Najljepši stihovi ;))

[Sybilla]

Bok, ljudi!!!

Imate li neke vama najdraže/najljepše stihove? Mogu biti poezija, pjesme i na bilo kojem jeziku. Podijelite s ostatkom ekipe

Pozz

[Sybilla]

Nada me consuela, ni la farsa de otros besos
Nada me conmueve, nada mueve tu recuerdo
Tu siempre estas en las cosas mas simples del mundo
Te veo en el fuego, agua, aire, tierra....

[ševa]

evo nekih:

Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa

...I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja udje
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obicno brige
Predje je u par koraka.

A jedne veceri nekoga nema,
A mor'o bi proc;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noc.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan lezi,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je vec,
I snijezi...

A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj vec mirise -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga vise...

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.



Tin Ujević - Odlazak

U slutnji, u ceznji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Braca, Imotskoga.

I bljesak slavna sestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da cujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da vise ne znam sebe sâma
ni dima bôla u maglama.





Dobriša Cesarić - U suton

U suton, kada prve zvijezde
i prve gradske lampe sinu,
kad ljubavnik o dragoj sanja,
a pijanica o svom vinu -

Ja tiho hodam pored kuca
u kojima se svjetla pale;
sva zla, i nevolje, i sumnje
najednom budu posve male.

I smijesim se u meki suton,
od zapaljenih zvijezda svecan,
i osjetim dubinu svega,
i da je zivot vjecan – vjecan.

[Sybilla]

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Pablo Neruda

[Sybilla]

SI MIS MANOS PUDIERAN DESHOJAR

Yo pronuncio tu nombre
en las noches oscuras,
cuando vienen los astros
a beber en la luna
y duermen los ramajes
de las frondas ocultas.
Y yo me siento hueco
de pasión y de música.
Loco reloj que canta
muertas horas antiguas.

Yo pronuncio tu nombre,
en esta noche oscura,
y tu nombre me suena
más lejano que nunca.
Más lejano que todas las estrellas
y más doliente que la mansa lluvia.

¿Te querré como entonces
alguna vez? ¿Qué culpa
tiene mi corazón?
Si la niebla se esfuma,
¿qué otra pasión me espera?
¿Será tranquila y pura?
¡¡Si mis dedos pudieran
deshojar a la luna!!

Federico Garcia Lorca

[Sybilla]

Povratak


Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.


U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.


Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!


Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.


No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.

[mrkyblu]

CEKAJ ME


Cekaj me i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise
noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
i kada mecava brije
Cekaj i kada nitko drugi
nebude cekao vise!
Cekaj i kada pisma prestanu
stizati iz daleka
Cekaj i kada cekanje dojadi
svakome koji ceka

Cekaj me i ja cu sigurno doci
ne slusaj kada ti kazu
kako je vrijeme da zaboravis
i da te nade lazu!
Nek povjeruju i sin i mati
da vise nepostojim
neka se tako umore cekati
i svi drugovi moji
i gorko vino za moju dusu
neka piju kod ognjista
Cekaj i nemoj sjesti s njima
i nemoj piti nista

Cekaj me i ja cu sigurno doci
sve smrti me ubiti nece
nek rekne tko me cekao nije
taj je imao srece!
Tko cekati nece taj nece shvatiti
niti ce znati drugi
da si me spasila ti jedina
cekanjem svojim dugim
Nas dvoje znat cemo kako
prezivjeti vatru datu
naprosto ti si cekati znala
kao nitko na svijetu!

[Bety Blue]

Stop all the clocks (Funeral Blues)

Stop all the clocks, cut off the telephone,
Prevent the dog from barking with a juicy bone,
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.
Let aeroplanes circle moaning overhead
Scribbling on the sky the message He Is Dead,
Put crepe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.
He was my North, my South, my East and West,
My working week and my sunday rest,
My noon, my midnight, my talk, my song;
I thought that love would last for ever: I was wrong.
The stars are not wanted now: put out every one;
Pack up the moon and dismantle the sun;
Pour away the ocean and sweep up the wood.
For nothing now can ever come to any good.


Zaustavite satove, isključite telefon,
Da ne laju, dajte psima sočne kosti,
Utišajte glasovir i uz prigušenog bubnja zvon
Iznesite lijes crni, neka priđu tugujući.
Zrakoplovi neka kruže jecajući nadamnom
Ispisujuć' riječi "Umro je" modrim svodom,
Golubovi neka nose mašne žalobne,
Prometnici neka stave rukavice crne.
Bio je moj Sjever i moj Jug, moj Istok i Zapad,
Moj radni tjedan i nedjeljni odmor,
Moje podne i ponoć, moja pjesma i moj govor;
O, kako griješih misleć' da naša ljubav nema ponor.
Zvijezde više ja ne želim, ugasite ih sve;
Zamračite mjesec, zasjenite sunca sjaj;
Izlijte i oceane, pometite šume sve.
Nadolaze dani tuge - odnio je i naš Raj.
Wystan Hugh Auden (1907 - 1973)

[vibica]

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Pablo Neruda

Predivno..

[Balian]

Evo ovo mi je preljepo, od jednog od najdražih mi autora(uz video i glazbu)

Robert E. Howard - Cimmeria



stihovi drugom prilikom.