Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj

booksa.hr: profil izvora

  • Adua – Proza
    Adua je lirski roman koji opisuje kulturnu otuđenost onih koji vođeni željom ili silom prilika život grade izvan svoje domovine. Igiaba Scego ne ispovijeda se i ne nudi autobiografiju. Umjesto toga, ona nelinearno spaja ono što poznaje – afričke bajke i folklor, obiteljske anegdote i sofisticirano znanje iz književnosti i filma – kako bi istražila teme kolonijalizma, rasizma i moći.

    Adua je djevojka koja 1970-ih napušta Somaliju kako bi se oslobodila željeznog stiska hladnog oca i ostvarila svoj glumački san. Selidba u Italiju predstavlja avanturu, novi svijet i električni naboj mogućnosti. Njezin san već se u samom začetku pretvara u noćnu moru kad je bračni par producenata uzme pod svoje okrilje i iskoristi je za uvrnute privatne i poslovne užitke... Međutim, to je tek jedna od triju fabularnih linija koje transleptički povezuju osamdesetak godina – Aduine obiteljske i zavičajne povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Druge dvije niti uključuju i talijansko doba kolonizacije istočne Afrike, u godinama prije Drugoga svjetskog rata, te suvremenost i sad već kroničnu migrantsku krizu kojoj se ne nazire kraj.

    Adua je posveta svima onima izmještenima iz vremena, prostora i identiteta – svim nastavateljima ovoga (još uvijek) nepravedna, nesavršena i rigidna svijeta.

    „Ovaj hipnotizirajući roman dijalog je između kćeri koja traži slobodu i njezina konzervativnog oca. Za Aduu ljubav može biti zatvor kao i bilo koji pravni sustav sklon kontroli autsajdera. Kad je bila mala, Italija je za nju bila sloboda. Kao odrasla crnkinja, prisiljena je preispitati vlastita uvjerenja. Rim se jednom ponudio kao utočište tijekom građanskog sukoba u Somaliji i dao joj prostora za razmišljanje o povratku po završetku rata. Privremeni domovi nikad ne otvaraju širom svoja vrata, čini se da Scego sugerira, ali kristaliziraju sliku izgubljenog."
    (The Boston Globe)

    „Lucidno i iskreno (...) ispituje povezanost posljedica talijanske kolonizacije, nestabilnosti Somalije u 1970-ima i trenutne izbjegličke krize u Europi. Poučno štivo namijenjeno širokom krugu čitatelja."
    (Library Journal)

    „Zapanjujuća i dojmljiva priča oživljava dekolonizaciju Afrike bez sentimentalnosti ili samosažaljenja."
    (Foreword Reviews)

    „Ovaj maštom bogat roman nudi moćan i povijesno nijansiran prikaz pobjede i poraza triju generacija somalijskih migranata... Sjajno izvedeno."
    (Public Books)

    U prijevodu Ite Kovač.
    Izdavač/Distributer: Naklada LjevakGodina izdanja: 2020Autor: Igiaba ScegoCijena: 129,00 knBroj stranica: 184Uvez: tvrdi
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 17 sati u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Saši Iliću NIN–ova nagrada
    Za roman 'Pas i kontrabas'.

    Ovogodišnji, 66. dobitnik NIN-ove nagrade je Saša Ilić za roman Pas i kontrabas, saopćio je žiri na konferenciji za novinare.

    Žiri je istaknuo da je nagrađeni roman "kompleksna priča o prožimanju prošlosti i sadašnjosti, sukobu pojedinca i društva, života i umetnosti, ispričana postupkom koji ukršta mnoštvo pripovednih perspektiva i nudi zaokruženu sliku savremenog razdrobljenog sveta",  te "povratak velikoj naraciji i hrabro suočavanje sa svim nacionalnim i socijalnim traumama koje oblikuju naše društvo", riječima Teofila Pančića, prenosi SEEcult.

    Da podsjetimo, Saša Ilić uredio je antologiju nove albanske književnosti Kosova Iz Prištine, s ljubavlju, koju smo objavili u sklopu Revije malih književnosti: Kosovo. S Jetonom Nezirajem na portalu vodio je Prepisku izdajnika - o tome kako su tekle pripreme za izdavanje dvije književne antologije - suvremene proze Prištine i Beograda.

    U najužem izboru za NIN-ovu nagradu bili su i romani:

    - Mulat albino komarac Steva Grabovca (Imprimatur);

    - Grozota ili… Slobodana Tišme (Čarobna knjiga);

    - Yugoslav Ane Vučković (Partizanska knjiga); 

    - Po šumama i gorama Milenka Bodirogića (Orfelin);

    Žiri NIN-ove nagrade kritike čine: Branko Kukić, Ivan Milenković, Marjan Čakarević, Marija Nenezić i Teofil Pančić (predsjednik), a jučer je grupa nezadovoljnih autora u pismu javnosti saopćila da bojkotira nagradu. 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 17 sati u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Pisci bojkotiraju NIN–ovu nagradu
    Dan prije proglašenja dobitnika/ice zbog nezadovoljstva žirijem grupa pisaca bojkotira NIN-ovu nagradu.


    Dok čekamo proglašenje dobitnika ili dobitnice NIN-ove nagrade, koja/i treba biti obznanjen/a svaki tren, iz susjedstva dolaze vijesti o bojkotu ove dugovječne književne nagrade.

    Naime, grupa od 18 pisaca, među kojima su i dobitnici NIN-ove nagrade Vladimir Tabašević i Miro Vuksanović, kao i neki od autora koji su bili u širem izboru za 2019. godinu, odlučila je bojkotirati nagradu nezadovoljna članovima žirija, "njihovom stručnom i moralnom kompetencijom".

    Jučer, 19. siječnja, dan uoči proglašenja dobitnika/ice, grupa nezadovoljnih pisaca navela je u pismu javnosti da od svojih izdavača traže da njihova djela ne prijavljuju u konkurenciju za NIN-ovu nagradu, a od "ovog i narednih, verovatno jednako spornih žirija, da ih, neprijavljene, ne uzimaju u obzir. (...) Neminovna propast jednog, nekad relativno slobodoumnog, a danas gotovo maloumnog priznanja, tako će se ubuduće odvijati bez nas", potpisali su: Vladimir Kecmanović, Vladimir Tabašević, Dejan Stojiljković, Đorđe Pisarev, Emir Kusturica, Igor Marojević, Laura Barna, Lidija Jelisavčić Ćirić, Ljubica Arsić, Marko Krstić, Milan Ružić, Miro Vuksanović, Muharem Bazdulj, Nikola Malović, Sava Damjanov, Slaviša Pavlović, Slobodan Vladušić i Franja Petrinović.

    U pismu stoji i da: "Već preterano dugo i preterano često o ovoj nagradi odlučuju, što stručno, što moralno, a najčešće i stručno i moralno nekompetentni ljudi, za koje nije jasno po kom merilu su birani. Od trenutka u kom su nedeljne novine NIN postale vlasništvo jedne inostrane privatne kompanije, taj negativan trend primetno raste, da bi do kulminacije proizvoljnosti došlo ove godine. Bilo bi minimalno korektno da odluku o najboljem romanu srpske književnosti donesu kritičari koji sistematski prate savremeni domaći roman. Međutim, ovogodišnji žiri ne ispunjava čak ni te uslove."

    U najuži izbor ušli su romani:

    - Mulat albino komarac Steva Grabovca (Imprimatur);

    - Grozota ili… Slobodana Tišme (Čarobna knjiga);

    - Yugoslav Ane Vučković (Partizanska knjiga); 

    - Po šumama i gorama Milenka Bodirogića (Orfelin);

    - Pas i kontrabas Saše Ilića (Orfelin).

    Žiri NIN-ove nagrade kritike čine: Branko Kukić, Ivan Milenković, Marjan Čakarević, Marija Nenezić i Teofil Pančić (predsjednik).

    Pobjednik/ica bit će proglašen/a danas.

    Izvor: seecult.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 17 sati u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Saši Iliću NIN–ova nagrada
    Za roman 'Pas i kontrabas'.

    Ovogodišnji, 66. dobitnik NIN-ove nagrade je Saša Ilić za roman Pas i kontrabas, saopćio je žiri na konferenciji za novinare.

    Žiri je istaknuo da je nagrađeni roman "kompleksna priča o prožimanju prošlosti i sadašnjosti, sukobu pojedinca i društva, života i umetnosti, ispričana postupkom koji ukršta mnoštvo pripovednih perspektiva i nudi zaokruženu sliku savremenog razdrobljenog sveta",  te "povratak velikoj naraciji i hrabro suočavanje sa svim nacionalnim i socijalnim traumama koje oblikuju naše društvo", riječima Teofila Pančića, prenosi SEEcult.

    Da podsjetimo, Saša Ilić uredio je antologiju nove albanske književnosti Kosova Iz Prištine, s ljubavlju, koju smo objavili u sklopu Revije malih književnosti: Kosovo. S Jetonom Nezirajem na portalu vodio je Prepisku izdajnika - o tome kako su tekle pripreme za izdavanje dvije književne antologije - suvremene proze Prištine i Beograda.

    U najužem izboru za NIN-ovu nagradu bili su i romani:

    - Mulat albino komarac Steva Grabovca (Imprimatur);

    - Grozota ili… Slobodana Tišme (Čarobna knjiga);

    - Yugoslav Ane Vučković (Partizanska knjiga); 

    - Po šumama i gorama Milenka Bodirogića (Orfelin);

    Žiri NIN-ove nagrade kritike čine: Branko Kukić, Ivan Milenković, Marjan Čakarević, Marija Nenezić i Teofil Pančić (predsjednik), a jučer je grupa nezadovoljnih autora u pismu javnosti saopćila da bojkotira nagradu. 
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 17 sati u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Pisci bojkotiraju NIN–ovu nagradu
    Dan prije proglašenja dobitnika/ice zbog nezadovoljstva žirijem grupa pisaca bojkotira NIN-ovu nagradu.


    Dok čekamo proglašenje dobitnika ili dobitnice NIN-ove nagrade, koja/i treba biti obznanjen/a svaki tren, iz susjedstva dolaze vijesti o bojkotu ove dugovječne književne nagrade.

    Naime, grupa od 18 pisaca, među kojima su i dobitnici NIN-ove nagrade Vladimir Tabašević i Miro Vuksanović, kao i neki od autora koji su bili u širem izboru za 2019. godinu, odlučila je bojkotirati nagradu nezadovoljna članovima žirija, "njihovom stručnom i moralnom kompetencijom".

    Jučer, 19. siječnja, dan uoči proglašenja dobitnika/ice, grupa nezadovoljnih pisaca navela je u pismu javnosti da od svojih izdavača traže da njihova djela ne prijavljuju u konkurenciju za NIN-ovu nagradu, a od "ovog i narednih, verovatno jednako spornih žirija, da ih, neprijavljene, ne uzimaju u obzir. (...) Neminovna propast jednog, nekad relativno slobodoumnog, a danas gotovo maloumnog priznanja, tako će se ubuduće odvijati bez nas", potpisali su: Vladimir Kecmanović, Vladimir Tabašević, Dejan Stojiljković, Đorđe Pisarev, Emir Kusturica, Igor Marojević, Laura Barna, Lidija Jelisavčić Ćirić, Ljubica Arsić, Marko Krstić, Milan Ružić, Miro Vuksanović, Muharem Bazdulj, Nikola Malović, Sava Damjanov, Slaviša Pavlović, Slobodan Vladušić i Franja Petrinović.

    U pismu stoji i da: "Već preterano dugo i preterano često o ovoj nagradi odlučuju, što stručno, što moralno, a najčešće i stručno i moralno nekompetentni ljudi, za koje nije jasno po kom merilu su birani. Od trenutka u kom su nedeljne novine NIN postale vlasništvo jedne inostrane privatne kompanije, taj negativan trend primetno raste, da bi do kulminacije proizvoljnosti došlo ove godine. Bilo bi minimalno korektno da odluku o najboljem romanu srpske književnosti donesu kritičari koji sistematski prate savremeni domaći roman. Međutim, ovogodišnji žiri ne ispunjava čak ni te uslove."

    U najuži izbor ušli su romani:

    - Mulat albino komarac Steva Grabovca (Imprimatur);

    - Grozota ili… Slobodana Tišme (Čarobna knjiga);

    - Yugoslav Ane Vučković (Partizanska knjiga); 

    - Po šumama i gorama Milenka Bodirogića (Orfelin);

    - Pas i kontrabas Saše Ilića (Orfelin).

    Žiri NIN-ove nagrade kritike čine: Branko Kukić, Ivan Milenković, Marjan Čakarević, Marija Nenezić i Teofil Pančić (predsjednik).

    Pobjednik/ica bit će proglašen/a danas.

    Izvor: seecult.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 17 sati u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Cijeli grad priča – Proza
    Elmwood Springs u Missouriju gradić je kao svaki drugi. Mudri Lordor Nordstrom stvorio je divno mjesto za život i bogato naslijeđe za sebe i svoju suprugu Katrinu, s kojom se upoznao putem oglasa, ali i prelijepo posljednje počivalište za svoju obitelj, prijatelje i susjede koji će tek doći. Počivalište možda nije prava riječ, zapravo. Na groblju se događa nešto neobično. Premda se zove Spokojna livada, ondje ne vlada baš potpuni spokoj. A sada, cijeli grad priča…

    Jedinstvena Fannie Flagg, autorica hitova kao što su Pohane zelene rajčice, na vrhuncu je snage u ovom nježnom, dirljivom romanu o tome što zapravo znači biti živ. Sa svojim prepoznatljivim humorom, razigranom maštom i dubokim razumijevanjem ljudskih slabosti i ljudskih srdaca, u ovoj nezaboravnoj priči o ovome životu – i onom zagrobnom - podsjeća nas da je zajednica najveća vrijednost, da je život dar i da ljubav nikada ne umire.

    ,,Duhovita saga koja obuhvaća više naraštaja… intuitivna mudrost Fannie Flagg, njezin dobronamjeran humor i poimanje života u njegovoj povijesnoj protežnosti, ugodan su predah u ovim užurbanim vremenima.''
    (People)

    Knjigu je preveo Ozren Doležal.

     

     
    Izdavač/Distributer: Mozaik knjigaGodina izdanja: 2020Autor: Fannie FlaggCijena: 119,00 knBroj stranica: 418Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Parovi u zatočeništvu – Publicistika
    Moderni nam romantični odnosi obećavaju donijeti sve – cjeloživotno zajedništvo, prisnost i erotsku žudnju. No stvarnost je takva da je teško željeti ono što već imamo, te se naša težnja za ostvarivanjem sigurne ljubavi sukobljava s potragom za strašću. A prečesto baš ono što je potaknulo vezu – požuda – postaje ključan sastojak koji nam na duge staze nedostaje. Mudra, duhovita, te eksplozivno originalna, Parovi u zatočeništvu senzacionalna je knjiga koja bi lako mogla preobraziti način na koji živite i volite, te ključan priručnik za uspješnu monogamiju.

    U prijevodu Martine Pranić.
    Izdavač/Distributer: Vorto PalabraGodina izdanja: 2020Autor: Esther PerelCijena: 129,00 knBroj stranica: 320Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Putovanje do samoga sebe
    'Dugog putovanja cilj' korak je naprijed u shvaćanju Michaela Endea i kao pisca za odrasle.


    Uz tri udarca cipelica petom o petu, "There is no place like home" odvelo je Dorothy iz Oza natrag u Kansas. Preduvjet je tome bio njen osjećaj pripadnosti određenim ljudima, određenom mjestu. Koje riječi mogu biti čarobne svojevoljnom usamljeniku bez znanja o nijansama međuljudske povezanosti? Je li neograničen prostor življenja omogućen nenavezanošću dovoljno topao i ispunjavajuć? Autor Priče bez kraja (Neverending Story, 1979.) Nijemac Michael Ende, najpoznatiji kao pisac fantastike za djecu i mlade (čemu nije odmogla ni njemu mrska kultna istoimena ekranizacija priče iz 1984. godine), u kratkom djelu Dugog putovanja cilj namijenjenom odraslima kombiniranjem stvarnog i izmišljenog pripovijeda o potrazi otuđenog osobenjaka za osjećajem doma.  



    Priča je u orginalu dio zbirke iz 1992. godine naslovljene Das Gefängnis der Freiheit (Zatvor slobode) – već sam naslov upućuje na tematiku čije se nijanse provlače i kroz Dugog putovanja cilj te na preispitivanje kontradiktornosti, ili pak srodnosti tih koncepata. Kao i većinu svog opusa, i ovu pripovijetku Ende je oblikovao na razmeđi stvarnosti i fantastike, odnosno prekidajući i nastavljajući prostore poznatog svijeta začudnim i fantastičnim elementima, na što je utjecaj nesumnjivo imala imaginacija njegovog oca, nadrealističkog slikara Edgara Endea.

    Nedavno uvršteno među najljepše domaće ovogodišnje knjige, hrvatsko izdanje priče upotpunjuju djela mladog zagrebačkog ilustratora, grafičara i slikara Dominika Vukovića. Na dvadesetak izvrsnih ilustracija Vuković je izdvojio i vizualno izrazio najvažnije trenutke i prizore Dugog putovanja. Njegovi ekspresivni uratci kompozicijski su jednostavni i minimalistički organizirani, a kao najjače izražajno sredstvo koristi boju – posebice je uznemirujuća žarko crvena, najprisutnija uz turbulentne događaje i stanja iz priče. Vuković je, čini mi se, svoju pritajenu turobnost i provokativnost savršeno uskladio s Endeovom mračnom atmosferom i gotovo demonskim potencijalom njegovih likova. Možda najuspjelije ilustracije su one samog protagonista Cyrila, kojih ima nekoliko u knjizi, a koje narativ vizualno dodatno povezuju – na njima je jasna Endeova zamisao nedostatka pokreta na Cyrilovom licu i izraza "poput maske", ali u isto vrijeme korištenjem sve tamnije i ekspresivnije palete u portretiranju Vuković dočarava njegovo sve dublje potonuće i unutarnju tmurnost i nemir. 

    Na nevelikom broju stranica knjige ne susrećemo previše likova, no Ende ih nam u malo poteza približava toliko da pomislimo da ih poznajemo kao da smo pročitali čitav roman. Bez previše suptilnosti i zadrške, uz uvijek prisutnu ironiju, Ende jasno i britko artikulira srž nečije osobnosti i prirodu unutarnjih konflikata, kao i problematičnost i iskvarenost samog društva.

    (Anti)junak Dugog putovanja, Cyril, sin je Lorda Basila Abercombyja, diplomata u službi kraljice Viktorije, a kroz priču pratimo njegovo odrastanje i život. Ono se odvija na uzastopnim putovanjima na kojima ga, umjesto hladnog i uvijek zauzetog oca, odgaja prateće osoblje. Već je na početku jasna samoća i otuđenost koja poput visokih, masivnih zidova bez otvora guši svaki od likova – najtragičniji dvojac u tim odnosima i mučnim komunikacijama su otac i sin koji s krajnjim naporom podnose prisustvo jedno drugoga.

    Lord Basil Abercomby udžbenički je primjer emocionalno odsutnog oca, neuključenog, ravnodušnog i nezainteresiranog za sinov život. Izostanak zdravog uzora kod Cyrila razvija apatičnost, nerazumijevanje drugih i neprilagođenost obrascima ponašanja. Da je Ende priču krenuo razvijati u možda nekom drugom, mračnijem smjeru, sasvim bismo uvjerljivo mogli zamisliti Cyrila kako stasa u recimo, sadista. Možda njegova najveća nesreća je to što ga otac koristi kao oruđe osvete njegovoj majci koja ih je ostavila – nedopuštanjem njene komunikacije sa sinom, a u isto vrijeme i sam ga ignorirajući, Cyrilu nameće zbunjujuću ulogu nečijeg, i ničijeg djeteta.

    Temeljna disonanca njegova karaktera proizlazi iz čežnje da ispuni neki inherentni dio sebe, prazninu čije definicije isprva nije svjestan – čekao je da osjeti povezanost, pripadnost, ukorijenjenost u nekom dijelu svijeta, nešto što bi nazvao domom. Odrastajući na očevim putovanjima, bez fizičkog i emocionalnog okrilja, pojam doma i čežnje za njim Cyrilu je neshvatljiv, što si osvijesti u jednom trenutku i taj nepoznat osjećaj odlučuje istražiti. Međutim, pred nemogućnošću doživljavanja osjećaja doma, on nakon određenog vremena od stizanja do cilja odustaje – putovanje samo sebi postaje svrha: "Sveo je svoju situaciju na formulu: dužina puta u obrnuto je proporcionalnom odnosu prema  mogućnosti da se želi stići do cilja. I u tome je, po njegovu mišljenju, ležala ironija sveukupnih ljudskih težnji: pravi smisao svakog očekivanja upravo je u tome sa ono zauvijek ostane neispunjeno, jer svako ispunjenje mora u krajnjoj liniji završiti u razočaranju."

    Preokret u njegovom životu i udarac ravnodušnosti s kojom proživljava svijet zadaje slika u posjedu trgovačkog savjetnika Jakoba von Erschla znakovitog naziva Dugog putovanja cilj. Na njoj prikazana mliječno bijela palača na stijeni usred doline opkoljene brdima postaje Cyrilovog dugog putovanja cilj. S njom u priču ulaze fantastični elementi – iako malih dimenzija, Cyril na njoj prepoznaje čitav dijapazon bajkovitih likova i detalja, i njemu ona postaje ono što je Priča bez kraja drugom Endeovom junaku Bastianu, ili Oz Dorothy: biva uvučen u nju, postaje dio nje, osjeća se kao da pripada unutar tog naslikanog, šarenog pejzaža. Njeno otkriće Cyrilov je susret sa samom sobom – izoliranost i nedostupnost netaknute bijele, sjajne palače preslika je njegovog usamljenog postojanja.

    Taj susret diktira ostatak radnje. Njegova prva otkrivena životna strast postaje mu nit vodilja koju će mahnito slijediti do samog kraja priče: "Pomisao da je ona u tuđim rukama i da u nju mogu buljiti tuđe glupe oči izazivala je u njemu jednostavno fizičku mučninu, onakvu kakvu u ljubomorna ljubavnika izaziva pogled na javno izloženu golotinju njegove obožavane." Vodeći se principom da su u ratu "opravdana sva sredstva koja na kraju vode pobjedi", Cyril ustraje u namjeri da Dugog putovanja cilj posjeduje. Opčinjavajuća priroda slike, koja samo na njega djeluje, nagna ga na pomisao da palača nije tek plod nečije mašte, već negdje mora postojati – on sam mogao je, štoviše, nekad u njoj stanovati jer "ono što nazivamo stvarnim, samo je infitezimalni trenutak sadašnjosti koji je već prošao čim o njemu želimo promisliti. Kako možemo biti sigurni da nismo stvoreni tek jutros, sat prije, trenutak prije, s već spremnim sjećanjem na trideset, sto ili tisuću godina? Nema sigurnosti, jer ne znamo što je sjećanje uistinu i odakle dolazi." S Cyrilovim poniranjem u prostore oslikane palače, kao Dorian Gray u vlastiti portret, u priči se stvarnost još jače sljubljuje s fantastičnim te on kreće na (anti)junačko putovanje s ciljem njenog pronalaska i zaposjedanja.

    Cyrilova potraga za palačom epsko je putovanje do samog sebe i nečeg što bi nazvao samo svojim, no njena izoliranost čini je nedohvatljivom za ikoga osim njega, čime radi začarani krug okupiranosti sobom i svoje zidove podiže još više i neprobojnije. Završetak knjige, kao zapravo i sve misli koje se njome provlače, Ende nenametljivo daje čitatelju da prosudi i interpretira – koja je stvarna težina čežnji i žudnji? Hoće li osvajanje palače Cyrila učiniti zadovoljnim i ispunjenim, ili je ljudska sudbina vječito traganje, osvajanje, novo iščekivanje i do u beskraj konstruiranje smisla postojanja? Ako je dom tamo gdje je srce, može li ga pronaći netko tko ni vlastito srce nije nigdje smjestio? Možda Cyril do palače nikada nije ni došao, ili je postojala samo njemu, jednako otuđenom. Osobno, prisvajanjem možda najočiglednije poruke priče, mogu zaključiti da pripadnost svijetu ne može se ostvariti beskompromisnom usmjerenošću na sebe i vlastite želje, sloboda nije jednoznačna i nepodložna varljivosti, i cilj ne postoji sam po sebi, već ga izgrađujemo i prilagođavamo suživotom i u suglasju s drugima.        

    Kao što su otvoreni i neshvatljivi prolazi između stvarnosti i mašte, barem kod Endea, ostaje otvoren i Dugog putovanja cilj. Sloboda kojom raspolažemo u tumačenjima, nadamo se, neće postati čudovišna kao ona njegovog junaka. Privlačnost knjige na općenitijoj razini leži u jasnom i neopterećenom pripovijedanju i radnji prožetoj nadrealističkim elementima. Ono što će nas za nju dublje i trajnije vezati sugestivni su likovi obojeni ironijom koje, bili dobri, loši, ili, mnogo češće, nešto između, nećemo olako shvatiti, te misli o ljudima, svijetu i smislu koje Ende kroz njih nenametljivo šalje. Kvaliteta priče očituje se i u tome što, premda broji već više desetljeća, i danas može svakom ponaosob biti aktualna i intrigantna. Priznata vizualna ljepota knjige tek je nagovještaj ljepote jezika, karakterizacija i ideja kojom vrvi unutar korica.

    Ovo izdanje korak je naprijed u shvaćanju Endea i kao pisca za odrasle, na čemu je i sam inzistirao, i dobrodošlica njegovim nastojanjima da obogati i zainteresira druge svojim idejama i svjetovima.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Cijeli grad priča – Proza
    Elmwood Springs u Missouriju gradić je kao svaki drugi. Mudri Lordor Nordstrom stvorio je divno mjesto za život i bogato naslijeđe za sebe i svoju suprugu Katrinu, s kojom se upoznao putem oglasa, ali i prelijepo posljednje počivalište za svoju obitelj, prijatelje i susjede koji će tek doći. Počivalište možda nije prava riječ, zapravo. Na groblju se događa nešto neobično. Premda se zove Spokojna livada, ondje ne vlada baš potpuni spokoj. A sada, cijeli grad priča…

    Jedinstvena Fannie Flagg, autorica hitova kao što su Pohane zelene rajčice, na vrhuncu je snage u ovom nježnom, dirljivom romanu o tome što zapravo znači biti živ. Sa svojim prepoznatljivim humorom, razigranom maštom i dubokim razumijevanjem ljudskih slabosti i ljudskih srdaca, u ovoj nezaboravnoj priči o ovome životu – i onom zagrobnom - podsjeća nas da je zajednica najveća vrijednost, da je život dar i da ljubav nikada ne umire.

    ,,Duhovita saga koja obuhvaća više naraštaja… intuitivna mudrost Fannie Flagg, njezin dobronamjeran humor i poimanje života u njegovoj povijesnoj protežnosti, ugodan su predah u ovim užurbanim vremenima.''
    (People)

    Knjigu je preveo Ozren Doležal.

     

     
    Izdavač/Distributer: Mozaik knjigaGodina izdanja: 2020Autor: Fannie FlaggCijena: 119,00 knBroj stranica: 418Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Parovi u zatočeništvu – Publicistika
    Moderni nam romantični odnosi obećavaju donijeti sve – cjeloživotno zajedništvo, prisnost i erotsku žudnju. No stvarnost je takva da je teško željeti ono što već imamo, te se naša težnja za ostvarivanjem sigurne ljubavi sukobljava s potragom za strašću. A prečesto baš ono što je potaknulo vezu – požuda – postaje ključan sastojak koji nam na duge staze nedostaje. Mudra, duhovita, te eksplozivno originalna, Parovi u zatočeništvu senzacionalna je knjiga koja bi lako mogla preobraziti način na koji živite i volite, te ključan priručnik za uspješnu monogamiju.

    U prijevodu Martine Pranić.
    Izdavač/Distributer: Vorto PalabraGodina izdanja: 2020Autor: Esther PerelCijena: 129,00 knBroj stranica: 320Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Putovanje do samoga sebe
    'Dugog putovanja cilj' korak je naprijed u shvaćanju Michaela Endea i kao pisca za odrasle.


    Uz tri udarca cipelica petom o petu, "There is no place like home" odvelo je Dorothy iz Oza natrag u Kansas. Preduvjet je tome bio njen osjećaj pripadnosti određenim ljudima, određenom mjestu. Koje riječi mogu biti čarobne svojevoljnom usamljeniku bez znanja o nijansama međuljudske povezanosti? Je li neograničen prostor življenja omogućen nenavezanošću dovoljno topao i ispunjavajuć? Autor Priče bez kraja (Neverending Story, 1979.) Nijemac Michael Ende, najpoznatiji kao pisac fantastike za djecu i mlade (čemu nije odmogla ni njemu mrska kultna istoimena ekranizacija priče iz 1984. godine), u kratkom djelu Dugog putovanja cilj namijenjenom odraslima kombiniranjem stvarnog i izmišljenog pripovijeda o potrazi otuđenog osobenjaka za osjećajem doma.  



    Priča je u orginalu dio zbirke iz 1992. godine naslovljene Das Gefängnis der Freiheit (Zatvor slobode) – već sam naslov upućuje na tematiku čije se nijanse provlače i kroz Dugog putovanja cilj te na preispitivanje kontradiktornosti, ili pak srodnosti tih koncepata. Kao i većinu svog opusa, i ovu pripovijetku Ende je oblikovao na razmeđi stvarnosti i fantastike, odnosno prekidajući i nastavljajući prostore poznatog svijeta začudnim i fantastičnim elementima, na što je utjecaj nesumnjivo imala imaginacija njegovog oca, nadrealističkog slikara Edgara Endea.

    Nedavno uvršteno među najljepše domaće ovogodišnje knjige, hrvatsko izdanje priče upotpunjuju djela mladog zagrebačkog ilustratora, grafičara i slikara Dominika Vukovića. Na dvadesetak izvrsnih ilustracija Vuković je izdvojio i vizualno izrazio najvažnije trenutke i prizore Dugog putovanja. Njegovi ekspresivni uratci kompozicijski su jednostavni i minimalistički organizirani, a kao najjače izražajno sredstvo koristi boju – posebice je uznemirujuća žarko crvena, najprisutnija uz turbulentne događaje i stanja iz priče. Vuković je, čini mi se, svoju pritajenu turobnost i provokativnost savršeno uskladio s Endeovom mračnom atmosferom i gotovo demonskim potencijalom njegovih likova. Možda najuspjelije ilustracije su one samog protagonista Cyrila, kojih ima nekoliko u knjizi, a koje narativ vizualno dodatno povezuju – na njima je jasna Endeova zamisao nedostatka pokreta na Cyrilovom licu i izraza "poput maske", ali u isto vrijeme korištenjem sve tamnije i ekspresivnije palete u portretiranju Vuković dočarava njegovo sve dublje potonuće i unutarnju tmurnost i nemir. 

    Na nevelikom broju stranica knjige ne susrećemo previše likova, no Ende ih nam u malo poteza približava toliko da pomislimo da ih poznajemo kao da smo pročitali čitav roman. Bez previše suptilnosti i zadrške, uz uvijek prisutnu ironiju, Ende jasno i britko artikulira srž nečije osobnosti i prirodu unutarnjih konflikata, kao i problematičnost i iskvarenost samog društva.

    (Anti)junak Dugog putovanja, Cyril, sin je Lorda Basila Abercombyja, diplomata u službi kraljice Viktorije, a kroz priču pratimo njegovo odrastanje i život. Ono se odvija na uzastopnim putovanjima na kojima ga, umjesto hladnog i uvijek zauzetog oca, odgaja prateće osoblje. Već je na početku jasna samoća i otuđenost koja poput visokih, masivnih zidova bez otvora guši svaki od likova – najtragičniji dvojac u tim odnosima i mučnim komunikacijama su otac i sin koji s krajnjim naporom podnose prisustvo jedno drugoga.

    Lord Basil Abercomby udžbenički je primjer emocionalno odsutnog oca, neuključenog, ravnodušnog i nezainteresiranog za sinov život. Izostanak zdravog uzora kod Cyrila razvija apatičnost, nerazumijevanje drugih i neprilagođenost obrascima ponašanja. Da je Ende priču krenuo razvijati u možda nekom drugom, mračnijem smjeru, sasvim bismo uvjerljivo mogli zamisliti Cyrila kako stasa u recimo, sadista. Možda njegova najveća nesreća je to što ga otac koristi kao oruđe osvete njegovoj majci koja ih je ostavila – nedopuštanjem njene komunikacije sa sinom, a u isto vrijeme i sam ga ignorirajući, Cyrilu nameće zbunjujuću ulogu nečijeg, i ničijeg djeteta.

    Temeljna disonanca njegova karaktera proizlazi iz čežnje da ispuni neki inherentni dio sebe, prazninu čije definicije isprva nije svjestan – čekao je da osjeti povezanost, pripadnost, ukorijenjenost u nekom dijelu svijeta, nešto što bi nazvao domom. Odrastajući na očevim putovanjima, bez fizičkog i emocionalnog okrilja, pojam doma i čežnje za njim Cyrilu je neshvatljiv, što si osvijesti u jednom trenutku i taj nepoznat osjećaj odlučuje istražiti. Međutim, pred nemogućnošću doživljavanja osjećaja doma, on nakon određenog vremena od stizanja do cilja odustaje – putovanje samo sebi postaje svrha: "Sveo je svoju situaciju na formulu: dužina puta u obrnuto je proporcionalnom odnosu prema  mogućnosti da se želi stići do cilja. I u tome je, po njegovu mišljenju, ležala ironija sveukupnih ljudskih težnji: pravi smisao svakog očekivanja upravo je u tome sa ono zauvijek ostane neispunjeno, jer svako ispunjenje mora u krajnjoj liniji završiti u razočaranju."

    Preokret u njegovom životu i udarac ravnodušnosti s kojom proživljava svijet zadaje slika u posjedu trgovačkog savjetnika Jakoba von Erschla znakovitog naziva Dugog putovanja cilj. Na njoj prikazana mliječno bijela palača na stijeni usred doline opkoljene brdima postaje Cyrilovog dugog putovanja cilj. S njom u priču ulaze fantastični elementi – iako malih dimenzija, Cyril na njoj prepoznaje čitav dijapazon bajkovitih likova i detalja, i njemu ona postaje ono što je Priča bez kraja drugom Endeovom junaku Bastianu, ili Oz Dorothy: biva uvučen u nju, postaje dio nje, osjeća se kao da pripada unutar tog naslikanog, šarenog pejzaža. Njeno otkriće Cyrilov je susret sa samom sobom – izoliranost i nedostupnost netaknute bijele, sjajne palače preslika je njegovog usamljenog postojanja.

    Taj susret diktira ostatak radnje. Njegova prva otkrivena životna strast postaje mu nit vodilja koju će mahnito slijediti do samog kraja priče: "Pomisao da je ona u tuđim rukama i da u nju mogu buljiti tuđe glupe oči izazivala je u njemu jednostavno fizičku mučninu, onakvu kakvu u ljubomorna ljubavnika izaziva pogled na javno izloženu golotinju njegove obožavane." Vodeći se principom da su u ratu "opravdana sva sredstva koja na kraju vode pobjedi", Cyril ustraje u namjeri da Dugog putovanja cilj posjeduje. Opčinjavajuća priroda slike, koja samo na njega djeluje, nagna ga na pomisao da palača nije tek plod nečije mašte, već negdje mora postojati – on sam mogao je, štoviše, nekad u njoj stanovati jer "ono što nazivamo stvarnim, samo je infitezimalni trenutak sadašnjosti koji je već prošao čim o njemu želimo promisliti. Kako možemo biti sigurni da nismo stvoreni tek jutros, sat prije, trenutak prije, s već spremnim sjećanjem na trideset, sto ili tisuću godina? Nema sigurnosti, jer ne znamo što je sjećanje uistinu i odakle dolazi." S Cyrilovim poniranjem u prostore oslikane palače, kao Dorian Gray u vlastiti portret, u priči se stvarnost još jače sljubljuje s fantastičnim te on kreće na (anti)junačko putovanje s ciljem njenog pronalaska i zaposjedanja.

    Cyrilova potraga za palačom epsko je putovanje do samog sebe i nečeg što bi nazvao samo svojim, no njena izoliranost čini je nedohvatljivom za ikoga osim njega, čime radi začarani krug okupiranosti sobom i svoje zidove podiže još više i neprobojnije. Završetak knjige, kao zapravo i sve misli koje se njome provlače, Ende nenametljivo daje čitatelju da prosudi i interpretira – koja je stvarna težina čežnji i žudnji? Hoće li osvajanje palače Cyrila učiniti zadovoljnim i ispunjenim, ili je ljudska sudbina vječito traganje, osvajanje, novo iščekivanje i do u beskraj konstruiranje smisla postojanja? Ako je dom tamo gdje je srce, može li ga pronaći netko tko ni vlastito srce nije nigdje smjestio? Možda Cyril do palače nikada nije ni došao, ili je postojala samo njemu, jednako otuđenom. Osobno, prisvajanjem možda najočiglednije poruke priče, mogu zaključiti da pripadnost svijetu ne može se ostvariti beskompromisnom usmjerenošću na sebe i vlastite želje, sloboda nije jednoznačna i nepodložna varljivosti, i cilj ne postoji sam po sebi, već ga izgrađujemo i prilagođavamo suživotom i u suglasju s drugima.        

    Kao što su otvoreni i neshvatljivi prolazi između stvarnosti i mašte, barem kod Endea, ostaje otvoren i Dugog putovanja cilj. Sloboda kojom raspolažemo u tumačenjima, nadamo se, neće postati čudovišna kao ona njegovog junaka. Privlačnost knjige na općenitijoj razini leži u jasnom i neopterećenom pripovijedanju i radnji prožetoj nadrealističkim elementima. Ono što će nas za nju dublje i trajnije vezati sugestivni su likovi obojeni ironijom koje, bili dobri, loši, ili, mnogo češće, nešto između, nećemo olako shvatiti, te misli o ljudima, svijetu i smislu koje Ende kroz njih nenametljivo šalje. Kvaliteta priče očituje se i u tome što, premda broji već više desetljeća, i danas može svakom ponaosob biti aktualna i intrigantna. Priznata vizualna ljepota knjige tek je nagovještaj ljepote jezika, karakterizacija i ideja kojom vrvi unutar korica.

    Ovo izdanje korak je naprijed u shvaćanju Endea i kao pisca za odrasle, na čemu je i sam inzistirao, i dobrodošlica njegovim nastojanjima da obogati i zainteresira druge svojim idejama i svjetovima.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 3 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Lektira za budućeg i bivšu
    Ivana i Olja sastavile su popis predsjedničke lektire.


    To: Olja Savičević Ivančević
    Subject: Lektira za budućeg i bivšu

    Draga moja,

    prije svega, moram ti reći ovo: kad čujem od nekog da mu/joj je Mali princ najdraža knjiga, ja sve zamišljam kako dolazim do one ruže, trgam joj latice da lete uokolo, a onda još i divljački skačem po njoj. Razbijem i kutiju, i ovcu, a ono dokono starmalo derište koje se nonšalantno šeta po pustinji, pravi pametno i maltretira skrhanog pilota, pošaljem u neki strogi internat da se nauči pristojnosti. Pogotovo ako to o najdražoj knjizi izjavi odrasla osoba, pogotovo ako je ta osoba još uvijek aktualna, a za koji dan, hvala Špageti Čudovištu, bivša predsjednica Republike Hrvatske.

    Ne znam što je s tim Malim princem, molim te da mi objasniš o čemu se ovdje radi. Ne znam jesi li primijetila, ali kad god pitaju neku odraslu, nenačitanu jedinku koja se bavi javnim poslom i koja želi ispasti pametna, politički korektna, plemenita, s blagim filozofskim nagnućem bubne da mu/joj je najdraža knjiga Mali princ. To je toliko otrcano i iritantno, a vjerujem da se ni dobri Exupery nije nadao takvom naopakom PR-u. Možda je to onaj infatilno wannabe mudrački čarobni spoj: vidi me kako volim maštu i duhovnost, odmah skontam alegoriju iz prve, a samorazumljive su mi i filozofske pouke, no dijete sam u duši i zagrlila bih cijeli svijet! Prosvijetli me, draga prijateljice, gdje je kvaka i spona ovog književno-teorijskog i političko-kriminalnog problema?

    Naime, ako još netko viri u ova naša pisma, pojasnit ću o čemu se radi. U jednom od posljednih sučeljavanja, sad već bivših finalista u utrci za predsjednika Hrvatske, novinari su Kolindi Grabar Kitarović i Zoranu Milanoviću postavili par pitanja iz leksikona. Jedno od njih bilo je i o najdražoj knjizi, tada je Ruža hrvatska sva ponosna nedvojbeno istaknula Malog princa, a Zoran Milanović mudro ustvrdio kako nije čovjek od jedne knjige. Po mom mišljenju to mu je u cjelokupnoj političkoj karijeri i jedna od najmudrijih rečenica. Usto, baš je lijepo sročena, slažeš li se?!

    Naravno, uvijek postoji mogućnost da je to rekao samo onako, jer se nije mogao sjetiti nijedne, ali ovako odoka procijenila bih da je kod njega nešto bolja situacija s lektirom.

    Lektira – kao mjesto fakat visoke tenzije u našem društvu, kao poprište teških ideoloških borbi, kao preusudna i zadnja bitka za mlade i osjetljive duše đaka koji masovno kradu knjige u knjižnicama pa se noću skrivaju u haustorima dok pod slabim svjetlom ekrana mobitela čitaju izbačenog Ferića, tebe prijateljice, ili čak (oni malo konzervativniji) čitav opus Marka Marulića – u Hrvatskoj nije šala. I ti si sama bila na meti stanovite udruge "Stop neprimjerenoj lektiri" podružnice jedne veće koja se bori za ljudska prava, poznatije pod imenom U ime obitelji.

    Zato smatram da je tvoja ideja da budućem predsjedniku predložimo koju knjigu (ja sam se zauzela da i bivša ne ostane uskraćena, sad će bar imati vremena za čitanje) hvale vrijedna, ali i opasna. Za mene je, to isto moram reći, prije svega izuzetno teška zadaća. Knjiga je toliko puno, pregršt romana domaćih i stranih pisaca, fikcije istinitije od stvarnosti, važnih publicističkih dijela, povijesnih pregleda, poezije koja ljude čini boljima, neću se moći zaustaviti, a prostor u njihovima glavama je, hm, da tako kažem, ipak ograničen.

    Zato ovaj moj nepretenciozni popis nemoj smatrati konačnim i u kamenu uklesanim preporukama, neću se niti pokušati praviti pametna i vaditi iz rukava filozofe, sociologe ili mahati vrhovima svjetske književnosti kako bih pokazala poznavanje materije, dobar ukus ili se omilila Vladimiru Bitiju. Natuknut ću im tek nekoliko naslova, prvenstveno domaćih autora, smatram ipak da bi bilo dobro da se upoznaju s običajima, navikama, sentimentima i stvarnošću zemlje koju kakti vode, pokojeg stranog autora kojeg volim te publicističku knjigu da im glava ne ostane u oblacima. Sve vodeći računa, kao što sam već rekla, o dosta ograničenim kapacitetima.

    Dakle, prvo gospođa na odlasku. Uzimajući u obzir njezinu ljubav prema dječjoj književnosti, a posebno loženje na mlade i nacionalističku fiksaciju prema susjedima, preporučila bih joj roman srpske književnice Jasminke Petrović Leto kada sam naučila da letim. Ako bude sreće bit će joj jasno kako njezini obožavani mladi danas razmišljaju, da ih krvlju oblivene fraze posve promašuju i da je ona sa svim svojim stavovima, unatoč proplamsaju moderne kožne jakne, za mlade, zaista mlade, s njezinim state of mindom već davno pokojni dinosaur. Ne bi joj škodilo ni da se prihvati romana Ciganin, ali naljepši Kristiana Novaka pa da se zaista suoči s migrantskom krizom, zatim sa zbirkom priča Naša žena Tanje Mravak – budući da je ovih dana iskazala želju da se posveti zaštiti žena, na tu temu bih joj preporučila i bilo što od Slavenke Drakulić te Mašu Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče. Kako gospođa kronično pretjeruje u patetici neka malo zaviri i kod susjede Vedrane Rudan da je resetira.

    Sluškinjinu priču Margaret Atwood može samo pogledati na HBO-u, svidjet će joj se, distopija, blisko znanstvenoj fantastici, što je opet blisko njezinom omiljenom filmu Dan neovisnosti. Između epizoda neka se baci na Kratku povijest čovječanstva Yuval Noah Harari – osjećam da tu ima puno rupa. Jezik i nacionalizam Snježane Kordić, neće riješiti očajan i povremeno potpuno bizaran naglasani sustav, ali hoće neke druge, dublje probleme. Ovo je zasad već previše, iako nije ni osnova osnove, ali nek' se javi kad završi, pričat ćemo dalje.

    Zoki – nisam čovjek od jedne knjige i omiljeni film Bilo jednom u Americi – mora se priznati ipak je puno bolja startna pozicija od bivše. Ipak, prikriveni prenaglašenim karakterom, i ovdje vire svakakvi problemi. Za početak samo nedavna izjava da je želja i pravo istospolnih parova da udomljuju/posvajaju djecu prvenstveno "trend koji se više ne može zaustaviti" govori o ozbiljnom nerazumijevanju ljudske duše, a i društva. Zato, da razbijemo mit o ljudskim pravima kao trendu – ovo ne bi bolje ni Zekanović sročio – vratimo se malo unazad, recimo u Drugi svjetski rat, to svi naši predsjednici vole pa pročitajmo, ako nismo, Aimee i Jaguar, dokumentarni roman Erice Fisher. Red besmislene i okrutne ljudske prirode, red podsjećanja kako lako do fašizma dolazi ako mu se popušta, red netrendovske ljubavi koja je sasvim slučajno istospolna, i koja želi sve što ljubav želi. Zatim, kao korektiv prgavom karakteru sjajna knjiga domaćeg izdavača Ex Libris Vjera u dijalog izvrsna poduka o tome kako razgovarati kad ste ideološki na suprotnim stranama, a da ne bude Prnjavora, Špičkovine, Vukovine i ostalih ničim izazvanih uvreda. Tu je također i Janis Varufakis Što sam rekao kćeri o ekonomiji. Vratimo se lijevim idejama, Zorane, pa sve domaće autorice s gornjeg popisa, nasušno potrebne, a onda još za kraj Ima li života prije smrti? psihijatra Roberta Torrea kako bismo se svi skupa podsjetili o složenosti, a opet ograničenosti i vrlo svedenim dosezima našeg ega. Lijek za uvjerene u vlastitu neponovljivu veličinu.

    Prijateljice, ovo je bio grozan zadatak, sad bih ponovo pisala ovaj tekst, preporučila tolike divne autore, sve ispočetka, od Cervantesa do Monike Herceg. Ali uviđam ključno – književnost je zapravo jedan način života, dok je politika sasvim drugi, i zato ti beskrajno hvala što si me prosvijetlila.

    Dokrajči ih,
    Zagrljaj,
    Ivana

     

    To: Ivana Bodrožić
    Subject: Lektira za budućeg i bivšu

    Draga moja,

    Dok čitam tvoje pismo, mogu te zamisliti kako pišeš kao neka jarosna božica, a iz prstiju ti, dok tipkaš, sijevaju munje. Smijem se i držim za glavu u isti tren, a zazubice rastu. Dobre si knjige izabrala bivšoj i budućem, ostala je još samo ta sitnica da ih i pročitaju!

    Ali krenut ću s odgovorom od početka i Exuperyja. Napisao je on lijepu knjižicu, dječji klasik, ali snašla ga je književna moda. Bolje da ti knjiga završiti na lomači, etiketi za konjak ili u rukama ekipe iz "Stop neprimjerenoj lektiri" nego da uđe u takvu modu! Ponavljam, iako ti misliš da se šalim, da je pravi uspjeh na sasvim drugoj, onoj neugodnoj strani, nema pravog književnog uspjeha koji je ugodan, bez osporavanja i dijela javnosti koji se zgraža i gnuša, bez zagriženih poricatelja. To znači da je knjiga prešla granicu i stigla tamo gdje je trebala, da izaziva na raspravu, nervira budale, radi. Uostalom, ako itko zna o čemu pričam, ti znaš.

    Ne bih dirala ružu i princa (cvijet i dijete), ali bih rado, bez puno objašnjenja pomazila hrptom po glavi svakog onog tko se pohvali da mu je knjiga svih vremena Mali princ, Gospodar prstenova ili Biblija – deklarativno tri omiljene knjige svih nečitajućih čitatelja. 

    Ima kolega Karakaš onu rečenicu koju često i ne bez vraga ponavlja, o ljudima kojima se u očima vidi svaka nepročitana knjiga. I iako smo vidjele sasvim dovoljno načitanih gadova da bismo imale iluziju o tome da književnost čini sve ljude boljima, zadržimo bar pomisao da ista ima nekog blagotvornog utjecaja na pitomije jedinke.

    Pa eto, kako je budući predsjednik rekao da nije čovjek od jedne knjige, nego od mnogih, predložit ću i ja neke, s kojima, u slučaju da ih nije čitao, može popuniti biblioteku. Neću ponavaljati tvoje naslove jer dobrih knjiga ima sasvim dovoljno da i mi, svakodnevni čitači, umremo nenačitani; postoje među njima i one koji o ljudima, prostoru i vremenu svjedoče preciznije, osobnije i bolje od ijednog drugog medija.

    Ako ima istine u tvrdnji da političari nemaju pojma kako im živi narod, jedan tečaj čitanja suvremene književnosti mogao bi biti uvod, solidna priprema za upoznavanje s onima za koje navodno radiš. Što se bivše tiče, znaš da sam uvijek okrenuta prema budućnosti pa neka se bivša, ukoliko je zanima što propušta, snađe u preporučenoj lektiri za budućeg.

    Prvi kriterij prilikom odabira neka bude, naravno, književna relevantnost jer bez nje nema ni društvene važnosti neke knjige, ni mogućnosti da ista razbije neki zagorjeli malograđanski koncept nastao na desetljećima izbjegavanju lektire i nacionalnim književnim kanonima (često nacionalističkim, a stopostotno mizoginim).

    Inače, u trenutku dok odgovaram na tvoje pismo Split trese stvarna priča o ubojici koji je navodno uzeo pravdu u svoje ruke i smaknuo trojicu iz narko-miljea koji su ga ucjenjivali. Sve što sam imala reći o splitskom Divljem zapadu i ljudima bez šanse napisala sam u svojim romanima.

    Ali za razumijevanje toga što se dogodilo – i ne samo socijalnog konteksta današnjeg Splita, nego tog grada kao općehrvatske paradigme, koja ni samu sebe više ne razumije i ne prepoznaje – predsjednik neka posegne za pričama i romanima Jurice Pavičića ili za poezijom Predraga Lucića Mjesec iznad Splita. A za nešto širi kontekst preporučujem mu auteničan izvještaj iz knjige Nenada Stipanića Odlično je baviti se kriminalom. Ili još dublje, u tamnu srž stvari, neka pročita Pjesme iz Lore Borisa Dežulovića. Tamo je žarište bolesti koje je snašla ovaj grad, mjesto s kojeg se širi gangrena, tamo je i pravo i pravosuđe izgubilo obraz, a grad je izgubio nevinost.

    Nastavno na poeziju, kakvoj među svjetlacima nema mjesta, možda i zato što ne svjetluca nego rasvjetljava naše živote, mrakove i opasna mjesta, a i za otvoreno razračunavanje sa sve prihvatljivijim, da ne kažem sve omiljenijim fašizmom, Milanoviću predlažem zbirku Zbogom, fašisti Marka Tomaša, ali i pjesnički klasik Nešto nije u redu? Tatjane Gromače koja se i danas čita jednako aktulno kao i prije dvadeset godina kada je izašla.

    Ako ni ove doze pjesničkog poštenja i građanske hrabrosti ne budu dostatne, za osnaženje lijeve misli i antirevizionizam, predlažem Sonnenschein Daše Drndić uz potporu 1941.: Godina koja se vraća Slavka Goldsteina.

    Da ne bude samo '41, evo i priča iz '91 s kojom se još nismo ni počeli baviti kako spada: Konstantin Bogobojazni Sime Mraovića, nepravedno prešućen i beskrajno zabavan roman, o nepoželjnim nacionalnim manjinama i nešto poželjnijem seksu, jedinoj zdravoj zabavi u vrijeme rata.

    Ti si sa svojim izborom autorica odlično pokrila i otvorila "žensko pitanje", a ja bih dodala i ultimativni Drugi spol Simone de Beauvoir, ako već nije, krajnje je vrijeme da to pročita, kao i Dnevnik ustremljen nedostižnom Divne Zečević.

    U zemlji u kojoj zakoni i propisi postoje da se ne bi poštivali, pa tako ljudi zbog nečije grabeži izgore na kraju svog životnog puta, kao da ih nije ni bilo – važno je razvijati svijest o starijima. Zato preporučujem i omiljenu knjigu moje mame zadnjih godina (omiljene knjige se s godinama mijenjaju, s nama odrastaju i stare, kao i mi s njima), a to je Nevidljiva žena Slavenke Drakulić. Pitanjem treće dobi bavi se i Dubravka Ugrešić u mudroj i duhovitoj Baba Jaga je snijela jaje, kao i Zoran Ferić u Kalendaru Maja. 

    A za bolji uvid u novije generacije predsjednik može prolistati Jesmo li to bili mi? Luize Bouharaoue (nije običaj da urednici preporučuju knjige koje su uredili, ali ovo je za dobro nacije) ili Davide svašta su mi radili Marije Andrijašević. Kad želiš nešto naučiti o budućnosti, najbolje je čitati mlađe spisateljice i pisce. Ako želiš pročitati nešto artikulirano o sadašnjosti, najbolje je, rekla bih, čitati eseje Dubravke Ugrešić.

    Kod mlađih autora moglo bi se pronaći i ponešto opisa sa socijalne margine, u svakom slučaju više je socijalne svijesti i osjetljivosti nego kod prethodnih generacija, ali mi se po tom pitanju aktualnija i izravnija od suvremene domaće produkcije čini Virginie Despentes i Vernon Subotex, a bome sve više, ponovno, i Maksim Gorki. Književnost, kao ni politika, još uvijek nije odgovorila na ključno socijalnu temu suvremenosti – temu ekonomske diskriminacije (koja generira sve druge diskriminacije) i sve većeg klasnog jaza.

    Ipak, o tome kako prekarni život i kapitalizam i brat mu patrijarhat razaraju našu intimu i živote, pisala je Ivana Sajko u Ljubavnom romanu.

    A mnoga bitna pitanja postavio je Robert Perišić u Području bez signala romanu o egzistencijalnom porazu i postranzicijskom kolapsu, novopečenim poduzetnicima i izgubljenom radništvu, a osim bitnih pitanja dao je i pokoji potencijalno ostvariv odgovor. Pravi roman za predsjednika koji dolazi iz redova Socijaldemokratske partije, a za obnovu te iste socijalne demokracije s naglaskom na socijalnom i na toliko puta izrečenoj solidarnosti.

    Što bih još mogla dodati, osim tvojih knjiga? Na sreću, tebe ne treba preporučivati: svaki predsjednik koji drži do sebe i hrvatske kulture sto posto te već pročitao i intrenalizirao, vjerojatno i pounutrio (ili ponutrio, kako ti voliš reći) sve što treba znati o najosjetljivijim pitanjima poput Vukovara, rata ili života u progonstvu, iskustva kojeg se prevažno sjetiti sad usred migranske krize. Uostalom, uskoro će predstava, neka mu iz Gavelle pošalju kartu!

    Bez sumnje, ovaj je popis predsjedičke lektire krnj, uvjetovan osobnim čitateljskim iskustvom i tek jedan od mogućih – ali moglo bi ga se nadopunjavati dok se ne stvori jedna respektabilna bibliteka koja bi, da živimo u ozbiljnoj kulturi (ali takvoj koja je dovoljno zrela da dopusti sebi i neozbiljnost), trebala naći svoje mjesto na Pantovčaku. Možda tamo više vole biste, ali dobre knjige su ipak spomenici koji govore i to – što je najkorisnije za svaku državu – poput ogledala istine najčešće govore ono što režim ne želi čuti. Društva koja si tepaju da su demokratska one bezobrazne pisce, i kritičare općenito, trebala bi čuvati kao zjenicu oka svog.

    Tko još nije shvatio, evo umjesto objašnjenja za kraj, po običaju, jedna pjesma koja paše temi. Poezija koja je kroz stoljeća sačuvala oštrinu, aktualnost, filozofičnost i političnost, a da ništa nije izgubila od svoje lirske prirode i rafiniranosti, dapače. 

    Uzvraćam zagrljaj,
    Olja

    Martovske ide, Konstantin Kavafis

    Veličine i sjaja trebaš se bojati, dušo.
    A častoljublje svoje ako ne možeš
    nadvladati, slijedi ga oprezno i
    suzdržano. I što više uznapreduješ
    utoliko opreznija i pažljivija budi.
    Kad stigneš na sam vrh, kao Cezar, najzad,
    kad preuzmeš ulogu tako uvažene osobe,
    onda posebno pazi dok izlaziš na ulicu -
    tako upadljiv moćnik s pratnjom;
    i ako se dogodi pa ti iz gomile
    priđe neki Artemidor noseći ti pismo,
    priopćavajući ti žurno: "Pročitaj ovo odmah,
    riječ je o krupnim stvarima, važnim za tebe",
    ni slučajno nemoj a da se ne zaustaviš, ni slučajno
    nemoj dati prednost nekom drugom razgovoru ili poslu,
    ni slučajno se nemoj zadržavati s onima što te pozdravljaju
    i padaju ničice (ostavi to za kasnije), neka pričeka još
    i sam Senat, a ti se odmah upoznaj
    s ozbiljnom porukom iz Artemidorova pisma.

    (Preveo sa grčkog Slobodan Blagojević)
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Gradi se ''Puškinland''
    Zabavni park inspiriran Puškinovim bajkama, Lukomorye, atrakcije će otvoriti 2023. godine.

    Zamislite tematski zabavni park, a da u njemu ne sretnete Mickeya, Pepeljugu ili kojeg pirata s Kariba. Daleko od toga da smo protiv tih likova, ali pozdravljamo i to da u zabavnim parkovima trajno susrećemo i ozbiljne književne likove. U Sankt Peterburgu to bi se uskoro trebalo ostvariti – inspiracija će biti lik i djelo Aleksandra Sergejeviča Puškina.

    Tematski park posvećen pričama i pjesmama jednog od najznačajnijih ruskih književnika trebao bi se otvoriti 2023. godine, a za koncept glavnog plana i dizajna zadužena je nizozemska tvrtka Jora Vision koja se bavi osmišljavanjem i izgradnjom prostora za zabavu. Puškinove bajke park će pokušati oživjeti na moderan način te posjetiteljima omogućiti uvjerljivo uranjanje u njih.    

    Zatvoreni dio parka bit će veličine 17 tisuća kvadratnih metara, a imat će tri glavne zone, od kojih će svaka nuditi atrakcije i doživljaje temeljene na bajkovitim mjestima iz Puškinovih priča. Vanjski dio parka prostirat će se na dva hektra te uključivati još tri tematske cjeline – ruski sajam, labuđe jezero i čarobnu šumu. Neke od atrakcija bit će interaktivna šetnja kroz književnikov život te dvije virtualne vožnje.

    ‘’Sviđaju nam se jedinstvene i značajne priče i uzbuđeni smo što svojim vještinama možemo te lokalne bajke oživjeti za publiku kojoj koncept zabavnih parkova i interaktivnih atrakcija nije još u potpunosti blizak’’, rekao je Jan Maarten de Raad, čovjek na čelu Jora Visiona.

    Park će nositi ime Lukomorye, prema bajkovitoj zemlji iz ruskih narodnih priča. 

    2023. bit će, čini se, odlična za zaigrane knjigoljupce!

    Izvor i foto: Jora Vision 

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Gradi se ''Puškinland''
    Zabavni park inspiriran Puškinovim bajkama, Lukomorye, atrakcije će otvoriti 2023. godine.

    Zamislite tematski zabavni park, a da u njemu ne sretnete Mickeya, Pepeljugu ili kojeg pirata s Kariba. Daleko od toga da smo protiv tih likova, ali pozdravljamo i to da u zabavnim parkovima trajno susrećemo i ozbiljne književne likove. U Sankt Peterburgu to bi se uskoro trebalo ostvariti – inspiracija će biti lik i djelo Aleksandra Sergejeviča Puškina.

    Tematski park posvećen pričama i pjesmama jednog od najznačajnijih ruskih književnika trebao bi se otvoriti 2023. godine, a za koncept glavnog plana i dizajna zadužena je nizozemska tvrtka Jora Vision koja se bavi osmišljavanjem i izgradnjom prostora za zabavu. Puškinove bajke park će pokušati oživjeti na moderan način te posjetiteljima omogućiti uvjerljivo uranjanje u njih.    

    Zatvoreni dio parka bit će veličine 17 tisuća kvadratnih metara, a imat će tri glavne zone, od kojih će svaka nuditi atrakcije i doživljaje temeljene na bajkovitim mjestima iz Puškinovih priča. Vanjski dio parka prostirat će se na dva hektra te uključivati još tri tematske cjeline – ruski sajam, labuđe jezero i čarobnu šumu. Neke od atrakcija bit će interaktivna šetnja kroz književnikov život te dvije virtualne vožnje.

    ‘’Sviđaju nam se jedinstvene i značajne priče i uzbuđeni smo što svojim vještinama možemo te lokalne bajke oživjeti za publiku kojoj koncept zabavnih parkova i interaktivnih atrakcija nije još u potpunosti blizak’’, rekao je Jan Maarten de Raad, čovjek na čelu Jora Visiona.

    Park će nositi ime Lukomorye, prema bajkovitoj zemlji iz ruskih narodnih priča. 

    2023. bit će, čini se, odlična za zaigrane knjigoljupce!

    Izvor i foto: Jora Vision 

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Lektira za budućeg i bivšu
    Ivana i Olja sastavile su popis predsjedničke lektire.


    To: Olja Savičević Ivančević
    Subject: Lektira za budućeg i bivšu

    Draga moja,

    prije svega, moram ti reći ovo: kad čujem od nekog da mu/joj je Mali princ najdraža knjiga, ja sve zamišljam kako dolazim do one ruže, trgam joj latice da lete uokolo, a onda još i divljački skačem po njoj. Razbijem i kutiju, i ovcu, a ono dokono starmalo derište koje se nonšalantno šeta po pustinji, pravi pametno i maltretira skrhanog pilota, pošaljem u neki strogi internat da se nauči pristojnosti. Pogotovo ako to o najdražoj knjizi izjavi odrasla osoba, pogotovo ako je ta osoba još uvijek aktualna, a za koji dan, hvala Špageti Čudovištu, bivša predsjednica Republike Hrvatske.

    Ne znam što je s tim Malim princem, molim te da mi objasniš o čemu se ovdje radi. Ne znam jesi li primijetila, ali kad god pitaju neku odraslu, nenačitanu jedinku koja se bavi javnim poslom i koja želi ispasti pametna, politički korektna, plemenita, s blagim filozofskim nagnućem bubne da mu/joj je najdraža knjiga Mali princ. To je toliko otrcano i iritantno, a vjerujem da se ni dobri Exupery nije nadao takvom naopakom PR-u. Možda je to onaj infatilno wannabe mudrački čarobni spoj: vidi me kako volim maštu i duhovnost, odmah skontam alegoriju iz prve, a samorazumljive su mi i filozofske pouke, no dijete sam u duši i zagrlila bih cijeli svijet! Prosvijetli me, draga prijateljice, gdje je kvaka i spona ovog književno-teorijskog i političko-kriminalnog problema?

    Naime, ako još netko viri u ova naša pisma, pojasnit ću o čemu se radi. U jednom od posljednih sučeljavanja, sad već bivših finalista u utrci za predsjednika Hrvatske, novinari su Kolindi Grabar Kitarović i Zoranu Milanoviću postavili par pitanja iz leksikona. Jedno od njih bilo je i o najdražoj knjizi, tada je Ruža hrvatska sva ponosna nedvojbeno istaknula Malog princa, a Zoran Milanović mudro ustvrdio kako nije čovjek od jedne knjige. Po mom mišljenju to mu je u cjelokupnoj političkoj karijeri i jedna od najmudrijih rečenica. Usto, baš je lijepo sročena, slažeš li se?!

    Naravno, uvijek postoji mogućnost da je to rekao samo onako, jer se nije mogao sjetiti nijedne, ali ovako odoka procijenila bih da je kod njega nešto bolja situacija s lektirom.

    Lektira – kao mjesto fakat visoke tenzije u našem društvu, kao poprište teških ideoloških borbi, kao preusudna i zadnja bitka za mlade i osjetljive duše đaka koji masovno kradu knjige u knjižnicama pa se noću skrivaju u haustorima dok pod slabim svjetlom ekrana mobitela čitaju izbačenog Ferića, tebe prijateljice, ili čak (oni malo konzervativniji) čitav opus Marka Marulića – u Hrvatskoj nije šala. I ti si sama bila na meti stanovite udruge "Stop neprimjerenoj lektiri" podružnice jedne veće koja se bori za ljudska prava, poznatije pod imenom U ime obitelji.

    Zato smatram da je tvoja ideja da budućem predsjedniku predložimo koju knjigu (ja sam se zauzela da i bivša ne ostane uskraćena, sad će bar imati vremena za čitanje) hvale vrijedna, ali i opasna. Za mene je, to isto moram reći, prije svega izuzetno teška zadaća. Knjiga je toliko puno, pregršt romana domaćih i stranih pisaca, fikcije istinitije od stvarnosti, važnih publicističkih dijela, povijesnih pregleda, poezije koja ljude čini boljima, neću se moći zaustaviti, a prostor u njihovima glavama je, hm, da tako kažem, ipak ograničen.

    Zato ovaj moj nepretenciozni popis nemoj smatrati konačnim i u kamenu uklesanim preporukama, neću se niti pokušati praviti pametna i vaditi iz rukava filozofe, sociologe ili mahati vrhovima svjetske književnosti kako bih pokazala poznavanje materije, dobar ukus ili se omilila Vladimiru Bitiju. Natuknut ću im tek nekoliko naslova, prvenstveno domaćih autora, smatram ipak da bi bilo dobro da se upoznaju s običajima, navikama, sentimentima i stvarnošću zemlje koju kakti vode, pokojeg stranog autora kojeg volim te publicističku knjigu da im glava ne ostane u oblacima. Sve vodeći računa, kao što sam već rekla, o dosta ograničenim kapacitetima.

    Dakle, prvo gospođa na odlasku. Uzimajući u obzir njezinu ljubav prema dječjoj književnosti, a posebno loženje na mlade i nacionalističku fiksaciju prema susjedima, preporučila bih joj roman srpske književnice Jasminke Petrović Leto kada sam naučila da letim. Ako bude sreće bit će joj jasno kako njezini obožavani mladi danas razmišljaju, da ih krvlju oblivene fraze posve promašuju i da je ona sa svim svojim stavovima, unatoč proplamsaju moderne kožne jakne, za mlade, zaista mlade, s njezinim state of mindom već davno pokojni dinosaur. Ne bi joj škodilo ni da se prihvati romana Ciganin, ali naljepši Kristiana Novaka pa da se zaista suoči s migrantskom krizom, zatim sa zbirkom priča Naša žena Tanje Mravak – budući da je ovih dana iskazala želju da se posveti zaštiti žena, na tu temu bih joj preporučila i bilo što od Slavenke Drakulić te Mašu Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče. Kako gospođa kronično pretjeruje u patetici neka malo zaviri i kod susjede Vedrane Rudan da je resetira.

    Sluškinjinu priču Margaret Atwood može samo pogledati na HBO-u, svidjet će joj se, distopija, blisko znanstvenoj fantastici, što je opet blisko njezinom omiljenom filmu Dan neovisnosti. Između epizoda neka se baci na Kratku povijest čovječanstva Yuval Noah Harari – osjećam da tu ima puno rupa. Jezik i nacionalizam Snježane Kordić, neće riješiti očajan i povremeno potpuno bizaran naglasani sustav, ali hoće neke druge, dublje probleme. Ovo je zasad već previše, iako nije ni osnova osnove, ali nek' se javi kad završi, pričat ćemo dalje.

    Zoki – nisam čovjek od jedne knjige i omiljeni film Bilo jednom u Americi – mora se priznati ipak je puno bolja startna pozicija od bivše. Ipak, prikriveni prenaglašenim karakterom, i ovdje vire svakakvi problemi. Za početak samo nedavna izjava da je želja i pravo istospolnih parova da udomljuju/posvajaju djecu prvenstveno "trend koji se više ne može zaustaviti" govori o ozbiljnom nerazumijevanju ljudske duše, a i društva. Zato, da razbijemo mit o ljudskim pravima kao trendu – ovo ne bi bolje ni Zekanović sročio – vratimo se malo unazad, recimo u Drugi svjetski rat, to svi naši predsjednici vole pa pročitajmo, ako nismo, Aimee i Jaguar, dokumentarni roman Erice Fisher. Red besmislene i okrutne ljudske prirode, red podsjećanja kako lako do fašizma dolazi ako mu se popušta, red netrendovske ljubavi koja je sasvim slučajno istospolna, i koja želi sve što ljubav želi. Zatim, kao korektiv prgavom karakteru sjajna knjiga domaćeg izdavača Ex Libris Vjera u dijalog izvrsna poduka o tome kako razgovarati kad ste ideološki na suprotnim stranama, a da ne bude Prnjavora, Špičkovine, Vukovine i ostalih ničim izazvanih uvreda. Tu je također i Janis Varufakis Što sam rekao kćeri o ekonomiji. Vratimo se lijevim idejama, Zorane, pa sve domaće autorice s gornjeg popisa, nasušno potrebne, a onda još za kraj Ima li života prije smrti? psihijatra Roberta Torrea kako bismo se svi skupa podsjetili o složenosti, a opet ograničenosti i vrlo svedenim dosezima našeg ega. Lijek za uvjerene u vlastitu neponovljivu veličinu.

    Prijateljice, ovo je bio grozan zadatak, sad bih ponovo pisala ovaj tekst, preporučila tolike divne autore, sve ispočetka, od Cervantesa do Monike Herceg. Ali uviđam ključno – književnost je zapravo jedan način života, dok je politika sasvim drugi, i zato ti beskrajno hvala što si me prosvijetlila.

    Dokrajči ih,
    Zagrljaj,
    Ivana

     

    To: Ivana Bodrožić
    Subject: Lektira za budućeg i bivšu

    Draga moja,

    Dok čitam tvoje pismo, mogu te zamisliti kako pišeš kao neka jarosna božica, a iz prstiju ti, dok tipkaš, sijevaju munje. Smijem se i držim za glavu u isti tren, a zazubice rastu. Dobre si knjige izabrala bivšoj i budućem, ostala je još samo ta sitnica da ih i pročitaju!

    Ali krenut ću s odgovorom od početka i Exuperyja. Napisao je on lijepu knjižicu, dječji klasik, ali snašla ga je književna moda. Bolje da ti knjiga završiti na lomači, etiketi za konjak ili u rukama ekipe iz "Stop neprimjerenoj lektiri" nego da uđe u takvu modu! Ponavljam, iako ti misliš da se šalim, da je pravi uspjeh na sasvim drugoj, onoj neugodnoj strani, nema pravog književnog uspjeha koji je ugodan, bez osporavanja i dijela javnosti koji se zgraža i gnuša, bez zagriženih poricatelja. To znači da je knjiga prešla granicu i stigla tamo gdje je trebala, da izaziva na raspravu, nervira budale, radi. Uostalom, ako itko zna o čemu pričam, ti znaš.

    Ne bih dirala ružu i princa (cvijet i dijete), ali bih rado, bez puno objašnjenja pomazila hrptom po glavi svakog onog tko se pohvali da mu je knjiga svih vremena Mali princ, Gospodar prstenova ili Biblija – deklarativno tri omiljene knjige svih nečitajućih čitatelja. 

    Ima kolega Karakaš onu rečenicu koju često i ne bez vraga ponavlja, o ljudima kojima se u očima vidi svaka nepročitana knjiga. I iako smo vidjele sasvim dovoljno načitanih gadova da bismo imale iluziju o tome da književnost čini sve ljude boljima, zadržimo bar pomisao da ista ima nekog blagotvornog utjecaja na pitomije jedinke.

    Pa eto, kako je budući predsjednik rekao da nije čovjek od jedne knjige, nego od mnogih, predložit ću i ja neke, s kojima, u slučaju da ih nije čitao, može popuniti biblioteku. Neću ponavaljati tvoje naslove jer dobrih knjiga ima sasvim dovoljno da i mi, svakodnevni čitači, umremo nenačitani; postoje među njima i one koji o ljudima, prostoru i vremenu svjedoče preciznije, osobnije i bolje od ijednog drugog medija.

    Ako ima istine u tvrdnji da političari nemaju pojma kako im živi narod, jedan tečaj čitanja suvremene književnosti mogao bi biti uvod, solidna priprema za upoznavanje s onima za koje navodno radiš. Što se bivše tiče, znaš da sam uvijek okrenuta prema budućnosti pa neka se bivša, ukoliko je zanima što propušta, snađe u preporučenoj lektiri za budućeg.

    Prvi kriterij prilikom odabira neka bude, naravno, književna relevantnost jer bez nje nema ni društvene važnosti neke knjige, ni mogućnosti da ista razbije neki zagorjeli malograđanski koncept nastao na desetljećima izbjegavanju lektire i nacionalnim književnim kanonima (često nacionalističkim, a stopostotno mizoginim).

    Inače, u trenutku dok odgovaram na tvoje pismo Split trese stvarna priča o ubojici koji je navodno uzeo pravdu u svoje ruke i smaknuo trojicu iz narko-miljea koji su ga ucjenjivali. Sve što sam imala reći o splitskom Divljem zapadu i ljudima bez šanse napisala sam u svojim romanima.

    Ali za razumijevanje toga što se dogodilo – i ne samo socijalnog konteksta današnjeg Splita, nego tog grada kao općehrvatske paradigme, koja ni samu sebe više ne razumije i ne prepoznaje – predsjednik neka posegne za pričama i romanima Jurice Pavičića ili za poezijom Predraga Lucića Mjesec iznad Splita. A za nešto širi kontekst preporučujem mu auteničan izvještaj iz knjige Nenada Stipanića Odlično je baviti se kriminalom. Ili još dublje, u tamnu srž stvari, neka pročita Pjesme iz Lore Borisa Dežulovića. Tamo je žarište bolesti koje je snašla ovaj grad, mjesto s kojeg se širi gangrena, tamo je i pravo i pravosuđe izgubilo obraz, a grad je izgubio nevinost.

    Nastavno na poeziju, kakvoj među svjetlacima nema mjesta, možda i zato što ne svjetluca nego rasvjetljava naše živote, mrakove i opasna mjesta, a i za otvoreno razračunavanje sa sve prihvatljivijim, da ne kažem sve omiljenijim fašizmom, Milanoviću predlažem zbirku Zbogom, fašisti Marka Tomaša, ali i pjesnički klasik Nešto nije u redu? Tatjane Gromače koja se i danas čita jednako aktulno kao i prije dvadeset godina kada je izašla.

    Ako ni ove doze pjesničkog poštenja i građanske hrabrosti ne budu dostatne, za osnaženje lijeve misli i antirevizionizam, predlažem Sonnenschein Daše Drndić uz potporu 1941.: Godina koja se vraća Slavka Goldsteina.

    Da ne bude samo '41, evo i priča iz '91 s kojom se još nismo ni počeli baviti kako spada: Konstantin Bogobojazni Sime Mraovića, nepravedno prešućen i beskrajno zabavan roman, o nepoželjnim nacionalnim manjinama i nešto poželjnijem seksu, jedinoj zdravoj zabavi u vrijeme rata.

    Ti si sa svojim izborom autorica odlično pokrila i otvorila "žensko pitanje", a ja bih dodala i ultimativni Drugi spol Simone de Beauvoir, ako već nije, krajnje je vrijeme da to pročita, kao i Dnevnik ustremljen nedostižnom Divne Zečević.

    U zemlji u kojoj zakoni i propisi postoje da se ne bi poštivali, pa tako ljudi zbog nečije grabeži izgore na kraju svog životnog puta, kao da ih nije ni bilo – važno je razvijati svijest o starijima. Zato preporučujem i omiljenu knjigu moje mame zadnjih godina (omiljene knjige se s godinama mijenjaju, s nama odrastaju i stare, kao i mi s njima), a to je Nevidljiva žena Slavenke Drakulić. Pitanjem treće dobi bavi se i Dubravka Ugrešić u mudroj i duhovitoj Baba Jaga je snijela jaje, kao i Zoran Ferić u Kalendaru Maja. 

    A za bolji uvid u novije generacije predsjednik može prolistati Jesmo li to bili mi? Luize Bouharaoue (nije običaj da urednici preporučuju knjige koje su uredili, ali ovo je za dobro nacije) ili Davide svašta su mi radili Marije Andrijašević. Kad želiš nešto naučiti o budućnosti, najbolje je čitati mlađe spisateljice i pisce. Ako želiš pročitati nešto artikulirano o sadašnjosti, najbolje je, rekla bih, čitati eseje Dubravke Ugrešić.

    Kod mlađih autora moglo bi se pronaći i ponešto opisa sa socijalne margine, u svakom slučaju više je socijalne svijesti i osjetljivosti nego kod prethodnih generacija, ali mi se po tom pitanju aktualnija i izravnija od suvremene domaće produkcije čini Virginie Despentes i Vernon Subotex, a bome sve više, ponovno, i Maksim Gorki. Književnost, kao ni politika, još uvijek nije odgovorila na ključno socijalnu temu suvremenosti – temu ekonomske diskriminacije (koja generira sve druge diskriminacije) i sve većeg klasnog jaza.

    Ipak, o tome kako prekarni život i kapitalizam i brat mu patrijarhat razaraju našu intimu i živote, pisala je Ivana Sajko u Ljubavnom romanu.

    A mnoga bitna pitanja postavio je Robert Perišić u Području bez signala romanu o egzistencijalnom porazu i postranzicijskom kolapsu, novopečenim poduzetnicima i izgubljenom radništvu, a osim bitnih pitanja dao je i pokoji potencijalno ostvariv odgovor. Pravi roman za predsjednika koji dolazi iz redova Socijaldemokratske partije, a za obnovu te iste socijalne demokracije s naglaskom na socijalnom i na toliko puta izrečenoj solidarnosti.

    Što bih još mogla dodati, osim tvojih knjiga? Na sreću, tebe ne treba preporučivati: svaki predsjednik koji drži do sebe i hrvatske kulture sto posto te već pročitao i intrenalizirao, vjerojatno i pounutrio (ili ponutrio, kako ti voliš reći) sve što treba znati o najosjetljivijim pitanjima poput Vukovara, rata ili života u progonstvu, iskustva kojeg se prevažno sjetiti sad usred migranske krize. Uostalom, uskoro će predstava, neka mu iz Gavelle pošalju kartu!

    Bez sumnje, ovaj je popis predsjedičke lektire krnj, uvjetovan osobnim čitateljskim iskustvom i tek jedan od mogućih – ali moglo bi ga se nadopunjavati dok se ne stvori jedna respektabilna bibliteka koja bi, da živimo u ozbiljnoj kulturi (ali takvoj koja je dovoljno zrela da dopusti sebi i neozbiljnost), trebala naći svoje mjesto na Pantovčaku. Možda tamo više vole biste, ali dobre knjige su ipak spomenici koji govore i to – što je najkorisnije za svaku državu – poput ogledala istine najčešće govore ono što režim ne želi čuti. Društva koja si tepaju da su demokratska one bezobrazne pisce, i kritičare općenito, trebala bi čuvati kao zjenicu oka svog.

    Tko još nije shvatio, evo umjesto objašnjenja za kraj, po običaju, jedna pjesma koja paše temi. Poezija koja je kroz stoljeća sačuvala oštrinu, aktualnost, filozofičnost i političnost, a da ništa nije izgubila od svoje lirske prirode i rafiniranosti, dapače. 

    Uzvraćam zagrljaj,
    Olja

    Martovske ide, Konstantin Kavafis

    Veličine i sjaja trebaš se bojati, dušo.
    A častoljublje svoje ako ne možeš
    nadvladati, slijedi ga oprezno i
    suzdržano. I što više uznapreduješ
    utoliko opreznija i pažljivija budi.
    Kad stigneš na sam vrh, kao Cezar, najzad,
    kad preuzmeš ulogu tako uvažene osobe,
    onda posebno pazi dok izlaziš na ulicu -
    tako upadljiv moćnik s pratnjom;
    i ako se dogodi pa ti iz gomile
    priđe neki Artemidor noseći ti pismo,
    priopćavajući ti žurno: "Pročitaj ovo odmah,
    riječ je o krupnim stvarima, važnim za tebe",
    ni slučajno nemoj a da se ne zaustaviš, ni slučajno
    nemoj dati prednost nekom drugom razgovoru ili poslu,
    ni slučajno se nemoj zadržavati s onima što te pozdravljaju
    i padaju ničice (ostavi to za kasnije), neka pričeka još
    i sam Senat, a ti se odmah upoznaj
    s ozbiljnom porukom iz Artemidorova pisma.

    (Preveo sa grčkog Slobodan Blagojević)
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 4 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Spasimo putopis 2020.
    Regionalni nagradni natječaj. Rok: 15.2.2020.

    Regionalni nagradni natječaj Spasimo putopis Klub putnika pokrenuo je prošle godine. Neke od pristiglih priča ušle su u tiskanu zbirku Divlji gradovi, objavljenu u listopadu 2019.

    Isti putopisni natječaj raspisan je i za 2020. godinu. Dakle, ideja, ciljevi i propozicije ostali su isti.

    Detalje pročitajte na linku, a u nastavku su propozicije natječaja.

    Cilj ovog natječaja je da se istraži šta bi sve putopis mogao biti i postati, ali prije svega da se potakne ljude na razmišljanje, otkrivanje i stvaranje, na radoznalost i igru.

    Upotrijebite putovanje kao najširi mogući okvir, izgovor za stvaranje, polaznu točku da ispričate svoje priče.

    Za ovaj natječaj samo su dvije smjernice: neka bude drugačije, i neka bude vaše.

    Tehnikalije

    1) Svaki autor ima pravo da pošalje najviše tri priče. Nema minimalne ni maksimalne dužine. Putopisi moraju biti na nekoj varijanti sr-hr-bh-cg jezika.

    2) Prednost imaju priče nastale radi ovog natječaja. Molimo vas da naznačite da li je putopis ranije objavljivan.

    3) Nemojte slati fotografije.

    4) Nemojte slati tekstove koji se očito ne uklapaju u propozicije natječaja (neobjavljene romane itd).

    5) Žiri sačinjava uredništvo Kluba putnika. Žiri zadržava pravo da ne proglasi pobednika, ili da proglasi samo prvo, samo drugo ili samo treće mjesto.

    6) Rezultati će biti objavljeni mjesec dana nakon zatvaranja natječaja, dakle 15.03.2020.

    7) Radove šaljite na adresu klubputnika.kontakt@gmail.com, u poruci naslovljenoj "Konkurs 2020”.

    8) Za dodatna pitanja, tu je odgovarajuća forumska tema.

    9) Rok za slanje radova je 15.02.2020.

    Nagrade

    Prva nagrada iznosi 200 eura. Druga nagrada iznosi 100 eura, a treća nagrada 50 eura.

    Radovi koji uđu u užu selekciju bit će objavljeni na web-stranici Kluba putnika, uz dozvolu autora.

    Postoji mogućnost da najbolji radovi budu uključeni u neku od budućih tiskanih antologija.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Nagrada Višnja Machiedo
    Za najbolje književno-esejističko djelo u 2019. godini. Rok: 31.1.2020.


    Hrvatski PEN centar ustanovio je 2013. godine Nagradu Višnja Machiedo za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku.

    Godišnja nagrada dodjeljuje se za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku u produkciji nakladnika registriranih u Republici Hrvatskoj i objavljeno u razdoblju od 15. prosinca 2018. do 15. prosinca 2019. godine.

    Posljednja dobitnica je Dorta Jagić za knjigu Veće od kuće.

    Prijedloge za dodjelu nagrade mogu podnositi građani Republike Hrvatske, javni i drugi djelatnici u kulturi, udruge i druge pravne osobe u kulturi, ustanove u kulturi i ostale pravne osobe koje imaju sjedište u Republici Hrvatskoj.

    Prijedlog za dodjelu Nagrade treba biti pismeno obrazložen. Obrazloženje prijedloga mora sadržavati osnovne podatke o autorici/autoru, odnosno koautorima predloženim za dodjelu Nagrade, te obrazloženje razloga za dodjelu Nagrade.

    Knjige (5 primjeraka) se šalju na adresu Hrvatskog PEN centra (Basaričekova 24, 10 000 Zagreb), a rok za predaju je 31.01.2020. (u slučaju dostave na adresu – od  9 do 15 sati).

    Nagrada Višnja Machiedo sastoji se od novčanog iznosa 10.000 kn i plakete.

    Ocjenjivački sud čine Tomica Bajsić, Nadežda Čačinovič, Mladen Machiedo, Tonko Maroević i Sibila Petlevski, a dobitnik/ca nagrade bit će proglašen/a 27.03.2020. godine – na rođendan Višnje Machiedo.  
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Spasimo putopis 2020.
    Regionalni nagradni natječaj. Rok: 15.2.2020.

    Regionalni nagradni natječaj Spasimo putopis Klub putnika pokrenuo je prošle godine. Neke od pristiglih priča ušle su u tiskanu zbirku Divlji gradovi, objavljenu u listopadu 2019.

    Isti putopisni natječaj raspisan je i za 2020. godinu. Dakle, ideja, ciljevi i propozicije ostali su isti.

    Detalje pročitajte na linku, a u nastavku su propozicije natječaja.

    Cilj ovog natječaja je da se istraži šta bi sve putopis mogao biti i postati, ali prije svega da se potakne ljude na razmišljanje, otkrivanje i stvaranje, na radoznalost i igru.

    Upotrijebite putovanje kao najširi mogući okvir, izgovor za stvaranje, polaznu točku da ispričate svoje priče.

    Za ovaj natječaj samo su dvije smjernice: neka bude drugačije, i neka bude vaše.

    Tehnikalije

    1) Svaki autor ima pravo da pošalje najviše tri priče. Nema minimalne ni maksimalne dužine. Putopisi moraju biti na nekoj varijanti sr-hr-bh-cg jezika.

    2) Prednost imaju priče nastale radi ovog natječaja. Molimo vas da naznačite da li je putopis ranije objavljivan.

    3) Nemojte slati fotografije.

    4) Nemojte slati tekstove koji se očito ne uklapaju u propozicije natječaja (neobjavljene romane itd).

    5) Žiri sačinjava uredništvo Kluba putnika. Žiri zadržava pravo da ne proglasi pobednika, ili da proglasi samo prvo, samo drugo ili samo treće mjesto.

    6) Rezultati će biti objavljeni mjesec dana nakon zatvaranja natječaja, dakle 15.03.2020.

    7) Radove šaljite na adresu klubputnika.kontakt@gmail.com, u poruci naslovljenoj "Konkurs 2020”.

    8) Za dodatna pitanja, tu je odgovarajuća forumska tema.

    9) Rok za slanje radova je 15.02.2020.

    Nagrade

    Prva nagrada iznosi 200 eura. Druga nagrada iznosi 100 eura, a treća nagrada 50 eura.

    Radovi koji uđu u užu selekciju bit će objavljeni na web-stranici Kluba putnika, uz dozvolu autora.

    Postoji mogućnost da najbolji radovi budu uključeni u neku od budućih tiskanih antologija.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Nagrada Višnja Machiedo
    Za najbolje književno-esejističko djelo u 2019. godini. Rok: 31.1.2020.


    Hrvatski PEN centar ustanovio je 2013. godine Nagradu Višnja Machiedo za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku.

    Godišnja nagrada dodjeljuje se za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku u produkciji nakladnika registriranih u Republici Hrvatskoj i objavljeno u razdoblju od 15. prosinca 2018. do 15. prosinca 2019. godine.

    Posljednja dobitnica je Dorta Jagić za knjigu Veće od kuće.

    Prijedloge za dodjelu nagrade mogu podnositi građani Republike Hrvatske, javni i drugi djelatnici u kulturi, udruge i druge pravne osobe u kulturi, ustanove u kulturi i ostale pravne osobe koje imaju sjedište u Republici Hrvatskoj.

    Prijedlog za dodjelu Nagrade treba biti pismeno obrazložen. Obrazloženje prijedloga mora sadržavati osnovne podatke o autorici/autoru, odnosno koautorima predloženim za dodjelu Nagrade, te obrazloženje razloga za dodjelu Nagrade.

    Knjige (5 primjeraka) se šalju na adresu Hrvatskog PEN centra (Basaričekova 24, 10 000 Zagreb), a rok za predaju je 31.01.2020. (u slučaju dostave na adresu – od  9 do 15 sati).

    Nagrada Višnja Machiedo sastoji se od novčanog iznosa 10.000 kn i plakete.

    Ocjenjivački sud čine Tomica Bajsić, Nadežda Čačinovič, Mladen Machiedo, Tonko Maroević i Sibila Petlevski, a dobitnik/ca nagrade bit će proglašen/a 27.03.2020. godine – na rođendan Višnje Machiedo.  
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • U finalu NIN–a
    5 romana u finalu ove dugovječne nagrade.


    Nakon što su prošli tjedan objavljena imena sretnice i sretnika koji su ušli u uži izbor za Nagradu NIN, koja se još od 1954. dodjeljuje za najbolji roman, danas su objavljeni naslovi koji ulaze u finale.

    Radi se o romanima:

    - Mulat albino komarac Steva Grabovca (Imprimatur);

    - Grozota ili… Slobodana Tišme (Čarobna knjiga);

    - Yugoslav Ane Vučković (Partizanska knjiga); 

    - Po šumama i gorama Milenka Bodirogića (Orfelin);

    - Pas i kontrabas Saše Ilića (Orfelin).

    Žiri NIN-ove nagrade kritike čine: Branko Kukić, Ivan Milenković, Marjan Čakarević, Marija Nenezić i Teofil Pančić (predsjednik).

    Ime 66. laureata ili laureatkinje NIN-ove nagrade bit će objavljeno 20. siječnja.

    NIN-ovu nagradu za 2018. godinu dobio je Vladimir Tabašević za roman Zabluda Svetog Sebastijana, u izdanju Lagune.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • U finalu NIN–a
    5 romana u finalu ove dugovječne nagrade.


    Nakon što su prošli tjedan objavljena imena sretnice i sretnika koji su ušli u uži izbor za Nagradu NIN, koja se još od 1954. dodjeljuje za najbolji roman, danas su objavljeni naslovi koji ulaze u finale.

    Radi se o romanima:

    - Mulat albino komarac Steva Grabovca (Imprimatur);

    - Grozota ili… Slobodana Tišme (Čarobna knjiga);

    - Yugoslav Ane Vučković (Partizanska knjiga); 

    - Po šumama i gorama Milenka Bodirogića (Orfelin);

    - Pas i kontrabas Saše Ilića (Orfelin).

    Žiri NIN-ove nagrade kritike čine: Branko Kukić, Ivan Milenković, Marjan Čakarević, Marija Nenezić i Teofil Pančić (predsjednik).

    Ime 66. laureata ili laureatkinje NIN-ove nagrade bit će objavljeno 20. siječnja.

    NIN-ovu nagradu za 2018. godinu dobio je Vladimir Tabašević za roman Zabluda Svetog Sebastijana, u izdanju Lagune.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Roman u pat–poziciji
    Iako velik opsegom, roman 'Otac od bronce' Gorana Tribusona mnogo toga ostavlja nedorečenim. 


    Otac od bronce novo je delo plodnog pisca Gorana Tribusona, koji je za ovaj roman dobio čak dve literarne nagrade: Nagradu Fran Galović i Nagradu Gjalski. Tribuson je objavljivao zbirke pripovedaka, zbirke novela, niz romana, fimske scenarije, dugogodišnji je urednik Školske knjige, redovni profesor filmskog scenarija na Akademiji dramskih umjetnosti, te više od deceniju član HAZU. Odista očaravajuća dužina nečijeg opusa i životopisa može katkad stvoriti predumšljaj, predrasudu, apriorno poštovanje u očima kritičara i čitaoca generalno. Problem nastaje kada se taj unapred pruženi kredit autoru počne trošiti proporcionalno sa odmicanjem stranica u romanu te kada vas podebljana cifra na dnu poslednje stranice (u ovom slučaju, za savremene uslove gojazna brojka od 490 stranica)  dovede do znatne doze skeptičnosti u odnosu na kakvoću dotične pisane reči. Ali hajdemo mi redom i gredom.

    Uzevši ovaj roman u ruke, pribojavao sam se da će biti reči o još jednom ratnom delu, o zakasneloj lamentaciji nad tim vremenima kojima je svaka lamentacija, čini se, uljez. I zbilja, ovo nije roman o ratu, premda je predratno stanje, spremanje za rat, a ratna i nacionalistička psihoza sveprisutna je u čitavom delu. Naime, ovo je roman o glavnom junaku Žaku Kralju koji nakon desetak godina provedenih u Beču, gde se bavio mutnim poslovima, dolazi u svoj rodni grad kako bi sahranio oca s kim nije bio u dobrim odnosima. U svom zavičaju zatiče očevu sestru, njegovu tetku Vukicu, stare drugare kao što je Pero Vitez, promenjene ljude oduvane nacionalističkim vihorima, razne provokatore, profitere, pijance, i na koncu Almu Horvat, njegovu nikad prežaljenu ljubav od pre petnaesetak godina.

    U predvečerju rata, u veoma haotičnom stanju u kojem je Jugoslavija popucala po svim šavovima, u kome se svi ljudi na svoj način spremaju za užase koje ne mogu ni pretpostaviti, gde se lokalci naoružavaju, gde paradiraju paravojne formacije, a od JNA je ostalo samo ono poslednje A, gde se televizije utrkuju u propagandi te u kome je duh bratstva i jedinstva ustuknuo ispred pomahnitalih ideja nacional-šovinističkih pomračenih umova, Žak Kralj dolazi da pokopa svog oca koga teško naziva tatom i obnavlja kontakt sa već udatom Almom Horvat.

    To bi bio neki plot romana, koji se može smatrati osnovicom svih događaja u njemu. Dakle rekao bih da je ovo roman o ljubavi između Žaka i Alme koja se nije ostvarila u mirnodopskim uslovima usled (gle podudarnosti) odlaska Žaka u vojsku u vreme Jugoslavije, ali se zato razgoropadila i otelotvorila u najgorem mogućem trenutku, kada se sve u datim konstelacijama protivilo tome: politička situacija, povampirena ljubomora Alminog muža Mikija Tomca, smrt oca, poljuljanost finansijskog stanja na kontu u Beču... pa gotovo sve. Ali ljubav je iracionalna pa se racionalne okolnosti s pravom autoru nisu činile presudnim, stoga je na prilično eksplicitan način nasadio njihovu ljubav na pijedestal čitave suštine ovog dela.

    Dakako, autor se putem naratora (koji nam pripoveda u prošlom vremenu iz današnjeg rakursa) osvrnuo na političku situaciju: gotovo u svakom delu romana je oslikavao ratni naboj i njegove efekte na krhku psihologiju ljudi. Štaviše Tribuson je pokazao društveno angažovano neslaganje sa takvim varijetetima ljudskog društva, u redovima dela nesumnjivo pulsira izvesna kritika društva i situacije, ali čini se da to nije uradio na delotvoran način, delotvoran u smislu pravog uticaja na čitaoca kome se ta (ne tako više bliska) vremena čine posve tenzičnim i opasnim. Utisak je da je putem svog naratora Tribuson uputio jednu blagu kritiku nacionalizmu i agresiji.

    Najpre, pripovedač je ideološki neobojen, prilično uzdržan u svojim osudama nacionalizmu, koji se katkad čini samo kao prepreka do njegove fatalne fascinacije Almom Horvat. Kao sin priznatog partizana i heroja Španskog rata, te junaka koji je dobio svoj spomenik u gradu, Žak je prirodno izvan domašaja nacionalističkog vrtloga (na ruku ide i dugogodišnje odsustvo), ali se ne doima kao neko ko je zapanjen od toga u šta se pretvorio miran kolotečinski jugoslovenski kontekst. Žak nije previše opterećen situacijom, a njegovo neslaganje sa time kuda ide hrvatski brod izražava samo kada je prinuđen da brani svoju nezainteresovanost. Zbilja Žak se uzrujava i ljuti na to kako "Peru Viteza više ne zanima Flashpoint, nova ploča Stonesa, sposlednje turneje...nego ga zanimaju politika, rat i jalove ratne prepirke." (str. 92.) Međutim, njegov susret sa ovim transformacijama ljudi, kao i sa hrvatskim novogovorom (da li je gepek ili prtljažnik) su njemu relevantni samo dok je lično ugrožen, ali ne u domenu svetonazora i osobnog zgražavanja vojnog ludila.

    Ako uzmemo u obzir da je on jedini kroz koga je Tribuson mogao uzgojiti zdravu društvenu kritiku, onda možemo konstatovati da on to zapravo nije u potpunosti nameravao. S druge strane, od samog naratora ("propali" student književnosti) ne možemo očekivati neku preteranu elokventnost u izrazu, ali ostaje utisak da stil u romanu, taj spoljašnji ukras dodat izrazu, kod Tribusona nije previše odstupio od uobičajenog govora, što ne možemo uzeti kao prednost, već naprotiv kao nedostatak delu.

    Kraj romana otkriva da su svi našli u pat poziciji. "Moram napomenuti kako pat u pravom šahovskom svijetu ne predstavlja nikakvu sramotu, nego je tek nužda koja se zna dogoditi", kaže nam pripovedač na izdisaju romana te navodi kako se u takvoj situaciji protivnici rukuju uz upisivanje po pola boda na svome kontu. U nekom prenosnom smislu pat pozicija je neodređen i neodlučen položaj, stanje koje se ne može promeniti, u kome se ne može ništa posebno učiniti, praktično bezizlazno stanje nužnosti. Do takve je pozicije doveo svoje protagoniste Tribuson na kraju romana, saterao ih u ćošak u kome su svi stali, ali u teskobi i sa gorčinom u ustima: Kralj ne zna kako će se razvijati Almino stanje, Tomac nakon svega shvata šta je sve propustio u svom braku itd. Možemo uzeti slobodu i ustanoviti da ovakav ishod podseća metaforično, gotovo metonimijski, na ishod društveno-političke zlokobne avanture u koju su upali ovdašnji narodi, što hotimično, što nehotice, što svojom, što krivicom drugoga. Na koncu se svi nalaze u pat poziciji, u kojoj niko nije u šahu, ali se takođe niko ne može suštinski pomeriti od prvobitnih pozicija nacionalizma, mržnje, besnila ili tzv. "desnila".

    Ako je to na umu imao autor dok je ovako smestio rasplet fabule, onda možemo klimnuti glavom pred ovakvim postupkom, međutim u suprotnom moram navesti da je kraj romana bez pravog naboja i logičnosti. Nije sasvim jasno kako se dvoje koji su se tako voleli (po navodima dvoje protagonista) nisu stupili u nikakav kontakt te kako je ta ljubav opstala nakoj više od deceniju. Nije jasno kako se Miki tek sada zaljubio u Almu ili kako je Alma tako dugo bila u braku sa njim i niz takvih trivijalnih pitanja na koje autor nije ponudio valjan odgovor. Činjenica je da je autor na kraju pat poziciju sasvim izričito naveo, nije ostavio čitaocima nimalo prostora za razvoj fantazije, te da je sama komparacija pomalo površna.

    Sve u svemu, Otac od bronce je mlaka i ovlaš shvaćena društvena kritika i štura ljubavna priča. Autor je jasno zauzeo stav protiv ratnih ludila, ali se te teme, premda sveprisutne u delu, dojma sam, površno dotakao. S druge strane, o ljubavi se pripoveda kao o sili koju rat ne tangira, koja se ne da zaustaviti ni u kakvim društvenim okolnostima, ali ponovo na nedovoljno uverljiv način s korišćenjem podosta izlizanih obrazaca u odnosima, kako je u prethodnom ulomku naznačeno. Sve u svemu malo za 480 strana.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Dobre vijesti iz BEK–a
    Besplatne elektroničke knjige do sada je čitalo više od tri milijuna ljudi.

    Do početka 2020. godine projekt Besplatne elektroničke knjige (BEK) prikupio je višemilijunsko čitateljstvo. 

    Mrežne stranice projekta tijekom 2019. godine zabilježile su rekordnih 583.180 korisnika koji su online čitali 132.606 e-knjiga te na
    svoje uređaje preuzeli još njih 78.212. To znači da su korisnici tijekom 2019. godine ukupno čitali 210.818 e-knjiga. U odnosu na 2018. godinu, to predstavlja porast broja korisnika od 30 posto, porast broja online čitanja od 16 posto te porast broja preuzetih e-knjiga od 2 posto.

    S 23 novoobjavljena naslova, broj dostupnih knjiga koje objavljuje Društvo za promicanje književnosti na novim medijima popeo se na 242, a s prošlogodišnjih 583.180 novih korisnika premašena je brojka od ukupno tri milijuna korisnika. Čak 52 naslova zabilježila su više od tisuću čitatelja tijekom 2019. godine. S novoobjavljenim naslovima čitateljima je sada dostupno više od stotinu probranih pjesničkih naslova suvremene hrvatske književne produkcije.

    Najčitaniji je prozni naslov u 2019. roman Sloboština Barbie Maše Kolanović, a iza njega slijede roman Ljubav je sve Krešimira Pintarića te prozni zapisi Henryja Davida Thoreaua Walden. Najčitaniji pjesnički naslov je Tri jeseni Ane Ahmatove, a iza njega slijede Tour de force Krešimira Pintarića i Gledaj me u oči Marija Brkljačića.

    Najčitaniji publicistički naslov je Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! Dražena Šimleše, a iza njega slijede Mediji, propaganda i sistem Noama Chomskog i Zapisi iz treće kulture Darka Polšeka. Najčitaniji esejistički naslovi su Razumijevanje filma Hrvoja Turkovića, Hodanje Henryja Davida Thoreaua i Barikade Borisa Budena, dok su najčitaniji teorijski naslovi Filmske vrste i rodovi Nikice Gilića, Strukturalizam, semiotika, metafilmologija i Filmska opredjeljenja Hrvoja Turkovića. 

    Izvor i foto: BEK
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Dobre vijesti iz BEK–a
    Besplatne elektroničke knjige do sada je čitalo više od tri milijuna ljudi.

    Do početka 2020. godine projekt Besplatne elektroničke knjige (BEK) prikupio je višemilijunsko čitateljstvo. 

    Mrežne stranice projekta tijekom 2019. godine zabilježile su rekordnih 583.180 korisnika koji su online čitali 132.606 e-knjiga te na
    svoje uređaje preuzeli još njih 78.212. To znači da su korisnici tijekom 2019. godine ukupno čitali 210.818 e-knjiga. U odnosu na 2018. godinu, to predstavlja porast broja korisnika od 30 posto, porast broja online čitanja od 16 posto te porast broja preuzetih e-knjiga od 2 posto.

    S 23 novoobjavljena naslova, broj dostupnih knjiga koje objavljuje Društvo za promicanje književnosti na novim medijima popeo se na 242, a s prošlogodišnjih 583.180 novih korisnika premašena je brojka od ukupno tri milijuna korisnika. Čak 52 naslova zabilježila su više od tisuću čitatelja tijekom 2019. godine. S novoobjavljenim naslovima čitateljima je sada dostupno više od stotinu probranih pjesničkih naslova suvremene hrvatske književne produkcije.

    Najčitaniji je prozni naslov u 2019. roman Sloboština Barbie Maše Kolanović, a iza njega slijede roman Ljubav je sve Krešimira Pintarića te prozni zapisi Henryja Davida Thoreaua Walden. Najčitaniji pjesnički naslov je Tri jeseni Ane Ahmatove, a iza njega slijede Tour de force Krešimira Pintarića i Gledaj me u oči Marija Brkljačića.

    Najčitaniji publicistički naslov je Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! Dražena Šimleše, a iza njega slijede Mediji, propaganda i sistem Noama Chomskog i Zapisi iz treće kulture Darka Polšeka. Najčitaniji esejistički naslovi su Razumijevanje filma Hrvoja Turkovića, Hodanje Henryja Davida Thoreaua i Barikade Borisa Budena, dok su najčitaniji teorijski naslovi Filmske vrste i rodovi Nikice Gilića, Strukturalizam, semiotika, metafilmologija i Filmska opredjeljenja Hrvoja Turkovića. 

    Izvor i foto: BEK
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Roman u pat–poziciji
    Iako velik opsegom, roman 'Otac od bronce' Gorana Tribusona mnogo toga ostavlja nedorečenim. 


    Otac od bronce novo je delo plodnog pisca Gorana Tribusona, koji je za ovaj roman dobio čak dve literarne nagrade: Nagradu Fran Galović i Nagradu Gjalski. Tribuson je objavljivao zbirke pripovedaka, zbirke novela, niz romana, fimske scenarije, dugogodišnji je urednik Školske knjige, redovni profesor filmskog scenarija na Akademiji dramskih umjetnosti, te više od deceniju član HAZU. Odista očaravajuća dužina nečijeg opusa i životopisa može katkad stvoriti predumšljaj, predrasudu, apriorno poštovanje u očima kritičara i čitaoca generalno. Problem nastaje kada se taj unapred pruženi kredit autoru počne trošiti proporcionalno sa odmicanjem stranica u romanu te kada vas podebljana cifra na dnu poslednje stranice (u ovom slučaju, za savremene uslove gojazna brojka od 490 stranica)  dovede do znatne doze skeptičnosti u odnosu na kakvoću dotične pisane reči. Ali hajdemo mi redom i gredom.

    Uzevši ovaj roman u ruke, pribojavao sam se da će biti reči o još jednom ratnom delu, o zakasneloj lamentaciji nad tim vremenima kojima je svaka lamentacija, čini se, uljez. I zbilja, ovo nije roman o ratu, premda je predratno stanje, spremanje za rat, a ratna i nacionalistička psihoza sveprisutna je u čitavom delu. Naime, ovo je roman o glavnom junaku Žaku Kralju koji nakon desetak godina provedenih u Beču, gde se bavio mutnim poslovima, dolazi u svoj rodni grad kako bi sahranio oca s kim nije bio u dobrim odnosima. U svom zavičaju zatiče očevu sestru, njegovu tetku Vukicu, stare drugare kao što je Pero Vitez, promenjene ljude oduvane nacionalističkim vihorima, razne provokatore, profitere, pijance, i na koncu Almu Horvat, njegovu nikad prežaljenu ljubav od pre petnaesetak godina.

    U predvečerju rata, u veoma haotičnom stanju u kojem je Jugoslavija popucala po svim šavovima, u kome se svi ljudi na svoj način spremaju za užase koje ne mogu ni pretpostaviti, gde se lokalci naoružavaju, gde paradiraju paravojne formacije, a od JNA je ostalo samo ono poslednje A, gde se televizije utrkuju u propagandi te u kome je duh bratstva i jedinstva ustuknuo ispred pomahnitalih ideja nacional-šovinističkih pomračenih umova, Žak Kralj dolazi da pokopa svog oca koga teško naziva tatom i obnavlja kontakt sa već udatom Almom Horvat.

    To bi bio neki plot romana, koji se može smatrati osnovicom svih događaja u njemu. Dakle rekao bih da je ovo roman o ljubavi između Žaka i Alme koja se nije ostvarila u mirnodopskim uslovima usled (gle podudarnosti) odlaska Žaka u vojsku u vreme Jugoslavije, ali se zato razgoropadila i otelotvorila u najgorem mogućem trenutku, kada se sve u datim konstelacijama protivilo tome: politička situacija, povampirena ljubomora Alminog muža Mikija Tomca, smrt oca, poljuljanost finansijskog stanja na kontu u Beču... pa gotovo sve. Ali ljubav je iracionalna pa se racionalne okolnosti s pravom autoru nisu činile presudnim, stoga je na prilično eksplicitan način nasadio njihovu ljubav na pijedestal čitave suštine ovog dela.

    Dakako, autor se putem naratora (koji nam pripoveda u prošlom vremenu iz današnjeg rakursa) osvrnuo na političku situaciju: gotovo u svakom delu romana je oslikavao ratni naboj i njegove efekte na krhku psihologiju ljudi. Štaviše Tribuson je pokazao društveno angažovano neslaganje sa takvim varijetetima ljudskog društva, u redovima dela nesumnjivo pulsira izvesna kritika društva i situacije, ali čini se da to nije uradio na delotvoran način, delotvoran u smislu pravog uticaja na čitaoca kome se ta (ne tako više bliska) vremena čine posve tenzičnim i opasnim. Utisak je da je putem svog naratora Tribuson uputio jednu blagu kritiku nacionalizmu i agresiji.

    Najpre, pripovedač je ideološki neobojen, prilično uzdržan u svojim osudama nacionalizmu, koji se katkad čini samo kao prepreka do njegove fatalne fascinacije Almom Horvat. Kao sin priznatog partizana i heroja Španskog rata, te junaka koji je dobio svoj spomenik u gradu, Žak je prirodno izvan domašaja nacionalističkog vrtloga (na ruku ide i dugogodišnje odsustvo), ali se ne doima kao neko ko je zapanjen od toga u šta se pretvorio miran kolotečinski jugoslovenski kontekst. Žak nije previše opterećen situacijom, a njegovo neslaganje sa time kuda ide hrvatski brod izražava samo kada je prinuđen da brani svoju nezainteresovanost. Zbilja Žak se uzrujava i ljuti na to kako "Peru Viteza više ne zanima Flashpoint, nova ploča Stonesa, sposlednje turneje...nego ga zanimaju politika, rat i jalove ratne prepirke." (str. 92.) Međutim, njegov susret sa ovim transformacijama ljudi, kao i sa hrvatskim novogovorom (da li je gepek ili prtljažnik) su njemu relevantni samo dok je lično ugrožen, ali ne u domenu svetonazora i osobnog zgražavanja vojnog ludila.

    Ako uzmemo u obzir da je on jedini kroz koga je Tribuson mogao uzgojiti zdravu društvenu kritiku, onda možemo konstatovati da on to zapravo nije u potpunosti nameravao. S druge strane, od samog naratora ("propali" student književnosti) ne možemo očekivati neku preteranu elokventnost u izrazu, ali ostaje utisak da stil u romanu, taj spoljašnji ukras dodat izrazu, kod Tribusona nije previše odstupio od uobičajenog govora, što ne možemo uzeti kao prednost, već naprotiv kao nedostatak delu.

    Kraj romana otkriva da su svi našli u pat poziciji. "Moram napomenuti kako pat u pravom šahovskom svijetu ne predstavlja nikakvu sramotu, nego je tek nužda koja se zna dogoditi", kaže nam pripovedač na izdisaju romana te navodi kako se u takvoj situaciji protivnici rukuju uz upisivanje po pola boda na svome kontu. U nekom prenosnom smislu pat pozicija je neodređen i neodlučen položaj, stanje koje se ne može promeniti, u kome se ne može ništa posebno učiniti, praktično bezizlazno stanje nužnosti. Do takve je pozicije doveo svoje protagoniste Tribuson na kraju romana, saterao ih u ćošak u kome su svi stali, ali u teskobi i sa gorčinom u ustima: Kralj ne zna kako će se razvijati Almino stanje, Tomac nakon svega shvata šta je sve propustio u svom braku itd. Možemo uzeti slobodu i ustanoviti da ovakav ishod podseća metaforično, gotovo metonimijski, na ishod društveno-političke zlokobne avanture u koju su upali ovdašnji narodi, što hotimično, što nehotice, što svojom, što krivicom drugoga. Na koncu se svi nalaze u pat poziciji, u kojoj niko nije u šahu, ali se takođe niko ne može suštinski pomeriti od prvobitnih pozicija nacionalizma, mržnje, besnila ili tzv. "desnila".

    Ako je to na umu imao autor dok je ovako smestio rasplet fabule, onda možemo klimnuti glavom pred ovakvim postupkom, međutim u suprotnom moram navesti da je kraj romana bez pravog naboja i logičnosti. Nije sasvim jasno kako se dvoje koji su se tako voleli (po navodima dvoje protagonista) nisu stupili u nikakav kontakt te kako je ta ljubav opstala nakoj više od deceniju. Nije jasno kako se Miki tek sada zaljubio u Almu ili kako je Alma tako dugo bila u braku sa njim i niz takvih trivijalnih pitanja na koje autor nije ponudio valjan odgovor. Činjenica je da je autor na kraju pat poziciju sasvim izričito naveo, nije ostavio čitaocima nimalo prostora za razvoj fantazije, te da je sama komparacija pomalo površna.

    Sve u svemu, Otac od bronce je mlaka i ovlaš shvaćena društvena kritika i štura ljubavna priča. Autor je jasno zauzeo stav protiv ratnih ludila, ali se te teme, premda sveprisutne u delu, dojma sam, površno dotakao. S druge strane, o ljubavi se pripoveda kao o sili koju rat ne tangira, koja se ne da zaustaviti ni u kakvim društvenim okolnostima, ali ponovo na nedovoljno uverljiv način s korišćenjem podosta izlizanih obrazaca u odnosima, kako je u prethodnom ulomku naznačeno. Sve u svemu malo za 480 strana.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Mansoura Ez–Eldin i Nael el–Toukhi u Booksi
    Mansoura Ez-Eldin i Nael el-Toukhi gostovali su na 15. Booksinoj Reviji malih književnosti.


    Na Booksinoj 15. Reviji malih književnosti posvećenoj suvremenoj književnosti Egipta gostovali su egipatska novinarka i spisateljica Mansoura Ez-Eldin te pisac, novinar i prevoditelj Nael el-Toukhi. Na razgovoru s Ivanom Perić u Booksi govorili su svom viđenju arapske i egipatske književnosti, bavljenju novinarstvom u Egiptu i opasnostima koje taj posao nosi, Kairu kao inspiraciji za pisanje i mnogim drugim temama.



    15. Revija malih književnosti trajala je od 28.11. do 5.12. i bila je posvećena suvremenoj književnosti Egipta. U sklopu Revije objavljena je antologija suvremene egipatske književnosti naslova Naše trube izazvale su tišinu, za koju je selekciju autora, kao i prethodne dvije godine, napravila Zeina G. Halabi. Program se odvijao u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku, a na Reviji su gostovali Mansoura Ez-Eldin, Nael el-Toukhi, Yasser Abdel-Latif i filmski teoretičar Ahmed Refaat.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • VIDEO: Mansoura Ez–Eldin i Nael el–Toukhi u Booksi
    Mansoura Ez-Eldin i Nael el-Toukhi gostovali su na 15. Booksinoj Reviji malih književnosti.


    Na Booksinoj 15. Reviji malih književnosti posvećenoj suvremenoj književnosti Egipta gostovali su egipatska novinarka i spisateljica Mansoura Ez-Eldin te pisac, novinar i prevoditelj Nael el-Toukhi. Na razgovoru s Ivanom Perić u Booksi govorili su svom viđenju arapske i egipatske književnosti, bavljenju novinarstvom u Egiptu i opasnostima koje taj posao nosi, Kairu kao inspiraciji za pisanje i mnogim drugim temama.



    15. Revija malih književnosti trajala je od 28.11. do 5.12. i bila je posvećena suvremenoj književnosti Egipta. U sklopu Revije objavljena je antologija suvremene egipatske književnosti naslova Naše trube izazvale su tišinu, za koju je selekciju autora, kao i prethodne dvije godine, napravila Zeina G. Halabi. Program se odvijao u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku, a na Reviji su gostovali Mansoura Ez-Eldin, Nael el-Toukhi, Yasser Abdel-Latif i filmski teoretičar Ahmed Refaat.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • John Barleycorn: Alkoholni memoari – Publicistika
    ,,Kao prvo, iskusan sam pijanac. Ne posjedujem nikakve fizičke sklonosti prema alkoholu. Nisam glup. Nisam svinja. Poznajem pijančevanje od A do Ž, i koristim vlastitu moć prosudbe dok pijem. Nikada me ne moraju nositi u krevet. Niti ne posrćem. Ukratko, normalan sam, prosječan čovjek; i pijem na normalan, prosječan način, što se pijenja tiče. I upravo je u tome poanta: pišem o utjecaju alkohola na normalnoga, prosječnog čovjeka...

    Stvar je u tome da mi je dostupnost alkohola omogućila da ga zavolim. Isprva nisam mario za njega. Običavao sam mu se smijati. A pogledaj me sada, na kraju, opsjednuta žudnjom pijanca. Dvadeset godina bilo je potrebno da bi se ta žudnja usadila; a narednih deset godina ta se žudnja pojačavala...

    Bio sam prodavač novina, mornar, rudar, lutalica dalekim zemljama... i uvijek ondje gdje su se muškarci sastajali da bi razmjenjivali mišljenja, da bi se smijali i hvalili i izazivali, opustili, zaboravili sumornu cijenu koju plaćaju danonoćnim crnčenjem, uvijek su se sastajali uz alkohol. Krčma je bila okupljalište. Svi putovi vodili su u krčmu...

    To je način života sljedbenika Johna Barleycorna. Kad ih snađe sreća, piju. Kad nemaju sreće, piju nadajući joj se. Ako su nesretni, piju da zaborave. Ako se sastanu s prijateljem, piju. Ako se s njim posvađaju i ostanu bez njega, piju. Ako im je zavođenje okrunjeno uspjehom, toliko su sretni da naprosto moraju piti. Ako ih odbiju, piju iz obrnutih razloga. A ako naprosto nemaju što za raditi, ama, oni piju...'' 
    (iz knjige)

    S engleskoga preveo Domagoj Čavrak.
    Izdavač/Distributer: Šareni dućanGodina izdanja: 2020Autor: Jack LondonCijena: 99,00 knBroj stranica: 232Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 10 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Zvali su me Satan Panonski – Publicistika
    ,,Punk je Ivici Čuljku darovao sve: medij, jezik, identitet i priliku da otkrije vlastiti umjetnički talent. Svoj karijerni trenutak dočekao je krajem 1980-ih, kad je entuzijast Zdenko Franjić čitavu vinkovačku scenu – Satana Panonskog, Majke, Kaotične duše, Pokvarenu maštu, Nepopravljive – predstavio javnosti.

    Tvrdio je da će njegov pravi život početi nakon smrti, i svakako nije nestao u mračnim labirintima kolektivne memorije, niti se njegova umjetnička i ljudska biografija rasula. Pokazalo se da je otporan na kiselinu vremena, nepodesan za pojednostavljivanje i manipulaciju, sposoban živjeti svoj posthumni život u srcima onih koji su ga susreli, shvatili i zavoljeli takvog kakav je bio. Njegova bitka protiv neljudskosti, bezdušnosti, iskvarenosti i licemjerja nije zamuknula poslije smrti: i nove ga generacije odbačenih, izgubljenih, osamljenih, traumatiziranih, bolesnih i unesrećenih vide jednako nepromjenjivog, nesavitljivog, neotopivog u buntu. Satan živi!''
    (iz pogovora Nenada Rizvanovića)

     
    Izdavač/Distributer: Šareni dućanGodina izdanja: 2020Autor: Ivica ČuljakCijena: 99,00 knBroj stranica: 256Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 10 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Zablaće – Poezija
    ,,Knjiga pjesama Stipe Grgasa Zablaće vezuje i razdvaja ono što njegovo rodno mjesto čini prostorno i pjesnički važnim, ono što ga odvodi na zaboravljene, napuštene ili prešućene postaje jedne naizgled periferne povijesti. Neispisane i neslužbene, ne uvijek dokumentirane povijesti, koja se domišlja i preslaguje, koja u neočekivanim oblicima, zaprekama i zabunama nastanjuje 'zemnost stihova i potiče iskrenje'. Gotovo da se kronološki prate tragovi dolazaka patrijarha i utemeljitelja, istražuju urezi i zapisi o početku Zablaća, o njegovm trajanju i stradanju, o 'Jadranu kakav je nekad bio'. Ali pouzdana početka nema, neuhvatljiv je, višeznačan i upravo zbog toga podložan različitim pogledima i tumačenjima, intimnim i javnim iskazima, pouzdanim i nesigurnim riječima, rečenicama.

    Grgas u Zablaću daje glas Zablaću, njegovim domorocima, anonimnim ratnicima, krivima i nedužnima, svojima, svojti, znanima, izgubljenima. Posao i rat, glad i stradanje, mukotrpnost, 'život čovjeka i mora' nosivi su motivi i teme Zablaća, obgrljenog i zarobljenog u neizvjesnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njegovi gospodari, osvajači uvijek iznova urezuju znake i simbole moći, posjedovanja i vlasništva na granicama kopna i mora, na tijelima šutljivih ribara, salbunara. Suhozidi i ljudski rad, domaći, iseljeni i povratnici, nedužni i krivi, potrošnost i prolaznost, opipljive su ideje knjige pjesama koja živi od mnogih znanja i uvida. Riječ je o naporu da naizgovoreno i prešućeno dobije svoj glas i svoje (novo) moguće značenje: što jest posao pjesnika Zablaća, što jest područje poezije!

    Vjerujući u jedinstvenost pjesničkog posla, Grgas otvara pozornicu za ne-mjesto, za vrijeme: 'kada se u ovoj vali/ slegla velika povijest/ nisu stršali ni junaci/ ni izdajice'. Govorenje, pjevanje i pisanje na metaforičan se način zbiva u Zablaću, ali to nije jedini mogući čitateljski izbor i trag, jer tek se osluškuje i pronalazi ono što je ostalo po strani, u prostoru odgođenoga i neuhvatljivoga, 'izvan uznositih planova'.''
    (Miroslav Mićanović)
    Izdavač/Distributer: MeandarMediaGodina izdanja: 2020Autor: Stipe GrgasCijena: 130,00 knBroj stranica: 179Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 10 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +

Top Lista

Top Surferi

Pronašao si zanimljivu vijest i želiš je podijeliti s ostalima? Sudjeluj u stvaranju vijesti na Croportalu — prijavi se i dodaj surf! Ako još nisi član Croportala, registiraj se i saznaj kako dodati Surf sadržaj!

Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj