Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj

booksa.hr: profil izvora

  • Zamka privlačnih korica
    Svijet romana 'Krivo je jugo' Nataše Dragnić bez stvarnih je preokupacija i proporcija, svijet banalne, lake i bezbrižne sentimentalnosti.

    Kada sam letos u Booksi dogovarala o čemu ću sledeći put pisati, nisam znala ko je Nataša Dragnić. Među gomilom mojih knjiga nalazilo se i Frakturino ukoričeno izdanje njenog romana Krivo je jugo. Knjiga je bila upakovana u celofan, pa nisam mogla da je prelistam, ali korice su bile među najprivlačnijim koje sam u skorije vreme videla (dizajnirao ih je Mislav Lešić). Na njima se, između ostalog, nalazio i portret devojke, koju sam, nesvesno, shvatila kao samu autorku. Tizer sa zadnje strane najavljivao je priču o grupi mladih Nemaca koji dolaze na Brač kako bi spremili predstavu, a onda počinje da duva jugo koji zakovitla i njihove privatne odnose. To se manje-više uklapalo u ono što sam već zamislila. A to što sam zamislila bila je alternativna, ali prijemčiva književnost, možda čak neka malo drugačija, jadranska i topla Sali Runi.

    Ko je devojka na korici i dalje ne znam, ali autorka je spisateljica rođena 1965. godine koja je knjigu napisala na nemačkom i 2016. je objavila pod nazivom Der Wind war es. Zaista, na početku romana, grupa Nemaca, predvođenih Hrvaticom Barbarom, stiže na Brač, u gostinsku kuću Barbarine tetke Julije. Pored amaterskih glumaca-studenata Katrin, Lise i Michaela, tu su i reditelj-bivši novinar Anton i pisac komada Stefan, Barbarin dečko. U Julijinoj blizini živi i Toma, prijatelj Julijinog pokojnog muža koji je u nju zaljubljen. Situacija se, ipak, zakuvava mnogo pre nego što počne da duva vetar koji navodi na ludosti: do 37. stranice (a roman počinje, u stvari, na 7. stranici) imamo suze čak tri puta, u potpuno odvojenim situacijama, a takođe i jedan "prvi poljubac". On se dogodio između povređenog Michaela, u koga je zaljubljena Katrin, i Lise, dok su provodili romantične trenutke na balkonu ispred kuće.

    Michael je povređen tokom vožnje ka litici na kojoj se kuća nalazi. Iako će se njegove "rane", pa čak i moguća potreba za plastičnom operacijom, pominjati više puta tokom romana, njegov pad iz kombija, a time i njegove povrede, opisane su jednostavno ovom rečenicom: "Odjednom se Michael poskliznuo i pao, i ostao ležati na rubu ceste." (str. 12.) Na ovom primeru uočava se opšta tendencija: ono što je teško (ili dosadno) pripovedati jednostavno se preskače, ili se pak taksativno navodi. Na primer, mnogo kasnije, kada u nenajavljenu posetu dođu Lisin otac Jens i Michaelov skrivani dečko Simon, nakon Lisinog negodovanja: "Julija je tješila tužnog oca, pomislivši pritom kako ni ona ni Toma nisu roditelji. Odjednom ju je to rastužilo." (str. 135.) Ova tema s tom se rečenicom i napušta, da bi se na nju vratilo još nekoliko puta, pa i na kraju romana, kada Toma i Julija prosto izjave da će usvojiti dete. Iako je razumljivo da se Julija baš tada rastuži što nema decu, kao i u svim sličnim situacijama u romanu, to je veoma nezgrapno ispripovedano, jednostavno tako što je rečeno, umesto da je prikazano kao integralni, ili čak glavni momenat scene.

    Nakon što Nikola, dečko koji plovi u blizini kuće, pokupi Barbaru koja se previše udaljila od obale, nastaje (još jedan) ljubavni trougao. Posmatrajući njegov susret sa Stefanom, Lisa pomisli – "čisti teatar". (str. 63.) Naravno, ovde se radi o aluziji na nastojanje junaka da naprave predstavu. U skladu s već pomenutom tendencijom da se izbegne ono što je teško, u romanu nema gotovo ništa od predstave koja je motiv za dolazak na ostrvo, iako je junaci sve vreme pripremaju. Saznajemo samo da je njena tema preljuba, a da su uloge podeljene tako da otprilike odgovaraju stvarnim odnosima među glumcima. Lisin komentar je s čitaočeve tačke gledišta ironičan: čitav roman zaista je "čisti teatar", "previše je drame" (str. 91.), ali u lošem smislu.

    Ne može se reći da ličnosti nisu individualizovane: autorka je očigledno sposobna da locira npr. Stefanovu dosadnu hvalisavost, Antonov alkoholizam, Barbarino pomalo pokroviteljsko ponašanje, itd. Ipak, ona to što vidi ne uspeva poetski da uobliči, kao što se kaže. Svi likovi su poput marioneta, njihovi pokreti, misli i reči previše se detaljno navode: "Barbara se zaputila u svoju sobu, Katrin se na trenutak zamislila, a zatim požurila u Michaelovu sobu, zatvorila vrata za sobom. Lisa je sjela za stol, Anton nije mogao odvojiti pogled od podivljalog mora, usne su mu se micale, no ništa se nije čulo. Nikola je sjeo pokraj Lise, uzeo je za ruku, lagano je stisnuvši, ali nijedno od njih dvoje nije progovorilo ni riječi." (str. 88.) Možda ovo deluje kao izuzetak, ali u stvari se ponavlja iz stranice u stranicu romana.

    Još naporniji za čitanje su dijalozi, nepotrebno opterećeni propratnim neupravnim govorom: "’Što?! Pa smiješno je’, pravdao se Stefan i pridružio Barbari. ‘Donesite tekstove’, bilo je sve što je Anton imao reći na to." (str. 106.) Neupravni govor je ovde višak, naročito s obzirom na tok književne istorije, odnosno savremenu književnost, koja je takve komentare davno odbacila.

    I kada se radi o prostoru, i kada se radi o emocijama, čitaocu ne ostaje ništa da zamisli. Kada pročita mnogobrojne reči, one se u njegovoj glavi, paradoksalno, pretvaraju u neku vrstu pantomime, nemog filma. Takođe, jezik, kao i dešavanja, preplavljeni su patetikom, od prve do poslednje stranice romana. Iako se dogodi nekoliko poljubaca, povreda, a na kraju čak i smrt, sve je to raštrkano po čitavom tekstu jer nedostaje osećaj za strukturu. Bilo šta se može dogoditi bilo kad, a najčešće – prerano. Na 57. stranici ljube se Julija i Toma. Pre toga, Anton naprasno pita Barbaru voli li ona Stefana, a potom izjavljuje kako ga Julija, u koju se već zaljubio, razume.

    Budući da su mu junaci još uvek strani, o njima ne zna gotovo ništa, čitalac ima osećaj da je knjiga koju čita u stvari drugi nastavak neke sage. Kasnije, kada stignu Jens i Simon, Lisin otac udari Antona nakon što je ovaj poljubio Juliju, navodno jer Julija taj poljubac nije želela. Ubrzo je i sam poljubi, da bi posle toga zaista zgranuo čitaoca dobacivši Juliji na izlasku iz sobe kako "oba njihova imena počinju na J". (str. 159.)

    Usled svega, čitalac je emotivno ispražnjen i prezasićen već posle tridesetak stranica romana. Njegovo "finale" trebalo bi da predstavlja iznenadna smrt jednog od junaka, ali ona je ispričana istim tonom kao i doslovno bilo šta u romanu. Čitamo, na primer, kako je "šest pari očiju zurilo u Stefana u nevjerici". Ta je rečenica zarad dramatičnosti izdvojena u zasebnom redu. Ali, ona ne govori o reakciji mladih glumaca na, recimo, pomenutu finalnu vest o smrti jednog iz družine. Radi se o rečenici koju čitamo na 74. stranici, i ona predstavlja reakciju na Stefanovo saopštenje da je prva knjiga o estetskoj hirurgiji napisana 1957. Bilo šta, pa i nebitna scena koja se iz romana može izbaciti, a da se u njemu ništa ne promeni, može se dogoditi bilo kad i pritom ispripovedati kao da je od presudne važnosti.

    Roman pada najniže onda kada se bavi temom koja mu je potpuno neprimerena: ratom. Na početku, Barbara i Toma odlaze zajedno u kupovinu. Njih dvoje se znaju od Barbarinog detinjstva, ali ne bi se moglo reći da su bliski, naročito jer je Toma prikazan kao zatvorena ličnost. Pitanja koja mu ona tada postavlja čine da ona izgleda kao da ima barem deset godina manje, a čitaoca ostavljaju u neverici. Bez ikakvog pardona, ona prvo pita: "Hoćete li se vjenčati?" misleći na Tomu i Juliju, a nakon nekog vremena, iz vedra neba, i: "Kako je to izgledalo u ratu?" (str. 49.) Toma o ratu ne želi da razgovara, a njegovo emocionalno stanje se opisuje ovako: "Oluja u pogledu, unutra, iza očiju, koje su odbijale gledati. Uobičajena mahnitost, istrpljena. Obezglavljene riječi ugušene. Izbodene. Zadavljene. Priklane. Hroptavi udisaj, odsutan. Bezvrijedan život, ispraćen." (str. 50.) Pri kraju romana, i Jens nonšalantno pita Tomu o ratu. Onda Toma nakon više godina ulazi u more, da bi izašao "gol i bezbrižan, gol i novorođen" (str. 180.), očišćen od svakog sećanja na rat – kada ga Jens tokom igre istine ponovo pita: "Što je bilo najgore što si vidio u ratu?" (str. 197.) Toma mu odgovara da je – zaboravio.

    Očigledno, roman Krivo je jugo pripada šund literaturi. Svet koji on prikazuje svet je bez stvarnih preokupacija i proporcija: sve ličnosti ponašaju se kao da imaju 15 godina, iako su neke starije od 40, a autorka ovu diskrepancu ne samo što ne prokazuje, već je upravo ni ne primećuje. Naravno, to ludilo nema baš nikakve veze s jugom: ta banalna, laka, bezbrižna sentimentalnost u koju se utapaju i suze koje prolivamo nad smrću, izgleda da je ono što šund literaturu čini privlačnom. Teme kao što su rat, homoseksualizam, odbačena deca, usvajanje, (potencijalno) samoubistvo, pa u krajnjem slučaju i preljuba, ovde postoje isključivo kako bi zaplet bio emocionalno zapaljiviji. Naravno, radi se o veoma jeftinim postupcima koji stvari čine jednodimenzionalnima – sasvim suprotno od dobre književnosti. Jednodimenzionalnost je ponekad potrebna kao odmor od stvarnog sveta – tako bar kažu. Ali, šund književnost onemogućava svojim konzumentima da stvarnost razumeju u svoj njenoj kompleksnosti, a prema Rolanu Bartu, tek na suprotnoj strani od konzumacije, nalazi se – revolucija…

    Pročitavši ovaj roman, pogledala sam ponovo njegovu lepu koricu. Kada je došlo do toga da ozbiljni izdavači pakuju šund u fenomenalne radove talentovanih dizajnera, time zbunjujući čitaoce, naročito one koji se obaziru na spoljašnje arbitre vrednosti i nakon što su pročitali knjigu? Naravno da o knjigama ne treba suditi prema korici, ali korice upravo služe da nas navedu da o njima sudimo i da ih pročitamo (ili ne). U vezi s tim: kada u internet pretragu ukucam ime Nataše Dragnić, prvo što vidim su korice njenih romana u izdanju srpske Lagune. Ne ostavljaju prostora za zabunu.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Zamka privlačnih korica
    Svijet romana 'Krivo je jugo' Nataše Dragnić bez stvarnih je preokupacija i proporcija, svijet banalne, lake i bezbrižne sentimentalnosti.

    Kada sam letos u Booksi dogovarala o čemu ću sledeći put pisati, nisam znala ko je Nataša Dragnić. Među gomilom mojih knjiga nalazilo se i Frakturino ukoričeno izdanje njenog romana Krivo je jugo. Knjiga je bila upakovana u celofan, pa nisam mogla da je prelistam, ali korice su bile među najprivlačnijim koje sam u skorije vreme videla (dizajnirao ih je Mislav Lešić). Na njima se, između ostalog, nalazio i portret devojke, koju sam, nesvesno, shvatila kao samu autorku. Tizer sa zadnje strane najavljivao je priču o grupi mladih Nemaca koji dolaze na Brač kako bi spremili predstavu, a onda počinje da duva jugo koji zakovitla i njihove privatne odnose. To se manje-više uklapalo u ono što sam već zamislila. A to što sam zamislila bila je alternativna, ali prijemčiva književnost, možda čak neka malo drugačija, jadranska i topla Sali Runi.

    Ko je devojka na korici i dalje ne znam, ali autorka je spisateljica rođena 1965. godine koja je knjigu napisala na nemačkom i 2016. je objavila pod nazivom Der Wind war es. Zaista, na početku romana, grupa Nemaca, predvođenih Hrvaticom Barbarom, stiže na Brač, u gostinsku kuću Barbarine tetke Julije. Pored amaterskih glumaca-studenata Katrin, Lise i Michaela, tu su i reditelj-bivši novinar Anton i pisac komada Stefan, Barbarin dečko. U Julijinoj blizini živi i Toma, prijatelj Julijinog pokojnog muža koji je u nju zaljubljen. Situacija se, ipak, zakuvava mnogo pre nego što počne da duva vetar koji navodi na ludosti: do 37. stranice (a roman počinje, u stvari, na 7. stranici) imamo suze čak tri puta, u potpuno odvojenim situacijama, a takođe i jedan "prvi poljubac". On se dogodio između povređenog Michaela, u koga je zaljubljena Katrin, i Lise, dok su provodili romantične trenutke na balkonu ispred kuće.

    Michael je povređen tokom vožnje ka litici na kojoj se kuća nalazi. Iako će se njegove "rane", pa čak i moguća potreba za plastičnom operacijom, pominjati više puta tokom romana, njegov pad iz kombija, a time i njegove povrede, opisane su jednostavno ovom rečenicom: "Odjednom se Michael poskliznuo i pao, i ostao ležati na rubu ceste." (str. 12.) Na ovom primeru uočava se opšta tendencija: ono što je teško (ili dosadno) pripovedati jednostavno se preskače, ili se pak taksativno navodi. Na primer, mnogo kasnije, kada u nenajavljenu posetu dođu Lisin otac Jens i Michaelov skrivani dečko Simon, nakon Lisinog negodovanja: "Julija je tješila tužnog oca, pomislivši pritom kako ni ona ni Toma nisu roditelji. Odjednom ju je to rastužilo." (str. 135.) Ova tema s tom se rečenicom i napušta, da bi se na nju vratilo još nekoliko puta, pa i na kraju romana, kada Toma i Julija prosto izjave da će usvojiti dete. Iako je razumljivo da se Julija baš tada rastuži što nema decu, kao i u svim sličnim situacijama u romanu, to je veoma nezgrapno ispripovedano, jednostavno tako što je rečeno, umesto da je prikazano kao integralni, ili čak glavni momenat scene.

    Nakon što Nikola, dečko koji plovi u blizini kuće, pokupi Barbaru koja se previše udaljila od obale, nastaje (još jedan) ljubavni trougao. Posmatrajući njegov susret sa Stefanom, Lisa pomisli – "čisti teatar". (str. 63.) Naravno, ovde se radi o aluziji na nastojanje junaka da naprave predstavu. U skladu s već pomenutom tendencijom da se izbegne ono što je teško, u romanu nema gotovo ništa od predstave koja je motiv za dolazak na ostrvo, iako je junaci sve vreme pripremaju. Saznajemo samo da je njena tema preljuba, a da su uloge podeljene tako da otprilike odgovaraju stvarnim odnosima među glumcima. Lisin komentar je s čitaočeve tačke gledišta ironičan: čitav roman zaista je "čisti teatar", "previše je drame" (str. 91.), ali u lošem smislu.

    Ne može se reći da ličnosti nisu individualizovane: autorka je očigledno sposobna da locira npr. Stefanovu dosadnu hvalisavost, Antonov alkoholizam, Barbarino pomalo pokroviteljsko ponašanje, itd. Ipak, ona to što vidi ne uspeva poetski da uobliči, kao što se kaže. Svi likovi su poput marioneta, njihovi pokreti, misli i reči previše se detaljno navode: "Barbara se zaputila u svoju sobu, Katrin se na trenutak zamislila, a zatim požurila u Michaelovu sobu, zatvorila vrata za sobom. Lisa je sjela za stol, Anton nije mogao odvojiti pogled od podivljalog mora, usne su mu se micale, no ništa se nije čulo. Nikola je sjeo pokraj Lise, uzeo je za ruku, lagano je stisnuvši, ali nijedno od njih dvoje nije progovorilo ni riječi." (str. 88.) Možda ovo deluje kao izuzetak, ali u stvari se ponavlja iz stranice u stranicu romana.

    Još naporniji za čitanje su dijalozi, nepotrebno opterećeni propratnim neupravnim govorom: "’Što?! Pa smiješno je’, pravdao se Stefan i pridružio Barbari. ‘Donesite tekstove’, bilo je sve što je Anton imao reći na to." (str. 106.) Neupravni govor je ovde višak, naročito s obzirom na tok književne istorije, odnosno savremenu književnost, koja je takve komentare davno odbacila.

    I kada se radi o prostoru, i kada se radi o emocijama, čitaocu ne ostaje ništa da zamisli. Kada pročita mnogobrojne reči, one se u njegovoj glavi, paradoksalno, pretvaraju u neku vrstu pantomime, nemog filma. Takođe, jezik, kao i dešavanja, preplavljeni su patetikom, od prve do poslednje stranice romana. Iako se dogodi nekoliko poljubaca, povreda, a na kraju čak i smrt, sve je to raštrkano po čitavom tekstu jer nedostaje osećaj za strukturu. Bilo šta se može dogoditi bilo kad, a najčešće – prerano. Na 57. stranici ljube se Julija i Toma. Pre toga, Anton naprasno pita Barbaru voli li ona Stefana, a potom izjavljuje kako ga Julija, u koju se već zaljubio, razume.

    Budući da su mu junaci još uvek strani, o njima ne zna gotovo ništa, čitalac ima osećaj da je knjiga koju čita u stvari drugi nastavak neke sage. Kasnije, kada stignu Jens i Simon, Lisin otac udari Antona nakon što je ovaj poljubio Juliju, navodno jer Julija taj poljubac nije želela. Ubrzo je i sam poljubi, da bi posle toga zaista zgranuo čitaoca dobacivši Juliji na izlasku iz sobe kako "oba njihova imena počinju na J". (str. 159.)

    Usled svega, čitalac je emotivno ispražnjen i prezasićen već posle tridesetak stranica romana. Njegovo "finale" trebalo bi da predstavlja iznenadna smrt jednog od junaka, ali ona je ispričana istim tonom kao i doslovno bilo šta u romanu. Čitamo, na primer, kako je "šest pari očiju zurilo u Stefana u nevjerici". Ta je rečenica zarad dramatičnosti izdvojena u zasebnom redu. Ali, ona ne govori o reakciji mladih glumaca na, recimo, pomenutu finalnu vest o smrti jednog iz družine. Radi se o rečenici koju čitamo na 74. stranici, i ona predstavlja reakciju na Stefanovo saopštenje da je prva knjiga o estetskoj hirurgiji napisana 1957. Bilo šta, pa i nebitna scena koja se iz romana može izbaciti, a da se u njemu ništa ne promeni, može se dogoditi bilo kad i pritom ispripovedati kao da je od presudne važnosti.

    Roman pada najniže onda kada se bavi temom koja mu je potpuno neprimerena: ratom. Na početku, Barbara i Toma odlaze zajedno u kupovinu. Njih dvoje se znaju od Barbarinog detinjstva, ali ne bi se moglo reći da su bliski, naročito jer je Toma prikazan kao zatvorena ličnost. Pitanja koja mu ona tada postavlja čine da ona izgleda kao da ima barem deset godina manje, a čitaoca ostavljaju u neverici. Bez ikakvog pardona, ona prvo pita: "Hoćete li se vjenčati?" misleći na Tomu i Juliju, a nakon nekog vremena, iz vedra neba, i: "Kako je to izgledalo u ratu?" (str. 49.) Toma o ratu ne želi da razgovara, a njegovo emocionalno stanje se opisuje ovako: "Oluja u pogledu, unutra, iza očiju, koje su odbijale gledati. Uobičajena mahnitost, istrpljena. Obezglavljene riječi ugušene. Izbodene. Zadavljene. Priklane. Hroptavi udisaj, odsutan. Bezvrijedan život, ispraćen." (str. 50.) Pri kraju romana, i Jens nonšalantno pita Tomu o ratu. Onda Toma nakon više godina ulazi u more, da bi izašao "gol i bezbrižan, gol i novorođen" (str. 180.), očišćen od svakog sećanja na rat – kada ga Jens tokom igre istine ponovo pita: "Što je bilo najgore što si vidio u ratu?" (str. 197.) Toma mu odgovara da je – zaboravio.

    Očigledno, roman Krivo je jugo pripada šund literaturi. Svet koji on prikazuje svet je bez stvarnih preokupacija i proporcija: sve ličnosti ponašaju se kao da imaju 15 godina, iako su neke starije od 40, a autorka ovu diskrepancu ne samo što ne prokazuje, već je upravo ni ne primećuje. Naravno, to ludilo nema baš nikakve veze s jugom: ta banalna, laka, bezbrižna sentimentalnost u koju se utapaju i suze koje prolivamo nad smrću, izgleda da je ono što šund literaturu čini privlačnom. Teme kao što su rat, homoseksualizam, odbačena deca, usvajanje, (potencijalno) samoubistvo, pa u krajnjem slučaju i preljuba, ovde postoje isključivo kako bi zaplet bio emocionalno zapaljiviji. Naravno, radi se o veoma jeftinim postupcima koji stvari čine jednodimenzionalnima – sasvim suprotno od dobre književnosti. Jednodimenzionalnost je ponekad potrebna kao odmor od stvarnog sveta – tako bar kažu. Ali, šund književnost onemogućava svojim konzumentima da stvarnost razumeju u svoj njenoj kompleksnosti, a prema Rolanu Bartu, tek na suprotnoj strani od konzumacije, nalazi se – revolucija…

    Pročitavši ovaj roman, pogledala sam ponovo njegovu lepu koricu. Kada je došlo do toga da ozbiljni izdavači pakuju šund u fenomenalne radove talentovanih dizajnera, time zbunjujući čitaoce, naročito one koji se obaziru na spoljašnje arbitre vrednosti i nakon što su pročitali knjigu? Naravno da o knjigama ne treba suditi prema korici, ali korice upravo služe da nas navedu da o njima sudimo i da ih pročitamo (ili ne). U vezi s tim: kada u internet pretragu ukucam ime Nataše Dragnić, prvo što vidim su korice njenih romana u izdanju srpske Lagune. Ne ostavljaju prostora za zabunu.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 1 dan u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Novi naslovi na BEK–u
    Romani i priče šest nagrađivanih hrvatskih autora na Besplatnim elektroničkim knjigama.

    U ovogodišnjem "muškom proznom bloku" čitateljima je na raspolaganju šest naslova koje potpisuju nagrađivani hrvatski autori – romani Ivice Đikića, Marinka Koščeca, Krešimira Pintarića i Tomislava Zajeca te zbirke priča Zorana Malkoča i Nevena Ušumovića.

    Društvo za promicanje književnosti na novim medijima objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige ovogodišnji "muški prozni blok" sa šest naslova nagrađivanih hrvatskih autora: romane Sanjao sam slonove Ivice Đikića, za koji je dobio tportalovu nagradu za najbolji roman 2012. godine, Wonderland Marinka Koščeca, za koji je dobio VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2003. godine, U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo Krešimira Pintarića i Lunapark Tomislava Zajeca, te zbirke priča Groblje manjih careva Zorana Malkoča i Rajske ptice Nevena Ušumovića. Novi naslovi su objavljeni uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

    Drugi roman Ivice Ðikića Sanjao sam slonove pripovijest je o patološkoj isprepletenosti svijeta tajnih službi i politike s nestalnom privlačnošću organiziranog kriminala, tipičnog patološkog društvenog fenomena. Konstatirajući zlokobnu međuovisnost različitih društvenih slojeva Ðikić ispisuje veliku literarnu društvenu studiju o traumatičnim hrvatskim vremenima i karakterima, i takav roman danas naprosto mora biti kriminalistički.

    Marinko Koščec je u svom drugom romanu Wonderland, naizgled odustajući od svojega hermetičnog, neomanirističkog koncepta "teške literature" i priklanjajući se topici i narativnim strategijama tzv. stvarnosne proze, izveo svojevrsnu književnu subverziju: uveo je, umjetnički uspješno, filozofske simbole u fakovski tip pripovijedanja koji od visokoparnog filozofiranja zazire.

    Kao kakav slavonski izdanak magičnoga realizma, Malkočeve priče u zbirci Groblje manjih careva nekako su – stvarno nestvarne. Premda su toposi geografski prepoznatljivi, a likovi puni lokalnoga kolorita, ipak je posrijedi posve iskošen pogled na zbilju u kojoj krajolici i ljudi postoje kao posve neobični duhovni, mentalni, unutarnji svjetovi. A u njima je sve moguće. Jer, Malkoč ima književne moći da i čitatelja uvede u svoje izmaštane predjele i približi ga svojim fantastičnim (anti)junacima.

    U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo Krešimira Pintarića, kako i naslov sugerira, bračna je drama koja to nije. U formi jedne sezone televizijskog sitcoma, kroz dvadesetak kratkih epizoda ujednačenog trajanja i dinamike, pratimo mlađi par, otprilike na pragu srednjih godina, kako se s mnogo (auto)ironije, šarma i svakodnevnih sitnih prepirki probijaju kroz pretrpane radne dane i prekratke vikende. Bilo da piše o slobodnom vremenu, debljanju, prekovremenom radu, zajedničkom šopingu, kućnim popravcima ili druženju s prijateljima, pripovjedač uspijeva balansirati na tankoj crti između intimnog i općeprepoznatljivog (što vjerojatno i nije proturječno) stvarajući tako ambijent s kojim se lako sroditi, i u krajnjoj liniji, roman koji se do samoga kraja čita s lakoćom i nesmanjenim zanimanjem.

    Zbirka priča umaško/subotičkog autora Nevena Ušumovića Rajske ptice briljantan je niz ljubavno/erotskih avantura čiji su protagonisti redovno na neki način izmješteni, baš kao što su i njihovi odnosi nesvakidašnji. Pogranično područje Istre prirodni je prostor susreta emigrantskih sudbina ispunjenih nostalgijom i žudnjom, od kojih će tek rijetki pronaći životni smiraj.

    Roman Lunapark Tomislava Zajeca fragmentarna je i dinamična ispovijest šesnaestogodišnjeg mladića s ruba egzistencije, koji neuvijeno progovara o maloljetničkoj prostituciji i kriminalu te susretima dvaju oprečnih svjetova, "visokog" i "niskog", na ulicama velegrada. Roman prati dvije povezane narativne linije, odlikuje se briljantnim dijalozima i profilacijom likova, te se ističe kao jedan od vrhunaca dosadašnjeg Zajčevog stvaralaštva. 

    Izvor: Besplatne elektroničke knjige.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Nagrada Gjalski Goranu Tribusonu
    Za roman 'Otac od bronce'.

    Dobitnik Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2019. godinu je Goran Tribuson za roman Otac od bronce.

    Prosudbeno povjerenstvo činili su Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević, Strahimir Primorac (predsjednik) i Tomislav Šovagović.

    U uži izbor za Nagradu ušle su sljedeće knjige: Blato u dv​orištu Ratka Cvetnića (Mozaik knjiga, Zagreb, 2018.), Mogla bi se zvati Leda Marka Gregura (Hena com, Zagreb, 2019.), OSvojski Jasne Horvat (Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.), Portret Che Guevare Zlatka Krilića (Mozaik knjiga, Zagreb, 2019.), Umro Supermen Zorana Malkoča (Fraktura, Zaprešić, 2018.), Dora sa sjenama ili čekanje života Miroslava Međimorca (AGM, Zagreb, 2018.), Skica u ledu Josipa Mlakića (Fraktura, Zaprešić, 2018.), Prispodobe Antuna Paveškovića (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2018.), Treći život druge violine Marine Šur Puhlovski (VBZ, Zagreb, 2019.) i Otac od bronce Gorana Tribusona (Mozaik knjiga, Zagreb, 2019.)

    Obrazloženje žirija u nastavku:

    "Između 68 knjiga prispjelih na ovogodišnji natječaj Povjerenstvo je odlučilo nagraditi roman Otac od bronce Gorana Tribusona. Riječ je o žanrovskom hibridu u kojem se prepleću elementi ljubavnog, obiteljskog i povijesnog romana, sa zanimljivom i dobro vođenom fabulom. Radnja se zbiva u neimenovanom gradu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u kasno ljeto 1991. godine. Glavni junak Žak Kralj, istodobno i narator u prvom licu, 43-godišnjak, nesvršeni student književnosti, koji se u Beču već desetak godina bavi mutnim poslovima, dolazi u rodni grad na očev pokop. Spram smrti oca, španjolskog borca i partizanskog osloboditelja svoga grada, on je sasvim ravnodušan. Žaka naime i nakon svih tih godina uzajamnog nerazumijevanja i dalje muči pitanje je li njegov otac, revolucionar, strijeljao i ubijao četrdeset pete bez suđenja. A upravo je ta sumnja, koja je produbljivala sinov unutarnji nemir, i s druge strane nesposobnost oca, 'šutljiva introverta', da mu se približi jer je 'još mlad pa ne bi razumio', bila jedan od glavnih razloga Žakova bijega u Beč.

    Žak ostaje u svom gradu duže nego što je mislio, opažajući kako neka zbivanja sasvim izmiču kontroli i pojačavaju osjećaj psihoze skorog rata. Grozničavo se mijenjaju ideološki i politički dresovi, nekadašnji najbolji prijatelj spreman je u novim okolnostima izdati to prijateljstvo, ljudski životi gube vrijednost, Žak doživljava fizički napad zakrabuljenih osoba u maskirnim uniformama, a nepoznat netko noću je u gradskom parku minirao brončani spomenik partizanima koji je modeliran prema liku njegova oca. Brojne vješto upletene analeptičke dionice omogućuju čitatelju uvid u formativne godine likova romana i njihove nekadašnje odnose te pomažu u razumijevanju njihovih postupaka i novih relacija u realnom vremenu zbivanja radnje.

    Okosnicu Tribusonova romana čine zapravo dvije teme. Jedna je protagonistova velika ljubavna priča – o tome u što se nakon petnaest godina razvio susret s Almom Horvat, ženom u koju je prije odlaska u Beč bio zaljubljen, ali je veza tada ostala nerealizirana i raspala se. Sad se ona nastavlja u dramatičnim okolnostima u kojima su dvojica muškaraca spremni na radikalne poteze, ali ishod te borbe ostaje zapravo otvoren: Alma se našla na mjestu eksplozije i završila u bolnici, u stanju amnezije – a što će se zbivati s amnezijom, ne može se znati. Na temi koja je danas svakom našem piscu najriskantniji izbor, Tribuson se kreće nadahnuto, lako i sigurno pokazujući umijeće s kakvim se već odavna nismo sreli.

    Druga nosiva tema romana je odnos sina i oca, između kojih se s vremenom stvorila provalija nerazumijevanja koju nisu mogli preskočiti za očeva života. Žaka je nakon očeve smrti obiteljski odvjetnik i kućni prijatelj Kurepa uvjerio da mu je otac u poratnim egzekucijama ostao čistih ruku, a objasnio mu je i njegov mentalni sklop. Ispričao je kako se s vremenom Nikola Kralj razočarao kad je vidio koliko se praksa njegovih ratnih drugova razlikuje od proklamiranih ideala; on se nikako nije snašao u miru, 'nikad se nije uspio naviknuti na sudbinu onih koji kažnjavaju i upravljaju'. U romanu je puno signala koji upućuju na zaključak da je u njegovu središtu pitanje etike ratnih pobjednika. Nakon svih intimnih sumnji i nedoumica vezanih uz oca, i velikog olakšanja kad se makar i prekasno uvjerio da je njegov moralni integritet bez mrlje, glavni junak na kraju dolazi do spoznaje koja se čini univerzalnom: da u ratu nije važna samo pobjeda nego i to kako se do nje dolazi. 'Ako se pritom okaljamo i kompromitiramo, bit ćemo kao i svi ostali pobjednici.'

    Neumivena slika društva, rekao je Tribuson u jednom davnom intervjuu, vjerojatno je zadaća svake dobre literature, ili bar dobrog i ozbiljnog romana. Otac od bronce upravo je takav roman: u sudbinama njegovih likova zrcale se tanana pitanja ljudske intime i važna pitanja vremena; ne podilazi se i ne docira čitatelju, nego se propituje i traži kritička distanca; a u takvim knjigama zaključni račun uvijek pokaže da je čitatelj na dobitku." (Strahimir Primorac)

    Foto: izvor.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Novi naslovi na BEK–u
    Romani i priče šest nagrađivanih hrvatskih autora na Besplatnim elektroničkim knjigama.

    U ovogodišnjem "muškom proznom bloku" čitateljima je na raspolaganju šest naslova koje potpisuju nagrađivani hrvatski autori – romani Ivice Đikića, Marinka Koščeca, Krešimira Pintarića i Tomislava Zajeca te zbirke priča Zorana Malkoča i Nevena Ušumovića.

    Društvo za promicanje književnosti na novim medijima objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige ovogodišnji "muški prozni blok" sa šest naslova nagrađivanih hrvatskih autora: romane Sanjao sam slonove Ivice Đikića, za koji je dobio tportalovu nagradu za najbolji roman 2012. godine, Wonderland Marinka Koščeca, za koji je dobio VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2003. godine, U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo Krešimira Pintarića i Lunapark Tomislava Zajeca, te zbirke priča Groblje manjih careva Zorana Malkoča i Rajske ptice Nevena Ušumovića. Novi naslovi su objavljeni uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

    Drugi roman Ivice Ðikića Sanjao sam slonove pripovijest je o patološkoj isprepletenosti svijeta tajnih službi i politike s nestalnom privlačnošću organiziranog kriminala, tipičnog patološkog društvenog fenomena. Konstatirajući zlokobnu međuovisnost različitih društvenih slojeva Ðikić ispisuje veliku literarnu društvenu studiju o traumatičnim hrvatskim vremenima i karakterima, i takav roman danas naprosto mora biti kriminalistički.

    Marinko Koščec je u svom drugom romanu Wonderland, naizgled odustajući od svojega hermetičnog, neomanirističkog koncepta "teške literature" i priklanjajući se topici i narativnim strategijama tzv. stvarnosne proze, izveo svojevrsnu književnu subverziju: uveo je, umjetnički uspješno, filozofske simbole u fakovski tip pripovijedanja koji od visokoparnog filozofiranja zazire.

    Kao kakav slavonski izdanak magičnoga realizma, Malkočeve priče u zbirci Groblje manjih careva nekako su – stvarno nestvarne. Premda su toposi geografski prepoznatljivi, a likovi puni lokalnoga kolorita, ipak je posrijedi posve iskošen pogled na zbilju u kojoj krajolici i ljudi postoje kao posve neobični duhovni, mentalni, unutarnji svjetovi. A u njima je sve moguće. Jer, Malkoč ima književne moći da i čitatelja uvede u svoje izmaštane predjele i približi ga svojim fantastičnim (anti)junacima.

    U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo Krešimira Pintarića, kako i naslov sugerira, bračna je drama koja to nije. U formi jedne sezone televizijskog sitcoma, kroz dvadesetak kratkih epizoda ujednačenog trajanja i dinamike, pratimo mlađi par, otprilike na pragu srednjih godina, kako se s mnogo (auto)ironije, šarma i svakodnevnih sitnih prepirki probijaju kroz pretrpane radne dane i prekratke vikende. Bilo da piše o slobodnom vremenu, debljanju, prekovremenom radu, zajedničkom šopingu, kućnim popravcima ili druženju s prijateljima, pripovjedač uspijeva balansirati na tankoj crti između intimnog i općeprepoznatljivog (što vjerojatno i nije proturječno) stvarajući tako ambijent s kojim se lako sroditi, i u krajnjoj liniji, roman koji se do samoga kraja čita s lakoćom i nesmanjenim zanimanjem.

    Zbirka priča umaško/subotičkog autora Nevena Ušumovića Rajske ptice briljantan je niz ljubavno/erotskih avantura čiji su protagonisti redovno na neki način izmješteni, baš kao što su i njihovi odnosi nesvakidašnji. Pogranično područje Istre prirodni je prostor susreta emigrantskih sudbina ispunjenih nostalgijom i žudnjom, od kojih će tek rijetki pronaći životni smiraj.

    Roman Lunapark Tomislava Zajeca fragmentarna je i dinamična ispovijest šesnaestogodišnjeg mladića s ruba egzistencije, koji neuvijeno progovara o maloljetničkoj prostituciji i kriminalu te susretima dvaju oprečnih svjetova, "visokog" i "niskog", na ulicama velegrada. Roman prati dvije povezane narativne linije, odlikuje se briljantnim dijalozima i profilacijom likova, te se ističe kao jedan od vrhunaca dosadašnjeg Zajčevog stvaralaštva. 

    Izvor: Besplatne elektroničke knjige.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Nagrada Gjalski Goranu Tribusonu
    Za roman 'Otac od bronce'.

    Dobitnik Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2019. godinu je Goran Tribuson za roman Otac od bronce.

    Prosudbeno povjerenstvo činili su Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević, Strahimir Primorac (predsjednik) i Tomislav Šovagović.

    U uži izbor za Nagradu ušle su sljedeće knjige: Blato u dv​orištu Ratka Cvetnića (Mozaik knjiga, Zagreb, 2018.), Mogla bi se zvati Leda Marka Gregura (Hena com, Zagreb, 2019.), OSvojski Jasne Horvat (Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.), Portret Che Guevare Zlatka Krilića (Mozaik knjiga, Zagreb, 2019.), Umro Supermen Zorana Malkoča (Fraktura, Zaprešić, 2018.), Dora sa sjenama ili čekanje života Miroslava Međimorca (AGM, Zagreb, 2018.), Skica u ledu Josipa Mlakića (Fraktura, Zaprešić, 2018.), Prispodobe Antuna Paveškovića (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2018.), Treći život druge violine Marine Šur Puhlovski (VBZ, Zagreb, 2019.) i Otac od bronce Gorana Tribusona (Mozaik knjiga, Zagreb, 2019.)

    Obrazloženje žirija u nastavku:

    "Između 68 knjiga prispjelih na ovogodišnji natječaj Povjerenstvo je odlučilo nagraditi roman Otac od bronce Gorana Tribusona. Riječ je o žanrovskom hibridu u kojem se prepleću elementi ljubavnog, obiteljskog i povijesnog romana, sa zanimljivom i dobro vođenom fabulom. Radnja se zbiva u neimenovanom gradu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u kasno ljeto 1991. godine. Glavni junak Žak Kralj, istodobno i narator u prvom licu, 43-godišnjak, nesvršeni student književnosti, koji se u Beču već desetak godina bavi mutnim poslovima, dolazi u rodni grad na očev pokop. Spram smrti oca, španjolskog borca i partizanskog osloboditelja svoga grada, on je sasvim ravnodušan. Žaka naime i nakon svih tih godina uzajamnog nerazumijevanja i dalje muči pitanje je li njegov otac, revolucionar, strijeljao i ubijao četrdeset pete bez suđenja. A upravo je ta sumnja, koja je produbljivala sinov unutarnji nemir, i s druge strane nesposobnost oca, 'šutljiva introverta', da mu se približi jer je 'još mlad pa ne bi razumio', bila jedan od glavnih razloga Žakova bijega u Beč.

    Žak ostaje u svom gradu duže nego što je mislio, opažajući kako neka zbivanja sasvim izmiču kontroli i pojačavaju osjećaj psihoze skorog rata. Grozničavo se mijenjaju ideološki i politički dresovi, nekadašnji najbolji prijatelj spreman je u novim okolnostima izdati to prijateljstvo, ljudski životi gube vrijednost, Žak doživljava fizički napad zakrabuljenih osoba u maskirnim uniformama, a nepoznat netko noću je u gradskom parku minirao brončani spomenik partizanima koji je modeliran prema liku njegova oca. Brojne vješto upletene analeptičke dionice omogućuju čitatelju uvid u formativne godine likova romana i njihove nekadašnje odnose te pomažu u razumijevanju njihovih postupaka i novih relacija u realnom vremenu zbivanja radnje.

    Okosnicu Tribusonova romana čine zapravo dvije teme. Jedna je protagonistova velika ljubavna priča – o tome u što se nakon petnaest godina razvio susret s Almom Horvat, ženom u koju je prije odlaska u Beč bio zaljubljen, ali je veza tada ostala nerealizirana i raspala se. Sad se ona nastavlja u dramatičnim okolnostima u kojima su dvojica muškaraca spremni na radikalne poteze, ali ishod te borbe ostaje zapravo otvoren: Alma se našla na mjestu eksplozije i završila u bolnici, u stanju amnezije – a što će se zbivati s amnezijom, ne može se znati. Na temi koja je danas svakom našem piscu najriskantniji izbor, Tribuson se kreće nadahnuto, lako i sigurno pokazujući umijeće s kakvim se već odavna nismo sreli.

    Druga nosiva tema romana je odnos sina i oca, između kojih se s vremenom stvorila provalija nerazumijevanja koju nisu mogli preskočiti za očeva života. Žaka je nakon očeve smrti obiteljski odvjetnik i kućni prijatelj Kurepa uvjerio da mu je otac u poratnim egzekucijama ostao čistih ruku, a objasnio mu je i njegov mentalni sklop. Ispričao je kako se s vremenom Nikola Kralj razočarao kad je vidio koliko se praksa njegovih ratnih drugova razlikuje od proklamiranih ideala; on se nikako nije snašao u miru, 'nikad se nije uspio naviknuti na sudbinu onih koji kažnjavaju i upravljaju'. U romanu je puno signala koji upućuju na zaključak da je u njegovu središtu pitanje etike ratnih pobjednika. Nakon svih intimnih sumnji i nedoumica vezanih uz oca, i velikog olakšanja kad se makar i prekasno uvjerio da je njegov moralni integritet bez mrlje, glavni junak na kraju dolazi do spoznaje koja se čini univerzalnom: da u ratu nije važna samo pobjeda nego i to kako se do nje dolazi. 'Ako se pritom okaljamo i kompromitiramo, bit ćemo kao i svi ostali pobjednici.'

    Neumivena slika društva, rekao je Tribuson u jednom davnom intervjuu, vjerojatno je zadaća svake dobre literature, ili bar dobrog i ozbiljnog romana. Otac od bronce upravo je takav roman: u sudbinama njegovih likova zrcale se tanana pitanja ljudske intime i važna pitanja vremena; ne podilazi se i ne docira čitatelju, nego se propituje i traži kritička distanca; a u takvim knjigama zaključni račun uvijek pokaže da je čitatelj na dobitku." (Strahimir Primorac)

    Foto: izvor.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 2 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Okapanja oko Nobela
    I ove godine u Booksi smo svjedočili 'Nobelskoj groznici' začinjenoj nemilim scenama, ali na koncu je sve završilo nenadanim pomirenjem na 'Odjelu za poremećaje uzrokovane književnim nagradama'.

    Nova Nadstojnica Merida Hirovita, nasljednica i nećaka zloglasnog Nadstojnika Luciana Groznog, našla se u sto čuda svjedočeći potpunom rasulu koje je u glasovitoj literarnoj ubožnici zavladalo proteklih dana.

    Naime što – ona kao vrlo razumna i odmjerena djevojka nije imala pojma o Nobelskoj groznici koja svake godine iz temelja potresa Booksu. Prošle godine mogli smo odahnuti zbog slučaja ŠŠŠ-a (škandali štokholmske škvadre), ali sad se škvadra vratila u sedla i dodijelila čak dvije Nobelove nagrade za književnost – za 2018. i tekuću nam 2019. Pošto u Booksi jedva imamo živaca za jednu nagradu, dvije su dovele do kolapsa. Hitna pomoć otpeljala je ne jedno, nego čak dvoje naših trudbenika na Odjel za poremećaje uzrokovane književnim nagradama koji već godinama djeluje u Vinogradskoj.

    Nadstojnica Merida došla je otprilike pola sata poslije incidenta. Redar Damjan i Anči u tom trenutku već su bili na infuzijama.

    "Što se, za ime trista jaraca jarčevih, ovdje događa!?"

    Dr. Slonek uzeo je riječ i pojasnio: "Ukratko, Svjetlosti, od prevelike uzbuđenosti, sukoba mišljenja oko dodijeljenih Nobela i grdog koškanja, Anči i Damjan pali su u nesvijest te su hitno otpravljeni u Vinogradsku na pretrage."

    "Zbog književnog Nobela? Zar se šalite!? Pa tko šljivi Nobela i sve ostale nagrade, ta to je samo skupina ljudi koja po svojim kriterijima odabere nekoga, a svi ostali ostanu kratkih rukava."

    "Istina je, Presvijetla, točno je tako kako ste izvoljeli kazati, ali ovdje u Booksi od pamtivijeka vlada Nobelska groznica i uvijek vam završi u teškoj višednevnoj ili čak višetjednoj svađi. Trebali ste biti ovdje u vrijeme Dylanskih ratova."

    "No, da, Dylanski ratovi, čitala sam o tome, ali što se sada dogodilo?"

    Dr. Slonek tužno je odmahnuo glavom: "Pa evo, Anči se zgrozila zbog dodjele nagrade Handkeu, a Damjan je na to frknuo s puno prezira i rekao joj kao nešto u stilu – ti, draga moja, od drveta ne vidiš šumu. Anči, koja je već netom prije toga uzela tabletu za smiraj živčanog sustava, zajapurila se i napala Damjana uzvrativši mu kao nešto u stilu – zar braniš Handkea!? Damjan je rekao da ne brani on Handeka, već njegovo književno djelo, a kakav je on kao osoba da to njega, Damjana, ni najmanje ne zanima, jer kada bi se povodio tom logikom onda bi se morao odreći cijele mase knjiga i književnika, masu filmova i glazbe i njihovih problematičnih autora. Pazi dobro, vrisnula je Anči i uzela polmetarsko drveno ravnalo, te dodala kako bi Damjanu bolje bilo da odmah povuče to što je izgovorio. Damjan, inače slabašan i anemičan momak, rekao je da neće on ništa povući i još dodao ulja na vatru dobacivši Anči u lice da Dylan nije zavrijedio Nobela. Anči je tijekom Dylanskih ratova bila uz Dylana i predvodila demonstracije tu u parkiću, dočim je Damjan uz vašeg časnog ujaka Nadstojnika Luciana bio u anti-Dylan timu. Logično, otvaranje starih rana dodatno je raspirilo strasti, pa je došlo do opakog koškanja poslije čega su oboje, i Anči i Damjan, pali u afan."

    Nadstojnica Merida otpuhnula je i naložila: "No dobro, zakračunajte kombinat, idemo po naranče pa u posjet bolesnicima – ako uopće zaslužuju da ih tako zovemo."

    Zakračunasmo Booksu, te se otputismo na Dolac po naranče.

     

    ***

    Kada nam je uvaženi Nadstojnik Odjela za poremećaje uzrokovane književnim nagradama kazao da su Anči i Damjan smješteni u sobi broj 106, istog trenutka uložili smo prigovor i tražili da ih smjesta razdvoje, jer će posve sigurno doći do novog grdog koškanja među njima.

    Nadstojnik Jajalo pokušao nas je uvjeriti kako do novih nemilih koškanja neće doći, jer da su ovo dvoje rogova u vreći okupirani posve drugim zadaćama, a koje im je on osobno naložio u svrhu rekuperacije. Ma kakve crne zadaće i okupacije, zakokodakasmo uglas, ta poubijat će se. Požurili smo do sobe 106 i nahrupili unutra poput hajduka. No imali smo što i vidjeti: za malim stočićem, svatko sa svojim stalkom za infuziju pokraj sebe, Anči i Damjan sjeđahu sučelice jedno drugom, nešto se domunđavahu i svako malo nešto dopisivahu na papir A4 formata.

    Naime što – Nadstojnik Jajalo naložio im je da u svrhu rekuperacije i duševnog mira sastave pismo štokholmskoj škvadri zaduženoj za literarnog Nobela, te u njemu navedu imena književnica i književnika kojima valja dodijeliti nagradu, a da se pritom vrate sve do 1901., pa onda mic-po-mic do naših dana i isprave nepravde koje su oni sami, štokholmski žiriji, počinili.

    Anči i Damjan složno su prionuli zadaći i sastavili popis od 89 literata koji nisu dobili Nobelovu nagradu, a po njihovom mišljenu to su itekako zavrijedili. Zbog kroničnog nedostatka prostora ovdje ćemo pobrojati samo rukohvat imena s tog popisa:

    … Patti Smith (1946), Daphne du Maurier (1907-1989), Arundhati Roy (1961), Virginia Woolf (1882-1941), Simone de Beauvoir (1908-1986), Anne Carson (1950), James Joyce (1882-1941), Ursula K. Le Guin (1929-2018), Sylvia Plath (1932-1963), Ivana Brlić Mažuranić (1874-1938), Joyce Carol Oates (1938), Gertrude Stein (1874-1946), Flannery O'Connor (1925-1964), Elizabeth Strout (1956), Edith Wharton (1862-1937), Ljudmila Ulicka (1943), Astrid Lindgren (1907-2002), Chimamanda Ngozi Adichie (1977), Marina Tsvetaeva (1892-1941), Edna Ann Proulx (1935), Anna Akhmatova (1889-1966)... 

                                                                                                                                                                                                               ***

    Vraćajući se Ilicom prema Martićevoj, Nadstojnica Merida svako malo promrsila bi ispod glasa: "Ali to sve s Nobelovom nije važno, fakat nije…"

     

    foto: Queen's University

    F.B., 18. listopada 2019., Zagreb

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Okapanja oko Nobela
    I ove godine u Booksi smo svjedočili 'Nobelskoj groznici' začinjenoj nemilim scenama, ali na koncu je sve završilo nenadanim pomirenjem na 'Odjelu za poremećaje uzrokovane književnim nagradama'.

    Nova Nadstojnica Merida Hirovita, nasljednica i nećaka zloglasnog Nadstojnika Luciana Groznog, našla se u sto čuda svjedočeći potpunom rasulu koje je u glasovitoj literarnoj ubožnici zavladalo proteklih dana.

    Naime što – ona kao vrlo razumna i odmjerena djevojka nije imala pojma o Nobelskoj groznici koja svake godine iz temelja potresa Booksu. Prošle godine mogli smo odahnuti zbog slučaja ŠŠŠ-a (škandali štokholmske škvadre), ali sad se škvadra vratila u sedla i dodijelila čak dvije Nobelove nagrade za književnost – za 2018. i tekuću nam 2019. Pošto u Booksi jedva imamo živaca za jednu nagradu, dvije su dovele do kolapsa. Hitna pomoć otpeljala je ne jedno, nego čak dvoje naših trudbenika na Odjel za poremećaje uzrokovane književnim nagradama koji već godinama djeluje u Vinogradskoj.

    Nadstojnica Merida došla je otprilike pola sata poslije incidenta. Redar Damjan i Anči u tom trenutku već su bili na infuzijama.

    "Što se, za ime trista jaraca jarčevih, ovdje događa!?"

    Dr. Slonek uzeo je riječ i pojasnio: "Ukratko, Svjetlosti, od prevelike uzbuđenosti, sukoba mišljenja oko dodijeljenih Nobela i grdog koškanja, Anči i Damjan pali su u nesvijest te su hitno otpravljeni u Vinogradsku na pretrage."

    "Zbog književnog Nobela? Zar se šalite!? Pa tko šljivi Nobela i sve ostale nagrade, ta to je samo skupina ljudi koja po svojim kriterijima odabere nekoga, a svi ostali ostanu kratkih rukava."

    "Istina je, Presvijetla, točno je tako kako ste izvoljeli kazati, ali ovdje u Booksi od pamtivijeka vlada Nobelska groznica i uvijek vam završi u teškoj višednevnoj ili čak višetjednoj svađi. Trebali ste biti ovdje u vrijeme Dylanskih ratova."

    "No, da, Dylanski ratovi, čitala sam o tome, ali što se sada dogodilo?"

    Dr. Slonek tužno je odmahnuo glavom: "Pa evo, Anči se zgrozila zbog dodjele nagrade Handkeu, a Damjan je na to frknuo s puno prezira i rekao joj kao nešto u stilu – ti, draga moja, od drveta ne vidiš šumu. Anči, koja je već netom prije toga uzela tabletu za smiraj živčanog sustava, zajapurila se i napala Damjana uzvrativši mu kao nešto u stilu – zar braniš Handkea!? Damjan je rekao da ne brani on Handeka, već njegovo književno djelo, a kakav je on kao osoba da to njega, Damjana, ni najmanje ne zanima, jer kada bi se povodio tom logikom onda bi se morao odreći cijele mase knjiga i književnika, masu filmova i glazbe i njihovih problematičnih autora. Pazi dobro, vrisnula je Anči i uzela polmetarsko drveno ravnalo, te dodala kako bi Damjanu bolje bilo da odmah povuče to što je izgovorio. Damjan, inače slabašan i anemičan momak, rekao je da neće on ništa povući i još dodao ulja na vatru dobacivši Anči u lice da Dylan nije zavrijedio Nobela. Anči je tijekom Dylanskih ratova bila uz Dylana i predvodila demonstracije tu u parkiću, dočim je Damjan uz vašeg časnog ujaka Nadstojnika Luciana bio u anti-Dylan timu. Logično, otvaranje starih rana dodatno je raspirilo strasti, pa je došlo do opakog koškanja poslije čega su oboje, i Anči i Damjan, pali u afan."

    Nadstojnica Merida otpuhnula je i naložila: "No dobro, zakračunajte kombinat, idemo po naranče pa u posjet bolesnicima – ako uopće zaslužuju da ih tako zovemo."

    Zakračunasmo Booksu, te se otputismo na Dolac po naranče.

     

    ***

    Kada nam je uvaženi Nadstojnik Odjela za poremećaje uzrokovane književnim nagradama kazao da su Anči i Damjan smješteni u sobi broj 106, istog trenutka uložili smo prigovor i tražili da ih smjesta razdvoje, jer će posve sigurno doći do novog grdog koškanja među njima.

    Nadstojnik Jajalo pokušao nas je uvjeriti kako do novih nemilih koškanja neće doći, jer da su ovo dvoje rogova u vreći okupirani posve drugim zadaćama, a koje im je on osobno naložio u svrhu rekuperacije. Ma kakve crne zadaće i okupacije, zakokodakasmo uglas, ta poubijat će se. Požurili smo do sobe 106 i nahrupili unutra poput hajduka. No imali smo što i vidjeti: za malim stočićem, svatko sa svojim stalkom za infuziju pokraj sebe, Anči i Damjan sjeđahu sučelice jedno drugom, nešto se domunđavahu i svako malo nešto dopisivahu na papir A4 formata.

    Naime što – Nadstojnik Jajalo naložio im je da u svrhu rekuperacije i duševnog mira sastave pismo štokholmskoj škvadri zaduženoj za literarnog Nobela, te u njemu navedu imena književnica i književnika kojima valja dodijeliti nagradu, a da se pritom vrate sve do 1901., pa onda mic-po-mic do naših dana i isprave nepravde koje su oni sami, štokholmski žiriji, počinili.

    Anči i Damjan složno su prionuli zadaći i sastavili popis od 89 literata koji nisu dobili Nobelovu nagradu, a po njihovom mišljenu to su itekako zavrijedili. Zbog kroničnog nedostatka prostora ovdje ćemo pobrojati samo rukohvat imena s tog popisa:

    … Patti Smith (1946), Daphne du Maurier (1907-1989), Arundhati Roy (1961), Virginia Woolf (1882-1941), Simone de Beauvoir (1908-1986), Anne Carson (1950), James Joyce (1882-1941), Ursula K. Le Guin (1929-2018), Sylvia Plath (1932-1963), Ivana Brlić Mažuranić (1874-1938), Joyce Carol Oates (1938), Gertrude Stein (1874-1946), Flannery O'Connor (1925-1964), Elizabeth Strout (1956), Edith Wharton (1862-1937), Ljudmila Ulicka (1943), Astrid Lindgren (1907-2002), Chimamanda Ngozi Adichie (1977), Marina Tsvetaeva (1892-1941), Edna Ann Proulx (1935), Anna Akhmatova (1889-1966)... 

                                                                                                                                                                                                               ***

    Vraćajući se Ilicom prema Martićevoj, Nadstojnica Merida svako malo promrsila bi ispod glasa: "Ali to sve s Nobelovom nije važno, fakat nije…"

     

    foto: Queen's University

    F.B., 18. listopada 2019., Zagreb

     
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 5 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Ulysses' Shelter – Odisejevo utočište
    Poziv za sudjelovanje u mreži međunarodnih književnih rezidencija. Rok: 9.11.2019.

    Izdavačka kuća Sandorf pokrenula je drugi ciklus projekta književnih rezidencija Odisejevo utočište – Ulysses' Shelter, a od 9. listopada do 9. studenog otvoren je poziv za tri hrvatska sudionika međunarodnog programa književnih rezidencija.

    Tema rezidencijalnog programa za 2020., odnosno prvu godinu projekta Odisejevo utočište, a koja se tiče svih rezidenata koji će biti odabrani u okviru u ovog poziva, jest Knjižnica – kao fizički prostor te kao virtualna baza podataka bitnih i relevantnih za bilo koji društveni, kulturni ili umjetnički kontekst. Uz razvoj Međunarodne knjižnice poezije, inicijativom u sklopu projekta Odisejevo utočište povezanom primarno s rezidencijom na Mljetu, rezidenti će promišljati o knjižnici kao jednom od najvažnijih simbola i spomenika mira i razumijevanja među ljudima prilaganjem pjesme, eseja, članka za blog ili prijevoda na navedenu temu.

    Gdje se program odvija?
    Mljet (Hrvatska): od siječnja 2020. do sredine svibnja 2020.; od studenog 2020. do prosinca 2020.
    Ljubljana (Slovenija): od siječnja 2020. do sredine svibnja 2020.
    Larissa (Grčka): od siječnja 2020. do prosinca 2020.
    Beograd (Srbija): od siječnja 2020. do prosinca 2020.
    Wales (UK): od sredine travnja 2020. do prosinca 2020.

    Koliko traju rezidencije?
    Mljet (Hrvatska): 2 ili 3 tjedna
    Ljubljana (Slovenija): 2 ili 3 tjedna
    Larissa (Grčka): 2 ili 3 tjedna. 

    Tko se može prijaviti?
    - Prijavitelji moraju biti pisci (proza i/ili poezija) ili književni prevoditelji
    - Prijavitelji moraju imati objavljene barem dvije knjige ili barem dva književna prijevoda
    - Prijavitelji moraju imati najviše 40 godina (na datum podnošenja prijave ne smiju biti stariji od 40)
    - Prijavitelji moraju biti hrvatski državljani
    - Prijavitelji moraju imati napredno znanje engleskog jezika
    - Prijavitelji su obvezni putovati u dvije od pet zemalja mreže, prema vlastitom izboru
    - Prijavitelji su obvezni sudjelovati na dvije rezidencije tijekom godine dana
    - Prijavitelji moraju biti otvoreni za suradnju i rad s drugim umjetnicima i partnerima
    - Prijavitelji moraju napisati jedan rad (format slobodan) za mrežnu stranicu projekta Odisejevo utočište za vrijeme svog boravka na rezidenciji
    - Prijavitelji moraju biti zainteresirani za razvijanje odnosa s lokalnom publikom

    Program rezidencija, čiji je naglasak na transnacionalnoj mobilnosti i razvoju publike, omogućit će mladim piscima i prevoditeljima da rade, nastupaju i predstave se unutar dva različita društvena i kulturna konteksta. Od ukupno 15 izabranih rezidenata iz 5 europskih država partnera (mladih pisaca / književnih prevoditelja) svaki partner će oformiti stručni žiri sastavljen od vodećih stručnjaka iz područja književnosti koji će od prijavljenih kandidata izabrati 3 autora, sudionika mreže književnih rezidencija Odisejevo utočište – Ulysses' Shelter. Rezidencije će omogućiti nove prilike za ostvarenje kontakata s drugim autorima, prevoditeljima, urednicima, izdavačima i/ili predstavnicima različitih književnih organizacija i publike iz svih zemalja uključenih u projekt. Rezidencije će biti obogaćene popratnim programom koji sadrži različite književne aktivnosti namijenjene specifičnim (lokalnim) ciljanim skupinama.

    Sve aktivnosti možete pratiti na stranici posvećenoj mreži književnih rezidencija Odisejevo utočište – Ulysses' Shelter te na stranici voditelja projekta.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Najavljen program Galovićeve jeseni
    Festival će se održati od 24. do 26. listopada u nekoliko podravskih gradova, a ugostit će hrvatske i slovenske autore.

    Međunarodni književni festival Galovićeva jesen ove godine održava se 26. put. Njegujući spomen na Frana Galovića, jednog od najznačajnijeg hrvatskog pjesnika moderne, i njegovu tragičnu smrt na bojišnici Prvog svjetskog rata, manifestacija će novo izdanje imati od 24. do 26. listopada. 

    Festival će i ove godine ponuditi brojne zanimljive književne susrete, javna čitanja, predstavljanja knjiga, tribine i ostale sadržaje koji će se odvijati u Koprivnici, Križevcima, Ludbregu, Đurđevcu i Virju, što znači da program dolazi u mjesta diljem Koprivničko-križevačke županije, a i šire.

    Gosti ovogodišnjeg festivala su Julijana Matanović, Pavao Pavličić, Anna Terék, Hrvoje Marko Peruzović, Jadranko Bitenc, Matěj Hořava, Erik Ondrejička te Andrej Tomažin. Većina susreta bit će organizirana u prostorima obrazovnih ustanova, čime će se ne samo Galovićevo nasljeđe, već i suvremeno književno stvaralaštvo prenijeti i na najmlađe.

    Tradicionalno, festival započinje kulinarsko-književnim programom Pri moje kleti je kaj videti! u četvrtak, 24. listopada. Petak će se nastaviti ponajviše susretima s autorima, među kojima izdvajamo susret s Pavlom Pavličićem u Gimnaziji Fran Galović u Koprivnici, te s mladim slovenskim piscem i pjesnikom Andrejom Tomažinom u Srednjoj školi Ludbreg. Valja istaknuti i predavanje Julijane Matanović na temu Što sam naučila na Facebooku na Sveučilištu Sjever u Koprivnici te učeničko natjecanje u recitiranju Galovićevih pjesama u Gradskoj knjižnici Đurđevac.

    Manifestaciju će u subotu, 26. listopada, u koprivničkoj Galeriji Mijo Kovačić zaključiti svečanost dodjele nagrada Fran Galović te Mali Galović, namijenjene najboljem književnom ostvarenju mladih.

    Cjelokupan program možete pronaći na stranicama festivala. Vidimo se pored Drave na Galoviću!     

    Foto: Facebook
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Ulysses' Shelter – Odisejevo utočište
    Poziv za sudjelovanje u mreži međunarodnih književnih rezidencija. Rok: 9.11.2019.

    Izdavačka kuća Sandorf pokrenula je drugi ciklus projekta književnih rezidencija Odisejevo utočište – Ulysses' Shelter, a od 9. listopada do 9. studenog otvoren je poziv za tri hrvatska sudionika međunarodnog programa književnih rezidencija.

    Tema rezidencijalnog programa za 2020., odnosno prvu godinu projekta Odisejevo utočište, a koja se tiče svih rezidenata koji će biti odabrani u okviru u ovog poziva, jest Knjižnica – kao fizički prostor te kao virtualna baza podataka bitnih i relevantnih za bilo koji društveni, kulturni ili umjetnički kontekst. Uz razvoj Međunarodne knjižnice poezije, inicijativom u sklopu projekta Odisejevo utočište povezanom primarno s rezidencijom na Mljetu, rezidenti će promišljati o knjižnici kao jednom od najvažnijih simbola i spomenika mira i razumijevanja među ljudima prilaganjem pjesme, eseja, članka za blog ili prijevoda na navedenu temu.

    Gdje se program odvija?
    Mljet (Hrvatska): od siječnja 2020. do sredine svibnja 2020.; od studenog 2020. do prosinca 2020.
    Ljubljana (Slovenija): od siječnja 2020. do sredine svibnja 2020.
    Larissa (Grčka): od siječnja 2020. do prosinca 2020.
    Beograd (Srbija): od siječnja 2020. do prosinca 2020.
    Wales (UK): od sredine travnja 2020. do prosinca 2020.

    Koliko traju rezidencije?
    Mljet (Hrvatska): 2 ili 3 tjedna
    Ljubljana (Slovenija): 2 ili 3 tjedna
    Larissa (Grčka): 2 ili 3 tjedna. 

    Tko se može prijaviti?
    - Prijavitelji moraju biti pisci (proza i/ili poezija) ili književni prevoditelji
    - Prijavitelji moraju imati objavljene barem dvije knjige ili barem dva književna prijevoda
    - Prijavitelji moraju imati najviše 40 godina (na datum podnošenja prijave ne smiju biti stariji od 40)
    - Prijavitelji moraju biti hrvatski državljani
    - Prijavitelji moraju imati napredno znanje engleskog jezika
    - Prijavitelji su obvezni putovati u dvije od pet zemalja mreže, prema vlastitom izboru
    - Prijavitelji su obvezni sudjelovati na dvije rezidencije tijekom godine dana
    - Prijavitelji moraju biti otvoreni za suradnju i rad s drugim umjetnicima i partnerima
    - Prijavitelji moraju napisati jedan rad (format slobodan) za mrežnu stranicu projekta Odisejevo utočište za vrijeme svog boravka na rezidenciji
    - Prijavitelji moraju biti zainteresirani za razvijanje odnosa s lokalnom publikom

    Program rezidencija, čiji je naglasak na transnacionalnoj mobilnosti i razvoju publike, omogućit će mladim piscima i prevoditeljima da rade, nastupaju i predstave se unutar dva različita društvena i kulturna konteksta. Od ukupno 15 izabranih rezidenata iz 5 europskih država partnera (mladih pisaca / književnih prevoditelja) svaki partner će oformiti stručni žiri sastavljen od vodećih stručnjaka iz područja književnosti koji će od prijavljenih kandidata izabrati 3 autora, sudionika mreže književnih rezidencija Odisejevo utočište – Ulysses' Shelter. Rezidencije će omogućiti nove prilike za ostvarenje kontakata s drugim autorima, prevoditeljima, urednicima, izdavačima i/ili predstavnicima različitih književnih organizacija i publike iz svih zemalja uključenih u projekt. Rezidencije će biti obogaćene popratnim programom koji sadrži različite književne aktivnosti namijenjene specifičnim (lokalnim) ciljanim skupinama.

    Sve aktivnosti možete pratiti na stranici posvećenoj mreži književnih rezidencija Odisejevo utočište – Ulysses' Shelter te na stranici voditelja projekta.
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Najavljen program Galovićeve jeseni
    Festival će se održati od 24. do 26. listopada u nekoliko podravskih gradova, a ugostit će hrvatske i slovenske autore.

    Međunarodni književni festival Galovićeva jesen ove godine održava se 26. put. Njegujući spomen na Frana Galovića, jednog od najznačajnijeg hrvatskog pjesnika moderne, i njegovu tragičnu smrt na bojišnici Prvog svjetskog rata, manifestacija će novo izdanje imati od 24. do 26. listopada. 

    Festival će i ove godine ponuditi brojne zanimljive književne susrete, javna čitanja, predstavljanja knjiga, tribine i ostale sadržaje koji će se odvijati u Koprivnici, Križevcima, Ludbregu, Đurđevcu i Virju, što znači da program dolazi u mjesta diljem Koprivničko-križevačke županije, a i šire.

    Gosti ovogodišnjeg festivala su Julijana Matanović, Pavao Pavličić, Anna Terék, Hrvoje Marko Peruzović, Jadranko Bitenc, Matěj Hořava, Erik Ondrejička te Andrej Tomažin. Većina susreta bit će organizirana u prostorima obrazovnih ustanova, čime će se ne samo Galovićevo nasljeđe, već i suvremeno književno stvaralaštvo prenijeti i na najmlađe.

    Tradicionalno, festival započinje kulinarsko-književnim programom Pri moje kleti je kaj videti! u četvrtak, 24. listopada. Petak će se nastaviti ponajviše susretima s autorima, među kojima izdvajamo susret s Pavlom Pavličićem u Gimnaziji Fran Galović u Koprivnici, te s mladim slovenskim piscem i pjesnikom Andrejom Tomažinom u Srednjoj školi Ludbreg. Valja istaknuti i predavanje Julijane Matanović na temu Što sam naučila na Facebooku na Sveučilištu Sjever u Koprivnici te učeničko natjecanje u recitiranju Galovićevih pjesama u Gradskoj knjižnici Đurđevac.

    Manifestaciju će u subotu, 26. listopada, u koprivničkoj Galeriji Mijo Kovačić zaključiti svečanost dodjele nagrada Fran Galović te Mali Galović, namijenjene najboljem književnom ostvarenju mladih.

    Cjelokupan program možete pronaći na stranicama festivala. Vidimo se pored Drave na Galoviću!     

    Foto: Facebook
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 6 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Hrvatski PEN reagirao povodom dodjele Nobela Handkeu
    'Odluka Švedske kraljevske akademije u suprotnosti je s izvornom idejom Nobelove nagrade.'

    Odluka da se Nobelova nagrada dodijeli Peteru Handkeu izazvala je niz negativnih reakcija. U nastavku u cijelosti prenosimo reakciju Hrvatskog PEN-a:

    "Odluka Švedske kraljevske akademije u suprotnosti je s izvornom idejom Nobelove nagrade namijenjene 'onima koji daju izvanredni doprinos čovječanstvu.' Handkeova književnost isprepletena je i s ustrajnom podrškom Miloševićevom režimu koji je pokrenuo ratove čije razorne posljedice osjećamo i danas.

    Autorovo negiranje masovnih zločina, idolopoklonstvo prema tiraninu i prijezir prema žrtvama agresije u Hrvatskoj i BiH, ugrađeni su i u njegov književni opus i ne mogu se sagledati odvojeno kod dodjele nagrade čiji je ugled povezan i s plemenitošću otpora represiji i predanosti svjedočenju istine.

    Uzimajući u obzir da dobitnike Nobelove nagrade mnogi širom svijeta doživljavaju kao uzor i svojevrsnu savjest čovječanstva, sramotno  je da Švedsku akademiju nije briga što se radi o piscu koji je ubijanje ljudi i opsadu Dubrovnika nazivao 'Dubrovačkim ljetnim igrama', žrtve Vukovara u opsadi prikazivao kao krvnike sebe samih, a tako i žrtve opsade Sarajeva, iznosio neistine o logorima i bio apologet genocida u Srebrenici.

    Tomica Bajsić, predsjednik Hrvatskog PEN-a"
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Hrvatski PEN reagirao povodom dodjele Nobela Handkeu
    'Odluka Švedske kraljevske akademije u suprotnosti je s izvornom idejom Nobelove nagrade.'

    Odluka da se Nobelova nagrada dodijeli Peteru Handkeu izazvala je niz negativnih reakcija. U nastavku u cijelosti prenosimo reakciju Hrvatskog PEN-a:

    "Odluka Švedske kraljevske akademije u suprotnosti je s izvornom idejom Nobelove nagrade namijenjene 'onima koji daju izvanredni doprinos čovječanstvu.' Handkeova književnost isprepletena je i s ustrajnom podrškom Miloševićevom režimu koji je pokrenuo ratove čije razorne posljedice osjećamo i danas.

    Autorovo negiranje masovnih zločina, idolopoklonstvo prema tiraninu i prijezir prema žrtvama agresije u Hrvatskoj i BiH, ugrađeni su i u njegov književni opus i ne mogu se sagledati odvojeno kod dodjele nagrade čiji je ugled povezan i s plemenitošću otpora represiji i predanosti svjedočenju istine.

    Uzimajući u obzir da dobitnike Nobelove nagrade mnogi širom svijeta doživljavaju kao uzor i svojevrsnu savjest čovječanstva, sramotno  je da Švedsku akademiju nije briga što se radi o piscu koji je ubijanje ljudi i opsadu Dubrovnika nazivao 'Dubrovačkim ljetnim igrama', žrtve Vukovara u opsadi prikazivao kao krvnike sebe samih, a tako i žrtve opsade Sarajeva, iznosio neistine o logorima i bio apologet genocida u Srebrenici.

    Tomica Bajsić, predsjednik Hrvatskog PEN-a"
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Martin Luther King: Autobiografija – Publicistika
    Autobiografija Martina Luthera Kinga donosi nam velikana 20. stoljeća, čovjeka čije nam se misli i djela o najvažnijim pitanjima našeg društva obraćaju jasno, produhovljeno i sa žarom, i dalje živo nadahnjujući u nama želje, nade i snove.

    Ispričan njegovim vlastitim riječima, koje je povjesničar dr. Clayborne Carson godinama skupljao u obimnoj dokumentaciji, govorima, predavanjima, propovijedima, intervjuima, radio i televizijskim snimkama, pred nama izranja jedan impresivan život: znatiželjno dijete; gorljivi student i aktivist; borac protiv segregacije; posvećeni pastor i strastan propovjednik koji neprestano iskušava svoju vjeru i ograničenja svoje mudrosti; brižan suprug i otac koji se trudi održati ravnotežu između obiteljskih obaveza i sve većeg i zahtjevnijeg nacionalnog pokreta za građanska prava; nesputani mislilac i jedan od najvećih svjetskih vođa kojeg je beskompromisna vizija o mirotvorstvu, ljubavi i jednakosti svih ljudi tjerala dalje i više.

    Relevantna i autentična, ova Autobiografija daje nam rijedak uvid u povijesna događanja i velike, ponekad kontroverzne osobe koje su obilježile sredinu 20. stoljeća: Johna F. Kennedyja, Malcolma X, Lyndona B. Johnsona, Mahatmu Gandhija i Richarda Nixona. Ova je vrijedna knjiga bogata i živopisna slika ljudi, vremena i događaja u doba promjena koje su oblikovale i još uvijek oblikuju našu budućnost.

    Preveo Petar Vujačić.
    Izdavač/Distributer: PlanetopijaGodina izdanja: 2019Autor: Clayborne Carson (ur.)Cijena: 169,00 knBroj stranica: 400Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Zagabrijel II. – Proza
    Roman Zagabrijel II. drugi je dio trilogije u čijem je središtu grad Zagreb i njegov tamni anđeo zaštitnik. Kombinacija je to povijesnog trilera, lingvističkog krimića i kolaža suvremenih književnih tehnika, u kojoj autor za pozadinu uzima međunarodnu lingvističku konferenciju u Zagrebu, uoči koje se dogodi umorstvo na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Nevjerojatni junaci romana igrom slučaja će postati asistentica preminulog znanstvenika, njemački slavist, lički policajac pred mirovinom sa zagrebačkom adresom i komunalni čistač Stjepan Mrak, poznat i kao Štefek Kmica.

    Za vrijeme istrage umorstva čitatelji će polako pronicati u tajnu povijest grada Zagreba i njegovog imena, otkriti mračna tajna društva u njegovom podzemlju, i približiti se najbolje čuvanoj tajni hrvatske metropole, koja golica maštu istraživača još od navodnog prolaska svetog Franje kroz Zagreb. Nakon pravog cliff-hangera na kraju prvog dijela, Perić se vraća u drugi nastavak prepoznatljivom hiperinflacijom referenci i sve više zalazeći u rimu, koju pripisuje shizofreniji pripovjedača.

    Perić se svojim dosadašnjim djelima pokazao kao neupitan majstor stila (ili, bolje rečeno, stilova) i književnog eksperimenta, a trilogijom Zagabrijel dosiže potpuno novu razinu i jednog i drugog. Kombinirajući lingvistiku, suvremene prevoditeljske prakse, sociolingvističke teorije te priče i legende o povijesti grada Zagreba i njegova imena, stvara roman koji narativnom strukturom odgovara najuzbudljivijim popularnim kriminalističkim romanima, ali i postmodernističkim pripovjedačkim eksperimentima. Mapiranje mentalnih procesa preko psiholingvističkih teorija daje djelu izniman metatekstualni potencijal za aktivnijeg čitatelja, dok će i svi ostali moći uživati u kriminalističkoj priči u temelju djela, a i prepoznati mnoge elemente iz hrvatske svakodnevice.

    „Osim ovakvih teorijskih, metatekstualnih matrica, koje Perić koristi u svom pisanju, svaki pozorniji čitatelj otkrit će u romanu gotovo nevjerojatan leksikon popularne kulture. Kako se već odlučio za roman u rimi, asocijacije na rock i pop kulturu bile su neminovne. Utjecaji u njegovom tekstu bit će prilično raznovrsni, primjerice, grupa Film i njihova balada Mi nismo sami, koja u njegovu prepjevu zvuči prijeteće, jer ako nismo sami, to znači da postoji još netko ili nešto što je tu pokraj nas, a nismo ga svjesni. Ili himna plavog žapca, koja je zapravo prerađen prepjev poeme Slavlje guštera grupe The Doors. Ali to je samo mala naznaka svega što se krije u knjizi i gotovo da bi se mogla izdati kompilacija pjesama kojih se Perić dotiče u svom pi-romanu.

    A ako su reference na popularnu kulturu šarolike, one na povijest književnosti su neprebrojive. Mislim da nitko osim možda Perića samog ili, pak, nekog detaljnog analitičara književnosti poput Zdravka Zime, nije u stanju pobrojiti sve reference. Neke su toliko začahurene u tekst da je pitanje je li ih i sam Perić namjerno ubacio ili su proizvod nekog šireg i većeg utjecajnog stroja, koji proizvodi i Perićev tekst. A to bi samo moglo značiti da doista nismo sami."
    (iz pogovora prof. dr. sc. Tomislava Pletenca)
    Izdavač/Distributer: Edicije BožičevićGodina izdanja: 2019Autor: Boris PerićCijena: 120,00 knBroj stranica: 126Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Strašna šuma – Za djecu
    Strašna šuma ilustrirana je zbirka pjesama za djecu. Strašna šuma također je obiteljski projekt oca Jurija i kćeri Darije, Ukrajinaca koji su se našli na diplomatskoj dužnosti u Zagrebu, otac kao već cijenjeni ukrajinski pjesnik i profesor filologije, a kći u formativnim godinama, u osnovnoj školi. Kako bi djetetu približio hrvatski jezik, Jurij je počeo zajedno s njom pisati pjesme na hrvatskom jeziku.

    Dvadeset godina kasnije, kći Daria diplomirana je povjesničarka umjetnosti i germanistica, pjesnikinja i slikarica, s nekoliko ozbiljnih izložbi iza sebe te jednom knjigom poezije koju je sama i ilustrirala (Nemam objašnjenja za ovo, 2017.) a otac Jurij profilirao se kao jedan od najaktivnijih prevoditelja hrvatske poezije u Ukrajini. No njihov najveći dosadašnji zalog hrvatskoj kulturi zasigurno je ova knjiga.

    Strašna šuma zbirka je poezije za djecu kakvu na ovim prostorima nismo vidjeli još od legendarnih zbirki Ratka Zvrka i Luka Paljetka. Profesor Lisenko svu je svoju jezičku i pjesničku vještinu unio u ove kratke, jezgrovite, vješte, jednostavne, ali i versifikacijski izuzetno kompleksne stihove, time iznova dokazujući da je najteže pisati – za djecu, ali da se baš na tome i može vidjeti istinska kvaliteta pjesničkog i jezičnog izraza autora.

    „Kada je ukrajinski pjesnik Jurij Lisenko (Kijiv, 1958.) 1975. godine počeo studirati tzv. srpskohrvatski jezik na studiju slavistike Sveučilišta u Kijivu, malotko je mogao predvidjeti krajnje domete njegova interesa za taj jezik, a posljedično tome i književnog stvaralaštva stasalog kasnije na hrvatskom književnom standardu. Čak su i u svjetskim okvirima rijetki autori koji su sposobni uvjerljivo pisati na jeziku koji im nije materinji. Kada kažem uvjerljivo, to podrazumijeva širu lepezu faktora za razmatranje; od puke razumljivosti obrađivane tematike prosječnom čitatelju, kroz poznavanje i pridržavanje pravopisnih i gramatičkih regulativa, sve do duha naroda na čijemu se jeziku piše.

    Nije pretjerano ustvrditi kako Jurij Lisenko u određenoj mjeri prkosi logici i uspijeva kroz svoje stihove obuhvatiti upravo taj duh, duh koji predstavlja esenciju kulture i svakodnevice hrvatskoga naroda. Najupečatljiviji dokazi ovoj tvrdnji su elementi duhovitosti prisutni u njegovim pjesmama. Pjesniku je neophodna visoka doza sofisticiranog intelekta kako bi duhovitost postigao na materinjem jeziku, kamoli na stranom. Rijetki su oni koji je uspijevaju postići bez naglašenih pretenzija, prirodno i nenametljivo. Kada netko razvije sposobnost pisati duhovito na stranom jeziku, tada zaslužuje duboki respekt i naklon."
    (iz predgovora Siniše Matasovića)
    Izdavač/Distributer: Edicije BožičevićGodina izdanja: 2019Autor: Jurij i Daria LisenkoCijena: 100,00 knBroj stranica: 136Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Strašna šuma – Za djecu
    Strašna šuma ilustrirana je zbirka pjesama za djecu. Strašna šuma također je obiteljski projekt oca Jurija i kćeri Darije, Ukrajinaca koji su se našli na diplomatskoj dužnosti u Zagrebu, otac kao već cijenjeni ukrajinski pjesnik i profesor filologije, a kći u formativnim godinama, u osnovnoj školi. Kako bi djetetu približio hrvatski jezik, Jurij je počeo zajedno s njom pisati pjesme na hrvatskom jeziku.

    Dvadeset godina kasnije, kći Daria diplomirana je povjesničarka umjetnosti i germanistica, pjesnikinja i slikarica, s nekoliko ozbiljnih izložbi iza sebe te jednom knjigom poezije koju je sama i ilustrirala (Nemam objašnjenja za ovo, 2017.) a otac Jurij profilirao se kao jedan od najaktivnijih prevoditelja hrvatske poezije u Ukrajini. No njihov najveći dosadašnji zalog hrvatskoj kulturi zasigurno je ova knjiga.

    Strašna šuma zbirka je poezije za djecu kakvu na ovim prostorima nismo vidjeli još od legendarnih zbirki Ratka Zvrka i Luka Paljetka. Profesor Lisenko svu je svoju jezičku i pjesničku vještinu unio u ove kratke, jezgrovite, vješte, jednostavne, ali i versifikacijski izuzetno kompleksne stihove, time iznova dokazujući da je najteže pisati – za djecu, ali da se baš na tome i može vidjeti istinska kvaliteta pjesničkog i jezičnog izraza autora.

    „Kada je ukrajinski pjesnik Jurij Lisenko (Kijiv, 1958.) 1975. godine počeo studirati tzv. srpskohrvatski jezik na studiju slavistike Sveučilišta u Kijivu, malotko je mogao predvidjeti krajnje domete njegova interesa za taj jezik, a posljedično tome i književnog stvaralaštva stasalog kasnije na hrvatskom književnom standardu. Čak su i u svjetskim okvirima rijetki autori koji su sposobni uvjerljivo pisati na jeziku koji im nije materinji. Kada kažem uvjerljivo, to podrazumijeva širu lepezu faktora za razmatranje; od puke razumljivosti obrađivane tematike prosječnom čitatelju, kroz poznavanje i pridržavanje pravopisnih i gramatičkih regulativa, sve do duha naroda na čijemu se jeziku piše.

    Nije pretjerano ustvrditi kako Jurij Lisenko u određenoj mjeri prkosi logici i uspijeva kroz svoje stihove obuhvatiti upravo taj duh, duh koji predstavlja esenciju kulture i svakodnevice hrvatskoga naroda. Najupečatljiviji dokazi ovoj tvrdnji su elementi duhovitosti prisutni u njegovim pjesmama. Pjesniku je neophodna visoka doza sofisticiranog intelekta kako bi duhovitost postigao na materinjem jeziku, kamoli na stranom. Rijetki su oni koji je uspijevaju postići bez naglašenih pretenzija, prirodno i nenametljivo. Kada netko razvije sposobnost pisati duhovito na stranom jeziku, tada zaslužuje duboki respekt i naklon."
    (iz predgovora Siniše Matasovića)
    Izdavač/Distributer: Edicije BožičevićGodina izdanja: 2019Autor: Jurij i Daria LisenkoCijena: 100,00 knBroj stranica: 136Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Plemeniti gospodin u Moskvi – Proza
    Roman Plemeniti gospodin u Moskvi odmah po objavljivanju postao je svjetska književna senzacija. Knjigom godine proglasili su ga njujorški Times, a uskoro i Sunday Times, Mail on Sunday, Irish Times i Daily Express. Iste godine najboljom knjigom proglasio ju je i Barack Obama, a veliko zanimanje i povratak knjige na vrhove ljestvica potaknuo je 2019. godine Bill Gates koji je izrazio oduševljenje ovim veličanstvenim djelom.

    Dvadeset prvog lipnja 1922. godine grofa Aleksandra Rostova – nositelja odličja svetog Andrije, člana Konjičkog kluba i voditelja lova – izveli su iz Kremlja i otpratili preko Crvenog trga pa kroz lijepa okretna vrata hotela Metropol. Nakon što je boljševički sud zaključio da se grof nije pokajao, osudili su ga na doživotni kućni pritvor. Ali, umjesto u svojemu uobičajenom apartmanu, sada mora živjeti u tavanskoj sobi dok Rusija proživljava desetljeća burnih previranja.

    Unatoč tome što u životu nije radio ni jedan dan, njegova erudicija, neuništiv duh i duhovitost pomoći će mu da, malo-pomalo, počne razumijevati zgusnutu rusku povijest koja se odvija pred vratima hotela. Iako mu novi poredak donosi brojna životna ograničenja, njegov unutarnji, emocionalni svijet istodobno doživljava preobrazbu koja ga od dokonog bogataša pretvara u čovjeka s ozbiljnim zadatkom koji mora izvršiti.

    ,,Živahan roman koji dočarava duh Rusije…Priča bogata humorom, poviješću i ljudskošću, s potresnom porukom o protjecanju vremena. Velik je uspjeh i činjenica da Towles to ujedno izvodi na veseo i zabavan način.''
    (Sunday Telegraph)

    ,,Lijepa, zavojita priča, šarmantna i elegantna kao sam grof.''
    (Red)

    Amor Towles rodio se i odrastao u okolici Bostona. Diplomirao je na Sveučilištu Yale te na Sveučilištu Stanford magistrirao engleski jezik. Više od dvadeset godina radio je u području ulaganja, a sada se potpuno posvetio pisanju. Towles živi na Manhattanu sa suprugom i dvoje djece.

    Roman je s engleskog prevela Aleksandra Barlović.
    Izdavač/Distributer: Mozaik knjigaGodina izdanja: 2019Autor: Amor TowlesCijena: 129,00 knBroj stranica: 526Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Dijete Roberta Postea – Proza
    Kad razborita, profinjena Flora Poste s devetnaest godina ostane bez obaju roditelja, zaključi da joj ne preostaje ništa drugo osim otići rođacima u srce Sussexa. Na farmi prikladno nazvanoj Hladna utjeha upoznaje uklete Starkadderove: rođakinju Judith, ucviljenu zbog neizrečenoga grijeha; Amosa, koji propovijeda oganj i prokletstvo; njihove sinove, pohotnog Setha i očajnog Reubena; Elfine, dijete prirode; i poludjelu staru tetku Adu Doom, koja već dvadeset godina ne izlazi iz svoje sobe. Ali Flori ništa nije draže od organiziranja drugih ljudi. Oboružana zdravim razumom i tvrdoglavošću, odluči dovesti u red sve članove obitelji.

    Stella Gibbons (1902. – 1989.) engleska je književnica, novinarka i pjesnikinja. Roman Dijete Roberta Postea prvi je koji je napisala i do danas se smatra jednim od najznačajnijih djela engleske književnosti prošloga stoljeća. Od 1932. godine redovito je u prodaji i osvaja brojne nove čitatelje, a prema njemu su snimljeni i film i televizijska serija. Iako je poslije napisala i objavila više od dvadeset naslova, od kojih su neki bili i nastavci ove uspješnice, ni jedan nije uspio postići ni približnu popularnost ovoga remek-djela.

    Roman je prevela Mirna Čubranić.
    Izdavač/Distributer: Mozaik knjigaGodina izdanja: 2019Autor: Stella GibbonsCijena: 119,00 knBroj stranica: 256Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Štićena osoba – Proza
    Kad na novom automobilu Ive Remetina neočekivano otkažu kočnice, i on zamalo izgubi život, pomislit će da se radi o tvorničkoj grešci. To će mu potvrditi i slučaj koji se dogodio na istome automobilu u drugom dijelu grada, no taj je slučaj završio vozačevom smrću. Tehničkim pregledom dokazat će da se ne radi ni o kakvoj grešci nego da je netko na oba automobila onesposobio kočnice. To će biti polazna točka od koje će Remetin i policijski inspektor Šoštar krenuti istraživati povezanost tih dvaju slučaja. No, zaredat će se nova ubojstva za koja će se pokazati da imaju veze s tim automobilima…

    Novi roman Pavla Pavličića napeti je triler kojim autor još uvijek uspijeva održati najviše mjesto među domaćim autorima ovoga žanra. Istražitelj-amater Ivo Remetin, nakon brojnih avantura u romanima Krvna veza, Tri petka u travnju, Crveno pile, Zmijska serenada, Tužni bogataš, Salon za plakanje i drugima i dalje je podjednako vispren i inteligentan detektiv koji to, zapravo, uopće nije, nego mu dugogodišnje novinarsko iskustvo pomaže u rješavanju zamršenih slučajeva. Remetin, kao hrvatski Hercule Poirot, rješava još jedan zamršen slučaj i romanom Štićena osoba nastavlja svoj uspješan niz napetih avantura.

    Pavao Pavličić rođen je 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu. Nakon toga se uputio u Zagreb kako bi započeo studij na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1969. godine komparativnu književnost i talijanski jezik. Doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike. Svoju karijeru kao jedan od najpoznatijih književnika malo novije generacije započeo je kao novelist. Objavio je velik broj pripovijetki, od kojih su neke Vilinski vatrogasci, Dobri duh Zagreba, Slobodni pad, Vodič po Vukovaru i Prolazna soba.
    Izdavač/Distributer: Mozaik knjigaGodina izdanja: 2019Autor: Pavao PavličićCijena: 99,00 knBroj stranica: 280Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Žene iz Altamire – Poezija
    Simbolički potencijal naslova nove knjige Mateje Jurčević Žene iz Altamire sugerira poliperspektivno čitanje u rasponu od iskonskih doživljaja ljudske bliskosti, odnosno ljubavi u najizvornijem obliku, do prostora imaginacije i kreacije, odnosno re-kreacije vidljivog i imaginarnog okružja. Sama autorica sugerira čitanje u ključu uvodne pjesme koja, njezinim riječima, inicira ,,jezičnu rekonstrukciju prostora Altamire kao simbola iskonske čovjekove naravi određene afektima i emocijama”.

    Nakon svoje prve, nagradom Goran za mlade i dobrom recepcijom popraćene zbirke Bijela vrata, Mateja Jurčević i ovaj je put ispisala koceptualno dosljednu i temeljito promišljenu knjigu koja funkcionira kao intimni dokument emocionalnog odnosa projiciran u apstrakciju povijesne perspektive, nekovrsnu pozadinu onoga što je u odnosima dvoje ljudi vječno, a što u privatnim relacijama biva determinirano trentačnim (okolnostima, indivudalnim vremenom i prostorom), onim što bi nas očešalo i protutnjalo kroz ili pored nas kad ne bi postojali zidovi Altamire na kojima se to trenutačno upisuje, bez obzira je li riječ o glatkoj plohi ekrana koji bilježi literarni zapis, poeziju bez suvišnih dopisivanja i deskriptivnih zamagljivanja.
    Izdavač/Distributer: MeandarMediaGodina izdanja: 2019Autor: Mateja JurčevićCijena: 80,00 knBroj stranica: 77Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Iznad vode – Poezija
    ,,Poezija Gojka Božovića predstavlja stišani govor o modernom svetu u rasponu između epifanija svakodnevice i ponornih udesa istorije i drugih velikih priča. Božovićeva poezija oličava susret čulnog i intelektualnog, epifanijskog i erudicijskog, strasnog i razumnog, pri čemu se u pesnikovim stihovima ukazuju kako izazovne teme savremenosti, tako i slojeviti vidici u kojima se otvara dijalog sa pesničkom tradicijom i tradicijom mišljenja.''
    (Mihajlo Pantić)

    ,,Pesme Gojka Božovića oblikovane su raskošnom poetskom refleksijom, izbrušenim stilom i modernim jezikom koji je saobražen s modernim značenjima i modernim osećanjima koje izražava.''
    (Dimitar Baševski)

    ,,Poezija Gojka Božovića govori upravo o tom času kada čovek ne raspolaže drugim izlazom osim da potraži nove, još nepoznate forme u kojima osluškuje pripovedanje skrivenih božanstava. Lirski glas Gojka Božovića tiho, ali jasno ne prestaje da podseća da je poezija posebno mesto gde su mogući odbrana života i smisla. Njegova poezija je svakako svedočanstvo o vremenima duhovne oskudice i o vremenima 'grada pod opsadom'.''
    (Ljudmila Mindova)

    ,,Najvažnije simboličke veze ostvaruju se oko toposa grada i toposa putovanja. Božović okreće naglavce poznatu neoklasicističku predstavu o gradu, civilizaciji, i destruktivnim silama; Kavafi, Hristić i ini pesnici te sile su videli kao spoljašne, u liku varvara koji dolaze odnekud izvan civilizacije i istorije; za Božovića, one su u samom gradu.''
    (Saša Radojčić)

    ,,Gojko Božović iscrtava minucioznu mapu unutrašnjih trvenja, povlači linije stalne nesmirenosti uma nad društvenim okolnostima i raspaima, povezuje i umrežava topose kad, recimo, dočarava detaljnu mapu grada zasnovanu glasovima gneva, jednako kao i pomirenošću.''
    (Živorad Nedeljković)

    ,,Ako je, po Nortropu Fraju, priča povratni čin simboličke komunikacije, odnosno ritual, onda ova Božovićeva pesnička priča ima za cilj uspostavljanje lirsko-antropološke formule sveta i čoveka. Jer žal za izgubljenom moći da se 'glas vrati na zemlju, zemlja pomeša sa glasom', može ispoljiti samo onaj pesnički senzibilitet koji i poeziju vidi kao elementarnu osnovu sveta, pa samim tim i kao potencijlanu snagu njegovog obnavljanja.''
    (Đorđe Despić)
    Izdavač/Distributer: MeandarMediaGodina izdanja: 2019Autor: Gojko BožovićCijena: 120,00 knBroj stranica: 115Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Martin Luther King: Autobiografija – Publicistika
    Autobiografija Martina Luthera Kinga donosi nam velikana 20. stoljeća, čovjeka čije nam se misli i djela o najvažnijim pitanjima našeg društva obraćaju jasno, produhovljeno i sa žarom, i dalje živo nadahnjujući u nama želje, nade i snove.

    Ispričan njegovim vlastitim riječima, koje je povjesničar dr. Clayborne Carson godinama skupljao u obimnoj dokumentaciji, govorima, predavanjima, propovijedima, intervjuima, radio i televizijskim snimkama, pred nama izranja jedan impresivan život: znatiželjno dijete; gorljivi student i aktivist; borac protiv segregacije; posvećeni pastor i strastan propovjednik koji neprestano iskušava svoju vjeru i ograničenja svoje mudrosti; brižan suprug i otac koji se trudi održati ravnotežu između obiteljskih obaveza i sve većeg i zahtjevnijeg nacionalnog pokreta za građanska prava; nesputani mislilac i jedan od najvećih svjetskih vođa kojeg je beskompromisna vizija o mirotvorstvu, ljubavi i jednakosti svih ljudi tjerala dalje i više.

    Relevantna i autentična, ova Autobiografija daje nam rijedak uvid u povijesna događanja i velike, ponekad kontroverzne osobe koje su obilježile sredinu 20. stoljeća: Johna F. Kennedyja, Malcolma X, Lyndona B. Johnsona, Mahatmu Gandhija i Richarda Nixona. Ova je vrijedna knjiga bogata i živopisna slika ljudi, vremena i događaja u doba promjena koje su oblikovale i još uvijek oblikuju našu budućnost.

    Preveo Petar Vujačić.
    Izdavač/Distributer: PlanetopijaGodina izdanja: 2019Autor: Clayborne Carson (ur.)Cijena: 169,00 knBroj stranica: 400Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Zagabrijel II. – Proza
    Roman Zagabrijel II. drugi je dio trilogije u čijem je središtu grad Zagreb i njegov tamni anđeo zaštitnik. Kombinacija je to povijesnog trilera, lingvističkog krimića i kolaža suvremenih književnih tehnika, u kojoj autor za pozadinu uzima međunarodnu lingvističku konferenciju u Zagrebu, uoči koje se dogodi umorstvo na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Nevjerojatni junaci romana igrom slučaja će postati asistentica preminulog znanstvenika, njemački slavist, lički policajac pred mirovinom sa zagrebačkom adresom i komunalni čistač Stjepan Mrak, poznat i kao Štefek Kmica.

    Za vrijeme istrage umorstva čitatelji će polako pronicati u tajnu povijest grada Zagreba i njegovog imena, otkriti mračna tajna društva u njegovom podzemlju, i približiti se najbolje čuvanoj tajni hrvatske metropole, koja golica maštu istraživača još od navodnog prolaska svetog Franje kroz Zagreb. Nakon pravog cliff-hangera na kraju prvog dijela, Perić se vraća u drugi nastavak prepoznatljivom hiperinflacijom referenci i sve više zalazeći u rimu, koju pripisuje shizofreniji pripovjedača.

    Perić se svojim dosadašnjim djelima pokazao kao neupitan majstor stila (ili, bolje rečeno, stilova) i književnog eksperimenta, a trilogijom Zagabrijel dosiže potpuno novu razinu i jednog i drugog. Kombinirajući lingvistiku, suvremene prevoditeljske prakse, sociolingvističke teorije te priče i legende o povijesti grada Zagreba i njegova imena, stvara roman koji narativnom strukturom odgovara najuzbudljivijim popularnim kriminalističkim romanima, ali i postmodernističkim pripovjedačkim eksperimentima. Mapiranje mentalnih procesa preko psiholingvističkih teorija daje djelu izniman metatekstualni potencijal za aktivnijeg čitatelja, dok će i svi ostali moći uživati u kriminalističkoj priči u temelju djela, a i prepoznati mnoge elemente iz hrvatske svakodnevice.

    „Osim ovakvih teorijskih, metatekstualnih matrica, koje Perić koristi u svom pisanju, svaki pozorniji čitatelj otkrit će u romanu gotovo nevjerojatan leksikon popularne kulture. Kako se već odlučio za roman u rimi, asocijacije na rock i pop kulturu bile su neminovne. Utjecaji u njegovom tekstu bit će prilično raznovrsni, primjerice, grupa Film i njihova balada Mi nismo sami, koja u njegovu prepjevu zvuči prijeteće, jer ako nismo sami, to znači da postoji još netko ili nešto što je tu pokraj nas, a nismo ga svjesni. Ili himna plavog žapca, koja je zapravo prerađen prepjev poeme Slavlje guštera grupe The Doors. Ali to je samo mala naznaka svega što se krije u knjizi i gotovo da bi se mogla izdati kompilacija pjesama kojih se Perić dotiče u svom pi-romanu.

    A ako su reference na popularnu kulturu šarolike, one na povijest književnosti su neprebrojive. Mislim da nitko osim možda Perića samog ili, pak, nekog detaljnog analitičara književnosti poput Zdravka Zime, nije u stanju pobrojiti sve reference. Neke su toliko začahurene u tekst da je pitanje je li ih i sam Perić namjerno ubacio ili su proizvod nekog šireg i većeg utjecajnog stroja, koji proizvodi i Perićev tekst. A to bi samo moglo značiti da doista nismo sami."
    (iz pogovora prof. dr. sc. Tomislava Pletenca)
    Izdavač/Distributer: Edicije BožičevićGodina izdanja: 2019Autor: Boris PerićCijena: 120,00 knBroj stranica: 126Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Iznad vode – Poezija
    ,,Poezija Gojka Božovića predstavlja stišani govor o modernom svetu u rasponu između epifanija svakodnevice i ponornih udesa istorije i drugih velikih priča. Božovićeva poezija oličava susret čulnog i intelektualnog, epifanijskog i erudicijskog, strasnog i razumnog, pri čemu se u pesnikovim stihovima ukazuju kako izazovne teme savremenosti, tako i slojeviti vidici u kojima se otvara dijalog sa pesničkom tradicijom i tradicijom mišljenja.''
    (Mihajlo Pantić)

    ,,Pesme Gojka Božovića oblikovane su raskošnom poetskom refleksijom, izbrušenim stilom i modernim jezikom koji je saobražen s modernim značenjima i modernim osećanjima koje izražava.''
    (Dimitar Baševski)

    ,,Poezija Gojka Božovića govori upravo o tom času kada čovek ne raspolaže drugim izlazom osim da potraži nove, još nepoznate forme u kojima osluškuje pripovedanje skrivenih božanstava. Lirski glas Gojka Božovića tiho, ali jasno ne prestaje da podseća da je poezija posebno mesto gde su mogući odbrana života i smisla. Njegova poezija je svakako svedočanstvo o vremenima duhovne oskudice i o vremenima 'grada pod opsadom'.''
    (Ljudmila Mindova)

    ,,Najvažnije simboličke veze ostvaruju se oko toposa grada i toposa putovanja. Božović okreće naglavce poznatu neoklasicističku predstavu o gradu, civilizaciji, i destruktivnim silama; Kavafi, Hristić i ini pesnici te sile su videli kao spoljašne, u liku varvara koji dolaze odnekud izvan civilizacije i istorije; za Božovića, one su u samom gradu.''
    (Saša Radojčić)

    ,,Gojko Božović iscrtava minucioznu mapu unutrašnjih trvenja, povlači linije stalne nesmirenosti uma nad društvenim okolnostima i raspaima, povezuje i umrežava topose kad, recimo, dočarava detaljnu mapu grada zasnovanu glasovima gneva, jednako kao i pomirenošću.''
    (Živorad Nedeljković)

    ,,Ako je, po Nortropu Fraju, priča povratni čin simboličke komunikacije, odnosno ritual, onda ova Božovićeva pesnička priča ima za cilj uspostavljanje lirsko-antropološke formule sveta i čoveka. Jer žal za izgubljenom moći da se 'glas vrati na zemlju, zemlja pomeša sa glasom', može ispoljiti samo onaj pesnički senzibilitet koji i poeziju vidi kao elementarnu osnovu sveta, pa samim tim i kao potencijlanu snagu njegovog obnavljanja.''
    (Đorđe Despić)
    Izdavač/Distributer: MeandarMediaGodina izdanja: 2019Autor: Gojko BožovićCijena: 120,00 knBroj stranica: 115Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Žene iz Altamire – Poezija
    Simbolički potencijal naslova nove knjige Mateje Jurčević Žene iz Altamire sugerira poliperspektivno čitanje u rasponu od iskonskih doživljaja ljudske bliskosti, odnosno ljubavi u najizvornijem obliku, do prostora imaginacije i kreacije, odnosno re-kreacije vidljivog i imaginarnog okružja. Sama autorica sugerira čitanje u ključu uvodne pjesme koja, njezinim riječima, inicira ,,jezičnu rekonstrukciju prostora Altamire kao simbola iskonske čovjekove naravi određene afektima i emocijama”.

    Nakon svoje prve, nagradom Goran za mlade i dobrom recepcijom popraćene zbirke Bijela vrata, Mateja Jurčević i ovaj je put ispisala koceptualno dosljednu i temeljito promišljenu knjigu koja funkcionira kao intimni dokument emocionalnog odnosa projiciran u apstrakciju povijesne perspektive, nekovrsnu pozadinu onoga što je u odnosima dvoje ljudi vječno, a što u privatnim relacijama biva determinirano trentačnim (okolnostima, indivudalnim vremenom i prostorom), onim što bi nas očešalo i protutnjalo kroz ili pored nas kad ne bi postojali zidovi Altamire na kojima se to trenutačno upisuje, bez obzira je li riječ o glatkoj plohi ekrana koji bilježi literarni zapis, poeziju bez suvišnih dopisivanja i deskriptivnih zamagljivanja.
    Izdavač/Distributer: MeandarMediaGodina izdanja: 2019Autor: Mateja JurčevićCijena: 80,00 knBroj stranica: 77Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Plemeniti gospodin u Moskvi – Proza
    Roman Plemeniti gospodin u Moskvi odmah po objavljivanju postao je svjetska književna senzacija. Knjigom godine proglasili su ga njujorški Times, a uskoro i Sunday Times, Mail on Sunday, Irish Times i Daily Express. Iste godine najboljom knjigom proglasio ju je i Barack Obama, a veliko zanimanje i povratak knjige na vrhove ljestvica potaknuo je 2019. godine Bill Gates koji je izrazio oduševljenje ovim veličanstvenim djelom.

    Dvadeset prvog lipnja 1922. godine grofa Aleksandra Rostova – nositelja odličja svetog Andrije, člana Konjičkog kluba i voditelja lova – izveli su iz Kremlja i otpratili preko Crvenog trga pa kroz lijepa okretna vrata hotela Metropol. Nakon što je boljševički sud zaključio da se grof nije pokajao, osudili su ga na doživotni kućni pritvor. Ali, umjesto u svojemu uobičajenom apartmanu, sada mora živjeti u tavanskoj sobi dok Rusija proživljava desetljeća burnih previranja.

    Unatoč tome što u životu nije radio ni jedan dan, njegova erudicija, neuništiv duh i duhovitost pomoći će mu da, malo-pomalo, počne razumijevati zgusnutu rusku povijest koja se odvija pred vratima hotela. Iako mu novi poredak donosi brojna životna ograničenja, njegov unutarnji, emocionalni svijet istodobno doživljava preobrazbu koja ga od dokonog bogataša pretvara u čovjeka s ozbiljnim zadatkom koji mora izvršiti.

    ,,Živahan roman koji dočarava duh Rusije…Priča bogata humorom, poviješću i ljudskošću, s potresnom porukom o protjecanju vremena. Velik je uspjeh i činjenica da Towles to ujedno izvodi na veseo i zabavan način.''
    (Sunday Telegraph)

    ,,Lijepa, zavojita priča, šarmantna i elegantna kao sam grof.''
    (Red)

    Amor Towles rodio se i odrastao u okolici Bostona. Diplomirao je na Sveučilištu Yale te na Sveučilištu Stanford magistrirao engleski jezik. Više od dvadeset godina radio je u području ulaganja, a sada se potpuno posvetio pisanju. Towles živi na Manhattanu sa suprugom i dvoje djece.

    Roman je s engleskog prevela Aleksandra Barlović.
    Izdavač/Distributer: Mozaik knjigaGodina izdanja: 2019Autor: Amor TowlesCijena: 129,00 knBroj stranica: 526Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Dijete Roberta Postea – Proza
    Kad razborita, profinjena Flora Poste s devetnaest godina ostane bez obaju roditelja, zaključi da joj ne preostaje ništa drugo osim otići rođacima u srce Sussexa. Na farmi prikladno nazvanoj Hladna utjeha upoznaje uklete Starkadderove: rođakinju Judith, ucviljenu zbog neizrečenoga grijeha; Amosa, koji propovijeda oganj i prokletstvo; njihove sinove, pohotnog Setha i očajnog Reubena; Elfine, dijete prirode; i poludjelu staru tetku Adu Doom, koja već dvadeset godina ne izlazi iz svoje sobe. Ali Flori ništa nije draže od organiziranja drugih ljudi. Oboružana zdravim razumom i tvrdoglavošću, odluči dovesti u red sve članove obitelji.

    Stella Gibbons (1902. – 1989.) engleska je književnica, novinarka i pjesnikinja. Roman Dijete Roberta Postea prvi je koji je napisala i do danas se smatra jednim od najznačajnijih djela engleske književnosti prošloga stoljeća. Od 1932. godine redovito je u prodaji i osvaja brojne nove čitatelje, a prema njemu su snimljeni i film i televizijska serija. Iako je poslije napisala i objavila više od dvadeset naslova, od kojih su neki bili i nastavci ove uspješnice, ni jedan nije uspio postići ni približnu popularnost ovoga remek-djela.

    Roman je prevela Mirna Čubranić.
    Izdavač/Distributer: Mozaik knjigaGodina izdanja: 2019Autor: Stella GibbonsCijena: 119,00 knBroj stranica: 256Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +
  • Štićena osoba – Proza
    Kad na novom automobilu Ive Remetina neočekivano otkažu kočnice, i on zamalo izgubi život, pomislit će da se radi o tvorničkoj grešci. To će mu potvrditi i slučaj koji se dogodio na istome automobilu u drugom dijelu grada, no taj je slučaj završio vozačevom smrću. Tehničkim pregledom dokazat će da se ne radi ni o kakvoj grešci nego da je netko na oba automobila onesposobio kočnice. To će biti polazna točka od koje će Remetin i policijski inspektor Šoštar krenuti istraživati povezanost tih dvaju slučaja. No, zaredat će se nova ubojstva za koja će se pokazati da imaju veze s tim automobilima…

    Novi roman Pavla Pavličića napeti je triler kojim autor još uvijek uspijeva održati najviše mjesto među domaćim autorima ovoga žanra. Istražitelj-amater Ivo Remetin, nakon brojnih avantura u romanima Krvna veza, Tri petka u travnju, Crveno pile, Zmijska serenada, Tužni bogataš, Salon za plakanje i drugima i dalje je podjednako vispren i inteligentan detektiv koji to, zapravo, uopće nije, nego mu dugogodišnje novinarsko iskustvo pomaže u rješavanju zamršenih slučajeva. Remetin, kao hrvatski Hercule Poirot, rješava još jedan zamršen slučaj i romanom Štićena osoba nastavlja svoj uspješan niz napetih avantura.

    Pavao Pavličić rođen je 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu. Nakon toga se uputio u Zagreb kako bi započeo studij na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1969. godine komparativnu književnost i talijanski jezik. Doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike. Svoju karijeru kao jedan od najpoznatijih književnika malo novije generacije započeo je kao novelist. Objavio je velik broj pripovijetki, od kojih su neke Vilinski vatrogasci, Dobri duh Zagreba, Slobodni pad, Vodič po Vukovaru i Prolazna soba.
    Izdavač/Distributer: Mozaik knjigaGodina izdanja: 2019Autor: Pavao PavličićCijena: 99,00 knBroj stranica: 280Uvez: meki
    Oduzmi bod komentiraj članak (0) | | booksa.hr
    prije 7 dana u kategoriji Kultura
    • 1
    • +

Top Lista

Top Surferi

Linkovi na kategorije, pretraživanje, glavni sadržaj