da se sve moglo odigrati kako jest i ostati tajnom zbog činjenice da su nadzorne kamere "nekom slučajnošću" propustile snimiti ne jedan događaj ili čin, nego cijelu sekvencu događaja. Ovakvo objašnjenje moglo bi funkcionirati u nekoj drugoj vrsti proze, u književnim svjetovima u kojima dinamika neobjašnjivih slučajnosti i podudarnosti figurira kao punopravno fabularno sredstvo; međutim, realistički registar koji Ušćumlić od početka brižljivo gradi i sredstva kojima (uspješno) podebljava dojam realizma ne dopuštaju obustavu nevjerice (suspension of disbelief) u onoj mjeri u kojoj bi to drugdje bilo moguće. 

     

    S druge strane, ova pripovijest ipak nije whodunnit: razrješenje ili eventualni izostanak razrješenja zagonetke nisu u njezinom fokusu. Bez obzira na nedoraslost raspleta ostatku romana, u nekim drugim aspektima Omara i dalje izvrsno funkcionira – tim prije što odgovor na pitanje što se zbilo s Nevenom Ramljak čini tek jedan od nekoliko 'raspleta' u nizu. Priča o Vladinoj borbi, bijesu i očaju, te otkrićima do kojih dolazi i likovima koje susreće u svojoj potrazi kvalitetno je, zanimljivo i napeto štivo taman i ne saznali što se doista dogodilo. Uostalom, Omaru zatvara epilog koji donosi 'rješenje' na drugoj, osobnoj razini, koja je za ovaj roman ipak značajnija.

    Epizodu koja prikazuje Neveninu sudbinu možda možemo i precrtati, na način na koji angažirani čitatelji u pjesničkim knjigama iz knjižnice precrtavaju stihove koji ih žuljaju.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Svi na Urlaub!
    Ljeto je u punom jeku i Booksa će, po tradiciji, uskoro zatvoriti svoja vrata na dva-tri tjedna. Nerado, ali što se mora ne smije biti teško!

    Najednom je jako zafriškalo i Ana je iz haljinice boje fuksije uskočila u duge rukave. Nitko ne želi navući hunjavicu prije odlaska na godišnji odmor! Nadstojnik Lućano još uvijek nije odlučio kojeg će točno dana zakračunati vrata kombinata i poslati ljudstvo na Urlaub. Kao čovjek nemirna i radišna duha najradije bi ukinuo kolektivni godišnji, ali tako je već desetljećima i nije baš pametno rušiti tradiciju. Dirni im u svetinju i od krotke janjadi djelatnici bi se istog trena pretvorili u vukodlake. Čim se pojavi prvi kukurijek u vrtu, svi počnu pričati o godišnjem, kuju planove i sanjare o bajkovitim destinacijama.

    No, planovi su jedno, a surova stvarnost nešto potpuno drugo. Neki će se možda fakat i odmoriti i uhvatiti lijepu boju, ali zapravo će većina djelatnika na godišnjem spojiti ugodno s korisnim. A evo i nekih mjesta na kugli zemaljskoj gdje će tijekom kolovoza boraviti kotačići literarne ubožnice Booksa:

    Mateja će ovog ljeta u Češku, posjetit će Liberečki kraj gdje će se priključiti ekspediciji čeških pustolova i krenuti tragom legende o vilinskim bićima koja navodno već stoljećima žive na ovom području, pišu pjesme i igraju hokej. Većina tih bića zovu se Zuzana, ali nitko još nije uspio dokazati njihovo postojanje. Držimo fige našoj Mateji, možda se baš njoj posreći!

    Posljednjih par sezona Ana se odala ronjenju i podvodnom ribolovu. U omiškom akvatoriju usavršiti će tehniku šuljanja i prišuljavanja raznim morskim bićima. U prvom redu želja joj je naučiti kako se prišuljati gnjevnom omiškom oktopusu, te ga proburaziti harpunom što uopće nije lako. Dio odmora provest će, dakako, i uz dobro štivo. U boršu je već pospremila djela Senka Karuze i Kristiana Novaka.

    Damjan je jedini član kombinata koji ove godine nije morao razbijati glavu gdje će. Još prije tri tjedna odvezen je u Banju Koviljaču. U poznatom lječilištu proći će brojne tretmane i, nadamo se iskreno, naučiti kako se nositi s velikim, značajnim književnim djelima i možda se jednom za svagda lišiti ambicije da i sam napiše veliki američki roman. Zdravlje je ipak najvažnije!

    Život nisu samo avanture. Dunja Draguljče napokon je to shvatila i ovo ljeto provest će u Belišću, u krugu obitelji i prijatelja. Naučit će raditi makovnjaču i druge slastice, ići će s prijateljima na Dravu, peći kukuruz, čitati Rilkea i možda, zašto ne, početi razmišljati o uplovljavanju u bračnu luku. Možda ne baš ove godine, ali jednog dana čovjek mora okačiti bubnjeve o klin.

    André je došao u Booksu na mjesto pomoćnog redara, a igrom slučaja počeo je obavljati raznorazne špijunske zadaće za Nadstojnika. Nije se baš proslavio, ali taj špijunski zanat nekako mu se uvukao pod kožu, pa će dobar dio godišnjeg o trošku kombinata provesti na Korčuli u ljetnoj školi za literarne špijune gdje će naučiti vještine vrhunskog prerušavanja i svladavanja različitih narječja.

    Pažljivom analizom književnih kritika objavljenih na booksa.hr u posljednjem kvartalu uočeno je kako Booksina mlada nada, Ivan T., ima preblagu ruku. Gotovo u svakoj knjizi pronašao je nekaj dobro i pozitivno. Mladac mora očvrsnuti, zaključeno je, pa će umjesto na godišnji odmor biti poslan u zloglasni Centar za obuku književnih kritičara koji se nalazi negdje na Velebitu. Međunarodna ekipa instruktora za svega tri tjedna ubit će svaki trag milosrđa u polaznicima. Navodno samo 6% mladih kritičara uspije izdržati surovi trenažni proces. Nadajmo se da će Ivan T. biti među njima!

    Na koncu, i Nadstojnik se mora odmoriti, ta i on je samo čovjek. Dakako, pravi Nadstojnik ne može si priuštiti stopostotno puštanje mozga na pašu, jer na njemu su sve najveće brige i zadaće. Godišnji odmor Nadstojnik Lućano provest će dijelom na Kanarima, a dijelom u Cancunu i ne bi on sam možda ni išao, ali radi mira u kući mora. Zaručnica Yvette, inače vlasnica lanca plesnih škola po Hrvatskoj i Sloveniji, sve je uredila i tako ga jadnog stjerala u kut. Zaslužuješ odmor, bjeloputi čovječe, rekla je, i Nadstojnik nije imao kamo.

    Nema Bookse noge, pa da će negdje pobjeći. Bit će na istom mjestu, u srcu Districta!

    ***

    F.B., 14. srpnja 2017., Zagreb
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Svi na Urlaub!
    Ljeto je u punom jeku i Booksa će, po tradiciji, uskoro zatvoriti svoja vrata na dva-tri tjedna. Nerado, ali što se mora ne smije biti teško!

    Najednom je jako zafriškalo i Ana je iz haljinice boje fuksije uskočila u duge rukave. Nitko ne želi navući hunjavicu prije odlaska na godišnji odmor! Nadstojnik Lućano još uvijek nije odlučio kojeg će točno dana zakračunati vrata kombinata i poslati ljudstvo na Urlaub. Kao čovjek nemirna i radišna duha najradije bi ukinuo kolektivni godišnji, ali tako je već desetljećima i nije baš pametno rušiti tradiciju. Dirni im u svetinju i od krotke janjadi djelatnici bi se istog trena pretvorili u vukodlake. Čim se pojavi prvi kukurijek u vrtu, svi počnu pričati o godišnjem, kuju planove i sanjare o bajkovitim destinacijama.

    No, planovi su jedno, a surova stvarnost nešto potpuno drugo. Neki će se možda fakat i odmoriti i uhvatiti lijepu boju, ali zapravo će većina djelatnika na godišnjem spojiti ugodno s korisnim. A evo i nekih mjesta na kugli zemaljskoj gdje će tijekom kolovoza boraviti kotačići literarne ubožnice Booksa:

    Mateja će ovog ljeta u Češku, posjetit će Liberečki kraj gdje će se priključiti ekspediciji čeških pustolova i krenuti tragom legende o vilinskim bićima koja navodno već stoljećima žive na ovom području, pišu pjesme i igraju hokej. Većina tih bića zovu se Zuzana, ali nitko još nije uspio dokazati njihovo postojanje. Držimo fige našoj Mateji, možda se baš njoj posreći!

    Posljednjih par sezona Ana se odala ronjenju i podvodnom ribolovu. U omiškom akvatoriju usavršiti će tehniku šuljanja i prišuljavanja raznim morskim bićima. U prvom redu želja joj je naučiti kako se prišuljati gnjevnom omiškom oktopusu, te ga proburaziti harpunom što uopće nije lako. Dio odmora provest će, dakako, i uz dobro štivo. U boršu je već pospremila djela Senka Karuze i Kristiana Novaka.

    Damjan je jedini član kombinata koji ove godine nije morao razbijati glavu gdje će. Još prije tri tjedna odvezen je u Banju Koviljaču. U poznatom lječilištu proći će brojne tretmane i, nadamo se iskreno, naučiti kako se nositi s velikim, značajnim književnim djelima i možda se jednom za svagda lišiti ambicije da i sam napiše veliki američki roman. Zdravlje je ipak najvažnije!

    Život nisu samo avanture. Dunja Draguljče napokon je to shvatila i ovo ljeto provest će u Belišću, u krugu obitelji i prijatelja. Naučit će raditi makovnjaču i druge slastice, ići će s prijateljima na Dravu, peći kukuruz, čitati Rilkea i možda, zašto ne, početi razmišljati o uplovljavanju u bračnu luku. Možda ne baš ove godine, ali jednog dana čovjek mora okačiti bubnjeve o klin.

    André je došao u Booksu na mjesto pomoćnog redara, a igrom slučaja počeo je obavljati raznorazne špijunske zadaće za Nadstojnika. Nije se baš proslavio, ali taj špijunski zanat nekako mu se uvukao pod kožu, pa će dobar dio godišnjeg o trošku kombinata provesti na Korčuli u ljetnoj školi za literarne špijune gdje će naučiti vještine vrhunskog prerušavanja i svladavanja različitih narječja.

    Pažljivom analizom književnih kritika objavljenih na booksa.hr u posljednjem kvartalu uočeno je kako Booksina mlada nada, Ivan T., ima preblagu ruku. Gotovo u svakoj knjizi pronašao je nekaj dobro i pozitivno. Mladac mora očvrsnuti, zaključeno je, pa će umjesto na godišnji odmor biti poslan u zloglasni Centar za obuku književnih kritičara koji se nalazi negdje na Velebitu. Međunarodna ekipa instruktora za svega tri tjedna ubit će svaki trag milosrđa u polaznicima. Navodno samo 6% mladih kritičara uspije izdržati surovi trenažni proces. Nadajmo se da će Ivan T. biti među njima!

    Na koncu, i Nadstojnik se mora odmoriti, ta i on je samo čovjek. Dakako, pravi Nadstojnik ne može si priuštiti stopostotno puštanje mozga na pašu, jer na njemu su sve najveće brige i zadaće. Godišnji odmor Nadstojnik Lućano provest će dijelom na Kanarima, a dijelom u Cancunu i ne bi on sam možda ni išao, ali radi mira u kući mora. Zaručnica Yvette, inače vlasnica lanca plesnih škola po Hrvatskoj i Sloveniji, sve je uredila i tako ga jadnog stjerala u kut. Zaslužuješ odmor, bjeloputi čovječe, rekla je, i Nadstojnik nije imao kamo.

    Nema Booksa noge, pa da će negdje pobjeći. Bit će na istom mjestu, u srcu Districta!

    ***

    F.B., 14. srpnja 2017., Zagreb
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Stoljeće Nezahvalnog žicara
    Francuski pisac Léon Bloy je slavio smrt Pierrea Curieja, 'dijaboličnog pronalazača radija čiji je sjajni mozak došao u kontakt s hrpom govana'.

    Prije stotinu godina umro je francuski pisac Léon Bloy.

    ***

    Carl Schmitt, inače idol američkih odvjetnika koji rade za Pentagon, trčkarao je po njemačkoj književnoj povijesti i naivnim pjesnicima nutkao Léona Bloya. S visokim postotkom uspješnosti navlačio je nezrele umove na otrov - otprilike onako kako u imaginaciji indoktriniranog građanina diler pred školom čeka učenike i dijeli im opojna sredstva.

    ***

    Léonu Bloyu možemo pristupiti iz mnogo uglova, ali najbolji otvor za to nudi se u predjelu smrti. Dakle kršćanstvu. Papa Franjo svoju prvu propovijed začinio je citatom Bloyevim, između ostalog kazavši "Onaj tko se ne moli Bogu, moli se Vragu."

    (Usput budi rečeno, nalazim Sotonu prilično dosadnim, iako ne znam bih li mu to baš otvoreno rekao u lice. Zacijelo bih, pod određenim okolnostima.)

    ***

    Francusku književnost 19. stoljeća možemo promatrati kao korpus tekstova, ali i kao putridnu degradaciju korpusa. Književnost kao pogrebna povorka je prilično banalan koncept, koji međutim ne uključuje element poniženja. Pritom ne mislim nužno na ograničavanje vlastitih slabih moći na promatranje onog perioda određenog duhovnog ili ideološkog sklopa koji je vlastito stasanje odavno nadišao, pa već i naravnim stanjem stvari pomalo zaboravio. Dakako, to neminovno truljenje u pravilu donosi mnogo potencijalnih zadovoljenja, u širokom spektru manirizama.

    Upravo to bujanje estetizacije i postaje neuralgična točka u periodu prve velike duhovne krize visokog kapitalizma što rađa pesimizam kraja 19. i početka 20. stoljeća. Možemo se i spustiti malo po Jakobovoj ljestvici i nadviti se nad same pogrebne povorke. Nad leševe Nervala, Turgenjeva, Heinea, Baudelairea… Nad sprovod Julesa Laforguea, gdje vidimo tek petnaestak pojava, među kojima možemo prepoznati Georgea Seurata, Gustavea Kahna, Paula Bourgeta, Jeana Moreasa. Možemo i lebdjeti nad žalovanjima pod visokim državnim pokroviteljstvom Victora Hugoa i Anatolea Francea, ili mondenih sprovoda mladih klasika u dekoraciji Coco Chanel. To je, dakako, već prostor fikcije. Ostavit ćemo ga za sljedeću priliku, upriliči li nam se ista.

    ***

    Léon Bloy svakako je bio neobičan izbor za našeg južnjačkog debitanta. Franjin sunarodnjak Borges entuzijastično javlja Bloya, baš kao i njegovog antimodernističkog suborca i prijatelja Villiersa de L'Islea Adama, kao vrhunske, snažne kritičare zapadnoevropskog protestantizma.

    (Također, upravo je Bloy jedan od heroja klerikalnog književnog krila navijača Boca Juniorsa, o čemu su mnogi već pisali. Bombonjerom se često orio navijački zaziv Bloya koji međutim nije s odobravanjem nadgledao zbivanja na terenu s elgrekovskog oblačka što se usidrio ponad igrališta, i to iz jednostavnog razloga. Kerubini su ga se plašili k'o Vraga samoga).

    Bloy se, međutim, izdiže iznad odreda apologeta medijevalnog principa upravo beskompromisnim sjedinjenjem s vlastitom borbom. Njegovo deranje i psovanje nije imalo ograde, divljačkom snagom nepatvorene mržnje gazio je kultivirani vrt u kojem je nicao pijetet buržuja. Nije imao problem s javnim mnijenjem, s pristojnošću, dekorumom i čestitošću. Smjernost kršćanina bila mu je jednako strana kao i ona zadovoljnog građanina, i svima je nudio paletu govana da im je nagura u usta. Bloy se ukazuje kao ključan mislilac kraja epohe, početka nove.

    ***

    Ne treba čuditi da su baš Carlu Schmittu vječno puna usta Bloya, na hridi ispršenog antimodernističkog svjetionika koji psuje dijabolično precizno ususret nadolazećem tsunamiju progresa. On stoji kao gromada negativne definicije, mislilac zapiljen u iskešene kosture u danse macabreu što traje dulje od plesnih maratona iz razdoblja Prohibicije.

    ***

    Žicao je prilično elegantno, to ipak treba otvoreno kazati.

    ***

    Čak i u ekscentričnoj skupini ranih 'dekadenata' Bloy je bio u svakom pogledu iznimna figura, neka vrsta Ivana Krstitelja oboružanog arsenalom psovki. Novih psovki. Posve nepravedno, iako donekle razumljivo, u kolektivnu memoriju ušao je kao psihopatski urlik u trijumfalnoj ariji strojeva. Javna čestitka Koscu na uspješnoj sječi jednog Pierrea Curiea danas je možda i poznatija od Bloyevih tekstova. Sačuvane fotografije ukazuju nam se kao neka vrsta definicije očaja, posebno one kasnije kada vidimo čovjeka upijena lica s izbuljenim očima, koje u sjećanje prizivaju uznemirujući portret Nietzschea nakon rasapa.

    U mlađim danima rado se družio s Viliersom de L'Isleom Adamom, kojeg Goncourt (priznajem, ne znam koji) opisuje kao "čovjeka s licem ovisnika o opijumu ili masturbatora." I to Goncourt nije mislio u pozitivnom smislu.

    ***

    Nakon što je javno ponizio njegovog nedavno preminulog brata Julesa, Bloy se pojavi na vratima stana Edmonda Gouncourta s malenom molbom: "Molio bih te da mi posudiš nešto novca. Moguće je da ću ti ga jednom vratiti, a možda ti ga i ne vratim."

    ***

    Ernst Jünger i Martin Heidegger zajedno su uzeli LSD početkom '50-ih godina usred onog dijela Crne šume koja je u narodu bila poznata kao vještičja domaja. Od znatne vještičje aktivnosti zabilježene negdje tamo početkom 1570-ih godina pa sve do poslijeratnog perioda, čarobiranje je tamo bilo u stalnom padu. Znalci kažu da se dogodilo sljedeće.

    Heidegger je navodno doživio promjenu krajobraza nalik na onu u filmu Vremeplov, da bi mu se na koncu kao vječnost dugog lanca sastavljanja i raspadanja neposredne okoline ukazao nekakav neobičan i naočit gospodin, koji se predstavio kao liječnik i humanist Udo Brinkman. Nakon izmjena kurtoaznosti Brinkman se pretvorio u Alexandera von Humboldta. Izvan tih osnovnih crta detalji su ostali nepoznati.

    S druge strane, Gospodar Jünger (koji je upravo preko Hrvata uočio distinkciju gospodin-gospodar) – kojeg je dr. Albert Hofmann u njihovim LSD seansama redovito promatrao kako se preobražava u nad-čarobnjaka galskih performansi, s jednom žličicom Theophilea Gautiera – možda pod utjecajem filma kojeg je jednom davno gledao - - imao je viziju Bloya kao iskusne kljusine što decentno vodi sprovod prije negoli mu u stražnjicu doleti velik kamen. Kljuse se propelo, istreslo crijeva pred zgroženim žalosnicama i pohitalo prema otvorenom prostranstvu. Usput je iz mnoštva na konja skočio klaun Kniebolo i odjahao u trijumfalnu njemačku noć.

    ***

    I Albert Hofmann i Ernst Jünger doživjeli su 102 godine.

    ***

    Ernst Jünger gordo kaže da je Bloy dvojni kristal dijamanta i balege. Koprofilski element prvo je što će današnji čitatelj opaziti kod ovog pisca.  

    ***

    Léon Bloy je mrzio Nijemce. Mišljenja sam da njegova mržnja zacijelo ne bi jenjala ni nakon saznanja o razini vlastitog utjecaja na njemačke pisce i mislioce početka 20. stoljeća. Taj utjecaj ne treba čuditi imamo li u vidu osjetljivost njemačkog mislioca, od pukog literate preko filozofa pa sve do čarobnjaka, na pitanja apsoluta. Ne treba se ispričavati zbog tobožnje banalnosti razgovora o nečemu što se zove njemački duh. Stremljenje nad-stvarnom karakteristika je najboljih pisaca klasike, i to ne samo onih poput Novalisa, koje su na štit nabili njihovi romantičarski nasljednici. Sužavanje otvora koje je vodilo u taj registar rezultiralo je romantičarskom rekonkvistom koju možemo slijediti od početka 19. stoljeća pa sve do pozno romantičarskih pjesničkih pothvata koji su se izdavali kao moderni, poput djela Huga Balla i Gottfrieda Benna. Ball je nakon Cabaret Voltairea postao katolički konvertit, stavivši se u službu opravdavanja protuslovnog apsoluta utjelovljenog u liku pape. Čežnja za redom u oba doma baroknog slikarskog univerzuma kod njemačkih pisaca počinje uredovati i hijerarhizirati. Literatura postaje zakonodavnog karaktera.

    ***

    Bloy je rođen 1846. godine, iste one kad se u alpskom mjestu La Salette, smještenom na 1787 metara nadmorske visine, dječici ukazala Bogorodica. Bloy je Našu Gospu od La Salette prihvatio kao znak predstojeće apokalipse. Lourdes je, međutim, smatrao nekom vrstom frivolnog skretanja; sentimentalno klanjanje Madoni od Pudrijere odbljesak je vjere u difuznom stanju.  

    ***

    Taborenje u apstrakciji je legitimno. Međutim, inzistiranje na trganju zastora lažne stvarnosti u pravilu vodi u kič, pogotovo ako je u pitanju paravan koji nam visi nad glavom. Strgnemo li ga, naći ćemo se na groblju prepunom najbolje njemačke pjesničke slonovače.

    "Ja sam prorok. No također sam pamfletist", rekao je Bloy. Bez obzira na to što je označen kao ekstremni antimodernist, bio je moderan. On je moderniji od većine svojih suvremenika, svakako od Lautréamonta i Poea. Njegov dijabolični repertoar i flagelantski ponos je izboj negativne teologije. "Njemačka romantičarska žudnja je poživjela kroz stoljeća. Ima četiristo godina i kroz diluvijalno ne-vrijeme prenosi široki spektar virusa."

    ***

    Bloy je navodno dao štampati posjetnicu na kojoj je stajalo Léon Bloy – Enterpreneur de demolition. Kada govorimo o njemačkoj književnosti između dva rata, ovaj se naslov ne čini nimalo pretjeranim.

    Ernst Jünger ga počinje čitati na savjet king-pina radikalnog političkog prava ili pravne teologije, Carla Schmitta, koji je dvadesetak godina ranije nudio Bloya Ballu.  

    ***

    Što je to život? Pitanje je koje postavlja jedan njemački pjesnik. Život je živjeti.

    Bloy je pak slavio smrt "dijaboličnog pronalazača radija čiji je sjajni mozak došao u kontakt s hrpom govana". U Hodočasniku Apsoluta kaže da "kada čovjek nevoljko baci novčić u ruke prosjaka, taj isti novčić probija ruku prosjaka, pada, buši rupu u zemlji, buši rupe u suncima, opkoračuje nebeski svod i dovodi u pitanje čitav univerzum." I to je svemir mita.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Ljuti boj za Galovića
    Nagrada Fran Galović dodjeljuje se za najbolje djelo na temu zavičaja ili identiteta, a ove godine u konkurenciji su 52 knjige.

    Za Nagradu Fran Galović, koja se dodjeljuje za najbolje samostalno objavljeno književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, ove se godine bore čak 52 knjige.

    Najviše je proznih djela, i to romana, a ponovno je prijavljeno i više djela na dijalektima. U konkurenciji su djela poznatih i nagrađivanih autora i autorica: tu su Goran Tribuson, Kristian Novak, Damir Karakaš, Tea Tulić, Marinko Koščec, Nora Verde, Bekim Sejranović, Denis Peričić, Tomislav Šovagović i brojni drugi.

    Dobitnik nagrade osvaja plaketu i 10.000 kuna. Pobjednika će odabrati posebno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Mario Kolar (predsjednik), dr. sc. Željka Lovrenčić i dr. sc. Matija Ivačić.

    Svoj glas za pobjednika ponovno će moći dati i čitatelji u gradskim knjižnicama u Koprivnici, Križevcima i Đurđevcu. Glasovanje će trajati od 10. rujna do 10. listopada 2017., a pobjednik će biti proglašen na zatvaranju ovogodišnje Galovićeve jeseni 28. listopada 2017.

    Organizatori festivala i nagrade su Grad Koprivnica i Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika.

    Pun popis naslova u konkurenciji nalazi se na web stranici Galovićeve jeseni.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Ljuti boj za Galovića
    Nagrada Fran Galović dodjeljuje se za najbolje djelo na temu zavičaja ili identiteta, a ove godine u konkurenciji su 52 knjige.

    Za Nagradu Fran Galović, koja se dodjeljuje za najbolje samostalno objavljeno književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, ove se godine bore čak 52 knjige.

    Najviše je proznih djela, i to romana, a ponovno je prijavljeno i više djela na dijalektima. U konkurenciji su djela poznatih i nagrađivanih autora i autorica: tu su Goran Tribuson, Kristian Novak, Damir Karakaš, Tea Tulić, Marinko Koščec, Nora Verde, Bekim Sejranović, Denis Peričić, Tomislav Šovagović i brojni drugi.

    Dobitnik nagrade osvaja plaketu i 10.000 kuna. Pobjednika će odabrati posebno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Mario Kolar (predsjednik), dr. sc. Željka Lovrenčić i dr. sc. Matija Ivačić.

    Svoj glas za pobjednika ponovno će moći dati i čitatelji u gradskim knjižnicama u Koprivnici, Križevcima i Đurđevcu. Glasovanje će trajati od 10. rujna do 10. listopada 2017., a pobjednik će biti proglašen na zatvaranju ovogodišnje Galovićeve jeseni 28. listopada 2017.

    Organizatori festivala i nagrade su Grad Koprivnica i Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika.

    Pun popis naslova u konkurenciji nalazi se na web stranici Galovićeve jeseni.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Stoljeće Nezahvalnog žicara
    Francuski pisac Léon Bloy je slavio smrt Pierrea Curieja, 'dijaboličnog pronalazača radija čiji je sjajni mozak došao u kontakt s hrpom govana'.

    Prije stotinu godina umro je francuski pisac Léon Bloy.

    ***

    Carl Schmitt, inače idol američkih odvjetnika koji rade za Pentagon, trčkarao je po njemačkoj književnoj povijesti i naivnim pjesnicima nutkao Léona Bloya. S visokim postotkom uspješnosti navlačio je nezrele umove na otrov - otprilike onako kako u imaginaciji indoktriniranog građanina diler pred školom čeka učenike i dijeli im opojna sredstva.

    ***

    Léonu Bloyu možemo pristupiti iz mnogo uglova, ali najbolji otvor za to nudi se u predjelu smrti. Dakle kršćanstvu. Papa Franjo svoju prvu propovijed začinio je citatom Bloyevim, između ostalog kazavši "Onaj tko se ne moli Bogu, moli se Vragu."

    (Usput budi rečeno, nalazim Sotonu prilično dosadnim, iako ne znam bih li mu to baš otvoreno rekao u lice. Zacijelo bih, pod određenim okolnostima.)

    ***

    Francusku književnost 19. stoljeća možemo promatrati kao korpus tekstova, ali i kao putridnu degradaciju korpusa. Književnost kao pogrebna povorka je prilično banalan koncept, koji međutim ne uključuje element poniženja. Pritom ne mislim nužno na ograničavanje vlastitih slabih moći na promatranje onog perioda određenog duhovnog ili ideološkog sklopa koji je vlastito stasanje odavno nadišao, pa već i naravnim stanjem stvari pomalo zaboravio. Dakako, to neminovno truljenje u pravilu donosi mnogo potencijalnih zadovoljenja, u širokom spektru manirizama.

    Upravo to bujanje estetizacije i postaje neuralgična točka u periodu prve velike duhovne krize visokog kapitalizma što rađa pesimizam kraja 19. i početka 20. stoljeća. Možemo se i spustiti malo po Jakobovoj ljestvici i nadviti se nad same pogrebne povorke. Nad leševe Nervala, Turgenjeva, Heinea, Baudelairea… Nad sprovod Julesa Laforguea, gdje vidimo tek petnaestak pojava, među kojima možemo prepoznati Georgea Seurata, Gustavea Kahna, Paula Bourgeta, Jeana Moreasa. Možemo i lebdjeti nad žalovanjima pod visokim državnim pokroviteljstvom Victora Hugoa i Anatolea Francea, ili mondenih sprovoda mladih klasika u dekoraciji Coco Chanel. To je, dakako, već prostor fikcije. Ostavit ćemo ga za sljedeću priliku, upriliči li nam se ista.

    ***

    Léon Bloy svakako je bio neobičan izbor za našeg južnjačkog debitanta. Franjin sunarodnjak Borges entuzijastično javlja Bloya, baš kao i njegovog antimodernističkog suborca i prijatelja Villiersa de L'Islea Adama, kao vrhunske, snažne kritičare zapadnoevropskog protestantizma.

    (Također, upravo je Bloy jedan od heroja klerikalnog književnog krila navijača Boca Juniorsa, o čemu su mnogi već pisali. Bombonjerom se često orio navijački zaziv Bloya koji međutim nije s odobravanjem nadgledao zbivanja na terenu s elgrekovskog oblačka što se usidrio ponad igrališta, i to iz jednostavnog razloga. Kerubini su ga se plašili k'o Vraga samoga).

    Bloy se, međutim, izdiže iznad odreda apologeta medijevalnog principa upravo beskompromisnim sjedinjenjem s vlastitom borbom. Njegovo deranje i psovanje nije imalo ograde, divljačkom snagom nepatvorene mržnje gazio je kultivirani vrt u kojem je nicao pijetet buržuja. Nije imao problem s javnim mnijenjem, s pristojnošću, dekorumom i čestitošću. Smjernost kršćanina bila mu je jednako strana kao i ona zadovoljnog građanina, i svima je nudio paletu govana da im je nagura u usta. Bloy se ukazuje kao ključan mislilac kraja epohe, početka nove.

    ***

    Ne treba čuditi da su baš Carlu Schmittu vječno puna usta Bloya, na hridi ispršenog antimodernističkog svjetionika koji psuje dijabolično precizno ususret nadolazećem tsunamiju progresa. On stoji kao gromada negativne definicije, mislilac zapiljen u iskešene kosture u danse macabreu što traje dulje od plesnih maratona iz razdoblja Prohibicije.

    ***

    Žicao je prilično elegantno, to ipak treba otvoreno kazati.

    ***

    Čak i u ekscentričnoj skupini ranih 'dekadenata' Bloy je bio u svakom pogledu iznimna figura, neka vrsta Ivana Krstitelja oboružanog arsenalom psovki. Novih psovki. Posve nepravedno, iako donekle razumljivo, u kolektivnu memoriju ušao je kao psihopatski urlik u trijumfalnoj ariji strojeva. Javna čestitka Koscu na uspješnoj sječi jednog Pierrea Curiea danas je možda i poznatija od Bloyevih tekstova. Sačuvane fotografije ukazuju nam se kao neka vrsta definicije očaja, posebno one kasnije kada vidimo čovjeka upijena lica s izbuljenim očima, koje u sjećanje prizivaju uznemirujući portret Nietzschea nakon rasapa.

    U mlađim danima rado se družio s Viliersom de L'Isleom Adamom, kojeg Goncourt (priznajem, ne znam koji) opisuje kao "čovjeka s licem ovisnika o opijumu ili masturbatora." I to Goncourt nije mislio u pozitivnom smislu.

    ***

    Nakon što je javno ponizio njegovog nedavno preminulog brata Julesa, Bloy se pojavi na vratima stana Edmonda Gouncourta s malenom molbom: "Molio bih te da mi posudiš nešto novca. Moguće je da ću ti ga jednom vratiti, a možda ti ga i ne vratim."

    ***

    Ernst Jünger i Martin Heidegger zajedno su uzeli LSD početkom '50-ih godina usred onog dijela Crne šume koja je u narodu bila poznata kao vještičja domaja. Od znatne vještičje aktivnosti zabilježene negdje tamo početkom 1570-ih godina pa sve do poslijeratnog perioda, čarobiranje je tamo bilo u stalnom padu. Znalci kažu da se dogodilo sljedeće.

    Heidegger je navodno doživio promjenu krajobraza nalik na onu u filmu Vremeplov, da bi mu se na koncu kao vječnost dugog lanca sastavljanja i raspadanja neposredne okoline ukazao nekakav neobičan i naočit gospodin, koji se predstavio kao liječnik i humanist Udo Brinkman. Nakon izmjena kurtoaznosti Brinkman se pretvorio u Alexandera von Humboldta. Izvan tih osnovnih crta detalji su ostali nepoznati.

    S druge strane, Gospodar Jünger (koji je upravo preko Hrvata uočio distinkciju gospodin-gospodar) – kojeg je dr. Albert Hofmann u njihovim LSD seansama redovito promatrao kako se preobražava u nad-čarobnjaka galskih performansi, s jednom žličicom Theophilea Gautiera – možda pod utjecajem filma kojeg je jednom davno gledao - - imao je viziju Bloya kao iskusne kljusine što decentno vodi sprovod prije negoli mu u stražnjicu doleti velik kamen. Kljuse se propelo, istreslo crijeva pred zgroženim žalosnicama i pohitalo prema otvorenom prostranstvu. Usput je iz mnoštva na konja skočio klaun Kniebolo i odjahao u trijumfalnu njemačku noć.

    ***

    I Albert Hofmann i Ernst Jünger doživjeli su 102 godine.

    ***

    Ernst Jünger gordo kaže da je Bloy dvojni kristal dijamanta i balege. Koprofilski element prvo je što će današnji čitatelj opaziti kod ovog pisca.  

    ***

    Léon Bloy je mrzio Nijemce. Mišljenja sam da njegova mržnja zacijelo ne bi jenjala ni nakon saznanja o razini vlastitog utjecaja na njemačke pisce i mislioce početka 20. stoljeća. Taj utjecaj ne treba čuditi imamo li u vidu osjetljivost njemačkog mislioca, od pukog literate preko filozofa pa sve do čarobnjaka, na pitanja apsoluta. Ne treba se ispričavati zbog tobožnje banalnosti razgovora o nečemu što se zove njemački duh. Stremljenje nad-stvarnom karakteristika je najboljih pisaca klasike, i to ne samo onih poput Novalisa, koje su na štit nabili njihovi romantičarski nasljednici. Sužavanje otvora koje je vodilo u taj registar rezultiralo je romantičarskom rekonkvistom koju možemo slijediti od početka 19. stoljeća pa sve do pozno romantičarskih pjesničkih pothvata koji su se izdavali kao moderni, poput djela Huga Balla i Gottfrieda Benna. Ball je nakon Cabaret Voltairea postao katolički konvertit, stavivši se u službu opravdavanja protuslovnog apsoluta utjelovljenog u liku pape. Čežnja za redom u oba doma baroknog slikarskog univerzuma kod njemačkih pisaca počinje uredovati i hijerarhizirati. Literatura postaje zakonodavnog karaktera.

    ***

    Bloy je rođen 1846. godine, iste one kad se u alpskom mjestu La Salette, smještenom na 1787 metara nadmorske visine, dječici ukazala Bogorodica. Bloy je Našu Gospu od La Salette prihvatio kao znak predstojeće apokalipse. Lourdes je, međutim, smatrao nekom vrstom frivolnog skretanja; sentimentalno klanjanje Madoni od Pudrijere odbljesak je vjere u difuznom stanju.  

    ***

    Taborenje u apstrakciji je legitimno. Međutim, inzistiranje na trganju zastora lažne stvarnosti u pravilu vodi u kič, pogotovo ako je u pitanju paravan koji nam visi nad glavom. Strgnemo li ga, naći ćemo se na groblju prepunom najbolje njemačke pjesničke slonovače.

    "Ja sam prorok. No također sam pamfletist", rekao je Bloy. Bez obzira na to što je označen kao ekstremni antimodernist, bio je moderan. On je moderniji od većine svojih suvremenika, svakako od Lautréamonta i Poea. Njegov dijabolični repertoar i flagelantski ponos je izboj negativne teologije. "Njemačka romantičarska žudnja je poživjela kroz stoljeća. Ima četiristo godina i kroz diluvijalno ne-vrijeme prenosi široki spektar virusa."

    ***

    Bloy je navodno dao štampati posjetnicu na kojoj je stajalo Léon Bloy – Enterpreneur de demolition. Kada govorimo o njemačkoj književnosti između dva rata, ovaj se naslov ne čini nimalo pretjeranim.

    Ernst Jünger ga počinje čitati na savjet king-pina radikalnog političkog prava ili pravne teologije, Carla Schmitta, koji je dvadesetak godina ranije nudio Bloya Ballu.  

    ***

    Što je to život? Pitanje je koje postavlja jedan njemački pjesnik. Život je živjeti.

    Bloy je pak slavio smrt "dijaboličnog pronalazača radija čiji je sjajni mozak došao u kontakt s hrpom govana". U Hodočasniku Apsoluta kaže da "kada čovjek nevoljko baci novčić u ruke prosjaka, taj isti novčić probija ruku prosjaka, pada, buši rupu u zemlji, buši rupe u suncima, opkoračuje nebeski svod i dovodi u pitanje čitav univerzum." I to je svemir mita.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Šešir pun neba – Za djecu
    Nakon što je u prethodnoj knjizi Tiffany protiv vilinske kraljice u dobi od samo devet godina djevojčica Tiffany uspjela poraziti čak i vilinsku kraljicu, u novom romanu Tiffany Cuka ima 11 godina i puno više iskustva. Tiffany sada mora naučiti kako biti prava vještica, a u tome joj treba pomoći iskusna vještica, gospođica Jakoja. Ali, naukovanje male Tiffany ne prolazi bez teškoća.

    U novom romanu pratimo Tiffany koja stiže u kuću gospođice Jakoja, inače posve obične vještice osim što ima dva tijela. Očekujući da odmah nauči sva vještičja umijeća, Tiffany je razočarana jer s gospođicom Jakoja liječi bolesne ljude i muze koze. Svaki put kad sjedne na metlu Tiffany povraća, a ne zna složiti ni običnu zavrzlamu, klupko svega i svačega koje otkriva krije li se u blizini kakva čarolija. Druge djevojčice, vještičje naučnice, nisu je dočekale raširenih ruku. A kada se naivna Tiffany još i pohvali da joj je najuglednija vještica, gospa Vedrivosak, nakon borbe s vilinskom kraljicom darovala šešir, potpuno zaboravivši da je riječ o virtualnom šeširu, vještičje je naučnice ismijavaju. K tome, nedostaju joj krajolik i tišina rodnoga Krša. No, sve bi to bilo podnošljivo da joj se nije prikradalo rojilo, bestjelesno zlo koje uđe u mozak i iskrivi duh i osobnost svojeg „domaćina”. Rojilo je ušlo u Tiffany, ona je postala zla, ali i vješta u čaranju.

    Epska borba Tiffany protiv zla u sebi postaje neizbježna, a u toj borbi strada i jedno tijelo gospođice Jakoja. Tiffany svesrdno pomažu vilenjaci Nac Mac Feeglei, crvenokosi čovječuljci plave kože u kiltu, visoki samo petnaest centimetara, koji vole piće, tučnjavu i krađu, a ne vole kupanje. Predvodi ih Rob Biloko, a bez njih, tko zna bi li Tiffany ikada pobijedila rojilo. Neprocjenjiva joj je bila i podrška mudre vještice Vedrivosak koja je hrabri da pronađe u sebi snagu za tu odlučnu borbu. Na tome uzbudljivom putu Tiffany se susreće i sa samom Smrću, ali još važnije, spoznaje samu sebe. Na kraju Tiffany pobjeđuje u borbi u kojoj je sazrela i postala prava vještica s vlastitim šeširom, šeširom punim neba. 

    Preveo: Marko Maras

     
    Izdavač/Distributer: LumenGodina izdanja: 2017Autor: Terry PratchettCijena: 129,00 knBroj stranica: 250Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 8 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +

Top Lista

Top Surferi

Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj