Dnevnik Jednog Bosanca: 3.dio

[Kristijan]

1.9. Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i
Kanada, uostalom. Ubjedjujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije
cemo smisliti gdje ce mo i kako cemo...

8.9. Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec
trebala u skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da
me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec
uspjesno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i
tvrdo 'c', zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im
nijedna ne ide od ruke. Sta li ces nas biti.

24.10. Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i
da ima ope' jedan u Opstini koji bi pogurao za stan, ukoliko... Prodali
auto I kompjuter. Poslali pare za stan.

25.11. Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez
para. Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo
dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi
CNN i pokusavama da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam
problema sa razumijevanjem unutarnjih,granica, nismo se valjda za to
borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da
opet nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku
realnost. Kazu mi isto tako da ne serem.

24.12. Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi
dan Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me
vise gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto
baterija, svijeca, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da
obradujemo nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom
kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, i o ove sto na njemu
zive.

25.12. Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na
palmama.Samo da mi je docepati se aviona. Nalecem na Deda Mraza u
bermudama, saljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam
vrecu sa rizom i otpakovane vrece mlijeka u prahu ...kazu supci,
zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem
tecno. Oni se smiju. Budale. Stjuardesa me upozorava da pazim kako se
ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota I vikn'o mu na uho: "Vozi
Misko!".

27.12. Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u
policiji, kazu istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. "Ma, koji ste
mi vi ..." mislim se, ja - tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem:
"No Amerika, no, niks, kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo
nam tariguz i svijece, kaze treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo
se sjebali. U policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu
stranu. Svijece mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija.
Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.

31.12. Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas
na putu za Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali. Optuzuju me da
sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedjujem ih da ne seru
i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Wienna,
Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban
izlaz.

1.1. Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji.
Gledam novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade,
Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu -
Gyvency for men. Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec
za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro
zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald,
Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih rijeci nakon
naseg groznog McDonald'skog iskustva.

6.1. Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet
bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas
oslobadjaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu,
ostavljam lazni Rolex u policiji I otkidam dugmad sa Fatine jakne da
pokazem da je koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je
moja glupa idejao povratku. Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju,
taksista se smije, ja mislim da nesto debelo nije u redu. Nisu me cak
pitali cak ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu...Pitam treba li mi
viza, oni se svi grohotom smiju. Kazu, kak' ste vi Bosanci bedasti.

7.1. Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije
mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru.Odustajem, iz carapa vadim zadnje
dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare.
Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos
radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za
prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da
dodjem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam
izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice
gusto. Ja pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da
prtljag drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek'
je ziva glava.

8.1. Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali.
Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu,
muzicki ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca
pozada. Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da
hoce zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri
policije.Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj.
Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.

11.1. Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na
Makljenu. Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton
kuhanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni
Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo gladni.
Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer su
policija poskidali neke nevaljalce usput.

12.1. Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje
cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna nigdje, a ni
Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela
neke momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundjavaju oko nasih
sjedista. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak,
grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli, kuci. Svi nam se
zahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo.
Nude me picem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni
se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod
stola. Miris alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak.

13.1. Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.

14.1. Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan
u raznim opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da
iznudimo nalog za iseljenje "stanara".

15.2. Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u
"nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili
rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod
onog.

20.2. Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici.
Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa jos, i svi
se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan i
nalog, i da nemam gdje spavati, i da cu se ubiti na mjestu ako nesto ne
ucine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput
ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - a da
nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan.
Nigdje nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' jebi ga,
svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za
hladan metal.

28.2. Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto
su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor
i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadjeno
dosta nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu
odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec
pomalo i djeca razgovaraju sa mnom. Fata je rekla da ce mi dati cim
ponovo nabavimo krevet.

1.3. Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos
od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da
sije kod jedne fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevo,
trebalo joj je dosta da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno
i imacemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni
nisu jos u skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu
ove razrede sto su zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista
ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa
politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo
vijesti. Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom
mogu dobit' fini posao za neku medjunarodnu organizaciju. Sve je super.
Malo me nerviram, gdje god dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to se
nikako ne mogu navici, k'o da nisam citav zivot zivio ovdje.

2.3. Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako
nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas
odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je - u picku materinu.